Povežite se sa nama

FOKUS

NAŠI NA PRIVREMENOM RADU U AZIJI: Kineska posla

Objavljeno prije

na

naslovna

Kinezi dolaze na Balkan. A naši odlaze u Kinu. I svi među njima umiju da naprave razliku između zarade od 300 i 1.500 eura.

Prvi prate projekat Pojas i put za međunarodnu saradnju (inicijativa poznata kao Jedan pojas, jedan put), ideju obnove nekadašnjeg puta svile, koji obuhvata skoro 70 država i 4,5 milijardi ljudi od krajnjeg istoka Azije do Srednje Evrope. Ogroman novac potreban za investicije stiže, uglavnom u vidu kredita, iz velikih kineskih banaka pod djelimičnom ili potpunom kontrolom države. Prati ga armija radnika gladnih znanja. Od armirača do inženjera i mandžera top klase svi rade i upijaju: kulturne, društvene, ekonomske navike domicilnog stanovništva; građevinske, i poslovne standarde države poslodavca. Ne skidajući oči sa potencijano novih tržišta i novih poslovnih prilika.

Puno uči, puno radi, zaradi još više novca. Tabla sa ovim tekstom, ispisana na kineskom i engleskom jeziku, postavljena je na ulazu u kineski kamp na Bioču, u kome je smješten dio njihovih radnika angažovanih na gradnji dionice autoputa Donje Mrke – Mateševo. Ista kompanija (CRBC) dobila je u Hrvatskoj posao gradnje Pelješkog mosta, pa se makar dio njenih upošljenika iz kampa na Bioču nada da će u Dalmaciji produžiti svoj radni angažman u Evropi.

Nije to angažman kome se svi raduju.

Evropski komesar za proširenje Johanes Han upozorio je nedavno da bi gomile novca koje Kina ubrizgava u zemlje Jugoistočne i Srednje Evrope na trasi Pojasa i puta, neke od njih mogle dovesti u stanje finansijske i političke zavisnosti i pretvoriti ih u kineske ,,trojanske konje” na putu ekonomskog osvajanja Zapadne Evrope. Hana, dodatno, brine to da bi nekim liderima u regionu Zapadnog Balkana kineska kombinacija „kapitalizma i političke diktature” mogla biti i bliska i poželjna.

Zabrinutost zbog kineskog prodora u Evropu iskazala je i grupa senatora SAD (njih 16). U pismu Donaldu Trampu sugerišu da SAD iskoriste svoj uticaj u MMF-u kako bi „spriječili nastavak postojećih i početak novih projekata” iz inicijative Pojas i put. Amerikance brine da bi „predatorsko finansiranje infrastrukture” moglo omogućiti Kini da uspostavi kontrolu nad strateški važnim saobraćajnicima, bogatim preduzećima, rudnim bogatstvom… Baš onako, otprilike, kako su SAD – uz svesrdnu pomoć MMF i Svjetske banke – vojevremeno uradili u Južnoj Americi i dijelu Azije.

U sjenci te globalne ekonomsko-političke priče i već započetog odmjeravanja snaga na relaciji Kina –SAD – Evropa, u tišini, na „privremeni rad” u Kinu odlaze mladi Balkanci iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije… Uglavnom da djecu i odrasle podučavaju engleski jezik.

„Najtraženiji su profesori engleskog jezika, čak i ne moraju biti profesori, dovoljno je da dobro znaju engleski jezik . Mogu se zaposliti u privatnim vrtićima i trening centrima, pa čak i u školama ako su obezbijedili radnu vizu”, svjedoči za Monitor, o svojim iskustvima iz Kine, Nikšićanka Biljana Matijašević. „Plate su najmanje 1.400 eura mjesečno, kineska hrana je jeftina, kao i računi za struju, gas i komunalije. Iznajmljivanje stanova košta kao i u Podgorici, ako se radi o gradskim jezgrima, a sve su jeftiniji prema periferiji. Najviše je stranaca u Pekingu, Šangaju, Šenženu, Gvandžou…”.

Stvar je u sljedećem: u Kini je engleski jezik obavezan u svim obrazovnim institucijama počev od vrtića, preko osnovne i srednje škole pa do fakulteta. Zbog ovakve situacije, došlo je do velike potražnje za nastavnicima engleskog jezika u svim kineskim regijama. Procjene govore da oko 400 miliona Kineza svih uzrasta već uči ili želi da počne da uči engleski jezik, pa je Kini, prema nekim računicama starim godinu-dvije, u tom trenutku nedostajalo oko 100 hiljada učitelja, nastavnika i profesora engleskog jezika. Pored 200.000 Amerikanaca, Australijanaca i Evropljana koji (opet procjena) već rade taj posao.

Engleski se ne uči samo u zvaničnim obrazovnim institucijama, već i po privatnim školama, na kućnim kursevima, preko interneta… Kineski list Čajna dejli procjenjuje da tržište vanškolskih aktivnosti učenja engleskog jezika vrijede više od 100 milijardi eura godišnje. Britanski izvori tu procjenu svode na nepunih 60 milijardi (!?) ali donose i zanimljivu procjenu prema kojoj će, već 2020., u Kini biti više onih koji uče i služe se engleskim jezikom, nego što će na svijetu biti muškaraca i žena kojima je to maternji jezik.

Pored učitelja engleskog (najbolje plaćena radna mjesta u ovoj branši rezervisana su, razumljivo, za one kojima je to maternji jezik), u Kini se može raditi i zaraditi i kao predavač matematike, hemije, biologije, nastavnik slikanja, fizičke kulture, baleta, glume, fudbalski ili košarkaški trener, arhitekta, fotograf, snimatelj, dizajner, menadžer…

Posebne pogodnosti za zapošljavanje imaju strani studenti.

„Kina je nedavno donijela zakon da internacionalni studenti koji studiraju na kineskim univerzitetima mogu da rade part-time poslove i prakse u bilo kojoj firmi u Kini, što je veliki benefit za internacionalnu studentsku populaciju u Kini a svakako velika mogućnost i stimulans za studente koji razmišljaju o studiranju u inostranstvu, odnosno Kini”, govori za Monitor Matija Pavićević kineski student iz Podgorice.

„Životni standard u Kini je svakako najveći i najbolji na istočnoj i jugo-istočnoj obali. Najbogatiji su Šangaj, Peking, Šendžen, Qingdao…. Prosječna plata u Pekingu je oko 1400 eura. No bila ta cifra nekome velika ili mala, uvijek treba imati na umu rapidan razvoj kineske ekonomije”, navodi Pavićević.

Lijepe uspomene iz Kine nosi i Matijaševićeva. „Što se tiče života i rada u Kini, ja sam bila zadovoljna i brzo sam se navikla na njihovu kulturu i hranu. Radila sam kao predavač engleskog jezika u trening centru (grad Dongguan) i brzo sam se uklopila i sprijateljila sa kineskim koleginicama i učenicima. Čak me i sada zovu da pitaju da li su ukinute vize i hoću li doći da radim sa njima”.

Pozitivni utisci dominiraju i kod drugih privremenih ili stalnih stanovnika Kine koji su u tu zemlju stigli sa Balkana. Nezavisno da li ih je na taj dalek put povela studentska radoznalost, želja za pristojnom (bilo kakvom) zaradom ili – a ima i takvih slučajeva – bjekstvo od obavezne vakcinacije djece.

„Nakon što sam diplomirala kineski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, odlazak u Kinu delovao je kao sasvim logičan izbor. Danas, skoro četiri godine kasnije, živim u Šangaju i razmišljam da li vredi vraćati se u Srbiju i čime moja zemlja može da me privoli nazad”, objašnjava jedna Beograđanka na portalu Adria Daily. Iz napomenu da joj društva iz domovine ne manjka. „U Šangaju ćete lako pronaći barem deset Srba koji znaju još deset Srba koji znaju još deset Srba u Šangaju…”.

O brojnosti srpske kolonije u Kini govori i Matija Pavićević. „Već preko 10.000 njihovih državljana živi, radi i studira širom Kine”, kaže on uz napomenu da Crnogorci brojčano zaostaju iz opravdanih razloga. „Državljanima Crne Gore još treba viza za posjetu Kini”. Na drugoj strani, Srbija i Kina su od prošle godine uspostavile bezvizni režim. Po istom principu, na osnovu potpisanog međudržavnog sporazuma, od januara ove godine i građani BiH u Kinu mogu putovati bez viza.

Stanovnici Crne Gore nijesu te sreće. O problemima sa vizama, na osnovu vlastitog iskustva govori i Biljana Matijašević:

„Koliki su problem vize, sama sam se uvjerila nakon pokušaja da nakon šest mjeseci boravka u Kini, dobijem ponovo vizu na šest mjeseci. U Kini postoje agencije koje produžavaju vize strancima za par stotina dolara, ali meni nijesu uspjeli da je produže tako da sam se krajem marta vratila u Crnu Goru i predala zahtjev kineskoj Ambasadi. Očekivala sam da ću lako dobiti novu vizu, jer je prvi put bilo tako. Međutim, ambasada mi je dala vizu na samo mjesec. To mi nije odgovaralo jer je put dalek i karta skupa”. Naša sagovornica, inače novinarka, pokušala je da sazna pozadinu ove priče: „Još dok sam bila u Kini raspitivala sam se postoji li mogućnost da se ukinu vize za stanovnike Crne Gore. Od ljudi bliskih Vladi u Pekingu dobila sam nezvaničnu informaciju, u decembru prošle godine, da će vize za Crnu Goru biti ukinute u januaru, kad i BiH, jer je pripremljen sporazum o viznoj liberalizaciji. To se, međutim, nije desilo, jer je, prema nezvaničnim informacijama, to odbilo naše Ministarstvo vanjskih poslova, uz obrazloženje da će ‘Crna Gora morati ponovo da uvodi vize Kinezima kada uđe u EU’. Nakon toga su Kinezi pooštrili kriterijume za izdavanje viza u Crnoj Gori, tako da sada uglavnom daju vize samo na mjesec .”

Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova ne haje za probleme svojih sugrađana. A oni – kako ko. Jedni su se, po isteku viza, vratili kući u svakodnevnu kolotečinu. Drugi traže, i pronalaze, alternative. Najjednostavnija je – srpski ili bosanski pasoš. Prvi vam, prema nezvaničnim informacijama iz podgoričkih političko –diplomatskih kuloara, „dobri ljudi” mogu završiti za 200 eura. Onda ponovo put Kine. A domovina na dvostrukom gubitiku: em joj ode školovano dijete, em izgubi lojalnog državljanina.

Dok nas ne spase Brisel i MMF.

Mladost i viza

Internet je prepun oglasa koji, uz neznatna odstupanja, klijentima nude „mogućnost da predaješ engleski jezik u Kini, da upoznaš kinesku kulturu, naučiš kineski jezik, i uz to – zaradiš”. Slijedi i popis uslova koje potencijalni „učitelji” moraju zadovoljiti: da imaš između 24-40 godina, pasoš Crne Gore, BiH, Srbije ili Hrvatske, univerzitetsku diplomu bilo kog fakulteta, tečno korišćenje engleskog jezika, iskustvo u radu sa djecom, da si voljan da radiš i živiš u Kini tokom perioda od 12 mjeseci, posjeduješ vještine dobre organizacije, planiranja, komunikacije i motivisanja. Poželjno je i posjedovanje i TOEFL/TOESL sertifikata. Beneficije koje dobijaš: plaćen smještaj, obezbijeđenu radnu vizu, početnu platu od 1000 do 1500€, avio kartu i ugovor od 12 mjeseci sa 40 radnih sati sedmično. Bitno je, dakle, da ste mladi i obrazovani. I da imate vizu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina..

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 9. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo