Povežite se sa nama

FOKUS

POVRATAK VESELINA VELJOVIĆA: Kum nije dugme

Objavljeno prije

na

veljovic

Izgledalo je da vijesti nijesu tako loše kada je do javnosti stigla nezvanična informacija da se na ponovljenom konkursu za direktora Uprave policije (UP) nije prijavio nijedan kandidat. Još su gore, shvatili smo, nakon službene potvrde da je jedna prijava ipak stigla.

Veselin Veljović kao direktor Uprave policije. Ponovo? I nakon svega!?

„Što se mene lično tiče, Veljović je kredibilan kandidat”, poručio je premijer Duško Marković, Veljovićev zemljak, vjenčani kum i dugogodišnji saradnik na poslovima bezbjednosti pod okriljem javne i tajne policije. Dok zli jezici iz opozicije – ne osvrćući se na demante dvojice Mojkovčana – tvrde da je njihova poslovna saradnja proširena i na švercerske poslove sa duvanom. Koji od Mojkovca vode na sve četiri strane svijeta.

Kako god, kad premijer za kuma kaže da je kredibilan kandidat, teško je očekivati (mada ne treba u potpunosti isključiti mogućnost) da će se u Upravi za kadrove, Ministarstvu unutrašnjih poslova, vladi, Odboru za bezbjednost ili na skupštinskom plenumu naći neko dovoljno moćan i spreman da jasno i glasno ospori tu procjenu. Tim prije što nema spora kako Veljović ispunjava formalne uslove za novi izbor na funkciju direktora UP.

Na konkurs se Veljović prijavio kao sekretar Vijeća za nacionalnu bezbjednost i predsjednik vladine Komisije za izradu strategije nacionalne bezbjednosti. Doktor je nauka. Diplomirao na Vojnoj akademiji kopnene vojske nekadašnje SFRJ, magistrirao na Pravnom fakultetu u Podgorici, doktorirao na Fakultetu bezbednosti u Beogradu.

U crnogorskoj policiji je od oktobra 1992. kada ga je, na preporuku tadašnjeg sekretara vlade Duška Markovića, tadašnji premijer Milo Đukanović „preuzeo” iz VJ , kao poručnika izviđačko-diverzantske jedinice, i postavio za komandira milicije u Pljevljima. Četiri godine kasnije Veljović je imenovan za komandanta Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) i na tom mjestu je ostao deset godina.

Potom postaje prvi direktor UP nakon što je javna policija funkcionalno izdvojena iz MUP-a i postala poseban državni organ (Zakon o policiji iz 2005.). Poslije višemjesečnog pogađanja unutar DPS-SDP koalicije, procedura kojom je Veljoviću trebao biti povjeren još jedan mandat započeta je krajem 2009. godine, na predlog tadašnjeg ministra MUP Ivana Brajovića. Trajala je skoro dvije godine. Pred kraj 2011., tadašnji premijer Igor Lukšić, pod utiscima afere Listing (vidi antrfile) odlučio je da vlada na mjesto direktora policije, umjesto „viđenog” Veljovića imenuje Božidara Vuksanovića, dotadašnjeg direktora Uprave carina. Potpredsjednik Lukšićeve Vlade, aktuelni premijer Duško Marković, ocijenio je tada da je Veljović „vrlo profesionalno” obavljao svoju dužnost, te da su „razlozi njegovog odlaska političke prirode”.

Veljović je uskoro zbrinut u kabinetu Filipa Vujanovića, kao savjetnik za odbranu i bezbjednost, da bi ga Đukanović, u prethodnom premijerskom mandatu, krajem 2014. godine imenovao za sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost gdje ga je kao direktno nadređeni čekao – Duško Marković.

Čudni su putevi DPS-ovski: dok se Marković sprema da kuma Veljovića vrati na mjesto direktora Uprave policije, Igor Lukšić čeka na saslušanje u specijalnom tužilaštvu zbog potpisa koji je, kao premijer, stavio na državne garancije kompaniji Melagonija Primorka. Lukšić sada sa tužiocima razgovara u statusu svjedoka. Ali, ko zna… I Svetozar Marović je druženje sa tužilaštvom započeo kao svjedok.

Koju nedjelju ranije Markovićeva Vlada je Božidara Vuksanovića (koga je Lukšić postavio kao Veljovićevog nasljednika) razriješila dužnosti predsjednika Odbora direktora Aerodroma Crne Gore. Prethodno je Agencija za sprječavanje konflikta interesa, u kojoj vedri i oblači direktor Sreten Radonjić, inače otac Markovićeve snahe utvrdila da je Vuksanović prekršio Zakon o sprječavanju konflikta interesa. Vuksanovića je u Aerodromima zamijenio Vladimir Beratović, Markovićev savjetnik za strane investicije.

Pomenute koincidencije nijesu dovoljne za odbranu rasprostranjene teze o zaoštravanju sukoba grandovaca (poslovno uvezana grupacija unutar DPS koju, navodno, politički predstavljaju Lukšić i Milan Roćen) i mojkovčana (tranzitno orjentisano krilo DPS čije postojanje premijer Marković negira). Ali je teško sjetiti se nekog drugog objašnjenja koji bi aktuelnim pravosudno-političkim dešavanjima dalo valjan kontekst.

Stižemo do detalja iz Veljovićeve karijere koje nećete naći u njegovoj zvaničnoj biografiji.

Vijesti su, u više navrata, pisale i dokazivale da je Veljović u magistarskom radu prepisao nekih 40 stranica iz knjige svog mentora Milenka Kreće. Veljović je demantovao a akademska zajednica prećutala tvrdnje o plagijatu. I na tome se završilo. Već viđeno.

Prije jedva godinu dana Osnovno tužilaštvo u Podgorici je zbog zastare, odbacilo krivičnu prijavu Demokrata protiv Veljovića za njegov angažman u aferi limenka (državni posao koji je Acu Đukanoviću donio desetak miliona po osnovu izgubljene dobiti, nakon što su članovi dvije vlade Mila Đukanovića odbile da ispune ugovorom preuzete obaveze prema mlađem od braće). „Osumnjičeni Veselin Veljović, kao direktor Uprave policije, nije u ugovorenom roku i to od 26. maja 2008. do 26. maja 2010. obavijestio odgovorno lice MUP-a o potrebi izmještanja službi tog Ministarstva iz starog objekta CB Podgorica, niti je preduzeo bilo koju drugu radnju kako bi se ispunila ugovorena obaveza”, zaključili su u Tužilaštvu u rješenju koje su, potom, pokušali da sakriju od javnosti, uz obrazloženje da bi njegovim objavljivanjem „ugrozili javni interes”.

Dokument je, ipak, objavljen pa su naivni očekivali da – ako je protok vremena bio dovoljan da izbjegnu pravosudnu – akteri ovog tužnog posla dobiju makar zasluženu političku kaznu. Tim prije što je Đukanović lično, dvije godine ranije, obećao: „Ako bude štete po državne interese – jasno i precizno ćemo utvrditi odgovornost”.

Epilog: šteta je napravljena. Odgovornost je utvrđena. Nagrade su podijeljene. Acu Đukanoviću novac, Ivanu Brajoviću (resorni ministar tokom afere limenka) mjesto predsjednika parlamenta a Veljoviću mjesto u vladi i, moguće, još jednom direktorska fotelja UP. Sve uz potvrdu nevinosti od strane nadležnog Tužilaštva.

Nakon toga postalo je besmisleno pominjati Veljovićeve finansijske afere koje bi, za razliku od Limenke, trebalo pravno i ekonomski obrazlagati. Poput sporne podjele stambenih kredita u UP. Nabavke i višegodišnjeg skrivanja privatnog automobila vrijednog 80 hiljada eura. Trgovinskih aranžmana sa Normal Company: službenih, kada je Veljović u ime države od Žarka Burića za 8,4 miliona kupio kamp Zlatica, odnosno manji dio imovine nekadašnjeg UTIP Crna Gora koji je ista država Burićevoj kompaniji prethodno prodala za 4,8 miliona; ili privatnih – kada je Veljović, nedugo nakon kupovine Zlatice, od Burićeve Normal Company kupio luksuzan trosoban stan po cijeni – prema podacima MANS-a – višestruko nižoj od one koju su za iste stanove u istom ulazu plaćali drugi kupci.

Pređimo, zato, na Veljovićev politički angažman. On je jedan od policijskih funkcionera za koje je, praktično nedvosmisleno, utvrđeno da su podređene policajce nagovarali i nagonili na agitaciju za račun DPS.

Grupa policajaca iz Bijelog Polja svjedočila je u Monitoru, 2007. godine, kako su ih Veljović i Mevludin Nuhodžić, aktuelni ministar MUP, vrbovali da propagiraju DPS kod svojih rođaka, prijatelja i susjeda. Suad Muratbašić je tada izjavio kako mu je Nuhodžić, tada poslanik DPS, dao listu sa imenima 34 komšija za koje je tvrdio da nijesu naklonjeni DPS i da ih treba podstaći da glasaju za ovu stranku. Muratbašićev tadašnji kolega, Vlatko Vlaović obznanio je sastanak sa Veljovićem na kome im je direktor UP obećao: „Ne brinite za posao, samo da dobijemo državu”.

Nakon što su navodne zloupotrebe objelodanjene, pričljivi policajci su iz službe istjerani – „zbog nezakonitog političkog angažmana”!? A Veljović je svoju odanost DPS potvrdio i koju godinu kasnije, uoči lokalnih izbora u Mojkovcu 2014. godine. On je tada, kao Vujanovićev savjetnik, u pomenutom kampu na Zlatici u sjedištu SAJ-a okupio gotovo kompletan sastav mojkovačke policije i od njih zatražio da obezbijede što veću podršku DPS. Kada je ova zloupotreba otkrivena Veljović je tvrdio da je sa mojkovačkim policajcima razgovarao o blagodetima NATO integracija. A njegovi nekadašnji saradnici su dokazivali lojalnost. Tako je Slavko Stojanović, tadašnji direktor UP „zaboravio” da o planiranom skupu obavijesti ministra Raška Konjevića. Da bi kasnije je od unutrašnje kontrole tajio spisak polaznika Veljovićevog seminara.

Ne treba, međutim, smetnuti sa uma da je Veljović oštro kažnjavao nelojalnost. Jedini svjedok brutalne policijske torture nad utamničenim Aleksandrom Pejanovićem koji se usudio da progovori i svjedoči, nekadašnji policajac Goran Stanković, morao je da potraži azil u Zapadnoj Evropi kako bi izmakao prijetnjama nekadašnjih kolega. I gladi.

Jednake muke prošli su policajci sa sjevera spremni da svjedoče o duvanskom švercu koji vodi preko kosovske granice. I oni su završili u azilu. A neki od njih i u grobu. Poput Ernada Kalača, načelnika rožajske policije koji je pokušavao da stane na put švercerima cigareta. A onda, navodno, izvršio samoubistvo. Zaludu je njegova porodica godinama tvrdila da se radi o ubistvu.

Veljović, odnosno njegovi najbliži saradnici, dovođeni su u vezu sa prijetnjama Aleksandru Saši Zekoviću, NVO aktivisti i članu Savjeta za kontrolu rada policije i sa prvim, tada fizičkim, napadom na našu koleginicu novinarku Oliveru Lakić.

Veljović je odgovarao kako mu sve to smiještaju kolege policajci. Tako je optužio bivšeg načelnika za organizovani kriminal Predraga Šukovića da mu ,,montira afere i da pokušava da ga diskredituje u slučaju napada na novinarku Vijesti”. Onda je Šuković tužio Veljovića. Onda je Marković tužio Šukovića. Onda je, do danas nepoznata osoba, pucala Šukoviću u nogu dok je, u podne, šetao centrom Podgorice. Ali sve to, valjda, nema veze jedno sa drugim.

Veljovića nijesu „okrznule” ni tvrdnje Brajuška Brajuškovića, nekadašnjeg pripadnika SAJ-a, da je kao komandant jedinice bio organizator i nalogodavac tzv. crnih trojki koje su, prema njegovim riječima, prebijale nepodobne novinare i opozicione aktiviste. Veljović je negirao optužbe. I na tome se, mane-više sve završilo.

Baš kao što su sistemski i sistematski prećutane optužbe da je, kao šef policije u Pljevljima, učestvovao u mučenju stanovnika Bukovice. Seif Osmanagić, jedan od progonjenih iz tog vremena, u ispovijesti koju je objavio Fond za humanitarno pravo, Veljovića optužuje da je bio jedan od policijskih mučitelja bukovičkih Bošnjaka. Svjedok Osmanagić je tvrdio da se Veljović posebno isticao u maltretiranju ljudi: „Policajci su nas tukli čime su stigli: nogama, rukama, palicama, dok se u maltretiranju posebno istakao Veselin Veljović, komandir Specijalne jedinice policije”. Veljović je demantovao.

I sad čekamo. I on i mi. Marković i Đukanović znaju kako. I zašto.

k su, u ljeto ‘11. godine, čekali njegov reizbor za direktora UP, novinari su Veljoviću postavili hipotetičko pitanje da li bi se radije odrekao policijske značke (funkcije) ili izvršio nalog za hapšenje bivšeg premijera i predsjednika Đukanovića.

„Ja apsolutno ne vjerujem da se može takva situacija desiti i da može do takvog stanja doći”, nije se dao zbuniti iskusni policajac. „Bivši predsjednik vlade je čovjek prema kome iskazujem odnos ličnog i profesionalnog poštovanja za sve što je radio u prethodnom periodu i sve što radi je u interesu prosperiteta naše države i građana”.

Uskoro je i Đukanović, na istom mjestu (RTCG), obznanio zašto nije saglasan sa zahtijevima da Veljović ode sa tadašnje funkcije: “Nije dovoljno to što se u određenim medijskim centrima pokušava napadno kriminalizovati direktor UP da bi mi u DPS kao izraz trulog kompromisa dozvolili da se njemu odrubi glava. Ne, to nikada nećemo dozvoliti jer ćemo znati da cijenimo da je ‘90 i neke bio u Pljevljima kada je trebalo braniti Crnu Goru, da je ‘98. bio ispred Vlade kada su huligani htjeli da preuzmu vlast sa ulice, da je 1999. zajedno sa specijalnim vodom išao u otvoren sukob sa tada uzurpiranom vojskom Jugoslavije… Dakle, to ćemo cijeniti”.

I bi tako. Sada nam preostaje da strpljivo sačekamo da nam Veljović i Đukanović ponude interpretaciju istorijskih događaja u kojima su, u međuvremenu, zajedno učestvovali. Recimo ono kada je familija Đukanović, zahvaljujući potpisu pa višegodišnjem nečinjenju Veljovića, postala bogatija za nekih desetak miliona eura.

Šarićeva posla

U martu 2011. MANS je pozvao premijera Lukšića da razriješi Veljovića jer je odgovoran za nezakonit rad policije i kršenje Ustavom garantovanih prava na privatnost. Prethodno su nadležni potvrdili da je policija godinama nezakonito pristupala ličnim podacima građana koji su u posjedu telekomunikacionih operatera. Policja se branila kako je nezakonito i protivustavno „slušala” samo one koji su to i zaslužili, odnosno kriminalce. Ubrzo se pokazalo da je i taj odabir krajnje neobičan.

Policja, recimo, nije prisluškivala Darka Šarića ni nakon što je operacija Balkanski ratnik pokazala neslućene razmjere kokainskog šverca pod okriljem tog Pljevljaka. Starog Veljovićevog znanca – još iz vremena kada je, dok je direktor UP vodio pljevaljsku policiji, on pljačkao seoske magacine i komšije. Da bi mu netragom pobjegao.

Šarić se vratio u Crnu Goru, Veljović ga je upisao i bijelu knjigu ovdašnjeg kriminala, ali ga nije stavio pod mjere tajnog nadzora ni krajem ‘09. i početkom ‘10. To je Šariću omogućilo bjekstvo i višegodišnje skrivanje.

Veljović je objašnjavao kako u slučaju Šarića „nije bilo osnova za primjenu mjera tajnog nadzora, pošto bi se radilo o kršenju zakonskih propisa”.

Vlada je sve tolerisala. Do momenta kada se u Danu pojavio navodni listing Šarićevih telefonskih razgovora, prema kome je on komunicirao sa Lukšićem i Roćenom (afera Listing). Veljovićeva policija je uzalud tvrdila da su listinzi falsifikat i da ne potiču iz njihovih izvora. Direktor je smijenjen, iako afera nije riješena. Ili, makar, mi za to ne znamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo