Povežite se sa nama

FOKUS

NAŠI NA PRIVREMENOM RADU U AZIJI: Kineska posla

Objavljeno prije

na

naslovna

Kinezi dolaze na Balkan. A naši odlaze u Kinu. I svi među njima umiju da naprave razliku između zarade od 300 i 1.500 eura.

Prvi prate projekat Pojas i put za međunarodnu saradnju (inicijativa poznata kao Jedan pojas, jedan put), ideju obnove nekadašnjeg puta svile, koji obuhvata skoro 70 država i 4,5 milijardi ljudi od krajnjeg istoka Azije do Srednje Evrope. Ogroman novac potreban za investicije stiže, uglavnom u vidu kredita, iz velikih kineskih banaka pod djelimičnom ili potpunom kontrolom države. Prati ga armija radnika gladnih znanja. Od armirača do inženjera i mandžera top klase svi rade i upijaju: kulturne, društvene, ekonomske navike domicilnog stanovništva; građevinske, i poslovne standarde države poslodavca. Ne skidajući oči sa potencijano novih tržišta i novih poslovnih prilika.

Puno uči, puno radi, zaradi još više novca. Tabla sa ovim tekstom, ispisana na kineskom i engleskom jeziku, postavljena je na ulazu u kineski kamp na Bioču, u kome je smješten dio njihovih radnika angažovanih na gradnji dionice autoputa Donje Mrke – Mateševo. Ista kompanija (CRBC) dobila je u Hrvatskoj posao gradnje Pelješkog mosta, pa se makar dio njenih upošljenika iz kampa na Bioču nada da će u Dalmaciji produžiti svoj radni angažman u Evropi.

Nije to angažman kome se svi raduju.

Evropski komesar za proširenje Johanes Han upozorio je nedavno da bi gomile novca koje Kina ubrizgava u zemlje Jugoistočne i Srednje Evrope na trasi Pojasa i puta, neke od njih mogle dovesti u stanje finansijske i političke zavisnosti i pretvoriti ih u kineske ,,trojanske konje” na putu ekonomskog osvajanja Zapadne Evrope. Hana, dodatno, brine to da bi nekim liderima u regionu Zapadnog Balkana kineska kombinacija „kapitalizma i političke diktature” mogla biti i bliska i poželjna.

Zabrinutost zbog kineskog prodora u Evropu iskazala je i grupa senatora SAD (njih 16). U pismu Donaldu Trampu sugerišu da SAD iskoriste svoj uticaj u MMF-u kako bi „spriječili nastavak postojećih i početak novih projekata” iz inicijative Pojas i put. Amerikance brine da bi „predatorsko finansiranje infrastrukture” moglo omogućiti Kini da uspostavi kontrolu nad strateški važnim saobraćajnicima, bogatim preduzećima, rudnim bogatstvom… Baš onako, otprilike, kako su SAD – uz svesrdnu pomoć MMF i Svjetske banke – vojevremeno uradili u Južnoj Americi i dijelu Azije.

U sjenci te globalne ekonomsko-političke priče i već započetog odmjeravanja snaga na relaciji Kina –SAD – Evropa, u tišini, na „privremeni rad” u Kinu odlaze mladi Balkanci iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije… Uglavnom da djecu i odrasle podučavaju engleski jezik.

„Najtraženiji su profesori engleskog jezika, čak i ne moraju biti profesori, dovoljno je da dobro znaju engleski jezik . Mogu se zaposliti u privatnim vrtićima i trening centrima, pa čak i u školama ako su obezbijedili radnu vizu”, svjedoči za Monitor, o svojim iskustvima iz Kine, Nikšićanka Biljana Matijašević. „Plate su najmanje 1.400 eura mjesečno, kineska hrana je jeftina, kao i računi za struju, gas i komunalije. Iznajmljivanje stanova košta kao i u Podgorici, ako se radi o gradskim jezgrima, a sve su jeftiniji prema periferiji. Najviše je stranaca u Pekingu, Šangaju, Šenženu, Gvandžou…”.

Stvar je u sljedećem: u Kini je engleski jezik obavezan u svim obrazovnim institucijama počev od vrtića, preko osnovne i srednje škole pa do fakulteta. Zbog ovakve situacije, došlo je do velike potražnje za nastavnicima engleskog jezika u svim kineskim regijama. Procjene govore da oko 400 miliona Kineza svih uzrasta već uči ili želi da počne da uči engleski jezik, pa je Kini, prema nekim računicama starim godinu-dvije, u tom trenutku nedostajalo oko 100 hiljada učitelja, nastavnika i profesora engleskog jezika. Pored 200.000 Amerikanaca, Australijanaca i Evropljana koji (opet procjena) već rade taj posao.

Engleski se ne uči samo u zvaničnim obrazovnim institucijama, već i po privatnim školama, na kućnim kursevima, preko interneta… Kineski list Čajna dejli procjenjuje da tržište vanškolskih aktivnosti učenja engleskog jezika vrijede više od 100 milijardi eura godišnje. Britanski izvori tu procjenu svode na nepunih 60 milijardi (!?) ali donose i zanimljivu procjenu prema kojoj će, već 2020., u Kini biti više onih koji uče i služe se engleskim jezikom, nego što će na svijetu biti muškaraca i žena kojima je to maternji jezik.

Pored učitelja engleskog (najbolje plaćena radna mjesta u ovoj branši rezervisana su, razumljivo, za one kojima je to maternji jezik), u Kini se može raditi i zaraditi i kao predavač matematike, hemije, biologije, nastavnik slikanja, fizičke kulture, baleta, glume, fudbalski ili košarkaški trener, arhitekta, fotograf, snimatelj, dizajner, menadžer…

Posebne pogodnosti za zapošljavanje imaju strani studenti.

„Kina je nedavno donijela zakon da internacionalni studenti koji studiraju na kineskim univerzitetima mogu da rade part-time poslove i prakse u bilo kojoj firmi u Kini, što je veliki benefit za internacionalnu studentsku populaciju u Kini a svakako velika mogućnost i stimulans za studente koji razmišljaju o studiranju u inostranstvu, odnosno Kini”, govori za Monitor Matija Pavićević kineski student iz Podgorice.

„Životni standard u Kini je svakako najveći i najbolji na istočnoj i jugo-istočnoj obali. Najbogatiji su Šangaj, Peking, Šendžen, Qingdao…. Prosječna plata u Pekingu je oko 1400 eura. No bila ta cifra nekome velika ili mala, uvijek treba imati na umu rapidan razvoj kineske ekonomije”, navodi Pavićević.

Lijepe uspomene iz Kine nosi i Matijaševićeva. „Što se tiče života i rada u Kini, ja sam bila zadovoljna i brzo sam se navikla na njihovu kulturu i hranu. Radila sam kao predavač engleskog jezika u trening centru (grad Dongguan) i brzo sam se uklopila i sprijateljila sa kineskim koleginicama i učenicima. Čak me i sada zovu da pitaju da li su ukinute vize i hoću li doći da radim sa njima”.

Pozitivni utisci dominiraju i kod drugih privremenih ili stalnih stanovnika Kine koji su u tu zemlju stigli sa Balkana. Nezavisno da li ih je na taj dalek put povela studentska radoznalost, želja za pristojnom (bilo kakvom) zaradom ili – a ima i takvih slučajeva – bjekstvo od obavezne vakcinacije djece.

„Nakon što sam diplomirala kineski jezik na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu, odlazak u Kinu delovao je kao sasvim logičan izbor. Danas, skoro četiri godine kasnije, živim u Šangaju i razmišljam da li vredi vraćati se u Srbiju i čime moja zemlja može da me privoli nazad”, objašnjava jedna Beograđanka na portalu Adria Daily. Iz napomenu da joj društva iz domovine ne manjka. „U Šangaju ćete lako pronaći barem deset Srba koji znaju još deset Srba koji znaju još deset Srba u Šangaju…”.

O brojnosti srpske kolonije u Kini govori i Matija Pavićević. „Već preko 10.000 njihovih državljana živi, radi i studira širom Kine”, kaže on uz napomenu da Crnogorci brojčano zaostaju iz opravdanih razloga. „Državljanima Crne Gore još treba viza za posjetu Kini”. Na drugoj strani, Srbija i Kina su od prošle godine uspostavile bezvizni režim. Po istom principu, na osnovu potpisanog međudržavnog sporazuma, od januara ove godine i građani BiH u Kinu mogu putovati bez viza.

Stanovnici Crne Gore nijesu te sreće. O problemima sa vizama, na osnovu vlastitog iskustva govori i Biljana Matijašević:

„Koliki su problem vize, sama sam se uvjerila nakon pokušaja da nakon šest mjeseci boravka u Kini, dobijem ponovo vizu na šest mjeseci. U Kini postoje agencije koje produžavaju vize strancima za par stotina dolara, ali meni nijesu uspjeli da je produže tako da sam se krajem marta vratila u Crnu Goru i predala zahtjev kineskoj Ambasadi. Očekivala sam da ću lako dobiti novu vizu, jer je prvi put bilo tako. Međutim, ambasada mi je dala vizu na samo mjesec. To mi nije odgovaralo jer je put dalek i karta skupa”. Naša sagovornica, inače novinarka, pokušala je da sazna pozadinu ove priče: „Još dok sam bila u Kini raspitivala sam se postoji li mogućnost da se ukinu vize za stanovnike Crne Gore. Od ljudi bliskih Vladi u Pekingu dobila sam nezvaničnu informaciju, u decembru prošle godine, da će vize za Crnu Goru biti ukinute u januaru, kad i BiH, jer je pripremljen sporazum o viznoj liberalizaciji. To se, međutim, nije desilo, jer je, prema nezvaničnim informacijama, to odbilo naše Ministarstvo vanjskih poslova, uz obrazloženje da će ‘Crna Gora morati ponovo da uvodi vize Kinezima kada uđe u EU’. Nakon toga su Kinezi pooštrili kriterijume za izdavanje viza u Crnoj Gori, tako da sada uglavnom daju vize samo na mjesec .”

Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova ne haje za probleme svojih sugrađana. A oni – kako ko. Jedni su se, po isteku viza, vratili kući u svakodnevnu kolotečinu. Drugi traže, i pronalaze, alternative. Najjednostavnija je – srpski ili bosanski pasoš. Prvi vam, prema nezvaničnim informacijama iz podgoričkih političko –diplomatskih kuloara, „dobri ljudi” mogu završiti za 200 eura. Onda ponovo put Kine. A domovina na dvostrukom gubitiku: em joj ode školovano dijete, em izgubi lojalnog državljanina.

Dok nas ne spase Brisel i MMF.

Mladost i viza

Internet je prepun oglasa koji, uz neznatna odstupanja, klijentima nude „mogućnost da predaješ engleski jezik u Kini, da upoznaš kinesku kulturu, naučiš kineski jezik, i uz to – zaradiš”. Slijedi i popis uslova koje potencijalni „učitelji” moraju zadovoljiti: da imaš između 24-40 godina, pasoš Crne Gore, BiH, Srbije ili Hrvatske, univerzitetsku diplomu bilo kog fakulteta, tečno korišćenje engleskog jezika, iskustvo u radu sa djecom, da si voljan da radiš i živiš u Kini tokom perioda od 12 mjeseci, posjeduješ vještine dobre organizacije, planiranja, komunikacije i motivisanja. Poželjno je i posjedovanje i TOEFL/TOESL sertifikata. Beneficije koje dobijaš: plaćen smještaj, obezbijeđenu radnu vizu, početnu platu od 1000 do 1500€, avio kartu i ugovor od 12 mjeseci sa 40 radnih sati sedmično. Bitno je, dakle, da ste mladi i obrazovani. I da imate vizu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI I STARE PODJELE: Red crkve, red nacije, red pljačke

Objavljeno prije

na

Objavio:

Partizani, četnici, ustaše, bjelaši, zelenaši, popovi i lopovi i eto DPS-u još četiri godine nekontrolisane vlasti. Eventualne saveznike može pronaći na ovoj ili onoj strani –  zavisi od trenutnih odnosa političke ponude i potražnje

 

Nakon što je episkop budimljansko-nikšićki Joanikije sa sedmoricom sveštenika pušten iz pritvora u Nikšiću, u noći između petka i subote,  u Crnoj Gori više nema utamničenih pripadnika Srpske pravoslavne crkve (SPC). Potom su se sa ulica u Nikšiću, Pljevljima, Beranama, Podgorici, Budvi, Tivtu, povukli i njihovi sljedbenici. Nakon što su par dana klicali privedenim sveštenicima, zahtijevali njihovo oslobađanje, poručivali da oni svetinje ne daju a da je prvi čovjek svih ovdašnjih vlasti – lopov.

Bilo je tu i prevrnutih kontejnera, bačenih kamenica i flaša, poneka psovka na račun policije ili prolaznika druge vjere i nacije… Suštinski, ništa čega se, uz kraće ili malo duže pauze, nijesmo nagledali i naslušali od 1990. pa do kraja prošle godine, kada nas je zadesio prvi krug uličnih borbi u organizaciji političara vlasti i opozicije (DPS i DF, prije svih drugih) a pod patronatom popova SPC-a. To pokazuje da smo i dalje,  tamo gdje smo bili na kraju minulog vijeka. I, uglavnom, sa istim akterima.

Konačno, kući su otišli i policajci koji su od 12. do 15. maja obezbjeđivali te skupove „visokog rizika“. Epilog trodnevnog druženja: povrijeđeno je više od 45 demonstranata i 26 policajaca. Najgore je, čini se, prošao dvadesetjednogodišnji O.M. iz Pljevalja, inače lice sa invaliditetom. Na snimcima koji su se danima vrtjeli na regionalnim portalima vidi se kako ga nekoliko policajaca pod opremom za razbijanje demonstracija udara pendrecima, rukama i nogama. Dok jedan od njih nije uspio da ga zaštiti i odvoji od kolega.

„Na video zapisu je očigledno da policijski službenici nastavljaju sa postupanjem i onda kada je prestao svaki osnov i smisao dalje intervencije”, saopšteno je iz Savjeta za građansku kontrolu rada policije krajem prošle nedjelje. Iz Savjeta su pohvalili odnos načelnika CB Pljevlja Dragana Slavulja koji im je, kažu, obezbijedio  svu traženu dokumentaciju. Pa je, za razliku od događaja u Podgorici krajem 2015. godine, utvrđen identitet postupajućih službenika.  Sada Savjet očekuje reakciju Unutrašnje kontrole. Istome se nada i  javnost.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORESKI DUG KAO 17 GODINA PLATA U PROSVJETI: Obrazovanje pojeli tajkuni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poreski dug Crne Gore, pohvalio se direktor Poreske uprave Miomir M. Mugoša nedavno, iznosi 378, 14 miliona eura. To se smatra uspjehom u odnosu na ranije godine i decenije. Godišnji budžet za cjelokupnu prosvjetu iznosi oko 22 miliona eura. Porez koji država nije naplatila  mogao je da pokrije 17 godina plata u obrazovanju!  To znači da je  para za povišice prosvjetarima i ranije bilo

 

Prosvjetni radnici  su heroji pandemije. Iako su u Crnoj Gori škole zatvorene i prije prvog registrovanog oboljelog od korone, nastava je nastavljena on-line i preko elektronskih medija. Uspješno. No, kao i ni  za ostale heroje, ni za njih nema povećanja plata. Onog suštinskog, kako kaže premijer Duško Marković. Obrazloženje je uvijek isto –  nema para.

U nedavnom intervjuu  Novoj, on je objasnio: „Mora se stvoriti realan izvor za povećanje zarada, ne samo u zdravstvu, već i za policiju, vojsku i druge važne službe, jer ako se sada povećaju zarade, ugroziće se isplata penzija, socijalna davanja, odnosno ugroziće se finansijska stabilnost“.

Finansijska stabilnost za Markovića očito znači nepromjenjivost  uspostavljenog načina raspodjele novca. U kom onaj dio sistema koji održava vlast ima i po nekoliko puta više plate od prosvjetnih radnika i ostalih koji rade u javnom sektoru.  Monitor je u prethodnom broju pisao o tome kako u tužilaštvu, pravosuđu, Vladi, parlamentu,  zarade  uz raznorazne varijabile, dežurstva i ostale dodatke,  iznose od tri  pa naviše.  Ne računajući putovanja, dnevnice, besplatne obroke i ostalo.. Ispada da ministar ili tužilac  u prosjeku vrijedi koliko osam zaposlenih u obrazovanju.

Prosvjetari  su vlastima značajni  tek toliko da ne zatalasaju i ne prodrmaju „finansijsku stabilnost“.  Zbog toga im se kad prigusti doda sića na zarade. O posljednjem povećanju od 9 posto, pričalo se kao da je  podvig. To je  „najveće povećanje u posljednjih 12 godina i jedno od najvećih u regionu“, pjevao je  ministar prosvjete Damir Šehović. U stvarnosti  prosječne zarade prosvjetara i dalje  su među najnižima.  Prema podacima Monstata, prosječna plata u obrazovanju tokom prošle godine  iznosila je  498 eura.   U 2012.   je oko 450 eura. Cijelih 50 eura za pet godina. Neki od zaposlenih u prosvjeti i o toj plati, kojom se jedva pokriva mršava potrošačka korpa, mogu samo da sanjaju.

Slobodan Savović, iz Sindikata prosvjete za Monitor daje primjer aprilske zarade u jednoj od osnovnih škola u Podgorici. „Prosjek za april  za ovu osnovnu školu je :254,61 eura za pomoćne radnice higijeničarke, nastavnici – 566,17,  profesori – 638,25 domar –  362  i pedagog –  625 eura. Startna zarada za profesore je 490, nastavnike 434,  a za radnice – 223 eura”.  Mjesečno,  Ministarstvo prosvjete izdvaja za zarade za ovu osnovnu školu –  63 hiljade eura.   To je osam plata direktorice  Plantaža, Verice Maraš.  Ili 6 plata specijalnog državnog tužioca, kad zaređa sa dežurstvima.

Ne samo što tužioci imaju plate o kojima prosvjetari mogu samo da maštaju, nego se iz budžeta izdvajaju dodatni milioni eura zbog njihovog lošeg rada. Samo zbog  pale optužnice protiv porodice Safeta Kalića za pranje novca, iz budžeta je otišlo preko tri miliona eura. To su četiri godine plata za  osnovnu školu u Podgorici.

Ima još prigodnih uporedbi. Jedna osnovna škola sa platama kompletnog osoblja jednaka je godišnjoj zaradi jednog ministra, ili poslanika. Naravno, ne računajući sve one privilegije koje sljeduju.

Dok poslanik i ministar za iće i piće nemaju ograničeni budžet,  u prosvjeti sem plate nema dodataka.  „Kad odemo na seminar ni kafu nam ne plate, a kamoli šta drugo“, kaže nastavnica jedne podgoričke osnovne škole. Njena aprilska zarada iznosila je  570 eura. ,,Sa posljednjim povećanjem” .

U srednjim školama, prosjek zarada veći je za oko 15 do 20 posto zbog stručne spreme. Taman za tu kafu kad pođu na seminar.

Prosvjetni radnici nerijetko su podstanari ili žive u roditeljskim stanovima. ,,Nakon dvije denecije rada sa djecom, i fakultetskom diplomom, živim sa majkom u njenom stanu”, objašnjava naša sagovornica. Istovremeno, Vlada je od 2009. do 2018. godine za stambeno obezbjeđivanje već obezbijeđenih funkcionera potrošila više od 13 miliona eura. Tako su  funkcioneri sa zaradama od po nekoliko hiljada eura, uknjižili još po jedan stan, da im se nađe. Uz rate od 40 do 70 eura. Prosvjetna zajednica Crne Gore organizovala je prošle godine protest, tražeći da profesori sa 20 i više godina staža dobijaju stambene kredite po uslovima koji su važili i za ministra  Šehovića. On je za svega 20.000 eura dobio stan  od 89 kvadrata u Podgorici. Ništa od toga.

Nije  samo  trenutna raspodjela novca iz budžeta nepravedna.  U proteklih dvije decenije ogromne sume  našeg novca, otišle su privilegovanim pojedincima ili kompanijama.

Poreski dug Crne Gore, pohvalio se direktor Poreske uprave Miomir M. Mugoša nedavno, iznosi 378, 14 miliona eura. To se smatra uspjehom u odnosu na ranije godine i decenije. Godišnji budžet za prosvjetu iznosi oko 22 miliona eura. Porez koji država nije naplatila,  mogao je da pokrije 17 godina plata u obrazovanju!

Zašto nije naplaćen, posebna je, ispričana priča. Na spisku najvećih poreskih dužnika decenijama su isti pojedinci bliski vladajućim krugovima i posebno Milu Đukanoviću koji decenijama stoji na vrhu piramide moći. Dragan Brković, Veselin Barović, Dragan Bećirović…  Obrazovanje su pojeli tajkuni.  I neke državne kompanije, poput Montenegro airlansa, koje su decenijama na aparatima.

Prošle godine Vlada je za nacionalnu avio-kompaniju odredila 150 miliona eura državne pomoći. To je osam  godišnjih zarada za prosvjetu. Može se polemisati treba li sa toliko državnog novca pomagati nacionalnu kompaniju na izdisaju. Drugo je sigurno: nismo morali pomagati privatnu banku braće Đukanović za 40 miliona eura. Tačnije nismo trebali, a morali jesmo. To su dvije godine plata u obrazovanju.  Dug je spisak  državne pomoći, koja je mahom otišla u povlašćene ruke.

U 2014. dr­žav­na po­moć za oblast kul­tu­re i in­for­mi­sa­nja bi­la je 3,5 mi­li­o­na, u 2013. go­di­ni 4,9 mi­li­o­na, u 2012 – 3,5 mi­li­o­na, a u 2011 – 3,95 mi­li­o­na eura, podaci su Centra za građansko obrazovanje. Taj novac otišao je u ruke  prorežimskih medija. Koji se održavaju jer održavaju vlast. Godišnje je na njih otišlo i po pet godišnjih zarada za jednu osnovnu školu.

Treba ponavljati i ponavljati – para ima. I bilo ih je. One se  ne raspodjeljuju kako treba. Slobodan J. Savovoić iz Sindikata prosvjete komentariše: „Ja  ne znam koliko košta nabavka i servisiranje predsjednikovog automobila, ali znam da društveni dohodak ne smijemo trošiti na ovaj  način. To ne može da promijeni Sindikat prosvjete. Potrebno je  napraviti konsenzus svih snaga o daljem kretanju društvenog bogatstva. Potreban je remont društva“.

To ne može da napravi vlast koja je napravila podjele i strpala  bogatstvo u džep svojih najbližih. Dok se vlast ne promijeni, gledaćemo kako profesori jedva preživljavaju, a njihovi najbolji đaci odlaze van granica. Da dostojanstveno žive. Pa i kao moleri.

Milena PEROVIĆ KORAĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NEMIRI U CRNOJ GORI: Novi talas starih virusa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok se u svijetu još bore sa korona virusom, mi smo se vratili u redovno stanje političke krize – nemiri i povrijeđeni na ulicama. Nerješavanje pitanja crkvene imovine dobro je došlo i vlasti  i opoziciji kao dio predizborne kampanje. Na ulicama se sukobljavaju građani, a političari se u Skupštini smješkaju iza maski sa nacionalnim obilježjima

 

Snimak iz Pljevalja na kome se vidi da osmorica policajaca tuku mladića, pokazao je da je vrijeme korona izolacije bilo bolje od normale koju je proizveo ovaj sistem. Nakon neformalnog vanrednog stanja, prijeti nam pravo. Policija u Pljevljima rastjerala je suzavcem okupljene, među kojima je bilo i djece, u Nikšiću šok bombe i suzavac, građani uzvratili kamenicama i skandiranjem ,,ustaše“, povrijeđen veći broj građana, među kojima ima maloljetnika, i 22 policajca, u Andrijevici blokiran put, hapšenja…

Oni koji protestuju traže da se iz zatvora pusti episkop budimljansko nikšićki Joanikije i osam sveštenika koji su uhapšeni nakon okupljanja više hiljada ljudi u litiji povodom slave Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću. Tužilaštvo je episkopu i sveštenicima odredilo 72 sati pritvora.

Tog utorka u Nikšiću javnost se uvjerila zašto u Crnoj Gori švedski model borbe protiv korona virusa nije moguć. Hiljade ljudi okupile su se ispred manastira bez distance, maski, ne hajući ni za sebe ni za bližnje, što se virusa tiče.

Episkopski savjet Srpske pravoslavne crkve tvrdi da je ,,sveštenstvo u dogovoru sa mitropolitom Amfilohijem i episkopom Joanikijem riješilo da zbog zdravstvenih mjera bude samo održan moleban u hramu bez molitvenog hoda. Međutim, zbog naroda koga je bilo u tolikom broju da nije mogao stati u crkvu već se izlio oko hrama i na ulice krenulo se spontano u tradicionalni hod koji ni pred bogom ni pred ljudima nije bilo alternative”.

Do ,,spontanog” okupljanja naroda ipak nije došlo u Podgorici povodom Svetog Marka, slave Podgorice, 8. maja. Iako je mitropolit Amfilohije to predložio svešteniku Veliboru Džomiću: ,,Možda bi bilo dobro da sveštenici danas od crkve Svetog Đorđa do Markovog manastira obave litiju za molitvu apostolu i jevanđelisti Marku, zaštitniku ovog grada za oslobođenje od korona virusa’’. Zato, jeste u Beranama 6. maja, na Đurđevdan, pa je tužilaštvo zbog litije podnijelo krivične prijave protiv pet sveštenika Mitropolije crnogorsko-primorske.

Ove sedmice stupile su na snagu mjere Nacionalnog koordinacionog tijela za suzbijanje zaraznih bolesti kojima je omogućeno obavljanje vjerskih službi. Naglašeno je da i dalje važi zabrana javnih okupljanja, ali da ograničen broj osoba može boraviti u vjerskim objektima – na 10 kvadrata jedna, na ulazu dezinfekcija ruku, maske, distanca…

Evo, kako se to  primjenjuje u drugim  vjerskim zajednicama u Crnoj Gori. ,,Mešihat Islamske zajednice u Crnoj Gori je na elektronskoj sjednici donio odluku koja daje čitav set konkretnih preporuka o načinu organizovanja vjerskog života u džamijama. To podrazumijeva da svi vjernici u molitvenom prostoru nose maske, dezinfikuju se na ulazu, nose svoje sedžade (molitvene ćilime) i poštuju distancu koja podrazumijeva da se u džamijama srednje veličine može naći maksimalno 25 vjernika, u manjim 20, te da na platoima ispred džamija može biti na propisanoj distanci maksimalno dvadeset vjernika”, kazali su Monitoru iz Islamske zajednice.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. maja ili u www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo