Sedmorica bivših zatočenika logora Jugoslovenske narodne armije (JNA) Morinj kod Kotora, dobili su parnice protiv Crne Gore i obeštećeni su ukupnim iznosom od oko 200.000. eura. Presude su zavisno od stepena invalidnosti i broja dana provedenih u logoru, a na osnovu propisa Međunarodnog crvenog krsta. Obeštećeni i drugih 13 bivših logoraša, koji su takođe podnijeli tužbe, su državljani Bosne i Hercegovine.
Iz jedne od pravosnažnih presuda, koju je po žalbama izrekao Vrhovni sud (VS) Crne Gore (Rev.br.532/12 od 29. juna ove godine, Vijeće sudije Radoja Orovića), doznaje se da je oštećeni D.Š. iz Mostara, civil, bio zarobljenik JNA. Uhapsili su ga 4. aprila 1992, zatvorili u logoru Bileća, zatim od 23. maja 1992, „kada se JNA povukla iz BiH”, do 14. avgusta 1992. u Morinju.
„Za vrijeme boravka u zarobljeništvu u logoru Morinj D.Š. je bio izložen svakodnevnom fizičkom i psihičkom maltretiranju”, piše u presudi.
Prema tumačenju VS-a, pravni osnov obeštećenja je da je država Crna Gora „pasivno legitimisana u ovom sporu, a time i odgovorna da nadoknadi predmetnu štetu, jer je ista prouzrokovana nezakonitim postupanjem njenog organa”.
Naime, „štetu je počinila Vojska Jugoslavije zašto je bila odgovorna tadašnja Savezna Republika Jugoslavije”. Nakon proglašenja nezavisnosti, ocijenio je VS, Vojska Crne Gore i Ministarstvo odbrane – „odnosno država Crna Gora” je osim prava na vojnu imovinu „preuzela sve obaveze, kao i obavezu naknade eventualne štete koja je počinjena od strane bivše Vojske Jugoslavije na teritoriji Crne Gore, što istu čini odgovornim za naknadu predmetne štete”.
Pravosnažna obeštećenja zbog zatočeništva u Morinju tek treba očekivati. Najveći broj ratnih zarobljenika i civila, koji su od oktobra do avgusta 1992. prošli kroz taj logor, su državljani Hrvatske.
Proces protiv načelnika Službe bezbjednosti Komande pozadinske mornaričke baze i isljednika Mlađena Govedarice, isljednika Zlatka Tarlea, rezervnog oficira zaduženog za administrativne i intendantske poslove Iva Gojnića, vojnog policajca Špira Lučića, kuvara Iva Menzalina i stražara Bora Gligića nije pravosnažno okončan.
Optuženi se terete da su, kršeći pravila međunarodnog prava, naređivali i sprovodili mučenja, nečovječna postupanja i povrede tjelesnog integriteta, prema 169 ratnih zarobljenika i civila, koji su dovedeni sa dubrovačkog područja. Govedarica i Tarle su oslobođeni optužbi, dok su Gojnić, Lučić, Menzalin i Gligić osuđeni na ukupno 12 godina zatvora.
Kao i u drugim predmetima za ratne zločine, Vrhovno državno tužilaštvo (VDT) i sudstvo su i za Morinj krivotvorili činjenice i aktivno i pasivno radili na „amnestiranju” glavnih krivaca. Najmarkantniji je apsurd da je najteža kazna zatvora izrečena kuvaru Menzalinu.
Likom i djelom, u slučaj je upleten vrh pravosuđa. Vesna Medenica je 2007, u svojstvu šefice VDT-a, odobrila zahtjev za sprovođenje svega dan uoči posjete tadašnje glavne haške tužiteljke Crnoj Gori. Ispostavilo se da je Medenica, prema tvrdnjama branilaca optuženih, nakon što je izabrana za predsjednicu VS-a, Morinj oduzela sudiji Lazaru Akoviću i bez obavezujuće metode slučajne dodjele predmeta ga dala na postupanje Milenki Žižić.
Odbrana je bezuspješno tražila izuzeće sutkinje Žižić, koja sada sudi i u postupku za krivično djelo gdje je Medenica, zbog rodbinske veze sa ubijenim, zainteresovana za presudu optuženom za ubistvo. Žižićeva je, prije preuzimanja Morinja, kao i predmeta deportacija, prijedlogom Medenice, 7. oktobra 2009. od Vlade dobila službeni stan na korišćenje.
Zahtjev za sprovođenje istrage Višem sudu u Podgorici za Morinj je 7. jula 2007. podnijela tadašnja viša državna tužiteljka, Ranka Čarapić, koja za trojicu osumnjičenih kod hrvatskog tužilaštva „nije moglo ocijeniti da u odnosu na njih postoji osnovana sumnja”.
Čarapićeva nije preduzela ništa zbog teškog propusta postupajuće tužiteljke u Morinju, Lidije Vukčević, koja je izostavila u žalbi Apelacionom sudu da se žali na jedan dio presude, pa se optuženima u ponovljenom suđenju uopšte i ne sudi za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.
Presuda Apelacionog suda od 6. jula o.g. predsjednice Vijeća Radmile Mijušković, kao da je pisana u vrijeme najcrnje propagande „rata za mir”. Navodi se da je Sabor Hrvatske 25 juna 1991, nakon sprovedenog referenduma, donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske „od kada se JNA tretira kao okupatorska vojska”.
U pomenutoj Deklaraciji ništa o tome ne piše. Čak i da piše, JNA na području Dubrovnika, s kojeg je najveći broj morinjskih zatočenika, nije ni mogla biti „tretirana kao okupatorske vojska”, jer se tamo 1991. nije ni nalazila – područje je još početkom 1970-ih bilo potpuno demilitarizovano.
Mijuškovićeva i članovi Vijeća u nastavku presude pišu da je Deklaracijom Hrvatska „sa najvećeg mogućeg tadašnjeg nivoa, praktično pozvala na sukob sa JNA”. Iz presude proizilazi da JNA, ni tadašnja vlast u Crnoj Gori, nemaju nikakvu odgovornost za rat u Hrvatskoj, pa je, po toj logici, npr. krivica za bombardovanje Dubrovnika na Hrvatskoj. Kao i u predmetu deportacija, potpuno je ignorisano obavezujuće međunarodno pravo – presude Tribunala u Hagu protiv oficira JNA zbog odgovornosti za bombardovanje Dubrovnika.
VDT nikada nije ni pokušalo da utvrdi što je u stvari bio Morinj i ko snosi komandnu odgovornost za ratni zločin?
U optužnici Morinj se benigno opisuje kao „centar za prihvat zarobljenika” ili „sabirni centar”, dok je za jednog od optuženih „centar za ispitivanje zarobljenika”.
Niti jednu od ovih ili sličnih formulacija ne poznaje tadašnje zakonodavstvo SFRJ. Područje naselja Morinja kod Kotora nije 1991. i kasnije tokom 1992. bilo ratom zahvaćeno područje i na njemu JNA nije imala ingerencije da sprovodi propise vojske i dovlači, ispituje i nezakonito drži svoje zarobljenike – za takve poslove su u to vrijeme postojali redovni vojni pritvori i zatvori, vojna tužilaštva i sudovi sa sjedištima na prostorima koji takođe nijesu bili zahvaćeni ratnim sukobima.
I vojno i civilno zakonodavstvo SFRJ je priznavalo kao krivična djela povrede protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući surovo postupanje sa zarobljenicima kakvo se odigralo u Morinju – koje je priznato pravosnažnim presudama za odštetu građanima BiH.
Zarobljenici JNA su mogli biti zadržani bez podizanja optužnice najduže do tri mjeseca, no u Morinju su ostajali i znatno duže. Nije poznato da je nekom od zatočenika Morinja suđeno pred vojnim pravosuđem.
Obavezujuća Naredba o primjeni odredbi međunarodnog ratnog prava u oružanim snagama SFRJ iz 1988. navodi odgovornost nadređenih i podređenih pripadnika JNA za pridržavanje zakona i običaja ratovanja. Za primjenu pravila su odgovorni komandanti jedinica – dakle, propisana je i utvrđena komandna odgovornost.
Vesna Medenica se ispred VDT-a još 2007. vajkala kako ima probleme sa dokumentacijom koja joj je u vojnim arhivima u Beogradu navodno nedostupna. Objasnila je da je dobila službeno objašnjenje da „vojna mornarica ističe da logor u Morinju nije bio pod njenom, već pod ingerencijom vojne komande u Beogradu”. Navodno, to su razlozi zbog kojih VDT nije moglo da utvrdi komandnu odgovornost.
Kako činjenično stoje stvari? Morinj je bio divlje mučilište u kojem je JNA – njena služba bezbjednosti (KOS), uz saučesništvo vlasti Crne Gore, držala svoje zarobljenike i s njima radila što je htjela: osim što su ih fizički i psihički maltretirali, takođe su ih vrbovali.
Optuženi i oslobođeni Mlađen Govedarica je na suđenju izjavio da su ispitivanje zarobljenika obavljali uz pomoć tehničara KOS-a, radi kompromitujućeg materijala. Isljednici su pravili „zapisnike sa saslušanja”.
,,Vrbovanje je težak posao, vrlo težak posao”, objasnio je Govedarica.
Status zarobljenika najslikovitije je, prije početka suđenja, opisao optuženi i oslobođeni Zlatko Tarle. „Mi smo ih tada zvali ,,lica u vlasništvu JNA” (neđeljnik Vreme, 7. februar 2008). Hrvatski izvori tvrde da su samo petina zatočenih bili pripadnici nekih od hrvatskih oružanih formacija – većina njih su bili civili.
„Najveći broj ljudi koji su dovedeni u Morinj”, kazao je Tarle Vremenu, „bili su zatečeni na licu mjesta, ili su kod njih prilikom pretresa ili legitimisanja nađeni članska iskaznica HDZ-a, predizborni plakat i sličan materijal, da ne kažem konzerva na kojoj je pisalo ‘čist hrvatski zrak’. Jako je mali broj onih ljudi koji su dovedeni u taj sabirni centar, a koji su zaista bili pripadnici neke regularne, tadašnje hrvatske vojne strukture”.
Tarle je, po ocjeni Višeg suda kojoj, kako piše „Apelacioni sud nema šta dodati”, potpuno nevin u pogledu terećenja od strane svjedoka B.D.-a „u vezi radnje ispitivanja”. Navodno, primoravao je svjedoka da prizna da je on na nekoj fotografiji, govorio da mu je poginuo otac „iako to nije bio slučaj, da bi od njega navodno iznudio iskaz”, ali za sve to Apelacioni sud tvrdi da se „ne može cijeniti torturom i prinudom primijenjenom radi pribavljanja informacija tokom ispitivanja”.
Apelacioni sud je i za M.Đ.-a, drugog svjedoka koji je teretio Tarlea, utvrdio da „nema dokaza”. M. Đ. je kazao da ga je Tarle ćerao da čupa travu, liježe na zemlju i tuče se sa bratom, udarao ga nogom i pendrekom po leđima, itd.
Tarle je, poput onih koje je „ispitivao”, nedavno takođe najavio tužbu zbog odštete – i njemu će, po svemu sudeći, platiti crnogorski poreski obveznici…
U međuvremenu, diskretno je najavljeno kako će, osim državljana BiH, takođe i hrvatski zatočenici Morinja od Crne Gore dobiti odštetu i van sudskog procesa. To im je usmeno obećao 2010. predsjednik Filip Vujanović tokom posjete Kotoru njegovog kolege Iva Josipovića i gradonačelnika Dubrovnika Andra Vlahušića.
Josipović je kazao da je tada „prvi put neki visoki crnogorski dužnosnik, predsjednik Vujanović izrazio spremnost na obeštećenje logorašima” i kako „treba sada pronaći model na koji način platiti odštetu”.
Filip Vujanović je 1992-1995. bio ministar pravde u Vladi Crne Gore. Tokom njegovog mandata nije pokrenuta istraga za Morinj, kao ni za deportacije i Bukovicu – premda su činjenice bile poznate.
Vladimir JOVANOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno2 sedmice
DRUŠTVO2 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
FOKUS4 sedmice
SVIJET3 sedmice
Izdvojeno2 sedmice