Povežite se sa nama

MONITORING

Naredbodavci – jedan centar moći

Objavljeno prije

na

Direktor Dan-a, Duško Jovanović ubijen je automatskom puškom sa urezanim natpisom Piljak, koja je pripadala crnom fondu oružja za specijalne potrebe crnogorske Službe državne bezbjednosti, tvrdi beogradski dnevnik Blic. Ta puška je bila glavni dokaz na osnovu koga je Damir Mandić osuđen na 18 godina zatvora za saučesništvo u ubistvu počinjenom u maju 2004. godine. Prema Blicu, puška sa Mandićevim otiscima, pronađena dva dana poslije zločina u golfu 3 po nalogu rukovodstva crnogorske DB je navodno 1990-ih data Damirovom ujaku Samiru Usenagiću, čuvenom karatisti, ubijenom 2001. Usenagić je bio pripadnik MUP-a Crne Gore.

Usenagić je tvrdi Blic, bio sumnjičen za napad na Jovanovića 2000, kada su direktora Dana pretukla trojica napadača. Slučaj nikad nije rasvijetljen. Kako navodi Blic, taj napad na Jovanovića i korišćenje puške iz crnog fonda nijesu jedini podaci koji su u istrazi ubistva ostali sakriveni.

,,Šokantna saznanja jasno upućuju na pravac kojim je istraga trebalo da bude vođena, na opstrukciju kojom je crnogorski DB zaštitio osumnjičene i spriječio otkrivanje naručilaca, kao i na veze kriminalnih grupa na relaciji Crna Gora – Srbija,” piše dnevnik.

Blic tvrdi kako dešavanja poslije zločina ukazuju da je crnogorska DB imala aktivnu ulogu u obezbjeđivanju logističke i finansijske podrške osumnjičenima. Podrška je, prema saznanjima lista, dogovorena na najsigurnijoj i najopasnijoj relaciji – vezi pripadnika Službe sa saradnicima u crnogorskom i srpskom podzemlju.

Zastupnici porodice Jovanović u postupku koji je trajao pet godina su ukazivali na namještene alibije osumnjičenih Vuka Vulevića i Armina Muše Osmanagića, koji zahvaljujući tome nijesu procesuirani.

Vuk Vulević, osumnjičen za ubistvo Duška Jovanovića, godinu dana poslije zločina, 21. maja 2005, uhapšen je u Beogradu gdje je navodno planirao novu likvidaciju – atentat na osobu čiji identitet policija nije otkrila. Vuleviću je, kako saznaje Blic, prva veza za planirano ubistvo bio Cvetko Simić, čije je raskomadano tijelo prošle godine nađeno u zagrebačkom jezeru Jarun.

„Nabavljene su perike”, izgovorio je Simić kumu Luki Bojoviću, jednom od vodećih kriminalnih bosova u Beogradu u telefonskom razgovoru. Poslije tog razgovora je u MUP Srbije naređeno hapšenje Vulevića.

Akciju je sprovela specijalna grupa UBPOK koja je ušla u trag razgovorima Simića i Bojovića, koji je u to vrijeme, pod pokroviteljstvom crnogorske Službe bezbjednosti, u Podgorici pod zaštitom držao odbjegle pripadnike zemunskog klana Sretka Kalinića i braću Miloša i Aleksandra Simovića, osumnjičene za ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića u martu 2003. Bojović je iz Crne Gore u Srbiju sa nalogom za ubistvo poslao i Simića i Vulevića.

,,Simić je sa Bojovićem koji je bio u Podgorici razgovarao iz govornice u centru Beograda u unaprijed dogovoreno vrijeme i u šiframa. Uspeli smo da lociramo govornicu i otkrijemo telefonske kartice, a onda je Simić izgovorio da je sve spremno i da su nabavljene perike. Prethodno smo evidentirali kontakte Simića i Vulevića,” kazao je za Blic izvor iz srpske policije koja je 2004. i 2005. bila uključena u istragu ubistva Jovanovića.

Vulević je, ubrzo poslije presretnutog razgovora, lociran u poznatoj beogradskoj piceriji Njujork u društvu Milana-Čila Šćekića i Ljuba Bigovića, koji su tri mjeseca kasnije u Podgorici ubili inspektora crnogorske policije Slavoljuba Šćekića. Prema informacijama do kojih je došao Blic, crnogorski MUP je Šćekića povezivao i sa ubistvom Duška Jovanovića.

Crnogorska policija je sumnjala da je Milan Šćekić, pored Vulevića i Mandića, treći čovjek iz golfa 3 iz koga je na direktora Dana u maju 2004. ispaljeno 16 hitaca. Prema toj pretpostavci, Armin Osmanagić, četvrti učesnik atentata, bio je logistička podrška ubicama, na par stotina metara dalje.

Srpsko podzemlje, navodno je bilo zaduženo da poslije zločina zaštiti Osmanagića i Mandića. Finansijsku i logističku podršku Osmanagiću je 2005, navodi Blic, pružio Ratko Buturović.

Vulević je poslije hapšenja u Beogradu izručen Crnoj Gori, gdje je bio u zatvoru do decembra 2009. Jedna za drugom padale su optužbe protiv njega – za ubistvo Jovanovića, za krijumčarenje 200 kilograma kokaina, šverc kafe, utaju poreza… U zatvoru su ga službeno posjećivali najuticajniji funkcioneri Službe. Podaci Blica ukazuju da su opstrukcije istraga koje su vođene protiv Vulevića bile najsloženije jer je on jedina osoba koja bi prstom mogla da upre u naručioce atentata na Jovanovića.

Blic navodi da je za Mandićevu ekipu koja je poslije zločina aktivnost prebacila u Beograd bio zadužen rakovički klan Nebojše Stojkovića Stojketa. Ovaj klan bio je razbijen u Sablji, ali je u vrijeme ubistva Jovanovića i dalje imao moć na beogradskim ulicama.

Isti zadatak rakovički klan dobio je i kasnije u novom zločinu, u ubistvu inspektora Slavoljuba Šćekića. Po naredbi Stojkovića, oženjenog sestrom Baranina Ljube Bigovića, kasnije optuženog za ubistvo policijskog inspektora, rakovički klan skrivao je i drugog učesnika zločina Milana Šćekića Čilu.

Policijska saznanja koja otkriva Blic ukazuju da je Vulević prije ubistva direktora Dana u Podgorici imao sastanak sa nekoliko uticajnih osoba, i to u lokalu u blizini zgrade ANB. Pretpostavka policije bila je da je Vuleviću na tom sastanku i dat nalog za atentat. Uprkos opstrukciji istrage, inspektori crnogorske policije su Vulevića sa ubistvom povezali dva dana kasnije, kada je u Podgorici nađen golf 3 iz kog je pucano na Jovanovića.

U to vrijeme Vulević je iz Crne Gore tajno prebačen na Kosovo, gdje ga je 4. juna 2004. policija locirala u hotelu Grand u Prištini, i to u društvu sugrađana Beranaca Branislava-Nana Ivanovića i njegovog rođaka Vuka Ivanovića. Istog dana za Vulevićem je raspisana potjernica, ali Kosovu, UNMIK-u, niko nije poslao zahtjev za njegovo hapšenje…

Potjernica je tog 4. juna raspisana i za Nanom Ivanovićem. Dva dana ranije Mandić je uhapšen na surčinskom aerodromu, a 14. juna crnogorska policija povukla je potjernicu za Ivanovićem. Njegova eventualna saznanja o ubistvu Jovanovića i odnos sa Vulevićem ostali su tako neispitani.

Zašto i po čijem nalogu, nije poznato ali je u to vrijeme policiji bila poznata veza Ivanovića sa pripadnicima Službe, posebno sa jednim funkcionerom koji je u momentu Jovanovićevog ubistva viđen u blizini mjesta zločina. Nekoliko stotina metara od parkinga redakcije Dana u momentu zločina naveo je Blic, navodno je viđen je i Nenad Mićunović, najbliži saradnik Brana Mićunovića.

Cvetko Simić, koji je sa Vukom Vulevićem u maju 2005. pripremao atentat u Beogradu, imao je ulogu i u ubistvu inspektora Slavoljuba Šćekića. Prema saznanjima Blica, Simić je nakon zločina dvojicu Šćekićevih ubica izvukao iz Crne Gore po nalogu kuma Luke Bojovića. Prikaz zločina ukazuje na to da je ubistvo Šćekića posljedica opstrukcije istrage atentata na Duška Jovanovića.

Način organizacije i izvršenja ubistva Jovanovića i Šćekića, kao i pripremani atentat u Beogradu ukazuju na to da je naređenje za svako ubistvo poteklo iz istog centra moći koje je potom 2008. donijelo odluku i o ubistvu Ive Pukanića.

U istrazi ubistva Jovanovića srpska policija pomagala je kolegama iz Crne Gore. Izvor Blica koji je sa srpske strane učestvovao u rasvjetljavanju ubistva kaže da se saradnja odvijala u telefonskim razgovorima, ali i na tajnim sastancima, kojima su prisustvovali inspektori Holandije i Danske.

,,Vulević je bio glavna tema svih sastanaka zbog zločina u zemlji i inostranstvu i veza sa crnogorskom SDB. Bilo je jasno da crnogorska policija sumnjiči kolege iz svoje službe za organizaciju ubistva. Između crnogorske policije i Službe vladalo je veliko nepovjerenje. Zato smo podatke razmjenjivali tajnim kanalima preko čovjeka koji je službena dokumenta u Podgoricu prenosio avionom Montenegro erlajnsa na ruke inspektorima”, otkriva izvor Blica.

U to vrijeme Luka Bojović počeo je seriju ubistava po Beogradu, atentate na Andriju Draškovića i Zorana Nedovića, ubistvo Branka Jevtovića. U oktobru 2008. u Zagrebu su u organizaciji Sretena Jocića ubijeni Ivo Pukanić i Niko Franić.

Uslijedili su novi zločini: ubijeni su Goran Marić i Ilija Novović, nađeno je raskomadano tijelo Cvetka Simića, poslije međusobnog obračuna u Zagrebu uhapšeni su Sretko Kalinić i Miloš Simović. Dva dana poslije Simovićevog hapšenja u Frankfurtu je priveden Vulević i izručen Crnoj Gori, gdje ga čeka suđenje za ubistvo u Švajcarskoj.

Prema podacima Blica, Vulević je u Njemačkoj koristio lažna dokumenta koja mu je navodno obezbijedio Vuksan Cemović. Tim dokumentima nastavljena je zaštita koju je Vulević dobijao od ubistva Faiza Kadrića u Cirihu 1999, zatim u istragama likvidacija Darka Raspopovića i Miška Krstovića 2001. u Podgorici.

Veza sa Cemovićem, tvrdi Blic, dio je Vulevićevog pokrića u crnogorskoj DB. Vuksanov brat Danilo Cemović bio je prva saradnička veza Vulevića u DB. Upravo je, prema ovoj novini, Cemović, koji je iz Službe sklonjen kada je izbila afera o njegovim vezama sa rožajskim narko-klanom, Vuleviću dao alibi za ubistvo Krstovića. Uslijedile su nove saradničke veze, zločini, nove posjete u zatvoru…

,,Ne mogu da me osude koliko mogu da robijam”, nedavno je navodno cimerima u zatvoru rekao Vulević.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo