Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Tebi, tebi ću dati

Objavljeno prije

na

Čudo u parlamentu. Prvi put je poslanicima i poslaničkim klubovima uskraćeno pravo da postave pitanje premijeru. Predsjedavajući Milutin Simović, kršeći propisane procedure, eliminisao je pitanja dostavljena iz DF-a i SDP-a uz zaključak da se ne dotiču rada Vlade. Taj stav nije bilo lako obrazložiti.

Uzmimo za primjer pitanje Janka Vučinića, poslanika DF-a, koga je interesovalo da li su nedavne prijetnje izrečene na njegov račun došle od premijera ili od (su)građanina Mila Đukanovića. Koji je, valja pomenuti, već demonstrirao visok stepen razumijevanja za osobe koje su svojeručno nasilje nad drugima pravdale nepovjerenjem u institucije države.

Događaj u kome se premijer poslaniku obraća riječima „ti ćeš posebno da mi platiš” teško je protumačiti kao privatnu kavgu dvojca kratkog fitilja. Posebno kada se sve to dešava u skupštinskoj sali, tokom neformalne debate da li je bolje biti kriminalac ili majmun. Zato, da se ne lažemo: ko god stane Đukanoviću na put, nakon Simovićeve reakcije, ima još više razloga da se plaši njegovog bijesa. Ličnog i premijerskog. Pri ruci su mu sva oruđa za nasilje, uključujući i nasilje nad pravom da u parlamentu – bude pitan.

Tek drugo pitanje sa Simovićeve crne liste nije bilo ni po čemu sporno. Javnost, prosto, ima pravo da zna kako će se DPS i Đukanović odnositi prema Svetozaru Maroviću, nakon što je on priznao da je vođa kriminalne grupe. Marović je i danas visokopozicionirani funkcioner vladajuće partije, ranije je obavljao niz visokih državnih funkcija (predsjednik parlamenta, potpredsjednik Vlade) dok se u slobodno vrijeme na međunarodnim skupovima predstavljao kao opunomoćenik vlasti (njegov susret sa Sergejom Polonskim u Kanu bio je preteča afere Zavala).

Filozofski odgovor na zabranjeno pitanje poslanika Džavida Šabovića Đukanović je nakon sjednice ponudio – novinarima. ,,Vjerujem da ćemo o tome odlučivati odgovorno i u punom razumijevanju”, obavijestio nas je šef države i DPS-a. ,,Ja mislim da mi imamo mnogo važnijih, zahtjevnijih i složenijih problema od problema koji se tiči bilo koje partije i partijskog života pojedinačno”. Izgleda da Đukanović brka partije i partijski život sa organizovanim kriminalom. Neko ciničan bi zaključio kako on između ovih pojmova stavlja znak jednakosti.

Đukanovića su poslanici, dakle, pitali ono što im je dozvolio Simović a on im je odgovarao ono što su mu napisali savjetnici. Uz povremene solaže. Jedna od njih odnosila se na opozicionu računicu prema kojoj je 10 miliona eura za koliko je Vlada (neuspiješno) pokušala prodati Institut u Igalu samo djelić njegove stvarne vrijednosti.

„Zavodljiva je priča o tome koliko vrijedi zemljište ispod Instituta…”, odgovara premijer. Pa kontrira „Procjena o vrijednosti Instituta napravljena je ‘95. godine i tada je procijenjeno da ovaj vrijedi 62 miliona maraka. Dvadeset godina kasnije, vjerujem da ćemo se složiti, Institut vrijedi manje jer je u međuvremenu zub vremena učinio svoje, jer država zbog poznatih okolnosti nije mogla uložiti onoliko koliko je bilo potrebno…”.

Da bi se složili, treba da povjerujemo kako se vrijednost akcija nekog preduzeća mjeri ugrađenim željezom i betonom, a ne mogućnošću da stvori profit. U tom smislu, 1995. i 2016. nijesu ni približno slične.

Prije 21 godinu Crna Gora je kao dio SRJ bila pod ekonomskim sankcijama UN. Nacionalni dohodak po stanovniku iznosio je 1,5 hiljada dolara i bio ravan onome koji je SFRJ imala 1969. Zvanična inflacija dostigla je 120 odsto. Prosječna crnogorska plata, sa 250 pala je na 120 maraka u godini koju nam Đukanović želi prikazati kao uporedivu sa današnjicom. Stavimo li u istu ravan tadašnju i sadašnju prosječnu platu sa vrijednošću Instituta, doći ćemo do podatka da je njegova sadašnja vrijednost 250 miliona eura. To je puno bliže istini od onoga u što nas pokušava ubijediti premijer.

DPS je odlučio da ovu priču u parlamentu sakrije od kamera snimatelja i fotoreportera pa im na početku zasjedanja nije dozvoljen ulazak u salu. Simović je i za to našao neko priručno objašnjenje. Ono nije umanjilo utisak da premijer osjeća nelagodu kada treba da siđe među narodne zastupnike. Nešto je nervozan. Izgleda da njegove partijske kolege u tom domu počinje da obuzima strah da će ga kamere inspirisati da u svaki naš dom uđe sa ispruženim prstom, i prijetnjom – Tebi, tebi ću dati.

Kao da nam već toliko toga nije uzeo.

Zoran RADULOIVĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Teror

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetničkom direktoru Nikšićkog narodnog pozorišta  postalo je dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. Zato je odbio gostovanje predstave IzloŽene.  To mu je izlizano. On preferira  priče o  teroru nad Srbima. Valjda ne primjećuje da je postalo prilično  izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada mahom govori sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji

 

 

Predstava “IzloŽene” neće igrati u Nikšićkom pozorištu jer je umjetničkom direktoru te institucije Janku Jeliću tema rodne ravnopravnosti, kojom se ova predstava bavi – izlizana. I ne samo to, po Janku u stvari – “žene diskriminišu”.

Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je dao i nepobitne naučne dokaze za svoje tvrdnje, u pismu koje je uputio Nezavisnoj teatarskoj sceni Bunt, koja izvodi predstavu “IzloŽene”:

„ Uvažene koleginice, uz svo poštovanje prema vašem umjetničkom pregnuću ne nalazim nijedan opravdani razlog da do beskonačnosti razvlačimo izlizanu temu o ženskoj obespravljenosti i o tome kako žene neko diskriminiše, iskorišćava i ponižava. Igrom slučaja, ženjen sam, imam živu majku, u komšiluku mi živi udata sestra i oženjen brat, a usput sam zapamtio i babu, poznajem komšije, družim se sa kumovima i poznanicima… Ni u jednom od pomenutih primjera nijesam primijetio diskriminaciju žena, čak naprotiv, mislim da žene diskriminišu“.  Blagoš majci, i ženi.  Na Jankovom sokolovom oku, izoštrenom  da vidi i prepozna diskriminaciju.

Jelić je, veli, igrom slučaja ženjen. Igrom slučaja nije, međutim, umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta. Na tu poziciju izabran je nakon avgusta 2020. najprije kao vršilac dužnosti.  Zvanične reference su mu svršene studije srpskog jezika i književnosti u Nikšiću, knjiga poezije Pobuna stvari, roman Bilježnica preobražaja, zbirka  priča Zlatni čovjek, za koju je dobio nagradu Radoje Domanović…  Pisao je  i nakon postavljenja. Objavio je nedavno  knjigu Braća na lomači, u kojoj se nalazi „17 momačkih priča“. Kako prigodno. Još prigodnije je što je promociju Jankove knjige organizovalo društvo Sveti Đorđe, a o njoj je na promociji govorio protojerej Mirko Vuković.

Sad se već malkice naziru Jelićeve nešto važnije reference.  Umjetnički direktor Nikšićkog pozorišta je tako : član Srpskog nacionalnog vijeća, član redakcije časopisa Sveviđa  čiji je osnivač Eparhija budimljansko nikšićka,  baš kao i , zanimjivo, direktor Nikšičkog pozorišta Radenko Krulanović. Jelić je dalje  – jedan od “progonjenih profesora koji su ostali bez posla jer nisu hteli da predaju crnogorski jezik, tu nakaradnu tvorevinu režima”, član je Redakcionog odbora koji je radio na monografiji „Do Hristove pobjede – Ne damo svetinje“. I tako redom, znate već.

Besjedio je na mnogim prigodama Mitropolije crnogorsko primorske i  Matice srpske, čiji je član. Pisao je za mnoge portale koji u nazivu imaju srpski. Uglavnom o diskriminaciji. Srba, ne žena.  U jednom od tekstova je recimo napisao: „Ne znam da li je i koliko realna politika onoga što se danas zove srpskim svetom. Ipak je to koncept u nastajanju. Volio bi da uspije i volio bih da budem dio njegovog uspjeha“.

Janku je, objasnio je dodatno, odbijanje da predstava IzloŽene igra u Nikšićkom pozorištu, postalo dosadno od terora priče o diskriminaciji nad ženama. On preferira  priče o teroru nad Srbima. Od strane DPS-a posebno.

Okružen svojim momčadima, poznanicima, komšijama i braćom, moguće ne primjećuje da je postalo prilično  izlizano  da se o diskriminaciji nad Srbima sada govori uglavnom sa pozicija vlasti. Dobijenih zahvaljujući bliskosti Mitropoliji. Kojom smo zamijenili člansku kartu DPS-a.

Zato ne čudi što Janko vidi da su žene te koje u stvari diskriminišu. Što bi rekao patrijarh SPC Porfirije: „Plakao bih, vrištao bih od muke, kad vidim jadnicu koja menja teze, pa kaže `a zašto nisu brinuli se o ženama, žene su ugrožene“. Pa jesu ugrožene, svi smo ugroženi od tebe“ bre bedo jedna“. Patrijarh se bogougodno obratio javnosti nakon reakcije brojnih žena iz javnog života Srbije pa i Brankice Janković, povjerenice za zaštitu ravnopravnosti,  koja je navela da su „duboko ponižavajuće i uznemiravajuće riječi koje su se pojavile u javnom prostoru, kojima se žene nazivaju bednicama i jadnicama, posebno jer ih izgovara patrijarh SPC“.

To je taj  Jankov senzibilitet.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Godine prolaze, zaludu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vrijeme prolazi a sistem zasnovan na nepravdi opstaje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i  DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti

 

 

Prije godinu Milo Đukanović je, nakon ubjedljivog poraza u drugom krugu predsjedničkih izbora, okončao vladavinu dužu od tri decenije. Ubrzo se povukao i sa mjesta predsjednika DPS, mada se  osnovano pretpostavlja da je njegov uticaj u partiji, sada opozicionoj, i dalje dominantan.

Nedavno objavljeno istraživanje javnog mnjenja pokazuje da je Đukanović  i dalje jedan od najpopularnijih političara u Crnoj Gori.  Ispred su samo predsjednik Milatović, premijer Spajić i potpredsjednik vlade Aleksa Bečić. Tome su, vjerovatno, doprinijele i „zaboravljene“ afere koje su Đukanoviću i njegovim sljedbenicima predstavljale ozbiljan teret dok su bili na vlasti. A sada se, gotovo, i ne pominju. Makar ne sa adresa nadležnih za njihovo razrješenje i, eventualne, sudske presude

Šverc i tranzit koji je stvorio klasu tranzicionih pobjednika, uništavanje Kombinata aluminijuma, spašavanje Prve banke, sporne privatizacije – od hotelskih preduzeća i drvoprerađivačke industrije do Jugopetrola i Telekoma – nezakonito finansiranje DPS-a po principu „interesne dobrovoljnosti“, milionski poslovi sa bratom, sestrom, sinom, školskim drugovima i kumovima, firme skrivene u inostranstvu, laži o višemilionskom kreditu iz Londona, plava torba…

Sjećate li se te priče? Prošle su četiri godine kako je, uz pregršt drugih optužbi o partijskom finansiranju, zajedničkim poslovima upitne legalnosti, korupciji i iznudi, odbjegli biznismen Duško Knežević ustvrdio kako posjeduje snimak na kome Đukanoviću predaje torbu sa novcem. “Imam pored snimka plave torbe još materijala, imam podatke i o Milovim sredstvima u inostranstvu, a sve će biti objavljeno u dogovoru sa mojim advokatskim timom. Ne znam kada će to biti”, najavljivao je Knežević uoči izbora 2020. Umjesto obećanih dokaza o učešću Đukanovića u  nezakonitim poslovima, Knežević se nakon promjene vlasti posvetio pokušajima da sa sebe skine teret nekoliko aktivnih optužnica koje ga terete za ogromne finansijske zloupotrebe. I, kako se šapuće među upućenima, izgleda kako mu ne ide loše u tom poslu.

Tri godine su prošle i od kako su iz tadašnje Vlade, prve nakon detronizacije DPS-a, izašli sa paketom optužbi na račun Petra Ivanovića, nekadašnjeg ministra poljoprivrede, savjetnika predsjednika države (Mila Đukanovića) i poslanika DPS. Suđenje je počelo nedavno, nakon višegodišnje istrage u kojoj su postupajući tužioci uspjeli da naprave i neke diletantske greške (na primjer: saslušanje svjedoka bez prisustva advokata) koje su  usporile postupak utvrđivanja istine. Zato do pravosnažne presude mogu proći godine.

Ostalim čelnicima nekadašnjih vlasti koji su bili sinonimi za sumnjive poslove iz sive zone partnerstva državnih funkcionera i kontroverznih biznismena sa raznih strana, praktično se gubi trag. Branimir Gvozdenović, Predrag Bošković, Ivan Brajović, Miomir Mugoša… postaju dio mita o nedodirljivosti onih „što su se snašli“ u vrijeme kada je ta snalažljivost podrazumijevala spremnost da se krše pisani i nepisani zakoni na kojima počiva društvo. Svetozar Marović je tu priču podigao na viši nivo, potvrđujući svojim primjerom prekogranično jedinstvo „kontroverznih“.

„Nasljednici“ na vlasti vode permanentne borbe za fotelje. Svakodnevno pokazujući da im DPS prakse nijesu strane i da nekadašnja borba protiv režima nije, makar kod nekih, bila iskreni otpor sistemskoj nepravdi i neslobodi, nego težnja da se zauzmu pozicije koje garantuju privilegije i moć.

Danas sa tih pozicija utiču ne samo na budućnost građana ove zemlje. nego i na interpretaciju bliže i dalje prošlosti Crne Gore i nekadašnje SFRJ.  U toj priči „naši“ su vječite žrtve ali i pobjednici. A „njihovi“ prevrtljivci i zlikovci. Kada činjenice nijesu u saglasju sa mitovima i poluistinama, nove ih vođe baš kao i stare, ignorišu. Trudeći se da ih što prije predaju zaboravu.

Vrijeme prolazi a sistem o(p)staje. I, ponekad se učini, jača. Samo se u tom kontekstu može razumjeti da Milo Đukanović i DPS danas uživaju veću podršku anketiranih građana nego u vrijeme predsjedničkih i parlamentarnih izbora koji su označili njegov odlazak sa vlasti. Sliku o Đukanovićevim vremenima ne može poporaviti on, već ovi koji su došli poslije njega, i koji nemilice troše nadu, da sve u ovoj zemlji može biti drugačije. Bolje.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Staro za novo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nove vlasti su se javno obavezale da će jedan od osnovnih principa međusobne saradnje biti „uvažavanje modela argumentovanja i stručnosti prilikom političkog odlučivanja“ . Rade suprotno

 

U Sporazumu 11 partija članica vladajuće koalicije, koji je potpisan uoči formiranja parlamentarne većine i vlade, kao jedan od osnovnih principa međusobne saradnje navedeno je „uvažavanje modela argumentovanja i stručnosti prilikom političkog odlučivanja“.

Svjedočimo kako je bilo lakše napisati nego sprovesti.

Tek što je Vlada saopštila odluku da na mjesto predsjednika borda Investiciono-razvojnog fonda (IRF) imenuje Predraga Drecuna, oglasio se Milan Knežević. Bolje bi bilo, poručio je predsjednik DNP, da su na čelo IRF imenovali Aca Đukanovića nego što su postavili nekadašnjeg direktora njegove banke. „On je ‘96. pitao đe su pare, i ‘95. i ‘94… I onda je, očigledno, našao pare kad je postao izvršni direktor Prve banke. Evo mu prilika da sa institucionalnog nivoa otkrije đe su sve one pare koje je tražio devedesetih, pa ih je zaboravio kad je došao na čelo Prve banke“, kazao je Knežević.

Mediji navode da ga je Drecunovo imenovanje toliko naljutilo da, u znak protesta, nije došao na redovni sastanak čelnika vladajuće koalicije. I, navodno, tamo neće ići „do daljnjeg“.

Mimo mandata glavnog izvršnog direktora u Prvoj banci, Drecun je, kao član nekadašnje Narodne stranke, bio i ministar rada i socijalnog staranja u vladama Filipa Vujanovića i direktor Universal kapital banke (UCB) Petrosa Statisa, biznismena bliskog bivšim DPS vlastima. To ga, makar iz ekonomskog ugla, kvalifikuje za povjereni posao, kako god gledali na njegovo „vratite pare“ nekad i sad.

Nekim novim kadrovskim rješenjima nedostaje ispunjavanje i tog  kriterijuma. Uz davno poznate biografske detalje i učinke.

Novoimenovana predsjednica Upravnog odbora EPCG Solar gradnja je Marina Jočić, funkcionerka i dugogodišnja poslanica DF. Nakon promjene vlasti 2020. godine Marina  Jočić se oprobala kao predsjednica Upravnog odbora Nacionalnih parkova, direktorica Prve TV i predsjednica Upravnog odbora JU Muzeji i galerije u Podgorici. Ništa od navedenog ne preporučuje je za rukovodeću funkciju u državnoj energetskoj kompaniji (Solar gradnja je dio sistema EPCG).

Braneći njeno imenovanje, predsjednik borda EPCG Milutin Đukanović kaže da je riječ o velikom radoholiku. Ali Marina Jočić nije samo to. „Za krst časni  i slobodu zlatnu daćemo sve: makar to bili naši životi, životi  naše braće i naše djece“, objašnjavala je tadašnja predsjednica Kola srpskih sestara u Podgorici Monitoru  (mart 1995.) odlučnost da se brane Šešeljeve granice Velike Srbije (Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica).  Ubojito precizna bila je pred izbore 2020. godine , kada je uz fotografiju salonki poručila: „Nove, pobjedničke, da gazim mafiju i bezbožnike. Sad ili nikad”. Odlazak sa prve od navedenih državnih funkcija Jočić je objasnila konstatacijom da je smijenjena zato što je tadašnjeg premijera, Zdravka Krivokapića nazvala „izdajnikom crkve i srpskog naroda“.

Minuli rad sporan je, prema navodima Demokrata, i kod novog  vršioca dužnosti direktora Uprave policije. Partija iz koje dolazi i aktuelni ministar MUP-a spočitava Aleksandru Radoviću da je „kadar Veselina Veljovića“. Iako, valjda, znaju da je za imenovanje na čelnu funkciju Uprave policije neophodan uslov da kandidat „ima najmanje pet godina na rukovodećim radnim mjestima u policiji, sudu, državnom tužilaštvu ili ANB-u“. Prema tome, svi potencijalni kandidati još makar godinu dana moraju biti „kadrovi Veselina Veljovića“. Ili, kao jedna od malobrojnih alternativa, Vesne Medenice.

Dok se vlast bavi kadrovanjem, bivša ministarka evropskih integracija Jovana Marović upozorava kako je sve što je aktuelna vlast postigla u EU integracijama „rezultat pakta sa đavolom čiju naplatu čekamo“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo