Povežite se sa nama

FOKUS

MILO ĐUKANOVIĆ I AMFILOHIJE RADOVIĆ – RUKA RUCI: Parastos antifašizmu

Objavljeno prije

na

amfilohije

Pitoreskna je, što bi se reklo, država Crna Gora. U sedam dana ovdje stane proslava 13. jula, i parastos četničkom vođi Draži Mihailoviću. Dan državnosti, 13. jul, od 2007. slavi se u znak sjećanja na 13. jul 1878. godine, kada je na Berlinskom kongresu Crna Gora priznata kao samostalna država i isti datum 1941. – Dan ustanka naroda Crne Gore protiv fašizma. Dragoljub – Draža Mihailović osuđen je 1946. na smrt strijeljanjem zbog kolaboracije sa okupatorom i ratnih zločina.

Na prvi pogled ništa strašno: iza prvog događaja stoji država, iza drugog koja stotina ljudi, dva sela i popovi kojima je dužnost da opoju svaku, pa i grašnu dušu čiča Draže. Kad se samo malo pažljivije pogleda – kroz zvanično slavljenje antifašizma odjekuje praznina, iza seoskog parastosa stoji moćna Mitropolija Crnogorsko primorska. Nije prvi, garantovano ni posljednji put predsjedniku Milu Đukanoviću i mitropoliti Amfilohiju da se nađu na suprotstavljenim stranama. Ni slučajno ih to ne sprečava da ostanu vječiti saveznici. Ono što u međuvremenu proizvode redovno se gura pod tepih. Šta je sve tamo skupljeno teško je znati, ali izvjesno je da – ne miriše.

O parastosu Draži Mihailoviću u selu Žlijebi kod Herceg Novog danima se pričalo. Dio političkih partija osudio je slavljenje četničkog vođe, antifašisti sa Cetinja najavljivali su da će spriječiti takav skup.

Ministarstvo kulture okarakterisalo je to kao nedopustiv čin i provokaciju. “Slavljenje Draže Mihailovića i pokreta koji je predvodio – direktno je usmjereno protiv Crne Gore, a iza toga, jasno je, stoji očigledna namjera da se naruši kult antifašizma u našoj državi i da se otvaranjem podjela, na kraju, utiče na društveni sklad i građanski karakter Crne Gore”, kazao je ministar kulture Aleksandar Bogdanović.

Iz Mitropolije su odgovorili da “ličnost generаlа Mihаilovićа i njegovo djelovаnje u Drugom svjetskom rаtu do dаnаs nije do krаjа rаsvijetljeno i oko njegа ne postoje jednoznаčnа i jednodušnа mišljenjа”. Precizirali su da je sveštenstvo pozvаno dа odsluži pаrаstos od strаne udruženjа „Srpski soko” iz Herceg Novog: “To nije nikаkаv skup, gdje neko bivа „slаvljen” ili „veličаn”, nego se vjernici, predvođeni sveštenstvom, mole zа oproštаj nečijih grijehovа i dа se pokojnome podаri „milost Božijа”. Svаki kršteni čovjek imа prаvo nа tu molitvu, bio on nа ovoj ili nа onoj strаni u Drugom svjetskom rаtu”. Naravno, nijesu izostavili ni svoju verziju četničkog vođe kao borca protiv fašista kojeg su priznavali saveznici i tako to.

Parastos u Žlijebima na kraju je protekao je mirno. Pored ovog, u znak sjećanja na 17. jul kada je 1946. kada je Mihailović strijeljan, održan je i parastos u Hramu Svete Trojice na Pelinskoj Rudini u Gornjem Grblju. Policija je skup “preventivno obezbjeđivala”. “Pošto je riječ o vjerskim obredima koji se održavaju u vjerskim objektima, za takve događaje nije potrebna prijava javnog okupljanja predviđena Zakonom o javnim okupljanjima i javnim priredbama”, pojasnili su iz policije i istakli da su bili i spremni “da preduzmu mjere i radnje iz svoje nadležnosti da ne dozvole da se ovaj događaj održi van vjerskih objekata na javnim mjestima”.

Premijer Duško Marković ocijenio je da je organizovanje parastosa “ratnom zločincu i saradniku okupatora” neprihvatljivo i da vrijeđa osjećaje onih koji su vjekovima stvarali državu. Neko je pokušao da nas natjera da pendrecima uđemo u crkvene odaje. Nikada to neće uraditi Vlada na čijem sam čelu. Ali je blam sveštenstva MCP da u tom prostoru organizuje parastos. Država će naći naćina da odgovori.. Mijenjaćemo zakone pa će neko krivično odgovarati za to”, rekao je Marković.

Zanimljivo je da ministar kulture antifašizam smatra “kultom” i da premijer koristi žargonsku riječ “blam” dok govori o važnom političkom pitanju. To dosta kazuje o profilu i opštem obrazovanju naših najviših dužnosnika

Nema veze, ionako se broji samo ono što kaže šef države. Na prijemu u Plavom dvorcu povodom Dana državnosti Đukanović je kazao da današnje generacije u Crnoj Gori, kao i pokoljenja koja dolaze, za svoj evropski slobodarski duh imaju snažno uporište i inspiraciju u prelomnim istorijskim opštenarodnim uzletima, kao što je bio ustanak protiv fašizma 13. jula 1941.

“Mi slavimo svoje istorijske podvige i poštujemo slobodarsku tradiciju, ali vodimo državnu politiku u duhu savremenog doba, okrenutu budućnosti. Nekada ratnička zemlja, 90-tih godina prošlog vijeka je bila jedina republika koja je tokom raspada Jugoslavije sačuvala mir, učvrstila stabilnost i multietnički sklad”, rekao je Đukanović.

I tu kresne munja kojom je iskovano i kojom se održava savez svjetovnog i crkvenog šefa crne Gore.

Dok predstavlja Dragoljuba Mihailovića kao raba božijeg koji se borio protiv njemačkih okupatora mitropolit Amfilohije nikako da primijeti dio presude Vrhovnog Federativne Narodne Republike Jugoslavije koji se odnosi na ratne zločine koje su počinile jedinice pod njegovom komandom. Nabrojani su: pokolj u Gatima, pokolj u Vraniću, pokolj u Boleču, pokolj u Drugovcu i pokolj muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče. Glavni dokazi protiv Mihailovića bili su originalni dokumenti iz zaplenjene četničke arhive. Istina je, moglo se i u Titovo doba znati, da je Pavle Đurišić učestvovao u Trinaestojulskom ustanku. Njegov raport o izvršenoj akciji protiv muslimana u pljevaljskom, čajničkom i fočanskom okrugu neuporedivo više govori o njegovim djelima. “Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti”, piše Đurišić i bilježi da je mod muslimana bilo “1200 žrtava boraca i do 8.000 ostalih žrtava : žena, staraca, dece”. Godina je bila 1943.

Malo manje od pola vijeka kasnije, na istom poslu, u ime velike Srbije, opet se ratovalo. Na čelu Slobodan Milošević, u borbenim redovima ostali glavari i vladike, među vjernima premijer Crne Gore, među izvršiocima vikend ratnici iz Crne Gore. Ubjedljivo većinska Crna Gora, sa Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem na čelu, potpuno saglasna sa “odbranom srpstva” i “čišćenjem” svih teritorija koje su se mogle “očistiti”. Nikad ni jednom vitezu iz Crne Gore koji je ubijao, pljačkao i silovao po Bosni u Crnoj Gori nije presuđeno.

Trvrdnja da je Crna Gora “jedina republika koja je sačuvala mir”, zamazuje prošlost na način koji je veoma sličan onome kojim se Draža Mihailović pretvara u borca protiv fašizma. Drugo je vrijeme, druge okolnosti, ali je tačno i da je Čiča duže imao podršku zapadnih saveznika u Drugom svjetskom ratu, nego SRJ sa Crnom Gorom kao ravnopravnom članicom u ratovima devedesetih. Pod sankcijama smo, sjetićete se, živjeli zbog “zavjere Vatikana” i sličnog.

U odbranu antifašizma u Crnoj Gori moglo bi se reći da ovdje nije, kao u Srbiji i Hrvatskoj, bilo zvanične revizije dijela istorije koji se odnosi na Drugi svjetski rat. Titograd je vratio ime Podgorica, Ivangrad – Berane, glavne uluce više ne nose ime Josipa Broza Tita, niko nije rušio partizanske spomenike. Dugo su puštani da sami od sebe propadaju, posljednjih godina ponešto se obnovi. Ljudi ovih dana kite spomenik Ljubu Čupiću na nikšićkom šetalištu. U isto vrijeme, kao što je Monitor nedavno pisao, mladi se “zabavljaju” uz hitove devedesetih poput onog “Sve džamije u oblake lete”.

Fašizam nije samo ono što se zbivalo prije sedamdesetak godina, niti samo odnos prema tom vremenu. Fašistički je, ma koliko nekom bogohulno zvučalo, kad političkim neistomišljenicima lijepite etiketu “onih koji ne vole svoju državu”. Jednako kao i kad pokušavate da saberete “pravoslavni korpus” u Crnoj Gori.

Je li Draža što mu zbore

Ako premijer Duško Marković ispuni obećanje i vlada donese propise prema kojima bi veličanje veličanje ratnih zločinaca bilo krivično djelo, biće, formalnopravno, zanimljivo kako to može da se izvede u slučaju đenerala Mihailovića.

U maju 2015. Viši sud u Beogradu usvoji je zahtjev za rehabilitaciju Dragoljuba Mihailovića Draže. “Od danas se smatra neosuđivanim”, riješio je sud. Posthumno su mu vraćena građanska prava.

Viši sud je poništio presudu kojom je Dragoljub Draža Mihailović, komandant Kraljevske vojske u otadžbini 15. jula 1946. godine osuđen na smrt, i dva dana kasnije strijeljan. Sud je obrazložio da je suđenje Mihailoviću bio političko-ideološki proces komunističkog režima, kao i da sudsko vijeće nije bilo nadležno da se bavi utvrđivanjem činjenica da li je bio ratni zločinac.

“Sud se nije bavio pitanjem da li je počinjen ratni zločin, da li je on za njega odgovoran, već samo da li je imao pošteno i fer suđenje. Ali, moram vam reći, da je situacija ista kao da je to utvrdio. Zato što je u praksi i rehabilitacija kod nas jedina mera suočavanja sa prošlošću koja se primenjuje ona se kod nas doživljava kao oslobođenje od krivične odgovornosti za kolaboraciju, za ratne zločine i, što je najgore, doživljava se kao rehabilitacija ideologije onoga ko je rehabilitovan”, kazala je tada za RSE profesorka prava Vesna Rakić Vodinelić.

Na osnovu čega bi vlada Crne Gore odlučila o tome ko su ratni zločinci – u ovom trenutku nije lako moguće ni nagađati. Mitropolija crnogorsko primorska nije zaboravila da ministra kulture podsjeti da je govorio na pomenu Krstu Zrnovom Popoviću, kojeg je sud nakon Drugog svjetskog rata takođe osudio zbog saradnje sa okupatorom.

Zbog sopstvene prošlosti koju pokušava da sakrije ova vlast nikad neće nikad moći da ispiše ni jednu stranicu istorije kojoj bi se moglo vjerovati. Sva njihova istorija, sva tradicija i sva priča o identitetu služe samo za dnevne potrebe i jedini cilj: što duže ostajanje na vlasti.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ĐUKANOVIĆEVA DRŽAVA I AMFILOHIJEVA CRKVA: Sigurna karta razdora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Doći će i proći Trojičin dan. Milo Đukanović učvrstiće poziciju u svom biračkom tijelu. “Koverta” koja je već postala “Kovertica”, napraviće još nekoliko koraka za zaboravu. Zanimajući se atraktivnim pitanjima vjere i večere, opozicioni političari će smetnuti sa uma banalne stvari kao što su: približavanje izbora, razmatranje bojkota, neophodnost minimalne saradnje i tome slično

 

Milo i Amfilohije opet su zategli konopac. Tu vrstu odnosa između predsjednika Crne Gore i Mitropolita crnogorsko-primorskog gledali smo više puta. Svaki put do sada stvar je riješena tako da i poglavari i njihove pastve budu zadovoljni, a da Crnoj Gori uže bude popritegnuto. Onoj normalnoj Crnoj Gori, ako igdje još postoji.

Naravno, nijesu to ma kakvi igrači – naprotiv, najbolji su koje imamo – borba je uvijek dramatična. Na kraju, međutim, nema euforije, pošto nema ni pobjednika. Stvari nekako, prosto, utihnu. I Đukanović nastavlja da vlada, Mitropolit da popuje i gradi.

Ovoga puta trenutno izgleda da je Đukanović napregao toliko da bi moglo da pukne. Da lagano može pobijediti, malo ko vjeruje. Ulog je povećan dotle da se pominje i građanski rat. U Crnoj Gori živi preko 72 odsto pravoslavnog stanovništva. Crnogorska pravoslavna crkva interesantna je sigurno jednocifrenom broju vjernika. Ako se posmatra kao dio biračkog tijela, riječ je o dijelu u kojem DPS standardo gubi. Ipak, Đukanović je odlučio da zaigra.

Na izbornoj konferenciji Demokratske partije socijalista u Nikšiću  predsjednik partije Milo Đukanović najavio je da će raditi na snaženju crnogorskog identiteta, i pohvalio se da su on i njegova partija “neke važne korake na tom planu već ostvarili”. “Ostao je još jedan važan korak kojim ćemo takođe ispraviti tešku nepravdu učinjenu Crnoj Gori na početku 20. vijeka, a to je obnova crnogorske autokefalne crkve. Dopadalo se to nekome ili ne, na tome ćemo predano raditi”, rekao je Đukanović.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KOLIKO ĆE KOŠTATI AUTOPUT: Šta znaju đeca šta je milijarda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gotovo je izvjesno da će nas dionica Smokovac – Mateševo, završena ili ne, koštati više od milijardu eura. Nepoznanica je maksimalna cijena tog poduhvata. I vrijeme za koje ćemo morati da platimo potrošeno

 

Po sistemu toplo-hladno, prošlog četvrtka, u istom danu kada je (poslije šest godina) donijela odluku o povećanju minimalne zarade, Vlada premijera Duška Markovića obznanila je da se troškovi gradnje prioritetne dionice autoputa Bar – Boljare uvećavaju za još 4,83 miliona eura.

Dodatni novac otići će za kopanje kanala i polaganje cijevi kroz koje će prolaziti kabl za napajanje električnom energijom dionice Smokovac – Mateševo. Iz nekog razloga, laicima nerezumljivog, i taj se posao našao u grupi „nepredvidivih, nepredviđenih i naknadnih radova“ (član 13.9 Ugovora o projektovanju i izgradnji autoputa) koji nijesu uključeni u cijenu od 809,5 miliona eura, ugovorenu u februaru 2014. godine.  Izvođač novougovorenih radova biće kineska kompanije CRBC.

Prethodno je, podrazumijeva se, Vlada na popis „nepredvidljivih“ radova dodala projekat napajanja ove dionice autoputa električnom energijom. Valjda su „naknadno“ obaviješteni o potrebi da autoput bude osvijetljen. A da benzinske pumpe, recimo, ne mogu raditi bez struje. Ili je, možda, samo došlo do kratkog spoja  u komunikaciji između kabineta bivšeg i aktuelnog ministra saobraćaja Ivana Brajovića i Osmana Nurkovića.

Vlada je, uglavnom, 14. februara ove godine Monteputu dala saglasnost (čitaj nalog) da se kompanija zaduži za 31,6 miliona. Kako bi državna kompanija platila izgradnju elektro mreže duž prioritetne dionice.

Pitanje zbog čega se Vlada nije pojavila kao direktni investitor tog posla ima jednostavan i tužan odgovor. Trošak dijela zaboravljenih radova prebačen je na tuđa pleća kako bi, makar formalno, „nepredvidivi, nepredviđeni i naknadni radovi“ ostali u planiranom okviru od deset posto prvobitno planiranog budžeta.   A izvršna vlast se sačuvala potrebe za dodatnim zaduženjem.

Po sličnoj formuli  zamjene teza iz Vlade su stigla objašnjenja da dodatni (neplanirani) novčani izdaci za gradnju sitema za vodosnabdijevanje autoputa nijesu posljedice nečije zaboravnosti  ili neznanja. Riječ je, tvrdi se u saopštenju ministra Nurkovića, o naknadnoj odluci da se umjesto izgradnje instalacija „potrebnih za održavanje i funkciju autoputa“  obezbijede uslovi za vodosnabdijevanje lokalnog stanovništva u koridoru autoputa, čime je i „distributivni vodovod položen u autoput dobio karakter regionalnog vodovoda”. I taj će nas vodovod, sa karakterom, koštati dodatnih 14,2 miliona. Do danas ne znamo ni gdje on počinje, ni gdje se završava. Znamo da u vrijednost radova nije uračunat PDV-a.

Pošto već pominjemo porez na dodatu vrijednost, da se vratimo na onaj elektroenergetski kabl, i Vladin nalog Monteputu da se zaduži 31,6 miliona za rad izgradnje elektro mreže duž dionice Smokovac – Mateševo. Ta odluka je trajala punih pet dana. Onda je Ministarstvo finansija obavijestilo Ministarstvo saobraćaja da crnogorski Monteput nije kineski CRBS, pa ni planirana investicija ne može biti oslobođena plaćanja PDV-a od 6,6 miliona eura!? Problem je riješen tako što je Vlada Monteputu dala saglasnost da se, umjesto 31,6, zaduži za 38,2 miliona eura.

Nepuni mjesec kasnije, neko mudar se dosjetio da planirani kabl treba i ukopati. Još 4,83 miliona. Tako vrijednost do sada ugovorenih dodatnih radova stiže na blizu 90 miliona eura. To je već više od planiranih deset odsto, a troškovi će sigurno rasti, pošto još nijesu ugovoreni svi, do sada uočeni a prethodno zaboravljeni, radovi.

Priča se oduži a još nijesmo pomenuli najzanimljivije. Među „nepredvidivim, nepredviđenim i naknadnim“ radovima našla se i prva faza petlje Smokovac koja će, prema nedavno potpisanom ugovoru sa CRBS,  koštati 30,5 miliona eura. Inače, petlja na Smokovcu je jedna od četiri petlje (uz Pelev brijeg, Verušu i Mateševo) na autoputu čija se gradnja nije dovodila u pitanje tri godine, sve dok Vijesti prije 20-ak mjeseci nijesu objelodanile da će je Kinezi, za ugovorenih 810 miliona, samo nacrtati (projektovati) planiranu petlju na periferiji Podgorice.

Naknadno smo saznali, zahvaljujući NVO MANS, da su Kinezi još u oktobru 2015. godine obavijestili Vladu tadašnjeg premijera Mila Đukanovića da je za funkcionalnost započetog projekta potrebno projektovati i izgraditi makar četiri nove stavke: petlju Smokovac, regionalni put od naselja Veruša do ukrštanja sa autoputem u ukupnoj dužini od pet kilometara, rekonstrukciju postojećeg lokalnog puta od petlje Mateševo do puta Mateševo – Kolašin u dužini 1,4 kilometra i snabdijevanje autoputa vodom. Koji dan kasnije Vladi je stiglo i obavještenje o potrebi izmještanja tri dalekovoda sa trase autoputa u ukupnoj dužini od sedam kilometara. Ove informacije Vlada je, zvanično, primila na znanje tek šest mjeseci kasnije, u maju 2016.

Ni tri godine od tada izgradnja pristupnih puteva još nije ugovorena. Zato smo, umjesto svečanog otvaranja izgrađenog puta 11. maja, kao što je to bilo planirano Ugovorom o projektovanju i izgradnji, koji dan ranije dobili informaciju da se svečanost odlaže za septembar naredne godine.

Vlada je, u međuvremenu, odustala od prava na naplatu penala zbog kašnjenja u izgradnji auto-puta koji su mogli iznositi do pet odsto vrijednosti ugovorenih radova, odnosno do 40 miliona. ,,Investitor nema pravo da od izvođača zahtijeva obeštećenje za kašnjenje radova za period od 10. maja 2019. godine do novog roka završetka 30. septembra 2020. godine”, konstatuje Vlada. Bez objašnjenja da li je odricanje od 40-ak miliona poklon kineskim partnerima ili posredno priznanje vlastite krivice za kašnjenje.

A novi termin završetka radova, uglavnom, znači da bi otvaranje dionice i prve vožnje između Podgorice i Kolašina mogli pasti u sred kampanje pred naredne parlamentarne izbore.

Koliko god bi DPS i njegovi sateliti mogli, krajnje nezasluženo, izvući koristi iz te (slučajne?) koincidencije – prolongiranje završetka prve dionice autoputa nosi mnogo ozbiljnije probleme. Jedan od njih je to što će prva rata kredita kod kineske Uvozno-izvozne banke (Export-import bank of China, poznata i kao Exim banka ) dospjeti na naplatu svega šest mjeseci nakon, i dalje samo mogućeg, početka komercijalne eksploatacije izgrađene saobraćajnice. A ne dvije godine kasnije, kao što je to bilo planirano ugovorima o kreditu i izgradnji dionice Smokovac – Mateševo. Tako će se naplatom putarine obezbijediti znatno manje novca za dospjelu ratu. A Crna Gora će kredit za novoizgrađeni put početi otplaćivati prije nego što istekne dvogodišnji rok provjere kvaliteta izvedenih radova.

Aktuelni kreditni aranžmani sa Kinezima zaslužuju još nekoliko riječi. Ugovor o preferencijalnom zajmu koji je u ime Crne Gore, 30. oktobra 2014. potpisao tadašnji ministar finansija Radoje Žugić sadrži makar nekoliko potencijalno problematičnih stavki. Čak i pod uslovom da se ne osvrćemo na to što je novac od Exim banke uzet u dolarima, uz obećanje (član 2.5 Ugovora) da će se „robe, tehnologije i usluge koje će biti kupljene sredstvima Aranžmana preferencijalno  nabavljati iz Kine“.

Potpisani Ugovor predviđa da će se „prava i obaveze strana po ovom Ugovoru će se rukovoditi i tumačiti u skladu sa zakonima Kine“. Ne jednom smo se uvjerili da ovdašnji vlastodršci ne poznaju i ne poštuju ni ovdašnje zakone i pravila, a kamoli kineske. A posljedice mogu biti krajnje ozbiljne.  Tim prije što se mogući sporovi rješavaju na Međunarodnoj privrednoj i trgovinskoj arbitražnoj komisiji Kine (CIETAC). Prema njenim pravilima. U Pekingu.

„Arbitražna odluka će biti konačna i obavezujuća za obje strane“, piše u ugovru koji smo prihvatili. Šta to može da znači pokušajmo sagledati kroz sljedeći primjere.

Crna Gora se kineskoj državnoj banci obavezala (član Ugovora 6.8) da će se dok ne vrati uzeti kredit uzdržati od aktivnosti koje „po mišljenju Zajmodavca“ mogu imati negativan uticaj na našu sposobnost da vratimo uzeti kredit. Znači li to da smo za sva nova zaduženja dužni da pribavimo saglasnost Exim banke? Ili se navedeno može odnositi i na neke političke odluke?

Da pokušamo pojasniti. U članu Ugovora 7.3 stoji da u slučaju „izmjena zakona ili državnih politika“ u Kini ili Crnoj Gori „koja onemogućava da zajmodavac ili zajmoprimac izvrši svoje obaveze po ovom Ugovoru“, Exim banka može  „prestati sa isplatom Aranžmana, i/ili proglasiti cjelokupnu glavnicu i obračunatu kamatu trenutno dospjelom za plaćanje – bez daljih zahtjeva, obavještenja ili drugih pravnih formalnosti bilo koje vrste“.

Koliko bi nas mogla koštati izmjena državne politike za sada možemo samo da nagađamo. Ali, o tome da bi stvar mogla postati bezobrazno skupa svjedoči član 8.1 istog Ugovora. „Zajmoprimac se ovim neopozivo odriče imuniteta po osnovu suverenosti ili na drugi način za sebe ili svoju imovinu, osim imovine koja se odnosi na diplomatsko-konzularna predstavništva i vojne imovine, u vezi sa bilo kojim arbitražnim postupakom ili izvršenje bilo koje arbitražne odluke…“.

Dug bi, dakle, mogli platiti dijelom svoje teritorije. Nakon što bi se o tome odluka donijela u Pekingu. Na sve ovo nedavno je upozorila ekonomska analitičarka Mila Kasalica. Nema naznaka da je neko od nadležnih čuo njene riječi. Da ne pominjemo mogućnost da je neko pokušao da pročita to o čemu je Kasalica govorila.

Samo na prvi pogled priča izgleda nerealno.

Primjećujemo da Marković i njegovi saradnici insistiraju na skrivanju svih podataka koji se tiču ekoloških posljedica gradnje autoputa. Rizikujući da pri tom prekrše nebrojeno domaćih i nekoliko međunarodnih konvencija, zakona i propisa. Primijetili ste, možda, kako se i u ovonedjeljnom Izvještaju o napretku EK konstatuje kako ovdašnje vlasti „treba da striktno procijene i spriječe moguće negativne uticaje gradnje autoputa Bar – Boljare na Skadarsko jezero i Taru“. I da naša Vlada uporno pokušava da se ogluši o ta upozorenja.

Iako ona nijesu nova.

„Aktuelna trasa autoputa je izabrana kao najpovoljnija, iako nije urađena realna procjena stanja, niti su u obračun uključeni troškovi zaštite životne sredine koji su ogromni“, konstatuje se u aprilskom Izvještaju MANS-a o gradnji autoputa. „Takvu sliku ne vidi većina institucija, čak ni kada su suočene sa zvaničnim podacima drugih organa o stepenu zagađenosti…“.

Monitor je, uz pomoć MANS-a, došao do dokumenta koji bi mogao objasniti ovu nezainteresovanost nadležnih crnogorskih institucija za nepopravljivu štetu koja se čini nekim od najvrjednijih prirodnih resursa tzv. ekološke države.

Među javno dostupnim dokumentima kojima se u svom radu rukovodi Exim banka nalaze se i Smjernice za procjenu ekološkog i socijalnog uticaja projekata koje kreditira kineska državna banka. Tu, pored ostalog (član 16),   stoji kako „ zajmoprimci ili vlasnici projekata treba da redovno izvještavaju  Banku o stvarnim ekološkim i socijalnim uticajima koje donosi izgradnja projekta“. Uz konstataciju da će Exim banka vršiti „inspekciju upravljanja projektima nakon zajma, uključujući ekološke i socijalne uticaje“.

Stižemo do suštine: „Za projekte koji su u izgradnji ili u funkciji i koji prouzrokuju ozbiljne ekološke i socijalne probleme…  Exim banka ima pravo da prestane sa isplatom kredita i zahtijeva rano vraćanje kredita, u skladu sa ugovorom…“ (član 19). Znači – ako ozvaničimo da kineska CRBC, uz ili bez pomoći ovdašnjih vlasti, „uzrokuje ozbiljne ekološke probleme“ – a stanje u slivu Tare neodoljivo podsjeća baš na to – kineska Exim banka može nam uskratiti ostatak sredstava neophodnih za završetak započetih radova. I zatražiti trenutno plaćanje do danas preuzetih sredstava iz kreditnog aranžmana (oko 400 – 450 miliona). To smo potpisali. Da li ćemo se kajati?

 

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VJEČITI U PRAVOSUĐU: Kao novi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zavrzlama sa brojem mandata bivših i budućih predsjednika ovdašnjih sudova vlastima je, uz kritike, donijela i jednu popriličnu olakšicu. Ne govori se, naime, o minulom radu kandidata i rezultatima koji su postignuti u sudovima pod njihovom komandom

 

Led je probijen. Slijedi potop prava u crnogorskom pravosuđu. U ponedjeljak je Sudski savjet donio odluku da za predsjednike Osnovnih sudova u Kotoru, Baru, Plavu i Rožajama izabere dosadašnje predsjednike: Branka Vučkovića, Gorana Šćepanovića, Hilmiju Sujkovića i Zahita Camića.

U istom paketu  izabrani su i novi-stari predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić i nova predsjednica Osnovnog suda u Podgorici Željka Jovović, ali njihov izbor, u ovom trenutku, ostavimo po strani pošto se ni on ni ona rukovodećim stažom u pravosuđu ne mogu svrstati u red prethodno pomenutih predsjednika-veterana.

Sudija Sujković je predsjednik Osnovnog suda u Plavu duže od deset godina, od februara 2009.  Predsjednički mandat Gorana Šćepanovića u Osnovnom sudu Bar počeo je (kalendarsku) godinu ranije – u oktobru ‘08. U tom momentu, predsjednik Osnovnog suda u Rožajama Zahit Camić već je imao 15 (i slovima: petnaest) godina rukovodećeg staža. Više od četvrt vijeka. To je, ipak, za čitav mandat manje od sudije Branka Vučkovića.

Vučković  je predsjednik Osnovnog suda u Kotoru postao 1989. godine, još u SFR Jugoslaviji. Pa je za trideset godina, kroz četiri države, preko sedam (re)izbora, stigao do 2019. godine. I još jednog petogodišnjeg mandata.

Da lakše pojmimo koliko je to vremena, pomenimo nekoliko nasumično odabranih ljudi i događaja iz ‘89. godine prošlog vijeka. Te godine pao je Berlinski zid. Poslednji premijer SFRJ, Ante Marković  izabran je za predsjednika tzv. Saveznog izvršnog vijeća. Slobodan Milošević je govorio na Gazimestanu, u sklopu obilježavanja 600. godišnjice Kosovskog boja. DPS se još zvao Savez komunista a Milo Đukanović nije imao nijednu visoku državnu funkciju. Evropska unija imala je 12 članica…

Šta radite kada shvatite da je neko već 30 godina na čelu iste državne institucije? I da će biti makar još pet. Pravni laici mogu da slijede logiku. I, recimo, provjere da li su Vučković i Camić – da pomenemo samo predsjednike sudova kojima je mandat započeo u prošlom milenijumu – jedini sudije u kotorskom, odnosno rožajskom Osnovnom sudu. To bi, na neki način, opravdalo njihove baskonačne predsjedničke mandate. Međutim, nijesu sami. Ni u svemiru ni u sudu kojim predsjedavaju. Štoviše, Vučković nije bio jedini kandidat za predsjednika Osnovnog suda u Kotoru.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 7. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo