Povežite se sa nama

FOKUS

PRIVATIZACIJA, VALORIZACIJA, KORUPCIJA: Kuda lete Aerodromi

Objavljeno prije

na

dusko

Ne slučajno, nadležni su čekali avgust i sezonu kolektivnih godišnjih odmora da obznane početak javne rasprave na temu tzv. valorizacije crnogorskih Aerodorma (državnog preduzeća koje, prema finansijskim bilansima, uspješno gazduje aerodromima u Podgorici i Tivtu bez obzira na političke zloupotrebe i neobične novčane tokove između Aerodroma i Montenegroerlajnsa (MNA)).

Prema planu Ministarstva saobraćaja, javna rasprava će se okončati 10. septembra, na prvom i jedinom okruglom stolu na kome će se raspravljati o predloženom tekstu Koncesionog akta Aerodromi Crne Gore i Nacrta Ugovora o koncesiji ,,u vezi sa aerodromima (Berane), Podgorica i Tivat”. Materijal je, krajem prošle nedjelje, postavljen na sajtu Ministarstva. Prema predočenom planu, nadležni su još obavezni da objave poziv za učešće u javnoj raspravi ,,u jednom štampanom mediju”. I to bi bilo to o jednom od najvažnijih (preostalih) resursa u državnom vlasništvu.

Već znamo da narečena valorizacija predstavlja naum Vlade da oba crnogorska aerodroma izda u višedecenijski zakup. Bez analize i računice zašto bi to trebalo uraditi i šta bi taj aranžman morao da donese Crnoj Gori. Ne samo u finansijskom smislu već i više od toga kao infrastrukturna osnova budućeg razvoja zemlje.

Priču je prije nešto više od godinu započeo premijer Marković. On je tada stanje na tivatskom aerodromu nazvao zastiđem objašnjavajući kako ,,na Aerodromu Tivat avioni treba da slijeću na svakih deset minuta, a ne na svakih pet-šest sati i da nam gosti ne čekaju na pisti da bi došli do kontrolnog punkta, nego da to rade u kvalitetnoj zgradi…”. Premijer je obećao kako će Vlada u najkraćem roku učiniti sve da valorizuje aerodrome kako bi oni obezbjedili ,,kvalitet i dostupnost koja će Crnu Goru otvoriti i na taj način stvoriti nove prilike za razvoj”. Samo su se najhrabriji usudili da primijete kako je Markovićeva teza sazdana na pogrešnoj premisi. Avioni na aerodrom u Tivtu ne slijeću na svakih pet-šest sati već, nerijetko, čekaju red kako bi se spustili na tlo Bokokotorskog zaliva (ima dana sa više od 40 slijetanja).

Slijedilo je višemjesečno zatišje.

Dijelom, bio je to proizvod neskrivenog nezadovoljstva SD Ivana Brajovića, koji su javno zaprijetili da će napustiti vladajuću koaliciju ukoliko dođe do privatizacije aerodroma. Aerodromi Crne Gore predstavljaju jednu od ekonomskih okosnica njihovog političkog bitisanje, pa bi gubitak kontrole nad tim resursom mogao predstavljati veliki problem za buduće ambicije Socijaldemokrata. Poslovne i političke. “Stav SD-a je da država Crna Gora ima mehanizama i mogućnosti i Aerodromi Crne Gore imaju potencijala da sami finansiraju svoj razvoj iz kredita, koje oni mogu vraćati bez državnih garancija”, objašnjavao je Brajović nešto što su njegovi politički saveznici dobro znali.

Vlada je odbila da podrži aranžman Aerodorma sa Evropskom bankom za razvoj (EBRD) bez obzira na njegove obećavajuće performanse. Prema procjenama EBRD-a u crnogorske aerodrome trebalo je uložiti oko 75 miliona da bi se, do 2030. godine, iz te investicije gererisao profit od skoro 350 miliona eura. Jedina obaveza vlade bila je da ne proda aeorodrome dok traje kreditni aranžman. Do danas nije jasno zašto su Marković i društvo odlučili da opipljivi profit prepuste drugima. Ili jeste jasno.

Svjesnii pozicije svog koalicionog partnera u DPS nijesu žurili sa otvaranjem potencijalnog konflikta. Politička matematika pokazuje da mogući Vladin aranžman sa budućim koncesionarom Aerodroma ne može dobiti podršku u Skupštini bez glasova poslanika SD.

A, opet, tu su i druge, ranije preuzete obaveze. Recimo one prema Bošnjačkoj stranci i interesima njenih lidera koji, u aktuelnoj podjeli moći, baštine, pored ostalog, Ministarstvo saobraćaja i pripadajuće resurse (autoput, tunel Sozina, željeznica, luke, marine, aerodormi…). Upravo je ministar saobraćaja Osman Nurković najavio otpočinjanje procedure kojom će aerodormi biti ponuđeni u zakup. Najavljući da bi pregovori mogli biti okončani za godinu.

,,Ići ćemo vjerovatno s prijedlogom koncesijskog akta, odnosno davanja aerodroma u koncesiju, to je ogromna i velika razlika u odnosu na prodaju. Najvjerovatnije ćemo ići s pozivom za dodjelu koncesija nekoj od iskusnih kompanija, već dokaznim na svjetskom tržištu”, najavio je ministar uz pretpostavku da zainteresovanih neće nedostajati. Pomenuo je interes belgijske Besix grupe koja u Crnoj Gori posluje od 2013. godine (Luštica Bay…). Njeni su predstavnici u januaru razgovarali sa Markovićem i njegovim saradnicima o budućnosti aerodroma u Podgorici i Tivtu. Ministar nije pomenuo turski TAV iako je upravo on sa predstavnicima tog holdinga razgovarao o mogućem zakupu ovdašnjih aerodroma, zbog čega u pojedinim krugovima kolaju priče kako je TAV već viđeni pobjednik nadmetanja o višedecenijskom zakupu Aerodroma Crne Gore.

,,Predstavnici kompanije TAV upoznali su ministra Nurkovića sa svojom djelatnošću navodeći da upravljaju, među ostalim, aerodromima u Skoplju i Ohridu, a u saradnji sa francuskim kompanijama i aerodromom Franjo Tuđman u Zagrebu”, navodi se u saopštenju Ministarstva saobraćaja i pomorstva iz oktobra prošle godine. Pa se potencira dio priče o aerodromu u Skoplju: ,,Aerodrom je prilikom preuzimanja imao promet od 600.000 putnika godišnje i letjelo se na 12 destinacija, a sada ima dva miliona putnika godišnje sa 37 destinacija. Godišnji rast je 15 odsto”.

To su moguće blagodeti aranžmana sa Turcima. Ili sa bilo kojim drugim koncesionarom. Priča o zakupu aerodroma Aleksandar Veliki ima i drugu stranu. Vlada Makedonije je 2010. godine dala svoje aerodrome na koncesiju u trajanju od 20 godina. Ugovor je predviđao da godišnja naknada koncesionara iznosi 15 odsto od ukupnih prihoda aerodroma, pod uslovom da on ima manje od million putnika. Čim broj putnika poraste iznad milion, a to se u Skoplju desilo nakon tri godine zahvaljujući subvencijama koje je Vlada davala niskobužetnim kompanijama, ovaj iznos pada na dva posto prometa.

Vlada Makedonije je došla u situaciju da su joj ugovorene subvencije avio kompanijama veće od koncesionih prihoda. Isplaćuje ih sredstvima iz budžeta. TAV je odložio realizaciju preuzetih obaveza u Štipu i Ohridu.

Koncesioni model koji je predstavio ministar Nurković po nekim rješenjima – naplata dijela koncesije unaprijed, te naknada koncesionaru za usluge koje ne plati domaći avioprevoznik – podsjeća na način na koji su srpske vlasti zimus ušle u aranžman sa francuskom kompanijom Vinci Airports. Francuzi su se obavezali da u budžet Srbije uplate 501 milion eura, uz godišnju naknadu od šest do 16 miliona, te da investiraju približno 700 miliona u održavanje, proširenje i nadogradnju postojećih terminala, poletno –slijetnih staza i druge aerodromske infrastrukture. Ugovor još nije objavljen pa se samo pretpostavlja da će doći do otpuštanja skoro dvije trećine zapošljenih na aerodromu Nikola Tesla. Pride, Srbija se izgleda obavezala da će koncesionaru plaćati neku vrstu ,,penala” ukoliko broj putnika na nekom drugom aerodromu u toj državi pređe million. Zato je, ne mareći za proteste građana, Vlada Aleksandra Vućića od grada Niša preuzela vlasništvo nad tamošnjim aerodromom. Koji je zbog niskih taksi privukao veliki broj niskotarifnih kompanija i tako višestruko povećao broj putnika. Ta priča je, izgleda, završena. Što znaći da bi i putnici iz Srbije mogli ostati bez jeftinije alternative u avio saobraćaju.

Mi se, prema onome što je saopštio resorni ministar, nadamo da bi koncesionar mogao – za mandata ove vlade – u budžet uplatiti nekih 100 miliona eura. Plus postotak od budućeg prometa. Minus troškovi MNA. Koji su sve, samo ne zanemarljivi . Tim prije što je nacionalni avioprevoznik prošle godine obavio skoro polovinu letova sa aerodroma u Podgorci. Svaka promjena u njegovom redu letjenja mogla bi ozbiljno uticati na poslovanje budućeg koncesionara. Primjera radi, nakon što je pod pritiskom EU Mađarska ugasila nacionalnu aviokompaniju Malev, država je došla u situaciju da koncesionar aerodroma u Budimpešti priprema odštetni zahtjev u visini 3,5 milijardi eura!? Kompromis je pronađen bez arbitraže. Možete pretpostaviti na čiju štetu.

Slične priče prate manje više sve aerodrome u okruženju koji su u minulih desetak godina dati koncesionarima. Slučajno?

Zlatko Mateša, premijer Hrvatske od 1995-2000 još je prije 15-ak godina novinarima objasnio model koji je, kaže, prepoznao: „Cijela šablona novokomponovanog rasporeda moći u svijetu ide na način da od zemlje prvo traže da provede političke reforme. U prvom koraku to je liberalizacija tržišta, dakle otvaranje domaćeg tržišta, uklanjanje carinskih i drugih barijera. U drugom privatizacija bankarskog sektora. A kao treće privatizacija financijskog sektora kroz osiguravajuća društva i dr… U četvrtom koraku traže privatizaciju infrastrukturalnih monopola. Kao peto, privatizacija kompanija i poduzeća, pri čemu, naravno, oni izaberu najbolje, a onda se vi bavite ostatkom…”.

Sada je, tvrde verzirani, na listi zahtjeva MMF-a prema zemljama koje imaju problema sa likvidnošču (Crna Gora spade među takve) visokopozicioniran onaj o prepuštanju kontrole i profita nad civilnim aerodromima pod državnom upravom. Možda i ne treba da čudi što crnogorska vlada nije ozbiljnije razmatrala alternative. Njih je više.

Uglavnom, ako najavljena koncesija bude realizovana Crna Gora će se pridružiti evropskim zemljama koje su svoje aerodrome povjerile na upravljanje stranim/međunarodnim kompanijama: Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji, Albaniji, Kosovu, Moldaviji, Kipru, Portugaliji… Regionalnom lideru i ne priliči drugo nego da bude u elitnom društvu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MOMIR BULATOVIĆ: ŽIVOT, DJELO , SMRT: Predsjednik koji to nije bio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve zbog kojih je 1989., u tzv. antibirokratskoj revoluciji, doveden na vlast. I dobro je što nije

 

Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore izabran na neposrednim izborima, sahranjen je u utorak u zavičaju u Kučima. Bez protokola i državnih počasti.

Smrt političara je i politička činjenica. Povod za preispitivanje njegovog djela. Ni Bulatović nije izuzetak pa se ovih dana, sa raznih strana, podsjeća na njegovu biografiju i političku zaostavštinu.

Kao predsjednik Crne Gore (1990. – 1998.), premijer SRJ  (1998. – 2000.), osnivač tri i predsjednik dvije parlamentarne partije (DPS, SNP, NSS) Bulatović je pripadao krugu političara koji su obilježili period krvavog raspada SFRJ i formiranja niza nezavisnih država na njenoj teritoriji. Od Slovenije do Kosova.

Na veliku scenu izašao je kao protagonista partijskog prevrata unutar Saveza komunista (SKCG)  , tzv. antibirokratske revolucije, kojim je Slobodan Milošević od Crne Gore napravio svoj politički posjed. Hvaljenu Srpsku Spartu. Sa te scene je i sišao skupa sa Miloševićem, poslije 5. oktobra 2000. Svašta se zbilo u tih 10 – 12 godina.

Momir Bulatović je 90-tih godina prošlog vijeka „davao izuzetan lični doprinos očuvanju mira, multietničkog sklada i stabilnosti u našoj Republici“, navodi se u saučešću aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, njegovog nekad najbližeg saradnika i, kasnije, ljutog rivala. „Bez obzira na kasniji razvoj političkih procesa, ja s pijetetom čuvam uspomenu na te dane naše saradnje“, poručuje Đukanović.

Prekratak je to opis za onoliko pregalaštvo mirotvoraca.

Uzmimo, recimo, Rat za mir u Konavlima i pod zidinama Dubrovnika. O počecima vojne operacije koja će ostaviti trajan ožiljak na obrazu Crne Gore, Momir Bulatović govori u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, u jula 1996. „Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. I Bulatović je pozvao u „antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva“. Dok je premijer Đukanović, rijetki se još toga sjećaju, zbog šahovnice „zamrzio šah“.

Deportacija bosanskih izbjeglica iz maja 1992. predstavlja još jedan upečatljiv primjer borbe za očuvanje mira po modelu tada jedinstvenog DPS. Oko 100   BiH izbjeglica je predato vlastima RS da budu  mučeni i ubijeni.

Bulatović je na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju, u maju 2010.,  svjedočio da je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna. To dokumenti koje sam dao neposredno utvrđuju.“

Đukanović je o svojim saznanjima vezanim za deportaciju iz 1992. istražnom sudiji dao iskaz šesnaest godina kasnije (2008.). Ali na suđenje nije pozvan.

Kako je tadašnja vlast, predvođena tandemom Bulatović – Đukanović čuvala  multietnički sklad i stabilnost da se zaključuti i na primjeru pljevaljske Bukovice. Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana od 1992. do 1996. godine oteto je 11 osoba iz njihovog kraja, dok je njih makar 70 fizički zlostavljano i mučeno. Zapaljeno je barem osam kuća i dvije džamije, protjerano je 90 porodica sa oko 270 članova dok su njihova domaćinstva, praktično bez izuzetka, opljačkana. Od 31 sela bukovičkog kraja u kojima su početkom 90-tih prošlog vijeka živjeli Bošnjaci, potpuno su raseljena 24.

I zločin počinjen nad stanovništvom Bukovice ostao je nekažnjen, nakon što je Viši sud u Bijelom Polju 31.decembra 2010.godine, zbog nedostatka dokaza,  oslobodio grupu optuženih.

Štrpci. Vikend ratnivci  od Herceg Novog do Pljevalja, koji su išli u Bosnu da ubijaju, siluju i pljačkaju; ubistvu grupe kosovskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu… Lešinarenje nad krvlju zalivenom BiH. Bulatovićeva ideja promovisana 1994. godine, na kongresu DPS, o prijasedinjenu Istočne Hercegovine Crnoj Gori.

,,Na našim rukama nema nevine krvi!”, ustvrdio je Momir Bulatović na anti NATO protestu u Podgorici  krajem 2015. godine.  I tada i danas bilo je onih koji su aplaudirali toj istini.

Godinu ranije, u intervjuu, bivši predsjednik demonstrira svoje viđenje Crne Gore. Današnje, njemu tuđe – i one koju je on želio da izgradi. „Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci.“

Kratko i brutalno. A sve je to hapšeno, dok je on imao moć.

Početkom 1994. godine sud je dvadesetak cetinjskih mladića osudio na ukupno 17 godina zatvora zato što su, tri mjeseca ranije (29. septembra 1993.), u grupi, „izložili poruzi predsjednika Momira Bulatovića grubim vrijeđanjem i drskim bezobzirnim ponašanjem tako što su mu, kada je izašao iz Biljarde i pošao prema službenom vozilu, upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče. Ubico. Lopove. Izdao si Crnu Goru’, a kada je Predsjednik ušao u vozilo ponovo su mu upućivali iste izraze, pljuvali i udarali rukama i nogamo po vozilu, i na taj način ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red”.

U toj presudi se iz nekog razloga ne navodi da je Momir Bulatović okupljenim građanima, prethodno, pokazao srednji prst.

Koji dan po izricanju ove presude na sjeveru je započeta operacija Lim.  Hapšenje kompletnog rukovodstva SDA Crne Gore pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu Sandžak”. Krajem iste godine osuđeni su na 87 godina zatvora. Nakon dvije godine robije abolirao ih je – predsjednik Bulatović. Država im je potom isplatila naknadu za dane koje su neosnovano proveli u pritvoru. Bez pomena o torturi i mučenjima kojima su bili izloženi.

Protiv Bulatovića je, svojevremeno, podnijeta krivična prijava zbog niza spornih, politički motivisanih, abolicija koje je donio u sumrak svog  predsjedničkog mandata. Abolirao je švercere, dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. Na tome je ostalo. Isto epilog imala je i krivična prijava zbog organizacije uličnih nereda na isteku svog mandata, u noći 13. januara 1998. godine. Nikome ništa.

Pošto već listamo arhive, pomenimo i sledeće: Momir Bulatović je bio prvi političar koji se, nakon uvođenja višepartizma, pojavio na optuženičkoj klupi nekog crnogorskog suda. Tužio ga je novinar Daro Burzan, tadašnji urednik Radija CG, zbog klevete (da mu je postavljao „namještena“ pitanja slušalaca) i nezakonitog otkaza koji je uslijedio nakon pobjede DPS. Isto je uradio i Novak Kilibarda, predsjednik tadašnje Narodne stranke. Dok se on naglas žalio kako je “u Srbiji lako voditi srpsku politiku jer oni tamo nemaju Slavka Perovića i Liberalni Savez, kao mi u Crnoj Gori”, predsjednik Bulatović ga je oklevetao u Ekspres politici. „Od skora se sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. A može li biti većeg nepočinstva i  izdaje!?

Nije ni tih dana baš sve bilo samo pitanje života, smrti i suda ili zatvora. Ponešto je bilo i u novcu i akciznim robama.

„Mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“, Bulatović opisuje u knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija objašnjavajući kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“. Dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“. Odnosno, nakon smjene Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Ali se i prisjeća svoje uloge u mračnim poslovima. „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte odavde iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Onda je najzaslužniji promijenio priču. „Nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada se nije bavio švercom cigareta“, tvrdio je Bulatović ne pominjući prirodu svojih odnosa sa Svetozarom Marovićem i Miodragom Davidovićem (kumovi), Markom Miloševićem (sin S. Miloševića)… “Oni svi znaju da sam im ja to zabranjivao, zato što je to posao koji se radi sa italijanskom mafijom. Možete da švercujete naftu, prehrambene proizvode, da radite šta god hoćete, ali cigarete su đavolji posao. I taj đavolji posao je došao glave čitavoj jednoj privrednoj strukturi Crne Gore.“

Poslije se  nezakonita podjela plijena iz  duvanskih poslova uzimala kao Bulatovićev motiv za sukob sa Đukanovićem. Kojeg je dizao u nebesa. Dok ovaj, u intervjuu za Vreme, nije izjavio kako je Milošević „prevaziđen političar“.

To mu Bulatović nije oprostio. Mada se znao prisjetiti: „Đukanović je bio najbolji mogući saradnik. Sa ponosom se prisjećam da smo zajedno uradili mnogo dobrih, da ne kažem istorijskih stvari za Crnu Goru“.

Priliku da pohvali, ili opravda, Miloševića nije propušuštao. „Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost“.

Ponekad, omaklo bi mu se i da samog sebe pohvali. „Ipak sam ja bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili.“ Nastranu što su i tu bitku Milošević i Bulatović izgubili.

Bulatović nije krio: „Cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem“. Nije ni mogao.

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve. I,  dobro je što nije, jer da je uspio  danas bi Crna Gora bila epska, folklorna  razglednica u ramu Velike  Srbije.   Bio je predsjednik, koji to nije. Predsjednik  po definiciji  suvereno donosi odluke, u okviru ustava i zakona. Bulatović, od kad je došao na vlast, ni jednu takvu odluku donio nije. Tačnije, na vlast su on, Đukanović i Marović u Miloševićevom masovnom pokretu, dovedeni da budu njegovi namjesnici za Crnu Goru, sprovodioci njegove volje, a ne donosioci odluka.   Bulatović iz zadatog okvira nikada izašao nije.

Kržljavi začeci pobune, završavani su još većim padom u mentalnu zavisnost od vođe.  Na mirovnoj konferenciji u Hagu u jesen 1991. godine Bulatović je porihvatio prijedlog Lorda Karingtona da se Jugoslavija transformiše u savez suvrenih država. Bila je to svjetska vijest. Tim rješenjem otvarana je mogućnost mirnog raspleta jugoslovenske drame.  U kojoj bi Crna Gora sačuvala svoju državnost i dostojanstvo. Miloševićev velikodržavni projekt bi bio izolovan i oslabljen.  Bulatović se vratio kući. Milošević je pokrenuo svoje mehanizme i aktivirao metode ubjeđivanja.  Bulatović je pogazio riječ.

Trzaj otklona desio se  i uoči stvranja  SRJ.  Bulatović i crnogorska vlast su  kao „ minimum ispod kojeg nećemo ići“, poslali Miloševiću prijedlog uređenja srpsko- crnogorske državne zajednice koji je ličio na nekadašnje prijedloge Slovenije za rasplet krize velike Jugoslavije. Tažene su ozbiljne sistemske  garancije za očuvanje subjektivnosti Crne Gore. Onda su iz Beograda u Podgoricu došli emisari –  Bora Jović, visoki oficiri, na kraju i lično Milošević. Minimum je raspršen. Uglavljen je dogovor o brzinskom referendumnu. SRJ je rođena.  Crna Gora je i instutucionalno nastavila da služi Miloševiću. Kao ratni poligon.

Mir sjenima Momira Bulatovića. Ali,  svi koji danas nastoje da ga prikažu kao moralni znak,  žrtvu međunarodnog bezdušnog poretka, prizivaju da nam se kao budućnost vrati prerušena prošlost. Romansiranje Bulatovićevih ideja kao alternativnih, znak je da Crna Gora  još nema zrele alternative Đukanoviću. Tek kad  njih obojica postanu naše iskustvo u suočavanju sa prošlošću, zločinima i porazima, znaćemo da je Crna Gora našla put za 21 vijek.

Dok su se u proljeće 1997. Bulatović i Đukanović razdvajali, Esad Kočan je u dnevniku za Slobodnu Evropu napisao: „Kažu kako se Đukanović zarekao da će ići do kraja. Šta mu je to kraj – ne valja gatati. Jedino se čuje kako škripi točak sudbine Momira Bulatovića. Ako su ga kleli stigla ga je kletva: Milošević je njegov početak i njegov kraj“.  Važi i sada.

 

Dobar, loš, Milo

U raznim prilikama, Momir Bulatović je o Milu Đukanoviću govorio  na razne načine.

Nekad je pokušavao da umanji vrline bivšeg saradnika. „ Milo Đukanović je kao predsjednik vlade bio izuzetno uspiješan zato što je imao dobre odnose sa Srbijom. U ekonomskom smislu, u ondašnjoj SRJ naša privreda je bila na nivou statističke greške. I kad ja nešto zamolim Slobodana Miloševića, on pozove Mirka Marjanovića i tada Milo Đukanović postane uspiješan privrednik. Jednom se desilo da smo zakasnili na neki sastanak i ja sam rekao Miloševiću: “Stvarno je JAT kasnio, da li možeš da nam daš pare da kupimo avion?” I mi smo kupili avion, a platila ga je Elektroprivreda Srbije.“

Na drugom mjestu bi govorio o vrlinama ljutog neprijatelja. Kao onda kada je objašnjavao kako je Đukanović (čitaj Crna Gora) dao 600.000 eura za plaćanje Miloševićeve odbrane u Hagu. „Mi smo tada bili u ogromnoj nevolji i tražili smo bilo čiju pomoć. Mislim da je Milovan Bojić, kao čovjek koji je prijatelj sa porodicom Đukanović, izložio slučaj i rekao da novca nemamo i Milo je taj novac dao. Ja sam mu na tome zahvalan, jer ne bismo mogli da napravimo odbranu i angažujemo advokata da nije bilo i tog priliva“, svjedoči Bulatovića pa, u svom stilu, dodaje: “On je i za Nasera Keljmendija plaćao odbranu“.

Pa ko mu vjeruje – vjeruje.

 

Za krajine – pet milijardi dolara

Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, tvrdio je Bulatović mnogo puta, pa i u knjizi Pravila ćutanja.

Međutim, u knjizi Ekonomija i demokratija ponudio nam je i drugu stranu te priče. „Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova (oko 80 odsto ukupnih sredstava) odlazio na odbranu“, piše Bulatović u poglavlju Sankcije i hiperinflacija. „U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa (toliko o građanskom ratu, prim. M). Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“.

Na red dolazi mračna tajna tadašnjeg režima. Hiperinflacija je bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ROĆEN I NOVI DVORSKI SNIMCI: Razjebavanje države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno je: nećemo, dok je zarobljenog tužilaštva i institucija, saznati ko je snimao Roćena, jesu li umješane strane ili domaće službe, te ko je i zašto baš sada lansirao te snimke.  Snimci međutim, jasno govore ono što znamo – da je ova vlast, sa svojim kracima u podzemlju i bezbjednosnim službama, stvarno, što bi reko Roćen, razjebala Crnu Goru. Hoće li je rat snimcima dokusuriti, vidjećemo

 

Dobili smo nove snimke s dvora. Već gotovo mjesec dana portal IN4S objavljuje tajno snimane razgovore Milana Roćena, bivšeg ministra inostranih poslova i ambasadora u Moskvi, danas aktuelnog savjetnika predsjednika države Mila Đukanovića, kojima se prikazuje nezvanično, ne baš  diplomatsko lice Roćena. Snimci datiraju iz 2005, 2006. godine, kada je Roćen bio ambasador Crne Gore u Moskvi.

Do sada je objavljeno šest Roćenovih razgovora sa predstavnicima različitih struktura, od vrha vlasti, do stranih diplomata, ruskih oligarha, te lokalnih kontroverznih biznismena. Najprije je objavljen razgovor Roćena   sa suprugom predsjednika Đukanovića Lidijom, a onda su uslijedili ostali – sa Milom Đukanovićem, bivšim ministrom spoljnih poslova Srbije Vukom Jeremićem, ruskim oligarhom Olegom Deripaksom koji se vezivao sa Kombinat aliminijuma u Podgorici, Duškom Kneževićem, biznismenom do skoro bliskom samom vrhu vlasti, Srećkom Radonjićem, vlasnikom više butika u elitnom dijelu Podgorice, te Rankom Ubovićem,  vlasnikom nekadašnjeg podgoričkog lokala Grand i jednim od vlasnika Hidroenergije Montenegro.

Kroz razgovore se prikazuje nezvanično lice Roćena, koji o važnim državnim poslovima i oblastima od javnog interesa, govori kao, što bi on rekao o – „zajebancijama“. Snimci ukazuju na bahat odnos prema državi i njenim resursima, što i nije neka novost. Najbolja ilustracija prirode tih razgovora i snimaka je dio razgovora sa Vukom Jeremićem, gdje Roćen kroz smijeh kaže: „Jeb..mo majku Srbiji i Crnoj Gori”, nakon čega obojica padaju u smijeh. Jeremić potom dodaje: “Ti Srbiji, ja Crnoj Gori, u p..ku materinu”. Pa opet smijeh. Konačno,  nasmijani Roćen poentira: “Nije nego obrnuto”.

Posljednji u nizu snimaka, razgovor sa Rankom Ubovićem, pokazuje kako Roćen vidi crnogorske medije, odnosno novinare, uredništvo i menadžment Radio Televizije Crne Gore (RTCG). U to vrijeme na čelu RTCG bio je Radovan Miljanjić, kasnije ambasador Crne Gore na Kosovu. Takođe, govori u prilog davnim sumnjama da je Roćen bio zadužen za kadrovsku, pa samim tim i programsku politiku bivše državne televizije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA 12. JULA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VELIKE PARE ZA IGRE MALIH ZEMALJA: Otvori, zatvori – 2,5 miliona

Objavljeno prije

na

Objavio:

Posao u koji smo kao država ušli na osnovu računice da će koštati 775 hiljada, dostigao je cijenu od 2,55 miliona. Ne zna se kako. Primjer svjedoči o  pažnji i odgovornosti sa kojom nadležni raspolažu našim novcem

 

Osamnaeste Igre malih zemalja Evrope održane su u Crnoj Gori od 27. maja do 1. juna. Prema zvaničnim informacijama Igre koje se, pod okriljem Evropskog olimpijskog komiteta, organizuju od 1985. godine za države sa manje od milion stanovnika, dovele su u Budvu 850 sportista iz devet zemalja: Andore, Islanda, Lihtenštajna, Luksemburga, San Marina, Malte, Monaka, Kipra i Crne Gore. Verzirani dodaju kako su se na ovim Igrama, po prvi put na nekoj sportskoj manifestaciji, pojavili i takmičari iz Vatikana. I oni će, kažu, od narednog takmičenja imati status punopravnih učesnika.

Sve ove podatke o nedavno održanim Igrama mogli ste saznati bez ikakvih problema. Plus paket korisnih informacija za lokalni živalj: na borilištima u Budvi, Baru, Tivtu, Cetinju i Podgorici sportisti su se nadmetali u deset sportova i 122 discipline. Naši su osvojili 35 medalja. Otprilika dva puta manje od najboljih  – Luksemburga i Islanda i dva-tri puta više od najslabijih: San Marina i Andore.

Da tu podvučemo crtu. I sagledamo drugu stranu medalje. Recimo, koliko nas je koštalo to jednonedjeljno zadovoljstvo?

Iz Ministarstva sporta na naše pitanje odgovoraju kratko i jasno – nije ih briga. Da citiramo: „Poštovani, vezano za informacije o Igrama malih zemalja, molimo Vas da se obratite Crnogorskom olimpijskom komitetu, jer je isti bio zadužen za organizaciju. Srdačan pozdrav, Ministarstvo sporta i mladih“.  Predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta  (COK) Dušan Simonović bio je rječitiji. On je iz Minska, sa Evropskih igara, odgovorio na jedno od tri pitanja koja smo postavili COK-u i Ministarstvu sporta.

„Ukupan budzet Igara planiran je na 2,55 miliona eura“, navodi Simonović uz objašnjenje da je „po usvojenom Elaboratu bilo predviđeno da Vlada participira sa 1,2 miliona, a ostatak da obezbijedi COK“.  Ipak, požalio se prvi čovjek COK-a, Vlada je preuzetu obavezu ispunila polovično, tako što je preko resornog Ministarstva uplatila samo 600 hiljada. „Pošto nedostaje 600 hiljada eura vjerovatno nam predstoji borba da na razne načine prikupimo ta sredstva…“, zaključuje Simonović. Uz podsjećanje: „U startu je postojala ideja da opština Budva isfinansira najveći dio troškova ali se kasnije zbog više razloga od te ideje odustalo“.

Da bi bolje shvatili priču o finansiranju Igara malih zemalja, odnosno, o pažnji i odgovornosti sa kojom nadležni u Podgorici raspolažu našim novcem, valja se vratiti nekih pet godina u nazad. U vrijeme kada su Igre u Crnoj Gori bile samo ideja u začetku.

U Elaboratu o društveno-ekonomskoj opravdanosti organizacije Igara malih država 2019, iz septembra 2014. godine, koji je urađen na preporuku Izvršnog odbora COK-a (autori Elaborata nijesu nam poznati), stoji kako su predviđeni troškovi Igara  nešto preko 775 hiljada eura.

Taj troškovnik je temeljno razrađen, pa iz tabela i njihovih objašnjenja možemo saznati da su ukupni troškovi zbir troškova ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara (56 hiljada eura); troškova takmičenja, prevoza sudija i antidoping kontrola (139 hiljada) i troškova organizacije (580 hiljada eura). A iz dodatnih pojašnjenja saznajemo kako, recimo, troškovi ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara mogu biti znatno viši ili nešto niži, „u zavisnosti  od toga kakav efekat organizator želi da ostvari“. Toj se temi vraćamo nešto kasnije.

Sedam mjeseci kasnije, u aprilu 2015., Vlada Mila Đukanovića usvaja Informaciju o mogućnosti prihvatanja Inicijative da COK organizuje Igre malih država Evrope 2019. godine. U tom dokumentu (Informaciji) stoji da je za organizaciju navedenog međunarodnog takmičenja potrebno 1,3 miliona eura. Nema objašnjenja kako je troškovnik za 200 dana narastao za pola miliona. Ali, to je tek početak.

U junu iste godine COK od Skupštine Igara dobija organizaciju manifestacije koja je održana proljetos. Olimpijski komitet se u to vrijeme bavi pripremom Olimpijskih igara u Riu. Vlada, istovremeno, sprema redovne parlamentarne izbore. Zato i priča o organizaciji (i finansiranju) Igara pada privremeno u drugi plan. Sve do decembra 2016. i formiranja Vlade Duška Markovića u kojoj je, kao zaseban resor, formirano Ministarstvo sporta. Na čelu sa proslavljenim vaterpolistom Nikolom Janovićem.

Već 15. decembra 2016. Ministarstvo se obraća COK sa zahtjevom da im se uplati „prva tranša“ sredstava potrebnih za organizaciju Igara od 300 hiljada eura. Iz COK-a drage prijatelje i kolege obaviještavaju da je Ministarstvo finansija još 2014. odobrilo („dalo pozitivno mišljenje“) da se u periodu 2016-2019 iz budžeta svake godine za organizaciju Igara izdvoji 300 hiljada. Nije, međutim, precizirano sa kojih budžetskih pozicija će ići taj novac.

Ministar Janović i njegovi saradnici nijesu bili baš voljni da se neplanirano odreknu dobrog  dijela budžeta, pa su na sastanku koji je održan krajem januara 2017. predložili da COK uradi novi/inovira postojeći Elaborat o opravdanosti i preciznije definiše finansijske obaveze organizatora takmičenja.

Rečeno – učinjeno. Ali tek poslije osam mjeseci, u septembru iste godine. Tada je COK Vladi dostavio Inovirani elaborat o društveno-ekonomskoj opravdanosti organizacije Igara. O njegovom sadržaju informišemo se posredno, pošto je COK ignorisao zahtjeve (po Zakonu o slobodnom pristupu informacijama) da novi Elaborat učini javnim.

Tako iz jedne Informacije o organizaciji Igara Ministarstva sporta saznajemo da nova verzija Elaborata sadrži „isti tekstualni dio kao i Elaborat iz 2014., samo što su za iste stavke u inoviranom Elaboratu, bez posebnog obrazloženja, višestruko uvećani iznosi sredstava“.

Iz tog dokumenta saznajemo da su troškovi ceremonije otvaranja i zatvaranja Igara porasli sa 56,4 na 427 hiljada eura. Nekadašnji troškovi takmičenja, prevoza sudija i antidoping kontrole planirani na 139 hiljada u novoj verziji Elaborata razdvojeni su na tri zasebne stavke: troškovi takmičenja (265 hiljada), troškovi prevoza sudija (95 hiljada) i troškovi antidoping kontrole (78 hiljada). Sve skupa – 438 hiljada. Najmanje su, zapravo, porasli troškovi organizacije Igara. Sa nekadašnjih 580 hiljada na 1,44 miliona. Ili manje od tri puta. Doduše, dobili smo i novu stavku – omiljenu svima koji odlučuju o trošenju novca iz državnog budžeta. Pogađate, riječ je o ostalim troškovima za koje je izdvojena lijepa, lako pamtljiva, suma. Četvrt miliona eura (i brojem 250.000).

Sve skupa, stižemo do 2,55 miliona eura. Za posao u koji smo kao država ušli na osnovu računice da će koštati 775 hiljada (prva kalkulacija COK). Odnosno, 1,3 miliona (prva kalkulacija Vlade). O načinu na koji je došlo do višestrukog uvećanja prvobitno planiranih troškova dosta možemo saznati analizirajući ponužene budžete ceremonija otvaranja i zatvaranja Igara.

Prema prvom planu za zakup stadiona valjalo je izdvojiti dvije hiljade. U drugom Elaboratu ista usluga vrijedi deset puta više – 20 hiljada. Vrijednost dekoracija je sa pet porasla na 25 hiljada, troškovi obezbjeđenja više nijesu hiljadu već 12; planirani zakup audio i video opreme porastao je sa 2,5 na 17,5 hiljada…  U sličnoj razmjeri rasli su i ostali troškovi – sa tri na 25 hiljada eura.

Vrijeme je da se prisjetimo i konstatacije iz osnovnog Elaborata da ceremonijalni troškovi mogu biti znatno viši ili nešto niži. „Obrađivač projekta je mišljenja da shodno željama, mogućnosti ali i efektima koje navedena manifestacija može i treba da produkuje, da je na odluci Organizatora, odnosno države Crne Gore, koliki iznos sredstava treba opredijeliti za navedenu ceremoniju“, piše u prvom Elaboratu . Onda je cijena kulturnog programa porasla sedam puta, sa deset na 70 hiljada eura.

Da li je kvantitet prešao u kvalitet?

„Urađen je program koji predstvalja jednu crnogorsku priču: ko smo mi, kako je sve to počelo, gdje je počelo, na koji način se razvijalo, kuda smo sve prošli, kako smo prošli trnoviti put do suverenosti…  To je otprilike to“, najavljivao je Simonović uoči otvaranja Igara. Koga interesuje mogao je da vidi šta smo dobili. Znamo, naravno, da o ukusima ne vrijedi raspravljati. Umjesto toga podatak da je najposjećeniji video izvještaj sa otvaranja Igara u Budvi koji smo pronašli na jutjubu imao nepunih 400 pregleda. I to govori o publicitetu.

Još nekoliko riječi o finansijama Igara. U osnovnom Elaboratu o opravdanosti organizacije Igara iz 2014. godine, dok je Vladu još trebalo nagovarati da se prihvati finansiranja tog posla, nalazi se  podatak da će prihod Igara po osnovu naknade ua učešće takmičara, donacije Evropskog olimpijskog komiteta, sponzorstava privrednih društava … biti oko 780 hiljada eura (za mrvu više od planiranih troškova). Tadašnja računica je govorila da će 400 sportista donijeti 392 hiljade eura na ime naknade za učešće koju „mora platiti svaka delegacija za svakog takmičara ponaosob“.

Pošto je učesnika bilo dvostruko više  od tadašnjeg plana, znači li to da je i prihod po tom osnovu dvostruko veći? I đe je taj novac? To su pitanja na koje nam nijesu odgovorili ni iz Ministarstva ni iz COK-a. U Informacija Ministarstva sporta u koje smo imali uvid, a koje su prethodile Vladinim odlukama da se COK-u uplati po 300 hiljada eura (pred kraj 2017. i 2018.), ni jednom riječju se ne pominju ti prihodi.

„Da smo realizovali sredstva u planiranom iznosu i usput ostvarili dodatne uštede, ideja nam je bila da pokušamo prikupiti još nešto sredstava, moguće se i kreditno zadužiti, i napraviti ili kupiti prostor za COK“, piše Simonović. „Bio bi to zaista lijep legat ovih Igara, ali kako stvari stoje čekaćemo neku drugu priliku“.

Počasni sponzori

U cilju blagovremene realizacije pripremnih aktivnosti, navodi se u jednom vladinom dokumenatu, COK je predložio formiranje Počasnog odbora Igara, u kome su se našli:

– Duško Marković, predsjednik Vlade Crne Gore, predsjednik Počasnog odbora;

–  Nikola Janović, ministar sporta i mladih, potpredsjednik;

–  mr Dušan Simonović, predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta, potpredsjednik;

–  Mevludin Nuhodžić, ministar unutrašnjih poslova, član;

–  Pavle Radulović, ministar održivog razvoja i turizma, član;

–  Aleksandar Bogdanović, ministar kulture, član;

–  Osman Nurković, ministar saobraćaja i pomorstva, član;

–  dr Veselin Veljović, direktor Uprave policije, član;

–  Željka Radak Kukavičić, direktorka Nacionalne turističke organizacije Crne Gore, članica;

–  Vladan Joković, direktor Uprave carina, član;

–  Danilo Orlandić, direktor Aerodroma Crne Gore; član;

–  dr Ivan Vuković, gradonačelnik Podgorice, član;

–  mr Aleksandar Kašćelan, gradonačelnik Prijestonice Cetinje, član;

–  Marko Carević, predsjednik Opštine Budva, član;

–  Dušan Raičević, predsjednik Opštine Bar, član;

–  dr Siniša Kusovac, predsjednik Opštine Tivat, član;

–  Stefan Savić, sportista na predlog COK-a, član.

 

Zoran RADULOVIĆ
Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo