Crna Gora u dvije kolone. I dvije slike.
Dan pred završetak ovog teksta, u Murinu, na skupštini izabranih predstavnika naroda Crne Gore kojom je predsjedavao poslanik Branko Radulović, u prisustvu poslanika iz koalicije DF-a, grupe odbornika SNP-a koju je predvodio poslanik Aleksandar Damjanović, te par stotina građana Crne Gore donijeta je „obavezujuća odluka” o raspisivanju referenduma o pristupanju Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Prethodno će, kažu, kada se za to steknu uslovi, poništiti „eventualnu” odluku Skupštine Crne Gore o ratifikaciji Sjevernoatlantskog ugovora.
Na Cetinju će, dan pošto ovaj broj Monitora ode u štampu, 42 poslanika vladajuće koalicije, potpomognuti sa četiri poslanika SDP-a, izglasati Zakon o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora. Time će se stvoriti formalni uslovi da Crna Gora, možda već ovog proljeća, postane punopravna članica NATO.
„Kakva skupština u Murinu? To je vašar neodgovorne opozicije”, poručio je premijer Duško Marković sa sjednice krnjeg parlamenta, gdje je odgovarao na poslanička pitanja svojih partijskih kolega i političkih saveznika. „Neka se zabavljaju, neka popiju koje pivo. Crna Gora ide svojim putem koji je izabrala još 2006. godine”.
Jednako biranim riječima o političkoj konkurenciji, iz Murina je odgovorio Branko Radulović. „Ta skupština (na Cetinju) nema legitimitet zato što su pljačkom i izbornim neregularnostima dobili većinu. Da su uslovi bili regularni, ne bi imali ni dvadeset poslanika”, računa profesor Radulović, „Danas donosimo odluku koja će ostaviti dubok trag u istoriji Crne Gore – kuda će ona i kako – što se tiče njenog vojnog i bezbjednosnog opredjeljenja”.
Ako ste zaboravili – Duško Marković danas predvodi izvršnu vlast u ime partije koja nam je ’90-ih godina prošlog vijeka donijela rat, ekonomski sunovrat, međunarodne sankcije i, konačno, NATO bombe. Isti Marković bio je tada sekretar Vlade koja je svo zlo koje je napravila Crnoj Gori i okruženju pravdala međunardnim zavjerama, ničim izazavanim i nepravednim sankcijama, mračnim uticajem CIA i Vatikana…
Tako da se, bez ikakvih rezervi, može reći da bi Crna Gora zahvaljujući DPS-u mogla postati prva i jedina članica NATO koju su saveznički avioni prvo bombardovali pa onda čuvali i branili.
Na drugoj strani, poslanik Branko Radulović, nekadašnji poslanik Liberalnog saveza, a danas potpredsjednik Pokreta za promjene, od prvih dana višepartizma pripada partijama koje, barem javno, zagovaraju euroatlantske integracije.
I to je Crna Gora. Zemlja pogaženih obaveza i zaboravljenih obećanja.
Predsjednički kandidat opozicije na prethodnim izborima Miodrag Lekić podsjetio nas je ovih dana kako je njegov protivkandidat Filip Vujanović u jeku kampanje obećao da će se građani na referendumu izjasniti o ulasku Crne Gore u NATO. „Apsolutno sam za, kazao je egzaltirano Filip Vujanović u televizijskom duelu sa autorom ovih redova dva dana prije nego što su građani izašli na izbore za predsjednika 2013. godine”, navodi Lekić. Tu Vujanovićevu izjavu na društvenim mrežama može ovih dana da vidi ko god hoće.
Vujanović se pokušao braniti na način koji je mnoge podsjetio na besjedničke domete njegovog nekadašnjeg političkog saborca i prijatelja iz vrha DPS-a, Svetozara Marovića. „Nikada nikoga nisam, niti ću obmanuti. Imam pravo da kažem ono što mislim i imam pravo i obavezu da kažem da sam se predomislio”, okinuo je Vujanović. „Ja sam prije četiri godine dao svoje viđenje, vrlo jasno i iskreno, smatrajući da je referendum najbolji način da se iskaže volja građana. Protekle četiri godine su pokazale da za tim nema potrebe. Nije se dogodilo ništa što bi referendum pokazalo neophodnim, a dogodilo se mnogo toga što je pokazalo da za referendumom nema potrebe.”
Nijeste razumjeli? Da pojasni, Vujanović se dotakao suštine – objašnjavajući način na koji vrh DPS gleda na građane ove zemlje: „Ove četiri godine su mi pokazale da nisam bio u pravu time što sam vjerovao da Crna Gora ima taj kapacitet demokratske zrelosti da se izjasni o tom pitanju”.
Dakle, Crna Gora nema demokratske zrelosti da se na referendumu izjasni o članstvu u NATO, tvrdi čovjek koji se predstavlja kao njen predsjednik. U trećem mandatu. Nešto tako uvredljivo nijesu nam, makar ne javno, poručili ni sa jedne adrese, domaće i međunarodne.
Iz te perspektive mnogo pozitivnije i realnije zvuči ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu. „Vojni potencijal Podgorice je ravan nuli, ali njen geografski položaj omogućava NATO da pojača kontrolu na Balkanu”.
Vrlo slično na ovdašnje vojne potencijale gledaju i naši budući saveznici. „Dva broda, četiri helikoptera i 1.800 vojnika – toliko ukupno ima Crna Gora. To je zemlja koja će uskoro da pristupi NATO”, pisao je početkom godine njemački Zidojče cajtung. U nastavku teksta stoji: „Elena i Aleka, obje crnogorske podmornice, nalaze se u Kotorskom zalivu. Površina mora je kao ogledalo, brda uveče nestaju u izmaglici – a podmornice su naravno vic. One su vlasništvo firme Montenegro Submarine koja organizuje vožnje oko kotorske luke. Podmornice ne mogu da zarone, ali su zato oslikane dobro raspoloženim delfinima, kornjačama i morskim zvijezdama…”.
Doduše, tekst je nastao prije nego je Marković, velikodušno, budućim saveznicima ponudio – Luku Bar. Pa im je – valjda gratis – otkrio i potencijalnog neprijatelja: „Ova Luka je strateški važna za protivnike NATO-a, posebno nakon konflikta u Siriji kada je Rusija počela da traži dobru morsku bazu u toplijim morima”.
Po mnogo čemu ova ponuda podsjeća na potez koji je Vujanović povukao 2007. godine, kada je – bez javnih konsultacija sa bilo kim – sa američkom državnom sekretarkom Kondolizom Rajs potpisao Sofa sporazum kojim se reguliše status američkog vojnog osoblja koje boravi ili prolazi kroz Crnu Goru. Potpisivanje tog dokumenta nije zasmetalo samo Rusima i rusofilima, već i mnogim zvaničnicima u Briselu koji su ostali zatečeni saznanjem da potencijalna članica EU potpisuje sporazum kojim se, pored ostalog, garantuje da Crna Gora neće američke državljane izručivati Međunarodnom krivičnom sudu!?
„Uvjereni smo da potpisivanje sporazuma o neizručivanju američkih državljana MKS-u predstavlja ne samo prepreku za članstvo u EU nego i krivično djelo po članu 357 Krivičnog zakonika Crne Gore”, navodio je profesor Filip Kovačević u ime Pokreta za neutralnost. Ali, opozicija nije bila pretjerano zainteresovana za tu priču.
Na sličan način prećutana je i Markovićeva ponuda Luke Bar. Ali i kompletna priča o učlanjenju Crne Gore u NATO.
Ne djeluje baš uvjerljivo to što dio opozicije usvaja deklaracije i anatemiše svoje političke protivnike dan ili dva prije donošenja konačne odluke o usvajanju Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora.
Ko je htio toj priči zaista dati krila trebao je to raditi još od 2006. ili najkasnije 2014. godine, kada je, na Samitu u Velsu, dogovoreno da se poziv Crnoj Gori odloži zbog nedovoljnog progresa u okviru četiri ključne oblasti: vladavine prava, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, reforme bezbjednosnog sektora i dijaloga sa javnošću usmjerenog ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a.
Bila je to idealna prilika za (građansku) opoziciju da sa izbori za suštinske društvene promjene uz pomoć (naj)moćnijih saveznika. Šansa je propuštena.
Sada nam Vujanović popuje. „Naši građani znaju da su protekli parlamentarni izbori bili i izjašnjenje o NATO-u”. Sve nadajući se kako naši građani ne znaju uz kakve su sve neregularnosti ti izbori održani. Sve ako zanemarimo „tradicionalne” zloupotrebe državnih resursa za podmićivanje, zastrašivanje i privođenje glasača iz zemlje i inostranstva na birališta – kako bilo kome dobronamjernom objasniti da su „regularni izbori” održani u atmosferi započetog državnog udara. Uz zvuke policijskih sirena umjesto izborne tišine i saopštenja nadležnih o hapšenju naoružane grupe koja je htjela da zauzme Skupštinu, uhapsi premijera, proglasi svog pobjednika izbora…
Može li se glasanje u takvim uslovima (makar i o NATO) smatrati za legalno i legitimno? To je pitanje na koje danas u Crnoj Gori postoje makar dva različita odgovora. Zbog čega makar po dva (suprotna) odgovora i tumačenja ima i svaka druga tema iz političkog života. I taj će mač nepravedne i lažne većine, prije nego bilo šta drugo, visiti nad glavama svih onih koji na Cetinju budu glasali za ulazak u NATO, praveći se da njihov glas ima težinu poštenog izbora. Poput svih dobrih i loših ideja koje je promovisao, DPS će i ovaj posao ostaviti na klimavim nogama. A svi znamo zašto.
„S obzirom na to da naši glasovi nisu potrebni za prolazak protokola, svi koji budu bili iznad one izmišljene većine koja je nastala 16. oktobra, ne idu da pomažu Crnoj Gori, nego striktno DPS-u”, poruka je Dritana Abazovića, predsjednika URA iz Podgorice. Koja bi, da je bilo volje i pameti, danas bila negdje na pola puta između Murina i Cetinja.
Između mita i stvarnosti
Kao alternativa ulasku u NATO često se pominje mogućnost proglašenja neutralnosti koja bi, prema zagovornicima te ideje, Crnu Goru poštedjela obnovljenih hladnoratovskih „prepirki” Moskve, Vašingtona i njihovih saveznika, ali i globalno rastuće prijetnje od terorizma. Uz početnu nepoznanicu – kako se od međunarodnih teorističkih organizacija traži i dobija status neutralne države, ovaj dio priče dodatno je problematizovao nedavni teroristički napad u dva vijeka neutralnoj Švedskoj.
Dva vijeka i koju godinu preko – toliko je zapravo stara zvanična priča o neutralnosti Švajcarske kojoj je taj status, početkom devetnaestog vijeka, u Beču potvrdilo pet tadašnjih velikih evropskih sila. I ta priča, kao i ona švedska, funkcioniše do danas – uz povremene manje ili veće izazove.
Tako je Krister Asp, doskorašnji ambasador Kraljevine Švedske u Srbiji, prije tri godine na jednom skupu objašnjavao kako je „Švedska, manje ili više, napustila tradicionalnu politiku neutralnosti u korist politike neučestvovanja u vojnim savezima. Posljedica članstva u EU je ta da Švedska neće ostati pasivna u slučaju napada na drugu članicu EU… Mi smo u Švedskoj shvatili da naša tradicionalna politika neutralnosti nije više relevantna zbog brzih promjena u ovom dijelu svijeta.”
Kao god, već u prvoj polovini prošlog vijeka na pojam neutralnosti gledalo se sa mnogo više podozrenja. I mnogo manje respekta. Istoričari navode kako je od dvadesetak zemalja koje su uoči Drugog svjetskog rata proglasile neutralnost, samo njih osam kroz rat prošlo u potpunosti pošteđeno ratnih razaranja. Njemačke trupe okupirale su zemlje Beneluksa (Belgiju, Holandiju i Luksemburg) ali i Dansku i Norvešku. Ratnih razaranja nije bio pošteđen ni Portugal pa su se, praktično, sve ove države poslije rata odrekle neutralnosti.
Neutralnost je ostala jednako (ne)popularna i tokom hladnog rata. Čuvena je izjava državnog sekretara SAD Džona Fostera Dalasa iz 1956. godine da je „neutralnost nemoralan koncept”. Iste godine, Sovjeti su svoj stav o ovom pitanju demonstrirali tako što su na mađarsku Deklaraciju o neutralnosti odgovorili slanjem tenkova na ulice Budimpešte.
I bivša SFRJ je imala značajno mjesto u toj priči. Hroničari bilježe da su se SSSR i SAD, sve do pada Berlinskog zida, o rijetko čemu slagali kao kada su kritikovali jugoslovenski neutralizam. Politiku nesvrstavanja definisiali su i kao „tip nove društvene bolesti” optužujući SFRJ i njenog lidera Josipa Broza Tita kako pokušavaju da „izvuku korist sa obje strane”. Istovremeno, na Zapadu su jugoslovensku politiku doživljavali kao „crvenu neutralnost” (za mlađe čitaoce – crveno je bilo sinonim za komunizam), dok su na Istoku SFRJ opisivali kao ,,trojanskog konja imperijalizma”.
Bilo pa prošlo
Za današnja razmatranja priče o neutralnosti i njenim dometima zgodno se prisjetiti jedne, uveliko zaboravljene, priče s kraja 1994. godine. Tada su, naime, Ukrajina, Velika Britanija, SAD i Rusija potpisale tzv. Budimpeštanski memorandum kojim se Ukrajina odrekla svog nuklearnog oružja naslijeđenog od SSSR-a, dok su tri velike svjetske sile tu odluku „pozdravile”, istovremeno izjavljujući da će „poštovati nezavisnost Ukrajine i njene postojeće granice”. Već 2008. godine Vladimir Putin je, piše beogradska Politika iz decembra 2014, američkom predsjedniku Džordžu Bušu objašnjavao kako je Ukrajina nepostojeća država. Još šest godina kasnije, nakon što je ruska vojska umarširala na Krim, zvanična Moskva saopštava kako je „otcjepljenje Krima od Ukrajine” posljedica „složenih unutrašnjih procesa”, pa se na te događaje ne odnose „eventualne obaveze” koje je Rusija preuzela 1994. u Budimpešti. Ni SAD ne smatraju da su se tim dokumentom obavezale da pomognu odbranu Ukrajine: „Budimpeštanski memorandum nije bio nikakav sporazum o bezbjednosnim garancijama”, izjavio je ambasador SAD u Kijevu Džefri Pejet. SAD poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine, poručeno je iz Vašingtona. A to što ga drugi ne poštuju – nije do njih. U svakom slučaju, teoretičari među neutralne evropske zemlje svrstavaju: Švajcarsku, Švedsku, Austriju, Finsku, Irsku, Maltu, Kipar, Lihtenštajn i Vatikan.
Zoran RADULOVIĆ
Izdvojeno1 sedmica
Izdvojeno4 sedmice
DANAS, SJUTRA4 sedmice
DETEKTOR4 sedmice
INTERVJU2 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS3 sedmice
DUHANKESA3 sedmice