Povežite se sa nama

FOKUS

PRIVATIZACIJA, VALORIZACIJA, KORUPCIJA: Kuda lete Aerodromi

Objavljeno prije

na

dusko

Ne slučajno, nadležni su čekali avgust i sezonu kolektivnih godišnjih odmora da obznane početak javne rasprave na temu tzv. valorizacije crnogorskih Aerodorma (državnog preduzeća koje, prema finansijskim bilansima, uspješno gazduje aerodromima u Podgorici i Tivtu bez obzira na političke zloupotrebe i neobične novčane tokove između Aerodroma i Montenegroerlajnsa (MNA)).

Prema planu Ministarstva saobraćaja, javna rasprava će se okončati 10. septembra, na prvom i jedinom okruglom stolu na kome će se raspravljati o predloženom tekstu Koncesionog akta Aerodromi Crne Gore i Nacrta Ugovora o koncesiji ,,u vezi sa aerodromima (Berane), Podgorica i Tivat”. Materijal je, krajem prošle nedjelje, postavljen na sajtu Ministarstva. Prema predočenom planu, nadležni su još obavezni da objave poziv za učešće u javnoj raspravi ,,u jednom štampanom mediju”. I to bi bilo to o jednom od najvažnijih (preostalih) resursa u državnom vlasništvu.

Već znamo da narečena valorizacija predstavlja naum Vlade da oba crnogorska aerodroma izda u višedecenijski zakup. Bez analize i računice zašto bi to trebalo uraditi i šta bi taj aranžman morao da donese Crnoj Gori. Ne samo u finansijskom smislu već i više od toga kao infrastrukturna osnova budućeg razvoja zemlje.

Priču je prije nešto više od godinu započeo premijer Marković. On je tada stanje na tivatskom aerodromu nazvao zastiđem objašnjavajući kako ,,na Aerodromu Tivat avioni treba da slijeću na svakih deset minuta, a ne na svakih pet-šest sati i da nam gosti ne čekaju na pisti da bi došli do kontrolnog punkta, nego da to rade u kvalitetnoj zgradi…”. Premijer je obećao kako će Vlada u najkraćem roku učiniti sve da valorizuje aerodrome kako bi oni obezbjedili ,,kvalitet i dostupnost koja će Crnu Goru otvoriti i na taj način stvoriti nove prilike za razvoj”. Samo su se najhrabriji usudili da primijete kako je Markovićeva teza sazdana na pogrešnoj premisi. Avioni na aerodrom u Tivtu ne slijeću na svakih pet-šest sati već, nerijetko, čekaju red kako bi se spustili na tlo Bokokotorskog zaliva (ima dana sa više od 40 slijetanja).

Slijedilo je višemjesečno zatišje.

Dijelom, bio je to proizvod neskrivenog nezadovoljstva SD Ivana Brajovića, koji su javno zaprijetili da će napustiti vladajuću koaliciju ukoliko dođe do privatizacije aerodroma. Aerodromi Crne Gore predstavljaju jednu od ekonomskih okosnica njihovog političkog bitisanje, pa bi gubitak kontrole nad tim resursom mogao predstavljati veliki problem za buduće ambicije Socijaldemokrata. Poslovne i političke. “Stav SD-a je da država Crna Gora ima mehanizama i mogućnosti i Aerodromi Crne Gore imaju potencijala da sami finansiraju svoj razvoj iz kredita, koje oni mogu vraćati bez državnih garancija”, objašnjavao je Brajović nešto što su njegovi politički saveznici dobro znali.

Vlada je odbila da podrži aranžman Aerodorma sa Evropskom bankom za razvoj (EBRD) bez obzira na njegove obećavajuće performanse. Prema procjenama EBRD-a u crnogorske aerodrome trebalo je uložiti oko 75 miliona da bi se, do 2030. godine, iz te investicije gererisao profit od skoro 350 miliona eura. Jedina obaveza vlade bila je da ne proda aeorodrome dok traje kreditni aranžman. Do danas nije jasno zašto su Marković i društvo odlučili da opipljivi profit prepuste drugima. Ili jeste jasno.

Svjesnii pozicije svog koalicionog partnera u DPS nijesu žurili sa otvaranjem potencijalnog konflikta. Politička matematika pokazuje da mogući Vladin aranžman sa budućim koncesionarom Aerodroma ne može dobiti podršku u Skupštini bez glasova poslanika SD.

A, opet, tu su i druge, ranije preuzete obaveze. Recimo one prema Bošnjačkoj stranci i interesima njenih lidera koji, u aktuelnoj podjeli moći, baštine, pored ostalog, Ministarstvo saobraćaja i pripadajuće resurse (autoput, tunel Sozina, željeznica, luke, marine, aerodormi…). Upravo je ministar saobraćaja Osman Nurković najavio otpočinjanje procedure kojom će aerodormi biti ponuđeni u zakup. Najavljući da bi pregovori mogli biti okončani za godinu.

,,Ići ćemo vjerovatno s prijedlogom koncesijskog akta, odnosno davanja aerodroma u koncesiju, to je ogromna i velika razlika u odnosu na prodaju. Najvjerovatnije ćemo ići s pozivom za dodjelu koncesija nekoj od iskusnih kompanija, već dokaznim na svjetskom tržištu”, najavio je ministar uz pretpostavku da zainteresovanih neće nedostajati. Pomenuo je interes belgijske Besix grupe koja u Crnoj Gori posluje od 2013. godine (Luštica Bay…). Njeni su predstavnici u januaru razgovarali sa Markovićem i njegovim saradnicima o budućnosti aerodroma u Podgorici i Tivtu. Ministar nije pomenuo turski TAV iako je upravo on sa predstavnicima tog holdinga razgovarao o mogućem zakupu ovdašnjih aerodroma, zbog čega u pojedinim krugovima kolaju priče kako je TAV već viđeni pobjednik nadmetanja o višedecenijskom zakupu Aerodroma Crne Gore.

,,Predstavnici kompanije TAV upoznali su ministra Nurkovića sa svojom djelatnošću navodeći da upravljaju, među ostalim, aerodromima u Skoplju i Ohridu, a u saradnji sa francuskim kompanijama i aerodromom Franjo Tuđman u Zagrebu”, navodi se u saopštenju Ministarstva saobraćaja i pomorstva iz oktobra prošle godine. Pa se potencira dio priče o aerodromu u Skoplju: ,,Aerodrom je prilikom preuzimanja imao promet od 600.000 putnika godišnje i letjelo se na 12 destinacija, a sada ima dva miliona putnika godišnje sa 37 destinacija. Godišnji rast je 15 odsto”.

To su moguće blagodeti aranžmana sa Turcima. Ili sa bilo kojim drugim koncesionarom. Priča o zakupu aerodroma Aleksandar Veliki ima i drugu stranu. Vlada Makedonije je 2010. godine dala svoje aerodrome na koncesiju u trajanju od 20 godina. Ugovor je predviđao da godišnja naknada koncesionara iznosi 15 odsto od ukupnih prihoda aerodroma, pod uslovom da on ima manje od million putnika. Čim broj putnika poraste iznad milion, a to se u Skoplju desilo nakon tri godine zahvaljujući subvencijama koje je Vlada davala niskobužetnim kompanijama, ovaj iznos pada na dva posto prometa.

Vlada Makedonije je došla u situaciju da su joj ugovorene subvencije avio kompanijama veće od koncesionih prihoda. Isplaćuje ih sredstvima iz budžeta. TAV je odložio realizaciju preuzetih obaveza u Štipu i Ohridu.

Koncesioni model koji je predstavio ministar Nurković po nekim rješenjima – naplata dijela koncesije unaprijed, te naknada koncesionaru za usluge koje ne plati domaći avioprevoznik – podsjeća na način na koji su srpske vlasti zimus ušle u aranžman sa francuskom kompanijom Vinci Airports. Francuzi su se obavezali da u budžet Srbije uplate 501 milion eura, uz godišnju naknadu od šest do 16 miliona, te da investiraju približno 700 miliona u održavanje, proširenje i nadogradnju postojećih terminala, poletno –slijetnih staza i druge aerodromske infrastrukture. Ugovor još nije objavljen pa se samo pretpostavlja da će doći do otpuštanja skoro dvije trećine zapošljenih na aerodromu Nikola Tesla. Pride, Srbija se izgleda obavezala da će koncesionaru plaćati neku vrstu ,,penala” ukoliko broj putnika na nekom drugom aerodromu u toj državi pređe million. Zato je, ne mareći za proteste građana, Vlada Aleksandra Vućića od grada Niša preuzela vlasništvo nad tamošnjim aerodromom. Koji je zbog niskih taksi privukao veliki broj niskotarifnih kompanija i tako višestruko povećao broj putnika. Ta priča je, izgleda, završena. Što znaći da bi i putnici iz Srbije mogli ostati bez jeftinije alternative u avio saobraćaju.

Mi se, prema onome što je saopštio resorni ministar, nadamo da bi koncesionar mogao – za mandata ove vlade – u budžet uplatiti nekih 100 miliona eura. Plus postotak od budućeg prometa. Minus troškovi MNA. Koji su sve, samo ne zanemarljivi . Tim prije što je nacionalni avioprevoznik prošle godine obavio skoro polovinu letova sa aerodroma u Podgorci. Svaka promjena u njegovom redu letjenja mogla bi ozbiljno uticati na poslovanje budućeg koncesionara. Primjera radi, nakon što je pod pritiskom EU Mađarska ugasila nacionalnu aviokompaniju Malev, država je došla u situaciju da koncesionar aerodroma u Budimpešti priprema odštetni zahtjev u visini 3,5 milijardi eura!? Kompromis je pronađen bez arbitraže. Možete pretpostaviti na čiju štetu.

Slične priče prate manje više sve aerodrome u okruženju koji su u minulih desetak godina dati koncesionarima. Slučajno?

Zlatko Mateša, premijer Hrvatske od 1995-2000 još je prije 15-ak godina novinarima objasnio model koji je, kaže, prepoznao: „Cijela šablona novokomponovanog rasporeda moći u svijetu ide na način da od zemlje prvo traže da provede političke reforme. U prvom koraku to je liberalizacija tržišta, dakle otvaranje domaćeg tržišta, uklanjanje carinskih i drugih barijera. U drugom privatizacija bankarskog sektora. A kao treće privatizacija financijskog sektora kroz osiguravajuća društva i dr… U četvrtom koraku traže privatizaciju infrastrukturalnih monopola. Kao peto, privatizacija kompanija i poduzeća, pri čemu, naravno, oni izaberu najbolje, a onda se vi bavite ostatkom…”.

Sada je, tvrde verzirani, na listi zahtjeva MMF-a prema zemljama koje imaju problema sa likvidnošču (Crna Gora spade među takve) visokopozicioniran onaj o prepuštanju kontrole i profita nad civilnim aerodromima pod državnom upravom. Možda i ne treba da čudi što crnogorska vlada nije ozbiljnije razmatrala alternative. Njih je više.

Uglavnom, ako najavljena koncesija bude realizovana Crna Gora će se pridružiti evropskim zemljama koje su svoje aerodrome povjerile na upravljanje stranim/međunarodnim kompanijama: Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Albaniji, Kosovu, Moldaviji, Kipru, Portugaliji… Regionalnom lideru i ne priliči drugo nego da bude u elitnom društvu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VESNA MEDENICA I ZORAN ĆOĆO BEĆIROVIĆ – OD BUDVE DO KOLAŠINA: Darovi starom neznancu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Predsjednica Vrhovnog suda (u trećem mandate), nekadašnja VDT i kontroverzni biznismen znaju se, biće, i mimo porodičnih druženja. O tome svjedoče sporne kupoprodaje budvanskog hotela Avala, kolašinske Bjelasica, skijališta Jezerine… I podrška koju su izvršna i sudska vlast pružale tim poslovima

 

Ne stišava se bura oko poslovnog aranžmana predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i kontroverznog biznismena Zorana Ćoća Bećirovića. Inače njenog porodičnog prijatelja. Što smo u zvaničnoj formi saznali iz saopštenja Medenicinog Kabineta.

Ne vidimo problem u tome da li je predsjednica znala ili nije znala ko stoji iza firme koja je kupila dio imanja koji je Medenicina porodica naslijedila nakon smrti njenog muža, navodi se u tom saopštenju. Uz ocjenu da je cilj istraživanja i medijskog interesovanja “dodatna satanizacija” predsjednice Vrhovnog suda i “navedenog lica, protiv kojeg nikada u Crnoj Gori, niti izvan Crne Gore, nije pokrenut bilo kakav krivični postupak” (riječ je o Z. Bećiroviću, prim autora).

NVO MANS je, podsjetimo, objelodanio da Medenica, godinama, u svom imovinskom kartonu taji prihod od blizu 140 hiljada eura, ostvaren 2015. godine u poslovnom aranžmanu sa osobom “koja je provela djetinjstvo u Kolašinu, kao i predsjednica “ (iz saopštenja njenog Kabineta). Potom su se mnogi prisjetili da se Medenica i Bećirović znaju i mimo porodičnih druženja. I da ona, možda,  nosi makar dio zasluga za to što protiv njenog nekadašnjeg sugrađanina nikada nije pokrenut bilo kakav krivični postupak.

Vesna Medenica je, naime, kao Vrhovna državna tužiteljka odbacila više pritužbi i prijava koje su se odnosile na privatizaciju hotela Avala u Budvi i prodaju imovine Ski centra Bjelasica u Kolašinu, u kojima je glavnu riječ imao Bećirović ili njegova nekadašnja firma Beppler & Jacobson, u kojoj je on imao jednu akciju više od 25 odsto vlasničkog udjela.

Porodične veze i poznanastva Medenica tada nije pominjala. A da li je trebala da to uradi zaključite sami:

Nekadašnja Agencija za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja objavila je tender za prodaju hotela budvanskog hotela Avala u britanskom časopisu The Economist u aprilu 2002. godine. U oglasu je navedeno da se na prodaju nudi „grand hotel u vodećem turističkom centru na primarnoj lokaciji, sa 223 sobe (120 imaju pogled na more) kongresnim salama, restoranima, kazinom, zasebnom plažom i 59 vila sa 118 dvokrevetnih soba“.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 18. OKTOBRA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PREDSJEDNIK U UJEDINJENIM NACIJAMA: Alisa iz zemlje čuda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Kroz njegove riječi blistala je Crna Gore i on  još dugo može tako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo

 

Bio predjednik Crne Gore Milo Đukanović u Ujedinjenim nacijama. I besjedio. Najprije na Samitu o ciljevima održivog razvoja, potom na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Zvuči impresivno i – to je sve. Tamo preko okeana slušali su ga jer im je to posao, ovdje smo čuli gomile dosadnih izvještaja iz kojih su oni kojima su bili namijenjeni razumjeli da je njihov predsjednik bio na nekom važnom mjestu s važnim ljudima i izgleda  kao dika. I slikao se sa Trampom.

Šteta je da se to pažljivije ne razmotri. Kad se pročitaju Đukanovićeve riječi, uz uključen minimum zdravog razuma, svašta se može vidjeti.

Forum je, kazao je na skupu o održivom razvoju predsjednik Crne Gore, još jedna prilika da se potvrdi politička volja za dostizanje definisanih ciljeva jer “najranjivije kategorije stanovništva i zemlje nastavljaju da u najvećoj mjeri osjećaju posljedice spore primjene Agende 2030”.

U zemlji u čije ime je Đukanović govorio ljudi uglavnom blagog pojma nemaju o čemu je riječ i šta je Agenda 2030.

Najkraće: Ujedinjene nacije su 2000. postavile osam Milenijumskih ciljeva za bolji život čovječanstva. Taj program je istekao 2015. Tada je nadograđen Agendom održivog razvoja 2030.

Sa Milenijumskim ciljevima se nijesmo proslavili. Prema zvaničnom izvještaju o sprovođenju Milenijumskih razvojnih ciljeva tokom posljednje, 2016. godine, Crna Gora je od osam ciljeva ostvarila – jedan. Unaprijeđeno je zdravlje majki.

Tri cilja nijesu ostvarena. Prvi: Smanjiti relativno siromaštvo i druge dimenzije siromaštva. “Nije ispunjen ni jedan od četiri zadatka definisana u okviru ovog cilja”, piše u izvještaju.

Nije obezbijeđena održivost životne sredine, niti je unaprijeđena  rodna ravnopravnost i poboljšan položaj žena. Borba protiv HIV/AIDS, tuberkuloze i ostalih bolesti djelimično je ostvarena, kao i smanjenje stope smrtnosti djece. Pošto cilj “Obezbijediti globalno partnerstvo za razvoj”, nije preciznije definisan ocijenjeno je da je “postignut zadovaljavajući napredak”. Cilj da bude ostvareno univerzalno osnovno obrazovanje ostvaren je zamalo – “vrijednosti su se veoma približile projektovanom nivou”.

Podataka o ostvarivanju ciljeva iz Agende 2030 nema. Ona se  sastoji od 17 Ciljeva održivog razvoja i 169 potciljeva, koji se mjere pomoću 231 indikatora. Tamo gdje se mjere.

Prvi cilj je povećanje prihoda najsiromašnijih, ali i obezbeđenje pristupa osnovnim uslugama i zaštita svih od prirodnih i ljudski izazvanih katastrofa. U Crnoj Gori iznos pomoći najsiromašnijima, nije mijenjan godinama. Korisnik “materijalnog obezbjeđenja porodice”, ako živi sam, ima na raspolaganju dva eura i deset centi dnevno. Dvočlana porodica svakoga dana može da potroši euro i 27 centi, tročlana euro i cent, četvoročlana devedeset i petočlana osamdeset centi.

Okončanje nasilja i diskriminacije prema ženama i devojkama je sljedeći cilj. Kako ga ostvarujemo govori činjenica da zbog selektivnih abortusa, djevojčicama, za početak, nije omogućeno da se rode. Maksimalna kazna zatvora za krivično djelo silovanje nije izrečena u posljednih devet godina. Prosječna kazna je tri godine. Priča o djevojčici koju su silovali dječaci iz osnovne škole u koju je išla, trajala je petnaestak dana. I uminula. Njene rane neće nikad.

Među ciljevima Agende 2030. je i smanjenje jaza između najbogatijih i najsiromašnijih. Prema podacima iz prošlog decembra, Gini koeficijent, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele primanja između 20 odsto najsiromašnijih i 20 odsto najbogatijih, iznosio je za prethodnu godinu 36,7 odsto. Što je cifra veća veća je i nejednakost. Gini koeficijent za prosjek u EU je 30,5, napomenu uvijek naši mudri statističari. Nema potrebe da se pravimo blesavi – svoj procenat Evropljani su gradili od prvobitne akunulacije naovamo. Kod nas se, sa manje-više iste polazne tačke, ka bogatstvu ili siromaštvu krenulo prije tridesetak godina. I uspjeli smo da preteknemo Evropu.

Previše je ciljeva za bolji život ljudi da bismo ih sve nabrojali. Naročito ih je previše za ovu i ovakvu Cnu Goru. Jedan je, ipak, neodoljiv: Zaštita prirodnih resursa i netaknute prirode. Tu oblast u Crnoj Gori odlikuju: masovno uništavanje prostora; nedopuštena gradnja u nacionalnim parkovima koja uključuje i dopuštanje gradnje čitavih hotelskih kompleksa u zaštićenim područjima; rijeke u cijevima, nikakvu brigu o šumama, smeće izvan kontrole, kanalizaciju koja ide direktno u rijeke, otrovane ribe…

Predsjednik Crne Gore je u UN najavio i jačanje funkcije Nacionalnog savjeta za održivi razvoj. Malo je vjerovatno da će neki preokret desiti. Crna Gora je je pod ovom vlašću skoro tri decenije. Da su htjeli i znali, imali su kad čudo da naprave. Kome treba poređenje, neka zamisli kako je SFR Jugoslavija izgledala 1945, a kako 1975.

Potom je predjednik govorio i na generalnoj debati 74. zasijedanja Generalne skupštine Ujedinjenih nacija

Osvrnuo se ba broj djece ubijene ili ranjene, najviše u Avganistanu, Siriji i Jemenu. I na djecu oboljelu od ebole u Kongu i ugroženu u Libiji, Somaliji, protjeranu populaciju Rohindži… Ne može da se uporedi, ali ne može ni da se zaboravi ,da je u ovoj zemlji zbog infekcije u porodilištu umrla jedna, a zaraženo i ozbiljno ugroženo još pet beba. U sred mira.

I, naravno, zvanični zaborav je na djelu, cijelom je svijetu predsjednik Crne Gore poručio da “solidarnost sa izbjeglim i raseljenim licima ne smije biti pitanje političke odluke i političkog opredjeljenja”. To je, kaže, iznad svega pitanje humanosti: “Crna Gora ovo zna iz vlastitog iskustva. Tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije, Crna Gora je primila ogroman broj raseljenih lica… Tokom 90-ih mi u Crnoj Gori nijesmo imali dilemu da li ćemo primiti one koji su pod prijetnjom rata napustili svoj dom”.

Prije 27 godina crnogorska policija je hapsila bošnjačke izbjeglice iz Bosne i Hercegovine i vraćala ih u ruke vojske Radovana Karadžića. Rat u Bosni uveliko je već bio pokazao lice etničkog čišćenja, znali su da će biti ubijeni. I ipak su ih deportovali. Osamdeset tri čovjeka koji su tražili utočište Crna Gora je poslala u smrt. Sve hiljade koje su, uz pomoć međunarodnih organizacija, u Crnoj Gori nahranjene i sklonjene tada i kasnije, ne mogu da ‘operu’ slanje u smrt ni jednog jedinog čovjeka.

“Crna Gora ostaje trajno privržena demokratskim vrijednostima i vladavini prava, i borbi protiv nekažnjivosti za kršenja i zloupotrebe ljudskih prava”, kaže predsjednik.

Znamo kako smo kažnjavali za ratne zločine – nikako. Pravo nam vlada sa vrhovima sudstva i tužilaštva pod punom kontrolom izvršne vlasti. Neki od tih vrhova su do grla upetljani u raznorazne sumnjive poslove, dok druge prate ozbiljne sumnje u uračunljivost. Suđenja kriminalcima koja se završavaju tako što im država plati odštetu, jer ih je neopravdano držala u zatvoru, visoki političari osuđeni za korupciju koji šetaju po susjednim zemljama, gomile neprocesuiranih očiglednih krađa – neka su od obilježja vladavine prava na crnogorski način.

Glede ljudskih prava: novinare nekažnjeno tuku, poslanika su usred noći, bez skidanja imuniteta, uhapsili i “stavili u zatvor”. Riječi: “Ja imam pravo…”. u Crnoj Gori se izgovaraju na ličnu odgovornost. Na šta ko ima pravo određuje se, najčešće, prema potrebama. Mijo Martinović imao je pravo da vozi, ali ne u noći 25. oktobra 2015. tokom demonstracija Demokratskog fronta. Policajci su imali pravo da ga pretuku i polome, njihov starješina je imao pravo da ne zna koji su to policajci bili “jer su bili pod maskama”. Sud je imao pravo da presudi da Martinović nije mogao da vidi i zapamti sve što se dešavalo kada su ga tukli “s obzirom na to koliko je udaraca zadobio i koje povrede su mu nanesene”. Te mu se zato, kazala je viša sudska instanca, ne može vjerovati.

“Iznad svega, Crna Gora je dobar i odgovoran susjed, prepoznata kao važan faktor regionalne stabilnosti na Zapadnom Balkanu…”, kazao je Đukanović. Bez zalaženja u duboke vode, na jednostavnom primjeru nam se pokazuje dobrosujedstvo. Gotovo svaka važna utakmica sa susjedima u ovoj zemlji se proglašava “događajem visokog rizika”. Često se igra pred praznim stadionima; kad publike ima, karte se dijele ili prodaju po utabanim partijskim propisima, ne na blagajni. Navijači mogu biti samo odabrani.

“Mi snažno vjerujemo da su jednakost i nediskriminacija vrijednosti koje ne smijemo uzimati zdravo za gotovo”, rekao je predsjednik. Ko neće da žmuri, ‘snažno vjeruje’ da ne može biti da nema diskriminacije u zemlji u čijoj vladi nema ni jednog predstavnika naroda koji čini 28.73 procenata stanovništva. Srba, naime.

“Izgradnja i jačanje pravno efikasne, institucionalno snažne i ekonomski održive države zasnovane na demokratskim principima, poštovanju ljudskih prava i sloboda i očuvanju kulturne, etničke i konfesionalne raznolikosti, jeste ono što karakteriše naše unutrašnje i vanjskopolitičke prioritete”, precizirao je Đukanović. Nije da nema raznolikosti: devedesetih su bili proganjani i ubijani Bošnjaci, sada je u modi proganjati Srbe. Ne može biti šarenije i multikulturalnije.

Sigurno svi znate one priče o ženama kojima je u kući ‘glib do koljena’, a kad krenu niz ulicu – blistaju. Otprilike tako je u Ujednjenim nacijama izgledao naš predsjednik. Slušali su ga predstavnici 193 države, članice Ujedinjenih nacija, i, možete se kladiti, bilo im je sasvim svejedno koje će od fraza da upotrijebi predsjednik nekog zapećka od 620 hiljada stanovnika na Balkanu.

Drugo smo mi što u gorepomenutom glibu živimo. Đukanović još dugo može ovako da govori. Na nama je do kad ćemo da slušamo.

Na nama je i da pogledamo sebe i vidimo koliko nam je kože odrano u mraku i trnju između tih riječi i stvarnosti. Neko će odabrati da to ne uradi nikad, neko može, jednom ili sad, da kaže – dosta je bilo.

 

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

IVICA STANKOVIĆ, V.D. DRŽAVNI TUŽILAC I SUPRUG: Draginja, nevin sam

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada je jasno kako odluka da Stanković uprkos svemu ostaje nije samo njegova. To je odgovor s vrha. Koji poručuje: nikakve afere i koverte, kneževići i građanski otpori  neće nas maći s mjesta. Tužilaštvo je uništena  institucija

 

I pored javnih insajderskih optužbi za korupciju, Ivica Stanković izabran je za vršioca dužnosti vrhovnog državnog tužioca. Na sjednici Tužilačkog savjeta održanoj ove sedmice, Stanković je na tu poziciju izabran sa šest glasova, od ukupno 11.  Četvoro članova nije glasalo za njega, dok je šest podiglo ruku. Stanković nije glasao ni za, ni protiv sebe.   I bez toga, ostaje na čelu tužilaštva, nakon što  mu je istekao mandat, uprkos aferama u čijem je centru,  i ne baš sjajnim rezultatima tužilaštva kada su u pitanju korupcija i organizovani kriminal, te politički obojenim procesima koje je protiv kritičara i opozicionara vodilo tužilaštvo za vrijeme njegovog mandata.

Stankovića je pred sam kraj mandata  Duško Knežević, čovjek iz utrobe sistema, tajkun do nedavno blizak predsjedniku države Milu Đukanoviću, optužio da je, preko Nenada Vujoševića, sekretara tužilaštva, primio oko 800 hiljada eura mita od njega, što mu je omogućilo razne povoljnosti u procesu koje tužilaštvo već tri godine vodi protiv njega.  Iako je bilo neophodno da se Stanković povuče sa te funkcije, kao i drugi tužioci koje je Knežević optužio, a među njima i specijalni tužilac Milivoje Katnić, kako bi se istraga sprovela nepristrasno, tužilaštvo je optužilo samo sekretara Vujoševića, i to kao člana Kneževićeve kriminalne grupe, i zabarakadiralo se od bilo kakvih pitanja spolja.  Te barikade je sada zacimentirao Tužilački savjet, što je ovu instituciju dodatno blokiralo. Ona je sada, bez dileme, zarobljena institucija, kako kažu u Briselu. Pod hipotekama afera, korupcije, i sumnji u političke pritiske.

Imena onih koji su učestvovali u izboru Stankovića, i zarobljavanju ove institucije, moraju  biti upamćena. Kao i onih koji su bili protiv.  Protiv izbora Stankovića za v.d državnog tužioca glasali su članovi Savjeta iz reda pravnika: Aneta Spaić, Ranka Čarapić i Milan Filipović, kao i predstavnica Ministarstva pravde Nataša Radonjić. Dok su oni koji čine dio stručne javnosti u Tužilačkom savjetu rekli ne Stankoviću, za njegov izbor glasali  su svi aktivni tužioci u tom tijelu. Presudni glas koji je Stankoviću omogućio ostanak dao je dekan Pravnog fakulteta Velimir Rakočević.  Rakočević bar zna kako je pod pritiskom afera biti izabran na odgovornu poziciju. On je postao dekan Pravnog fakulteta u jeku afere da je plagirao svoj doktorski rad, koja do danas nije rasvijetljena na pravi način.

Rakočević je kazao da je dao “uslovnu podršku” Stankoviću . “Prije samog glasanja sam tražio da se ta podrška uslovi. Dao sam rok od tri mjeseca da bi se istraga sveobuhvatno i efikasno okončala i da bi se sve sumnje izbjegle o eventulanoj involviranosti bilo kog od tužilaca. Ako se ove stvari ne dovedu do kraja, ja ću lično za tri mjeseca tražiti razrješenje VDT-a”, kazao je Rakočević.  Rakočević zvuči kao da nije ni na prvoj godini studija Pravnog fakulteta, a kamoli dekan.  Njegova ruka u vis je Stankoviću  omogućila ostanak na funkciji, a zahtjev za razrješenje koji bude došao za tri mjeseca, čiji god bio, ne može ga pomjeriti s mjesta ni po kakvoj sili zakona.

Zahtjeva za Stankovićevom ostavkom,  inače, ne nedostaje.  Njegovu ostavku odavno traži opozicija, i dobar dio civilnog društva.   Uz ostale poslanike zahtjev za Stankovićevom ostavkom građanskog pokreta Odupri se potpisala je i njegova supruga, Draginja Vuksanović,  sada predsjednica Socijaldemokratske partije.  Bilo je to prije Kneževićevih dokumentaraca.  Uzalud.

Tokom afere u čijem je središtu bio Stanković,  Vuksanović je junački ćutala. Ove sedmice šerovala je na svom FB profilu zahtjev svog partijskog kolege Raška Konjevića da Stanković podnese ostavku. Po Rakočevićevom receptu. Zahtjev za  ostavkom stigao je  nakon što je cijela stvar završena, a Stanković izabran za vršioca dužnosti. Nije, očito, ni predsjednica SDP  mogla da se odrekne funkcije kako bi spasila partiju od  bračne hipoteke. A od nje to nije imao ko  da traži u SDP-u.

Kako god,  VDT tvrdi da je nevin, a sa čela tužilaštva nema namjeru da ode, osim ako taj zahtjev ne bude stigao  sa vrha sistema. Sada je jasno kako  odluka da Stanković ostaje nije samo njegova. To je odgovor s vrha.  Koji poručuje: nikakve afere i koverte, kneževići i građanski otpori  neće nas maći s mjesta.  Da je sve usaglašeno ukazuje i činjenica  da se niko nije javio na oglas za državnog tužioca, kada je Stankoviću istekao mandat.

Oglas za novog vrhovnog tužioca raspisan je 7. avgusta, a Stankovićev mandat istekao je 7. oktobra.  Zakonom o državnom tužilaštvu nije određen rok do kojeg bi moglo trajati v.d. stanje, zbog čega bi Stanković mogao ostati na funkciji do 2021. godine kada stiče pravo na penziju.

“Indikativno je da je samo Stanković bio zainteresovani kandidat. Ovo ukazuje da se tužilačka organizacija opredijelila da primarno štiti sebe u odnosu na ‘drugu stranu’. Mogli bismo izvući zaključak da bi imenovanje nekog drugog tužioca za v.d. bilo doživljeno kao neki vid kapitulacije, što je loš ugao gledanja”, ocijenio je nakon izbora Stankovića za v.d državnog tužioca Boris Marić, izvršni direktor Centra za građanske slobode (CGS)

Nego, da se vratimo tužiocima koji su stavili tačku na tužilaštvo. Za Stankovića glasali su osim Rakočevića, tužioci: Sonja Bošković, Veljko Rutović, Hasan Lukač, Ljubinka Bašović i Duško Milanović.

I ovlaš pogled na radne biografije i imovinske kartone većine tužilaca koji su glasali za Stankovića, ukazuje da im je u ovom sistemu potaman.

Zamjenica VDT-a Sonja Bošković već je jednom podržala Stankovića u kriznom trenutku. Na jednom od skupova koje je organizovala Mreža za afirmaciju nevladinog sektora, kada je Stanković kritikovan od strane civilnog društva i opozicije zbog epiloga afere Snimak, tužiteljka Bošković poručila je prisutnima da “daju novu šansu VDT-u”. Evo mu još jedna.

Sonja Bošković je medijima poznata i po prisnim fotografijama sa  Duškom Kneževićem, sa proslave rođendana,  koji su uveličali ne smo predstavnici pravosuđa, nego i državnog vrha. To je, jasno iz perioda, kad su svi bili drugari. Kad je  Knežević samo u potaji snimao.   Predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica, nije stigla da objasni, da li zajedničke proslave i druženja sa izvršnom vlasti i tajkunima utiču na autonomiju sudija i tužilaca, pošto već, kako je pojasnila, povoljni stambeni krediti od Vlade ne utiču. Važno je, kaže Medenica, da su tužioci i sudije dobro situirani.

Tužiteljka Bošković svakako jeste. Prema imovinskom kartonu koji je prikazala Agenciji za sprečavanje korupcije, ona posjeduje dva stana u Podgorici, od 120 i 40 kvadrata, koje je, prema kartonu, stekla kupovinom.  Posjeduje  poslovni prostor koji rentira.  Prijavila je I stambeni kredit od 30 hiljada eura, za koji izdvaja ratu od 30 eura. A takve daje samo Vlada.

Boškovićeva ima odakle da vraća. Prema kartonu, njena plata kao tužiteljice je 2349 eura. Tu su dodaci, od više stotina eura u Tužilačkom savjetu i Centru za obuku u sudstvu i državnom tužilaštvu, te Komisiji za ocjenjivanje pri Tužilačkom savjetu. Nakupi se još koja hiljada eura.

Za Stankovića glasao je i specijalni tužilac Veljko Rutović. Rutović je poznat medijima po krivičnim prijavama protiv političkog vrha koje je odbacio. Jedna od njih je ona koju je MANS podnio protiv Mila Đukanovića, bivšeg ministra Branimira Gvozdenovića i više osoba zbog sumnje da su zloupotrijebili službeni položaj i udružili se u kriminalnu organizaciju radi sticanja nezakonite dobiti i moći u postupku privatizacije Elektroprivrede (EPCG) 2009.

Prilikom odbacivanja te prijave, Rutović nije trošio riječi. Direktor Istraživačkog centra MANS-a Dejan Milovac saopštio je: “Rutović niti jednom riječju nije obrazložio zašto je odbacio krivičnu prijavu protiv Đukanovića i ekipe, a vezano za sumnje na korupciju u postupku procesa privatizacije EPCG”.

Rutović je odbacio i krivičnu prijavu protiv Đukanovića koju je Demokratski front podnio nakon afere Koverta, kada je javnost imala priliku da vidi kako Knežević daje oko 100 hiljada eura visokom funkcioneru DPS Slavoljubu Stijepoviću, pred izbore 2016. godine.   Poslanici DF-a su tada podnijeli krivične prijave protiv Đukanovića, Katnića, Duška  Kneževića i Stijepovića.

Tužiocu Rutoviću ni snimak na kom se vidi kako koverta ulazi u Stijepovićev džep nije bio dovoljan za “osnovanu sumnju”.

“Obavještavam Vas da sam odbacio krivičnu prijavu od 14. januara 2019. godine podnijetu protiv Mila Đukanovića, predsjednika Demokratske partije socijalista (DPS), zbog krivičnog djela stvaranje kriminalne Organizacije iz člana 401a Krivičnog zakonika i krivičnog djela pranje novca iz člana 268. jer ne postoji osnovana sumnja da je prijavljeni izvršio pomenuta krivična djela, niti bilo koja druga za koje se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti”, navodi se u rješenju koje je potpisao.

I Rutović se našao na nedavno objavljenim spiskovima onih koji su po povoljnim uslovima dobili stanove od Vlade.  On je dobio stan od 90 metara kvadratnih ali ga  nije prijavio na pravi način. Prijavio je kredit od 18.784 eura, koji otplaćuje od marta 2017. otplaćuje u ratama od 78 eura.

I on  ima odakle da vraća ratu.  Pored plate od 2128 eura, tu je i priličan dotok dodatnih sredstava od raznoraznih komisija u tužilaštvu i Vladi. Predsjednik je Komisije za testiranje i ocjenjivanje pri Tužilačkom savjetu, gdje prima još 306 eura, član Tužilačkog savjeta gdje ga sleduje nadoknada od oko 600 eura, član Komisije za polaganje pravosudnog ispita pri Ministartsvu pravde uz nadoknadu od oko 500 eura, predavač na Pravnom fakultetu gdje prima 392 eura, i predsjednik Disciplinske komisije tužilaštva  u kojoj zaradi još 306 eura. Za šta ne zna se, jer se to tijelo nije  pretrglo u pokretanju disciplinskih postupaka.

Jedan od onih čiji je rad javnost tražila da se ispita je i tužilac  Hasan Lukač, koji je dao glas za Stankovića. Kako i ne bi. Stanković je više puta najavljivao da će otvoriti pitanje odgovornosti za optužnice tužilaštva koje padaju. Lukač je tužilac  kome je pala optužnica protiv porodice Safeta Kalića, koji je u Njemačkoj osuđen zbog trgovine narkoticima. Kaliću ovdje građani plaćaju milione otštete zbog pale optužnice Lukača.

Ne samo da Stanković nije otvorio pitanje odgovornosti, nego je Lukač,  nakon toga,  unaprijeđen funkcijom u Tužilačkom savjetu. Isplatilo se. I njemu i Stankoviću.

Za to da Stanković bude vršilac dužnosti VDT, glasao je i cetinjski tužilac Duško Milanović, javnosti poznat po tome što je odbacio krivičnu prijavu MANS-a protiv svog kolege Saše Čađenovića, koji je bio osumnjičen da je zloupotrebio službeni položaj i nesavjesno postupao kada je odlučio da Mugoša nije prekršio zakon kada je bez tendera dao „Carinama“ pet parcela pored Željezničke stanice. Milanovićeva supruga takođe je tužiteljica Osnovnog državnog tužilaštva.  I ona je javnosti poznata po tome što je odbila prijavu protiv policajaca koji su u januaru  2018. godine udarali i gurali građane ispred podgoričkog kluba Cepelin.

Konačno, za Stankovića je glasala i tužiteljka  Ljubinka Bašović. Ona je nedavno opomenula svoju koleginicu iz podgoričkog tužilaštva, Ljiljanu Klikovac, da je prijavu protiv predsjednika parlamenta  Ivana Brajovića u slučaju Ramada, odbacila preuranjeno. Ovaj put nije izdržala.

Tužiteljicu Bašović ne krasi  prebogat imovinski karton kao njenih kolega. Nema stambenog kredita, I ima upola manju platu od ostalih. Ali njega odgovornost za podignutu ruku, nije zbog toga manja.

Njenim glasom, kao i svih koji su podigli ruke, tužilaštvo će ostati u koverti.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo