Povežite se sa nama

FOKUS

POVRATAK VESELINA VELJOVIĆA: Kum nije dugme

Objavljeno prije

na

veljovic

Izgledalo je da vijesti nijesu tako loše kada je do javnosti stigla nezvanična informacija da se na ponovljenom konkursu za direktora Uprave policije (UP) nije prijavio nijedan kandidat. Još su gore, shvatili smo, nakon službene potvrde da je jedna prijava ipak stigla.

Veselin Veljović kao direktor Uprave policije. Ponovo? I nakon svega!?

„Što se mene lično tiče, Veljović je kredibilan kandidat”, poručio je premijer Duško Marković, Veljovićev zemljak, vjenčani kum i dugogodišnji saradnik na poslovima bezbjednosti pod okriljem javne i tajne policije. Dok zli jezici iz opozicije – ne osvrćući se na demante dvojice Mojkovčana – tvrde da je njihova poslovna saradnja proširena i na švercerske poslove sa duvanom. Koji od Mojkovca vode na sve četiri strane svijeta.

Kako god, kad premijer za kuma kaže da je kredibilan kandidat, teško je očekivati (mada ne treba u potpunosti isključiti mogućnost) da će se u Upravi za kadrove, Ministarstvu unutrašnjih poslova, vladi, Odboru za bezbjednost ili na skupštinskom plenumu naći neko dovoljno moćan i spreman da jasno i glasno ospori tu procjenu. Tim prije što nema spora kako Veljović ispunjava formalne uslove za novi izbor na funkciju direktora UP.

Na konkurs se Veljović prijavio kao sekretar Vijeća za nacionalnu bezbjednost i predsjednik vladine Komisije za izradu strategije nacionalne bezbjednosti. Doktor je nauka. Diplomirao na Vojnoj akademiji kopnene vojske nekadašnje SFRJ, magistrirao na Pravnom fakultetu u Podgorici, doktorirao na Fakultetu bezbednosti u Beogradu.

U crnogorskoj policiji je od oktobra 1992. kada ga je, na preporuku tadašnjeg sekretara vlade Duška Markovića, tadašnji premijer Milo Đukanović „preuzeo” iz VJ , kao poručnika izviđačko-diverzantske jedinice, i postavio za komandira milicije u Pljevljima. Četiri godine kasnije Veljović je imenovan za komandanta Specijalne antiterorističke jedinice (SAJ) i na tom mjestu je ostao deset godina.

Potom postaje prvi direktor UP nakon što je javna policija funkcionalno izdvojena iz MUP-a i postala poseban državni organ (Zakon o policiji iz 2005.). Poslije višemjesečnog pogađanja unutar DPS-SDP koalicije, procedura kojom je Veljoviću trebao biti povjeren još jedan mandat započeta je krajem 2009. godine, na predlog tadašnjeg ministra MUP Ivana Brajovića. Trajala je skoro dvije godine. Pred kraj 2011., tadašnji premijer Igor Lukšić, pod utiscima afere Listing (vidi antrfile) odlučio je da vlada na mjesto direktora policije, umjesto „viđenog” Veljovića imenuje Božidara Vuksanovića, dotadašnjeg direktora Uprave carina. Potpredsjednik Lukšićeve Vlade, aktuelni premijer Duško Marković, ocijenio je tada da je Veljović „vrlo profesionalno” obavljao svoju dužnost, te da su „razlozi njegovog odlaska političke prirode”.

Veljović je uskoro zbrinut u kabinetu Filipa Vujanovića, kao savjetnik za odbranu i bezbjednost, da bi ga Đukanović, u prethodnom premijerskom mandatu, krajem 2014. godine imenovao za sekretara Vijeća za nacionalnu bezbjednost gdje ga je kao direktno nadređeni čekao – Duško Marković.

Čudni su putevi DPS-ovski: dok se Marković sprema da kuma Veljovića vrati na mjesto direktora Uprave policije, Igor Lukšić čeka na saslušanje u specijalnom tužilaštvu zbog potpisa koji je, kao premijer, stavio na državne garancije kompaniji Melagonija Primorka. Lukšić sada sa tužiocima razgovara u statusu svjedoka. Ali, ko zna… I Svetozar Marović je druženje sa tužilaštvom započeo kao svjedok.

Koju nedjelju ranije Markovićeva Vlada je Božidara Vuksanovića (koga je Lukšić postavio kao Veljovićevog nasljednika) razriješila dužnosti predsjednika Odbora direktora Aerodroma Crne Gore. Prethodno je Agencija za sprječavanje konflikta interesa, u kojoj vedri i oblači direktor Sreten Radonjić, inače otac Markovićeve snahe utvrdila da je Vuksanović prekršio Zakon o sprječavanju konflikta interesa. Vuksanovića je u Aerodromima zamijenio Vladimir Beratović, Markovićev savjetnik za strane investicije.

Pomenute koincidencije nijesu dovoljne za odbranu rasprostranjene teze o zaoštravanju sukoba grandovaca (poslovno uvezana grupacija unutar DPS koju, navodno, politički predstavljaju Lukšić i Milan Roćen) i mojkovčana (tranzitno orjentisano krilo DPS čije postojanje premijer Marković negira). Ali je teško sjetiti se nekog drugog objašnjenja koji bi aktuelnim pravosudno-političkim dešavanjima dalo valjan kontekst.

Stižemo do detalja iz Veljovićeve karijere koje nećete naći u njegovoj zvaničnoj biografiji.

Vijesti su, u više navrata, pisale i dokazivale da je Veljović u magistarskom radu prepisao nekih 40 stranica iz knjige svog mentora Milenka Kreće. Veljović je demantovao a akademska zajednica prećutala tvrdnje o plagijatu. I na tome se završilo. Već viđeno.

Prije jedva godinu dana Osnovno tužilaštvo u Podgorici je zbog zastare, odbacilo krivičnu prijavu Demokrata protiv Veljovića za njegov angažman u aferi limenka (državni posao koji je Acu Đukanoviću donio desetak miliona po osnovu izgubljene dobiti, nakon što su članovi dvije vlade Mila Đukanovića odbile da ispune ugovorom preuzete obaveze prema mlađem od braće). „Osumnjičeni Veselin Veljović, kao direktor Uprave policije, nije u ugovorenom roku i to od 26. maja 2008. do 26. maja 2010. obavijestio odgovorno lice MUP-a o potrebi izmještanja službi tog Ministarstva iz starog objekta CB Podgorica, niti je preduzeo bilo koju drugu radnju kako bi se ispunila ugovorena obaveza”, zaključili su u Tužilaštvu u rješenju koje su, potom, pokušali da sakriju od javnosti, uz obrazloženje da bi njegovim objavljivanjem „ugrozili javni interes”.

Dokument je, ipak, objavljen pa su naivni očekivali da – ako je protok vremena bio dovoljan da izbjegnu pravosudnu – akteri ovog tužnog posla dobiju makar zasluženu političku kaznu. Tim prije što je Đukanović lično, dvije godine ranije, obećao: „Ako bude štete po državne interese – jasno i precizno ćemo utvrditi odgovornost”.

Epilog: šteta je napravljena. Odgovornost je utvrđena. Nagrade su podijeljene. Acu Đukanoviću novac, Ivanu Brajoviću (resorni ministar tokom afere limenka) mjesto predsjednika parlamenta a Veljoviću mjesto u vladi i, moguće, još jednom direktorska fotelja UP. Sve uz potvrdu nevinosti od strane nadležnog Tužilaštva.

Nakon toga postalo je besmisleno pominjati Veljovićeve finansijske afere koje bi, za razliku od Limenke, trebalo pravno i ekonomski obrazlagati. Poput sporne podjele stambenih kredita u UP. Nabavke i višegodišnjeg skrivanja privatnog automobila vrijednog 80 hiljada eura. Trgovinskih aranžmana sa Normal Company: službenih, kada je Veljović u ime države od Žarka Burića za 8,4 miliona kupio kamp Zlatica, odnosno manji dio imovine nekadašnjeg UTIP Crna Gora koji je ista država Burićevoj kompaniji prethodno prodala za 4,8 miliona; ili privatnih – kada je Veljović, nedugo nakon kupovine Zlatice, od Burićeve Normal Company kupio luksuzan trosoban stan po cijeni – prema podacima MANS-a – višestruko nižoj od one koju su za iste stanove u istom ulazu plaćali drugi kupci.

Pređimo, zato, na Veljovićev politički angažman. On je jedan od policijskih funkcionera za koje je, praktično nedvosmisleno, utvrđeno da su podređene policajce nagovarali i nagonili na agitaciju za račun DPS.

Grupa policajaca iz Bijelog Polja svjedočila je u Monitoru, 2007. godine, kako su ih Veljović i Mevludin Nuhodžić, aktuelni ministar MUP, vrbovali da propagiraju DPS kod svojih rođaka, prijatelja i susjeda. Suad Muratbašić je tada izjavio kako mu je Nuhodžić, tada poslanik DPS, dao listu sa imenima 34 komšija za koje je tvrdio da nijesu naklonjeni DPS i da ih treba podstaći da glasaju za ovu stranku. Muratbašićev tadašnji kolega, Vlatko Vlaović obznanio je sastanak sa Veljovićem na kome im je direktor UP obećao: „Ne brinite za posao, samo da dobijemo državu”.

Nakon što su navodne zloupotrebe objelodanjene, pričljivi policajci su iz službe istjerani – „zbog nezakonitog političkog angažmana”!? A Veljović je svoju odanost DPS potvrdio i koju godinu kasnije, uoči lokalnih izbora u Mojkovcu 2014. godine. On je tada, kao Vujanovićev savjetnik, u pomenutom kampu na Zlatici u sjedištu SAJ-a okupio gotovo kompletan sastav mojkovačke policije i od njih zatražio da obezbijede što veću podršku DPS. Kada je ova zloupotreba otkrivena Veljović je tvrdio da je sa mojkovačkim policajcima razgovarao o blagodetima NATO integracija. A njegovi nekadašnji saradnici su dokazivali lojalnost. Tako je Slavko Stojanović, tadašnji direktor UP „zaboravio” da o planiranom skupu obavijesti ministra Raška Konjevića. Da bi kasnije je od unutrašnje kontrole tajio spisak polaznika Veljovićevog seminara.

Ne treba, međutim, smetnuti sa uma da je Veljović oštro kažnjavao nelojalnost. Jedini svjedok brutalne policijske torture nad utamničenim Aleksandrom Pejanovićem koji se usudio da progovori i svjedoči, nekadašnji policajac Goran Stanković, morao je da potraži azil u Zapadnoj Evropi kako bi izmakao prijetnjama nekadašnjih kolega. I gladi.

Jednake muke prošli su policajci sa sjevera spremni da svjedoče o duvanskom švercu koji vodi preko kosovske granice. I oni su završili u azilu. A neki od njih i u grobu. Poput Ernada Kalača, načelnika rožajske policije koji je pokušavao da stane na put švercerima cigareta. A onda, navodno, izvršio samoubistvo. Zaludu je njegova porodica godinama tvrdila da se radi o ubistvu.

Veljović, odnosno njegovi najbliži saradnici, dovođeni su u vezu sa prijetnjama Aleksandru Saši Zekoviću, NVO aktivisti i članu Savjeta za kontrolu rada policije i sa prvim, tada fizičkim, napadom na našu koleginicu novinarku Oliveru Lakić.

Veljović je odgovarao kako mu sve to smiještaju kolege policajci. Tako je optužio bivšeg načelnika za organizovani kriminal Predraga Šukovića da mu ,,montira afere i da pokušava da ga diskredituje u slučaju napada na novinarku Vijesti”. Onda je Šuković tužio Veljovića. Onda je Marković tužio Šukovića. Onda je, do danas nepoznata osoba, pucala Šukoviću u nogu dok je, u podne, šetao centrom Podgorice. Ali sve to, valjda, nema veze jedno sa drugim.

Veljovića nijesu „okrznule” ni tvrdnje Brajuška Brajuškovića, nekadašnjeg pripadnika SAJ-a, da je kao komandant jedinice bio organizator i nalogodavac tzv. crnih trojki koje su, prema njegovim riječima, prebijale nepodobne novinare i opozicione aktiviste. Veljović je negirao optužbe. I na tome se, mane-više sve završilo.

Baš kao što su sistemski i sistematski prećutane optužbe da je, kao šef policije u Pljevljima, učestvovao u mučenju stanovnika Bukovice. Seif Osmanagić, jedan od progonjenih iz tog vremena, u ispovijesti koju je objavio Fond za humanitarno pravo, Veljovića optužuje da je bio jedan od policijskih mučitelja bukovičkih Bošnjaka. Svjedok Osmanagić je tvrdio da se Veljović posebno isticao u maltretiranju ljudi: „Policajci su nas tukli čime su stigli: nogama, rukama, palicama, dok se u maltretiranju posebno istakao Veselin Veljović, komandir Specijalne jedinice policije”. Veljović je demantovao.

I sad čekamo. I on i mi. Marković i Đukanović znaju kako. I zašto.

k su, u ljeto ‘11. godine, čekali njegov reizbor za direktora UP, novinari su Veljoviću postavili hipotetičko pitanje da li bi se radije odrekao policijske značke (funkcije) ili izvršio nalog za hapšenje bivšeg premijera i predsjednika Đukanovića.

„Ja apsolutno ne vjerujem da se može takva situacija desiti i da može do takvog stanja doći”, nije se dao zbuniti iskusni policajac. „Bivši predsjednik vlade je čovjek prema kome iskazujem odnos ličnog i profesionalnog poštovanja za sve što je radio u prethodnom periodu i sve što radi je u interesu prosperiteta naše države i građana”.

Uskoro je i Đukanović, na istom mjestu (RTCG), obznanio zašto nije saglasan sa zahtijevima da Veljović ode sa tadašnje funkcije: “Nije dovoljno to što se u određenim medijskim centrima pokušava napadno kriminalizovati direktor UP da bi mi u DPS kao izraz trulog kompromisa dozvolili da se njemu odrubi glava. Ne, to nikada nećemo dozvoliti jer ćemo znati da cijenimo da je ‘90 i neke bio u Pljevljima kada je trebalo braniti Crnu Goru, da je ‘98. bio ispred Vlade kada su huligani htjeli da preuzmu vlast sa ulice, da je 1999. zajedno sa specijalnim vodom išao u otvoren sukob sa tada uzurpiranom vojskom Jugoslavije… Dakle, to ćemo cijeniti”.

I bi tako. Sada nam preostaje da strpljivo sačekamo da nam Veljović i Đukanović ponude interpretaciju istorijskih događaja u kojima su, u međuvremenu, zajedno učestvovali. Recimo ono kada je familija Đukanović, zahvaljujući potpisu pa višegodišnjem nečinjenju Veljovića, postala bogatija za nekih desetak miliona eura.

Šarićeva posla

U martu 2011. MANS je pozvao premijera Lukšića da razriješi Veljovića jer je odgovoran za nezakonit rad policije i kršenje Ustavom garantovanih prava na privatnost. Prethodno su nadležni potvrdili da je policija godinama nezakonito pristupala ličnim podacima građana koji su u posjedu telekomunikacionih operatera. Policja se branila kako je nezakonito i protivustavno „slušala” samo one koji su to i zaslužili, odnosno kriminalce. Ubrzo se pokazalo da je i taj odabir krajnje neobičan.

Policja, recimo, nije prisluškivala Darka Šarića ni nakon što je operacija Balkanski ratnik pokazala neslućene razmjere kokainskog šverca pod okriljem tog Pljevljaka. Starog Veljovićevog znanca – još iz vremena kada je, dok je direktor UP vodio pljevaljsku policiji, on pljačkao seoske magacine i komšije. Da bi mu netragom pobjegao.

Šarić se vratio u Crnu Goru, Veljović ga je upisao i bijelu knjigu ovdašnjeg kriminala, ali ga nije stavio pod mjere tajnog nadzora ni krajem ‘09. i početkom ‘10. To je Šariću omogućilo bjekstvo i višegodišnje skrivanje.

Veljović je objašnjavao kako u slučaju Šarića „nije bilo osnova za primjenu mjera tajnog nadzora, pošto bi se radilo o kršenju zakonskih propisa”.

Vlada je sve tolerisala. Do momenta kada se u Danu pojavio navodni listing Šarićevih telefonskih razgovora, prema kome je on komunicirao sa Lukšićem i Roćenom (afera Listing). Veljovićeva policija je uzalud tvrdila da su listinzi falsifikat i da ne potiču iz njihovih izvora. Direktor je smijenjen, iako afera nije riješena. Ili, makar, mi za to ne znamo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZEMLJOTRES UPOZORAVA: Loša gradnja saučesnik stihije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kontiunirano kršenje pravila prilikom izgradnje objekata u Crnoj Gori može da dovede do tragičnih ishoda, upozoravaju stručnjaci

 

Snažan zemljotres od 6,4 stepena prema Rihteru, koji je ove nedjelje pogodio Albaniju, osjetio se silno i u Crnoj Gori. Zemljotresi ove jačine mogu da nanesu štetu područjima udaljenim i do 160 kilometara od epicentra.

U susjednoj Albaniji je poginulo najmanje 29 osoba, a preko 650 je povrijeđenih. U zemljotresima koji su uzbunili Balkan najgore je prošao Drač, u blizini kojeg je bio epicentar. Spasilački timovi iz Italije, Grčke, Rumunije i Kosova  tragaju za preživjelima. Na hiljade spava na otvorenom, u šatorima ili u kolima. Materijalna šteta je ogromna. Fasade su demolirane, pojedine zgrade napukle a drugi objekti sravnjeni sa zemljom.

Na snimcima se vidjelo – neke zgrade su ostale nedirnute, dok su se druge urušile do temelja. Pitanje je – da li je to i zbog neadekvatne gradnje?

Eksperti upozoravaju da se u Crnoj Gori masovno krše pravila prilikom izgradnje objekata, što u slučaju zemljotresa može da ima pogubne posljedice.

Građevinski inženjer Predrag Nikolić za Monitor kaže da su ruševine u Albaniji poraz ove struke. Ocjenjuje da ni sistem gradnje u Crnoj Gori nije ništa bolji: ,,Nakon zemljotresa 1979. godine u kom je Crna Gora egzistirala identifikovani su rasjedi i mikro rasjedi na kojima je jasno definisana zabrana gradnje. Crna Gora je tada dobila vrlo kvalitetnu logistiku i brzo postala centar za aseizmičko projektovanje. Zemljotres je lakmus papir za svaki izgrađeni objekat. Na primjeru Albanije očigledno je da se radi o gradnji mimo standarda, jer za VIII do IX stepeni seizmičkog intenziteta po Merkalijevoj (MCS) skali ne bi smjeli da se sruše objekti koje smo vidjeli na snimcima i fotografijama. Struka traži da se duž rasjeda ne gradi, a u Crnoj Gori je to pravilo prekršeno odmah nakon zemljotresa 1979. godine, izgradnjom Slovenske plaže u Budvi”.

Nikolić kaže da objekat sam po sebi može da bude savršeno projektovan, ali da nepoštovanje pravila struke može da dovede do njegovog rušenja. ,,Koriste se samo opšti podaci. Geotehnički elaborati se zanemaruju, a oni daju jasnu osnovu za projektovanje. Na kraju se čak i fingiraju, što nije samo odgovornost struke i projektanata, već nadležnih u sistemu. Obavezno je samo kompletiranje dokumentacije, bez suštine. Ništa nismo naučili, a mnogo toga možemo da izgubimo”.

Kao znak solidarisanja i pomoći, Crna Gora je poslala specijalni tim koji čini 18 spasilaca iz službi zaštite i spašavanja i šest predstavnika Direktorata za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova.

Gradonačelnik Podgorice Ivan Vuković najavljuje da će iz Glavnog grada uplatiti 20 hiljada eura pomoći Albaniji. Tako treba. Ali našim vlastodršcima ne pada na pamet da makar javno progovore  o mogućim posljedicama  nebezbjedne gradnje u našoj zemlji, osobito  na Crnogorskom primorju, gdje cvjetaju objekti na klizištima i močvarnom zemljištu. Na odgovornost nema ko da ih pozove.

Arhitekta Andrija Markuš za Monitor kaže da bi zemljotresi u Albaniji morali  da budu opomena za inspekcijske službe u Crnoj Gori: ,,Gradnja je svuda, a naročito na primorju, nekontrolisana. U zgradama se uklanjaju  noseći zidovi, čija je svrha mogućnost preuzimanja tereta s drugih dijelova zgrade, poda i krova. Takve strukture se ne smiju dirati, jer pružaju zaštitu ukoliko dođe do rušenja zgrada. Uklanjaju se čak i tanki pregradni zidovi, koji iako se polome, pri prvom udaru takođe pružaju zaštitu. Spas nije u bježanju niz stepenice, već u poštovanju propisa”.

On predlaže da se oformi dodatni organ od kog će se tražiti saglasnost za gradnju: ,,Crna Gora ima stručnjake, ali samo u knjigama, malo u praksi. Treba nam pojačan nadzor, ljudi koji će voditi inspekcijske knjige za svaku zgradu, ne da bi spriječili efikasnost brze gradnje, već da bi primijenili zaštitne mjere”.

Markuš ističe pozitivne primjere gradnje,  gdje su ispoštovani svi propisi: ,,Osnovne škole u Nikšiću, Baru i Podgorici Luka Simonović, Sutjeska i Blažo Jokov Orlandić su prilikom projektovanja testirane najnovijim metodama kako bi se utvrdila njihova izdržljivost na zemljotres”.

Područje Balkana je trusno i sklono seizmičkim aktivnostima. Njemački seizmolog Frederil Tilman je za Dojče Vele objasnio zbog čega je došlo do razornog zemljotresa u Albaniji: ,,Zemljotresi dolaze zbog pomjeranja Afričkog kontinenta u pravcu sjevera. Afrička tektonska ploča se svake godine za nekoliko milimetara pomjera u pravcu Evrope. Takvi sudari stvaraju velike napetosti jer dolazi do podvlačenja dijelova Jadranske mikrotektonske ploče pod Balkan. Zemljotres u Albaniji je povezan s tim napetostima”.

Opasnost od zemljotresa ne može se predvidjeti. Najbliži prognozi zemljotresa su Meksiko Siti i Japan, ali su i oni u prednosti za samo nekoliko sekundi. Ovonedeljni potresi osjetili su se u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, ali i Italiji. Iz crnogorskog Zavoda za seizmologiju saopštili su da se tokom sedmice može očekivati još manjih ali i moćnijih: ,,Očekujemo da će se aktivnost intenzivno produžiti sigurno ove sedmice, a onda manjim intenzitetom i da će se desiti neki od značajnijih udara. Zemljotresi se javljaju u sekvencama koje nisu pravilne, zato se proučavaju istorijski zapisi zemljotresa. Oni pokazuju da je u području zaliva Boke Kotorske bilo snažnih zemljotresa”.

Svjetski inženjeri kažu da nisu zemljotresi ti koji ubijaju ljude, nego loša gradnja koju obavljaju ljudi.  Mi smo saučesnici stihije. Nisu Albanija i Crna Gora jedini primjeri neuspjeha u ispunjavanju građevinskih kodeksa. U Turskoj je 2011. godine u gradu Vanu u zemljotresu jačine 7,2 Rihtera umrlo preko 600 ljudi, preko 4 hiljade je bilo povrijeđenih, a preko 40 hiljada je ostalo bez domova. Tom prilikom je Redžep Erdogan, tada premijer, uporedio nemar nekih zvaničnika i građevinara sa ubistvom, jer je mutna i nebezbjedna gradnja doprinijela velikom broju smrtnih slučajeva.

Slična je bilo u  Španiji iste godine, kada je u zemljotresu kod grada Lorke uništeno gotovo 80 odsto građevina. Tada je Luis Suarez, predsjednik Geološkog društva Španije rekao da potres jačine 5,2 stepena prema Rihteru nije dovoljno jak da bi proizveo totalni kolaps građevina. Naučna istraživanja tima koji je predvodio dr Pablo Gonzalez sa kanadskog Univerziteta Zapadnog Ontarija sugerišu da je potres prouzrokovala ljudska aktivnost, jer je obrazac kretanja Zemlje bio u skladu sa promjenama koje je izazvalo uklanjanje vode iz podzemnih rezervoara.

Predrag Nikolić kaže da imamo sreće što se javlja više zemljotresa od područja Albanije do Bosne i Hercegovine: ,,Tako se ta energija ne oslobađa kataklizmično kako je to bilo 1979. godine. Imali smo slučajeve likvifacije tla (ključanja tla) u Boki Kotorskoj, a samo malo je falilo da počne i reljef da se mijenja”.

Strahote u Albaniji osvježile su pamćenje. Ove godine bila je 40. godišnjica od najrazornijeg zemljotresa u Crnoj Gori u kojem je 101 osoba izgubila život, a na desetine hiljada ostalo bez krova nad glavom. Nakon te tragedije  izrađena je nova metodologija planiranja zasnovana na aseizmičnom planiranju i očuvanju ravnoteže prirodne i građene sredine. Obavljeno je  istraživanje kojim je utvrđena regionalna seizmološka karakteristika teritorije Crne Gore. Kako se u njemu navodi, u narednih 100 godina, moguć je zemljotres inteziteta VIII stepeni Merkalijeve skale, sa vjerovatnoćom od 63 odsto.

Svejedno, urbanističko planiranje u Crnoj Gori već decenijama ne postoji, upozorava Predrag Nikolić. ,,Crna Gora stihijski srlja u samouništenje. Zakoni se selektivno primjenjuju, sve se svodi na profit. Jedini urbani blok koji je u Podgorici je Blok V, sagrađen je za funkciju života njegovog stanovnika. Poslije toga, ništa”, kaže Nikolić.

Andrija Markuš apeluje na građane da budu obazrivi i odgovorniji. ,,Ukoliko čuju konstantna burgijanja iz stanova u zgradi u kojoj žive, neka obavezno pozovu nadležne službe kako bi se utvrdilo da li taj ko buši ima dozvolu za izvođenje radova. Imamo pravo da znamo da li živimo u sigurnom okruženju”.

Nisu samo zgrade već je i crnogorsko društvo danas ranjivije nego što je nekad bilo.   U vrijeme tragičnog zemljotresa 1979, Crna Gora je bila dio moćne SFRJ,  u pomoć su pritekle JNA, civilna zaštita i teritorijalna odbrana. Čak i izviđački odredi. Pružanje prve pomoći nije bila nepoznanica.

Danas se moramo sučiti sa sobom. Dok vlada urbanistički haos, zemljotres upozorava. Pohlepa nam može doći glave.

                                                                                                                                                                                                                     Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONGRES DPS, KAKO VLADATI VJEČNO: Snovi grofa Drakule

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanović i njegov DPS su drakule naših dana. Spremni da iscijede i zadnju kap života iz ove zemlje da bi ostali na vlasti

 

Ništa novo trideset godina kasnije. Osmi kongres vladajuće Demokratske partije socijalista (DPS) donio je istog predsjednika, i iste teme: identitet, crkva, neprijatelji, ugroženost države kojoj još koji vijek trebaju branitelji. Milo Đukanović i njegovi. Teme koje decenijama uspješno održavaju podjele u Crnoj Gori, i njenu vlast. Najtrajniju u ovom dijelu svijeta. Novina je možda tek to, da je posljednji kongres DPS-a, bilo gotovo nepodnošljivo gledati i slušati  zbog izokrenute stvarnosti u koju su njeni najviši predstavnici pokušali ubijediti javnost. Domaću i međunarodnu.

Novi vječiti predsjednik DPS,višedecenijski premijer, i predsjednik države, Milo Đukanović saopštio je  da je DPS  politička snaga koja je osmišljeno mijenjala Crnu Goru, “uvijek nabolje”, i da je to partija koja politiku ne percipira “tradicionalno balkanski kao umijeće manipulisanja ljudima”.

“U vrtlogu 90-ih, uprkos početnom nerazumijevanju globalnog karaktera tadašnjih procesa, zavedenosti emocijom jugoslovenstva, suočeni sa izborom između rata i mira, odabrali smo mir, stabilnost, suživot svih vjera i nacija i uspjeli da odbranimo tu vrijednost, što nikome nije pošlo za rukom”, opečatio je Đukanović.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 6. decembra
ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ZAŠTO AFERE U CRNOJ GORI OSTAJU BEZ EPILOGA: Bilo pa zastarilo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bilo da govorimo o nerazriješenim ubistvima, spornim privatizacijama, pljačkanju državne imovine, korupciji, kriminalu ili  zlupotrebi položaja, jedno je zajedničko u svim tim pričama: moćni su unaprijed amnestirasni od  odgovornosti

 

Pomoćnik direktora Uprave policije Enis Baković ima sat. Zapravo nekoliko njih. I sve ih je nabavio s načinom, što bi Podgoričani rekli, ne kršeći Zakon o sprječavanju korupcije i svoju obavezu da prijavi pokretnu i nepokretnu imovinu vrijedniju od pet hiljada.

Jeste Bakoviću trebalo dva mjeseca da to objasni, i jeste da je odgovore na novinarska pitanja dostavio direktoru UP Veselinu Veljovićua ne medijima koji su mu ih tražili ali, sudeći po  reakcijama, to novinarima i nije bog zna kakva afera.

„Od jednog stabla ne vidite šumu“, kritikuje anonimni komentator na portalu Vijesti. Dok priča o Bakovićevim satovima ne ode u zaborav.

Da li se danas bilo ko sjeća proljetošnjeg istupa Duška Kneževića u kome je, sliku po sliku, obznanio kako tri sata uslikana na ljevici Predsjednika Mila Đukanovića vrijede, zajedno, tek nešto manje od 1,5 miliona eura? Podsjetimo se, najskuplji među njima košta tričavih 1,35 miliona i može ga zaraditi svako ko je spreman da mjesečno uštedi prosječnu crnogorsku platu (516 eura) u narednih 218 godina.

Pa onda kažu kako se upornost ne isplati.

Prethodno je Knežević dokumentovao zajedničke izlete sa Đukanovićem i Branimirom Gvozdenovićem u San Trope i Dubai. Objelodanio je da je novac sa njegovog računa poslužio kao kolateralza londonski kredit kojim je Đukanović ozvaničio svoj prvi milion.( Naknadno su nas uvjeravali da je taj novac na njegov račun stigao od Dušana Bana i Željka Mihailovića, Đukanovićevih prijatelja i poslovnih partnera nekoliko DPS vlada u raznim i neobičnim poslovima – od duvanskog tranzita do privatizacije Pomorskog saobraćaja).  Knežević je „priznao“ da je lično izmirio (i) Đukanovićeve dugove po rivolving kartici u Atlas banci…

Sve je to bilo plaćeno/podplaćeno novcem klijenata IBM i Atlas banke, shvatili smo. Ako ne prije, a ono makar pošto su Kneževićeve banke otišle u stečaj. Pod upravom stručnjaka iz CBCG. Koji su, ima indicija, privilegovanim klijentima omogućili da sa računa posrnulih banaka izbave svoj novac na  način čija je legalnost upitna. I kojim se crnogorsko Tužilaštvo možda bavi, a možda i ne.

Pošto su, za nedjelju dana, sa istog mjesta stigle suprotne informacije – prva, da je krivična prijava odbačena i druga, da istraga o „nestanku“ 22 miliona sa računa Atlas banke još traje.

Jednako, ni u slučajevima Dubai, San Trope, London, rivolving – nikome ništa. Ne postoji, što bi rekao tajnovidac, ni najudaljenije sumnje da se neko u Tužilaštvu prihvatio posla, krenuo da potvrdi istinitost Kneževićevih navoda (mada većinu njih niko i ne spori) i ispita zakonitost finansijskih aranžmana koje je predsjednik Atlas grupe imao sa višestrukim predsjednikom države, vlade i vladajuće partije.

Uzalud se zimus, iz subote u subotu, šetalo Podgoricom. Hiljade su tražile slobodu i pravdu. Moćni su se sakrili iza funkcija, titula i straha većine da su spremni da za odbranu stečenih privilegija  žrtvuju i državu kojom upravljaju.

Zato, kada je Kneževićev vozač Vlatko Rašović, budući svjedok saradnik pod komandom SDT Milivoja Katnića, otkrio da u stanu Gorana Sita Rakočevića postoji notes u kome su zabilježene navodne Kneževićeve „donacije“ ovdašnjim moćnicima, iz Tužilaštva je ka Skupštini, istoga časa, krenuo zahtjev da se poslaniku Nebojši Medojeviću ukine imunitet. Kako bi ga,valjda, opet „stavili u pritvor“.

Sva je prilika da su ostala imena u toj bilježnici, makar za sada, nečitka.

Slična je priča u slučaju kurira Nenada Vujoševića.Preko njega je Knežević, navodno,  slao novac tužiocima koji su se starali o njegovim i interesima njegovih VIP klijenata. Vujošević je u pritvoru da ne bi uticao na svjedoke. Na popisu svjedoka koje je predložilo Tužilaštvo nema ni jednog tužioca na koje je Vujošević uticao, odnosno, pokušavao da utiče za račun odbjeglog vlasnika Atlas grupe.

U aferi koverta gdje imamo kurira Slavoljuba Miga Stijepovića pravila su bitno drugačija. Iako nema sumnje da on jeste od Kneževića uzeo novac namijenjen nezakonitom finansiranju DPS-a, i da je u lancu potencijalnih saradnik sa kojima je krčmio taj novac on na vrhu a ne na dnu piramide, nikome iz Tužilaštva nije palo na pamet da pokuša spriječiti njegov eventualni uticaj na svjedoke.

Zato mu DPS sprema zahvalnicu, propisujući u partijskim pravilima da generalni sekretar Predsjednika Crne Gore (a Stijepović je to i dalje, bez obzira na korupcijsku aferu u koju je umiješan) po funkciji postaje član Glavnog odbora.

I ako izađemo iz okvira koje nam je objavljenim svjedočenjima, snimcima i dokumentima zadao Duško Knežević, slika nije mnogo svjetlija.

Polako u zaborav pada, nepunih 20 dana stara, afera o urbanističkim inspektorima koji ne da traže, nego, otimaju mitopo crnogorskom primorju. Pod pritiskom javnosti, tek nakon što smo svjedočenje o njihovim (zlo)djelima vidjeli u emisiji Načisto Petra Komnenića, Tužilaštvo se prihvatilo posla a resorni ministar podnio ostavku. Svi, međutim, pokušavaju sakriti od javnosti činjenicu da su za sporna dešavanja znali još prije nekoliko mjeseci. I da je neko (ko?) uspiješno čuvao leđa Vladanu Juretićui Zoranu Boškoviću.

O vladajućem modelu borbe protiv korupcije i kriminala svjedoči i podatak da je Nebojša Obradović, bivši direktor Direkcije za željeznice ostao vladin službeniki pored pravosnažne zatvorske kazne zbog zloupotrebe službenog položaja.

Obradović je našim novcem finansirao osnivačke skupove svoje partije (SD) u hotelu Ramada. Patricija Pobrić koja je prijavila zloupotrebe ostala je bez posla.  Obradović i dalje radi i Vladi. I ponovo je službenik Direkcije za željeznice. Gdje mu je sada direktor Miroslav Kukavičić, jedan od optuženih za lažno svjedočenje tokom suđenja u slučaju Ramada.

Za lažno svjedočenje, za divno čudo, nije optužen predsjednik parlamenta i SD Ivan Brajović, pošto je Tužilaštvo zaključilo kako on nije znao da pred sudom govori neistine. Koju godinu ranije, uz ist obrazloženje „nije znao“ Brajović je oslobođen sumnji u slučaju Limenka.

Onaj koji jeste znao, i koji je sa Acom Đukanovićem potpisao ugovor na osnovu koga je brat tadašnjeg premijera, a da prstom nije mrdnuo, postao bogatiji za desetak miliona, oslobođen je odgovornosti zbog zastare krivičnog djela. Riječ je o Veselinu Veljoviću, tadašnjem i sadašnjem direktoru UP. Njemu izvršna vlast i tužilaštvo, izgleda, vjeruje sve. Sem da je ministra Brajovića uredno obavještavao o ugovornoj obavezi da se isele iz limenke kako bi je kupac placa (mlađu Đukanović) o svom trošku preselio na neko drugo mjesto. Tamo gdje mu kažu vlada, MUP i UP.

Bilo, pa zastarilo.

A kada se dotakosmo policije: dok ovaj tekst nastaje stiže informacija da su dva policajca, koliko juče privedena zbog navodne umiješanosti u trgovinu ljudima, nakon saslušanja pušteni da se brane sa slobode. Zvaničnici policije tvrde kako snimci sa Kosovsko-crnogorske granice o korupciji graničnih policajaca „ne pokazuju ništa“. Disciplinski postupak protiv policajaca koji su na istom mjesto onesposobljavali (prekrivali ih i okretali) kontrolne kamere počeo je u maju prošle godine. I još nije završen.

Do danas ne znamo: ko su (i da li su) policajci koji su progonili i prebijali građane nakon protesta u oktobru 2015. godine? Ili,  zašto nijesu makar suspendovani policajci za koje je Savjet za kontrolu rada policije utvrdio da su prekoračili ovlašćenja i pretukli jednog od navijača Budućnosti u Nikšiću?

Konačno, ko su odgovorni za deportaciju izbjeglica tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali i druge ratne zločine počinjenje u Crnoj Gori, ili od strane stanovnika Crne Gore tokom ratova u poslednjoj deceniji prošlog vijeka.

Od tada datiraju i prva nerazjašnjena ubistva kojih, do danas, ima pedesetak. Kao i prve privatizacione  afere. A u Crnoj Gori bez afere nema ni tenderske privatizacije. Od prve (Trebjesa) do poslednje(EPCG)

I u tenderskim privatizacijama mogla su se prepoznati makar dva modela. Bolji – kada se za kupca odaberu kompanije koje imaju prepoznato ime i prezime: nekadašnji Interbruv, Helenic petroleum, T-com… I gori: privatizacioni ugovori sa misterioznim of-šor kompanijama. Tako smo dobili ruševine umjesto ekskluzivnih hotela (As, Otrant…), regionalne simbole divlje gradnje (Avala), crne rupe koje su isisale crnogorsku ekonomiju (KAP, Željezara).

Poslovi sa lokalnim biznismenima pravljeni su, mahom, u četiri oka. Ili uz fingirano poštovanje minimuma procedure. Za male pare tako su ruke probranih prešle kompanije koje su u svom vlasništvu imale vrijedne nekretnine ili monopolski položaj na tržištu (Zavod za urbanizam i projektovanje u Podgorici, HTP Piva iz Plužina, Ski Centar Bjelasica, ulcinjska Solana, Pomorski saobraćaj, Bjelasica Rada).

Zajedničko im je bilo to što su u sve njih bili umiješani pripadnici vladajuće elite. Uz, po svemu sudeći, veliku ličnu korist. I bez bilo kakve odgovornosti.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo