Povežite se sa nama

FOKUS

NAŠI NA PRIVREMENOM RADU U AZIJI: Kineska posla

Objavljeno prije

na

naslovna

Kinezi dolaze na Balkan. A naši odlaze u Kinu. I svi među njima umiju da naprave razliku između zarade od 300 i 1.500 eura.

Prvi prate projekat Pojas i put za međunarodnu saradnju (inicijativa poznata kao Jedan pojas, jedan put), ideju obnove nekadašnjeg puta svile, koji obuhvata skoro 70 država i 4,5 milijardi ljudi od krajnjeg istoka Azije do Srednje Evrope. Ogroman novac potreban za investicije stiže, uglavnom u vidu kredita, iz velikih kineskih banaka pod djelimičnom ili potpunom kontrolom države. Prati ga armija radnika gladnih znanja. Od armirača do inženjera i mandžera top klase svi rade i upijaju: kulturne, društvene, ekonomske navike domicilnog stanovništva; građevinske, i poslovne standarde države poslodavca. Ne skidajući oči sa potencijano novih tržišta i novih poslovnih prilika.

Puno uči, puno radi, zaradi još više novca. Tabla sa ovim tekstom, ispisana na kineskom i engleskom jeziku, postavljena je na ulazu u kineski kamp na Bioču, u kome je smješten dio njihovih radnika angažovanih na gradnji dionice autoputa Donje Mrke – Mateševo. Ista kompanija (CRBC) dobila je u Hrvatskoj posao gradnje Pelješkog mosta, pa se makar dio njenih upošljenika iz kampa na Bioču nada da će u Dalmaciji produžiti svoj radni angažman u Evropi.

Nije to angažman kome se svi raduju.

Evropski komesar za proširenje Johanes Han upozorio je nedavno da bi gomile novca koje Kina ubrizgava u zemlje Jugoistočne i Srednje Evrope na trasi Pojasa i puta, neke od njih mogle dovesti u stanje finansijske i političke zavisnosti i pretvoriti ih u kineske ,,trojanske konje” na putu ekonomskog osvajanja Zapadne Evrope. Hana, dodatno, brine to da bi nekim liderima u regionu Zapadnog Balkana kineska kombinacija „kapitalizma i političke diktature” mogla biti i bliska i poželjna.

Zabrinutost zbog kineskog prodora u Evropu iskazala je i grupa senatora SAD (njih 16). U pismu Donaldu Trampu sugerišu da SAD iskoriste svoj uticaj u MMF-u kako bi „spriječili nastavak postojećih i početak novih projekata” iz inicijative Pojas i put. Amerikance brine da bi „predatorsko finansiranje infrastrukture” moglo omogućiti Kini da uspostavi kontrolu nad strateški važnim saobraćajnicima, bogatim preduzećima, rudnim bogatstvom… Baš onako, otprilike, kako su SAD – uz svesrdnu pomoć MMF i Svjetske banke – vojevremeno uradili u Južnoj Americi i dijelu Azije.

U sjenci te globalne ekonomsko-političke priče i već započetog odmjeravanja snaga na relaciji Kina –SAD – Evropa, u tišini, na „privremeni rad” u Kinu odlaze mladi Balkanci iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije… Uglavnom da djecu i odrasle podučavaju engleski jezik.

„Najtraženiji su profesori engleskog jezika, čak i ne moraju biti profesori, dovoljno je da dobro znaju engleski jezik . Mogu se zaposliti u privatnim vrtićima i trening centrima, pa čak i u školama ako su obezbijedili radnu vizu”, svjedoči za Monitor, o svojim iskustvima iz Kine, Nikšićanka Biljana Matijašević. „Plate su najmanje 1.400 eura mjesečno, kineska hrana je jeftina, kao i računi za struju, gas i komunalije. Iznajmljivanje stanova košta kao i u Podgorici, ako se radi o gradskim jezgrima, a sve su jeftiniji prema periferiji. Najviše je stranaca u Pekingu, Šangaju, Šenženu, Gvandžou…”.

Stvar je u sljedećem: u Kini je engleski jezik obavezan u svim obrazovnim institucijama počev od vrtića, preko osnovne i srednje škole pa do fakulteta. Zbog ovakve situacije, došlo je do velike potražnje za nastavnicima engleskog jezika u svim kineskim regijama. Procjene govore da oko 400 miliona Kineza svih uzrasta već uči ili želi da počne da uči engleski jezik, pa je Kini, prema nekim računicama starim godinu-dvije, u tom trenutku nedostajalo oko 100 hiljada učitelja, nastavnika i profesora engleskog jezika. Pored 200.000 Amerikanaca, Australijanaca i Evropljana koji (opet procjena) već rade taj posao.

Engleski se ne uči samo u zvaničnim obrazovnim institucijama, već i po privatnim školama, na kućnim kursevima, preko interneta… Kineski list Čajna dejli procjenjuje da tržište vanškolskih aktivnosti učenja engleskog jezika vrijede više od 100 milijardi eura godišnje. Britanski izvori tu procjenu svode na nepunih 60 milijardi (!?) ali donose i zanimljivu procjenu prema kojoj će, već 2020., u Kini biti više onih koji uče i služe se engleskim jezikom, nego što će na svijetu biti muškaraca i žena kojima je to maternji jezik.

Pored učitelja engleskog (najbolje plaćena radna mjesta u ovoj branši rezervisana su, razumljivo, za one kojima je to maternji jezik), u Kini se može raditi i zaraditi i kao predavač matematike, hemije, biologije, nastavnik slikanja, fizičke kulture, baleta, glume, fudbalski ili košarkaški trener, arhitekta, fotograf, snimatelj, dizajner, menadžer…

Posebne pogodnosti za zapošljavanje imaju strani studenti.

„Kina je nedavno donijela zakon da internacionalni studenti koji studiraju na kineskim univerzitetima mogu da rade part-time poslove i prakse u bilo kojoj firmi u Kini, što je veliki benefit za internacionalnu studentsku populaciju u Kini a svakako velika mogućnost i stimulans za studente koji razmišljaju o studiranju u inostranstvu, odnosno Kini”, govori za Monitor Matija Pavićević kineski student iz Podgorice.

„Životni standard u Kini je svakako najveći i najbolji na istočnoj i jugo-istočnoj obali. Najbogatiji su Šangaj, Peking, Šendžen, Qingdao…. Prosječna plata u Pekingu je oko 1400 eura. No bila ta cifra nekome velika ili mala, uvijek treba imati na umu rapidan razvoj kineske ekonomije”, navodi Pavićević.

Lijepe uspomene iz Kine nosi i Matijaševićeva. „Što se tiče života i rada u Kini, ja sam bila zadovoljna i brzo sam se navikla na njihovu kulturu i hranu. Radila sam kao predavač engleskog jezika u trening centru (grad Dongguan) i brzo sam se uklopila i sprijateljila sa kineskim koleginicama i učenicima. Čak me i sada zovu da pitaju da li su ukinute vize i hoću li doći da radim sa njima”.

Pozitivni utisci dominiraju i kod drugih privremenih ili stalnih stanovnika Kine koji su u tu zemlju stigli sa Balkana. Nezavisno da li ih je na taj dalek put povela studentska radoznalost, želja za pristojnom (bilo kakvom) zaradom ili – a ima i takvih slučajeva – bjekstvo od obavezne vakcinacije djece.

„Nakon što sam diplomirala kineski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, odlazak u Kinu delovao je kao sasvim logičan izbor. Danas, skoro četiri godine kasnije, živim u Šangaju i razmišljam da li vredi vraćati se u Srbiju i čime moja zemlja može da me privoli nazad”, objašnjava jedna Beograđanka na portalu Adria Daily. Iz napomenu da joj društva iz domovine ne manjka. „U Šangaju ćete lako pronaći barem deset Srba koji znaju još deset Srba koji znaju još deset Srba u Šangaju…”.

O brojnosti srpske kolonije u Kini govori i Matija Pavićević. „Već preko 10.000 njihovih državljana živi, radi i studira širom Kine”, kaže on uz napomenu da Crnogorci brojčano zaostaju iz opravdanih razloga. „Državljanima Crne Gore još treba viza za posjetu Kini”. Na drugoj strani, Srbija i Kina su od prošle godine uspostavile bezvizni režim. Po istom principu, na osnovu potpisanog međudržavnog sporazuma, od januara ove godine i građani BiH u Kinu mogu putovati bez viza.

Stanovnici Crne Gore nijesu te sreće. O problemima sa vizama, na osnovu vlastitog iskustva govori i Biljana Matijašević:

„Koliki su problem vize, sama sam se uvjerila nakon pokušaja da nakon šest mjeseci boravka u Kini, dobijem ponovo vizu na šest mjeseci. U Kini postoje agencije koje produžavaju vize strancima za par stotina dolara, ali meni nijesu uspjeli da je produže tako da sam se krajem marta vratila u Crnu Goru i predala zahtjev kineskoj Ambasadi. Očekivala sam da ću lako dobiti novu vizu, jer je prvi put bilo tako. Međutim, ambasada mi je dala vizu na samo mjesec. To mi nije odgovaralo jer je put dalek i karta skupa”. Naša sagovornica, inače novinarka, pokušala je da sazna pozadinu ove priče: „Još dok sam bila u Kini raspitivala sam se postoji li mogućnost da se ukinu vize za stanovnike Crne Gore. Od ljudi bliskih Vladi u Pekingu dobila sam nezvaničnu informaciju, u decembru prošle godine, da će vize za Crnu Goru biti ukinute u januaru, kad i BiH, jer je pripremljen sporazum o viznoj liberalizaciji. To se, međutim, nije desilo, jer je, prema nezvaničnim informacijama, to odbilo naše Ministarstvo vanjskih poslova, uz obrazloženje da će ‘Crna Gora morati ponovo da uvodi vize Kinezima kada uđe u EU’. Nakon toga su Kinezi pooštrili kriterijume za izdavanje viza u Crnoj Gori, tako da sada uglavnom daju vize samo na mjesec .”

Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova ne haje za probleme svojih sugrađana. A oni – kako ko. Jedni su se, po isteku viza, vratili kući u svakodnevnu kolotečinu. Drugi traže, i pronalaze, alternative. Najjednostavnija je – srpski ili bosanski pasoš. Prvi vam, prema nezvaničnim informacijama iz podgoričkih političko –diplomatskih kuloara, „dobri ljudi” mogu završiti za 200 eura. Onda ponovo put Kine. A domovina na dvostrukom gubitiku: em joj ode školovano dijete, em izgubi lojalnog državljanina.

Dok nas ne spase Brisel i MMF.

Mladost i viza

Internet je prepun oglasa koji, uz neznatna odstupanja, klijentima nude „mogućnost da predaješ engleski jezik u Kini, da upoznaš kinesku kulturu, naučiš kineski jezik, i uz to – zaradiš”. Slijedi i popis uslova koje potencijalni „učitelji” moraju zadovoljiti: da imaš između 24-40 godina, pasoš Crne Gore, BiH, Srbije ili Hrvatske, univerzitetsku diplomu bilo kog fakulteta, tečno korišćenje engleskog jezika, iskustvo u radu sa djecom, da si voljan da radiš i živiš u Kini tokom perioda od 12 mjeseci, posjeduješ vještine dobre organizacije, planiranja, komunikacije i motivisanja. Poželjno je i posjedovanje i TOEFL/TOESL sertifikata. Beneficije koje dobijaš: plaćen smještaj, obezbijeđenu radnu vizu, početnu platu od 1000 do 1500€, avio kartu i ugovor od 12 mjeseci sa 40 radnih sati sedmično. Bitno je, dakle, da ste mladi i obrazovani. I da imate vizu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo