Povežite se sa nama

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVI SAVJETNICI: Šaputanja vrijedna milione

Objavljeno prije

na

311717_milo-djukanovic-news1-stefan-jokic_ff

Prošlonedjeljnim rebalansom budžeta, planirani troškovnik potrošačke jedinice Predsjednik Crne Gore u 2018. godini uvećan je za 155 hiljada eura, na skoro milion. „U cilju obezbjeđivanja potrebnih sredstava za bruto zarade za budžetskog korisnika Predsjednik Crne Gore za 2018. godinu, zbog implementacije novih zakonskih rješenja koja uređuju pitanje institucije Predsjednika, neophodno je obezbijediti dodatnih 155.000 eura u tekućoj godini”, navedeno je u Vladinom amandmanu koji su poslanici vladajuće većine prihvatili (kao i sve drugo, uostalom) bez bilo kakve provjere.

Brzo je zaboravljeno proljetošnje obećanje iz Ministarstva finansija, koje je prethodilo usvajanju Zakona o predsjedniku, da novi propis i pravila usvojena za račun novoizabranog predsjednika Mila Đukanovića neće dovesti do povećanja državnih izdataka i rebalansa budžeta.

Budžet institucije koja se nalazi pod Đukanovićevom neposrednom komandom postaje bogatiji za nekih 30-40 hiljada eura mjesečno. Zavisno da li u računicu o potrošnji uključujemo avgust, ili pretpostavljamo da će predsjednikova savjetnička ekipa startovati od septembra.

Kako dostupni podaci pokazuju, aktuelni savjetnici premijera Duška Markovića zarađuju na ime plate oko dvije hiljade eura bruto. Budu li zarade Đukanovićevih konsiljera na tom nivou, proizilazi da je pomenutim rebalansom najavljeno formiranje ekipe u kojoj bi se moglo naći 15–20 osoba. Od sljedeće godine, njihove usluge predsjedniku države mogle bi koštati oko pola miliona godišnje.

Mada bi se moglo pokazati kako je novac u toj priči manji problem.

Rijedak je slučaj da su, sa manje riječi, dvije državne institucije (Vlada i Skupština) omogućile trećoj tako nekontrolisano širenje moći.

Predsjednik može obrazovati savjete, komisije i radne grupe, stalna ili privremena radna tijela, propisuje novousvojeni Zakon o predsjedniku. Bez zašto i koliko. Dalje: sastav, broj i djelokrug stalnih i privremenih radnih tijela utvrđuje se aktom o njihovom obrazovanju, a taj propis (Akt o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji službe Predsjednika) utvrđuje generalni sekretar, koga postavlja Predsjednik.

Ustav, kao nadležnosti predsjednika, propisuje da on predstavlja zemlju, komanduje vojskom, raspisuje izbore, proglašava zakone, imenuje diplomete, dodjeljuje odlikovanja, daje pomilovanja… Ništa dramatično. Ali na istom mjestu piše kako predsjednik „vrši i druge poslove utvrđene Ustavom ili zakonom”, što stvara mogućnost da se predsjedničke nadležnosti poprilično prošire. Ako to basta predsjedniku.

Sada samo od Đukanovića zavisi da li će – kao što to najavljuju predstavnici opozicije – Crna Gora već na jesen dobiti vladu u sjenci sa tendencijom da prvo stane rame uz rame sa zvaničnom ekipom izvršne vlasti, da bi kasnije preuzela dio njenih ingerencija.

Zakonski i finansijski preduslovi su stvoreni. Pred Đukanovićem je formiranje tima koji će biti u stanju da odgovori njegovim željama. Kakve god da one budu. Iako, zvanično, taj posao još nije e krenuo, stvari se lagano kristališu.

Đukanovića u javnosti ponovo, kao sjenka, prati dugogodišnji prvi i specijalni savjetnik Milan Roćen. Službeno – penzioner. Nekadašnji novinar, stručno-politički radnik i diplomata. Aktivni član glavnog odbora vladajuće partije i volonterski član Savjeta za članstvo u NATO. Ujedno, prema tvrdnjama opozicionih čelnika, i glavni zastupnik ruskih interesa u Crnoj Gori. Političkih, ekonomskih i bezbjednosnih (obavještajnih).

Roćen Đukanovića zvanično savjetuje od 2012. kada je podnio ostavku na funkciju ministra inostranih poslova. Prethodno su mediji pisali kako Đukanović i on pripremaju vlastitu službu bezbjednosti, uz pomoć kadrova Branka Krge (dugogodišnji srpski bezbjednjak i načelnik Generalštaba vojske SCG sa jakim zvaničnim i privatnim vezama u Moskvi). Roćen je sa Krgom zajedno službovao u Moskvi. A u Rusiju ga je poslao Slobodan Milošević. Tamo je lobirao za Radovana Karadžića, da bi nam iz Moskve doveo pregršt investitora sa visokim činovima u KGB-u. Sergej Šojgu je uz njih stigao gratis. Baš kao što nas je bez rublje, eura ili dinara – napustio jedan od njegovih štićenika Oleg Deripaska. Nakon što je KAP doveo do bankrota.

Roćen je bio generalni menadžer referendumske kampanje i koordinator Centralnog štaba Bloka za nezavisnu Crnu Goru. Potom je imao zadatak da DPS članstvu približi prednosti NATO integracija (iako su u Briselu na njega i dalje gledali kao na ruskog čovjeka). Oponenti, ali i dio simpatizera i saradnika, vidi ga kao političkog komesara ekipe iz Granda. To neformalno privredno-političko udruženje trenutno raspolaže najvećom količinom gotovog novca u Crnoj Gori. Posao ih (uglavnom građevinski mada, kažu, ima tu i nekih tranzita) drži u stalnoj napetosti sa konkurentskom ekipom iz vladajuće partije, takozvanim mojkovčanima. Kojima, po sopstvenom priznanju a suprotno uvriježenom mišljenju, ne pripadaju premijer Marković i njegov kum i nedavno imenovani direktor Uprave policije Veselin Veljović.

Roćen je, rekosmo, dugo Đukanovićeva sjenka. A jedan drugi DPS funkcioner to bi tek mogao postati. Mediji bliski vladajućoj partiji ovlašćeni su da saopšte kako će – shodno ličnom i dogovoru koji je partijski vrh u Podgorici napravio sa Đukanovićem – Slavoljub Stijepović uskoro biti imenovan za generalnog sekretara budućeg kabineta predsjednika Đukanovića.

Preraspodjela nije slučajna. Ako Đukanovića, kao što se to najavljuje, čekaju borbe za prevlast unutar vladajuće partije, onda nije nevažno imati Stijepovića na svojoj strani. On je dokazao moć računa za struju u crnogorskom političkom životu (jedan račun – četiri glasa, da parafraziramo njegovog doskorašnjeg kolegu i predizbornog pronalazača Zorana Jelića). Sposoban je da, uz državne resurse, gospodari teritorijom koju mu partija povjeri. Iz decenijskih trvenja sa Miomirom Mugošom za prevlast unutar podgoričkog DPS nije izašao kao gubitnik. A koliko je to teško zna i Milo Đukanović.

Obistine li se najave o dolasku Mlađana Dinkića među Đukanovićeve savjetnike, to bi moglo biti ako ne najvažnije a ono jedno od najinteresantnijih imenovanja.

Bivši guverner Narodne banke Srbije i ministar u više srpskih Vlada jedan od lidera uticajne NVO a potom i partije G 17 + navodno je prihvatio ponuđeni angažman. Tako tvrde ljudi iz njegovog okruženja a zvanične potvrde nema ni od Đukanovića ni od Dinkića.

Oni su i znanci, još od kada je G 17 + asistirala prilikom uvođenja njemačke marke kao zvaničnog platežnog sredstva u Crnoj Gori u novembru 1999. Nebojša Medojević, Dinkićev saradnik iz G 17 + danas, najavljujući njegov dolazak kod Đukanovića piše: „Ovaj lopov će da nas uništi”.

Srpski analitičari su oprezniji. Jedan od njih u Nedjeljniku piše: „Za koga radi Mlađa Dinkić? Za sebe, tu nema nikakve sumnje. Da li je američki čovek? Gotovo da nema nikakve sumnje. Možda je, ipak ruski igrač? Poslednjih godina, u tu mogućnost se osnovano sumnja. Radi li za šeike? Naravno, Mlađa oseća empatiju prema svakome ko raspolaže milijardama”.

Potom Aleksandar Apostolovski postavlja pitanje: „Radi li Mlađa za svog nekadašnjeg arhineprijatelja Vučića koji mu je, dok je bio u opoziciji, obećavao modnu kolekciju Zabela?” I nudi odgovor koji bi trebalo imatu na umu u slučaju njegovog angažmana u kabinetu predsjednika. „Vučić ga je postavio za svog zamenika za saradnju sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Iako najpre sa rezervom, Mlađa mu se s vremenom potpuno prepustio, darujući mu i delove sebe – Ivicu Kojića kao šefa Vučićevog kabineta, potom Zoranu Mihajlović kao naprednu funkcionerku G17 i još poprilično kadrova rasutih po strukturama vlasti…”.

Dinkić je prije svega biznismen. Sa razgranatim poslovima u Crnoj Gori. Od MNA je uzeo 100 hiljada eura, zastupao je Poljake zainteresovane za privatizaciju Luke Bar i Montekarga, dobar je sa Arapima koji su dobri sa Đukanovićem… Njegova MD solution već radi u Crnoj Gori. I Đukanović sve to zna.

Ostale savjetnike, ili makar najveći dio njih, treba tražiti na fotografijama sa okupljanja pod Orlovim kršem, koje je Đukanović upriličio tokom predizborne kampanje pod radnim naslovom „suživot i crnogorski državni identitet”. Predsjednik je zahvalan poslodavac. Pjesnici iz njegovog kabineta stižu do Akademije nauka, istoričari do odbora direktora nacionalne aviokompanije. Pare nijesu problem. Platićemo.

Posjeta

„Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović posjetio je Ministarstvo odbrane Crne Gore”, stoji u saopštenju objavljenom krajem prošle nedjelje. Najdražeg gosta domaćini su dočekali u punom sastavu: ministar odbrane Predrag Bošković, načelnik Generalštaba Vojske Crne Gore, brigadni general Dragutin Dakić „kao i članovi njihovih kabineta”.

Predsjedniku je raportirao ministar. „Ministar Bošković je predstavio ključne politike koje Ministarstvo odbrane implementira sa fokusom na modernizaciju Vojske Crne Gore, jačanje saradnje sa partnerskim zemljama i Saveznicima u okviru NATO Alijanse, kao i unapređenje starosne strukture zaposlenih u Ministarstvu odbrane i Vojsci Crne Gore…”.

A vrhovni komandant je, nakon što mu je predstavljeno stanje u vojsci Crne Gore, „ocijenio da se radi o krajnje ohrabrujućoj i optimističnoj, prije svega realnoj projekciji… , ali da se već sada mora razmišljati kako formaciju vojske prilagoditi onome što su realne potrebe Crne Gore”.

Što god da bi to moglo biti. Puč, ipak, nije na pomolu.

Ustav CG propisuje da predsjednik „komanduje Vojskom na osnovu odluka Savjeta za odbranu i bezbjednost”, pa ovu aktivnost ne treba, u potpunosti, posmatrati kao najavljeni pokušaj proširenja vlastitih ingerencija od strane Mila Đukanovića. A pripremu za nešto slično? To je već druga priča.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo