Povežite se sa nama

FOKUS

NATO U KRNJEM PARLAMENTU: Pođosmo li, pođosmo

Objavljeno prije

na

milo-djukanovic

Crna Gora u dvije kolone. I dvije slike.

Dan pred završetak ovog teksta, u Murinu, na skupštini izabranih predstavnika naroda Crne Gore kojom je predsjedavao poslanik Branko Radulović, u prisustvu poslanika iz koalicije DF-a, grupe odbornika SNP-a koju je predvodio poslanik Aleksandar Damjanović, te par stotina građana Crne Gore donijeta je „obavezujuća odluka” o raspisivanju referenduma o pristupanju Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Prethodno će, kažu, kada se za to steknu uslovi, poništiti „eventualnu” odluku Skupštine Crne Gore o ratifikaciji Sjevernoatlantskog ugovora.

Na Cetinju će, dan pošto ovaj broj Monitora ode u štampu, 42 poslanika vladajuće koalicije, potpomognuti sa četiri poslanika SDP-a, izglasati Zakon o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora. Time će se stvoriti formalni uslovi da Crna Gora, možda već ovog proljeća, postane punopravna članica NATO.

„Kakva skupština u Murinu? To je vašar neodgovorne opozicije”, poručio je premijer Duško Marković sa sjednice krnjeg parlamenta, gdje je odgovarao na poslanička pitanja svojih partijskih kolega i političkih saveznika. „Neka se zabavljaju, neka popiju koje pivo. Crna Gora ide svojim putem koji je izabrala još 2006. godine”.

Jednako biranim riječima o političkoj konkurenciji, iz Murina je odgovorio Branko Radulović. „Ta skupština (na Cetinju) nema legitimitet zato što su pljačkom i izbornim neregularnostima dobili većinu. Da su uslovi bili regularni, ne bi imali ni dvadeset poslanika”, računa profesor Radulović, „Danas donosimo odluku koja će ostaviti dubok trag u istoriji Crne Gore – kuda će ona i kako – što se tiče njenog vojnog i bezbjednosnog opredjeljenja”.

Ako ste zaboravili – Duško Marković danas predvodi izvršnu vlast u ime partije koja nam je ‘90-ih godina prošlog vijeka donijela rat, ekonomski sunovrat, međunarodne sankcije i, konačno, NATO bombe. Isti Marković bio je tada sekretar Vlade koja je svo zlo koje je napravila Crnoj Gori i okruženju pravdala međunardnim zavjerama, ničim izazavanim i nepravednim sankcijama, mračnim uticajem CIA i Vatikana…

Tako da se, bez ikakvih rezervi, može reći da bi Crna Gora zahvaljujući DPS-u mogla postati prva i jedina članica NATO koju su saveznički avioni prvo bombardovali pa onda čuvali i branili.

Na drugoj strani, poslanik Branko Radulović, nekadašnji poslanik Liberalnog saveza, a danas potpredsjednik Pokreta za promjene, od prvih dana višepartizma pripada partijama koje, barem javno, zagovaraju euroatlantske integracije.

I to je Crna Gora. Zemlja pogaženih obaveza i zaboravljenih obećanja.

Predsjednički kandidat opozicije na prethodnim izborima Miodrag Lekić podsjetio nas je ovih dana kako je njegov protivkandidat Filip Vujanović u jeku kampanje obećao da će se građani na referendumu izjasniti o ulasku Crne Gore u NATO. „Apsolutno sam za, kazao je egzaltirano Filip Vujanović u televizijskom duelu sa autorom ovih redova dva dana prije nego što su građani izašli na izbore za predsjednika 2013. godine”, navodi Lekić. Tu Vujanovićevu izjavu na društvenim mrežama može ovih dana da vidi ko god hoće.

Vujanović se pokušao braniti na način koji je mnoge podsjetio na besjedničke domete njegovog nekadašnjeg političkog saborca i prijatelja iz vrha DPS-a, Svetozara Marovića. „Nikada nikoga nisam, niti ću obmanuti. Imam pravo da kažem ono što mislim i imam pravo i obavezu da kažem da sam se predomislio”, okinuo je Vujanović. „Ja sam prije četiri godine dao svoje viđenje, vrlo jasno i iskreno, smatrajući da je referendum najbolji način da se iskaže volja građana. Protekle četiri godine su pokazale da za tim nema potrebe. Nije se dogodilo ništa što bi referendum pokazalo neophodnim, a dogodilo se mnogo toga što je pokazalo da za referendumom nema potrebe.”

Nijeste razumjeli? Da pojasni, Vujanović se dotakao suštine – objašnjavajući način na koji vrh DPS gleda na građane ove zemlje: „Ove četiri godine su mi pokazale da nisam bio u pravu time što sam vjerovao da Crna Gora ima taj kapacitet demokratske zrelosti da se izjasni o tom pitanju”.

Dakle, Crna Gora nema demokratske zrelosti da se na referendumu izjasni o članstvu u NATO, tvrdi čovjek koji se predstavlja kao njen predsjednik. U trećem mandatu. Nešto tako uvredljivo nijesu nam, makar ne javno, poručili ni sa jedne adrese, domaće i međunarodne.

Iz te perspektive mnogo pozitivnije i realnije zvuči ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu. „Vojni potencijal Podgorice je ravan nuli, ali njen geografski položaj omogućava NATO da pojača kontrolu na Balkanu”.

Vrlo slično na ovdašnje vojne potencijale gledaju i naši budući saveznici. „Dva broda, četiri helikoptera i 1.800 vojnika – toliko ukupno ima Crna Gora. To je zemlja koja će uskoro da pristupi NATO”, pisao je početkom godine njemački Zidojče cajtung. U nastavku teksta stoji: „Elena i Aleka, obje crnogorske podmornice, nalaze se u Kotorskom zalivu. Površina mora je kao ogledalo, brda uveče nestaju u izmaglici – a podmornice su naravno vic. One su vlasništvo firme Montenegro Submarine koja organizuje vožnje oko kotorske luke. Podmornice ne mogu da zarone, ali su zato oslikane dobro raspoloženim delfinima, kornjačama i morskim zvijezdama…”.

Doduše, tekst je nastao prije nego je Marković, velikodušno, budućim saveznicima ponudio – Luku Bar. Pa im je – valjda gratis – otkrio i potencijalnog neprijatelja: „Ova Luka je strateški važna za protivnike NATO-a, posebno nakon konflikta u Siriji kada je Rusija počela da traži dobru morsku bazu u toplijim morima”.

Po mnogo čemu ova ponuda podsjeća na potez koji je Vujanović povukao 2007. godine, kada je – bez javnih konsultacija sa bilo kim – sa američkom državnom sekretarkom Kondolizom Rajs potpisao Sofa sporazum kojim se reguliše status američkog vojnog osoblja koje boravi ili prolazi kroz Crnu Goru. Potpisivanje tog dokumenta nije zasmetalo samo Rusima i rusofilima, već i mnogim zvaničnicima u Briselu koji su ostali zatečeni saznanjem da potencijalna članica EU potpisuje sporazum kojim se, pored ostalog, garantuje da Crna Gora neće američke državljane izručivati Međunarodnom krivičnom sudu!?

„Uvjereni smo da potpisivanje sporazuma o neizručivanju američkih državljana MKS-u predstavlja ne samo prepreku za članstvo u EU nego i krivično djelo po članu 357 Krivičnog zakonika Crne Gore”, navodio je profesor Filip Kovačević u ime Pokreta za neutralnost. Ali, opozicija nije bila pretjerano zainteresovana za tu priču.

Na sličan način prećutana je i Markovićeva ponuda Luke Bar. Ali i kompletna priča o učlanjenju Crne Gore u NATO.

Ne djeluje baš uvjerljivo to što dio opozicije usvaja deklaracije i anatemiše svoje političke protivnike dan ili dva prije donošenja konačne odluke o usvajanju Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora.

Ko je htio toj priči zaista dati krila trebao je to raditi još od 2006. ili najkasnije 2014. godine, kada je, na Samitu u Velsu, dogovoreno da se poziv Crnoj Gori odloži zbog nedovoljnog progresa u okviru četiri ključne oblasti: vladavine prava, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, reforme bezbjednosnog sektora i dijaloga sa javnošću usmjerenog ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a.

Bila je to idealna prilika za (građansku) opoziciju da sa izbori za suštinske društvene promjene uz pomoć (naj)moćnijih saveznika. Šansa je propuštena.

Sada nam Vujanović popuje. „Naši građani znaju da su protekli parlamentarni izbori bili i izjašnjenje o NATO-u”. Sve nadajući se kako naši građani ne znaju uz kakve su sve neregularnosti ti izbori održani. Sve ako zanemarimo „tradicionalne” zloupotrebe državnih resursa za podmićivanje, zastrašivanje i privođenje glasača iz zemlje i inostranstva na birališta – kako bilo kome dobronamjernom objasniti da su „regularni izbori” održani u atmosferi započetog državnog udara. Uz zvuke policijskih sirena umjesto izborne tišine i saopštenja nadležnih o hapšenju naoružane grupe koja je htjela da zauzme Skupštinu, uhapsi premijera, proglasi svog pobjednika izbora…

Može li se glasanje u takvim uslovima (makar i o NATO) smatrati za legalno i legitimno? To je pitanje na koje danas u Crnoj Gori postoje makar dva različita odgovora. Zbog čega makar po dva (suprotna) odgovora i tumačenja ima i svaka druga tema iz političkog života. I taj će mač nepravedne i lažne većine, prije nego bilo šta drugo, visiti nad glavama svih onih koji na Cetinju budu glasali za ulazak u NATO, praveći se da njihov glas ima težinu poštenog izbora. Poput svih dobrih i loših ideja koje je promovisao, DPS će i ovaj posao ostaviti na klimavim nogama. A svi znamo zašto.

„S obzirom na to da naši glasovi nisu potrebni za prolazak protokola, svi koji budu bili iznad one izmišljene većine koja je nastala 16. oktobra, ne idu da pomažu Crnoj Gori, nego striktno DPS-u”, poruka je Dritana Abazovića, predsjednika URA iz Podgorice. Koja bi, da je bilo volje i pameti, danas bila negdje na pola puta između Murina i Cetinja.

Između mita i stvarnosti

Kao alternativa ulasku u NATO često se pominje mogućnost proglašenja neutralnosti koja bi, prema zagovornicima te ideje, Crnu Goru poštedjela obnovljenih hladnoratovskih „prepirki” Moskve, Vašingtona i njihovih saveznika, ali i globalno rastuće prijetnje od terorizma. Uz početnu nepoznanicu – kako se od međunarodnih teorističkih organizacija traži i dobija status neutralne države, ovaj dio priče dodatno je problematizovao nedavni teroristički napad u dva vijeka neutralnoj Švedskoj.

Dva vijeka i koju godinu preko – toliko je zapravo stara zvanična priča o neutralnosti Švajcarske kojoj je taj status, početkom devetnaestog vijeka, u Beču potvrdilo pet tadašnjih velikih evropskih sila. I ta priča, kao i ona švedska, funkcioniše do danas – uz povremene manje ili veće izazove.

Tako je Krister Asp, doskorašnji ambasador Kraljevine Švedske u Srbiji, prije tri godine na jednom skupu objašnjavao kako je „Švedska, manje ili više, napustila tradicionalnu politiku neutralnosti u korist politike neučestvovanja u vojnim savezima. Posljedica članstva u EU je ta da Švedska neće ostati pasivna u slučaju napada na drugu članicu EU… Mi smo u Švedskoj shvatili da naša tradicionalna politika neutralnosti nije više relevantna zbog brzih promjena u ovom dijelu svijeta.”

Kao god, već u prvoj polovini prošlog vijeka na pojam neutralnosti gledalo se sa mnogo više podozrenja. I mnogo manje respekta. Istoričari navode kako je od dvadesetak zemalja koje su uoči Drugog svjetskog rata proglasile neutralnost, samo njih osam kroz rat prošlo u potpunosti pošteđeno ratnih razaranja. Njemačke trupe okupirale su zemlje Beneluksa (Belgiju, Holandiju i Luksemburg) ali i Dansku i Norvešku. Ratnih razaranja nije bio pošteđen ni Portugal pa su se, praktično, sve ove države poslije rata odrekle neutralnosti.

Neutralnost je ostala jednako (ne)popularna i tokom hladnog rata. Čuvena je izjava državnog sekretara SAD Džona Fostera Dalasa iz 1956. godine da je „neutralnost nemoralan koncept”. Iste godine, Sovjeti su svoj stav o ovom pitanju demonstrirali tako što su na mađarsku Deklaraciju o neutralnosti odgovorili slanjem tenkova na ulice Budimpešte.

I bivša SFRJ je imala značajno mjesto u toj priči. Hroničari bilježe da su se SSSR i SAD, sve do pada Berlinskog zida, o rijetko čemu slagali kao kada su kritikovali jugoslovenski neutralizam. Politiku nesvrstavanja definisiali su i kao „tip nove društvene bolesti” optužujući SFRJ i njenog lidera Josipa Broza Tita kako pokušavaju da „izvuku korist sa obje strane”. Istovremeno, na Zapadu su jugoslovensku politiku doživljavali kao „crvenu neutralnost” (za mlađe čitaoce – crveno je bilo sinonim za komunizam), dok su na Istoku SFRJ opisivali kao ,,trojanskog konja imperijalizma”.

Bilo pa prošlo

Za današnja razmatranja priče o neutralnosti i njenim dometima zgodno se prisjetiti jedne, uveliko zaboravljene, priče s kraja 1994. godine. Tada su, naime, Ukrajina, Velika Britanija, SAD i Rusija potpisale tzv. Budimpeštanski memorandum kojim se Ukrajina odrekla svog nuklearnog oružja naslijeđenog od SSSR-a, dok su tri velike svjetske sile tu odluku „pozdravile”, istovremeno izjavljujući da će „poštovati nezavisnost Ukrajine i njene postojeće granice”. Već 2008. godine Vladimir Putin je, piše beogradska Politika iz decembra 2014, američkom predsjedniku Džordžu Bušu objašnjavao kako je Ukrajina nepostojeća država. Još šest godina kasnije, nakon što je ruska vojska umarširala na Krim, zvanična Moskva saopštava kako je „otcjepljenje Krima od Ukrajine” posljedica „složenih unutrašnjih procesa”, pa se na te događaje ne odnose „eventualne obaveze” koje je Rusija preuzela 1994. u Budimpešti. Ni SAD ne smatraju da su se tim dokumentom obavezale da pomognu odbranu Ukrajine: „Budimpeštanski memorandum nije bio nikakav sporazum o bezbjednosnim garancijama”, izjavio je ambasador SAD u Kijevu Džefri Pejet. SAD poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine, poručeno je iz Vašingtona. A to što ga drugi ne poštuju – nije do njih. U svakom slučaju, teoretičari među neutralne evropske zemlje svrstavaju: Švajcarsku, Švedsku, Austriju, Finsku, Irsku, Maltu, Kipar, Lihtenštajn i Vatikan.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

VLADA PREUZELA KONTROLU NAD VRHOM UP, TUŽILAŠTVO PROVJERAVA ANB: Kraj početka demontiranja DPS policije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Promjenama u vrhu Uprave policije Vlada je razriješila dio prepreka koje su stajale pred njom, na proklamovanom putu depolitizacije i dekriminalizacija crnogorske policije

 

Nakon iznuđene ostavke dugogodišnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića, ni Zoran Lazović više nije šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala.

Dugo očekivana, i od strane novoformirane vladajuće većine – zahtijevana, vijest do nas je stigla preko Fejsbuk stranice Građanskog pokreta URA: ,,Kao što je najavio potpredsjednik Vlade i predsjednik pokreta URA dr Dritan Abazović, smijenjen je šef Sektora za borbu protiv organizovanog kriminala Zoran Lazović, kao i svi pomoćnici Uprave policije”, pisalo je u objavljenom postu: „Nastavljamo sa dubinskim promjenama u bezbjednosnom sektoru! Vrijeme je da rukovodeće pozicije u Upravi policije zauzmu neukaljani profesionalci“.

Tek je potom slijedila službena obavijest da je smijenjen Lazović a sa njim i svi dosadašnji pomoćnici direktora UP: Enis Baković, Dejan Đurović, Vesko Damjanović, Dragan Blagojević, Drago Spičanović i Zoran Tomčić. Vlada je izvela brzu, jednostavnu i efikasni operaciju: samo nekoliko dana nakon što je za v.d. direktora UP imenovan Zoran Brđanin, Vlada je usvojila novu sistematizaciju, što je Brđaninu dalo pravni osnov za smjenu zatečenih „pomoćnika“. Koji su prethodno odbili njegovu ponudu da sami podnesu ostavke.

„Neću podnijeti ostavku to je sigurno i valjda vam ja ne ličim na čovjeka koji se predaje bez borbe“, poručivao je ranije Lazović koji je trenutno neraspoređen. Baš kao i njegove kolege smijenjene na istom talasu dubinskih promjena o čijoj ćemo svrsishodnosti tek biti u prilici da sudimo.

Ne čudi što se Lazović našao na vrhu liste nepodobnih policijskih funkcionera na čijoj smjeni je insistirao dobar dio vladajuće većine u parlamentu ali i brojni predstavnici civilnog društva koji su se bavili radom javnih i tajnih službi bezbjednosti. Baš kao što su na njegovoj profesionalnosti, privrženosti pravdi i patriotizmu insistirali svi oni koji javno tuguju za bivšim vlastima. Plus Milivoje Katnić, glavni SDT i Lazovićev prijatelj od studentskih dana.

Zato je teško zaključiti da li bivšem pomoćniku direktora UP-a i nekadašnjem funkcioneru ANB-a (i prethodne DB) više šteti, odnosno pomaže, to što nakon njegove smjene javno likuju osobe bliske tzv. bezbjednosno interesantnim osobama iz kriminalnog miljea, ili što za njim javno tuguju patriote iz okruženja DPS-a.

Tek, portal standard.co.me objavljuje kako su smjenu Lazovića „na društvenim mrežama pozdravili i bliski prijatelji članova budvanske organizovane kriminalne grupe (OKG) Marka Ljubiše Kana“. To ilustruju  skrinšotom sa navodnog profila (anonimne) djevojke kontroverznog Budvanina na kome je vijest o Lazovićevoj smjeni propraćena ciničnim pozdravom i uvredljivom porukom. Standard taj postupak stavlja u kontekst nedavnog hapšenja Lazara Ilića (23) iz Kraljeva, koga je CG policija privela u Budvi pod optužbom da je planirao Kanovu likvidaciju. To bi, po njima, trebalo da posvjedoči o nezahvalnosti budvanske OKG.

Za razumijevanje odnosa Lazovića i ovdašnjih (međunarodnih) kriminalnih grupa možda su relevantniji neki drugi događaji. Recimo, aktuelno suđenje Nikšićaninu Ranku Radulovića koji je optužen za stvaranje kriminalne grupe koja je, u saradnji sa škaljarskim klanom iz Kotora, planirala niz ubistava. Na listi za likvidaciju nalazio se i Lazović (skupa sa prijateljima Milivojem Katnićem i Duškom Golubovićem, bliskim saradnikom iz vremena rada u ANB-u i UP-u). Ostalo je nejasno zbog čega je Lazović, u to vrijeme neraspoređeni službenik ANB-a, zasmetao jednom od kotorskih klanova. Jednako, nikada nije objašnjeno njegovo prisustvo na svadbi Rožajca Safeta Kalića, osuđivanog narkodilera sa međunarodnom reputacijom.

Zoran RADULOVIĆ
Svetlana ĐOKIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

INTERNA VLADINA DOKUMENTA: SLUČAJ TIVATSKIH SOLILA: Bivša vlast pokušala da ukine zaštitu rezervatu prirode međunarodnog značaja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz tajnih dokumenata, u koje je Monitor imao uvid, vidi se da je Vlada u proljeće 2016. naložila da se ukine zaštita Tivatskim solilima, međunarodno značajnom rezervatu prirode, pozivajući se prvo na pravne proceduralne razloge, a potom na navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja

 

Dok je zvanično pričala o tome kako sve čini da zaštiti ovdašnje rezervate prirode i područja od posebnog značaja, bivša crnogorska vlada na čelu sa Milom Đukanovićem, pokušala je u proljeće 2016. godine da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, koja su i međunarodno važan rezervat prirode. To je jasno iz  dokumenata sa dvije sjednice Vlade u  martu i aprilu  2016, na koje je potom stavljena oznaka interno, a u koje je Monitor imao uvid.

U zaključku sa sjednice Vlade iz marta 2016,  navodi se da se „zadužuje Ministarstvo održivog razvoja i Agencija za zaštitu životne sredine da pokrenu postupak stavljanja van snage Rješenja Republičkog zavoda za zaštitu prirode broj 1-12 od 26.08. 2008. godine o stavljanju pod zaštitu Tivatskih solila kao posebnog rezervata prirode i Rješenja od 4. 11. 2008. godine o upisu u Centralni registar zaštićenih objekata prirode“.

Osim što su bila zaštićena domaćim propisima, u vrijeme kada je Vlada pokušala da im oduzme poseban status i pravnu zaštitu, Tivatska solila su se već tri godine nalazila na međunarodnoj Ramsarovoj listi zaštićenih područja. Ramsar konvencijom štite se močvarna područja, a na toj  listi nalaze se 2.224  staništa od međunarodnog značaja. Na teritoriji Crne Gore to su: Skadarsko jezero, upisano na listu 15. decembra 1995. godine i Tivatska solila, koja su na listi od 31. januara 2013. godine.

Solila su prethodno, 2006, proglašena Emerald staništem Bernske Konvencije, a 2007. je ovo područje dobilo status IBA – područja od međunarodnog značaja za boravak ptica u Crnoj Gori.  Na području Tivatskih solila registrovano je 48 vrsta ptica, od čega su četiri stalno prisutne vrste, 35 zimujućih vrsta i šest gnjezdarica, a zajedno sa ostalim grupama ptica (pjevačicama, grabljivicama) do sada je na ovom lokalitetu registrovano ukupno 112 vrsta ptica. Solila su jedno od najvažnijih preostalih slanih močvarnih staništa na tzv. Jadranskom vazdušnom koridoru.

Baš tog  proljeća, dok je tajno planirala da skine zakonsku zaštitu sa Tivatskih solila, Vlada je organizovala konferenciju na kojoj je javno izrazila brigu i za svjetska močvarna područja, i obećala dodatnu zaštitu za ovdašnja: „Kako je 2016, godina održivog korišćenja resursa, to predstavlja priliku za sve nas da ozbiljno i odgovorno sagledamo sa kakvim se izazovima svijet susreće kada je u pitanju održivo upravljanje istima. Ono što je izvjesno je da naša uloga u očuvanju resursa treba da bude usmjerena na razvijanje mehanizama zaštite i održivog korišćenja vlažnih staništa, kroz zajedničku implementaciju aktivnosti svih subjekata na lokalnom, nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou“. Dobro zvuči, al ne radi, što bi rekli. Kao i mnoga obećanja prethodnog režima.

U obrazloženju, zbog ćega se traži skidanje statusa zaštićenog područja Tivatskim solilima, Vlada je iznašla proceduralne razloge za ukidanje Rješenja kojim su Tivatska solila 2008. stavljena pod zaštitu. Kako se navodi u zapisniku sa sjednice –  „Rješenje ima proceduralne propuste  u vezi sa rokovima“, ali navodno i „suštinski propust, jer se zahtjev odnosno otpočinjanje procedure zaštite odnosilo na status spomenika prirode, a Rješenje je donijeto o proglašenju rezervata prirode“.

Da bivšoj vladi nije prava briga bila pravna (ne)preciznost dokumenata kojima se štite Solila, već da je imala namjeru da to područje ostavi bez zakonske zaštite, jasno je već i iz zapisnika sa naredne sjednice Vlade, održane u aprilu 2016. godine. Tada se traži da se prethodni razlog ukidanja zaštite Solilima briše, i navodi se novi, zaista nevjerovatan razlog.

„Zadužuju se Ministarstvo saobraćaja i pomorstva i Ministarstvo održivog razvoja i turizma, da u saradnji s Agencijom za civilno vazduhoplovstvo pripreme i Vladi dostave studiju o procjeni rizika i bezbjednosti vazdušnog saobraćaja za aerodrom Tivat zbog revizije stepena zaštite“, navodi se u Zaključku sa aprilske sjednice Vlade, koji potpisuje tadašnji generalni sekretar Žarko Šturanović. Vlada je, u prevodu, naložila da se ispita navodni uticaj ptica na bezbjednost avio-saobraćaja kao mogući razlog ukidanja zakonske zaštite Tivatskim solilima! Nije poznato da je Vlada imala ijedan realan razlog da pomisli da bi ptice negativno uticale na domaći avio-saobraćaj.

„Očito je bila namjera da se skine zakonska zaštita kako bi se omogućila gradnja na tom području“, objašnjava dobro obaviješteni izvor Monitora. Šta se sa tom namjerom Vlade desilo, i zašto na koncu nije realizovana, nijesmo uspjeli saznati.

Zakonska zaštita, odnosno status rezervata prirode, znači da na tom području nije dozvoljena urbanizacija. I dugogodišnja situacija sa ulcinjskom Solanom, pokazala je da su privatni interesi moćnika ozbiljna prijetnja najznačajnijim prirodnim ljepotama i resursima. Solana je, bar za sada, pod zaštitom, a ovdašnje moćnike preživjela je mahom zahvaljujući međunarodnom značaju.

Za razliku od Solane, najljepši djelovi morske obale, nacionalnog prirodnog bogatstva Crne Gore, često se ustupaju na ekskluzivno korišćenje privatnim kompanijama putem dugoročnih zakupa ili koncesija. Kilometri obalnog pojasa, plaža i uvala, sa milionima kvadrata zemljišta u zaleđu, u zoni morskog dobra, već su u vlasništvu brojnih inostranih kompanija, što je zapravo tiha privatizacija obale.

Da ponekad ne pomaže ni zakonska zaštita, pokazuje i to da su da su neki djelovi Tivatskih solila, iako se radi o zakonom zaštićenom rezervatu prirode, u privatnom vlasništvu pojedinih kompanija, te pod hipotekama pojedinih crnogorskih banaka. Takođe, dvije parcele na ovom području nemaju u listovima nepokretnosti teret da se radi o rezervatu prirode.

Solila se nalaze u KO Đuraševići, i obuhvataju površinu od 2,555 m². Na tom području nalazi se 60 parcela upisanih u četiri lista nepokretnosti: LN 940 KO Đuraševići – 9 parcela, ukupne površine 17,224 m², koje su susvojina u obimu ½ AD Račica Tivat i Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1229 KO Đuraševići – 30 parcela, ukupne površine 113,851 m², koje su svojina u obimu 1/1 Primorje Hotel & Restaurants AD, LN 1208 KO Đuraševići – 19 parcela, ukupne površine 68,956 m², koje su svojina u obimu 1/1 AD Račica Tivat i LN 1140 KO Đuraševići – 2 parcele, ukupne površine 3,471 m², koje su svojina u obimu 1/1 Vesko Ivošević.

Sve te katastarske parcele imaju terete i ograničenja da se radi o rezevatu prirode, izuzev dvije katastarske parcele iz LN 1140 KO Đurašević u vlasništvu Veska Ivoševića.  Znači li to da se na tim parcelama može graditi, iako se radi o zaštićenom prostoru, nije jasno.

„Dio Solila čini i zemljište još 18 vlasnika. Sa rukovodiocem rezarvata prirode treba konstatovati granice zone i postaviti teret i ograničenje da se radi o rezervatu prirode. Zemljište treba eksproprisati uz pravičnu nadoknadu vlasnicima, a vlasništvo prebaciti na državu”, smatraju  izvori Monitora.

Još nejasnije je, međutim, kako je dozvoljen upis hipoteke U LN 1229 KO Đuraševići nad dijelom parcela Solila od jedne komercijalne banke (Hipotekarna banka), jer taj kolateral joj može biti vrijedan jedino ukoliko ga stekne, pa od Vlade CG traži pravičnu nadoknadu u procesu eksproprijacije. Tereti hipoteke su postavljeni 2018. i 2019. godine, iako su opterećene da se radi o rezervatu prirode 2014. godine.

Jedno je odavno jasno: ovdašnji moćnici, dok su držali ruku na grudima i kleli se u Crnu Goru, rasprodavali su svaki njen dio koji su mogli.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je UP izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće, u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“. Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u operaciju  „državni udar“

 

Nakon što je Apelacioni sud poništio osuđujuću presudu optuženima u slučaju državni udar i odlučio da se suđenje ponovi „pred potpuno izmijenjenim vijećem“, dio te priče možemo potpunije sagledati. Dodatni kontekst daje  krivična prijava koju je Živko Savović, specijalni državni tužilac (SDT), početkom februara podnio protiv glavnog SDT Milivoja Katnića, SDT Saše Čađenovića i sutkinje Višeg suda u Podgorici Suzane Mugoše zbog njihovog (ne)postupanja u tom slučaju.

Prema dostupnim informacijama, Savović svom kolegi i pretpostavljenom starješini spočitava da su, bez saglasnosti suda, više puta „tajno“ iz pritvora u Spužu dovodili Bratislava Dikića pokušavajući da ga privole na priznanje i saradnju. O tome je Dikić, inače penzionisani general srpske Žandarmerije, već govorio tokom postupka pred Apelacionim sudom, ali su u tužilaštvu tada prečuli njegove tvrdnje.

Sada Savović navodi kako je o nezakonitostima na koje je ukazao krivičnom prijavom saznao iz jednog predmeta koji je zadužio krajem oktobra prošle godine. Riječ je o krivičnoj prijavi  koju su Andrija Mandić i Milan Knežević jesenas podnijeli protiv Katnića, Čađenovića, v.d. vrhovnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Sudskog vijeća Višeg suda koje je sudilo državni udar. Taj predmet je prvo dodijeljen Savoviću ali mu je, kako tvrdi, i oduzet nakon prijave koju je podnio protiv glavnog specijalnog tužioca (GST).

Vrhovno državno tužilaštvo je u međuvremenu  Savovićevu prijavu proslijedilo u SDT, i tamo je predmet zadužen i uzet u rad, pored činjenice da se prijava tiče glavnog specijalnog tužioca i njegovog bliskog saradnika. Umjesto očekivanog izuzeća iz tog postupka, Katnić je poradio na javnoj kompromitaciji podnosioca prijave. Prihvatajući rizik da tim postupanjem krši zakon. O tome, ipak, nešto kasnije. Nakon što se pozabavimo detaljima iz presude Apelacionog suda.

Nema dokaza da je Mirko Velimirović, svjedok saradnik u slučaju državni udar, nabavio oružje za potrebe navodno planiranog napada na policiju i građane pred Skupštinom Crne Gore, zaključilo je vijeće Apelacionog suda. Iz iskaza svjedoka Velimirovića proizilazi da je on pomenutog dana kupio oružje sa mecima, koje je odmah nakon toga rasklopio i bacio u jezero, navodi se u presudi. „Međutim, budući da u ovom dijelu iskaz svjedoka M.V. nije potvrđen nijednim drugim izvedenim dokazom, to je pogrešno zaključivanje prvostepenog suda da se odlučna činjenica u vidu nabavke oružja sa municijom može pouzdano izvesti iz iskaza svjedoka M.V“.

Tu se detaljnije objašnjava da sud nije saslušao osobu koju je Velimirović označio kao prodavca oružja i municije (izvjesni Fadilj), da ne postoji video dokumentacija (fotografije ili snimci) koji bi mogli poslužiti kao dokaz da je oružje zaista nabavljeno, rastavljeno i uništeno. Dodatno, Apelacioni sud navodi da se iskazi iz sporazuma o priznanju krivice kakav je Velimirović sklopio sa tužilaštvom ne mogu koristiti kao dokazi protiv drugih lica. „Imajući u vidu navedeno, ni odlučna činjenica koja se odnosi na nabavku oružja koje je trebalo biti unijeto u Crnu Goru ne može se utvrđivati iz pravosnažne presude o priznanju krivice svjedoka M.V.“

Nema, znači, dokaza o postojanju oružja za navodne teroriste. Sjećamo se ipak da su izbore u oktobru 2016. godine, pored svega ostalog, obilježili i snimci oružja zaplijenjenog na Starom aerodromu. Čime je, tvrdio je Katnić,  preduprijeđeno pripremano krvoproliće.

Čitamo, ponovo, presudu Apelacionog suda: „Od značaja je ukazati da revers Uprave policije, kojim je obezbijeđeno oružje na teritoriji Crne Gore, koje je fotografisano u kući koju su iznajmili nadležni istražni organi, ne može predstavljati dokaz o činjenici da je svjedok M.V. nabavio oružje i metke, kako je to zaključio prvostepeni sud, jer se očigledno ne radi o istom oružju i municiji…“.

U prevodu: UP je „obezbijedila oružje“ koje je fotografisano u kući „koju su iznajmili nadležni istražni organi“. I sud je to prihvatio kao dokaz!?

Monitor je u posjedu fotoelaborata koji je Uprava policije izradila na izborni dan, 16. oktobra 2016. godine „povodom fotografisanja pronađenog oružja i municije u prizemlju kuće (garažnom prostoru), u Ulici Miodraga Bulatovića b.b.“.

Ne možemo tvrditi da su autor fotografija S.B i njegove kolege iz UP znale da pronalaze i snimaju oružje dopremljeno iz službene oružarnice, ali vidi se da o tome u Dokumentaciji nema ni pomena.  Umjesto toga, nižu se fotografije sa opisom: ulazna kapija, garažna vrata u prizemlju, unutrašnjost garažnog prostora…  Stižemo do interesantnog dijela.

Fotografija 3. (u elaboratu je nazivaju slika) pokazuje „unutrašnjost garažnog prostora i stvari u istom – fotografisano sa ulaznih vrata“. Dok je  na fotografiji  „bliži izgled horizontalnog frižidera“. Obratimo li pažnju na položaj prekrivke za stolicu sa natpisom tuborg na fotografiji 4. vidjećemo da je neko preturao stvari na zamrzivaču u vremenskom periodu između nastanka foografija 3. i 4. Skoro da se posumnja da je neko nešto pokušavao da podmetne. Kad već ne bi znali da je u sanduku za sladoled uskladištena službena roba pozajmljena „na revers“.

Nasloženo oružje vidi se na fotografiji 7. „bliži izgled pronađenog oružja – automatskih pušaka u frižideru“, da bi nam fotografija 8. detaljnije predstavila vatrenu moć navodnih terorista (prema optužnici: organizovane kriminalne grupe). Javnosti je tada predstavljeno kako su Mirko – Paja Velimirović i drugi svjedok saradnik Aleksandar – Saša Sinđelić napadačima obezbijedili 45 automatskih pušaka, većinom sa preklapajućim kundakom. U elaboratu to je fotografija 8: „izgled oružja – automatskih pušaka četrdeset pet (45) pronađenih u frižideru, fotografisanih u garaži“.

Danas se zna da su na fotografijama puške i municija koje je za potrebe svoje operacije obezbijedio GST sa saradnicima iz tužilaštva, ANB-a i UP-a koji su bili upućeni u te predizborne radnje. Podsjetimo se – tadašnji ministar policije Goran Danilović i ministarka odbrane Milica Pejanović – Đurišić nijesu bili obaviješteni o operaciji državni udar.

Nakon zamrzivača, policajci su fokus uviđaja preselili na baštensku garnituru. I kutiju banana koja je poslužila za skrivanje municije. I te fotografije pokazuju da se raspored zatečenih stvari promijenio između dva snimka. Sreća, pa u pitanju nijesu stvarni dokazi u nekom sudskom postupku.

Odluku Apelacionog suda Katnić objašnjava političkim pritiscima na pravosuđe. O pomenutim propustima i nedostatku materijalnih dokaza – ni riječi. Zato se množe optužbe na račun svih koji posumnjaju u ispravnost rada glavnog SDT i njegovih saradnika.  ,,SDT se našlo u situaciji kada se, od pojedinaca koji su politički angažovani, konstantno napada i izloženo je pritisku kako bi se odluke donosile ne u tužilaštvu nego u političkim partijama“,  navodi se u nedavnom saopštenju SDT-a u kome se posebna pažnja posvećuje predloženim tužilačkim zakonima. „Donošenjem Zakona o tužilaštvu za organizovani kriminal i korupciju i Zakona o Državnom tužilaštvu, ostvario bi se politički uticaj koji je neprimjeren po svim prihvaćenim evropskim standardima”.

Prije nego se složimo sa tom konstatacijom, valjalo bi riješiti dileme o dosadašnjem uticaju (DPS) izvršnih i zakonodavnih vlasti na pravosuđe i tužilačku organizaciju. SDT Živko Savović navodi da je Katnić, kao rukovodilac Specijalnog tužilaštva, svjesno usporavao određene istrage koje se tiču čelnika bivših vlasti Ivana Brajovića i Miomira Mugoše (afere Petlja i Bazar). Pride, Katnić već neko vrijeme tvrdi da nema „ni udaljene sumnje“ u umiješanost Mila Đukanovića u brojne afere u koje ga uvlače nekadašnji saradnici iz politike i biznisa, prije svih Duško Knežević. Kao što se ne žuri da na sudu razriješi sumnje u korupciju u vrhu tužilaštva  – nakon objave telefonskih razgovora Kneževića i bivšeg sekretara VDT Nenada Vujoševića.

Zato se GST ne usteže da ocrni svoje oponente. Makar to, možda, bilo i nezakonito. Počelo je 2015, nedugo po imenovanju Katnića na mjesto GST, objavom djelova razgovora advokata Vladana Bojića sa njegovom tadašnjom klijentkinjom – suprugom budvanskog funkcionera Lazara Rađenovića. Bojić je zbog tog slučaja na sudu, nepravosnažno, dobio odštetu iz državne kase.

Nastavilo se 2016. objavom transkripta razgovora advokata Gorana Rodića sa Milanom Kneževićem, njegovim tadašnjim klijentom. „Jasno se utvrđuje da G.R. i M.K. prevashodno razgovaraju o načinu na koji bi opstruirali krivični postupak, te dalje vršili medijsku propagandu u cilju diskreditacije tužilaštva”, zaključuju u SDT-u. Bez objašnjenja šta bi tu trebalo biti nezakonito.

Da bi došao do ovih materijala, ili da bi prikrio nezakonito prisluškivanje, SDT je naložio Specijalnom policijskom timu da izvrši pretres kancelarije i stan advokata Rodića. Taj pretres je obavljen bez zakonom obaveznog prisustva predstavnika Advokatske komore. Što su, iz nekog razloga, prećutali i oni i VDT Ivica Stanković.

Priča je dobila nastavak prošle nedjelje, objavom skoro četiri godine starih razgovora  dvojice aktuelnih poslanika vladajuće većine. Katnić se pravda interesom javnosti da bude obaviještena o pokušaju političkog uticaja na SDT, ali ne objašnjava zašto prikupljeni materijali nijesu uništeni u zakonom propisanom roku. Kad već nijesu doveli do podizanja optužnice protiv onih koji su bili na meti mjera tajnog nadzora. Ili tu imamo još jedan krak aktuelne priče o nezakonitom prisluškivanju ličnih i političkih oponenata?

VDT i Tužilački savjet ponovo ćute. Oglasila se, zato, Akcija za ljudska prava (HRA). ,,Razgovor je snimljen 2017. godine, a od tada nije pokrenuta istraga protiv bilo kog lica koje je bilo pod tajnim nadzorom, dok je specijalni tužilac Savović i dalje zaposlen u Državnom tužilaštvu, a 2019. godine je i napredovao“, saopštila je Tea Gorjanc  – Prelević. „Prema tome, razumno je zaključiti da je GST u svom ličnom interesu sada objavio transkript koji u negativnom svjetlu predstavlja tužioca koji je protiv njega podnio krivičnu prijavu, kao i poslanike koji predlažu zakone kojima bi se razvlastio GST i Specijalno državno tužilaštvo kome je na čelu”.

Šta slijedi? Dio vladajuće koalicije izašao je u susret Vladinom zahtjevu da se usvajanje tužilačkih zakona odloži dok se ne dobije saglasnost Brisela. Katnić, dakle, do daljnjeg ostaje u sedlu. Da izviđa koga i koliko hoće, ubrzava i koči istrage i preslušava presretnute razgovore.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo