MONITORING
Mugošino posljednje ljeto

Čitavu deceniju je SDP koalicioni partner Miomira Mugoše, podgoričkog oligarha. Proljetos su esdepeovci istakli samostalnu izbornu listu Čiste ruke i osvojili pet odborničkih mandata. Iz SDP-a tvrde da Mugošu neće glasati ukoliko ga DPS do 10. septembra – kada mu ističe mandat gradonačelnika – predloži za budućeg predsjednika SO Podgorica. U teoriji je dokinuta Mugošina većina, jer koalicija DPS-a, Bošnjačke i Liberalne partije ima 28 od ukupno 57 odborničkih mjesta. U praksi, stvari su još ni na nebu ni na zemlji; Mugoša je osigurao odborničku većinu glasovima tri autsajdera, odbornika NS, DSS i Stranke penzionera, koji su u podgoričku skupštinu ušli preko opozicione liste Za bolju Podgoricu.
No, depeesovska vladavina u Podgorici na duže staze nije održiva uz pomoć prebjega. Mugoša je 2001. iskoristio dva prebjega iz NS-a da osigura nekoliko mjeseci vladavine do potom raspisanih lokalnih izbora.
Opcija da DPS manjinski vlada u Podgorici bila bi neprihvatljiva za najjaču crnogorsku partiju. DPS i SDP su koalicioni partneri na državnom nivou i u većini opština gdje drže vlast. Ukoliko bi došlo do raspada vladajuće koalicije u Podgorici, glavnom gradu sa približno trećinom ukupnog biračkog tijela, bio bi to možda uvod u kraj partnerstva DPS-SDP koje u kontinuitetu traje od 1998.
Mugoša posljednjih mjeseci ubrzanim tempom gubi moć. Vrhovni sud je pravosnažno presudio da je Glavni grad Podgorica, u slučaju Carine, njegovom odlukom oštećena za oko 2,5 miliona eura.
Mugoša nije uspio da zaštiti bivšeg šefa gradske građevinske inspekcije i njegovog glavnog saradnika, Vlatka Vučinića i Vladimira Juretića, koji su po tužbi vlasnika KIPS-a Rista Drekalovića u prvostepenom postupku su osuđeni na robiju – to je upozoravajući primjer raznim opštinskim inspekcijama, preko kojih je Mugoša selektivnom primjenom „zakona” sprovodio samovolju, da nemaju više imunitet. Opoziciona inicijativa za smjenu predsjednika SO Podgorica Raška Konjevića iz SDP-a nije uspjela, jer je za nju potrebna podrška odbornika DPS-a koja je izostala. Nešto se krupno iza brda valja…
Na prijesto u Podgorici Mugošu, kao ministra zdravlja, 2000. godine je postavio tadašnji premijer Filip Vujanović – bio je vršilac dužnosti predsjednika SO, skupa sa druga dva „povjerenika”, Dragišom Burzanom (SDP, sada Vujanovićev savjetnik, ubrzo ga zamijenio partijski kolega Dušan Simonović) i Draganom Šoćem (NS, sada advokat). NS je 2001. otpala, ostala je SDP.
Mugoša je – uz saučesničku ulogu SDP-a – svoju moć izgradio kroz instrumente širokih „diskrecionih ovlašćenja” u oblasti urbanizma, tokom perioda kada su cijene nekretnina u Podgorici dostizale astronomske iznose. Na taj način je stvorio ono što zli jezici definišu „građevinskom mafijom” (vidi boks). Glasovi protesta iz SDP-a su se pojavili nakon dugih godina tokom kojih su netransparentno dijeljeni i opštinski stanovi. Brojni funkcioneri SDP-a su dobili stanove od Mugošine administracije.
Uz podgoričkog SDP-a su Mugoši asistirali da obavi jednu od prvih sumnjivih transakcija. Naime, 2001-2002. su sa njegove kuće i okućnice u naselju Tološi izbrisani tereti uzurpacije i gradnje bez dozvole. Koristio je uzurpirano opštinsko zemljište, izgradio kuću bez građevinske dozvole a potom je napravljena razmjena Mugošinog i državnog zemljišta „pod propisanim uslovima”.
Posljednjih godina unutar SDP-a je raslo neraspoloženje prema Mugoši, no gradonačelnik je nalazio načina da ga sasiječe u korijenu. Na meti je bio predsjednik SO i odborničke grupe SDP-a dr Đorđije Suhih. Kada se glasalo ili prijetilo glasanjem o njegovom nepovjerenju, Mugoša je slao građevinsku inspekciju da kontroliše Suhihove nelegalno sagrađene objekte u naselju Gornja Gorica ili je preko portirske službe provjeravano njegovo odsustvo s posla tokom radnog vremena.
U međuvremenu, SDP je na bazi postizbornog saveza sa DPS-om zauzela funkcije u gradskoj administraciji. Raško Konjević, poslanik SDP-a, izabran je za predsjednika SO. I drugi esdepeovci su zaposjeli važne gradske resore. Tomica Paović (ranije zaposlen u UNDP-u) sekretar je za planiranje i uređenje prostora, Boris Mugoša (bio menadžer u jednoj kompaniji) je sekretar za razvoj preduzetništva a Goran Miranović sekretar za socijalno staranje.
Konjević, Paović i Boris Mugoša su bivši studenti dr Vujice Lazovića, jednog od dvojice vicepremijera i predsjednika OO SDP-a Podgorice, koji je proljetos bio nosilac liste Čiste ruke. SDP je godinama žmurio, čak podržavao, Mugošino divljanje gradskom građevinskom inspekcijom. Nekoliko godina Lazović, zapravo, njegov otac ima problem iz prostog razloga što mu Nada Mugoša, bivša sekretarka za planiranje i uređenje prostora, nije izdala urbanističko-tehničke uslove za rekonstrukciju kuće u podgoričkom naselju Masline. Uslijedili su nadzori opštinske građevinske inspekcije nad kućom Lazovića u Maslinama. Još je otvorena opcija podnošenja krivične prijave.
Privatna nezadovoljstva nekih od čelnika SDP-a postupcima Mugošine administracije dobila su na širem značaju promjenama konstelacije u vrhu DPS-a. A sporovi u DPS-u sa Mugošom nijesu od juče. Počeli su odmah nakon parlamentarnih izbora septembra 2006, kada je tvrdio da je izigran jer ga nijesu na vrijeme obavijestili o namjerama da Milo Đukanović demisionira sa funkcije premijera.
Mugoša je, tvrde izvori izvještača Monitora, u pozi alfa mužjaka, bio jedan od onih koji su 2006. blokirali izbor Igora Lukšića za premijera. Pozivao se na svoj rekordni trijumf na lokalnim izborima, kada je osvojio 56.000 glasova (62,9 odsto) a koalicija DPS-SDP u Podgorici čitavih 12.000 glasova manje i tvrdio da je kvalifikovaniji Đukanovićev nasljednik od Lukšića.
Moć su mu dokidali postepeno. Krajem 2009. usvojeni su zakoni o državnoj imovini i o svojinsko-pravnim odnosima. Inicijator donošenja ovih zakona je bilo Lukšićevo Ministarstvo finansija. Mugoša je, u svojstvu poslanika, tada optužio kolege iz DPS-a da su zakoni upereni protiv Glavnog grada. U Skupštini je odbijeno njegovih svih osam amandmana. Potom su usvojene izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi kojim se predviđa da predsjednika opštine biraju lokalni parlamenti a ne neposredno građani.
Na zvaničnom sajtu Glavnog grada Mugoša u biografiji, kao važnu činjenicu, navodi da je „član DPS-a od osnivanja”. To što je Lukšić na funkcijama u DPS-u od početka 2000-ih, te da je bez dovoljno referentnih „partijskih zasluga”, Mugoša je 2006. koristio da mu ospori kandidaturu za premijera. U međuvremenu – u svijetlu ispunjavanja uslova radi otpočinjanja pregovora o prijemu u Evropsku uniju – mana je postala prednost, jer Lukšić nema dosije iz ratno-švercerskih 1990-ih.
Misija smjene Mugoše je bila teško izvodljiva prije isteka njegovog petogodišnjeg mandata iz 2006, jer podrazumijeva ne samo izglasavanje nepovjerenja u opštinskom parlamentu, već i organizovanje posebnog referenduma.
„Milo Đukanović i Ranko Krivokapić su ljetos, nakon lokalnih izbora, dogovorili da će Mugoša biti uklonjen. Da Mugoša ne bi dotad pravio probleme, te da bi se pospremile stvari unutar DPS-a, taj se dogovor čuva u najvećoj tajnosti”, tvrde naši izvori.
I Mugoša i Lukšić su članovi Predsjedništva DPS-a, 16-članog tijela unutar kojeg se debatuje i odlučuje o najbitnijim partijskim pitanjima. Na kongresu, koji je zakazan za 21. maj, doći će do rokada u Predsjedništvu, od koji će najkrupnija biti izbor Lukšića za potpredsjednika DPS-a – ta partijska funkcija ga sljeduje jer je premijer.
Prema procjeni izvora Monitora, biće to početak kraja epohe Mugošinog upravljanja Podgoricom, jer će Lukšić formalizovati svoj uticaj unutar partije koja, na bazi koalicionog sporazuma DPS-SDP, odlučuje o prijedlogu kandidata za predsjednika SO Podgorica.
RAŠKO KONJEVIĆ, PREDSJEDNIK SKUPŠTINE GLAVNOG GRADA PODGORICE
Bilo je grešaka…
MONITOR: Zbog čega ste, kao partija, godinama podržavali Miomira Mugošu uprkos upozorenjima medija i civilnog sektora na njegovu samovolju i protivzakonita postupanja?
KONJEVIĆ: Koalicija SDP-a i DPS-a je dala vidljive rezultate u Glavnom gradu. Podgorica se izrazito promijenila na bolje. Sigurno da je, u tom periodu, bilo i propusta i grešaka, ali je teško poreći argumente koje su vidljivi građanima. Posljednjih godina saradnja na nivou koalicije nije bila najbolja. To je i bio razlog samostalnog nastupa SDP-a na posljednjim izborima. Nakon izbora sklopljen je, uz posredovanje vrha dvije partije, postizborni koalicioni sporazum na novim osnovama. Sve postupke ljudi koje se bave javnim poslom, bili oni iz SDP-a ili DPS-a, treba da cijene za to nadležni organi u skladu sa zakonom i njihovim ovlašćenjima. Vladavina prava je i osnovni zahtjev Evropske unije za otpočinjanje pregovora za članstvo.
MONITOR: Kako je Mugoša uspio da pridobije glasove par „opozicionih” poslanika da glasaju za njegove prijedloge na posljednjim sjednicama SO?
KONJEVIĆ: Čuo sam dosta spekulacija na tu temu. Želim da vjerujem da svaki odbornik glasa na bazi svog uvjerenja i političkih stavova koje je prezentirao građanima tokom predizborne kampanje.
MONITOR: Ima li nezvaničnih najava DPS-a što će biti sa Mugošom, gdje će sa njim ako ga ne podrže u septembru za predsjednika SO Glavnog grada?
KONJEVIĆ: Ne bih to komentarisao.
MONITOR: Sada ste član opštinske Komisije za rješavanje stambenih pitanja. Da li će biti objavljena imena osoba koje su godinama unazad dobijala opštinske stanove?
KONJEVIĆ: Predsjednik Komisije još nije zakazao konstitutivnu sjednicu. Ako Vlada, odnosno njena stambena komisija, više puta, na upite poslanika, saopštava podatke o svom radu, ne vidim razloga zašto i opštinska komisija te podatke ne bi dala onima koji su za to zainteresovani.
Mugoša – porijeklo moći
Kako je Miomir Mugoša razradio šeme pa izrastao u velikog vezira Mugilenda?
Planove višeg reda (GUP) je mijenjao u skladu sa potrebama planova nižeg reda (DUP). Građevinski preduzimači su bivali upućeni na Mugošu jer je od njega zavisilo donošenja odluke o izradi plana.
U slučajevima kada su DUP-om planirane veće izmjene u prostoru koje nijesu usklađene sa GUP-om ili prostornim planom lokalne samouprave, Mugoša je mogao donijeti odluku istovremenom mijenjanju dva planska dokumenta različite hijerarhije. Imao je opciju da postavi iste članove komisije za stručnu ocjenu planskog dokumenta, pa ih je dovodio u konflikt interesa, pošto članovi komisije za svoj dupliraju honorare ako se pristupi izradi oba plana.
Oko 80 odsto svih objekata na teritoriji Podgorice bilo je bespravno izgrađeno kada je Mugoša 2000. pristupio selektivnoj legalizaciji objekata, sprovođenoj na bazi njegovih zaključaka. Koji nijesu bili javni! Samo su njemu bliski ili privilegovani investitori bili upoznati sa zaključcima, pa su mogli legalizovati objekte, čak i bez obaveze plaćanja naknada.
Lično je Mugoša formirao komisije prije raspisivanja tendera procijene tržišne vrijednosti opštinskog građevinskog zemljišta. Na taj način je ima kontrolu nad procesom donošenja odluke koje uticale na interese i profite investitora. Jedan od ključnih parametara za određivanje zemljišta je njegova namjena definisana urbanističkim planom a Mugoša je donosio odluke o pristupanju izrada planskog dokumenta. Uticao je na promjenu namjene zemljišta kroz izmjene prostornog ili urbanističkog plana i investitorima je mogao obezbijediti značajan profit na osnovu tako nastale razlike u cijeni.
Kroz mistifikaciju obračuna komunalija (ugovori nijesu bili dostupni javnosti), Mugoša je faktički držao u pat-poziciji hiljade svojih sugrađana. Bili su bez pravoa žalbe na obračunati iznos, jer opštinska administracija nije donosila upravni akt, već samo obračun!
Jedno od ključnih pitanja glasi u kolikom je broju slučajeva, umjesto novca, Mugoša (SO Podgorica) kao „kompenzaciju” za obračun komunalija prihvatao stanove ili poslovne prostore?
Nema dostupnih, preciznih podataka o broju objekata ni o investitorima, privatnim građevinskim preduzimačima, koji su na taj način izmirili dug za opštinske komunalije, niti o broju stambenih i poslovnih jedinica čiji je vlasnik postala SO Podgorica, kao ni o svrsi njihovog korišćenja.
Kadrovi
Za novog glavnog opštinskog administratora je Miomir Mugoša jesenas izabrao Željka Vukovića koji je 2006-2007, kao pomoćnik ministra rada i socijalnog staranja, bio predsjednik odbora direktora Radoja Dakića.
Upravo je 2007. prodato zemljište ove bivše fabrike beogradskoj kompaniji Delta a investitore (Čelebić kompani i CMC) su navodno protivpravno oslobodili plaćanja naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od dva miliona eura. Akcionari Radoja Dakića su zimus najavili krivičnu prijavu protiv Vukovića, dok je, po istom osnovu, protiv Mugoše SNP početkom 2007. podnio krivičnu prijavu.
Iz opozicije su objavili da kroz Agenciju za izgradnju i razvoj Podgorice d.o.o. cirkuliše „paralelni budžet”, jer gradski parlament nije kontrolisao njen završni račun. Posljednjih godina na njenom čelu su bili Goran Vuletić (kum Aca Đukanovića) i Vladan Vučelić (Mugošin bliski saradnik). Zimus je za direktorku Mugoša imenovao Nadu Mugošu. Ironijom sudbine ona je sada šefica svom mužu, Vladimiru Mugoši, rođaku gradonačelnika, koji je u Agenciji rukovodilac sektora za tehničke poslove.
Koliko su besprijekorni neki od kadrova SDP-a u podgoričkoj administraciji?
Imenovanje Gorana Miranovića, sekretara za socijalno staranje iz SDP-a, oboreno je 12. januara ove godine na Upravnom sudu (presuda U. br. 2822/2010) jer nije imao položeni stručni ispit. Postupak je poveden po žalbi jednog od učesnika konkursu. Miranović je prethodno godinama obavljao istu dužnost!
Zvonko Saveljić, dugogodišnji gradski sekretar za razvoj preduzetništva, zimus je preko novina objavio svoju ostavku na članstvo u SDP-u….
Vladimir JOVANOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović
U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.
Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.
Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.
„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.
Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.
Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.
„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.
Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan, glavni urednik Monitora, podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.
Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.
Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.
Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.
Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.
,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“
Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.
Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.
„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.
Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.
Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.
Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.
Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izdvojeno
MONITOROVA ANKETA: Čekajući nezavisnost

Pitali smo: kako vidite ovogodišnji Dan nezavisnosti
LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Daleko od pravde i nezavisnosti
Teška godišnjica obilježena sjenkom nasilja koje postaje sve zloćudnije a militarizacija i zavisnost sve normalnija. Obeshrabrena sam simbolikom i načinom proslave. Slika poraza ideje nezavisnosti dolazi sa proslave na Trgu nezavisnosti, sa sve dva mlaznjaka i zabranom za građanstvo, helikopterom i zastavom koja dolazi sa neba, nespretna imitacija američke ceremonije i sve ukupno karikaturalna imitacija tzv. demokratskog svijeta.
Utješnija je bila ceremonija proglašenja predsjednika, odmjereno elegantna sa dopadljivim konzervativnim dekorom supruge i porodice, kontraverzna poruka koja ostavlja prostor za radoznalost i promjenu. Ostalo uobičajeno. Nešto manje potpirivanja nacionalnih tenzija u traženju najboljeg pravca zloupotreba u borbi za glasove na predstojećim izborima ali jasan kontinuitet mehanizama klasne podijeljenosti koji se učvršćuju, na jednoj strani izolovana i čuvana elita odabranih – rasipna u ceremonijama, duhovno ograničena, samodovoljna u simbiozi sa tutorima, na drugoj ostali – raja spremna na poslušnost i plaćene sentimentalne zabave (muzičke hepeninge) po trgovima sa ciljem da se otupi svaka kritička misao i mogućnost pobune. Država nije upitna ali daleko smo odstupili od pravde i nezavisnosti a još dalje od autonomije i dostojanstva. Za to nam treba strpljenja i drugačiji put od dosadašnjeg.
STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Simbolima oboljelo društvo
Činjenica da je Dan nezavisnosti na jedan način kontroverzan praznik maltene od samog početka njegove proslave, dosta govori o Crnoj Gori. Za takvu situaciju odgovornost snose i oni koji su na prazniku insistirali na jedan način kao i oni koji su mu se tvrdoglavo suprotstavili.
Nakon smjene vlasti ta proslava se ispituje, da li će je novi nosioci „iskreno“ slaviti, da li pjevaju himnu, da li ima dovoljno zastava. Sve to nam ukazuje da smo simbolima oboljeli društvo, u kojem se stalno mjeri pravovjernost po tome da li pokazujete pravu emociju tokom intonacije pjesme, a ne kakvu politiku sprovodite. U suštini svega stoji ono čega nam najviše fali – nema ni zrna pokušaja da se pronađe konsenzus i da dođemo do najšireg mogućeg zajedništva. Jer država je prije svega zajednica.
PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Forma bez suštine
I ovaj Dan nezavisnosti obilježavamo saznanjem da nije dovoljno samo izboriti nezavisnost djelovanja jedne političke zajednice nego utemeljiti razvoj države i društva na zajedništvu i osnažiti odgovorne elite koje će voditi ka društvenoj emancipaciji kao preduslovu svake suverenosti.
Crna Gora je postala moderna liberalna ekonomija privlačna za strane investicije, ali je njena radnička klasa ponižena, a neni građani postali jeftina radna snaga u razvijenim državama. Država i institucije dobile su formu, ali izgubile suštinu, u čeljustima partitokratije, krupnog kapitala i korupcije. Svaka država mora da se temelji na predvidivim očekivanjima ka sistemu i pravednoj društvenoj redistribuciji. A upravo ta dva temelja proklamovana Ustavom, pravna država i država socijalne pravde, dovedeni su u ovom periodu od nezavisnosti do svoje antiteze. Društvo je ostalo podijeljeno po referendumskoj liniji, a jedina tačka koja političko-programski spaja građane – članstvo u Evropskoj uniji i bolji životni standard, ostaje neispunjeno obećanje i stare i nove vlasti.
Pred nama je zadatak pronalaženja tačke konsenzusa oko temeljnih društvenih i državnih pitanja, oko strategije reforme i evropskih integracija ali i pronalazak novog osnivačkog mita naše političke zajednice – ustavnog ili državnog patriotizma, kao preduslova za život u zajednici koja svoju budućnost vidi u sigurnosti, blagostanju i ljudskom dostojanstvu.
GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Manje tenzija
Dan nezavisnosti je protekao konačno sa manje tenzija nego ikada i to je dobra posljedica odlaska sa vlasti Mila Đukanovića i DPS-a. Vjerujem da će sljedeći praznik biti proslavljen u još ljepšoj atmosferi, da će svi naši gradovi biti prikladno ukrašeni državnim zastavama i da ćemo svaki naredni praznik dočekati sve ponosniji što smo građani Crne Gore, građanske i demokratske.
Dobro je i što se ubrazno mijenjaju domaćini svečanih prijema, predsjednici Vlade, predsjednk države. Ovakva izborna dinamika i promjena tri vlade u tri godine nakon odlaska DPS-a je bila prijeko potrebna za oslobađanje građana od straha kojeg je nametnuo DPS. Godinama su civilni aktivisti ukazivali na značaj odlaska DPS-a sa vlasti i vjerujem da se sada vide koristi. Promjene vlasti su podstakle ubrzano sazrijevanje građana koji su pokazali veću zrelost nego političke elite koje ih pokušavaju predstavljati. Ostaje još da građani iskuse i kazne na nekim narednim izborima (moguće 2025/6) ekonomski populizam i onda će tek uslijediti period veće političke ali i ekonomske stabilnosti. U međuvremenu će, vjerujem, nestati sa političke scene (ili se makar svesti na zanemarljivu, bezopasnu brojku) nacionalističke grupacije a vjerske organizacije (prije svih SPC) će se vratiti vjerskim obredima, početi da plaćaju poreze i ostati bez ambicija da vode kadrovsku i druge politike u državi. Mnogi će se teško navići da Crna Gora, uz sve muke i greške neiksusnih političara, polako postaje normalna država. Zato čestitam svima Dan nezavisnosti.
MARIJA KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE
I dalje bez nezavisnih institucija
Mirno, uz državne simbole i očekivanu ceremoniju, uz uklanjanje ograda oko ključnih državnih institucija, protekao je i taj dan. U nekim opštinama i nije bilo posebnog slavlja, dok su neke druge prednjačile. Dan nezavisnosti je posebno važan u trenutku promjene vlasti, gdje će jedan dobar dio građanstva biti u dilemi, da li se time ugrožava crnogorka nezavisnost. To nije čuditi, ako uzmemo u obzir, da smo pred svake izbore u posljednjih 17 godina, kao glavno i jedino pitanje, imali očuvanje crnogorke nezavisnosti, odnosno pitanje njene ugroženosti.
Nažalost, nezavisna i međunarodno priznata Crna Gora ne može se pohvaliti jakim i nezavisnim institucijama, kao ni jakom socijalnom i ekonomskom politikom, gdje je vladavina prava stigla do zaštite ljudskih prava i sloboda. Umjesto toga, u svom samostalnom bitisanju označile su nas slabe i poljuljane institucije, visoka korupcija i konstantna pravna neizvjesnost. Sa borbom protiv korupcije i organizovanog kriminala je krenulo, ali je pitanje da li će biti dovoljno i koliko smo spremni da se odupremo selektivnom postupanju i usmjerimo na ključne reforme u pravosuđu. Na polju vladavine prava i osnaženih institucija, još dugo moramo raditi, a ekonomske boljitke moramo objasniti sa aspekta novostvorenih vrijednosti i njene održivosti, kada smo kod nezavisnsati. Dan nezavisnosti posebno smo trebali posvetiti ranjivim grupama, i onima kojima nijesmo u stanju prużiti siguran i samostalan život, kako bi se i oni osjetili nezavisnim i sigurnim pred crnogorskim društvom i institucijama, koje bi trebalo da ih zaštite.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Izdvojeno
FALI 5.000 RADNIKA U TURIZMU: Lakše do gosta, nego do sezonca

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Kažu nemaju para za veće plate, pa radnici idu tamo gdje su veće zarade i gdje se nude bolji uslove rada – u Hrvatsku i dalje
Traži se radnik, radnice, radnici – izlijepljena je Budva i ostale primorske opštine oglasima za posao. Radnika je sve manje ili ih uopšte nema. Za razliku od njih, turista ne fali.
Po procjenama turističke privrede, za ovu sezonu biće neophodno angažovanje 5.000 stranih radnika iz regiona i sa dalekih adresa.
Turistički poslenici i vlasnici ugostiteljskih objekata umjereno kritikuju Vladu da nije ozbiljno pristupila ovom problemu uoči početka sezone, a otvoreno kude radnike. Upozorili su da ako gosti ove sezone ne budu zadovoljni, naredne ćemo doživjeti krah.
Pošto radnika u blizini nema, ili neće da rade, kao jedino rješenje oni vide angažovanju radnika iz Azije – Indije, Pakistana, Šri Lanke, Nepala i iz Afrike. Međutim, tu ih koči komplikovana domaća procedura: ,,Neko, recimo, iz Azije mora da ide nekoliko hiljada kilometara do ambasade, da aplicira za vizu. Onda nakon 20 dana do mesec, ako su mu prihvatili i dali vizu, ponovo da pređe nekoliko hiljada kilometara i uzme tu vizu. S tom vizom dolazi u Crnu Goru. Mi tada počinjemo da pripremamo papire za tog radnika da ih predamo u MUP. Oni tvrde da će ove godine čekanje trajti do 15 dana, ja u to ne verujem, jer ništa novo nisu dodali, možda po jedan šalter, ali to je nedovoljno da se ubrza proces“, izjavio je suvlasnik Splendida i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića.
,,Nevjerovatno je da naši hotelijeri i ugostitelji daju nepromišljene izjave kojima ruše ugled Crne Gore kao turističke destinacije“, odgovorio je ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. On je istakao staro opravdanje da radnici ne nedostaju samo Crnoj Gori, već i čitavom Mediteranu. Istakao je i da država ima obaveze prema Evropskoj uniji te da se ne mogu radnike iz dalekih destinacija tek tako bez provjere puštati u Crnu Goru, upozoravajući da bi to moglo da ugrozi i naš bezvizni režim. Slična upozorenja došla su i od ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića.
Iako naši poslodavci spas vide u radnicima iz dalekih destinacija, iskustva Hrvatske koja je prošle godine izdala preko 120.00 dozvola za rad stranaca, ukauzuju i na drugu stranu tog rješenja. ,,Radnici iz trećih zemalja uglavnom su zapošljeni na pomoćnim mjestima, to su poslovi koji nijesu nužno u prvim redovima jer je uvijek bolje da su domaći radnici oni koji dočekuju goste i koji razgovaraju s njima i govore im o našoj hrani, baštini i svemu što imamo“, izjavila je Jelena Tabak, predsjednica hrvatskog Udruženja ugostiteljstva.
Dok ministar Đurović tješi ugostitelje riječima da su oni ,,uvijek pokazali žilavost i sposobnost da se snađu u svakoj situaciji, te da će i ove izaći kao pobjednici“, statistika govori da se radi o sistemskom problemu koji se sporo rješava. Crnoj Gori svake godine nedostaje preko 20.000 radnika, uglavnom tokom ljetnje turističke sezone, a to je oko 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Na stotinu oglasa u ugostiteljstvu i građevinarstvu javi se samo nekoliko radnika ili niko. Iako su raspisivana slobodna radna mjesta, poslodavci nisu mogli da zaposle nijednog radnika na radna mjesta – spasilac, pripremač pica, točilac pića, roštiljdžija, vozač viljuškara, vratar, kurir…
,,Mi imamo veliki nedostatak domicilne radne snage i ovo sve pokazuje da Zavod za zapošljavanje moramo hitno da transformišemo jer da imate 44.000 nezaposlenih, a da ne možete da nađete radnika to nije normalno“, ističe ministar Đurović.
Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Iz medija se i ove godine mogu čuti poslodavci koji se žale da niko neće da radi iako su povećali plate, te da kuvar ima platu veću od ministara i slično tome. U zemlji gdje je kandidata za ministre mnogo, a kuvara jednostavno nema.
,,Rekli su nam da podignemo plate radnicima. Oni znaju naše bilanse i mogu da vide kolike plate možemo da damo. Mi plate ne možemo da podignemo“, jasan je bio Žarko Radulović, suvlasnika jednog od najelitnijih hotela na primorju.
Kad je situacija već takva, sezonski radnici, posebno mlađi, sve više idu da rade u Hrvatsku. Dok je prosječna plata u turizmu na nivou prosječne u državi i iznosi oko 700 eura, konobari, prodavači, sobarice u Hrvatskoj zarade oko 1.200 eura, a plate kuvara su veće od 1.500 eura. Pored toga, tamošnji poslodavci nude i bolje uslove, koji se odnose na – osiguranje, smještaj, hranu. To znaju i radnici iz okruženja, pa radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, idu na sezonski rad u Hrvatsku.
,,Mene je kao iskusnog konobara vlasnik restorana na primorju nagovarao da radim za 600 eura, s tim da ću imati bakšiš od preko 1.000 mjesečno. Kao da sam došao u kladinicu, a ne da mi nudi posao. Iako mi je porodica u Podgorici, prihvatio sam poziv prijatelja koji radi u Hrvatsku i počeo da radim tamo za veću platu i bitno bolje uslove. Bakšić se naravno podrazumijeva“, kaže za Monitor jedan od sezonskih radnika.
Dok se naši poslodavci zanose popunom nedostajuće radne snage iz Azije, u Hrvatskoj radnicima iz okruženja nude osiguranje preko cijele godine, da bi ih zadržali za sljedeću sezonu.
Ovaj model bi mogao da zaživi i u Crnoj Gori, ali u najboljem slučaju tek od sljedeće sezone. Vlada, poslodavci i sindikati rade na uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu. Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…
Prema ideji poslodavaca, kako obavijesti Radulović, rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi ga preostalih šest mjeseci plaćala država. I dok se poslodavci nadaju da će ovo rješenje zaživjeti do sljedeće sezone, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su da je rok za njegovo donošenje treći kvartal 2024. godine.
Pored ove, za prevazilaženje ovog problema razmatraju se i ideje o većoj zaposlenosti studenata, penzionera, majki koje primaju nadoknadu za troje i više djece…
Ugostitelji čiji objekti rade 12 mjeseci nemaju ovaj problem – radnici im rade i plaćeni su tokom cijele godine.
Da bar neke probleme preduprijede i da sezona ne ,,krahira“, ugostitelji su već sada podigli cijene svojih usluga do 15 odsto. Najavljuju da će zbog inflacije i svega ostalog morati da ih nivelišu i do 30 odsto.
A što se radnika tiče, jasno je da vrijeme malih plata i neuslova za radnike prolazi. Posebno mladi ne pristaju na to, pa idu u Hrvatsku i dalje, gdje im je bolje. Zbog svega toga, ne očekuje nas deficit kadra smo u turizmu. Prema podacima Monstata, pored konobara, sobarica, građevinskih radnika, u kontinuitetu nam nedostaje i doktora medicine, profesora fizike, matematike, razredne nastave…
Iskustvo Hrvatske
Najavljeno je da će Hrvatska ove godine izdati do 200.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Tokom prošle godine u Hrvatsko je izdato 124.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima i to najviše državljanima BiH (36.783), Srbije (19.176), Nepala (12.222), Sjeverne Makedonije (10.053), Kosova (8979), Indije (7690), Filipina (5935), Bangladeša (4381), Albanije (4257)… Najviše stranaca bilo je zaposleno u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu.
Udio stranih radnika u Hrvatskoj je dosegao pet odsto radne snage, a fali ih još, pa je u ovoj državi registrovano preko 400 agencija za zapošljavanje koje radnike pored Azije, traže i u Južnoj Americi.
Podaci govore da se iz Hrvatske samo posljednju deceniju iselilo oko 10 odsto stanovništva.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
-
SUSRETI4 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI4 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
FOKUS4 sedmice
VLADA DRITANA ABAZOVIĆA: Godina prođe, mandat nikad
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
DRUŠTVO4 sedmice
SLUČAJ SKRBUŠA: Male hidroelektrane pred Specijalnim tužilaštvom
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti