FOKUS
NATO U KRNJEM PARLAMENTU: Pođosmo li, pođosmo
Crna Gora u dvije kolone. I dvije slike.
Dan pred završetak ovog teksta, u Murinu, na skupštini izabranih predstavnika naroda Crne Gore kojom je predsjedavao poslanik Branko Radulović, u prisustvu poslanika iz koalicije DF-a, grupe odbornika SNP-a koju je predvodio poslanik Aleksandar Damjanović, te par stotina građana Crne Gore donijeta je „obavezujuća odluka” o raspisivanju referenduma o pristupanju Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Prethodno će, kažu, kada se za to steknu uslovi, poništiti „eventualnu” odluku Skupštine Crne Gore o ratifikaciji Sjevernoatlantskog ugovora.
Na Cetinju će, dan pošto ovaj broj Monitora ode u štampu, 42 poslanika vladajuće koalicije, potpomognuti sa četiri poslanika SDP-a, izglasati Zakon o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora. Time će se stvoriti formalni uslovi da Crna Gora, možda već ovog proljeća, postane punopravna članica NATO.
„Kakva skupština u Murinu? To je vašar neodgovorne opozicije”, poručio je premijer Duško Marković sa sjednice krnjeg parlamenta, gdje je odgovarao na poslanička pitanja svojih partijskih kolega i političkih saveznika. „Neka se zabavljaju, neka popiju koje pivo. Crna Gora ide svojim putem koji je izabrala još 2006. godine”.
Jednako biranim riječima o političkoj konkurenciji, iz Murina je odgovorio Branko Radulović. „Ta skupština (na Cetinju) nema legitimitet zato što su pljačkom i izbornim neregularnostima dobili većinu. Da su uslovi bili regularni, ne bi imali ni dvadeset poslanika”, računa profesor Radulović, „Danas donosimo odluku koja će ostaviti dubok trag u istoriji Crne Gore – kuda će ona i kako – što se tiče njenog vojnog i bezbjednosnog opredjeljenja”.
Ako ste zaboravili – Duško Marković danas predvodi izvršnu vlast u ime partije koja nam je ‘90-ih godina prošlog vijeka donijela rat, ekonomski sunovrat, međunarodne sankcije i, konačno, NATO bombe. Isti Marković bio je tada sekretar Vlade koja je svo zlo koje je napravila Crnoj Gori i okruženju pravdala međunardnim zavjerama, ničim izazavanim i nepravednim sankcijama, mračnim uticajem CIA i Vatikana…
Tako da se, bez ikakvih rezervi, može reći da bi Crna Gora zahvaljujući DPS-u mogla postati prva i jedina članica NATO koju su saveznički avioni prvo bombardovali pa onda čuvali i branili.
Na drugoj strani, poslanik Branko Radulović, nekadašnji poslanik Liberalnog saveza, a danas potpredsjednik Pokreta za promjene, od prvih dana višepartizma pripada partijama koje, barem javno, zagovaraju euroatlantske integracije.
I to je Crna Gora. Zemlja pogaženih obaveza i zaboravljenih obećanja.
Predsjednički kandidat opozicije na prethodnim izborima Miodrag Lekić podsjetio nas je ovih dana kako je njegov protivkandidat Filip Vujanović u jeku kampanje obećao da će se građani na referendumu izjasniti o ulasku Crne Gore u NATO. „Apsolutno sam za, kazao je egzaltirano Filip Vujanović u televizijskom duelu sa autorom ovih redova dva dana prije nego što su građani izašli na izbore za predsjednika 2013. godine”, navodi Lekić. Tu Vujanovićevu izjavu na društvenim mrežama može ovih dana da vidi ko god hoće.
Vujanović se pokušao braniti na način koji je mnoge podsjetio na besjedničke domete njegovog nekadašnjeg političkog saborca i prijatelja iz vrha DPS-a, Svetozara Marovića. „Nikada nikoga nisam, niti ću obmanuti. Imam pravo da kažem ono što mislim i imam pravo i obavezu da kažem da sam se predomislio”, okinuo je Vujanović. „Ja sam prije četiri godine dao svoje viđenje, vrlo jasno i iskreno, smatrajući da je referendum najbolji način da se iskaže volja građana. Protekle četiri godine su pokazale da za tim nema potrebe. Nije se dogodilo ništa što bi referendum pokazalo neophodnim, a dogodilo se mnogo toga što je pokazalo da za referendumom nema potrebe.”
Nijeste razumjeli? Da pojasni, Vujanović se dotakao suštine – objašnjavajući način na koji vrh DPS gleda na građane ove zemlje: „Ove četiri godine su mi pokazale da nisam bio u pravu time što sam vjerovao da Crna Gora ima taj kapacitet demokratske zrelosti da se izjasni o tom pitanju”.
Dakle, Crna Gora nema demokratske zrelosti da se na referendumu izjasni o članstvu u NATO, tvrdi čovjek koji se predstavlja kao njen predsjednik. U trećem mandatu. Nešto tako uvredljivo nijesu nam, makar ne javno, poručili ni sa jedne adrese, domaće i međunarodne.
Iz te perspektive mnogo pozitivnije i realnije zvuči ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu. „Vojni potencijal Podgorice je ravan nuli, ali njen geografski položaj omogućava NATO da pojača kontrolu na Balkanu”.
Vrlo slično na ovdašnje vojne potencijale gledaju i naši budući saveznici. „Dva broda, četiri helikoptera i 1.800 vojnika – toliko ukupno ima Crna Gora. To je zemlja koja će uskoro da pristupi NATO”, pisao je početkom godine njemački Zidojče cajtung. U nastavku teksta stoji: „Elena i Aleka, obje crnogorske podmornice, nalaze se u Kotorskom zalivu. Površina mora je kao ogledalo, brda uveče nestaju u izmaglici – a podmornice su naravno vic. One su vlasništvo firme Montenegro Submarine koja organizuje vožnje oko kotorske luke. Podmornice ne mogu da zarone, ali su zato oslikane dobro raspoloženim delfinima, kornjačama i morskim zvijezdama…”.
Doduše, tekst je nastao prije nego je Marković, velikodušno, budućim saveznicima ponudio – Luku Bar. Pa im je – valjda gratis – otkrio i potencijalnog neprijatelja: „Ova Luka je strateški važna za protivnike NATO-a, posebno nakon konflikta u Siriji kada je Rusija počela da traži dobru morsku bazu u toplijim morima”.
Po mnogo čemu ova ponuda podsjeća na potez koji je Vujanović povukao 2007. godine, kada je – bez javnih konsultacija sa bilo kim – sa američkom državnom sekretarkom Kondolizom Rajs potpisao Sofa sporazum kojim se reguliše status američkog vojnog osoblja koje boravi ili prolazi kroz Crnu Goru. Potpisivanje tog dokumenta nije zasmetalo samo Rusima i rusofilima, već i mnogim zvaničnicima u Briselu koji su ostali zatečeni saznanjem da potencijalna članica EU potpisuje sporazum kojim se, pored ostalog, garantuje da Crna Gora neće američke državljane izručivati Međunarodnom krivičnom sudu!?
„Uvjereni smo da potpisivanje sporazuma o neizručivanju američkih državljana MKS-u predstavlja ne samo prepreku za članstvo u EU nego i krivično djelo po članu 357 Krivičnog zakonika Crne Gore”, navodio je profesor Filip Kovačević u ime Pokreta za neutralnost. Ali, opozicija nije bila pretjerano zainteresovana za tu priču.
Na sličan način prećutana je i Markovićeva ponuda Luke Bar. Ali i kompletna priča o učlanjenju Crne Gore u NATO.
Ne djeluje baš uvjerljivo to što dio opozicije usvaja deklaracije i anatemiše svoje političke protivnike dan ili dva prije donošenja konačne odluke o usvajanju Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora.
Ko je htio toj priči zaista dati krila trebao je to raditi još od 2006. ili najkasnije 2014. godine, kada je, na Samitu u Velsu, dogovoreno da se poziv Crnoj Gori odloži zbog nedovoljnog progresa u okviru četiri ključne oblasti: vladavine prava, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, reforme bezbjednosnog sektora i dijaloga sa javnošću usmjerenog ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a.
Bila je to idealna prilika za (građansku) opoziciju da sa izbori za suštinske društvene promjene uz pomoć (naj)moćnijih saveznika. Šansa je propuštena.
Sada nam Vujanović popuje. „Naši građani znaju da su protekli parlamentarni izbori bili i izjašnjenje o NATO-u”. Sve nadajući se kako naši građani ne znaju uz kakve su sve neregularnosti ti izbori održani. Sve ako zanemarimo „tradicionalne” zloupotrebe državnih resursa za podmićivanje, zastrašivanje i privođenje glasača iz zemlje i inostranstva na birališta – kako bilo kome dobronamjernom objasniti da su „regularni izbori” održani u atmosferi započetog državnog udara. Uz zvuke policijskih sirena umjesto izborne tišine i saopštenja nadležnih o hapšenju naoružane grupe koja je htjela da zauzme Skupštinu, uhapsi premijera, proglasi svog pobjednika izbora…
Može li se glasanje u takvim uslovima (makar i o NATO) smatrati za legalno i legitimno? To je pitanje na koje danas u Crnoj Gori postoje makar dva različita odgovora. Zbog čega makar po dva (suprotna) odgovora i tumačenja ima i svaka druga tema iz političkog života. I taj će mač nepravedne i lažne većine, prije nego bilo šta drugo, visiti nad glavama svih onih koji na Cetinju budu glasali za ulazak u NATO, praveći se da njihov glas ima težinu poštenog izbora. Poput svih dobrih i loših ideja koje je promovisao, DPS će i ovaj posao ostaviti na klimavim nogama. A svi znamo zašto.
„S obzirom na to da naši glasovi nisu potrebni za prolazak protokola, svi koji budu bili iznad one izmišljene većine koja je nastala 16. oktobra, ne idu da pomažu Crnoj Gori, nego striktno DPS-u”, poruka je Dritana Abazovića, predsjednika URA iz Podgorice. Koja bi, da je bilo volje i pameti, danas bila negdje na pola puta između Murina i Cetinja.
Između mita i stvarnosti
Kao alternativa ulasku u NATO često se pominje mogućnost proglašenja neutralnosti koja bi, prema zagovornicima te ideje, Crnu Goru poštedjela obnovljenih hladnoratovskih „prepirki” Moskve, Vašingtona i njihovih saveznika, ali i globalno rastuće prijetnje od terorizma. Uz početnu nepoznanicu – kako se od međunarodnih teorističkih organizacija traži i dobija status neutralne države, ovaj dio priče dodatno je problematizovao nedavni teroristički napad u dva vijeka neutralnoj Švedskoj.
Dva vijeka i koju godinu preko – toliko je zapravo stara zvanična priča o neutralnosti Švajcarske kojoj je taj status, početkom devetnaestog vijeka, u Beču potvrdilo pet tadašnjih velikih evropskih sila. I ta priča, kao i ona švedska, funkcioniše do danas – uz povremene manje ili veće izazove.
Tako je Krister Asp, doskorašnji ambasador Kraljevine Švedske u Srbiji, prije tri godine na jednom skupu objašnjavao kako je „Švedska, manje ili više, napustila tradicionalnu politiku neutralnosti u korist politike neučestvovanja u vojnim savezima. Posljedica članstva u EU je ta da Švedska neće ostati pasivna u slučaju napada na drugu članicu EU… Mi smo u Švedskoj shvatili da naša tradicionalna politika neutralnosti nije više relevantna zbog brzih promjena u ovom dijelu svijeta.”
Kao god, već u prvoj polovini prošlog vijeka na pojam neutralnosti gledalo se sa mnogo više podozrenja. I mnogo manje respekta. Istoričari navode kako je od dvadesetak zemalja koje su uoči Drugog svjetskog rata proglasile neutralnost, samo njih osam kroz rat prošlo u potpunosti pošteđeno ratnih razaranja. Njemačke trupe okupirale su zemlje Beneluksa (Belgiju, Holandiju i Luksemburg) ali i Dansku i Norvešku. Ratnih razaranja nije bio pošteđen ni Portugal pa su se, praktično, sve ove države poslije rata odrekle neutralnosti.
Neutralnost je ostala jednako (ne)popularna i tokom hladnog rata. Čuvena je izjava državnog sekretara SAD Džona Fostera Dalasa iz 1956. godine da je „neutralnost nemoralan koncept”. Iste godine, Sovjeti su svoj stav o ovom pitanju demonstrirali tako što su na mađarsku Deklaraciju o neutralnosti odgovorili slanjem tenkova na ulice Budimpešte.
I bivša SFRJ je imala značajno mjesto u toj priči. Hroničari bilježe da su se SSSR i SAD, sve do pada Berlinskog zida, o rijetko čemu slagali kao kada su kritikovali jugoslovenski neutralizam. Politiku nesvrstavanja definisiali su i kao „tip nove društvene bolesti” optužujući SFRJ i njenog lidera Josipa Broza Tita kako pokušavaju da „izvuku korist sa obje strane”. Istovremeno, na Zapadu su jugoslovensku politiku doživljavali kao „crvenu neutralnost” (za mlađe čitaoce – crveno je bilo sinonim za komunizam), dok su na Istoku SFRJ opisivali kao ,,trojanskog konja imperijalizma”.
Bilo pa prošlo
Za današnja razmatranja priče o neutralnosti i njenim dometima zgodno se prisjetiti jedne, uveliko zaboravljene, priče s kraja 1994. godine. Tada su, naime, Ukrajina, Velika Britanija, SAD i Rusija potpisale tzv. Budimpeštanski memorandum kojim se Ukrajina odrekla svog nuklearnog oružja naslijeđenog od SSSR-a, dok su tri velike svjetske sile tu odluku „pozdravile”, istovremeno izjavljujući da će „poštovati nezavisnost Ukrajine i njene postojeće granice”. Već 2008. godine Vladimir Putin je, piše beogradska Politika iz decembra 2014, američkom predsjedniku Džordžu Bušu objašnjavao kako je Ukrajina nepostojeća država. Još šest godina kasnije, nakon što je ruska vojska umarširala na Krim, zvanična Moskva saopštava kako je „otcjepljenje Krima od Ukrajine” posljedica „složenih unutrašnjih procesa”, pa se na te događaje ne odnose „eventualne obaveze” koje je Rusija preuzela 1994. u Budimpešti. Ni SAD ne smatraju da su se tim dokumentom obavezale da pomognu odbranu Ukrajine: „Budimpeštanski memorandum nije bio nikakav sporazum o bezbjednosnim garancijama”, izjavio je ambasador SAD u Kijevu Džefri Pejet. SAD poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine, poručeno je iz Vašingtona. A to što ga drugi ne poštuju – nije do njih. U svakom slučaju, teoretičari među neutralne evropske zemlje svrstavaju: Švajcarsku, Švedsku, Austriju, Finsku, Irsku, Maltu, Kipar, Lihtenštajn i Vatikan.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
Izbore će obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa. Zato smo se odlučili da predstavimo nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista. Prema redosljedu sa glasačkih listića
Manje od deset dana dijeli nas od vanrednih parlamentarnih izbora na kojima će glasači birati između 15 ponuđenih i prihvaćenih izbornih lista. Izbore će, prema mišljenju analitičara, obilježiti smjena generacija na crnogorskoj političkoj sceni i to što će rezultat odrediti politička kretanja u periodu bitno dužem od jednog izbornog ciklusa.
Zato smo odlučili da predstavimo čitaocima Monitora nosioce partijskih i koalicionih izbornih lista za koje mogu glasati 11. juna. Prema redosljedu sa glasačkih listića.
Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
Pred novim predsjednikom su velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Milatović je činom inauguracije nagovijestio da želi drugačijim putem, ali tek ćemo vidjeti kako će se snaći na čelu zemlje „na granici između Istoka i Zapada”, kako je nazvao Crnu Goru na inauguraciji, u dinamičnim političkim vremenima
Počelo je – drugačije. Inauguracija novog predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića održana je u Skupštini u Podgorici, a ne u Vladinom domu na Cetinju, kako su to činili predsjednici iz redova Demokratske partije socijalista tokom decenija. Prvi put u posljednje dvije decenije tom činu su prisustvovali i predstavnici vlasti i opozicije, a događaj nijesu pratili protesti političkih protivnika i tenzije. Prošlo je mirno i dostojanstveno, kako su to primijetili i svjetski zvančnici, iako dolazak Milatovića na čelo države označava najozbiljniju političku promjenu posljednjih decenija. Kraj jedne ere. Đukanovićeve.
Istorija nekoliko posljednjih inauguracija crnogorskih predsjednika u stvari je istorija društvenih tenzija. Prvi predsjednički Đukanovićev mandat 1998. godine, protekao je u atmosferi oštrih podjela. Noć uoči Đukanovićeve inauguracije 14. januara 1998. godine pristalice Momira Bulatovića, bivšeg predsjednika Crne Gore i Đukanovićevog partijskog saborca do 1997, u nasilnim protestima krenule su ka zgradi Vlade Crne Gore i sukobili se sa policijom, koja ju je obezbjeđivala. U incidentima su povrijeđena 44 policajca i četvoro civila. I sama Đukanovićeva inauguracija te 1998. godine održana je u napetoj atmosferi i pod nezapamćenim mjerama obezbjeđenja.
Uslijedile su decenije inauguracija predsjednika iz redova Đukanovićevog DPS. U tri mandata tu funkciju obavljao je Filip Vujanović. Njegove inauguracije organizovane su bez prisustva opozicije, koja ih je bojkotovala, ali i uz proteste, poput onog 2013. godine, kada je opozicija smatrala da su tadašnji predsjednički izbori pokradeni, te da je na mjestu Vujanovića trebalo da bude Miodrag Lekić. Tada su građani organizovali Marš na Cetinje – marš protiv mafije, u znak protesta inauguracije Vujanovića. Opozicija je bojkotovala svečanost, a Vujanovićevoj inauguraciji na Cetinju nijesu prisustvovali ni poslanici Socijaldemokratske partije (SDP), tada manje članice vladajuće koalicije.
Ni toj, kao ni narednoj Đukanovićevoj inauguraciji 2018. godine nijesu prisustvovali regionalni i svjetski lideri. Đukanović je prije pet godina inaugurisan bez gostiju sa strane, uz diplomatski kor i predstavnike crnogorskih institucija. I opet bez opozicije.
Milatovićevoj inauguraciji u Podgorici, prisustvovali su ne samo odlazeći predsjednik Đukanović i predstavnici opozicije nego i lideri zemalja regiona i evropski i svjetski zvaničnici. Ukupno oko – 200 zvanica.
U prvom redu, rame uz rame sa Milatovićem, sjedeli su Đukanović, predsednici Srbije i Hrvatske Aleksandar Vučić i Zoran Milanović, kao i predsedavajuća Predsedništva BiH Željka Cvijanović, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Denis Bećirović. Tu je bila i predsjednica Kosova Vjosa Osmani. To je nešto što su posebno istakli mnogi regionalni mediji prateći Milatovićevu inauguraciju.
U plenarnoj sali su i bili specijalni izaslanik SAD-a za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar, specijalni izaslanik Velike Britanije Stjuart Pič, ambasadorka Amerike u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke, kao i ambasadorka Velike Britanije Karen Medoks. Milatoviću su stigle brojne čestitke evropskih i svjetskih lidera (vidi box).
„Zaklinjem se da ću dužnost predsjednika obavljati odgovorno, časno, savjesno, pravedno i nepristrasno po Ustavu i zakonu”, kazao je Milatović.
„Nikad više ne smijemo dozvoliti da se bilo koji pojedinac osjeća obespravljeno. Moja misija je Crna Gora jednakih šansi za sve građane, u kojoj su vrijedan rad i obrazovanje glavni faktori za uspjeh u životu. To je moja priča za koju želim da postane priča svih nas u Crnoj Gori. Biću kohezivni faktor u zajedničkoj borbi za bolju Crnu Goru “, obećao je novi predsjednik.
Na Milatovićev govor nije bilo zamjerki, ni iz vlasti, ali ni opozicije.
No, Milatovića tek čeka najteži dio posla. Negov mandat najviše određuje odlazak Đukanovića nakon tri decenije vladanja Crnom Gorom. Pred novim predsjednikom su otuda brojna velika očekivanja, i ono najvažnije – da bude drugačiji od trodecenijskog vođe. Đukanovićevu vladavinu okarakterisale su godine ratova, sankcija, opustošenih preduzeća i korupcije, porasta organizovanog kriminala, zarobljene institucije… Snažni politički zaokreti. Đuukanović je bio akter i referenduma iz 1992. godine, kada je Crna Gora utopljena u Miloševićevu SRJ, i onog iz 2006, kada je obnovljena crnogorska državna nezavisnost.
Milatović nema dugu političku biografiju. U predsjedničku trku ušao je neočekivao, nakon što je njegov partijski kolega Milojko Spajić diskvalifikovan. Pobijedio je Đukanovića osvojivši čak 60 posto glasova.
Milatović je inauguracijom nagovijestio da želi drugačijim putem, ali to neće biti tako lak posao. Dodatno, njegova ovlašćenja, kao predsjednika, ne omogućavaju mu moć koju je tri decenije na ovim prostorima imao Đukanović, kao šef moćne partije.
Iako se očekuje da će Pokret Evropa sad, kojoj Milatović pripada, na predstojećim vanrednim parlamentarnim izborima nastaviti sa uzletom, od predsjedničkih izbora do danas, u toj partiji desile su se brojne nesuglasice. Milatović i Spajić iznijeli su brojne suprotstavljene izjave na različite teme od javnog interesa, a odluka o modelu izlaska na predstojeće izbore donijeta je mimo Milatovića.
U zapadnim medijima, nakon što je pobijedio u predsjedničkoj trci, posebno su se isticale veze, odnosno podrška Milatoviću od strane „klimavog saveza koji uključuje stranke koje se zalažu za bliže veze sa susjednom Srbijom i Rusijom“. Te ukazivalo da su „zapadne snage zabrinute da bi Crna Gora pod Milatovićem mogla da dođe pod pojačan uticaj Srbije, ali indirektno i Kremlja“.
Milatović je na inauguraciji naročito istakao namjeru da Crnu Goru održi na evropskom kursu. Njegova prva posjeta trebalo bi da bude upravo Briselu.
„Smatram privilegijom ali i najvećom odgovornošću što sam dobio priliku da budem na čelu zemlje u kojoj sam rođen i koju beskrajno volim, u čije temelje su utkale generacije mojih predaka znojem i krvlju, osvajajući njenu slobodu i braneći pravo na njeno postojanje. Da sam mogao da biram, rodio bih se baš ovdje na najljepšem parčetu zemlje, ušuškanom između mora i kamena, na vječitoj raskrsnici između istoka i zapada”.
Kako će se snaći na „granici između Istoka i Zapada”, te dinamičnim domaćim prestrojavanjima, vidjećemo.
ČESTITKE
Čestitke novom predsjedniku Crne Gore Jakovu Milatoviću stigle su sa brojnih međunarodnih adresa, sa Zapada, ali i Istoka.
Milatoviću je čestitku, između ostalih, uputio evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji, uz poruku da se „raduje revitalizaciji procesa pristupanja Crne Gore”.
Portaprolka Evropske komisije Ana Pisonero potvrdila je da očekuje ubrzo da se organizuju prvi sastanci na visokom nivou između EU i novoizabranog predsjednika Jakova Milatovića u Briselu. Njegova prva posjeta van zemlje bi trebala biti u Briselu. Milatović će učestvovati na samitu Evropske politčke zajednice koja će se održati 1. juna u Kišinjevu. Ne isključuje se mogućnost da prije Kišinjeva prvo posjeti Brisel kako bi potvrdio posvećenost evropskim integracijama.
Milatović je tokom govora na inauguraciji istakao da vidi Berlinski proces „kao glavni most između Zapadnog Balkana i Brisela”. On je kazao da je njegova revitalizacija od izuzetnog značaja, prvenstveno u kontekstu nove i dodatne potvrde prisutnosti EU u našem regionu.
Američki predsjednik Džo Bajden takođe je uputio čestitku Milatoviću u kojoj je, između ostalog, kazao da su izbori u Crnoj Gori još jednom pokazali da građani žele ulazak u Evropsku uniju.
„Dragi novoizabrani predsjedniče, čestitam Vam na izboru za predsjednika Crne Gore. Radujem se unapređivanju bliske saradnje naše dvije države, podršci Crnoj Gori na njenom putu integracije u Evropsku uniju, i proširenju naših sigurnosnih i ekonomskih veza”. I ambasadorka SAD Džudi Rajzing Rajnke čestitala je predsjedniku Jakovu Milatoviću stupanje na dužnost šefa države.
Čestitka je stigla i od ambasadorke Velike Britanije Karen Medoks: „Čestitam Jakovu Milatoviću i zahvaljujem Vam što ste ugostili mene i specijalnog izaslanika, lorda Stjuarta Piča, tokom dostojanstvene i inkluzivne ceremonije“, kazala je britanska ambasadorka
Milatoviću je čestitao i predsjednik Kine Si Đinping, saopštili su iz ambasade te zemlje u Crnoj Gori. Si Đinping je istakao da su se Kina i Crna Gora uvijek uzajamno poštovale i vjerovale jedna drugoj.
Čestitka koja je posebno bila interesantna za medije je i ona koja je stigla od poglavara rimokatoličke crkve – pape Franja.
„Ekscelencijo, sa zadovoljstvom Vam izražavam moje najsrdačnije čestitke povodom početka Vašega mandata predsjednika Crne Gore, obećavajući istodobno moje molitve da Vam Bog podari jakost i mudrost u Vašem služenju za opće dobro te zazivam na Vas i na ovaj ljubljeni narod obilje milosti od gospodina“, navodi se u čestitki Pape Franja.
KO JE JAKOV MILATOVIĆ
Milatović je rođen 1986. godine u Podgorici. Prema njegovoj zvaničnoj biografiji, bio je student generacije na Ekonomskom fakultetu u Podgorici, stipendista američke vlade na Univerzitetu u Ilinoisu, a magistarske studije završio je na prestižnom Oksfordu.
Radio je u NLB banci u Podgorici, Dojče banci u Frankfurtu i Evropskoj banci za obnovu i razvoj.
U politiku je ušao kao ministar ekonomije u kabinetu premijera Zdravka Krivokapića, prvoj vladi nakon pada Demokratske partije socijalista 2020 godine.
Nakon pada te vlade, Milatović i Spajić, bivši ministar finansija u Krivokapićevoj Vladi, formirali su partiju Pokret Evropa sad, nazvavši je po istoimenom ekonomskom program, koji su osmislili kao ministri, a koji je podigao zarade u Crnoj Gori. To se smatra i glavnim faktorom njihovog vrtoglavog političkog uzleta.
Evropa sad je na lokalnim izborima u Podgorici prošle godine osvojila najveći broj glasova, kada je Milatoviću je bila namijenjena funkcija gradonačelnika Podgorice.
Milena PEROVIĆ
Komentari
Izborno odbrojavanje tek je počelo a promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore.
Dok čekamo da Državna izborna komisija proglasi konačnu listu učesnika predstojećih parlamentarnih izbora, u javnosti se već analizira njihov prvi rezultat – smjena generacija na političkoj sceni.
Predstojeći izbori biće prvi, od 1990. godine, na kojima učešće neće uzeti nekadašnji partijski saborci Milo Đukanović i Predrag Bulatović. Uz Miodraga Lekića i Duška Markovića to su bili poslednji partijski prvaci u Crnoj Gori čija je politička biografije sezala i u vrijeme SFR Jugoslavije, prije uvođenja višepartizma i krvavog raspada nekadašnje zajedničke domovine na sedam samostalnih država.
Ratovi u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, bombardovanje tzv. SRJ, međunarodne sankcije, kampanja za/protiv nezavisnosti Crne Gore, vlasnička transformacija preduzeća iz društvenih u državnu pa privatnu svojinu koju najveći dio njih nije preživio, prvobitna akumulacija kapitala uz nepojmljiva društvena i socijalna raslojavanja, ideološka lutanja između Istoka i Zapada, jačanje društvene i političke uloge vjerskih organizacija i njihovih lidera… To su samo neke od priča koje ne mogu biti ispričane bez pomena navedenih aktera.
Dovoljno je pomisliti da su pred nama prvi izbori bez Đukanovića na predizbornim plakatima i bilbordima. Sedmostruki premijer, predsjednik države u dva mandata, jedan od glavnih aktera ratne (u prvoj polovini ‘90-ih) i antiratne politike (1998 – 1999.). Predvodnik referendumske kampanje za utapanje Crne Gore u projekat Velike Srbije (1992.) pa, 14 godina kasnije, za obnovu njene nezavisnosti. Balkanska uzdanica Rusije Vladimira Putina i SAD Bila Klintona i Baraka Obame. Akter, bezmalo, svih velikih poraza i afera (domaćih i međunarodnih) kroz koje je prošlo ovo društvo, ali i obnove državne nezavisnosti.
Vječiti poslanik, Predrag Bulatović bio je, kažu upućeni, i crna kutija izbornih pobjeda jedinstvenog DPS-a. Onda je sa Momirom Bulatovićem i Zoranom Žižićem gradio promiloševićevski SNP. Imao je jednu od najzaslužnijih uloga što je podijeljena i zavađena Crna Gora sačuvala građanski mir tokom NATO bombardovanja 1999. Predvodio je unoonistički blok tokom referendumske kampanje. Prije i poslije referenduma, ponovo dijelio SNP sa Momirom Bulatovićem, Zoranom Žižićem, Srđanom Milićem i Milanom Kneževićem.
Biće ovo prvi izbori u višepartijskoj Crnoj Gori bez Predraga Bulatovića na izbornim listama.
Duško Marković je bio generalni sekretar prve Vlade Mila Đukanovića. Tu je ostao do 1998. Kada je mjesto premijera preuzeo Filip Vujanović on je postao pomoćnik ministra unutrašnjih poslova, pa direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost, ministar pravde, potpredsjednik i, konačno, predsjednik Vlade u mandatu 2016 – 2020. Prvi, i za sada jedini, premijer koji je dužnost predao nasljedniku iz redova političkih oponenata (Zdravko Krivokapić je izbjegao primopredaju dužnosti Dritanu Abazoviću). Čuvar mnogih bezbjednosnih i poslovnih tajni DPS vlasti. I jedan od odlazećih veterana koji, možda, nije rekao posljednje zbogom visokoj politici.
Ministar inostranih poslova Đukanovićevoj Vladi, ambasador u Italiji u vrijeme Miloševića i Bulatovića na čelu SRJ, nezvanični pobjednik predsjedničke utrke sa Filipom Vujanovićem, prvi predsjednik i jedan od prvih disidenata DF-a. Miodrag Lekić je u ovdašnjoj politici simbolizovao intelektualca diplomatskih manira, spremnog na kompromise i dogovor. I čovjeka nevoljnog da se odrekne komoditeta za račun viših ciljeva.
To je samo vrh piramide.
Na izbornim listama, ukoliko budu verifikovane, neće biti trojice aktuelnih predsjednika parlamentarnih partija. (SDP – Raško Konjević, UCG – Goran Danilović, SD – Damir Šehović), i dvoje njihovih doskorašnjih prethodnika (Draginja Vuksanović Stanković i Ivan Brajović).
Doduše, Danilovića nije bio na listi ni na prethodnim parlamentarnim izborima. Njegova Ujedinjena Crna Gora je održala tradiciju da na svake izbore izlazi sa novim koalicionim partnerima.
SDP bi na izbore mogao izaći sa listom na kojoj nema nijednog poslanika i ministra iz vremena njihove, skoro dvodecenijske, koalicije sa DPS-om. Zapravo, samo dva njihova kandidata imaju poslaničko iskustvo iz aktuelnog saziva parlamenta (Adnan Striković i Dragica Anđelić) a jedan (Budimir Mugoša) zna kako je to biti ministar.
Boris Mugoša (SD) biće jedan od najiskusnijih kandidata za poslanika sa zajedničke liste sa DPS-om. Na njoj su, nakon tri decenije vlasti, samo dva kandidata sa ministarskim iskustvom – Nikola Janović (DPS) i Mehmed Zenka (DUA). Na listi nema vječitih funkcionera: Branimira Gvozdenovića, Petra Ivanovića, Predraga Boškovića… Oni su, vrlo je moguće, akteri više afera nego što njihovi politički nasljednici mogu da nabroje (KAP, Plantaže, Abu Dabi Fond, teren te nije prepoznao, Duško Knežević…). Na poslaničkoj listi nema ni potpredsjednice DPS-a Sanje Damjanović, najzaslužnije za posljednji veliki izborni rezultat te partije (lokalni izbori u Nikšiću i 40 odsto osvojenih glasova).
Ko je tu pobjegao od koga, a ko je bio spriječen zbog objektivnih okolnosti (istraga koje su u toku) da se nađe na poslaničkoj listi – to ćemo tek saznati. Jedno je sigurno: biće mnogo novih lica u poslaničkim klupama koalicije oko DPS-a.
Ni partije koje u izbornu utakmicu kreću sa pozicije konstituenata vlade, izuzev Bošnjačke stranke, na izbore neće izaći ucijelo. Vladimir Joković će ponovo predvoditi SNP, ali ni on ne zna šta to tačno znači u personalnom smislu. Većina aktuelnih ministara iz kvote te partije nije na koalicionoj listi. Aleksandar Damjanović,Marko Kovać i Miomir Vojinović, ministri finansija, pravde i prosvjete izgleda su odbili ponudu partijskog vrha. Isto je uradila i predsjednica parlamenta Gordana Đurović baš kao i nedavni nosilac liste SNP-a na izborima u Podgorici i predsjednik Odbora direktora Plantaža Nebojša Vuksanović. Uz Jokovića je ostao ministar zdravlja Dragoslav Dado Šćekić.
I u GP URA – razmještaj. Na izbornoj listi njihove koalicije sa Demokratama nema aktuelnih poslanica Božane Jelušić i Suade Zoronjić (potpredsjednica GP URA). Ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović je na poslednjem, 81. mjestu zajedničke liste. Prethodno je njihov koalicioni partner sa prethodnih izbora CIVIS pristupio koaliciji okupljenoj oko Pokreta Evropa sad.
U vrhu poslaničke liste Pokreta za promjene, koji poslije desetak godina prvi put samostalno izlazi na izbore, imamo troje bivših poslanika Nebojšu Medojevića, Branku Bošnjak i Branka Radulovića. Poslanik i portparol te partije Nikola Bajčetić podnio je ostavku na sve funkcije i napustio PzP nakon gašenja DF-a i činjenice da za njega nije bilo mjesta na poslaničkoj listi.
U partijama Alekse Bečića, Andrije Mandića i Milana Kneževića, sem povlačenja Predraga Bulatovića, nema značajnijih odstupanja od očekivane kadrovske liste. To, opet, ne znači da ozbiljnih lomova neće biti nakon izbora. Sve tri partije očekuju mjesta u budućoj vladi i eventualni izostanak takvog rezultata (a to ne zavisi samo od njih) smatraće se za ozbiljan neuspijeh. Koji bi, nakon povlačenja Đukanovića, morao podrazumijevati i ozbiljne kadrovske promjene u vrhu.
Promjene su već tektonske. Odlazak veterana je dobra vijest, ali nema garancije da će nova lica, sama po sebi, donijeti boljitak u političkom životu Crne Gore. Iskustvo dolaska na vlast mladih i lijepih 1989, koji su zemlju odveli u pakao rata i sankcija, mora postati trajna opomena. Ni promjena vlasti u ljeto 2020, nije donijela ono čemu su se mnogi nadali, i što su pobjednici obećavali. Ipak, donijela je novu društvenu dinamiku. Posljedica te dinamike je i smjena generacije u političkoj klasi. Sve ostalo je samo mogućnost za koju se treba izboriti.
Zoran RADULOVIĆ
Komentari
NOSIOCI LISTA: Zvijezde vodilje ili padalice
PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse
NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri
-
HORIZONTI4 sedmiceNJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU2 sedmiceDR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
INTERVJU2 sedmiceDR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
Izdvojeno4 sedmiceSDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
Izdvojeno2 sedmiceBEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
FOKUS4 sedmicePOLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
INTERVJU3 sedmiceMILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
DUHANKESA3 sedmiceZašto smo na zemlji?