Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Muhamed Ali, na primjer

Objavljeno prije

na

Kad obučavam novinare redovno im kažem – spremite se za bitke sa jačima od sebe. Jedino one imaju smisla. U protivnom, pristaćete da budete dio sistema nasilja. Vremenom, način pisanja, gest i misao, sve u vama, postaće kukavičko i udvoričko. Naučite da uzvraćate na prljave udarce, ali ne prljavim udarcima. U protivnom, bićete saučesnici u proizvodnji kaljuge. U kaljuzi pobjeđuju najgori.

Niko vas ne može naučiti šta da izaberete. To nije vještina, to je odnos prema žaru u sebi koji možete rasplamsati ili ugasiti. Samo, postoje na ovom svijetu oni koji inspirišu i raspaljuju maštu. Muhamed Ali, na primjer, i njegov ples u ringu. Onaj uzvraćeni udarac sili zbog kojeg smo navijali satove i molili majke da nas probude pred zoru. Da ne propustimo da budemo dio igre.

Izgledalo je kao da ga kosmos miluje. Talentovan, slavan, naočit. Milioni s ushićenjem izgovaraju mu ime. U stvarnosti, dvadesetogodišnji tamnoputi mladić jedne je noći pokušao da uđe u restoran. Ne može – to je za bijele, rekli su. Zlatnu medalju olimpijskog prvaka bacio je u rijeku. Toliko je mogao potomak robova koji nije imao ropsku svijest. Nije pokleknuo – 1964. godine otplesao je Sonija Listona. Sa dvadeset dvije, postao je prvak svijeta.

Ubrzo je odlučio da prihvati islam. Dječaci moje generacije i naše zemlje, nastavili su da vole i oponašaju Alija, kao što su voljeli i oponašali Kleja. Nije svuda bilo tako. Imao je on način da poduči ljude iz svoje okoline da poštuju njegov izbor. Erni Terel, grdosija od čovjeka, rugao se uoči meča novom imenu svoga protivnika. Istorija je zabilježila tu kišu udaraca u ringu koje je pratilo gromko ponavljano pitanje: What is my name? To je lektira. One koji bi drugima da propisuju ime i da određuju čiji je gospod bog ispravniji, ne treba moliti. Treba im se suprotstaviti.

Muhamed Ali je dokazao da svrha bilo koje norme nije postavljanje ljestvice tako da je mnogi mogu dokučiti. To je produkovanje osrednjosti kao mjere. Istinska norma je ono što žudimo da budemo, a znamo da biti ne možemo. To mogu bolji od nas, nekad u ljudskom rodu jedan jedini. Mnogi su mladići gledajući borbe Muhameda Alija podstaknuti da postanu bokseri. No, on se, kao prah svjetlosti, ne može i ne smije svesti na to. U njegovom pristupu boksu bilo je poetike kao u najvrjednijim umjetničkim djelima. Budi kao Muhamed Ali, nije značilo samo budi bokser, već i budi pjesnik, kao on. Značilo je i budi Muhamed Ali kad god se ljudsko ime brani.

Ništa važno na svijetu nije samo vještina.Vještina nam je data da otkrije šta smo u stvari mi. Mladi Ali 1966. godine, razigran i moćan boksuje sa Karlom Milderbergerom. Meč odmiče i, kao što to biva, Milderbergerom je sve nemoćniji, nakon serije, obje su mu ruke klonule, bespomoćno na konopcima čeka da bude pokošen. Umjesto udarca, Ali u trenu svoje ruke podiže u zrak, dajući vremena sudiji da prekine borbu. To se ne planira, to se u srcu nosi. Nikad ne nanesi nepotrebnu bol. Ni žrtvi, ni krivcu, ni čitaocu. Muhamed Ali – najbolji udžbenik novinarstva koji znam.

Od Prometejevih vremena, svako ko je ukrao vatru morao je to platiti. Sa 25 godina, htjeli su da ga otpreme u vijetnamski rat. Da postane ubica ili da bude ubijen. Odbio je na način koji i sad odjekuje svijetom. Kad je sve znao i mogao sve, otjerali su ga iz boksa, uzeli su mu titulu, vukli po sudnicama. Ukrali su mu tri godine života, računajući da su ubili let u njemu.

Ako slučajno niste, odgledajte njegov meč s Džordžom Foremanom. Te 1974. godine, Muhamed Ali je već imao trideset dvije godine. Iza sebe poraz od Frejzera, kojeg je Foreman razorio, udarcima kao maljem odizao od ringa. Pogledajte tu Alijevu borbu sa jačim od sebe, taj povratak na vrh planine obasjane prvim zrakom sunca. Tamo je zapisano sve, samo čeka odjek u vašim grudima.

Na čudesan, tragičan način, njemu kome je dato sve u izobilju, kao da nije mogao biti dat običan, srećan život. Brzo nakon zavšetka bokserske karijere, obolio je, duge 32 godine osuđen na beznadno vegetiranje. To tijelo i te ruke brže od treptaja oka, obamrli su. Glas utihnuo. Kao da je kušana njegova vjera. Nije je izgubio.

Javiše: umro Muhamed Ali. Lažu. Neko reče: to je Bog lično došao po svog šampiona. Napiši mi istinitu priču: zašto nije i nikad umrijeti neće onaj koji je, dok je plesao u ringu, pjevao slobodi. Najbrži, najljepši, najveći.

Esad KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Evropski naši

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema ni nedjelju dana kako smo dobili IBAR zakone a već smo u prilici da se uvjerimo koliko je našim političarima teško palo višemjesečno odricanje od samih sebe. Jedva su dočekali da svuku evropske kostime i vrate se na fabrička podešavanja

 

 

Praktično iz skupštinske sale, predsjednik parlamenta zaputio se na manifestaciju radnog naziva Jedan narod jedan sabor – Srbija i Srpska. Pa je iz Beograda potvrdio kako je lakše promijeniti dlaku (retoriku) nego li ćud (ideologiju).

“Nismo svi isti u Crnoj Gori”, obavijestio je Mandić Vučića i Dodika, “ali je naša dužnost, kao srpskih političara, da pronađemo zajednički jezik i da sa tim našim komšijama, prijateljima, rođacima, tu malenu državu nekako učinimo boljom, složnijom, pomirenom”.

Prije nego vam oko sasuzi od vizije svijetle budućnosti Male, obratite pažnju na to kako Mandić zaista vidi sjutrašnju Crnu Goru – pođe li njemu i njegovima za rukom da izvrše svoju dužnost: “Nemam sumnje da će budućnost biti takva da možemo u nekom sljedećem periodu da razmišljamo da ovo ne bude skup samo dvije države, nego da vidimo da nas bude i više, da ne budemo samo gosti na ovom skupu, nego da budemo zajedno, jedni drugima najbliži, kao stotinama godinama unazad.”

Za dodatna pojašnjenja, kome trebaju, postarao se Milan Knežević: “Želimo da potpišemo međudržavni sporazum o dvojnom državljanstvu, želimo specijalne i duhovne veze sa Srbijom i da stvorimo osnov da se više nikad ne desi rezolucija o Srebrenici.”

Eto tako. Kneževića  boli Rezolucija UN. I boriće se lavovski da se ona ne ponovi. Ali ne boji se  da učestvuje u obnovi  velikodržavnog projekta u ime kojeg je počinjen srebrenički genocid i  mnogi drugi jezivi zločini u Hrvatskoj, BiH, Kosovu, Srbiji i Crnoj Gori.

Optimisti “evropskog predznaka”, ko biva  Kneževića nijesu čuli. Mandićev marš preko Drine,  može biti, pravdaju  nepoznavanjem geografije. Ništa se predsjedniku crnogorskog parlamenta, drugoj po rangu državnoj službenoj glavi, nije omaklo. Kada je Mandić ustvrdio da je  Republika Srpska  država a ne entitet BiH, znao je da ne govori istinu. Izgovorio je svoju želju i ovjerio dosljednu privrženost velikosrpskom državnom projektu, krvlju zalivenom devedestih.  Naravno,  ni njegova ambicija da Crna Gora postane srpska nije nikakva novina. Osim, možda, za one koje je začudila spoznaja da predsjednik Skupštine Crne Gore građanima nije čestitao 21. maj, Dan nezavisnosti.

Novina, uostalom, ne bi bilo ni to da svoje mjesto u budućoj Vladi nađu oni koji na Crnu Goru gledaju kao na dio srpskog sveta i “unutrašnje pitanje” države Srbije.  Samo što će sada biti teže naći izgovore.

Da se ne šalimo. Milojko Spajić i njegova Vlada glume kako ne vide, i ne razumiju, to što im se pred očima dešava. Premijer se kao nosi se većim brigama. Najveća mu je obračun sa nelojalnim ministrom pravde. Čijih se nastupa, kaže, na momente i stidio. Zato je od Skupštine tražio da razriješi dužnosti ministra pravde.

“Andrej Milović u više navrata nije bio na liniji onoga što su bili prioriteti Vlade, te je svojim djelovanjem bez prethodne konsultacije sa predsjednikom i članovima Vlade, narušio ukupan kontekst i ugled cijele Vlade, tako i parlamentarne većine čijom je podrškom izabran na funkciju ministra”, piše u Spajićevom zahtjevu. Koji se, možda i slučajno, podudara sa dijelom ultimatuma koji su pred Vladu stavili Milan Knežević i njegova DNP.

Samo još da vidimo kada je Milović narušio kontekst i ugled izvršne i zakonodavne vlasti. Onda kada se, obostrano  neprimjereno, pred skupštinskim odborom obračunavao sa šefom Specijalnog policijskog tima Predragom Šukovićem. Ili kada je govorio o napadu na Dubrovnik i neotuđivom pravu Crne Gore da odlučuje slijedeći svoje a ne nečije druge interese.

Ništa od navedenog nije zavrijedilo pretjeranu pozornost u opozicionim redovima. U DPS-u se više bave narednim zapošljenjem doskorašnjeg Predsjednika. Potpredsjednik DPS Ivan Vuković, kaže, da je provjerio ono što je pročitao u novinama, pa je dobio “pouzdanu informaciju” da je u toku priprema kandidovanja Mila Đukanovića za zamjenika generalnog sekretara NATO. Biće to na osnovu istog onog ugleda i kredibiliteta kojim je, “na lijepe oči” svojevremeno dobio onaj čuveni londonski kredit. Da bi se poslije pokazalo da sve to ne bi mnogo vrijedjelo bez keš kolaterala.

Može, ipak,  biti da je sve ovo u duhu proklamovanih euro integracija. Ako je tako, onda neka nas ne začudi mogućnost da za poslanike Evropskog parlamenta glasamo prije (naredni izbori su 2029.) nego što Šavničani dobiju priliku da izaberu lokalnu vlast.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Pijana vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zašto uticajne partijske kadrove raspoređene „po dubini“ ne treba zadržavati u prostorijama policije ni onda kada ih zateknu pijane za volanom službenog auta. I kako se to reflektuje na rezultate (polu)maturskih ispita i stanje u pravosuđu

Neke  priče koje tradicionalno pričamo u junu. I, uglavnom, samo tada. Jedna od njih tiče se kvaliteta obrazovanja: osnovnog i srednjoškolskog. Odnosno, (ne)znanja koje naša djeca nose sa sobom. U svjedočanstvima i u glavi.

Prošle godine u ovo doba bavili smo se prevarama na maturskim i polumaturskim ispitima. Poslije toga pritiskom koji je grupa roditelja izvršila prvo na ocjenjivače a onda i na nadležne iz resornog Ministarstva, izborivši se da njihova djeca-prepisivači ne budu kažnjena nego, nagrađena za evidentirano kršenje pravila. Na račun onih koji su poštovali pravila, kao i osnovne moralne norme.

Ove smo godine na ulazime u škole, tokom polaganja (polu)maturskih ispita, imali detektore metala. Da otkriju skrivene mobilne telefone. U učionicama – manjak petica i neočekivano veliki broj loših ocjena. Sada se, kao, čudimo kako se to moglo desiti? I ko je kriv za iskazano neznanje – djeca ili nastavnici/profesori? Pošto mi, eto, nijesmo. Jer, za razliku od đaka i njihovih učitelja, svoj posao radimo baš onako kako treba. Možda i najbolje moguće. I prosto znamo da je to tako i nikako drugačije.

To nas dovodi do onih priča koje pričamo malo češće. Ali tiše.

Jedna od njih stigla je iz Pljevalja, prije desetak dana. Ispričajmo je koristeći službenu verziju – saopštenje Uprave policjje: “U Pljevljima je u ranim jutarnjim časovima kontrolisan vozač M.L. (65) koji je tom prilikom alkotestiran. Utvrđeno je da je vozilom upravljao pod dejstvom alkohola u organizmu u koncentraciji od 1,19 g/kg. M.L. je na licu mjesta lišen slobode i doveden u službene prostorije, nakon čega se požalio na svoje zdravstveno stanje, zbog čega je odveden na ukazivanje ljekarske pomoći u Hitnu medicinsku pomoć.

Nakon obavljenog ljekarskog pregleda od strane dežurnog doktora, isti je u izveštaju konstatovao da’pacijent nije za zadržavanje u službenim prostorijama policije’. Uzimajući u obzir mišljenje doktora policijski službenici su, vodeći prvenstveno računa o zdravlju M.L., ovo lice pustili bez daljeg zadržavanja.”

Gdje je pijani M.L. proveo ostatak noći, odnosno “rano jutro”, to iz UP policije nijesu predočili. Možda ni oni ne znaju. Sreća pa mu se nije desilo ništa loše. Zato smo saznali neke druge zanimljive detalje, kojih takođe nema u saopštenju Uprave policije.

M.L. je, glavom i bradom, Milan Lekić, predsjednik Odbora direktora državnog Rudnika uglja. Pijan je, “u ranim jutarnjim časovima”,  vozio službeno autu. Doskorašnji poslanik NSD vratio se na čelo Rudnika na izričito insistiranje partijskih prvaka, nakon što je smijenjen sa mjesta izvršnog direktora Rudnika u avgustu prošle godine. Taj angažman pratile su brojne afere kojima se i danas bave SDT i resorno Ministarstvo energetike i rudarstva. Od prekomjernog zapošljavanja do sumnjivih aranžmana oko prodaje uglja. Ali, kako sada stvari stoje, „pacijent nije za zadržavanje u službenim prostorijama policije“. Partija (NSD), Crkva (SPC) i M.L. zadovoljni su kako stoje stvari. Još samo da se i ovi iz policije poprave.

Stigla je i vijest da su, od početka 2021. do kraja 2023,  ovdašnje pravosuđe napustili 25 tužilaca i 52-oje sudija. Na lični zahtjev. Tako sada, prema zvaničnim podacima, crnogorskom pravosuđu nedostaje svaki četvrti tužilac i, približno, jedan od pet sudija. Istovremeno, na konkurse za upražnjena mjesta u sudovima i tužilaštvu javlja se manje kandidata nego što se traži. Slično je stanje i u zdravstvu, iako od tuda nijesu stigli ovako egzaktni podaci. Samo iz politike niko ne bježi.

Imamo, dakle, sistem koji napuštaju oni koji mu najviše trebaju. Sistem koji, umjesto kvalitetnog obrazovanja, djeci nudi izbor između poslušništva i nasilja. U kome se varanje isplati. Gdje je partijska pripadnost važnija od sposobnosti. A pijan trijeznom komanduje. Sve ostalo je, manje-više, u redu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Zemlja koja nastavlja šutjeti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Glas za Rezoluciju UN u Srebrenici bio je važan prvi korak u procesu suočavanja sa ratnom prošlošću. Ako se taj glas ućutka, i ne podstakne sučavanje sa prošlošću, ostaćemo zemlja koja nastavlja šutjeti

 

 

“Stanite, ljudi, šta to radite? Ima li u ovoj zemlji zakona?”, bio je usamljeni glas ljudskosti, kada su  prije 31 godinu  iz brzog voza 671 Lovćen na liniji Beograd –Bar, u stanici Štrpci,  pripadnici  Vojske Republike Srpske pod nazivom Osvetnici, oteli 19 putnika bošnjačke nacionalnosti, ubili ih i njihova tijela bacili u Drinu. Samo zbog njihovih imena. Tomo Buzov, penzionisani oficir, Hrvat, jedini se usprotivio odvođenju putnika. I postao dvadeseta žrtva zločina. Hrvatski kratki film o njemu,  pod nazivom  Čovjek koji nije mogao šutjeti reditelja Nebojše Slijepčevića, osvojio je ovih dana Zlatnu palmu za najbolji kratki film na 77. filmskom festivalu u Kanu.

Sjenu na ovu lijepu vijest, bacila je informacija da je hrvatski film nagrađen u Kanu, mogao nositi i crnogorski potpis. Njegovi autori zatražili su 2022. godine podršku od Filmskog centra Crne Gore na konkursu za sufinansiranje manjinskih koprodukcija, ali su odbijeni. Finansiraćemo zato, recimo, film pod nazivom Marko Krljević.  Prigodno.  Uslijedili su zahtjevi da se utvrdi odgovornost Filmskog centra Crne Gore.

Bilo bi  sjajno da je Crna Gora kofinansirala taj projekat. Ne zbog nagrade u Kanu, već zbog sebe. Bio bi to znak ozdravljenja. No ima li, zaista,  iznenađenih što zemlja koja se nije suočila sa ratnom prošlošću i zločinima devedesetih, koju danas ozbiljno drma glas crnogorske vlade  za  Rezoluciju UN o Srebrenci, nije kofinansirala film o zločinu u Štrpcima?  Zemlja, u kojoj je sve učinjeno da se nalogodavci tog i drugih ratnih zločina ne otkriju. U kojoj je za otmicu u Štrpcima osuđen tek jedan izvršilac. I, konačno,  da li zaista iko misli da je to što  naše kulturne  institucije ćute pred projektima kojima se njeguje kultura sjećanja, odgovornost nekog direktora ili direktorice Filmskog centra koji je na to mjesto postavljen 2022. godine?

Oni koji traže odgovornost FCCG, podsjećaju da je njegova direktorica Aleksandra Božović bila na izbornoj listi Dveri, te da je na tu poziciju došla na predlog Vesne Bratić, bivše ministarke kulture u vladi Zdravka Krivokapića Taj podatak govori sam po sebi. Očekivan je   odnos prema prošlosti onih koji su na vlast došli na krilima SPC. I onih koje su potom uhljebili. No, oni koji traže odgovornost, zaboravljaju da podsjete da ni rukovodstva institucija kulture,  postavljena u vrijeme Đukanovićeve  Demokratske partije socijalista, nijesu željela da se bave temama ratnih zločina devedesetih. Predstava Deportacije Željka Vušurovića nije dobila svojevremeno zeleno svjetlo da igra ni u jednoj od ovdašnjih kulturnih scena. Premijeru je imala u Novom Pazaru. Nije tajna razlog: bio je to državni zločin države čiji je premijer bio  Đukanović.

Kob je Crne Gore što se nakon Đukanovića nije, u odnosu prema zločinima iz devedesetih,   promijenilo gotovo ništa. Barem ne na bolje.  Oni koji danas pod dirigentskom palicom Aleksandra Vučića vode kampanju protiv crnogorskog glasa za Rezoluciju UN o Srebrenici,  nagrađeni su  na lokalnim izborima u Budvi. Uprkos tome što su tu opštinu uveli u haos.  Oni  koji su glasali za Rezoluciju kažnjeni u budvanskoj izbornoj utakmici, uz ostale slabosti, i zbog toga. Kako bi se malo iskupili za Srebrenicu pristali su da budu ,  „prijateljski ubijeđeni“ i stave potpis na Rezoluciju o genocidu u Jasenovcu, koju  Srbija neće da usvoji.  Crnogorska  skupština, umjesto suda, utvrdiće  davni genocid kod susjeda. Dok ćutimo o tome kako smo im razorili Dubrovnik.

Glas za Rezoluciju UN u Srebrenici bio je važan korak u procesu suočavanja sa ratnom prošlošću. Ako se taj glas ućutka, ne podstakne sučavanje sa prošlošću, ostaćemo zemlja koja je nastavila šutjeti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo