Povežite se sa nama

MONITORING

NASLJEĐE ZATVORENOG HAŠKOG TRIBUNALA: Zločinci neće imati miran san

Objavljeno prije

na

Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu, osnovan 1993. godine, zvanično je prestao da radi 21. decembra. Glavni tužilac Serž Bramerc poručio je da javnost s pravom očekuje da oni koji su odgovorni za masovne zločine budu krivično gonjeni, a ne da se sa njima postupa kao sa odgovornim sagovornicima.

Povodom zatvaranja Tribunala razgovarali smo sa istoričarima, aktivistima za ljudska prava, profesorima, pravnicima… iz našeg regiona.

„Ako se vratimo u 1993. godinu, mislim da je sud i više nego ispunio očekivanja. Očekivati da će te godine pravosuđe zemalja koje su bile u ratu uspjeti sankcionirati zločine, bilo tuđe, a posebno svoje, bilo je preoptimistično i potpuno nerealno”, kaže Hrvoje Klasić, istoričar iz Zagreba.

Sada, prema njegovim riječima, slijedi korak da se na temelju onoga što je nastalo u Hagu „počne kontekstualizirati priča i pisanje povijesti i ne bi bilo dobro da to bude kao što se do sada radilo – zatvaranjem državnih narativa koji se ne smiju preispitivati”.

Ukazujući na to da će i istoričarima biti dostupna arhiva Haškog suda, Klasić ističe: „Ohrabrujuća je činjenica da ti dokumenti negdje stoje. Nema dileme o tome hoće li se sva dokumentacija naći u Zagrebu, Sarajevu ili Beogradu, jer neće. U državama će se otvarati informativni centri, gdje će moći doći do dokumenata. Za nas povjesničare je to zlatni rudnik i pred njima je pravi posao. Suočavanje s prošlošću mora biti državni projekt, to ne može biti od osobe do osobe”.

Nataša Kandić, koordinatorka REKOM-a, iz Beograda kaže da je zatvaranje Haškog tribunala pokrenulo pitanje nasljeđa, koje političari ocenjuju u skladu sa svojim stavovima o samom sudu i donijetim presudama.

„Tako se iz Srbije može čuti da Tribunal ništa dobro ne ostavlja Srbiji jer je najviše osuđenih Srba, a najmanje se sudilo za zločine prema Srbima. Posle pravosnažne presude Prliću, Praljku i ostalim liderima Herceg Bosne, izrečene uoči zatvaranja Haškog tribunala, zbog osude za udruženi zločinački poduhvat u BiH na čelu s Franjom Tuđmanom, ni hrvatski političari ne gledaju bolje na zaostavštinu Haškog tribunala. Nasuprot ovim političkim ocenama su činjenice koje je Haški tribunal ustanovio i koje zauvek ostaju najjača prepreka proizvodnji novih istina o ratu, počinjenim ratnim zločinima i odgovornosti. Političari ne skrivaju da vode bitke za novu istinu. Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić najavljuje novo vreme koje će pokazati da Slobodan Milošević nije grešio. Generali se raduju što je došlo vreme da javno govore i drže predavanja studentima o bitkama za navodnu odbranu naroda Srbije”.

Bitke za novu istinu, nove interpretacije rata, su kratkog trajanja, tvrdi Kandić:

„Dokumenta koje nam ostavlja Haški tribunal nose potpis tih istih generala, a govore ne o ‘velikim bitkama za narod’ nego sadrže naredbe za razdvajanje etničkih grupa, za operacije protiv civila, za otvaranje logora i masovnih grobnica, za skrivanje tragova zločina… Tim dokumentima bavićemo se dugo, dok ne prihvatimo činjenice i razumemo da je nasleđe Haškog tribunala naša šansa za pomirenje. Hvala Tribunalu za ovu šansu”.

Mirsad Tokača, osnivač i direktor Istraživačko dokumentacionog centra Sarajevo, bio je uključen direktno u rad Haškog tribunala kroz ustupanje prikupljene dokumentacije i svjedočenjem u nekoliko slučajeva, ali i indirektno promovišući njegovu ulogu.

„Činjenica da je Tribunal formiran u trenutku kada se rat na prostoru ex-Jugoslavije, a posebno Bosne, zahuktava i odnosi masovne civilne žrtve, nosila je sobom snažnu poruku da zločini neće ostati nekažnjeni. Bio je to trenutak koji u međunarodnu praksu uvodi novi instrument međunarodne pravde čija će dostignuća i iskustva dovesti do formiranja stalnog Međunarodnog krivičnog suda i nade da će civilne žrtve i druge zaštićene katogorije tokom oružanih sukoba, biti zaštićene a mogući počinioci zločina izvedeni pred lice pravde. Važnost formiranja Tribunala je i u činjenici da je on kroz dvadesettrogodišnji rad sakupio dokumentaciju koja sadrži neoborive činjenice o teškim zločinima protiv čovječnosti i međunarodnog prava, uključujući i genocid, te da, bez obzira na malobrojnost presuda, ostavlja u nasljeđe neprocjenjivu dokumentacijsku osnovu, kao i dokaze koji mogu koristiti domaći sudovi u regionu. Naravno, tu je i neprocjenjiva sudska i tužilačka praksa”, kaže Tokača.

Izuzetan uspjeh Suda su, prema njegovom mišljenju, presude za genocid u slučaju Krstić i ostali učesnici genocida u Srebrenici, kao i prvostepene presude Karadžiću, Mladiću i konačna hrvatskoj šestorki na čelu s Prlićem i Praljkom, kao i presude vezane za silovanja.

„Na ukupnu ocjenu rada Suda negativno je uticalo odsustvo optužnica za generale JNA koji su bili ključ priprema i početka ratova na ex-jugoslovenskom prostoru. Cijenim da je to neoprostiv propust Tužilaštva, jer bi to pokazalo sve dimenzije upletenosti JNA, odnosno Srbije i Crne Gore u agresiju protiv Bosne, prije svega. Uz to, Sud i Tužilaštvo su dopustili da se njihova uloga pogrešno tumači, jer na vrijeme nisu objasnili, čak su takve stavove poticali, kako oni treba do dovedu do pomirenja u regionu. To nije bilo tačno”, napominje Tokača. „Sve me to uvjerava da su Tužilašto i Sud u Hagu velikim dijelom ispunili svoju ulogu i da se može dati prolazna ocjena – na skali od 1 do 5 bila bi to solidna trojka, pod uslovom da i rezidualni mehanizam, u skladu s dokazima kojima raspolaže donese odgovarajuće presude”.

Miodrag Živanović, profesor Univerziteta u Banjaluci, kaže da je o dometima rada Haškog tribunala moguće govoriti iz više uglova i na više načina – od onih kojima se dometi (ne)kritički veličaju, preko teza o političkoj prirodi djelovanja Tribunala, pa do katkad otvorenih a katkad pritajenih sumnji u njegov pravni dignitet.

„Zbog takve raznolikosti gotovo je nemoguće dati opštu ocjenu o tome šta je i kako je radio Tribunal. Dakako, osim znanog ordinarnog iskaza: Tribunal je uradio jedan doista veliki posao. Prethodna tvrdnja nije netačna, ali neće nas odviše približiti dubljem razumijevanju svekolikih percepcija o radu te institucije. Zato mi se ovom prilikom čini primjerenijim dati komentar koji se odnosi na tzv. posljedično pitanje u kojoj mjeri je Tribunal doprinosio i doprinosi jačanju procesa pomirenja i povjerenja među balkanskim narodima, prijeko potrebnoj katarzi, kao i jednoj – više ljudskoj nego li pravosudnoj – valorizaciji odnosa zločina i kazne?”

Što se tiče procesa pomirenja i povjerenja, može se dati ocjena da su etničke distance, dakle, distance među narodima ex Jugoslavije, danas dublje i veće nego li u ratnim godinama, kaže Živković. „Karakteristično je da su i presude Tribunala, u pravilu, takođe doprinosile povećanju etničkih distanci i da su u tu svrhu i korištene, manje ili više brutalno, od strane vrhova domaćih političkih struktura. Naravno, ne ulazim u meritum presuda, nego tek upozoravam na njihov stvarni i mogući uticaj.”

Poznato je, napominje Živanović, da su se, nerijetko, etničke distance na Balkanu, pretvarale i u političke odnosno međudržavne distance. Prema njegovom mišljenju i dalje su oni što su osuđeni za različita zlodjela, za jedne heroji a za druge zločinci: „I jedni i drugi – ne zbore ništa o zločinima. A oni treći, ćute i odlaze sa ovih prostora. Ne samo zbog nedostatka katarze, već još više zbog odsustva nade. Problem je, naravno, i tihi, rafinirani zločin genocida koji se u različitim formama i na različite načine, provodi već skoro tri decenije. Radi se o genocidu što ga čine etno-političke elite nad sopstvenim narodima, držeći ih kao taoce svojih ovakvih ili onakvih politika. Najbolji (ili najgori) primjer tome je, recimo, BiH. Ili adekvatnije reći, narodi koji tu žive upravo kao utamničeni taoci, zarobljenici tri morbidne politike kojima su na volšeban način vraćeni u daleku prošlost. Nedavno sam predložio da svaki narod u BiH podigne tužbu protiv svog političkog rukovodstva za zločin genocida nad sopstvenim narodom”, kaže Živanović.

Obilje (nedovoljno poznate) građe – preko 200.000 sudskih spisa i 2,5 miliona transkripata sudskih postupaka, obavezuje na oprez u davanju ocjena učinka Haškog suda, kaže Budislav Minić, koordinator Udruženja za promociju i zaštitu ljudskih prava i sloboda Pravozastupnik Podgorica

„Nezadovoljstvo je neminovno jer su očekivanja bila nerealno visoko postavljena u odnosu na svrhu i kapacitet suda. Zavisno iz koje sredine ocjene dolaze i o kojim presudama je riječ, Sud je oglavnom doživljavan i kvalifikovan kao antisrpski, antihrvatski ili antibošnjački, nezavisno od činjenica koje su za davaoce ocjena uglavnom nepoznate ili, često, nepriznate”, objašnjava Minić.

Iako je Haški sud, uvjeren je Minić, napravio značajan iskorak u procesuiranju ratnih zločina nije se mogao izboriti sa raznim barijerama. „Političari, posebno oni u vlasti, su jedna od najvećih prepreka suočavanju sa prošlošću, pomirenju, uspostavljanju povjerenja i saradnje u regionu”, kaže Minić.

Naravno, po njegovim riječima, postoji niz opravdanih zamjerki Sudu i sa stanovišta pravne struke, ali se ne može poreći njegov značaj i višeznačan doprinos.

HRVOJE KLASIĆ: Slika nezrelosti

„Haški sud je osnovala i Republika Hrvatska i svojim Ustavnim zakonom ga prihvatila. Kad čujem od naših političara da ne priznaju njegove odluke, to je kao da kažu da ne priznaju odluke Županijskog suda u Zagrebu. To pokazuje da mi na međunarodnu demokraciju i dalje gledamo s figom u džepu. Ono što nam se sviđa prihvaćamo, a ono što nam se ne sviđa, to je protiv nas i produkt nekakve međunarodne zavjere. Ne vidim tu teoriju zavjere. Mislim da to pokazuje našu duboku nezrelost i nespremnost da se suočimo s drugima, ali još više sami sa sobom”.

BUDISLAV MINIĆ: Izazov za eksperte

„U vremenu koje slijedi najizazovnije za eksperte krivičnopravne nauke i prakse biće da sagledaju, prouče i daju svoja stručna mišljenja i ocjene o prvi put tako široko postavljenoj objektivizaciji komandne odgovornosti, opseg i domete ustanovljenog ‘udruženog zločinačkog poduhvata’, razmeđe u tim uslovima subjektivne odgovornosti pojedinca od objektivne odgovornosti širih cjelina državnog organizovanja. Očekujem da bi to moglo da bude značajno i za suzbijanje aktuelnih manipulacija masama na temu “kolektivne odgovornosti”

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

SLUČAJ MARKA KOVAČEVIĆA: Kontinuitet govora mržnje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gradonačelnik Nikšića u kontinuitretu širi govor i geste mržnje. Tužilaštvo i sudstvo, kao i za ostale političare, tu ne vidi ništa sporno, a koalicioni partneri ,,osuđuju” i trpe. Javnost se navikava

 

Proslava jedne od najznačajnijih crnogorskih pobjeda u 19. vijeku, Bitke na Grahovcu, prepuštena je posljednjih godina Eparhiji budimljansko-nikšićkoj i zavičajnom udruženju Stara Hercegovina. Država se u to ne miješa, pa je bilo samo pitanje vremena kada će se desiti epski skandal.

Za to se, na ovogodišnjoj obljetnici 166 godina od slavne bitke, postarao jedan od domaćina, Marko Kovačević, gradonačelnik Nikšića: ,,Ako neko neće da budemo braća, ako neko hoće više da liči na Turke, onda, bogami, u budućnosti prema njemu ćemo kao i prema Turcima postupati”.

Iako se zna da su Crnogorci, na Grahovcu, pod vođstvom vojvode Mirka Petrovića, grdno pobili tadašnje osmanske neprijatelje, Kovačević kaže da nije baš tako slikao budućnost. Pravda se da nije mislio, niti ih je pominjao, Crnogorce, pa ni Bošnjake, te da su mu mračni centri moći iskonstruisali cijelu priču. Onda se sjetio da je u stvari navodno  ciljao na pomirenje. Moglo bi se pomisliti da mladi političar zaista ponekad ne zna što priča, baš kao što njegova stranka u Nikšiću slavi Mirka Petrovića a u Podgorici se zalaže za rušenje spomenika u njegovu čast.  No, nije baš tako.

Kovačević rado posegne za govorom ili gestom mržnje. Mjesec dana nakon što je sjeo u fotelju gradonačelnika Nikšića, Kovačević je u junu 2021. na TV Kurir negirao da je u Srebrenici počinjen genocid. U julu prošle godine je stojeći pored predsjednika države Jakova Milatovića pokazao srednji prst prilikom intoniranja himne. Objasnio je da je, malo duže, namještao sat.

Kada je njegov partijski šef Andrija Mandić, u martu ove godine,  predsjedavao Skupštinom Crne Gore na Cetinju, opet nije mogao da izdrži: „Nekako lijepo pristaje predsjedniku Skupštine Crne Gore ova zgrada Zetske banovine. I nekako je normalno da smeta Švabama”. Ovo posljednje upućeno je na račun porijekla poslanika DPS-a Oskara Hutera.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POSLIJE IBAR-A: Ko će u vlast, ko niz vodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar pravde Andrej Milović, ukoliko parlamentarna većina usvoji  prijedlog premijera Milojka Spajića  za njegovo razrješenje, neće sa te pozicije otići zbog IBAR-a, ili loših zakonskih rješenja.  U središtu političkih trvenja u vlasti, kojih je sve više, nijesu  principi i reforme, već borba za moć

 

Tek što su u parlamentu usvojeni tzv IBAR zakoni, krenula su politička trvenja. Sedmica je otvorena konferencijom za štampu ministra pravde Andreja Milovića, na kojoj je on pozvao premijera Spajića da predloži Skupštini  da ga razriješi.

„Predsjedniče Vlade Spajiću, pozivam Vas da uputite prijedlog Skupštini za smjenu ministra pravde koji Vas je svugdje branio. Šta će reći plenum i kako će komentarisati moj dosadašnji rad – vidjećemo”, saopštio je Milović. U nastavku je obrazlagao kako je zbog IBAR-a ćutao kada je „mučki protivstatutarno“ isključen iz Pokreta Evropa sad, te ocijenio da je došlo vrijeme da Spajić i on svedu političke i institucionalno račune: „Prije negoli njegovo toksično okruženje, a onda i on povuče sve ka ponoru, kako PES koji je počeo da vuče ka ponoru, tako Vladu i cijelu Crnu Goru“.

Konferencija je uslijedila nakon što je Spajićeva Vlada donijela krajem sedmice odluku da jedan od IBAR zakona iz domena pravosuđa u parlamentu na završnoj sjednici  predstavlja Momo Koprivica, potrpedsjednik Vlade za politički sistem, a ne ministar pravde. Prethodno je Spajić uputio notu predsjedniku Parlamenta Andriji Mandiću da ministri ne mogu u Skupštini prihvatiti bez konsultacija sa Vladom amandmanske intervencije. Nakon što je Milović prihvatio jedan od amandmana, za koji kaže da je „čisto tehnički“, odlučeno je da ga zamijeni Koprivica, koji bi prema nezvaničnim izvorima, mogao biti novi ministar pravde.

Premijer je uzvratio prijedlogom Skupštini za razrješenje Milovića.  „Nakon što sam, kada su mi obaveze to dozvolile, ispratio današnji nastup ministra Andreja Milovića, moram priznati da sam sasvim siguran u ispravnost odluke da Skupštini predložim njegovo razrješenje“, ocijenio je Spajić odmah nakon konferencije, nakon čega je taj prijedlog uputio parlamentu.

“Sa tom odlukom, istini za volju, upoznao sam ga prije njegovog javnog istupa, što njegovu konferenciju za medije u konačnom čini običnom predstavom za javnost”, saopštio je.  „Preciznosti radi, Milovićevi raniji nastupi u javnosti, na koje sam mu vrlo jasno skretao pažnju, a na momente ih se i stidio, razlog su podnošenja prijedloga za njegovu smjenu, koji zbog rada na ispunjavanju evropske agende nije mogao biti podnijet ranije”.

Konačno, Spajić je optužio Milovića da je “stao rame uz rame sa predsjednikom Crne Gore  u pokušaju destabilizacije integriteta Vlade i time urušavanja evropskog puta Crne Gore”.  Spajić tvrdi : “Nije slučajnost da u trenutku kada su i Vlada i Skupština demonstrirale rezultate u poglavljima 23 i 24 i ispunile neophodne uslove za dobijanje IBAR-a, kreće koordinisana opstrukcija ministra Milovića i predsjednika Milatovića”.  Milatović je prethodno odbio da potpiše dva od 12 IBAR zakona koji su mu upućeni. Jedan se odnosi na zakon o RTCG, a drugi o sudskom savjetu. Civilni sektor smatra da su Milatovićevi razlozi za kritiku tih rešenja opravdani.

Tu su  i zamjerke stručne javnosti na cijeli set zakona koji su prethodne sedmice usvojeni u parlamentu, kako bi Crna Gora dobila IBAR krajem juna, te da će se kasnije „morati popravljati“. Ukazuje se kako su zakoni usvojeni na brzinu, bez dovoljno konsultacija, a i da su pojedini zakoni, poput onog o javnom servisu, kreirani kako bi politička klasa zadržala kontrolu nad RTCG.  Mreža za afirmaciju nevladinog sektora smatra i da su neka od rješenja Milovićevog resora lošija od onih u vriijeme DPS-a, te da se tim rješenjima sprema „svilen gajtan“ specijalnom tužiocu Vladimiru Novoviću. Milović je to demantovao, uz argument i da je Novović učestvovao u kreiranju rješenja.

„Čovjek koji je predložio zakone koji su gori od DPS-ovih, koji sadrže neuporedivo lošija rješenja od onoga što je prethodni režim usvojio zaslužuje da ode sa te funkcije”, ocijenila je  izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković.

Ministar pravde, ukoliko parlamentarna većina usvoji Spajićev predlog za njegovo razrešenje, neće sa te pozicije otići zbog IBAR-a, ili loših zakonskih rješenja.  U središtu političkih trvenja u vlasti, kojih je sve više, nijesu  principi i reforme, već borba za moć.

„Spajićeva politička kičma“, kako je Milović sam sebe nazivao svojevremeno, postao je neželjeni premijerov saradnik još ranije. „ Milović je u više navrata svojim djelovanjem bez prethodne konsultacije sa predsjednikom i članovima Vlade, narušio ukupan kontekst i ugled cijele Vlade i parlamentarne većine čijom je podrškom izabran na funkciju ministra pravde” obrazložio je to Spajić.  Milović je isključen iz PES-a nakon slučaja Čamgoz, odnosno nakon što je kao ministar pravde odbio da izruči kontroverznog turskog državljanina, uprkos odlukama sudova.

Dok se čeka odluka parlamenta o razrješenju Milovića, SNP je već najavio da će glasati za njegovo razrješenje. Iz ZBCG se nijesu oglašavali, ali je predsjednik parlamenta Andrija Mandić prokomentarisao „ da ga brine da u političkoj utakmici, političkom žaru, neko može prosto da ‘polomi stvari po kući’”. Mandić je pozvao sve da se uzdrže od političkih razmirica do dobijanja IBAR-a, a onda, kako je kazao „kažu jedni drugima šta žele“.

Biće toga još.  Nakon IBAR-a dolazi na red i pitanje rekonstrukcije Vlade, koju je premijer ranije ostavio za vrijeme “nakon IBAR-a”. Rekonstrukcija je Sporazumom definisana da se dogodi do kraja ove godine i podrazumjeva ulazak u Vladu DNP-a Milana Kneževića i NSD Andrije Mandića. U dokumentu stoji  će koaliciji  ZBCG, nakon rekonstrukcije pripasti pet mjesta u Vladi – potpredsjedničko mjesto za infrastrukturu, kao i resori saobraćaja, prosvjete, turizma i prostornog planiranja i urbanizma. NSD i DNP trenutno podržavaju Vladu bez učešća u njoj.

No, kako će Vlada izgledati nakon rekonstrukcije, sada je malo  teže izračunati, obzirom da su u međuvremenu, zbog sukoba oko bezbjednosnog sektora , podršku Vladi  Demokrate oročile do dobijanja IBAR-a, “kada će je preispitati”.  Nakon što je Vlada glasala za Rezoluciju UN o Srebrenici, Kneževićeva partija suspendovala je  podršku Vladi do ispunjenja više zahtjeva. Osim usvajanja Rezolucije o Jasenovcu, traže da dobiju detalje o najavljenom programu Evropa sad 2, srpski jezik, kao  da krivična djela iz oblasti organizovanog kriminala ne zastarijevaju…

Mediji sada pišu o nekoliko mogućih scenarija., po kojima bi Demokrate u Vladi zamijenila Bošnjačka stranka, uz ostanak dijela funkcionera Demokrata, Moma Koprivice i ministra turizma Vladimira Martinovića, koji navodno djeluju “suprotno stranačkom vrhu”. Ili da Demokrate ostanu u u Spajićevom kabinetu, ali da im se smanji “kvota” pozicija koje pokrivaju, ne računajući one Koprivice i Martinovića, i da ta mjesta dobije neko drugi.  U tom slučaju, kako pišu nezvanično Vijesti, Demokrate bi uskratile podršku Vladi.

Što se tiče navodnog scenarija o mogućem ulasku BS u vladu, stranka Ervina Ibrahimovića nije međutim od Spajića dobila formalnu ponudu za učešće u vlasti. Takođe, Knežević je u martu saopštio da neće pristati da  poslanici BS glasaju za razrješenje Mandića s funkcije šefa parlamenta i “dođu s nama u Vladu”.

Jedno je izvjesno: nakon defitinivne odluke o tome hoćemo li dobiti IBAR, u junu, političkih razmirica biti sve više.  I javno i iza kulisa.

 

Problemi i u Glavnom gradu

Kriza vlasti u Podgorici gotovo izvjesno okončaće se smjenom gradonačelnice Olivere Injac ili skraćenjem mandata parlamentu. Očekuje se da bi lokalni izbori mogli bti održani krajem septembra.

Predstavnici Pokreta Evropa sad (PES) i Pokreta za Podgoricu, koji je blizak predsjedniku Jakovu Milatoviću, ove sedmce su se  ponovo sastali, nakon što im je ostatak vladajuće koalicije preksinoć dao rok  da riješe nesuglasice, među kojima su i zahtjevi da dodatno podijele funkcije i novac za finansiranje rada klubova, ali je dogovor izostao.

Pokret za Podgoricu, koji je nastao nakon izlaska Jakova Milatovića iz PES-a ,  na sjednici krajem maja nije podržao izvještaj o radu gradonačelnice, koja dolazi iz vladajućeg PES-a.

Pokret za Podgoricu, kog čini pet bvših poslaniak PES-a, sa Građanskim pokretom (GP) URA i Pokretom za promjene (PzP) dogovorili su nakon raskola Milatovića i Spajića,  zajedničko djelovanje. Zajedno imaju 11 odbornika i najbrojnija su grupacija u gradskom parlamentu.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AFERA TUNEL: Izgubljeni u mraku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok čekamo da istina konačno izađe iz tunela, ako tamo već nije trajno zatrpana i zabetonirana, predstavnici nove vlasti svu krivicu za sve evidentniji neuspjeh istrage prebacuju na svoje prethodnike. Ostaje samo kontinuitet neriješenih zločina koji su potresli Crnu Goru

Da je u administrativnom centru Podgorice, u kojem se nalaze najvažnije državne institucije, u tajnosti iskopano 30 metara tunela od stambene zgrade do depoa Višeg suda, saznali smo u septembru prošle godine. Činjenica da je, neopaženo, moguće iskopati tunel u zoni u kojoj se nalaze štićeni objekti poput Skupštine, Vlade, Ustavnog suda, Centralne banke, otvorilo je brojna pitanja o stanja u bezbjednosnom sektoru u Crnoj Gori.

Devet mjeseci kasnije sumnje su samo produbljene. Ove sedmice, Osnovni sud u Podgorici ukinuo je pritvor državljaninu Srbije Vladimiru Eriću, osumnjičenom da je učestvovao u kopanju tunela koji je vodio do depoa Višeg suda. Erić je bio u pritvoru od marta, kada je na osnovu međunarodne potjernice izručen iz Švedske. Iz suda je saopšteno da se Erićev DNK ne poklapa sa tragovima koji su pronađeni u tunelu.

,,Imajući u vidu navedene rezultate DNK vještačenja, dovedena je u pitanje osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio krivična djela stavljena mu na teret, što za posljedicu mora imati ukidanje pritvora okrivljenom”, naveli su iz suda. Iz Osnovnog državnog tužilaštva su uložili žalbu Višem sudu na ovu odluku, te naveli da imaju dokaze i da je njihova istraga u završnoj fazi.

U sklopu istrage, do sada su bile uhapšene četiri osobe iz Podgorice – Katarina Baćović, Nikola Milačić, Ivica Piperović i Marijan Vuljaj, zbog sumnje da su povezani sa kopanjem tunela. Vrhovni sud u januaru ove godine odbio je da im produži pritvor, jer Osnovno tužilaštvo nije navelo za koje krivično djelo ih tereti, za koji period, niti su date činjenice na osnovu kojih se traži produženje pritvora.

Po saznanjima policije u kopanju tunela učestvovali su i državljani Srbije Veljko i Milan Marković, Dejan Jovanović i Vladimir Erić. Osim oslobođenog Erića, ostali osumnjičeni su i dalje nedostupni crnogorskim istražiteljima. Tokom dosadašnje istrage nije pronađen nijedan predmet iz dokaznog materijala koji je ukraden iz depoa Višeg suda.

Nakon što je Eriću ukinut pritvor, u javnosti se razvila debata o neadekvatnoj istrazi i jačanju nepovjerenja u institucije. Advokat Veselin Radulović izjavio je da nije jasno zašto predmet Tunel nije u rukama specijalnog tužilaštva, a direktorica MANS-a Vanja Ćalović-Marković da krađa predmeta iz depoa Višeg suda do danas nije kvalifikovana kao organizovani kriminal.

U tunelu nije bio Erićevog DNK-a, ali sigurno jeste tadašnjih čelnika Vlade. Neposredno po saznanju o tajno prokopanom tunelu, dok su sitražitelji još bili na licu mjesta, premijer Dritan Abazović je u pratnji ministara pravde i unutrašnjih poslova, Marka Kovača i Filipa Adžića, obišao mjesto zločina. ,,Organizovani kriminal funkcioniše tako što imaju involvirane ljude u svim institucijama. Mislim da je ovo pokušaj koordinirane akcije koja je osujećena”, saopštio je tada Abazović.

Bivši ministar pravde Kovač je naveo da se tim činom grubo narušava integritet suda te da je simptomatično da se slučaj dogodio u objektu u kom postoji video nadzor, kao i fizičko obezbjeđenje. Izjavio je da se paralelno sa otkrivanjem ,,kopača” – ,,preduzimaju  i aktivnosti na pronalaženju nalogodavaca tog kriminalnog poduhvata”. Tadašnji ministar unutrašnjih poslova Adžić je saopštio da je ,,slučaj riješen”. Policija i tužilaštvo su tvrdili da je što se tiče neposrednih izvođača sve jasno. Adžić je najavljivao da su blizu otkrivanja nalogodavaca i finansijera obijanja depoa kao i motiva za tu kriminalnu aktivnost. Optimista je bio i tadašnji vršioc dužnosti direktora Uprave policije Nikola Terzić. On je kazao da će nakon hapšenja osumnjičenih biti jasnije ko je finanisirao ovaj kriminalni poduhvat.

Nije prošlo ni mjesec dana od otkrivanja tunela, a mješalice kompanije Bemaks su ga, po nalogu Vlade, betonirale. Slične brzine u ostalim radnjama nije bilo. Nakon što je otkriven tunel, predsjednik Višeg suda Boris Savić je saopštio da ,,gotovo ništa ne nedostaje”. Uslijedio je višemjesečni popis dokaznog materijala pohranjenog u depoima Višeg suda, na osnovu kojeg se ispostavilo da ponešto ipak nedostaje.

Na spisku stvari koje nedostaju iz depoa Višeg suda našlo se 19 komada oružja – 13 pištolja, tri revolvera i tri puške. Od toga je iz pravosnažno okončanih predmeta: šest pištolja, tri pištolja-revolvera i dvije puške. Utvrđeno je i da u jednom od predmeta, između ostalog, nije pronađeno sedam mobilnih telefona, više SIM kartica, od kojih jedna inostranog operatera „GO phone”, ključ od vozila marke „Audi A8″, jedan pasoš, rješenje Poreske uprave o oslobađanju poreza na promet, te „bijela koverta ispisana hemijskom“. Popisom je utvrđeno i da nedostaje „manja količina“ droge.

Nijesu potvrđene sumnje tadašnjeg premijera Abazovića da je moguće da je ukradena i puška iz predmeta formiranog zbog ubistva direktora i glavnog i odgovornog urednika Dana Duška Jovanovića. Ne znamo, međutim, da li je ona kontaminirana kao dokaz za neke buduće forenzičke ili pravne radnje. Istrazi nijesu pomogle ni izjave zvaničnika da je cijelu akciju izvela jedna od najjačih kriminalnih grupa u Crnoj Gori, tzv. kavački klan.

Monitor je već pisao da je osumnjičena Katarina Baćović nevjenčana supruga Tonija Đokaja koji se nalazi u pritvoru zbog otmice T.J. Osim toga, njemu se sudi za pripadništvo kriminalnoj organizaciji odgovornoj za međunarodni šverc većih količina narkotika. Međutim, kriminalna organizacija kojoj pripada nevjenčani suprug osumnjičene Baćović, prema policijskoj evidenciji, ne pripada kriminalnom klanu koji su, na početku istrage, u svojim izjavama, kao naručioce posla označili čelni ljudi bezbjednosnog sektora.

Da je sve ostalo na nivou spekulacija, potvrđuju i izjave odlazećeg predsjednika Višeg suda Borisa Savića. On je, nakon saznanja da je tunel prokopan, izrazio sumnju da su cilj počinilaca bili dokazi koji se nalaze u depou, pošto su oni već izvještačeni i na osnovu njih su podignute optužnice ili izrečene presude. ,,Imamo pravo da sumnjamo da je, onaj ko je radio taj tunel, imao plan da dođe do prostorije za zadržavanje (optuženih)”, rekao je sudija Savić.

U depou se nalazi 100.000 predmeta dokaznog materijala iz brojnih krivičnih postupaka, materijal sa suđenja… U njemu je, prema ranijim saopštenjima, bilo i dvije tone kokaina i oko sedam tona marihuane. Savić sada smatra da je osnovna svrha bila oduzimanje opojne droge: ,,Mi imamo značajnu količinu opojnih droga u našem depou a svi znamo kakve su tržišne vrijednosti droge. Siguran sam da je meta bila upravo određena vrsta droge, zbog marihuane niko ne bi kopao tunel”, kazao je Savić.

On je za RTCG izjavio da je puno ljudi moralo da bude uključeno u kopanje tunela, ,,a čim je uključeno puno ljudi onda je velika vjerovatnoća da će kad-tad istina izaći na vidjelo”. I dok čekamo da istina konačno izađe iz tunela, ako tamo već nije trajno zatrpana i zabetonirana, predstavnici nove vlasti svu krivicu za sve evidentniji neuspjeh istrage prebacuju na svoje prethodnike. Ostaje samo kontinuitet neriješenih zločina koji su potresli Crnu Goru.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo