DANAS, SJUTRA
Tebi, tebi ću dati
Čudo u parlamentu. Prvi put je poslanicima i poslaničkim klubovima uskraćeno pravo da postave pitanje premijeru. Predsjedavajući Milutin Simović, kršeći propisane procedure, eliminisao je pitanja dostavljena iz DF-a i SDP-a uz zaključak da se ne dotiču rada Vlade. Taj stav nije bilo lako obrazložiti.
Uzmimo za primjer pitanje Janka Vučinića, poslanika DF-a, koga je interesovalo da li su nedavne prijetnje izrečene na njegov račun došle od premijera ili od (su)građanina Mila Đukanovića. Koji je, valja pomenuti, već demonstrirao visok stepen razumijevanja za osobe koje su svojeručno nasilje nad drugima pravdale nepovjerenjem u institucije države.
Događaj u kome se premijer poslaniku obraća riječima „ti ćeš posebno da mi platiš” teško je protumačiti kao privatnu kavgu dvojca kratkog fitilja. Posebno kada se sve to dešava u skupštinskoj sali, tokom neformalne debate da li je bolje biti kriminalac ili majmun. Zato, da se ne lažemo: ko god stane Đukanoviću na put, nakon Simovićeve reakcije, ima još više razloga da se plaši njegovog bijesa. Ličnog i premijerskog. Pri ruci su mu sva oruđa za nasilje, uključujući i nasilje nad pravom da u parlamentu – bude pitan.
Tek drugo pitanje sa Simovićeve crne liste nije bilo ni po čemu sporno. Javnost, prosto, ima pravo da zna kako će se DPS i Đukanović odnositi prema Svetozaru Maroviću, nakon što je on priznao da je vođa kriminalne grupe. Marović je i danas visokopozicionirani funkcioner vladajuće partije, ranije je obavljao niz visokih državnih funkcija (predsjednik parlamenta, potpredsjednik Vlade) dok se u slobodno vrijeme na međunarodnim skupovima predstavljao kao opunomoćenik vlasti (njegov susret sa Sergejom Polonskim u Kanu bio je preteča afere Zavala).
Filozofski odgovor na zabranjeno pitanje poslanika Džavida Šabovića Đukanović je nakon sjednice ponudio – novinarima. ,,Vjerujem da ćemo o tome odlučivati odgovorno i u punom razumijevanju”, obavijestio nas je šef države i DPS-a. ,,Ja mislim da mi imamo mnogo važnijih, zahtjevnijih i složenijih problema od problema koji se tiči bilo koje partije i partijskog života pojedinačno”. Izgleda da Đukanović brka partije i partijski život sa organizovanim kriminalom. Neko ciničan bi zaključio kako on između ovih pojmova stavlja znak jednakosti.
Đukanovića su poslanici, dakle, pitali ono što im je dozvolio Simović a on im je odgovarao ono što su mu napisali savjetnici. Uz povremene solaže. Jedna od njih odnosila se na opozicionu računicu prema kojoj je 10 miliona eura za koliko je Vlada (neuspiješno) pokušala prodati Institut u Igalu samo djelić njegove stvarne vrijednosti.
„Zavodljiva je priča o tome koliko vrijedi zemljište ispod Instituta…”, odgovara premijer. Pa kontrira „Procjena o vrijednosti Instituta napravljena je ‘95. godine i tada je procijenjeno da ovaj vrijedi 62 miliona maraka. Dvadeset godina kasnije, vjerujem da ćemo se složiti, Institut vrijedi manje jer je u međuvremenu zub vremena učinio svoje, jer država zbog poznatih okolnosti nije mogla uložiti onoliko koliko je bilo potrebno…”.
Da bi se složili, treba da povjerujemo kako se vrijednost akcija nekog preduzeća mjeri ugrađenim željezom i betonom, a ne mogućnošću da stvori profit. U tom smislu, 1995. i 2016. nijesu ni približno slične.
Prije 21 godinu Crna Gora je kao dio SRJ bila pod ekonomskim sankcijama UN. Nacionalni dohodak po stanovniku iznosio je 1,5 hiljada dolara i bio ravan onome koji je SFRJ imala 1969. Zvanična inflacija dostigla je 120 odsto. Prosječna crnogorska plata, sa 250 pala je na 120 maraka u godini koju nam Đukanović želi prikazati kao uporedivu sa današnjicom. Stavimo li u istu ravan tadašnju i sadašnju prosječnu platu sa vrijednošću Instituta, doći ćemo do podatka da je njegova sadašnja vrijednost 250 miliona eura. To je puno bliže istini od onoga u što nas pokušava ubijediti premijer.
DPS je odlučio da ovu priču u parlamentu sakrije od kamera snimatelja i fotoreportera pa im na početku zasjedanja nije dozvoljen ulazak u salu. Simović je i za to našao neko priručno objašnjenje. Ono nije umanjilo utisak da premijer osjeća nelagodu kada treba da siđe među narodne zastupnike. Nešto je nervozan. Izgleda da njegove partijske kolege u tom domu počinje da obuzima strah da će ga kamere inspirisati da u svaki naš dom uđe sa ispruženim prstom, i prijetnjom – Tebi, tebi ću dati.
Kao da nam već toliko toga nije uzeo.
Zoran RADULOIVĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Predizborna ruka

Kakvi bilbordi, plaćeni spotovi i ostale predizborne trice. Kad si na vlasti, uvijek možeš da pišeš po trajektu, a tvoji partijci na čelu državnih preduzeća dođu ti ko’ – hodajuća reklama. Jeste da je predizborna ruka vlasti u našem džepu, ali ko te pita. Bar zbog toga ovdje niko nije odgovarao
Dugo obećavana „ruka pravde” – konačno stiže. Ima samo mala začkoljica. Ne radi se o vladavina prava, koju su nam obećavale avgustovske vlasti, a posebno premijer tehničke vlade Dritan Abazović, nadaleko poznat po rečenici da ruka pravde stiže, i da neće zaobići nikoga. I, gle, evo stiže, u vidu novog trajekta na relaciji Kamenari– Lepetani, koju je vlast, tako zgodno predizborno, krstila. Prosto, što bi plaćao bilbord, kad imaš – trajekt. Kupljen od državnog novca. Preciznije – našeg.
„Zahvaljujući saradnji JP Morskog dobra Crne Gore, ministarke Ane Novaković Ðurović, lokalnih samouprava, mnogih državnih institucija i Vlade, sitno, al hrabro se broji dan kad nam stiže brod pod crnogorskom zastavom s pravom registrovan pod imenom Ruka pravde. Nek je sretno svim građankama i građanima Crne Gore“, saopštio je predsjednik Upravnog odbora Javnog preduzeća za upravljanje morskim dobrom Blažo Rađenović. Koji je bio kreativan, pa je u obavještenju da nam stiže Ruka pravde, zgodno dodao i još jedan slogan – hrabro se broji. Slučajno se, valjda, baš tako zove predizborna lista URE i Demokrata. Zgodno je biti vlast. Jer, kad si na vlasti, nisu ti bilbordi i plaćeni spotovi glavni predizborni rekviziti. Kad si na vlasti, uvijek možeš da pišeš po trajektu, a tvoji partijci na čelu državnih preduzeća dođu ti ko’ – hodajuća reklama. Jeste da je predizborna ruka vlasti u našem džepu, ali ko te pita. Bar za to ovdje niko nije odgovarao. DPS prvaci u izbornim zloupotrebama državnih resursa, odoše u političku penziju. I ništa.
Ostaje još samo da se Ruka pravde makar do izbora ne pokvari kao onaj prethodno kupljeni trajekt, takođe prigodno nazvan – 30. avgust. I da ovu transakciju, kao prošlu, ne istražuje Specijalno državno tužilaštvo. I – ljepota.
No, nisu to jedine pare građana koje se ovih dana pametno predizborno investiraju. Vlada, koja je, uz sve, mjesecima u tehničkom mandatu, pred ove izbore nemilice zapošljava. Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović baš sada potražuje šest direktora direktorata na puni mandat od pet godina. Ako ih vlast koja se bude konstituisala nakon junskih izbora smijeni, eto obaveze isplate otpremnina, o trošku građana. Ibrahimović nije jedini. I ministru rada i socijalnog staranja Admiru Adroviću zatrebali su pomoćnici deset dana pred izbore.
Građanima ostaje puna vreća predizbornih obećanja o ekonomskom prosperitetu nakon izbora. Evropa sad im nudi prosječnu zaradu od 1.000 eura, minimalnu zaradu od 700 eura i minimalnu penziju 450 eura, plus punu zaposlenost. DPS će Crnoj Gori podariti „investicioni ciklus vrijedan milijardu eura”, plus mjesečne subvencije podstanarima i izgradnju socijalnih stanova. Bivši Demokratski front će nakon što vrate Kosovo, vratiti i „topli obrok, regres i zimnicu za sve radnike”. Pa svakom po 13 posto na osnovnu platu, i povećane penzije za 20 odsto“. Pokret za promjene daje više od Spajićeve Evrope sad – više od 1000 eura plate i više od 700 eura minimalna zarada….
Samo da se naredni trajekt kupljen od naših para ne nazove – naše ekonomsko čudo.
Milena PEROVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Količnici inteligencije

Prema izvještaju Fridom hausa za 2023. godinu, Crna Gora je nazadovala po pitanju stanja demokratije u zemlji. Od njihovih ocjenjivača zaslužili smo najnižu prosječnu ocjenu u zadnjih deset godina
Odlazeći premijer održao je, prenijeli su iz njegovog kabineta, „predavanje na Univerzitetu Oksford, najstarijem univerzitetu u anglofonskom svijetu“. Koji dan ranije, zakletvu je položio novi predsjednik države koji je, prije koju godinu, „kao stipendista britanske vlade magistrirao ekonomiju na Univerzitetu Oksford“.
Malo li je to za zemlju u kojoj je, prema posljednjem istraživanju svjetske inteligencije, prosječan količnik inteligencije nepunih 86? Na šta premijer često i rado podsjeća: „Ubiće nas IQ 86“. Prema kategorizaciji količnika inteligencije to nas, u prosjeku, svrstava u grupu fiziološki tupih. Iznad su prosječno inteligentni a u kategoriji ispod oni sa lakom duševnom zaostalošću.
Ukoliko želimo popraviti trenutno stanje, jedni preporučuju više čitanja a drugi pravilniju ishranu, pošto se „nedovoljnim uzimanjem joda količnik inteligencije smanjuje za 10–15 odsto“. Naravno, možemo uživati i u zatečenom stanju i, recimo, političarima prepustiti da nezavisno do volje građana brinu naše brige. Prema istraživanju koje je ove nedjelje predstavio CGO, takvom načinu razmišljanja sklon je skoro pa svaki dvadeseti punoljetni stanovnik Crne Gore obuhvaćen anketom. I saglasan sa stavom da „politika i odluke pripadaju političarima“. Kad su već tako pametni i toliko školovani.
Doduše, već ima onih koji spočitavaju odlazećem premijeru da nije držao predavanje na čuvenom britanskom Univerzitetu, već je promovisao svoju knjigu Kritika globalne etike u jednom od, otprilike, 400 klubova i društava koja funkcionišu pod okriljem Univerziteta Oksford. I nemaju, uvijek, direktne veze sa njim. Može biti da je tu u pitanju i neka vrsta ljubomore. Ili političkog rivalstva.
Tako nešto je mnogo teže prebaciti renomiranoj organizaciji Fridom haus. Prema njihovom izvještaju za 2023. godinu, Crna Gora je nazadovala po pitanju stanja demokratije u zemlji. Zato smo od njihovih ocjenjivača dobili i najnižu prosječnu ocjenu u posljednjih deset godina. U odnosu na 4,18 iz 2013. godine, 4,07 iz 2018, prošlogodišnjih 3,82 – sada smo stigli do 3,79. Na skali do mogućih 7 (sedam).
„Neka građani sami procijene, ne treba im Fridom haus“, prokomentarisao je Dritan Abazović izvještaj američke NVO. „Predsjednički izbori su održani kao u Švajcarskoj. Ako neko ne vidi napredak, ne znam… Naši građani uživaju veće slobode, imaju bolje zarade, turizam ide dobrim pravcem… Sve ostalo je manje važno“.
Legitiman politički stav. Baš kao i onaj od prije nepunih mjesec dana, kada je napredak Crne Gore na Svjetskom indeksu slobode medija, premijer Abazović ocijenio kao „svjetski rekord“ i krunski dokaz da kritičari njegovog odnosa prema nanaklonjenim medijima nijesu u pravu. Tada nijesmo čuli poziv građanima i novinarima da sami procijene stanje medijskih sloboda u Crnoj Gori. Živimo doba alternativnih činjenica.
A sada – stvarnost. Ili ono od čega se i kako živi. Pljevlja su ponovo u fokusu. Među četrdesetak kanidata koje je vladajuća većina u opštinskom parlamentu predložila za čelne funkcije u lokalnim javnim preduzećima nema nijednog Bošnjaka/Muslimana. Iz opozicije pretpostavljaju da nema ni Crnogoraca, ali to ne mogu da ustvrde samo na osnovu imena predloženih kandidata. Prošlog ljeta identičan slučaj imali smo u tamošnjem Rudniku uglja. Samo su brojke bile višestruko veće. I nikome ništa. Treba li nam Fridom haus da ukaže na ovu opasnu nelogičnost?
Ili je dovoljno osvrnuti se oko sebe, duboko udahnuti i zaćutati makar na minut. U danima kada se obilježava 31 godina od deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz Crne Gore pravo u smrt, podgoričke fasade i dalje ruže svježe ispisani grafiti tipa: „Svaki Srbin je Ratkov vojnik“. Glupost i mržnja ne pitaju za IQ. Potvrdiće vam to i u Oksfordu.
Samo ne pitajte novog predsjednika. Jakov Milatović, iako je na vrijeme pozvan na komemoraciju u Herceg Novom, nije našao za shodno da oda počast nevinim žrtvama države Crne Gore. I tako bude prvi predsjednik koji se poklonio sjenama izbjeglih ljudi koji su ovdje, umjesto utočišta, pronašli dželate i njihove šegrte. A morao je da to uradi. I zbog sebe i zbog nas. Dok mu je Murino bliže od Herceg Novog, Milatović neće biti predsjednik svih građana. Kao što nije bio ni Đukanović.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
DANAS, SJUTRA
Vatrogasac

Dok smo pokušali da razaberemo motive aktera za početak najavljenih pregovora između Vlade i CPC-a o potpisivanju Ugovora, stigla je vijest da ih neće biti. Možda je ipak cilj postignut. Odnos države i dvije pravoslave crkve ponovo će se naći u fokusu javnosti. Abazović će opet biti u prilici da objašnjava kako se trošimo na prevaziđene nacionalne teme, umjesto da slijedimo evroski put
Čudni su, kažu, putevi Gospodnji. A još čudniji politički i partijski. Posebno onih što grozničavo brane vlast.
U srijedu ujutru, dok su se slijegali odjeci juriša na Državnu izbornu komisiju, u kojoj je predato čak 17 lista za predstojeće parlamantarne izbore (uglavnom u zadnji čas), iz Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) stiglo je zanimljivo saopštenje. Njime je najavljeno da će sjutradan (četvrtak), u zgradi Vlade, započeti razgovori između Vlade i CPC-a ,,u vezi sa potpisivanjem Ugovora o pitanjima od zajedničkoga interesa, u javnosti poznatoga kao temeljni ugovor”.
Te razgovore najavio je premijer Dritan Abazović još u ljeto prošle godine, dok se spremao da sa Srpskom pravoslavnom crkvom potpiše Temeljni ugovor. Po cijenu izvjesnog pada njegove, tek izabrane Vlade.
Ugovor sa SPC-om potpisan, Vladi je izglasano nepovjerenje, Ustavnom sudu je dostavljena inicijativa za preispitivanje zakonitosti Ugovora koji su potpisali crnogorski premijer i patrijarh SPC-a. U zaborav je pala priča o uređenju pitanja od zajedničkog interesa između Crnogorske pravoslavne crkve i države Crne Gore.
Monitor je nedavno podsjetio na sve to, pominjući izostanak pregovora zvaničnika Vlade i CPC-a kao jedno od neispunjenih obećanja odlazeće Vlade.
Optimisti su se ponadali konačnom pokušaju da se (re)definišu odnosi CPC-a i njene matične države. Da se tako, makar malo, popravi položaj onih građana Crne Gore koji su po nacionalnosti Crnogorci a po vjerskom izjašnjenju pravoslavni vjernici. Da i oni dočekaju da im iz bogomolja koje su gradili njihovi preci dolaze blagoslovi umjesto uvreda i prijetnji o maloj Ukrajini.
Pesimisti su najavljeni susret spremno protumačili kao jeftin pokušaj lidera URA-e da pred neželjene izbore i predaju premijerske fukcije popravi svoju poziciju među razočaranim glasačima suverenistisima. U nadi da bi ih početak pregovora i najava mogućeg sporazuma sa CPC-om mogla navesti da zaborave na preambulu Temeljnog ugovora sa SPC-om kojoj se Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Crnoj Gori ,,priznaje pravni subjektivitet i kontinuitet od 1219. godine”. Ispalo je kako je SPC u Crnoj Gori starija nego u Srbiji. A danas i uticajnija.
Toliko da, svjedočimo i ovih dana, velikodostojnici SPC-a uredno idu na poklonjenje predsjedniku Srbije iskazujući mu prijeko potrebnu podršku u momentu kada na ulicama započinje novi krug protesta protiv poraznih rezultata njegove vladavine. Crnogorski premijer po pozivu, svakomalo svrati do Patrijaršije u Beogradu na prijateljski razgovor i konsultacije.
Bez potpisanog Temeljnog ugovora nema konsenzusa za deblokadu Ustavnog suda, govorio je Abazović prošlog ljeta. Sada, kaže, Temeljni ugovor sa SPC-om više nikome ne smeta, dok se Ustavnom sudu – ruga.
Uglavnom, dok smo pokušali da razlučimo motive aktera za početak najavljenih pregovora, u srijedu poslije podne stigla je vijest da ih neće biti. Sa iste adrese sa koje nam je, koji sat ranije, prispjela i njihova najava.
,,Crnogorska pravoslavna crkva otkazala je pregovore s Vladom Crne Gore o Temeljnom ugovoru koji su bili zakazani za sjutra u 11 časova, u zgradi Vlade, jer je uvrijeđena njenim odnosom prema mitropolitu CPC-a Mihailu i cijeloj Crkvi”, navedeno je u novom saopštenju. Uz obrazloženje da su, umjesto premijera i ministra pravde, ,,kako je bilo dogovoreno”, za pregovore od strane Vlade i ministarstva delegirana dvojica službenika, dok je zakazani sastanak iz zgrade Vlade preseljen u zgradu Ministrastva pravde. ,,Crnogorska pravoslavna crkva drži taj akt Vlade kao izrugujući, zbog čega i otkazuje pregovore”.
Možda je ipak postignut stvarno cilj najave razgovora Vlade i poglavara CPC-a. Odnos države i dvije, međusobno komfrontirane, pravoslave crkve, ponovo će naći svoje mjesto u fokusu javnosti. Abazović će biti u prilici da objašnjava kako se trošimo na prevaziđene nacionalne teme, umjesto da slijedimo evropski put. Iako je baš on, od 30. avgusta do danas, bio neizostavni dio svake priče koja je imala potencijal podizanja međunacionalnih/vjerskih tenzija u Crnoj Gori. U Srebrenici, na Cetinju, u Podgorici ili Strazburu (Savjet Evrope). Sve igrajući vatrogasca.
Čudni su, kažu, putevi Gospodnji.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
-
INTERVJU2 sedmice
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
HORIZONTI4 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU2 sedmice
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
Izdvojeno4 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
Izdvojeno2 sedmice
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
INTERVJU3 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
FOKUS4 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
DUHANKESA3 sedmice
Zašto smo na zemlji?