Povežite se sa nama

MONITORING

Mugošino posljednje ljeto

Objavljeno prije

na

Čitavu deceniju je SDP koalicioni partner Miomira Mugoše, podgoričkog oligarha. Proljetos su esdepeovci istakli samostalnu izbornu listu Čiste ruke i osvojili pet odborničkih mandata. Iz SDP-a tvrde da Mugošu neće glasati ukoliko ga DPS do 10. septembra – kada mu ističe mandat gradonačelnika – predloži za budućeg predsjednika SO Podgorica. U teoriji je dokinuta Mugošina većina, jer koalicija DPS-a, Bošnjačke i Liberalne partije ima 28 od ukupno 57 odborničkih mjesta. U praksi, stvari su još ni na nebu ni na zemlji; Mugoša je osigurao odborničku većinu glasovima tri autsajdera, odbornika NS, DSS i Stranke penzionera, koji su u podgoričku skupštinu ušli preko opozicione liste Za bolju Podgoricu.

No, depeesovska vladavina u Podgorici na duže staze nije održiva uz pomoć prebjega. Mugoša je 2001. iskoristio dva prebjega iz NS-a da osigura nekoliko mjeseci vladavine do potom raspisanih lokalnih izbora.

Opcija da DPS manjinski vlada u Podgorici bila bi neprihvatljiva za najjaču crnogorsku partiju. DPS i SDP su koalicioni partneri na državnom nivou i u većini opština gdje drže vlast. Ukoliko bi došlo do raspada vladajuće koalicije u Podgorici, glavnom gradu sa približno trećinom ukupnog biračkog tijela, bio bi to možda uvod u kraj partnerstva DPS-SDP koje u kontinuitetu traje od 1998.

Mugoša posljednjih mjeseci ubrzanim tempom gubi moć. Vrhovni sud je pravosnažno presudio da je Glavni grad Podgorica, u slučaju Carine, njegovom odlukom oštećena za oko 2,5 miliona eura.

Mugoša nije uspio da zaštiti bivšeg šefa gradske građevinske inspekcije i njegovog glavnog saradnika, Vlatka Vučinića i Vladimira Juretića, koji su po tužbi vlasnika KIPS-a Rista Drekalovića u prvostepenom postupku su osuđeni na robiju – to je upozoravajući primjer raznim opštinskim inspekcijama, preko kojih je Mugoša selektivnom primjenom „zakona” sprovodio samovolju, da nemaju više imunitet. Opoziciona inicijativa za smjenu predsjednika SO Podgorica Raška Konjevića iz SDP-a nije uspjela, jer je za nju potrebna podrška odbornika DPS-a koja je izostala. Nešto se krupno iza brda valja…

Na prijesto u Podgorici Mugošu, kao ministra zdravlja, 2000. godine je postavio tadašnji premijer Filip Vujanović – bio je vršilac dužnosti predsjednika SO, skupa sa druga dva „povjerenika”, Dragišom Burzanom (SDP, sada Vujanovićev savjetnik, ubrzo ga zamijenio partijski kolega Dušan Simonović) i Draganom Šoćem (NS, sada advokat). NS je 2001. otpala, ostala je SDP.

Mugoša je – uz saučesničku ulogu SDP-a – svoju moć izgradio kroz instrumente širokih „diskrecionih ovlašćenja” u oblasti urbanizma, tokom perioda kada su cijene nekretnina u Podgorici dostizale astronomske iznose. Na taj način je stvorio ono što zli jezici definišu „građevinskom mafijom” (vidi boks). Glasovi protesta iz SDP-a su se pojavili nakon dugih godina tokom kojih su netransparentno dijeljeni i opštinski stanovi. Brojni funkcioneri SDP-a su dobili stanove od Mugošine administracije.

Uz podgoričkog SDP-a su Mugoši asistirali da obavi jednu od prvih sumnjivih transakcija. Naime, 2001-2002. su sa njegove kuće i okućnice u naselju Tološi izbrisani tereti uzurpacije i gradnje bez dozvole. Koristio je uzurpirano opštinsko zemljište, izgradio kuću bez građevinske dozvole a potom je napravljena razmjena Mugošinog i državnog zemljišta „pod propisanim uslovima”.

Posljednjih godina unutar SDP-a je raslo neraspoloženje prema Mugoši, no gradonačelnik je nalazio načina da ga sasiječe u korijenu. Na meti je bio predsjednik SO i odborničke grupe SDP-a dr Đorđije Suhih. Kada se glasalo ili prijetilo glasanjem o njegovom nepovjerenju, Mugoša je slao građevinsku inspekciju da kontroliše Suhihove nelegalno sagrađene objekte u naselju Gornja Gorica ili je preko portirske službe provjeravano njegovo odsustvo s posla tokom radnog vremena.

U međuvremenu, SDP je na bazi postizbornog saveza sa DPS-om zauzela funkcije u gradskoj administraciji. Raško Konjević, poslanik SDP-a, izabran je za predsjednika SO. I drugi esdepeovci su zaposjeli važne gradske resore. Tomica Paović (ranije zaposlen u UNDP-u) sekretar je za planiranje i uređenje prostora, Boris Mugoša (bio menadžer u jednoj kompaniji) je sekretar za razvoj preduzetništva a Goran Miranović sekretar za socijalno staranje.

Konjević, Paović i Boris Mugoša su bivši studenti dr Vujice Lazovića, jednog od dvojice vicepremijera i predsjednika OO SDP-a Podgorice, koji je proljetos bio nosilac liste Čiste ruke. SDP je godinama žmurio, čak podržavao, Mugošino divljanje gradskom građevinskom inspekcijom. Nekoliko godina Lazović, zapravo, njegov otac ima problem iz prostog razloga što mu Nada Mugoša, bivša sekretarka za planiranje i uređenje prostora, nije izdala urbanističko-tehničke uslove za rekonstrukciju kuće u podgoričkom naselju Masline. Uslijedili su nadzori opštinske građevinske inspekcije nad kućom Lazovića u Maslinama. Još je otvorena opcija podnošenja krivične prijave.

Privatna nezadovoljstva nekih od čelnika SDP-a postupcima Mugošine administracije dobila su na širem značaju promjenama konstelacije u vrhu DPS-a. A sporovi u DPS-u sa Mugošom nijesu od juče. Počeli su odmah nakon parlamentarnih izbora septembra 2006, kada je tvrdio da je izigran jer ga nijesu na vrijeme obavijestili o namjerama da Milo Đukanović demisionira sa funkcije premijera.

Mugoša je, tvrde izvori izvještača Monitora, u pozi alfa mužjaka, bio jedan od onih koji su 2006. blokirali izbor Igora Lukšića za premijera. Pozivao se na svoj rekordni trijumf na lokalnim izborima, kada je osvojio 56.000 glasova (62,9 odsto) a koalicija DPS-SDP u Podgorici čitavih 12.000 glasova manje i tvrdio da je kvalifikovaniji Đukanovićev nasljednik od Lukšića.

Moć su mu dokidali postepeno. Krajem 2009. usvojeni su zakoni o državnoj imovini i o svojinsko-pravnim odnosima. Inicijator donošenja ovih zakona je bilo Lukšićevo Ministarstvo finansija. Mugoša je, u svojstvu poslanika, tada optužio kolege iz DPS-a da su zakoni upereni protiv Glavnog grada. U Skupštini je odbijeno njegovih svih osam amandmana. Potom su usvojene izmjene Zakona o lokalnoj samoupravi kojim se predviđa da predsjednika opštine biraju lokalni parlamenti a ne neposredno građani.

Na zvaničnom sajtu Glavnog grada Mugoša u biografiji, kao važnu činjenicu, navodi da je „član DPS-a od osnivanja”. To što je Lukšić na funkcijama u DPS-u od početka 2000-ih, te da je bez dovoljno referentnih „partijskih zasluga”, Mugoša je 2006. koristio da mu ospori kandidaturu za premijera. U međuvremenu – u svijetlu ispunjavanja uslova radi otpočinjanja pregovora o prijemu u Evropsku uniju – mana je postala prednost, jer Lukšić nema dosije iz ratno-švercerskih 1990-ih.

Misija smjene Mugoše je bila teško izvodljiva prije isteka njegovog petogodišnjeg mandata iz 2006, jer podrazumijeva ne samo izglasavanje nepovjerenja u opštinskom parlamentu, već i organizovanje posebnog referenduma.

„Milo Đukanović i Ranko Krivokapić su ljetos, nakon lokalnih izbora, dogovorili da će Mugoša biti uklonjen. Da Mugoša ne bi dotad pravio probleme, te da bi se pospremile stvari unutar DPS-a, taj se dogovor čuva u najvećoj tajnosti”, tvrde naši izvori.

I Mugoša i Lukšić su članovi Predsjedništva DPS-a, 16-članog tijela unutar kojeg se debatuje i odlučuje o najbitnijim partijskim pitanjima. Na kongresu, koji je zakazan za 21. maj, doći će do rokada u Predsjedništvu, od koji će najkrupnija biti izbor Lukšića za potpredsjednika DPS-a – ta partijska funkcija ga sljeduje jer je premijer.

Prema procjeni izvora Monitora, biće to početak kraja epohe Mugošinog upravljanja Podgoricom, jer će Lukšić formalizovati svoj uticaj unutar partije koja, na bazi koalicionog sporazuma DPS-SDP, odlučuje o prijedlogu kandidata za predsjednika SO Podgorica.

RAŠKO KONJEVIĆ, PREDSJEDNIK SKUPŠTINE GLAVNOG GRADA PODGORICE
Bilo je grešaka…

MONITOR: Zbog čega ste, kao partija, godinama podržavali Miomira Mugošu uprkos upozorenjima medija i civilnog sektora na njegovu samovolju i protivzakonita postupanja?
KONJEVIĆ: Koalicija SDP-a i DPS-a je dala vidljive rezultate u Glavnom gradu. Podgorica se izrazito promijenila na bolje. Sigurno da je, u tom periodu, bilo i propusta i grešaka, ali je teško poreći argumente koje su vidljivi građanima. Posljednjih godina saradnja na nivou koalicije nije bila najbolja. To je i bio razlog samostalnog nastupa SDP-a na posljednjim izborima. Nakon izbora sklopljen je, uz posredovanje vrha dvije partije, postizborni koalicioni sporazum na novim osnovama. Sve postupke ljudi koje se bave javnim poslom, bili oni iz SDP-a ili DPS-a, treba da cijene za to nadležni organi u skladu sa zakonom i njihovim ovlašćenjima. Vladavina prava je i osnovni zahtjev Evropske unije za otpočinjanje pregovora za članstvo.

MONITOR: Kako je Mugoša uspio da pridobije glasove par „opozicionih” poslanika da glasaju za njegove prijedloge na posljednjim sjednicama SO?
KONJEVIĆ: Čuo sam dosta spekulacija na tu temu. Želim da vjerujem da svaki odbornik glasa na bazi svog uvjerenja i političkih stavova koje je prezentirao građanima tokom predizborne kampanje.

MONITOR: Ima li nezvaničnih najava DPS-a što će biti sa Mugošom, gdje će sa njim ako ga ne podrže u septembru za predsjednika SO Glavnog grada?
KONJEVIĆ: Ne bih to komentarisao.

MONITOR: Sada ste član opštinske Komisije za rješavanje stambenih pitanja. Da li će biti objavljena imena osoba koje su godinama unazad dobijala opštinske stanove?
KONJEVIĆ: Predsjednik Komisije još nije zakazao konstitutivnu sjednicu. Ako Vlada, odnosno njena stambena komisija, više puta, na upite poslanika, saopštava podatke o svom radu, ne vidim razloga zašto i opštinska komisija te podatke ne bi dala onima koji su za to zainteresovani.

Mugoša – porijeklo moći

Kako je Miomir Mugoša razradio šeme pa izrastao u velikog vezira Mugilenda?

Planove višeg reda (GUP) je mijenjao u skladu sa potrebama planova nižeg reda (DUP). Građevinski preduzimači su bivali upućeni na Mugošu jer je od njega zavisilo donošenja odluke o izradi plana.

U slučajevima kada su DUP-om planirane veće izmjene u prostoru koje nijesu usklađene sa GUP-om ili prostornim planom lokalne samouprave, Mugoša je mogao donijeti odluku istovremenom mijenjanju dva planska dokumenta različite hijerarhije. Imao je opciju da postavi iste članove komisije za stručnu ocjenu planskog dokumenta, pa ih je dovodio u konflikt interesa, pošto članovi komisije za svoj dupliraju honorare ako se pristupi izradi oba plana.

Oko 80 odsto svih objekata na teritoriji Podgorice bilo je bespravno izgrađeno kada je Mugoša 2000. pristupio selektivnoj legalizaciji objekata, sprovođenoj na bazi njegovih zaključaka. Koji nijesu bili javni! Samo su njemu bliski ili privilegovani investitori bili upoznati sa zaključcima, pa su mogli legalizovati objekte, čak i bez obaveze plaćanja naknada.

Lično je Mugoša formirao komisije prije raspisivanja tendera procijene tržišne vrijednosti opštinskog građevinskog zemljišta. Na taj način je ima kontrolu nad procesom donošenja odluke koje uticale na interese i profite investitora. Jedan od ključnih parametara za određivanje zemljišta je njegova namjena definisana urbanističkim planom a Mugoša je donosio odluke o pristupanju izrada planskog dokumenta. Uticao je na promjenu namjene zemljišta kroz izmjene prostornog ili urbanističkog plana i investitorima je mogao obezbijediti značajan profit na osnovu tako nastale razlike u cijeni.

Kroz mistifikaciju obračuna komunalija (ugovori nijesu bili dostupni javnosti), Mugoša je faktički držao u pat-poziciji hiljade svojih sugrađana. Bili su bez pravoa žalbe na obračunati iznos, jer opštinska administracija nije donosila upravni akt, već samo obračun!

Jedno od ključnih pitanja glasi u kolikom je broju slučajeva, umjesto novca, Mugoša (SO Podgorica) kao „kompenzaciju” za obračun komunalija prihvatao stanove ili poslovne prostore?

Nema dostupnih, preciznih podataka o broju objekata ni o investitorima, privatnim građevinskim preduzimačima, koji su na taj način izmirili dug za opštinske komunalije, niti o broju stambenih i poslovnih jedinica čiji je vlasnik postala SO Podgorica, kao ni o svrsi njihovog korišćenja.

Kadrovi

Za novog glavnog opštinskog administratora je Miomir Mugoša jesenas izabrao Željka Vukovića koji je 2006-2007, kao pomoćnik ministra rada i socijalnog staranja, bio predsjednik odbora direktora Radoja Dakića.

Upravo je 2007. prodato zemljište ove bivše fabrike beogradskoj kompaniji Delta a investitore (Čelebić kompani i CMC) su navodno protivpravno oslobodili plaćanja naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od dva miliona eura. Akcionari Radoja Dakića su zimus najavili krivičnu prijavu protiv Vukovića, dok je, po istom osnovu, protiv Mugoše SNP početkom 2007. podnio krivičnu prijavu.

Iz opozicije su objavili da kroz Agenciju za izgradnju i razvoj Podgorice d.o.o. cirkuliše „paralelni budžet”, jer gradski parlament nije kontrolisao njen završni račun. Posljednjih godina na njenom čelu su bili Goran Vuletić (kum Aca Đukanovića) i Vladan Vučelić (Mugošin bliski saradnik). Zimus je za direktorku Mugoša imenovao Nadu Mugošu. Ironijom sudbine ona je sada šefica svom mužu, Vladimiru Mugoši, rođaku gradonačelnika, koji je u Agenciji rukovodilac sektora za tehničke poslove.

Koliko su besprijekorni neki od kadrova SDP-a u podgoričkoj administraciji?

Imenovanje Gorana Miranovića, sekretara za socijalno staranje iz SDP-a, oboreno je 12. januara ove godine na Upravnom sudu (presuda U. br. 2822/2010) jer nije imao položeni stručni ispit. Postupak je poveden po žalbi jednog od učesnika konkursu. Miranović je prethodno godinama obavljao istu dužnost!

Zvonko Saveljić, dugogodišnji gradski sekretar za razvoj preduzetništva, zimus je preko novina objavio svoju ostavku na članstvo u SDP-u….

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

IGRE UKRIVANJA: Ustoličenje mitropolita kao opasnost po državu i uvoz banana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li je Đukanoviću stvarno stalo do obnove crnogorske crkve ili je u pitanju nova demagogija radi zaštite njegovih privatnih interesa

 

Kako se približava nedjelja i zakazano ustoličenje novog Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija (Mićovića) tako se, kao na traci, smjenjuju bombastične vijesti na naslovnicama DPS medija o sigurnosnim rizicima i provokacijama pravoslavne crkve koja se usudila da ustoliči svog mitropolita po ko zna koji put u drevnom cetinjskom manastiru. Po direktivi se Srpska pravoslavna crkva (SPC) naziva Crkvom Srbije dok se naglašava da je novi mitropolit izabran u Beogradu mimo volje Crnogoraca te da „Crnogorci neće pristati na dalje provokacije Beograda“. Inače provokacijom se smatra i dolazak srpskog patrijarha Porfirija (Perića) koji zakonito i po kanonima ima pravo da predvodi liturgiju u manastiru. S druge strane režimski mediji u Srbiji vode histeričnu kampanju protiv onih koji najavljuju proteste zbog ustoličenja Joanikija i dolaska Porfirija i zlurado „otkrivaju“ da suverenisti spremaju nerede i da će „pasti krv“.

Nesporno je da je autokefalna Crnogorska crkva nestala voljom Beograda sa nestankom Kraljevine Crne Gore 1918. godine, i da je Srpska pravoslavna crkva u svojih proklamiranih „800 godina autokefalije“ zapravo prvi put osnovana kao skroz samostalna crkva tek 1920. Međutim,  činjenica je i da je SPC dobila tomos (priznanje) od Vaseljenske patrijaršije u Carigradu 1922. godine (prvi i jedini put u istoriji) i za sada je SPC jedina priznata crkva na prostorima bivše Jugoslavije. Takva situacija će ostati sve dok Carigrad ne promijeni mišljenje, kao u slučaju Ukrajine, i to na zahtjev države i vjernog naroda. Čak i tada stvari se ne bi odvijale brzo jer se mora voditi računa o geopolitici i odnosima sa drugim pomjesnim crkvama.

Kada je u pitanju inicijativa države, evidentno je da državni organi Crne Gore pod palicom predsjednika Mila Đukanovića nisu nikad tokom 30 godina vladavine pokazali ni najmanji interes da se na zakoniti i kanonski način pokrene pitanje vraćanja samostalnosti Crnogorske crkve pred Patrijaršijom u Carigradu koja kao Majka Crkva svih pravoslavnih ima jedina pravo da tako nešto razmotri i odobri. Pitanje samostalnosti crkve, DPS i Đukanović formalno pokreću tek na partijskom kongresu u ljeto 2019. godine. Priča je dalje intenzivirana sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti krajem 2019. godine, kojim je omogućena konfiskacija crkvene imovine u vrijeme kada je postalo jasno da trodecenijski brak iz koristi pokojnog mitropolita Amfilohija i Đukanovića puca po svim šavovima.

Čak i tokom litija 2020. godine crnogorska vlast nikada nije pokušala kontaktirati Carigrad i staviti pitanje obnove crkve na pregovarački sto. Takođe nije bilo, niti ima, vjernog crnogorskog naroda u ozbiljnom broju da zatraži reviziju crkvenog pitanja pred Carigradom. Grupicu okupljenu oko Crnogorske pravoslavne crkve (CPC) predvodi bivši srpski sveštenik pri grčkoj ambasadi u Rimu Miraš Dedeić koga je lično carigradski patrijarh Vartolomej smijenio i lišio svešteničkog čina. Nakon toga je Dedeić „postao“  mitropolit CPC-a Mihailo koji kao takav nema nikakve šanse pred bivšim poslodavcem bilo što postići a i on sam je više puta izjavio da ga ne zanima autokefalija ili stav Carigrada uopšte. Da Mihailo ne predstavlja maltene nikoga, jasno je i vladarskoj porodici Đukanović koja mu je odavno prekinula finansijske dotacije.

S druge strane litije su pokazale da Mitropolija crnogorsko-primorska i sestrinske eparhije u Crnoj Gori imaju veliku podršku pravoslavaca u Crnoj Gori uključujući i znatnu većinu onih koji se nacionalno smatraju Crnogorcima.

Treba imati u vidu da je DPS vlast prije osam godina najvjerovatnije svjesno ponizila carigradskog patrijarha za račun svojih sponzora i saveznika u Kremlju prilikom osveštavanja Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici. Oktobra 2013. godine je tadašnji predsjednik Filip Vujanović izazvao diplomatski skandal kada je dao protokolarni primat ruskom patrijarhu Kirilu ispred vaseljenskog patrijarha, (koji je kanonski prvi po časti među pravoslavnim patrijarsima) i ispred drugih poglavara drevnih patrijaršija Jerusalima, Antiohije i Aleksandrije. Moskva se inače među pravoslavnim crkvama broji tek peta po časti. Takođe, tadašnji premijer Milo Đukanović je primio ruskog Kirila odmah po slijetanju i prije svih ostalih pravoslavnih poglavara jasno stavivši Kremlju i ostalima do znanja da priznaje i podržava nekanonske ruske pretenzije za globalnom dominacijom u pravoslavlju. Time je DPS vrhuška iz ljubavi prema Kremlju i Rusiji (i prljavom novcu koji je odatle stizao u Crnu Goru) svjesno zatvorila vrata prema Carigradu. DPS je propustio jedinstvenu šansu da izgladi odnose sa Majkom Crkvom kada je bivši Đukanovićev partner Amfilohije otvoreno zaratio sa patrijarhom Vartolomejem i svrstao se na stranu raskolničkog Kremlja u sukobu oko jurisdikcije nad pravoslavnom crkvom u Ukrajini kojoj je Carigrad priznao autokefaliju. Stoga većina posmatrača smatra da DPS i Đukanović imaju samo dnevno-politički interes u navodnoj borbi za obnovu pravoslavne crnogorske crkve i zaštitu crnogorskog identiteta jer im na drugim poljima gori pod nogama.

U moru vijesti i senzacija o tome šta će velikodostojnici SPC-a raditi na Cetinju u nedjelju, prošla je maltene nezapaženo vijest u DPS „patriotskim“ medijima o zaplijeni 1,4 tone kokaina u skladištu banana u Mojanovićima u Zeti. Još je tiše prošla vijest da je istražni sudija Radomir Ivanović pustio osumnjičene, sa kojima je u kumovskim vezama, i u čijem skladištu je nađena droga, da se brane sa slobode. Ranije je krajem aprila sudija Miroslav Bašović pustio članove kavačkog kriminalnog klana da se brane sa slobode, iako su osumnjičeni za najteža krivična djela. Bašović je ranije pustio na slobodu i azerbejdžansko-ruskog mafijaša Nadira Salifova uhapšenog po Interpolovoj potjernici. Isti sudija je srpskom državljaninu Vesku Dakiću odmah odredio ekstradicioni pritvor od šest mjeseci zbog tužbe VIP Mreže iz Srbije da im Dakić nije platio petstotinjak eura telefonskog računa koji nije ni glasio na njegovo ime.

Premijerno prikazivanje na TV Vijesti u utorak veče filma Mreže za istraživanje korupcije i organizovanog kriminala LUPA o ubistvu urednika dnevnog lista DAN Duška Jovanovića i aktivnom opstruiranju istrage od strane Đukanovićevih državnih organa i tadašnje Vrhovne državne tužiteljke Vesne Medenice je prećutano od strane njegovih medija. Bivši šef podgoričke policije Milan Vujanović je u istom filmu izjavio da su još prije ubistva Jovanovića 2004. u Crnu Goru ulazile ogromne količine droge i švercovali se narkotici, da je policija sve to znala ali joj nije bilo dopušteno da djeluje. Međutim „patriotski“ crnogorski mediji akcentiraju kako srpski popovi ponovo ugrožavaju „državu“ koju je Đukanović napravio i koju treba braniti kad god se uvoze banane. Još je davne 1997. god. u TV duelu sa tadašnjim predsjednikom Momirom Bulatovićem premijer Đukanović izjavio da on „ne daje ni pet para“ na činjenicu da malena i sankcijama skrhana Crna Gora uvozi pedeset miliona dolara vrijedne banane godišnje. Ni njegovi mediji nisu dali pet para za navode Vujanovića koji nije ni prenesen.

Nasuprot mrskom vaseljenskom patrijarhu sa kim Đukanovićeva klika ne želi da troši vrijeme, vrata zvanične Podgorice su otvarana drugom gostu iz Carigrada (današnjem Istanbulu) – Sedatu Pekeru. Peker je višestruko osuđivan turski kriminalac za krivična djela iznude, podstrekivanja na ubistva, članstvo u terorističkoj organizaciji, oružane pljačke, otmice itd. Elem, Peker je od 2016. postao „državni čovjek“ u Turskoj i javno je prijetio prolivanjem krvi političkim protivnicima turske vlade. Kao takav Peker je bio rado viđen gost u Crnoj Gori i priman kao svoj na svome čak više nego i Šarići i Keljmendi zajedno. U zgradi Vlade je 2019. zvanično primljen od Rafeta Husovića, potpredsjednika Vlade i Osmana Nurkovića, ministra turizma. Vlada Duška Markovića nikada nije htjela odgovoriti čime je Peker zaslužio toliku čast. Vozilo azerbejdžanskih tablica koje je bilo u koloni Pekerovih vozila tokom vozikanja po Crnoj Gori je kasnije u septembru 2019. viđeno i među svatovima Đukanovićevog sina Blaža. Ostalo je nejasno da li je sam Peker bio gost na svadbi ili neko njegov iz istog miljea.

Ipak u svoj ovoj borbi za „crnogorski identitet“ stari režim od malo koga dobija tako jaku podršku i spas kao od svog prijatelja – gospodara bratske Srbije u kojoj je i Svetozar Marović našao utočište od pravde. Vučićevi mediji i politički klovnovi su tu da uvijek polarizuju mase i daju Đukanoviću za pravo da je crnogorstvo ugroženo i da će popovi na Cetinju oteti njegovu „državu“ i pravosuđe. A ako izgubi pravosuđe, izgubiće se i voćke iz Latinske Amerike u kontejnerima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRAGAN BRKOVIĆ U SPUŽU: Kum, tajkun, pritvorenik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Da li Specijalno državno tužilaštvo pokušava otkriti ili sakriti istinu o privatizaciji i propasti HTP Boka, ne procesuirajući zaštitnike i pomagače posrnulog tajkuna. I može li osnivač Vektre progovoriti o malverzacijama u kojima je učestvovao

 

Dragan Brković, jedan od prvaka crnogorske burazerske privatizacije, pritvoren je krajem prošle nedjelje, skupa sa sinovima Borisom i Bojanom i dugogodišnjim saradnikom Milićem Popovićem. Svoj četvorici određen je pritvor do 30 dana pošto je Specijalno državno tužilaštvo odlučilo da ih, nakon višegodišnje istrage, osumnjiči za „zloupotrebu ovlašćenja u privredi i pranje novca”.

Prema nezvaničnim informacijama, četvorka se sumnjiči da je, nepoštovanjem ugovora o kupoprodaji HTP Boka (danas je to Vektra-Boka), državu, partnere, sadašnje i bivše radnike oštetila za milione eura.

Ipak, prije eventualnog podizanja optužnice ne treba licitirati sa krivičnim djelima i iznosom pričinjene štete koje bi (sadašnje) tužilaštvo moglo staviti na teret Brkoviću i njegovim saradnicima. SDT pod komandom Milivoja Katnića već je, u nekoliko navrata, pokazalo popriličnu fleksibilnost prelazeći put od gromoglasnih najava otkrivenih zloupotreba do optužnica mnogo skromnijeg sadržaja. I dokaznog materijala. Uostalom, koliko zimus iz SDT stizale su vijesti da u Herceg Novom (slučaj HTP Boka) izviđaju zloupotrebe u kojima je država oštećena za oko 50 miliona eura. Sada se, doduše nezvanično, pominje gotovo deset puta manji iznos.

Vidjećemo kako će se sve to završiti. Neke činjenice, međutim, nijesu sporne.

Podgorička Vektra u vlasništvu Dragana Brkovića, jednog od prvoboraca ovdašnjeg procesa tranzicije društvenog i državnog u privatno vlasništvo, izabrana je 2007. godine za prvorangiranog ponuđača za kupovinu 59,4 odsto akcijskog kapitala HTP Boka koja je, u trenutku prodaje, posjedovala oko 128.000 kvadrata zemljišta (mahom na obali, u zoni morskog dobra) i preko 40.000 kvadrata poslovnih objekata. U sastavu HTP Boka poslovali su hoteli Plaža, Tamaris i Igalo, restoran Žanjice na Luštici i Galeb u Igalu.

Vektra je za akcije Boke ponudila 22 miliona uz trogodišnji investicioni plan od 64 miliona eura. U kupoprodajnom ugovoru našla se i odluka o izdavanju četiri hercegnovske plaže Vektri na višedecenijski zakup (taj ugovor je Vlada Duška Markovića jednostrano raskinula), dok se kupac obavezao da neće prodavati ili opteretiti (staviti pod hipoteku) ni jedan od velikih hotela, ali ni više od 30 odsto preostale, „male” imovine.

Ništa od dogovorenog nije ispunjeno.

Vektra je, prema dokumentima koje je Savjetu za privatizaciju dostavio nekadašnji ministar turizma Predrag Sekulić, kupljene akcije platila tek dvije godine kasnije. Prema istom dokumentu, od obećanih 64 u Boku je uloženo pet miliona. Dok je hotel Plaža stavljen u zalog za kredit veći od 20 miliona eura, koji je, ne zna se kako, potrošila Brkovićeva matična firma.

Umjesto investicija, Vlade Mila Đukanovića (dvije), Igora Lukšića i Markovića zadovoljavale su se megalomanskim planovima svog (starog) partnera. Tako su planirana ulaganja, na riječima, stigla do iznosa od 350 miliona, dok radnici Boke nijesu primali plate. A poslodavac im nije uplaćivao doprinose.

Kada je postalo izvjesno da će Vektra Boku, umjesto nadgradnje i modernizacije, iskoristiti kao zalog za nove i sve veće kredite, pa na kraju upropastiti, iz Vlade su svoju inertnost objasnili do tada nepoznatom odredbom kupoprodajnog ugovora, prema kojoj je država, u slučaju raskida ugovora o prodaji HTP Boka (čak i krivicom kupca) dužna da Vektri vrati 70 odsto „svih ulaganja”.

Nema indicija, rekli bi pravnici, da se neko iz tužilaštva u minulih desetak godina pozabavio tom „sitnicom”. Umjesto toga, dobijali smo nova obećanja. Dok su problemi postajali sve veći.

Dragan Brković i njegovi prikriveni partneri izvlače i sakrivaju novac u bankama van Crne Gore, predočili su nam, početkom 2012, prvaci Pokreta za promjene Nebojša Medojević i Branko Radulović. Prema njihovoj računici Vektra je od domaćih i stranih banaka pozajmila 150 do 200 miliona eura, dok je u projekte od Herceg Novog do Pljevalja uložila približno 50. Ostatak je, tvrdili su, iznijet iz Crne Gore. „Sa osmijehom će gledati kako privatizovane firme propadaju, njihovi radnici ostaju bez posla, a povjerioci bez svojih potraživanja”.

Na optužbe je odgovorio Milo Đukanović, inače Brkovićev kum. Priče o neuspjehu Vektra Boke su „najobičnije politikanske konstrukcije iza kojih ne stoji ni zrnce istine”, tvrdio je Đukanović, optužujući državu, odnosno svoju vlast, da nije „blagovremeno stvorila pretpostavke za početak investicionog ciklusa”. U proljeće 2012, pet godina po sklapanju privatizacionog ugovora, Đukanović poručuje: „Njegovo vrijeme je počelo da teče, pokazaće nam da li je u stanju da realizuje investicioni plan. Ako to ne bude, nema sumnje biće promijenjen, dovešćemo drugoga investitora”.

Vektra je odgovorila rušenjem hotela Tamaris. Umjesto novog hotele, na glavnom gradskom šetalištu, ostala je poljana, pretvorena u divlji parking. Hotel Igalo ne radi. Plaža, nekada najpoznatiji novski hotel, svedena je na novi ferijalnog odmarališta. A zaposleni za Monitor tvrde da mendžment Vektra Boke ni ovog ljeta nije prijavljivao sve goste tog hotela. Kako bi izbjegli obavezu plaćanja boravišne takse.

I pored ugovorene zabrane, Brković je u procesu restrukturiranja prodao sve manje objekte Vektra Boke. Počev od teniskih terena na šetalištu Pet Danica. Dobijeni novac prebacivan je, u vidu pozajmica, na račune drugih kompanija Vektra grupe. Oštećeni povjerioci i radnici su zaludu organizovali proteste i pisali krivične prijave. Nadležni su, sve do pred kraj prošle nedjelje, bili i slijepi i gluvi.

Boka se, skupa sa ostalim ćerka-firmama Vektre Montenegro, sredinom prošle decenije našla u seriji stečajnih postupaka. Brković je, uz pomoć Privrednog suda, te postupke razvlačio do besmisla, ali je ishod i pred toga bio poguban po njegovu poslovnu imperiju u Crnoj Gori. U januaru ove godine kompanija Vektra Montenegro prelazi u vlasništvo švajcarske banke NLB Inter Finanz iz Ciriha (podružnica slovenačke NLB), zbog neizmirenog kredita od 55 miliona.

Indikativno je da su gomilanje dugova i rasprodaja preostale imovine (suprotno ugovorenim obavezama i interesima manjinskih akcionara) trajali i tokom stečajnih postupaka. A najveći dio novca od prodaje imovine Boke je, svjedoče revizori, na ime pozajmica prenesen na Vektru Investments, drugu firmu istog vlasnika. Dok su radnici uzalud čekali zaostale plate i uplatu doprinosa za penziono osiguranje.

Oni tvrde da Brković i njegovi pritvoreni saradnici takve „poslove” nijesu mogli raditi bez odobrenja nadležnih. I kao glavnog saučesnika u pohari Vektra Boke imenuju Blaža Jovanića, predsjednika Privrednog suda u Podgorici.

„Jovanić sprovodi pravno nasilje nad povjeriocima Vektra Boka kroz tri funkcije, kao predsjednik Privrednog suda, bivši stečajni sudija i izvršni sudija. Vrši selektivni monitoring i kriminal Vektra Boka ne prijavljuje specijalnom tužiocu”, upozoravao je javnost i nadležne bivši radnik i predstavnik NVO Radnici Vektra Boka Đorđje Rajak krajem 2019. U razgovoru za Monitor Rajak precizira da je Jovanić tolerisao to što je Brković „svoje” kredite od 24 miliona prebacio na Boku, da mu je omogućio da otuđi novac od prodaje imovine firme koja je bila u procesu reorganizacije pod nadzorom Privrednog suda, da je pokušao da izdejstvuje dozvolu da Brković, kršeći kupoprodajni ugovor, proda i hotele hercegnovskog preduzeća.

„Istovremeno, on blokira naplatu dospjelih potraživanja bivših radnika i povjerilaca, iako se radi o pravosnažnim presudama njegovog (Privrednog) suda koje su dospjele prema planu reorganizacije”, kaže Rajak. Zato je Jovanić bio u grupi lica protiv kojih su radnici Boke podnijeli krivičnu prijavu. Odgovora nema.

Slična priča, sa još više „mračnih” detalja, godinama se priča i o privatizaciji pljevaljskog Jakića (danas Vektra Jakić). I ulozi koju su državni zvaničnici imali u tom poslu.

Za Kombinat aluminijuma i Moračutrans iz Podgorice, barski Rumijatrans, kolašinsku Impregnaciju i Eksportdrvo, Jakić, Optel i Građevinar iz Pljevalja, HTP Boku već je kasno. Brković je od njih uzeo sve što mu je dozvoljeno. Da li će, suočen sa gubitkom imovine i prijetnjom zatvora, odlučiti da progovori o pomagačima i saradnicima? Onako kako je to radio Duško Knežević. Ili se i dalje nada da ga oni neće ostaviti na cjedilu? Kum i dugme. Stara priča.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo