Povežite se sa nama

FOKUS

MILO ĐUKANOVIĆ I AMFILOHIJE RADOVIĆ – RUKA RUCI: Parastos antifašizmu

Objavljeno prije

na

amfilohije

Pitoreskna je, što bi se reklo, država Crna Gora. U sedam dana ovdje stane proslava 13. jula, i parastos četničkom vođi Draži Mihailoviću. Dan državnosti, 13. jul, od 2007. slavi se u znak sjećanja na 13. jul 1878. godine, kada je na Berlinskom kongresu Crna Gora priznata kao samostalna država i isti datum 1941. – Dan ustanka naroda Crne Gore protiv fašizma. Dragoljub – Draža Mihailović osuđen je 1946. na smrt strijeljanjem zbog kolaboracije sa okupatorom i ratnih zločina.

Na prvi pogled ništa strašno: iza prvog događaja stoji država, iza drugog koja stotina ljudi, dva sela i popovi kojima je dužnost da opoju svaku, pa i grašnu dušu čiča Draže. Kad se samo malo pažljivije pogleda – kroz zvanično slavljenje antifašizma odjekuje praznina, iza seoskog parastosa stoji moćna Mitropolija Crnogorsko primorska. Nije prvi, garantovano ni posljednji put predsjedniku Milu Đukanoviću i mitropoliti Amfilohiju da se nađu na suprotstavljenim stranama. Ni slučajno ih to ne sprečava da ostanu vječiti saveznici. Ono što u međuvremenu proizvode redovno se gura pod tepih. Šta je sve tamo skupljeno teško je znati, ali izvjesno je da – ne miriše.

O parastosu Draži Mihailoviću u selu Žlijebi kod Herceg Novog danima se pričalo. Dio političkih partija osudio je slavljenje četničkog vođe, antifašisti sa Cetinja najavljivali su da će spriječiti takav skup.

Ministarstvo kulture okarakterisalo je to kao nedopustiv čin i provokaciju. “Slavljenje Draže Mihailovića i pokreta koji je predvodio – direktno je usmjereno protiv Crne Gore, a iza toga, jasno je, stoji očigledna namjera da se naruši kult antifašizma u našoj državi i da se otvaranjem podjela, na kraju, utiče na društveni sklad i građanski karakter Crne Gore”, kazao je ministar kulture Aleksandar Bogdanović.

Iz Mitropolije su odgovorili da “ličnost generаlа Mihаilovićа i njegovo djelovаnje u Drugom svjetskom rаtu do dаnаs nije do krаjа rаsvijetljeno i oko njegа ne postoje jednoznаčnа i jednodušnа mišljenjа”. Precizirali su da je sveštenstvo pozvаno dа odsluži pаrаstos od strаne udruženjа „Srpski soko” iz Herceg Novog: “To nije nikаkаv skup, gdje neko bivа „slаvljen” ili „veličаn”, nego se vjernici, predvođeni sveštenstvom, mole zа oproštаj nečijih grijehovа i dа se pokojnome podаri „milost Božijа”. Svаki kršteni čovjek imа prаvo nа tu molitvu, bio on nа ovoj ili nа onoj strаni u Drugom svjetskom rаtu”. Naravno, nijesu izostavili ni svoju verziju četničkog vođe kao borca protiv fašista kojeg su priznavali saveznici i tako to.

Parastos u Žlijebima na kraju je protekao je mirno. Pored ovog, u znak sjećanja na 17. jul kada je 1946. kada je Mihailović strijeljan, održan je i parastos u Hramu Svete Trojice na Pelinskoj Rudini u Gornjem Grblju. Policija je skup “preventivno obezbjeđivala”. “Pošto je riječ o vjerskim obredima koji se održavaju u vjerskim objektima, za takve događaje nije potrebna prijava javnog okupljanja predviđena Zakonom o javnim okupljanjima i javnim priredbama”, pojasnili su iz policije i istakli da su bili i spremni “da preduzmu mjere i radnje iz svoje nadležnosti da ne dozvole da se ovaj događaj održi van vjerskih objekata na javnim mjestima”.

Premijer Duško Marković ocijenio je da je organizovanje parastosa “ratnom zločincu i saradniku okupatora” neprihvatljivo i da vrijeđa osjećaje onih koji su vjekovima stvarali državu. Neko je pokušao da nas natjera da pendrecima uđemo u crkvene odaje. Nikada to neće uraditi Vlada na čijem sam čelu. Ali je blam sveštenstva MCP da u tom prostoru organizuje parastos. Država će naći naćina da odgovori.. Mijenjaćemo zakone pa će neko krivično odgovarati za to”, rekao je Marković.

Zanimljivo je da ministar kulture antifašizam smatra “kultom” i da premijer koristi žargonsku riječ “blam” dok govori o važnom političkom pitanju. To dosta kazuje o profilu i opštem obrazovanju naših najviših dužnosnika

Nema veze, ionako se broji samo ono što kaže šef države. Na prijemu u Plavom dvorcu povodom Dana državnosti Đukanović je kazao da današnje generacije u Crnoj Gori, kao i pokoljenja koja dolaze, za svoj evropski slobodarski duh imaju snažno uporište i inspiraciju u prelomnim istorijskim opštenarodnim uzletima, kao što je bio ustanak protiv fašizma 13. jula 1941.

“Mi slavimo svoje istorijske podvige i poštujemo slobodarsku tradiciju, ali vodimo državnu politiku u duhu savremenog doba, okrenutu budućnosti. Nekada ratnička zemlja, 90-tih godina prošlog vijeka je bila jedina republika koja je tokom raspada Jugoslavije sačuvala mir, učvrstila stabilnost i multietnički sklad”, rekao je Đukanović.

I tu kresne munja kojom je iskovano i kojom se održava savez svjetovnog i crkvenog šefa crne Gore.

Dok predstavlja Dragoljuba Mihailovića kao raba božijeg koji se borio protiv njemačkih okupatora mitropolit Amfilohije nikako da primijeti dio presude Vrhovnog Federativne Narodne Republike Jugoslavije koji se odnosi na ratne zločine koje su počinile jedinice pod njegovom komandom. Nabrojani su: pokolj u Gatima, pokolj u Vraniću, pokolj u Boleču, pokolj u Drugovcu i pokolj muslimana Pljevalja, Čajniča i Foče. Glavni dokazi protiv Mihailovića bili su originalni dokumenti iz zaplenjene četničke arhive. Istina je, moglo se i u Titovo doba znati, da je Pavle Đurišić učestvovao u Trinaestojulskom ustanku. Njegov raport o izvršenoj akciji protiv muslimana u pljevaljskom, čajničkom i fočanskom okrugu neuporedivo više govori o njegovim djelima. “Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog življa bez obzira na pol i godine starosti”, piše Đurišić i bilježi da je mod muslimana bilo “1200 žrtava boraca i do 8.000 ostalih žrtava : žena, staraca, dece”. Godina je bila 1943.

Malo manje od pola vijeka kasnije, na istom poslu, u ime velike Srbije, opet se ratovalo. Na čelu Slobodan Milošević, u borbenim redovima ostali glavari i vladike, među vjernima premijer Crne Gore, među izvršiocima vikend ratnici iz Crne Gore. Ubjedljivo većinska Crna Gora, sa Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem na čelu, potpuno saglasna sa “odbranom srpstva” i “čišćenjem” svih teritorija koje su se mogle “očistiti”. Nikad ni jednom vitezu iz Crne Gore koji je ubijao, pljačkao i silovao po Bosni u Crnoj Gori nije presuđeno.

Trvrdnja da je Crna Gora “jedina republika koja je sačuvala mir”, zamazuje prošlost na način koji je veoma sličan onome kojim se Draža Mihailović pretvara u borca protiv fašizma. Drugo je vrijeme, druge okolnosti, ali je tačno i da je Čiča duže imao podršku zapadnih saveznika u Drugom svjetskom ratu, nego SRJ sa Crnom Gorom kao ravnopravnom članicom u ratovima devedesetih. Pod sankcijama smo, sjetićete se, živjeli zbog “zavjere Vatikana” i sličnog.

U odbranu antifašizma u Crnoj Gori moglo bi se reći da ovdje nije, kao u Srbiji i Hrvatskoj, bilo zvanične revizije dijela istorije koji se odnosi na Drugi svjetski rat. Titograd je vratio ime Podgorica, Ivangrad – Berane, glavne uluce više ne nose ime Josipa Broza Tita, niko nije rušio partizanske spomenike. Dugo su puštani da sami od sebe propadaju, posljednjih godina ponešto se obnovi. Ljudi ovih dana kite spomenik Ljubu Čupiću na nikšićkom šetalištu. U isto vrijeme, kao što je Monitor nedavno pisao, mladi se “zabavljaju” uz hitove devedesetih poput onog “Sve džamije u oblake lete”.

Fašizam nije samo ono što se zbivalo prije sedamdesetak godina, niti samo odnos prema tom vremenu. Fašistički je, ma koliko nekom bogohulno zvučalo, kad političkim neistomišljenicima lijepite etiketu “onih koji ne vole svoju državu”. Jednako kao i kad pokušavate da saberete “pravoslavni korpus” u Crnoj Gori.

Je li Draža što mu zbore

Ako premijer Duško Marković ispuni obećanje i vlada donese propise prema kojima bi veličanje veličanje ratnih zločinaca bilo krivično djelo, biće, formalnopravno, zanimljivo kako to može da se izvede u slučaju đenerala Mihailovića.

U maju 2015. Viši sud u Beogradu usvoji je zahtjev za rehabilitaciju Dragoljuba Mihailovića Draže. “Od danas se smatra neosuđivanim”, riješio je sud. Posthumno su mu vraćena građanska prava.

Viši sud je poništio presudu kojom je Dragoljub Draža Mihailović, komandant Kraljevske vojske u otadžbini 15. jula 1946. godine osuđen na smrt, i dva dana kasnije strijeljan. Sud je obrazložio da je suđenje Mihailoviću bio političko-ideološki proces komunističkog režima, kao i da sudsko vijeće nije bilo nadležno da se bavi utvrđivanjem činjenica da li je bio ratni zločinac.

“Sud se nije bavio pitanjem da li je počinjen ratni zločin, da li je on za njega odgovoran, već samo da li je imao pošteno i fer suđenje. Ali, moram vam reći, da je situacija ista kao da je to utvrdio. Zato što je u praksi i rehabilitacija kod nas jedina mera suočavanja sa prošlošću koja se primenjuje ona se kod nas doživljava kao oslobođenje od krivične odgovornosti za kolaboraciju, za ratne zločine i, što je najgore, doživljava se kao rehabilitacija ideologije onoga ko je rehabilitovan”, kazala je tada za RSE profesorka prava Vesna Rakić Vodinelić.

Na osnovu čega bi vlada Crne Gore odlučila o tome ko su ratni zločinci – u ovom trenutku nije lako moguće ni nagađati. Mitropolija crnogorsko primorska nije zaboravila da ministra kulture podsjeti da je govorio na pomenu Krstu Zrnovom Popoviću, kojeg je sud nakon Drugog svjetskog rata takođe osudio zbog saradnje sa okupatorom.

Zbog sopstvene prošlosti koju pokušava da sakrije ova vlast nikad neće nikad moći da ispiše ni jednu stranicu istorije kojoj bi se moglo vjerovati. Sva njihova istorija, sva tradicija i sva priča o identitetu služe samo za dnevne potrebe i jedini cilj: što duže ostajanje na vlasti.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MONITOR ISTRAŽUJE: Koliko vrijedi crnogorski pasoš

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku. Znatno bolje rangirani od crnogorskog su i pasoši  nekih vidno problematičnih i nestabilnih zemalja kao što su Meksiko, Kolumbija, Venecuela, Ukrajina…

 

Kaže se da pasoš jedne zemlje vrijedi koliko i država koja ga je izdala. A i država vrijedi onoliko koliko je vani cinjenjen njen pasoš.

Vlasti Crne Gore neprekidno ističu mantru o „liderstvu“ Crne Gore u evroatlantskim integracijama i ponavlja kurtuazne ocjene stranih zvaničnika kako je Crna Gora priznata i cijenjena u NATO-u i EU. Vlada je takođe početkom ove godine pompezno najavila da je počeo kontroverzni i dosta osporavan u zemlji i vani „razvojni program prijema u CG državljanstvo radi investicija“. Za tu svrhu je Vlada, 28. maja 2019, potpisala ugovor sa Arton Capital, međunarodnom finansijskom konsultantskom agencijom koja je postala autorizirani agent za sprovođenje projekta ekonomskog državljanstva.

Na osnovu investiranja u Crnu Goru predviđeno je da do 2.000 stranih državljana u naredne tri godine stekne crnogorsko državljanstvo ukoliko ispuni određene kriterijume u smislu minimalne investicije (od 100 do 450 hiljada eura – zavisno od regiona) i da nisu pravosnažno osuđivani.

Arton Capital je poznat po svom detaljnom indeksu prohodnosti i atraktivnosti svjetskih pasoša. Od 199 rangiranih zemalja Crna Gora i njen pasoš se po individualnom indeksu nalazi tek na 85. mjestu, sa 121 državom u koju crnogorski državljani mogu putovati bez vize ili sa vizom koja se dobija na dolasku.Kada se bolje pogleda to i nije neki sjajan rezultat koji je preporučuje kao destinaciju za ekonomsko državljanstvo. Dovoljno je vidjeti da supasoši nekih vidno problematičnihi nestabilnih zemalja znatno bolje rangirani od crnogorskog, kao što je Meksiko (51.mjesto), Kolumbija (78.mjesto), Venecuela (74. mjesto), Ukrajina (63. mjesto), El Salvador (80. mjesto), Gvatemala (76.mjesto) itd.

Ako su pasoši ovih i mnogih drugih zemalja bolje kotirani od crnogorskog onda je jasno kakva je percepcija Crne Gore u svijetu.

Ono što je još interesantnije je kako se crnogorski pasoš kotira u regionu gdje je navodno Crna Gora „lider“ u razvoju i „na putu ka Evropi“ po riječima njenih vodećih političara. Ti isti političari vladajuće garniture su ranije isticali da će Crnoj Gori, kada povrati samostalnost, biti otvorena sva vrata svijeta dok će Srbija ostati zaglavljena u prošlosti zbog kosovskog i drugih problema i time biti izolirana od Zapada. Međutim, Srbija sa kojom je Crna Gora bila u državnoj zajednici do 2006. se kotira daleko bolje na Passport Index listi i nalazi se na 70. mjestu. Sa srpskim pasošem se može putovati bez vize ili sa vizom po dolasku u 131 zemlju. Makedonski pasoš se takođe bolje kotira od crnogorskog i nalazi se na 82. mjestu. Crna Gora je po istom indeksu bolja od Albanije (94. pozicija) i Bosne i Hercegovine (90.). Slično rangiranje ima i Henley & Partners Passport Index.

Međutim Sovereign Man Index (SMI) ima puno sofisticiraniji sistem evaluacije državljanstava koji se ne zasniva samo na broju država u koje se može ići bez vize već i na važnosti destinacija u koje se želi putovati sa dotičnim pasošem, kaoi broju posjetilaca i bruto društvenom proizvodu po glavi stanovnika zemlje nosioca pasoša. Tako na primjer, ako se sa pasošem A može putovati u Francusku i Kinu a sa pasošem B na Komorska Ostrva i Tuvalu onda će pasoš A imati prevagu nad pasošem B iako oba pasoša imaju pristup u po dvije zemlje. Po datim standardima ove rejting agencije čak i pasoši Bosne i Hercegovine i Sjeverne Makedonije imaju bolji status i vrijednost od crnogorskog pasoša.

Sovereign Man Index na osnovu niza parametara stavlja Crnu Goru na 79. mjesto vrijednosti njenog putnog dokumenta. Srpski pasoš na 54. poziciji je neuporedivo bolje rangiran od crnogorskog. Bosanski (69.pozicija) i makedonskog (73. pozicija) su takođe bolji od crnogorskog. Crna Gora je jedino bolja od Albanije koja je na 85. mjestu.

STC Index takođe daje prednost srpskom i bosanskom pasošu (mjesta 83 i 87) nad crnogorskim (90. pozicija). Oba indexa, SMI i STC takođe ocjenjuju gore pomenute pasoše haotičnih država Latinske Amerike znatno atraktivnijim od crnogorskog pasoša.

Kada se pogleda i težina dobijanja viza i druge povoljnosti za određene zemlje onda je priča o crnogorskom liderstvu i prepoznatljivosti još neubjedljivija. Primjer glavne zemlje NATO-a, Sjedinjenih Država, jasno pokazuje koje zemlje u regionu Amerikanci tretiraju povoljnije.

Crnogorski državljani američke vize za turistička putovanja dobijaju na tri godine sa više ulazaka. Iako Srbija, BiH i Makedonija nisu u NATO-u američki konzulati građanima tih zemalja još od kraja maja 2010. izdaju vize na minimum 10 godina sa više ulaza. Isto se odnosi na Hrvatsku dok su Slovencima američke vize odavno ukinute. Takođe procedura dobijanja vize i potrebna dokumentacija je jednostavnija za navedene zemlje. Osim američkih, i vize za druge prekomorske zemlje je lakše dobiti sa srpskim, bosanskim i makedonskim pasošima nego sa crnogorskim.

Jedino što čini crnogorski pasoš donekle atraktivnim za tzv. ekonomske investitore je da za Schengen zonu nije potrebna viza za turističke boravke do 90 dana, kao ni za teritoriju Ruske Federacije do 30 dana uprkos navodnom sukobu sa Moskvom koja je i najzaslužnija što Crna Gora uopšte ima svoj posebni pasoš, tj. državu.

Po pitanju radnih viza za crnogorske pomorce situacija je još gora. Već je izvještavano nekoliko puta u dnevnoj štampi o teškoćama dobijanja viza za crnogorske pomorce, koje su inače znatno kraćeg roka od nosilaca srpskih, hrvatskih, bosanskih i čak i albanskih pasoša. Monitoru je nekoliko pomoraca potvrdilo da se masovno aplicira za srpsko, bosansko i albansko državljanstvo, ko gdje i kako može, jer „Crnogorci imaju goru reputaciju i od Albanaca i Kolumbijaca“. Domaća i strana štampa je inače puna naslova o rekordnim ulovima narkotika na brodovima gdje su glavni akteri crnogorski pomorci.

Od evropskih zemalja vizu crnogorskim državljanima i dalje traže Velika Britanija i Republika Irska i njihovo ukidanje je bez izgleda do daljeg. Prije pet godina crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova je „ponovilo zainteresovanost za ukidanje viznog režima državljanima CG“ te će „u tom dijelu nastaviti odgovarajuće aktivnosti“ prema bezviznom režimu sa Britanijom. Za sada se golim okom ne vidi nikakva zainteresiranost a kamoli aktivnost crnogorske strane niti za Britaniju niti za druge prestižne destinacije. Istina, većina crnogorskih građana je zauzeta pukim preživljavanje i o putovanjima razmišljaju uglavnom u kontekstu odlaska na rad, većinom „na crno“.

Međutim, pitanje viznog režima i snage pasoša je stvar prestiža i reputacije svake države koja ozbiljno drži do sebe a pogotovo one koja nudi ekonomsko državljanstvo. Tako su Ujedinjeni Arapski Emirati (UAE)pokrenuli projekat lobiranja i dizanja rejtinga emiratskog pasoša sa ciljem da do 2021.god. emiratski pasoš izbije među pet najatraktivnijih i najprohodnijih svjetskih pasoša. Rezultati su već prevazišli očekivanja jer su Emirati uspjeli od 2016. povećati rejting svoga pasoša sa 122 zemlje na sadašnjih 175 država gdje mogu putovati bez viza ili dobiti vizu po dolasku i time su izbili na prvo mjesto Passport Index-a.

Sa druge strane Srbija, BiH i Makedonija vode aktivne kampanje i lobiranja u Londonu i u drugim prestižnim svjetskim centrima zajedno sa svojim dijasporama na ukidanju viza i brendiranju svojih zemalja. Srbijansko Ministarstvo spoljnih poslova je u međuvremenu imalo znatnog uspjeha isposlovavši ukidanje viza srpskim državljanima za Japan, Indoneziju, Burmu, Kinu, Mongoliju, Kuvajt, nekoliko karipskih turističkih država kao i ublažavanje restriktivnog kanadskog viznog režima i gore pomenute olakšice za američku vizu.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova je nakon koordinirane kampanje sa svojom dijasporom uspjelo skinuti Hrvatima vize za Kanadu još prije 10 godina. Hrvatska je prije toga vodila upornu i uspješnu kampanju za bezvizni režim sa Britanijom. Hrvatska je na 48. mjestu Sovereign Man indeksa, STC je stavlja na 31. mjesto dok je Passport Index pozicionira na broju 40. Hrvatima ostaje još jedino da se izbore za ukidanje američke i ruske vize. O snazi slovenačkog pasošu je izlišno uopšte i govoriti a kamoli ga porediti sa Crnom Gorom i bilo kojom drugom državom bivše Jugoslavije.

Za očekivati je prema dosadašnjem toku stvari da će Srbija, BiH i Makedonija takođe osigurati ukidanje viza za preostale destinacije puno brže i efikasnije od Crne Gore.

Arton Capital u svojoj ponudi inih državljanstava još nije uvrstio Crnu Goru ali pregledom ponude na njihovom website-u  vidi se da Crna Gora teško može biti konkurentna na tom polju. Arton Capital nudi kao ovlašćeni posrednik državljanstva Antigve & Barbuda, Dominike, Svete Lucije, Grenade i Svetog Kitsa & Nevisa. Pasoši svih pet karipskih država se na svim indeksima puno bolje kotiraju od Crne Gore dok prva tri ostrva nude ekonomsko državljanstvo za 100.000 američkih dolara što je manje od minimalnih 100.000 eura koje traži crnogorska vlada. Zadnja dva ostrva traže 150.000 dolara ali razlika u cijeni ne znači puno kad pasoši ovih državica imaju bolju prohodnost. Od evropskih destinacija Arton Capital posreduje za dobijanje državljanstava Malte i Kipra i cijena njihovih pasoša je puno veća od crnogorske. Za malteški pasoš treba izdvojiti milion eura a za kiparski čitavih dva miliona.

Koliko će crnogorski pasoš biti privlačan nekome iz inostranstva ostaje da se vidi u nadi da se neće ponavljati dosadašnji slučajevi „strateških partnera“ vlasti koji su već dobili CG pasoš. Zanimljiva je i uredba da za ekonomski program ne mogu aplicirati lica koja su pravosnažno osuđena. Po tome sudeći, lica sa međunarodnih potjernica koja su pod istragama ili tek treba da im se sudi izgleda mogu aplicirati bez problema kao i do sada.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAD VLAST KORUMPIRA: Jedan glas – dva stana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vlada je sa 2,6 miliona eura našeg novca častila stotinjak državnih funkcionera, dijeleći im stanove ili stambene kredite, iako su mnogima od njih listovi nepokretnosti već bili prepunjeni. Posebno problematično je to što su na spisku zaduženih kod Vlade upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu njen rad. Zove li se to korupcija

 

Ono što i nije smjelo biti tajna, konačno je objelodanjeno. Po nalogu premijera Duška Markovića, Komisija za stambenu politiku Vlade je krajem prethodne sedmice objavila spisak 95 funkcionera koji su tokom ove i prethodne dvije godine  dobili stanove ili stambene kredite po povoljnim uslovima. U prevodu – častili su ih našim novcem, pošto država pokriva  i do 80 odsto vrijednosti dodijeljenih kredita. Iz budžeta je za funkcionere ,,beskućnike” tako  izdvojeno 2,6 miliona eura.

Vlada je, međutim, i dalje nastavila da taji važne informacije u vezi sa  ovim poslom, pa još ne znamo  pod kojim uslovima i kriterijumima,  i uz kakva obrazloženja je dala kredite i stanove za ovih stotinjak funkcionera. A obrazloženja su sigurno zanimljiva. Tipa: direktoru Agencije za sprečavanje korupcije (ASK) Sretenu Radonjiću dati  40 hiljada eura, jer je, kako je priznao u svom imovinskom kartonu – kuću od 110 kvadrata ,,dao sinu”. Stan od 96 kvadrata nije poklanjao nikom, ali  mu je valjda tijesan. Ni pomoćni objekat i pašnjaci ne pomažu stambenoj tuzi Radonjića.

Njegovu stambenu muku premijer Marković odlično poznaje, pošto je direktor ASK tast premijerovog sina. Častio ga je da ne pati. A i zaslužio je. Uz sve, Radonjić, kao direktor Agencije kojoj funkcioneri moraju prijaviti svu imovina, propustio je da u kartonu navede ovo malecko kreditiranje.

Radonjić nije jedini funkcioner koji je imao stanove i kuće, a koji je od Vlade dobio još jedan stančić, da mu se nađe, ili gotovo pa bespovratni stambeni kredit. Na spisku su ministri, poslanici, čelni ljudi institucija, kao i predstavnici pravosuđa. Posebno problematično je to, što su pojedini koji su čašćeni stanovima ili novcem od strane Vlade, iako su stambeno obezbijeđeni, upravo oni koji bi trebalo da kontrolišu rad te iste Vlade. Poput tužilaca, sudija, policajaca, te čelnika Agencije za sprečavanje korupcije, policije i drugih institucija zaduženih za borbu protiv korupcije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU: Režimski kadrovi opšte prakse glume diplomate

Objavljeno prije

na

Objavio:

Crna Gora ima 28 ambasada. Zakon o vanjskim poslovima propisuje da se šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja iz reda diplomata. Zakon predviđa i da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 odsto. Nekarijernih, tj. partijskih ambasadora je već sada više od propisane norme, a najavljenim imenovanjima taj broj će se povećati

 

Novoizabranog ambasadora Crne Gore u Sarajevu Obrada Miša Stanišića ne treba posebno predstavljati domaćoj javnosti. Ko god je bar jednom odgledao skupštinski prenos zna o kakvom se redovu  DPS-a radi. Argumenti, dokazi, logika, očiglednost, to u raspravi ne pomaže, on je uvijek i po svaku cijenu na partijskoj liniji. Kada je otkrivena afera Snimak, Stanišić je ustvrdio: ,,Partija kojoj pripadam nikad nije donijela odluke koje se kose sa zakonima”.  Po zadrtosti se jedino može uporediti sa DPS podmlatkom u Skupštini.

Skupštinski Odbor za međunarodne odnose i iseljenike, na čijem je čelu DPS poslanik Andrija Nikolić, nedavno je jednoglasno podržao predlog da Stanišić postane ambasador. U obrazloženju se ne navode  izvrsne partijske preporuke, već se podsjeća da je Stanišić pola decenije, od 1993. godine  bio pomoćnik ministra inostranih poslova zadužen za kontakt sa iseljenicima. Pretpostavljeni mu je bio, sada ljuti politički protivnik, Miodrag Lekić.

Prema Ustavu, predsjednik Crne Gore imenuje ambasadore, na osnovu predloga Vlade i mišljenja pomenutog Odbora.

Kako je Milo Đukanović predsjednik države i lider DPS-a, on je političkog direktora svoje partije Tarzana Miloševića imenovao za novog ambasadora u Beogradu. Milošević, bivši košarkaš, pa poznati privrednik karijeru je počeo u Višegradu, potom se biznisom bavio u rodnom Bijelom Polju, politički uzlet je počeo kao predsjednik Opštine Bijelo Polje, i na toj funkciji je proveo dva mandata. Potom je izabran za ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja u vladi Mila Đukanovića, da bi prešao na sadašnju partijsku funkciju.

Sa dva najnovija imenovanja, crnogorska diplomatija od Triglava do Makedonije, na čelu svojih ambasada ima isključivo partijske kadrove. Ambasador u Sloveniji je Vujica Lazović, bivši potpredsjednik Đukanovićeve Vlade, SPD, pa SD kadar; Boro Vučinić, DPS ministar, nakon upravljanja ANB-om imenovan je za ambasadora u Hrvatskoj; Ferhat Dinoša, bivši lider DPS koalicionog partnera Demokratske unije Albanaca i ministar za ljudska i manjinska prava, ambasador je u Prištini.

Najave govore da će se ambasade Crne Gore i ubuduće ,,pojačavati” partijskim kadrovima. Vijesti su nedavno pisale da je poslanik Bošnjačke stranke i predsjednik odbora te partije u Podgorici Nedžad Drešević najozbiljniji kandidat za ambasadora Crne Gore u Tirani, očekuje se imenovanje i savjetnika predsjednika Skupštine Ivana Brajovića, Periše Kastratovića za ambasadora u Turskoj. Na optužbe da je sa funkcije savjetnika predsjednika parlamenta, Kastratović tokom prošle godine vodio predizbornu kampanju za SD u Beranama, iz parlamenta su  uzvratili cinizmom: ,,Da li i ko­li­ko slo­bod­nog vre­me­na sa­vjet­nik pred­sjed­ni­ka pro­vo­di kod ro­di­te­lja u Be­ra­na­ma, kao i to da li je član ne­ke po­li­tič­ke par­ti­je, pri­pa­da di­je­lu pri­vat­nog ži­vo­ta ko­ji ne bi smio bi­ti pred­met ni­či­jeg in­te­re­so­va­nja”.

Da diplomatska mreža Crne Gore mora biti profesionalnija i oslobođena uticaja vladajućih partija, bivše i karijerne diplomate upozoravaju odavno.  ,,Upravo je odabir diplomatskog kadra po partijskoj, a ne stručnoj liniji, jedan od glavnih problema u predstavljanju interesa Crne Gore u inostranstvu’’, isticali su krajem 2012. iz opozicionih partija SNP-a, DF-a čak i tadašnje  Pozitivne Crne Gore.

U junu prošle godine, nakon što je DPS-u poklonio Nikšić i Podgoricu, i spasio ih na državnom nivou, lider ugašene Pozitivne Darko Pajović, nagrađen je za zasluge ambasadorskom foteljom u Kini. Toliko mu dobro ide, da je početkom ove godine, pored Kine, Pajović, ukazom predsjednika Đukanovića, postao ambasador Crne Gore i u Indoneziji, na nerezidentnoj osnovi, a u junu i u Republici Koreji.

Ne pokazuje samo Pajović izuzetne ambasadorske kapacitete.  Dušanka Jeknić dobila je početkom godine zeleno svjetlo da bude ambasadorka Crne Gore u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Jeknić, koja je domaćoj javnosti poznatija po konzulatu u Milanu i italijanskoj optužnici za šverc cigatereta, iz Abu Dabija će biti nadležna i za Bahrein, Katar, Novi Zeland i Australiju!

Zanimljivo je da ambasada Crne Gore u Briselu, pored Belgije, pokriva Holandiju, Luksemburg i Tajland. Na čelu ove ambasade je od 2015. bivši državni sekretar za politička pitanja u Ministarstvu vanjskih poslova i evropskih integracija Vladimir Radulović, koji je bio kadar SDP-a.

Sanja Vlahović, koja je nakon afere plagijat skrajnuta od strane DPS-a, a sa fotelje ministrice nauke i preraspoređena u diplomate , iz ambasade u Rimu, pored Italije, pokriva Maltu i San Marino. Borislav Banović, je od 2015. kao tada SDP-ov kadar,  ambasador u Londonu, a prošle godine Vlada ga je imenovala za stalnog predstavnika Crne Gore pri Međunarodnoj pomorskoj organizaciji. Bivši ministar zdravlja i funkcioner DPS-a Budimir Šegrt za sada je samo ambasador u Poljskoj.

Dok partijske diplomate pokrivaju po  više zemalja, godinama se govori o tome da u državama Skandinavije nijesu oduševljeni time što Crna Gora nema svoja predstavništva na sjeveru Evrope, s obzirom na značajnu finansijsku pomoć koju je Crna Gora dobijala i dobija od njih.  Sjedište ,,ambasada” Crne Gore za Dansku, Švedsku, Finsku i Norvešku je u Podgorici. Ambasador za ove četiri zemlje je Miroslav Ščepanović, direktor Direkcije za Evropu u Ministarstvu vanjskih poslova.

Iz Ministarstva vanjskih poslova, na čijem čelu je Srđan Darmanović, Monitoru su kazali da Crna Gora ima 37 diplomatsko-konzularnih predstavništava, odnosno 28 ambasada, šest misija i tri generalna konzulata, u kojima je ukupno zapošljeno 123 službenika.

Na pitanje o zaradama ambasadora iz Ministarstva su  odgovorili ovako : ,,Zarade se determinišu kao suma osnovne zarade i posebnog dodatka koji je proizvod bruto osnovice za obračun troškova života i indeksa troškova života, defnisanim po metodologiji Ujedinjenih nacija (PAI indeksom)”. Napomenuli su i da šefovi diplomatsko-konzularnih predstavništava redovno prilažu Izvještaje o prihodima i imovini.

Nije baš tako. Miodrag Vlahović, bivši ministar vanjskih poslova, potom ambasador u SAD, a sada ambasador Crne Gore u Vatikanu, godinama ne prijavljuje svoju imovinu. Ostali ambasadori su revnosni – Sanja Vlahović mjesečno prima 4.206 eura, Darko Pajović – 4.606 eura, Vujica Lazović – 3.878, Boro Vučinić oko 3.500 eura, Dušanka Jeknić – 4.746 eura…

Interesovalo nas je i da li su nekarijerne ,,diplomate’’ prije stupanja na funkciju imale obuku: ,,U susret preuzimanja dužnosti, svaki diplomata Crne Gore dužan je da obavi konsultacije u okviru Ministarstva vanjskih poslova, kao i u drugim resorima i institucijima, što je definisano internim procedurama koje imaju za cilj sveobuhvatnu pripremu za obavljanje diplomatske misije”, kazali su nam iz Ministarstva.

Na naše pitanje koliko je karijernih diplomata a koliko onih koji su posredstvom članstva u partiji izabrani za ambasadore, iz Ministarstva su nam odgovoril: ,,Na tragu odredbi člana 63 Zakona o vanjskim poslovima (Službeni list Crne Gore, br. 70/17), šef diplomatsko-konzularnog predstavništva postavlja se iz reda diplomata. Takođe, stavom 3 istog člana Zakona propisano je da nekarijernih šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava može biti najviše 30 posto. Nekarijerni šefovi crnogorskih DKP-a su lica sa izraženim profesionalnim iskustvom i zapaženim poslovnim rezultatima, koji svojim radom umnogome doprinose međunarodnom pozicioniranju i ostvarivanju vanjskopolitičkih prioriteta naše države”.

Diplomate s iskustvom znaju da politička imenovanja podrazumijevaju vrhunske naučnike, kulturne radnike, privrednike… Sjetite se gorepomenutih pa sami procijenite da li se ko od njih uklapa u navedeni profil.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo