Povežite se sa nama

FELJTON

Napadom do pobjede

Objavljeno prije

na

„Ničim se ne može opisati strah koji Crnogorci nanose svojim neprijateljima u ratu. Dokle god rat traje odriču se svojih ličnih sklonosti, interesa i međusobne svađe. Umrijeti s oružjem u ruci, smatraju kao Božju naklonost. Stoga se nijedan Crnogorac neće poniziti da od neprijatelja traži milost. Ako je u boju teško ranjen i nemoguće ga je spasiti, drugovi mu odsijeku glavu. Prilikom napada na Klobuk, u kojem su učestvovali Rusi i Crnogorci, jedan je odred ruske vojske bio primoran na odstupanje. Jedan viši ruski oficir iznemogao je i posustao od umora. Istoga trenutka dotrča k njemu jedan Crnogorac i reče mu, vadeći svoj jatagan: „Junak si treba da ti odsiječem glavu. Pomoli se Bogu i prekrsti se…” Uplašen ovim predlogom, oficir, pribravši svu snagu, ustade i pomognut od istog Crnogorca dođe do svog odreda. Sijekući neprijateljima glave, Crnogorci znaju da to isto i neprijatelji rade kad im oni padnu u ruke. Stoga oni iznose iz boja svoje ranjene na leđima. Za vrijeme okršaja služe se nekim uzvicima i dovikivanjem, kojim se sporazumijevaju gdje je najzgodnije napasti neprijatelja. „Tada, iznosi ruski oficir Bronjevski, od kojeg uzimamo ove pojedinosti – nastaje strašan prizor: ljudi trče preko stijena sa potpuno krvavim ljudskim glavama obješenim o vratu, dižući divljačku viku”.

Oružje, komad hljeba i sira, glavica bijelog luka, malo rakije, staro pohabano odijelo, dva para opanaka, to je oprema crnogorskog ratnika. Noću spava ondje gdje se nađe
i, postavivši pušku pored sebe, zaspe kao da je u najljepšoj postelji. Tri-četiri sata odmora dovoljno mu je, te je uvijek spreman da ustane ako do njegovog uva dopre čuveni usklik na uzbunu: „A, ko je vitez” (Moniter, Pariz, 1858.).

Ovakve predstave o crnogorskom ratniku su, iako površne, prilično realno ocrtavale njegov profil na istorijskom fonu etnosocijalnih, geo-političkih i drugih okolnosti.

Iz društvene strukture proizašla je osnovna taktička formacija – četa i plemenska vojska – bataljon, koja je ostala nepromijenjena u toku četiri stoljeća. Osnovna jedinica bila je sposobna za samostalno izvođenje gerilskih dejstava. Ali, ono što je činilo različitom vojnu organizaciju Crnogoraca od organizacije drugih gerilskih vojski u istoriji, jeste to što su osnovne jedinice prostim fizičkim zbrajanjem, jednostavno i brzo, postajale efikasne združene taktičke i operativne formacije za vođenje opsežnih operacija i odlučujućih bitaka, kao i bitaka uništenja, po broju ljudi i tehničkoj opremljenosti daleko nadmoćnijih armija. To je bilo moguće stoga što je crnogorska etnička vojna formacija ostvarila optimalizaciju ljudskih, materijalnih i drugih činilaca rata.

Marševskom poretku Crnogoraca na teritoriji sa mogućim iznenađenjima divili su se strani i školovani oficiri. Kapetan Kovaljski, ruski rudarski inženjer koji je 1838. godine pošao od Cetinja preko Zagarča, Bjelopavlića i Pipera za Zlaticu, nadomak Podgorice i turskih garnizona, imao je kao pratnju mali odred Crnogoraca koji ga je štitio preko opasne teritorije. Kovaljevski je kasnije sa divljenjem pisao kako je zapovjednik njegove pratnje isturao bočna obezbjeđenja, izviđače, prethodnice i osmatrače, tako da je svako iznenađenje bilo potpuno isključeno. Ruski kapetan bio je zadivljen načinom kretanja Crnogoraca.

Kada je crnogorski odred morao prelaziti teritoriju na kojoj su moguća iznenađenja, a nije bio u prilici da prethodno izvrši izviđanje, niti da biva vrijeme i meteo uslove za marš, već je morao krenuti smjesta, onda se kretao u veoma razvučenom marševskom poretku i u više kolona, kako bi eventualno iznenađenje zadesilo jednu od njih, a ostale bile u stanju da joj priteknu u pomoć.

Kolona Katunjana od 1200 boraca, a po drugoj vjerovatnijoj verziji samo 300 boraca, trebalo je da prijeđe Bjelopavlićku ravnicu i pritekne u pomoć Crnogorcima iz Brda koji su se sukobili sa Turcima u selu Slatina, svjeveroistočno od ravnice. Događaj se zbio 1718. godine, a u narodnim pjesmama ostao je spomen na rastegljivost marševskog poretka ovog odreda.

Crnogorska četa je do neslućenih razmjera usavršila zasjedu, inače karakteristični oblik gerilskog djejstva. Zasjede su postavljene tamo gdje ih niko ne očekuje. Prikrivane su i maskirane, tako da ih je bilo gotovo nemoguće otkriti. Vatra se uvijek otvarala na bliskom odstojanju. Zatim bi četa sa kuburama i handžarima jurišala i upadala u marševski ili borbeni raspored neprijatelja i, po pravilu, uvijek odnosila pobjedu.

Velika pokretljivost, neviđena manevarska sposobnost crnogorskog pješaka, te gotovo identičnost marševskog i borbenog poretka, činili su da Crnogorci postanu nenadmašni u izvođenju dejstava iz pokreta, naročito ofanzivnih. Stotine, po obimu malih i po ciljevima ograničenih, turskih kaznenih ekspedicija na pojedina crnogorska sela i krajeve ili katune, kada su i turske čete dejstvovale crnogorskom četnom taktikom doživljavale su neuspjeh upravo zahvaljujući toj odlici crnogorskog vojevanja koju je pored ostalog, omogućavala i vrhunska solidarnost i nenadmašan instinkt za sadejstva boraca i grupa. Otežani sistem komandovanja u ovakvoj vrsti dejstava potpuno su nadoknađivali visoki individualni borački kvaliteti.

Dejstva iz pokreta su najmanje istraženi vid dejstava i skoro da nema pravila koja definišu načela napada ili odbrane iz pokreta i u susretnim bojevima. Koliko je poznato, ovakav vid dejstva niko uspješniji nije vodio od Crnogoraca, pri čemu je, čini se, najvažnija činjenica da se borbeni poredak Crnogoraca u napadu – rasuti streljački stroj – gomila, gotovo nije razlikovao od marševskog poretka.

Napad je bio najomiljeniji vid borbenih dejstava Crnogoraca. Gotovo uvijek su se borili u gomilama, to jest u rasutim streljačkim strojevima koji nijesu dopuštali neprijatelju da ih dočeka u linijskom poretku i na otvorenom zemljištu. Crnogorci su pod zaklonom šuma i rastinja i na ispresijecanom zemljištu napadali u veoma pokretljivim rojevima. I gotovo sve svoje pobjede izvojevali su u bliskoj borbi – prsa u prsa.

U toj vrsti ratovanja Crnogorci su držali primat u Evropi više od četiri vijeka. Ta prednost nadoknađivala je Crnogorcima nadmoć neprijatelja u tehničkoj opremljenosti, snabdjevenosti o obučenosti u rukovanju modernom ratnom tehnikom, kao i brojčanu nadmoć.

Junaštvo Crnogoraca bilo je u saglasju sa ostalim psihofizičkim odlikama- izdržljivošću, upornošću, okretnošću koje su bile rezultat uslova života u datim istorijskim okolnostima. Sve je to doprinosilo razvoju ofanzivne taktike sa naglaskom na borbu prsa u prsa, koja je po formi bila odbljesak srednjovjekovne viteške tradicije, a u suštini izraz psihofizičkih sklonosti, ekonomskih uslova i istorijom odabrenog osnovnog i glavnog oružja Crnogoraca – jatagana. Tako se etnička vojna formacija Crnogoraca nalazila u kvantitativnom i kvalitativnom suglasju sa načinom ratovanja i ljudskim i materijalnim faktorima.

Oprema crnogorskog borca sastojala se, kao što je već rečeno, od tikve za vodu i poluprazne torbice, a oružje od duge puške, jedne ili dvije male puške – kubure, otete ili kupljene za tuđe novce, i jatagana. Iako je efikasnost vatrenog oružja, puške, kubure i revolvera u rukama crnogorskog borca bila dovedena do maksimuma, a streljačka vještina do savršenstva, zbog stalne oskudice u prahu i olovu, te psihofizičkih osobina kao taktike i načina ratovanja, jatagan je bio i ostao glavno i osnovno oružje četiristogodišnjeg rata i revolucije.

Bilo bi suviše spiritistički tvrditi da su individualni borački kvaliteti Crnogoraca mnogo nadmašivali borbe okolnih etničkih sastava ili invazionih armija. Ono što je, međutim, sasvim sigurno jeste činjenica da se, prostim zbrajanjem boraca, osnovnih taktičkih jedinica u združene operativne i strategijske sastave, udarna snaga i borbeni učinak ne samo linearno povećavao, već višestruko multiplicirao. Tako, nešto preko šest hiljada Crnogoraca na Krusima tuče preko 23 hiljade Turaka.

Ima i manje ubjedljivih primjera i izuzetaka, ali je gotovo pravilo da združeni crnogorski sastav uvijek u otvorenoj bici pobjeđuju višestruko nadmoćnijeg neprijatelja, iako bi, ako se zanemari tradicija u malom ratu, teško bilo ustvrditi da je Crnogorac pojedinačno nadmašio borca neke od armija sa kojima se sukobljavao. Ali, u središtu filozofije taktike, pa i strategije crnogorskog rata bilo je brzo i odlučno rješenje kao jedini izbor.

(Kraj)

Komentari

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (V): Zaštitnica Kotora i sultanija iz Bratonožića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 


Sveta Ozana KOTORSKA
– Rođena je u selu Releza u Lješanskoj nahiji 25. novembra 1493. godine u pravoslavnoj porodici. Pretpostavlja se da je njeno ime po rođenju bilo Jovana Đujović, jer je Đujović jedino bratstvo u selu Releza.

Pojedini autori njene biografije pominju ime – Katarina Kosić, za koje se smatra da ga je ona sama odabrala, s obzirom na to da je rođena 25. novembra, na dan Svete Katarine Aleksandrijske, prema gregorijanskom kalendaru, a koja joj je bila uzor.

Blage naravi, lijepog lika, Ozana je kao djevojčica vrijeme provodila čuvajući ovce. Od malih nogu bila je prožeta ośećanjem pripadanja prirodi i Bogu. Godine 1507., a nakon očeve smrti, poput mnogih mladih Crnogorki toga doba, odlazi da služi u bogatoj kući u Kotoru, u domu Aleksandra Buće, potomka ugledne patricijske porodice.

U toj je kući Ozana naučila da čita i piše, naučila je italijanski i latinski jezik, mogla je čitati teološku literaturu.

Presudan trenutak u životu Ozane dogodio se na Veliki četvrtak u Kotorskoj katedrali, kad je Ozana donijela odluku da život provede kao rekluza (lat. reclusio – tamnica). Na dan Preobraćanja Svetog Pavla, 25. januara 1515. godine, Ozana je postala dominikanka trećeretkinja (laički monaški red), položivši stroge regulae – zavjet siromaštva, čistote i poslušnosti, dobila je ime Ozana, po Blaženoj Ozani iz Mantove.

Ozana se, uz blagoslov kotorskog biskupa Tripuna Bisantija, nastanila u uglu crkve Svetog Bartolomeja, prostoru veličine jednog koraka odakle je mogla da sluša svetu misu. U tom prostoru provela je sedam godina, nakon kojih se nastanila u malu isposnicu kraj matične dominikanske crkve u Kotoru, crkve Svetog Pavla, blizu Kotorske katedrale đe ostaje do kraja života.

,,Kao ‘zazidana devica’ živjela je 52 godine. Iz ćelije je izašla samo kada je Kotoru prijetila opasnost od turske opsade, da bi snažila duh branilaca grada. U njoj se molila, bdjela, posvećivala obredima u propisanom vremenu, čitala Sveto Pismo i vezla (pripisuje joj se izvezeni korporal koji se čuva u Kotorskoj katedrali). Pridržavala se najstrožijih oblika pokore: ispod redovničke haljine nosila je željezni obruč sa kostreti, spavala na drvenim lestvama sa pet prečki, koliko je i bilo Hristovih rana, glavu polagala na komad drveta prekriven platnom, bila u gotovo neprekidnom postu, o hlebu i vodi, i svoje tijelo izlagala teškim oblicima mortifikacije”.

Za vrijeme nevolja i nedaća hrabrila je Kotorane, bila spremna da ih sasluša, pomogne i podijeli mudre savjete. Zato su je pośećivali mnogi mještani, ali i stranci, plemići i građani.

Umrla je 27. aprila 1565. godine u 72. godini života. Njeno tijelo nošeno je ulicama Kotora, a odar se pośećivao tokom više dana. Njeno tijelo, neraspadnuto, ostalo je crkvi Svetog Pavla do 1807. godine, kada je francuska vojska crkvu pretvorila u skladište. Iz crkve Svetog Pavla, tijelo Ozane Kotorske prenešeno je u crkvu Svete Marije Koleđate, đe se i danas čuva.

Dan Blažene Ozane, 27. april, Kotorska biskupija obilježava održavanjem svečane mise. Blažena Ozana zaštitnica je grada Kotora i Kotorske biskupije, a Splitska mitropolija poštuje je kao zaštitnicu ekumenizma.

 

Vidosava BALEVIĆ – Čobanica s Pelevog brijega, Vidosava Balević, u periodu između 1670. i 1676. godine bila je turska carica u doba sultana Mehmeda IV, koji je upravljao carstvom od 1642. do 1693. godine. D. Burzan navodi da je Vidosava ujedno „prva Podgoričanka, supruga nekog stranog suverena“.

Kako je đevojka iz Bratonožića postala sultanija, zapisao je Marko Miljanov u Primjerima čojstva i junaštva, pod naslovom Slučajno prijateljstvo Bratonožića sa carem turskijem:

,,Jedni Turci, koji su carskijem poslom odili po carevini došli su od Kolašina preko Lijeve Rijeke i Brskuta; na vodu su našli šćer Stanoja Radonjina, đe poji svoje ovce. Turci se zagledaju u đevojku da bi valjala za cara, ufate je i povedu caru u Stambol, i kazaše mu đevojku, da im (se) dopala za njega. Izvedoše ju pred cara, a on ju upita: ko je i oklen je? Ona se uvrže da je nijema i da ne umije (zborit), i ne moga ju car, ni oni koji su je doveli, nagnat’ da progovori. Nadala se je da te ju vrnut kad vide da ne umije progovorit. Car naredi te je zatvoriše samu u kamaru, a postavi stražu tajno da sluša hoće li progovorit štogođ. Tu su joj jelo donosili; drugi je nije ko gleda. Poslije nekoliko dana ona je počela tužet’ ovako: Željo moja, oče Stanoje! Željo, brate Pejo, Željo, striko Vujo! O Brskutu, moj svileni skutu! Vjetarniče, moje živovanje! O Verušo, gubikozja dušo…!”

Kad je straža javila sultanu da je Vidosava progovorila, on dovede čovjeka da mu prevede njenu pjesmu, te Vidosava kroz suze ispriča caru ko je, odakle je i koga ima kod kuće. Moćni sultan, očigledno opčinjen ljepotom robinje, odmah je poslao sejmene u Bratonožiće da dovedu u Stambol oca i strica i brata Peja.

„Bratonožići kad su došli u Stambol”, po daljim zapisima Marka Miljanova, zna se ,,da je Peja car metnuo za vojvodu, te je sudio i harač kupio od Skadarskog Blata do Lješnice, preko Koma i da im je car (dao) dva pisma, jedno Peju, a jedno Vuju, da ne daju caru harač. A vratili su se Bratonožići s velikijem darovima i carskom vlasti”.

Rovinski je takođe pisao o vojvodi Peju, da je vojvodstvo dobio od sultana, koji je u svom haremu držao njegovu prelijepu sestru, silom odvedenu. Kasnije su, po predanju, privilegije izgubili zbog saradnje sa Mlečanima.

Nakon ovih događaja gubimo dalje zapise o Vidosavi. Vidosava je po dolasku u Stambol dobila tursko ime. U turskim arhivima nalazimo sljedeće: Kada je Mehmed IV svrgnut, u stari dvor je poslana njegova žena, o kojoj nema puno podataka. Nakon svrgavanja Vidosava je svoje ośećaje izrazila pjesmom, koju je Mehmed prijekorno napisao za nju, to su bile narodne pjesme napisane u slogovima, prvi put zabilježene u Turskoj.

Tako je Vidosava svoj put otpočela i završila pjesmom, tužbalicom.

(Nastaviće se)
Ilustrovala: Tijana Todorović

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (IV): Oda ljubavi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

Mara CRNOJEVIĆ – Mara, šćer hercega Stjepana Vukčića Kosače, bila je druga supruga Ivana Crnojevića, gorostasne figure crnogorske istorije. Neobična je ljubavna priča Mare i Ivana. Kao da se poslije toliko vjekova ponovila ona velika ljubavna pripovijest između Vladimira i Kosare.

Ivan je u mladim danima proveo kao zatočenik 10 godina na dvoru hercega Stjepana. To je bila garancija da njegov otac Stefanica neće napadati i mijenjati granice koje su uspostavljene između teritorija Zete i dijela bosanske države, koju je držao Stjepan. Ivan je uz posredovanje Mletaka oslobođen. Za vrijeme zatočeništva Ivan se zagledao u Maru i rodila se ljubav između njih. Zbog raznih okolnosti i sukoba oko teritorija ta ljubav nije odmah krunisana brakom.

Mara je rasla na dvoru koji je podržavao Crkvu bosansku (bogumile) i đe su dosta uticaja imali i franjevci. Dodir sa različitim kulturama uticao je i na nju i na mladoga Ivana da prošire svoje vidike i obrazovanje. Marin otac Stjepan ženio se tri puta i nije sasvim pouzdano od koje mu je supruge šćer Mara. Prva supruga Stjepana Kosače bila je zetska vojvotkinja Jelena Balšić, šćer Balše III.

Mara i Ivan su se vjenčali 1469. god. Za njihovu svadbu darove je poslala i Dubrovačka Republika. Imali su tri sina. Najstariji Đurđe, osnivač štamparije, imao je titulu gospodar zetsko-crnogorski. Drugi sin, Stefan, gospodin Zete i Crne Gore, umro je u Veneciji bez poroda. Najmlađi Staniša, pošao je kao zatočnik u Carigrad i tamo se islamizirao, nazivajući se Skender-begom. U ljetopisima se pominje da su Mara i Ivan imali dvije ili tri šćeri. Neđe se navodi da su imali samo jednu šćer, koja se zvala Jekatarina. Ona je bila udata za vlaškog vojvodu Radula. Zabunu poneđe izaziva i pominjanje Ivanove sestre Anđeline.

Mara Crnojević bila je velika podršku Ivanu u borbi za slobodu i utemeljenje savremene Crne Gore. Iako o Mari Crnojević nema mnogo podataka, njen blagotvorni rad i uticaj vide se u djelima njenog supruga i potomstva. Mara je na svoje potomke prenijela, a nas obogatila, ljubav prema umjetnosti i poštovanju kulture.

Jelisaveta-Lizbeta CRNOJEVIĆ – Plemkinja, zetska/crnogorska vladarka i nasljednica Đurđeva trona.

Jelisaveta, druga supruga zetskog/crnogorskog gospodara Đurđa Crnojevića, bila je plemićkog roda. Ona je šćer Antonija Erica, iz bogate venecijanske vlastelinske porodice. U izvjesnoj mjeri početak njenog braka s nasljednikom gospodara Ivana Crnojevića može se svrstati u političke dogovore, karakteristične za srednji vijek.

Ivan je ratovao sa Venecijom i da bi se popravili odnosi kotorski knez i providur Paolo Erico, posredovao je da se njegova rođaka uda u Crnu Goru.

Iako je Venecija mislila da će preko Jelisavete imati uticaja na Đurđa, on je ženidbu shvatio kao svoju privatnu stvar, od koje ne zavisi državna politika. Jelisaveta je bila podstrek i potpora Đurđu u duhu renesanse, koji je prodirao na Cetinje i Crnu Goru, a vrhunac je bio kad je Đurđe štampao knjige u prvoj državnoj štampariji na svijetu.

Jelisaveta i Đurđe imali su šestoro djece, sinove Solomona, Konstantina, Ivana i šćerke Mariju, Antoniju i jednu o kojoj nema podataka. Kakva je Jelisaveta bila najbolje se vidi iz Đurđevog odnosa prema njoj, koji je ona svakako zaslužila svojom ljubavlju, odanošću i posvećenosti porodici i Crnoj Gori. Đurđe je volio Jelisavetu, pametnu i lijepu ženu i to ga je nadahnjivalo.

U borbi za spas države i slobode Đurđe je morao napuštiti Crnu Goru. U svom testamentarnom pismu, pisanom 22. oktobra 1499. godine, upućenom Jelisaveti, otkriva se sva veličina njihovog odnosa, neizmjerne ljubavi i uvažavanja. Pismo počinje obraćanjem i objašnjenjem oporuke u slučaju svoje smrti: ,,Tvoj Đurđe Crnojević, tebi draga ženo. Izabeto, evo pišem, što ti oporučiti imam, ne bih li te razveselio. Bog sam zna, kad ćemo se, i gđe opet sastati, spomenuvši se smrtnoga časa, odlučio sam napisati ovu oporuku… Moja je tvrda volja: da ti niko, bio on duhovni, bio svjetovni gospodin, bio brat, bio stričević, ili kojega mu drago položaja čovjek, ne može zapovijedati, ili te na što silom primorati, nego naređujem, da te niko ne smije pitati za ono što si po mojoj zapovijedi učinila… Na dalje da posjeduješ sve ono što je gore napisano, udala se, ili udovala, riječju: da budeš, dok si živa, gospodarica od svega od čega bio gospodar ja, da sam u životu!”

Njegova oporuka, neobična je čak i za današnje doba: ,,Jednom riječju: tebi, draga ženo Izabeto, isporučujem sve, i naređujem, da vladaš sama, budi onijem što nijesam napisao, tako stečenijem, kao i onijem, što bi nas s vremenom moglo dopasti; i da ti, moja ženo, za moju grješnu dušu i za moju dragu đečicu i za uzveličenje svoga poštenja upravljaš po volji svijem mojim imetkom, malijem i velikijem!”

,,Daj, rekoh, sve crkve svete Marije na rijeci Cetini; i tako će svijet poznati pravu ljubav, kojom si me ljubila, kad vide, da ljubiš i dušu moju poslije smrti…”

Veličanstvena oda ljubavi i poštovanja ispisana rukom crnogorskog gospodara. Jelisaveta-Lizbeta i Đurđe više se nijesu sreli.

(Nastaviće se)

Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

FELJTON

ŽENE CRNE GORE (III): Temelji države Zete

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor prenosi djelove iz monografije Žene Crne Gore, u izdanju UNDP-a i Narodne biblioteke „Radosav Ljumović” koja je urađena sa željom da mapira žene i ulogu žena u vertikali crnogorske istorije. Autorke su  Olivera i Tijana Todorovic, urednik Dragan B. Perović

 

 

JELENA BALŠIĆ – vladarka Zete/Crne Gore.

Jelena Balšić, šćer Lazara Hrebeljanovića, rođena je između 1366. i 1371. godine u Prilepcu. Jelena je poznata i kao Despa, iako je to ime njene mlađe sestre, Olivere, udate za sultana Bajazita.

Jelena se u 17. godini (1386. godine) udala za Đurđa II Stracimirovića Balšića, sa kojim je živjela 17 godina, do njegove smrti 1403. godine.

Vladala je u ime sina Balše III i zajedno s njim sve do 1411. godine, a onda se preudala za Sandalja Hranića.

Jelena Balšić je i po porijeklu i po položajima koje je zauzimala izuzetno zanimljiva ličnost crnogorske istorije.

Za vrijeme upravljanja Zetom jednakim žarom borila se za njeno očuvanje. Kao vladarka, svrstala se u red žena vladarki koje su vodile mudru politiku.

Vladavina Jelene Balšić obilježena je ratovanjem protiv Venecije (1405–1409). Jelenina namjera bila je da pod vlast Zete vrati gradove Skadar i Drivast, koje je Đurađ ustupio Veneciji.

Kad je bilo potrebno pregovarati s Venecijom, Jelena je otišla umjesto sina Balše, pokazujući odlučnost i borbenost, ali i sentimentalnost. Mir sa Venecijom sklopljen je 1409. godine.

Nadživjela je prvoga muža 40 godina, sina 22, a drugoga muža 8 godina.

U Zetu se vratila nakon 1435. godine s namjerom da za sebe sagradi grobnu Bogorodičnu crkvu na ostrvu Beška (Brezovica), đe je i sahranjena 1443. godine.

Od njenih pisama i sopstvenih tekstova, njen ispovjednik Nikon Jerusalimac sačinio je u Goričanima ,,Gorički zbornik”.

O Jeleni Balšić, Nikola I Petrović-Njegoš pisao je u romanu Despa, zapravo je svoj roman posvetio Jeleni Balšić. Ovaj roman objavljen je na Cetinju 2008. godine.

Godine 2005, Narodna knjiga Beograd objavila je roman Mesečeva rosa, Teodore Tare, koji za temu ima upravo život i rad Jelene Balšić.

MARA-MARIJA CRNOJEVIĆ Plemkinja, vladarka, supruga Stefanice Crnojevića, Mara, koju u nekim spisima zovu i Marija, najstarije je dijete Ivana i Voisave, iz albanske velikaške porodice Kastrioti. Njen brat je čuveni i legendarni junak Skenderbeg (Đerđ Kastrioti) koji je digao bunu protiv sultana i 1444. godine pozvao okolne narode na zajedničku borbu za slobodu. Dobio je nadimak „Zmaj od Albanije“, a Turci su ga zvali Iskander, po Aleksandru Makedonskom.

U Maru se zaljubio Stefan Stefanica Crnojević, prvi vladar Zete/Crne Gore iz porodice Crnojevića. Prvi pomen o Stefanu, kojega su zbog malog rasta zvali Stefanica, bilježimo 1426. godine. Stefanica je imao i drugi nadimak, koji su mu dali Mlečani. Zbog smjelosti, hrabrosti i uspješne vladavine, nazvali su ga „Veličanstveni“ – velmožni, magnifico. Stefanica je vladao od 1451 do 1465, kada ga je naslijedio sin Ivan.

Mara Kastrioti Crnojević upamćena je kao supruga jednog vladara i majka drugog. Zahvaljujući Mari, jačale su prijateljske i rodbinske veze Crnogoraca i Albanaca. Zato su Stefan Crnojević i Đerđ Kastrioti Skenderbeg ostali u pamćenju u Crnoj Gori i Albaniji kao simbol i poučni primjer srednjovjekovnog viteštva i poštovanja.

Mara i Stefan su imali dva sina, Đurađa i Ivana, a u nekim spisima pominje se i šćer, udata u Kotoru, u familiju Bizanti. Đurađa su ponekad zvali i Andrej ili Arvanit. Po nekim starim legendama Stefanica i Mara imali su i treće dijete, sina Božidara, za koga se kaže da se zvao „Arvanit Hrabri“. U boju s Turcima, na Ćemovskom polju 1450. godine, poginuo je Ivanov brat Đurađ. Đurađ je imao suprugu Vojislavu, ćerku albanskog prvaka Leke Dukađina.

Od Stefanice počinje svaka priča o Crnojevićima kao vladarskoj dinastiji. Mara je bila pouzdani oslonoc u velikim poduhvatima koje je Stefanica preduzimao. Oslonio se na dukljansku tradiciju i nasljeđe dinastija Vojislavljević i Balšić, uspijevajući da udari temelje državne posebnosti u veoma nepovoljnim uslovima. Čuvao je uspješno slobodu od raznih neprijatelja koji su napadali spolja, a savladao je i domaće velikaše i braću koja su pretendovala na prijesto.

Prenio je prijestonicu iz Skadra u Žabljak, na Skadarskom jezeru. Stefanica je umro 1465. godine. Svom nasljedniku Ivanu ostavio je državu ukorijenjenu u narodnoj tradiciji. Vjerovatno i zbog uticaja supruge, plemenite Mare – Marije, Stefanica se, iako veliki ratnik i vješti strateg, razlikovao od drugih velikaša onoga doba.

Mara i Stefanica sahranjeni su u manastiru Kom, na Skadarskome jezeru, u Crkvi Uspenja Bogorodice. To je zadužbina Đurđa i Alekse (Lješa) Crnojevića, podignuta između 1415. do 1427. godine. U tome manastiru je Petar II Petrović-Njegoš rukopoložen za arhimandrita.

Poslije Stefaničine smrti, Ivan je doveo primorske majstore da gotičkim ornamentima izrezbare nadgrobni spomenik njegovih roditelja. Iako je zub vremena nagrizao natpise, vjeruje se da na Marinoj nadgrobnoj ploči piše: „Ovo je ploča gospođe Mare princeze crnogorske sestre Đurđa Skenderbega.”

(Nastaviće se)
Ilustracije: Svetlana Lola Miličković

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo