Povežite se sa nama

FOKUS

NATO U KRNJEM PARLAMENTU: Pođosmo li, pođosmo

Objavljeno prije

na

Crna Gora u dvije kolone. I dvije slike.

Dan pred završetak ovog teksta, u Murinu, na skupštini izabranih predstavnika naroda Crne Gore kojom je predsjedavao poslanik Branko Radulović, u prisustvu poslanika iz koalicije DF-a, grupe odbornika SNP-a koju je predvodio poslanik Aleksandar Damjanović, te par stotina građana Crne Gore donijeta je „obavezujuća odluka” o raspisivanju referenduma o pristupanju Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Prethodno će, kažu, kada se za to steknu uslovi, poništiti „eventualnu” odluku Skupštine Crne Gore o ratifikaciji Sjevernoatlantskog ugovora.

Na Cetinju će, dan pošto ovaj broj Monitora ode u štampu, 42 poslanika vladajuće koalicije, potpomognuti sa četiri poslanika SDP-a, izglasati Zakon o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora. Time će se stvoriti formalni uslovi da Crna Gora, možda već ovog proljeća, postane punopravna članica NATO.

„Kakva skupština u Murinu? To je vašar neodgovorne opozicije”, poručio je premijer Duško Marković sa sjednice krnjeg parlamenta, gdje je odgovarao na poslanička pitanja svojih partijskih kolega i političkih saveznika. „Neka se zabavljaju, neka popiju koje pivo. Crna Gora ide svojim putem koji je izabrala još 2006. godine”.

Jednako biranim riječima o političkoj konkurenciji, iz Murina je odgovorio Branko Radulović. „Ta skupština (na Cetinju) nema legitimitet zato što su pljačkom i izbornim neregularnostima dobili većinu. Da su uslovi bili regularni, ne bi imali ni dvadeset poslanika”, računa profesor Radulović, „Danas donosimo odluku koja će ostaviti dubok trag u istoriji Crne Gore – kuda će ona i kako – što se tiče njenog vojnog i bezbjednosnog opredjeljenja”.

Ako ste zaboravili – Duško Marković danas predvodi izvršnu vlast u ime partije koja nam je ‘90-ih godina prošlog vijeka donijela rat, ekonomski sunovrat, međunarodne sankcije i, konačno, NATO bombe. Isti Marković bio je tada sekretar Vlade koja je svo zlo koje je napravila Crnoj Gori i okruženju pravdala međunardnim zavjerama, ničim izazavanim i nepravednim sankcijama, mračnim uticajem CIA i Vatikana…

Tako da se, bez ikakvih rezervi, može reći da bi Crna Gora zahvaljujući DPS-u mogla postati prva i jedina članica NATO koju su saveznički avioni prvo bombardovali pa onda čuvali i branili.

Na drugoj strani, poslanik Branko Radulović, nekadašnji poslanik Liberalnog saveza, a danas potpredsjednik Pokreta za promjene, od prvih dana višepartizma pripada partijama koje, barem javno, zagovaraju euroatlantske integracije.

I to je Crna Gora. Zemlja pogaženih obaveza i zaboravljenih obećanja.

Predsjednički kandidat opozicije na prethodnim izborima Miodrag Lekić podsjetio nas je ovih dana kako je njegov protivkandidat Filip Vujanović u jeku kampanje obećao da će se građani na referendumu izjasniti o ulasku Crne Gore u NATO. „Apsolutno sam za, kazao je egzaltirano Filip Vujanović u televizijskom duelu sa autorom ovih redova dva dana prije nego što su građani izašli na izbore za predsjednika 2013. godine”, navodi Lekić. Tu Vujanovićevu izjavu na društvenim mrežama može ovih dana da vidi ko god hoće.

Vujanović se pokušao braniti na način koji je mnoge podsjetio na besjedničke domete njegovog nekadašnjeg političkog saborca i prijatelja iz vrha DPS-a, Svetozara Marovića. „Nikada nikoga nisam, niti ću obmanuti. Imam pravo da kažem ono što mislim i imam pravo i obavezu da kažem da sam se predomislio”, okinuo je Vujanović. „Ja sam prije četiri godine dao svoje viđenje, vrlo jasno i iskreno, smatrajući da je referendum najbolji način da se iskaže volja građana. Protekle četiri godine su pokazale da za tim nema potrebe. Nije se dogodilo ništa što bi referendum pokazalo neophodnim, a dogodilo se mnogo toga što je pokazalo da za referendumom nema potrebe.”

Nijeste razumjeli? Da pojasni, Vujanović se dotakao suštine – objašnjavajući način na koji vrh DPS gleda na građane ove zemlje: „Ove četiri godine su mi pokazale da nisam bio u pravu time što sam vjerovao da Crna Gora ima taj kapacitet demokratske zrelosti da se izjasni o tom pitanju”.

Dakle, Crna Gora nema demokratske zrelosti da se na referendumu izjasni o članstvu u NATO, tvrdi čovjek koji se predstavlja kao njen predsjednik. U trećem mandatu. Nešto tako uvredljivo nijesu nam, makar ne javno, poručili ni sa jedne adrese, domaće i međunarodne.

Iz te perspektive mnogo pozitivnije i realnije zvuči ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu. „Vojni potencijal Podgorice je ravan nuli, ali njen geografski položaj omogućava NATO da pojača kontrolu na Balkanu”.

Vrlo slično na ovdašnje vojne potencijale gledaju i naši budući saveznici. „Dva broda, četiri helikoptera i 1.800 vojnika – toliko ukupno ima Crna Gora. To je zemlja koja će uskoro da pristupi NATO”, pisao je početkom godine njemački Zidojče cajtung. U nastavku teksta stoji: „Elena i Aleka, obje crnogorske podmornice, nalaze se u Kotorskom zalivu. Površina mora je kao ogledalo, brda uveče nestaju u izmaglici – a podmornice su naravno vic. One su vlasništvo firme Montenegro Submarine koja organizuje vožnje oko kotorske luke. Podmornice ne mogu da zarone, ali su zato oslikane dobro raspoloženim delfinima, kornjačama i morskim zvijezdama…”.

Doduše, tekst je nastao prije nego je Marković, velikodušno, budućim saveznicima ponudio – Luku Bar. Pa im je – valjda gratis – otkrio i potencijalnog neprijatelja: „Ova Luka je strateški važna za protivnike NATO-a, posebno nakon konflikta u Siriji kada je Rusija počela da traži dobru morsku bazu u toplijim morima”.

Po mnogo čemu ova ponuda podsjeća na potez koji je Vujanović povukao 2007. godine, kada je – bez javnih konsultacija sa bilo kim – sa američkom državnom sekretarkom Kondolizom Rajs potpisao Sofa sporazum kojim se reguliše status američkog vojnog osoblja koje boravi ili prolazi kroz Crnu Goru. Potpisivanje tog dokumenta nije zasmetalo samo Rusima i rusofilima, već i mnogim zvaničnicima u Briselu koji su ostali zatečeni saznanjem da potencijalna članica EU potpisuje sporazum kojim se, pored ostalog, garantuje da Crna Gora neće američke državljane izručivati Međunarodnom krivičnom sudu!?

„Uvjereni smo da potpisivanje sporazuma o neizručivanju američkih državljana MKS-u predstavlja ne samo prepreku za članstvo u EU nego i krivično djelo po članu 357 Krivičnog zakonika Crne Gore”, navodio je profesor Filip Kovačević u ime Pokreta za neutralnost. Ali, opozicija nije bila pretjerano zainteresovana za tu priču.

Na sličan način prećutana je i Markovićeva ponuda Luke Bar. Ali i kompletna priča o učlanjenju Crne Gore u NATO.

Ne djeluje baš uvjerljivo to što dio opozicije usvaja deklaracije i anatemiše svoje političke protivnike dan ili dva prije donošenja konačne odluke o usvajanju Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora.

Ko je htio toj priči zaista dati krila trebao je to raditi još od 2006. ili najkasnije 2014. godine, kada je, na Samitu u Velsu, dogovoreno da se poziv Crnoj Gori odloži zbog nedovoljnog progresa u okviru četiri ključne oblasti: vladavine prava, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, reforme bezbjednosnog sektora i dijaloga sa javnošću usmjerenog ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a.

Bila je to idealna prilika za (građansku) opoziciju da sa izbori za suštinske društvene promjene uz pomoć (naj)moćnijih saveznika. Šansa je propuštena.

Sada nam Vujanović popuje. „Naši građani znaju da su protekli parlamentarni izbori bili i izjašnjenje o NATO-u”. Sve nadajući se kako naši građani ne znaju uz kakve su sve neregularnosti ti izbori održani. Sve ako zanemarimo „tradicionalne” zloupotrebe državnih resursa za podmićivanje, zastrašivanje i privođenje glasača iz zemlje i inostranstva na birališta – kako bilo kome dobronamjernom objasniti da su „regularni izbori” održani u atmosferi započetog državnog udara. Uz zvuke policijskih sirena umjesto izborne tišine i saopštenja nadležnih o hapšenju naoružane grupe koja je htjela da zauzme Skupštinu, uhapsi premijera, proglasi svog pobjednika izbora…

Može li se glasanje u takvim uslovima (makar i o NATO) smatrati za legalno i legitimno? To je pitanje na koje danas u Crnoj Gori postoje makar dva različita odgovora. Zbog čega makar po dva (suprotna) odgovora i tumačenja ima i svaka druga tema iz političkog života. I taj će mač nepravedne i lažne većine, prije nego bilo šta drugo, visiti nad glavama svih onih koji na Cetinju budu glasali za ulazak u NATO, praveći se da njihov glas ima težinu poštenog izbora. Poput svih dobrih i loših ideja koje je promovisao, DPS će i ovaj posao ostaviti na klimavim nogama. A svi znamo zašto.

„S obzirom na to da naši glasovi nisu potrebni za prolazak protokola, svi koji budu bili iznad one izmišljene većine koja je nastala 16. oktobra, ne idu da pomažu Crnoj Gori, nego striktno DPS-u”, poruka je Dritana Abazovića, predsjednika URA iz Podgorice. Koja bi, da je bilo volje i pameti, danas bila negdje na pola puta između Murina i Cetinja.

Između mita i stvarnosti

Kao alternativa ulasku u NATO često se pominje mogućnost proglašenja neutralnosti koja bi, prema zagovornicima te ideje, Crnu Goru poštedjela obnovljenih hladnoratovskih „prepirki” Moskve, Vašingtona i njihovih saveznika, ali i globalno rastuće prijetnje od terorizma. Uz početnu nepoznanicu – kako se od međunarodnih teorističkih organizacija traži i dobija status neutralne države, ovaj dio priče dodatno je problematizovao nedavni teroristički napad u dva vijeka neutralnoj Švedskoj.

Dva vijeka i koju godinu preko – toliko je zapravo stara zvanična priča o neutralnosti Švajcarske kojoj je taj status, početkom devetnaestog vijeka, u Beču potvrdilo pet tadašnjih velikih evropskih sila. I ta priča, kao i ona švedska, funkcioniše do danas – uz povremene manje ili veće izazove.

Tako je Krister Asp, doskorašnji ambasador Kraljevine Švedske u Srbiji, prije tri godine na jednom skupu objašnjavao kako je „Švedska, manje ili više, napustila tradicionalnu politiku neutralnosti u korist politike neučestvovanja u vojnim savezima. Posljedica članstva u EU je ta da Švedska neće ostati pasivna u slučaju napada na drugu članicu EU… Mi smo u Švedskoj shvatili da naša tradicionalna politika neutralnosti nije više relevantna zbog brzih promjena u ovom dijelu svijeta.”

Kao god, već u prvoj polovini prošlog vijeka na pojam neutralnosti gledalo se sa mnogo više podozrenja. I mnogo manje respekta. Istoričari navode kako je od dvadesetak zemalja koje su uoči Drugog svjetskog rata proglasile neutralnost, samo njih osam kroz rat prošlo u potpunosti pošteđeno ratnih razaranja. Njemačke trupe okupirale su zemlje Beneluksa (Belgiju, Holandiju i Luksemburg) ali i Dansku i Norvešku. Ratnih razaranja nije bio pošteđen ni Portugal pa su se, praktično, sve ove države poslije rata odrekle neutralnosti.

Neutralnost je ostala jednako (ne)popularna i tokom hladnog rata. Čuvena je izjava državnog sekretara SAD Džona Fostera Dalasa iz 1956. godine da je „neutralnost nemoralan koncept”. Iste godine, Sovjeti su svoj stav o ovom pitanju demonstrirali tako što su na mađarsku Deklaraciju o neutralnosti odgovorili slanjem tenkova na ulice Budimpešte.

I bivša SFRJ je imala značajno mjesto u toj priči. Hroničari bilježe da su se SSSR i SAD, sve do pada Berlinskog zida, o rijetko čemu slagali kao kada su kritikovali jugoslovenski neutralizam. Politiku nesvrstavanja definisiali su i kao „tip nove društvene bolesti” optužujući SFRJ i njenog lidera Josipa Broza Tita kako pokušavaju da „izvuku korist sa obje strane”. Istovremeno, na Zapadu su jugoslovensku politiku doživljavali kao „crvenu neutralnost” (za mlađe čitaoce – crveno je bilo sinonim za komunizam), dok su na Istoku SFRJ opisivali kao ,,trojanskog konja imperijalizma”.

Bilo pa prošlo

Za današnja razmatranja priče o neutralnosti i njenim dometima zgodno se prisjetiti jedne, uveliko zaboravljene, priče s kraja 1994. godine. Tada su, naime, Ukrajina, Velika Britanija, SAD i Rusija potpisale tzv. Budimpeštanski memorandum kojim se Ukrajina odrekla svog nuklearnog oružja naslijeđenog od SSSR-a, dok su tri velike svjetske sile tu odluku „pozdravile”, istovremeno izjavljujući da će „poštovati nezavisnost Ukrajine i njene postojeće granice”. Već 2008. godine Vladimir Putin je, piše beogradska Politika iz decembra 2014, američkom predsjedniku Džordžu Bušu objašnjavao kako je Ukrajina nepostojeća država. Još šest godina kasnije, nakon što je ruska vojska umarširala na Krim, zvanična Moskva saopštava kako je „otcjepljenje Krima od Ukrajine” posljedica „složenih unutrašnjih procesa”, pa se na te događaje ne odnose „eventualne obaveze” koje je Rusija preuzela 1994. u Budimpešti. Ni SAD ne smatraju da su se tim dokumentom obavezale da pomognu odbranu Ukrajine: „Budimpeštanski memorandum nije bio nikakav sporazum o bezbjednosnim garancijama”, izjavio je ambasador SAD u Kijevu Džefri Pejet. SAD poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine, poručeno je iz Vašingtona. A to što ga drugi ne poštuju – nije do njih. U svakom slučaju, teoretičari među neutralne evropske zemlje svrstavaju: Švajcarsku, Švedsku, Austriju, Finsku, Irsku, Maltu, Kipar, Lihtenštajn i Vatikan.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

SIMBOL CRNE GORE U ŽARIŠTU BITKE ZA MOĆ: Čiji je Cetinjski manastir

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije riječ o  bogomolji,  o vjernicima, hrišćanima, pravoslavcima,  o njihovoj istoj potrebi da izgovore jednu te istu molitvu, na jednom te istom jeziku. Jer, da je tako, u Cetinjskom manastiru bilo bi  mjesta za sve vjernike i crkvene dostojanstvenike. Obje pravoslavne crkve.  Manastir bi bio, svih nas. Naš. Ovako, nastavljaju se bitke gladnih moći. Nad Crnom Gorom se nadvijaju utvare devedesetih minulog vijeka. I mnogih minulih vjekova

 

Nastavljeno je sa podizanjem tenzija i podjela i nakon ustoličenja mitropolita Joanikija na Cetinju 4. i 5. septembra. U centru  bitke za moć, sada se našao – Cetinjski manastir, u kom je prije deset dana, uz barikade, helikoptere i vojnu ćebad, ustoličen mitropolit Mitropolije crnogorsko-primorske –  Joanikije.

Nakon što je Skupština Prijestonice za ovu sedmicu zakazala sjednicu na kojoj je planirano da se izglasa inicijativa po kojoj se Cetinjski manastir, kao vlasništvo Prijestonice, daje na ustupanje Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, Vlada je po hitnom postupku, dan prije zakazane sjednice, donijela odluku da se Cetinjski manastir hitno upiše kao državna imovina. Što je espresno i učinjeno. To je dovelo do novih protesta na Cetinju, ali i izliva mržnje i podizanja nacionalnih tenzija.

Policija je zbog vrijeđanja odbornika URA Slavka Jankovića, uhapsila dvojicu protestanata. Oni su Jankoviću, na ulazu u zgradu Opštine, dobacivali da je ,,izdajnik”, a pokret URA nazivali ,,sramnim i izdajničkim”. ,,Izdajnici, spustite glave, šta ste napravili građanima Cetinja”, ,,Da li će predstavnici URA-e ući u zgradu sa helikopterom”, čuje se na snimcima, dok prolazi Janković. Takođe, na jednom od snimaka, muškarac mu prijeti: ,,Ja ću ti kazati kad se vidimo”.

Cetinjsko Osnovno državno tužilaštvo formiralo je i krivični predmet protiv Miloša Vasiljevića, koji se sumnjiči za ugrožavanje sigurnosti potpredsjednika Vlade i lidera pokreta URA Dritana Abazovića. Na snimku se vidi kako Vasiljević ispred cetinjskog parlamenta poručuje Abazoviću da će ga, kada ga vidi, ,,objesiti za m**a”, psujući mu ,,majku muslimansku”.

Opasne poruke stigle su i iz zgrade cetinjske Skupštine. Milovan Janković, odbornik DPS-a u Skupštini Prijestonice Cetinje, i bivši gradonačelnik tog grada, poručio je Abazoviću da treba da ga je sramota.,,Sram te bilo, mrtvi ti se otac prevrće u grobu”, kazao je, između ostalog, na sjednici. Janković je u nastavku određivao kome više nije mjesto u Crnoj Gori.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POSLIJE CETINJA: Gubitnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Cetinju, izgubili su mnogi. Prvo, predsjednik Đukanović, koji jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neki bolji svijet i od Đukanovićevog i od srpskog sveta

 

Gorak je ukus nakon subote na Cetinju i svega što je pratilo ustoličenje mitropolita Joanikija u Cetinjskom manastiru. I dok se još utvrđuje šta se tačno dešavalo iza onog što smo vidjeli, već sada je jasno da su na Cetinju  izgubili  mnogi.

Prvo, predsjednik Milo Đukanović, koji,  jasno je, više nema nekadašnju moć. Ali i novi mitropolit Joanikije, koji je ustoličen na način koji mu je onemogućio da ostvari ono o čemu sad  pripovijeda  – ,,prevazilaženje podjela”. Izgubila je i ona Crna Gora koja decenijama sanja neku bolju, građansku, zemlju. I koja će još morati da čeka dostojne političke predvodnike.  Premijer  koji je spreman da sruši i Vladu i zemlju kako bi ustoličio svog mitropolita, i djelovi parlamentarne većine koji ga u tome prate,  to nije. Naravno nijesu ni oni koji su izgubili izbore lanjskog 30. avgusta.

Đukanović je pokušao na Cetinju da još jednom demonstrira svoju moć. Nedjeljama prije ustoličenja, njegova partija oglašavala se kao da je rat. Angažovana je i cjelokupna propaganda koja je Predsjedniku nastavila da služi i nakon avgusta prošle godine, a koja je pisala o ustoličenju na Cetinju kao o danu kada će nestati Crna Gora, i pasti krv. Podižući tenzije, Đukanović je  računao da će na podjelama po ko zna koji put utvrditi snagu. Pokazalo se da  trodecenijski vladar Crne Gore  više nema onu moć kojom je tri decenije držao državu  i njene institucije zarobljenim. Ni njegov dolazak na Cetinje,  ni pokušaji njegovog savjetnika za bezbjednost i višedecenijskog apsolutnog vladara policijskih snaga da utiče na policiju, nijesu pomogli. Veselin Veljović, koji je u jednom trenutku i napao policajce koji su bili na Cetinju da obezbijede ustoličenje,  je ne samo uhapšen, pa pušten da se brani sa slobode, zbog ometanja službenog lica u vršenju dužnosti, nego je i preko noći zaboravljen. Nema onih koji saosjećaju sa bivšim šefom policije, čiju su karijeru pratile optužbe da stoji iza mnogih napada na kritičare Đukanovićevog režima, afere o švercu cigareta i nelegalnom bogaćenju, te da je slijepo odan šefu koji je Crnu Goru,  i Cetinje, kroz tri decenije pretvarao u pustoš. Tako završavaju poslušnici, stubovi nekontrolisane moći.  Staro iskustvo kaže – oni su u javnosti neomiljeni nego njihove vođe. Veljović će imati prilike da se u to uvjeri.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 10. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NOVA  KRIZA VLASTI: Vlada u barikadama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako je za nedjelju dana pređen put od zadovoljstva i zahvalnosti do optužbi za „državni udar u Vladi“

 

U nedjelju, tek što je policija, uz more suzavca, uspostavila kontrolu na ulicama Prijestonice   premijer Zdravko Krivokapić najavio je otvaranje novog kriznog žarišta. U Vladi. Kao što su prethodno objavili Andrija Mandić i Milan Knežević, on je u ovlaš uvijenoj formi iskazao nezadovoljstvo načinom na koji je policija (ne)postupala prošlog vikenda.

,,U komandnom dijelu odgovornosti će biti preispitan svaki čin svakog pojedinca koji je obezbijedio ili nije obezbijedio, uradio ili ne, djelovao ili ne…“, saopštio je premijer, „niko neće biti pošteđen, bez obzira koju funkciju ima i koja ga politička partija štiti”.  Javnost je, u tom trenutku, već obaviještena da se Krivokapić tokom noći sukobio sa direktorom Uprave policije Zoranom Brđaninom i ministrom MUP-a Sergejom Sekulićem. Posredno i sa Dritanom Abazovićem, potpredsjednikom Vlade zaduženim za pitanja bezbjednosti kome je bio upućen dio izjave o političkoj zaštiti osumnjičenih (prema tvrdnjama funkcionera DF – i presuđenih) čelnika policije.

Potvrdu sukoba dobili smo u utorak veče, kada je premijer u Vili Gorica organizovao prijem za pripadnike bezbjednosnog sektora. Iako nijesu formalno pozvani na skupu su se pojavili i Abazović, Sekulić i Brđanin. Premijerovo obezbjeđenje je sa ulaza vratilo službenog fotografa koji u sličnim prilikama bilježi aktivnosti potpredsjednika Vlade, a svrsishodnost tog poteza pokazala se nakon što su objavljene službene fotografije sa skupa. Na njima, kao u stara dobra vremena, nema nepodobnih funkcionera. Ni na jednoj.

Nakon rekordne zapljene kokaina (skoro 1,5 tona) Vlada je 30. avgusta organizovala konferenciju za medije kojoj su prisustvovali Krivokapić, Abazović, Sekulić i v.d. direktora Uprave prihoda Aleksandar Damjanović. „Kada izaberete profesionalne ljude na prave pozicije, onda nećete pogriješiti“, pohvalio se premijer, „posebno mi je zadovoljstvo da se zahvalim svima koji su učestvovali u ovoj akciji“.

Za samo nedejelju dana pređen je  put do optužbi za svojevrstan „državni udar u Vladi“. Na šta se premijer, navodno, u subotu veče požalio Mandiću i Kneževiću.

Dakle, subota  veče. U Podgorici je završena svečanost povodom dolaska patrijarha SPC-a Porfirija. Na trgovima Cetinja i barikadama podignutim na magistralnom putu prema Podgrorici i Budvi nalaze se protivnici ustoličenja u tom gradu. Policija ih nadgleda i blokira pristup Cetinjskom manastiru. Specijalna jedinica MUP-a tek treba da uđe u Prijestonicu.

Pred premijerom i njegovim saradnicima je analiza ANB-a u kojoj se kaže da predstojeći događaji mogu imati „nesagledive posljedice“. Prema njihovim procjenama na Cetinju se nalazi oko 80 osoba koje „mogu imati pristup“ skrivenom oružju i spremne su da ga upotrijebe. ANB procjenjuje da se otprilike polovina njih nalazi na cetinjskim ulicama i barikadama. A druga polovina – na drugoj strani – u i oko Manastira.

Na stolu su i tri plana policije.

Priželjkivani – da se ustoličenje mitropolita Joanikija Mićovića obavi u Podgorici. Tako bi se preduprijedile moguće nevolje i žrtve.

Visokorizični – da se postavljene barikade „osvoje“ direktnim napadom policije i da se patrijarhu, mitropolitu i njihovim gostima omogući kopneni koridor  ka Manastiru.  Policajci objašnjavaju da taj plan, skoro izvjesno, donosi žrtve.  I da bi takav slijed događaja mogao dovesti do sukoba na ulicama drugih crnogorskih gradova. Koje ne bi imao ko da spriječi, pošto je praktično sva policija angažovana na Cetinju.

Realna opcija, na kojoj policajci insistiraju nakon što je postalo izvjesno da vrh SPC ne odustaje od ustoličenja pod Lovćenom (budu li prinuđeni krenuće pješke ka Cetinju, navodno su saopštili Porfirije i Joanikije), podrazumijeva da se čelnici SPC-a u Cetinjski manastir prebace helikopterom, dok policija  suzavcem zaokupi pažnju demonstranata. Držeći ih na bezbjednoj udaljenosti od Manastira i Vladičine bašte na koju je predviđeno slijetanje. Nedostatak ovog plana je to što MUP nije u stanju da vazdušnim putem iz Podgorice prebaci sve zvanice, već samo one čije je prisustvo neophodno da bi se obred održao.

Dramatične događaje najavljuje saopštenje poslaničkog kluba Demokrata kojim se zahtijeva da kompletno rukovodstvo bezbjednosnog sektora snosi odgovornost ukoliko UP ne obezbijedi ustoličenje na Cetinju.

Zatim premijer Krivokapić poziva direktora UP-a i izdaje mu naređenje: policija treba da u najkraćem roku krene sa uklanjanjem barikada i rastjerivanjem okupljenih, kako bi Cetinje zoru dočekalo spremno za ustoličenje mitropolita. Prema izvorima Monitora, Brđanin je odgovorio kako će se držati zakona. Tako je, zapravo, podsjetio ili obavijestio premijera da on nije taj koji ima mogućnost komandovanja policijom.

Krivokapić poziva Sekulića i traži da razriješi direktora UP-a. On će, kaže,  potom sazvati elektronsku sjednicu Vlade i imenovati v.d. direktora policije koji će izvršiti njegovo naređenje. Sekulić odbija, baš kao i zahtjev da podnese ostavku.

Sekulić i Brđanin, prema našim izvorima, insistiraju na članu 19. Zakona u MUP-u: „U vršenju policijskih poslova mogu se upotrebljavati ovlašćenja koja su propisana zakonom i čijom se upotrebom cilj postiže sa najmanje štetnih posljedica”. Ali, izgleda, kako unutar vlasti postoji veliko neslaganje po pitanju šta su najmanje štetne posljedice.

Ministar MUP-a čelnicima policije predočava premijerov zahtjev, i pita da li je neko od pomoćnika direktora UP-a spreman da zauzme Brđaninovo mjesto. Pomoćnici insistiraju da se cetinjska operacija  provede prema pripremljenom planu, uz puno jedinstvo vrha policije. Sekulić odlazi u gluvu sobu da obavijesti premijera. Tamo zatiče osobe kojima, prema zakonu, tu nije mjesto. I ulazi u verbalni sukob sa poslanikom Markom Milačićem.

Dok Krivokapić sa čelnicima DF-a razgovara o otopljavanju odnosa čelnici policije pritvrđuju detalje plana. I kreću u akciju. Naši sagovornici objašnjavaju kako o njihovoj (ne)kooperativnosti svjedoči i sljedeće: upotrebu specijalne jedinice može narediti samo direktor policije. I on je naredio. Opozvati je i povući sa terena može i ministar policije. Ali nije. Za upotrebu helikopterske jedinice koja se nalazi pri Direktoratu za vanrende situacije nadležan je ministar. I on je pokušao da ih podigne sa zemlje. Nakon što je obaviješten da piloti MUP-a odbijaju da lete, Sekulić je u pomoć pozvao ministarku odbrane Oliveru Injac (ona je sa premijerom u gluvoj sobi). Sveštenike je pred Manastir dopremio vojni helikopter.

Specijalci preko Budve, uz pomoć Marka – Bata Carevića i njegove teške mehanizacije probijaju barikade i zauzimaju položaje u gradu. Sada treba naći povod za planirani udar suzavcem na demonstrante. Taj problem rješava Veselin Veljović, na poznati način.

Dok policajci suzavcem prave dimnu zavjesu i na manje grupe razbijaju  okupljene, iz Kabineta premijera stižu dezinformacije. I tvit o njegovom „naređenju da se uhapsi Veljović“. Dva dana kasnije neko je uspio da predsjedniku Vlade objasni kako on nije vrhovni komandant koji može da naredi nečije hapšenje ili oslobađanje. I da je tom objavom ušao u zonu krivične odgovornosti. Dok saradnici pokušavaju da ispeglaju taj šlamperaj, premijer od ministra policije ponovo traži ostavku (ponedjeljak). Uzalud. Potom mu najavljuje da će pokrenuti postupak njegovog razrješenja. Iz DF-a tvrde kako je njih obmanuo, rekavši im da je to već učinio.

Uključuju se  ambasadori zemalja kvinte (SAD, Britanija, Njemačka, Francuska i Italija). Oni pokušavaju Krivokapića odgovoriti od nauma da izvrši sječu čelnika bezbjednosnog sektora i prenose poruku da će u suprotnom izgubiti podršku njihovih vlada. Aleksandar Vučić pozdravlja i zahvaljuje. Malo li je.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo