Povežite se sa nama

FOKUS

NATO U KRNJEM PARLAMENTU: Pođosmo li, pođosmo

Objavljeno prije

na

Crna Gora u dvije kolone. I dvije slike.

Dan pred završetak ovog teksta, u Murinu, na skupštini izabranih predstavnika naroda Crne Gore kojom je predsjedavao poslanik Branko Radulović, u prisustvu poslanika iz koalicije DF-a, grupe odbornika SNP-a koju je predvodio poslanik Aleksandar Damjanović, te par stotina građana Crne Gore donijeta je „obavezujuća odluka” o raspisivanju referenduma o pristupanju Sjevernoatlantskom savezu (NATO). Prethodno će, kažu, kada se za to steknu uslovi, poništiti „eventualnu” odluku Skupštine Crne Gore o ratifikaciji Sjevernoatlantskog ugovora.

Na Cetinju će, dan pošto ovaj broj Monitora ode u štampu, 42 poslanika vladajuće koalicije, potpomognuti sa četiri poslanika SDP-a, izglasati Zakon o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora. Time će se stvoriti formalni uslovi da Crna Gora, možda već ovog proljeća, postane punopravna članica NATO.

„Kakva skupština u Murinu? To je vašar neodgovorne opozicije”, poručio je premijer Duško Marković sa sjednice krnjeg parlamenta, gdje je odgovarao na poslanička pitanja svojih partijskih kolega i političkih saveznika. „Neka se zabavljaju, neka popiju koje pivo. Crna Gora ide svojim putem koji je izabrala još 2006. godine”.

Jednako biranim riječima o političkoj konkurenciji, iz Murina je odgovorio Branko Radulović. „Ta skupština (na Cetinju) nema legitimitet zato što su pljačkom i izbornim neregularnostima dobili većinu. Da su uslovi bili regularni, ne bi imali ni dvadeset poslanika”, računa profesor Radulović, „Danas donosimo odluku koja će ostaviti dubok trag u istoriji Crne Gore – kuda će ona i kako – što se tiče njenog vojnog i bezbjednosnog opredjeljenja”.

Ako ste zaboravili – Duško Marković danas predvodi izvršnu vlast u ime partije koja nam je ‘90-ih godina prošlog vijeka donijela rat, ekonomski sunovrat, međunarodne sankcije i, konačno, NATO bombe. Isti Marković bio je tada sekretar Vlade koja je svo zlo koje je napravila Crnoj Gori i okruženju pravdala međunardnim zavjerama, ničim izazavanim i nepravednim sankcijama, mračnim uticajem CIA i Vatikana…

Tako da se, bez ikakvih rezervi, može reći da bi Crna Gora zahvaljujući DPS-u mogla postati prva i jedina članica NATO koju su saveznički avioni prvo bombardovali pa onda čuvali i branili.

Na drugoj strani, poslanik Branko Radulović, nekadašnji poslanik Liberalnog saveza, a danas potpredsjednik Pokreta za promjene, od prvih dana višepartizma pripada partijama koje, barem javno, zagovaraju euroatlantske integracije.

I to je Crna Gora. Zemlja pogaženih obaveza i zaboravljenih obećanja.

Predsjednički kandidat opozicije na prethodnim izborima Miodrag Lekić podsjetio nas je ovih dana kako je njegov protivkandidat Filip Vujanović u jeku kampanje obećao da će se građani na referendumu izjasniti o ulasku Crne Gore u NATO. „Apsolutno sam za, kazao je egzaltirano Filip Vujanović u televizijskom duelu sa autorom ovih redova dva dana prije nego što su građani izašli na izbore za predsjednika 2013. godine”, navodi Lekić. Tu Vujanovićevu izjavu na društvenim mrežama može ovih dana da vidi ko god hoće.

Vujanović se pokušao braniti na način koji je mnoge podsjetio na besjedničke domete njegovog nekadašnjeg političkog saborca i prijatelja iz vrha DPS-a, Svetozara Marovića. „Nikada nikoga nisam, niti ću obmanuti. Imam pravo da kažem ono što mislim i imam pravo i obavezu da kažem da sam se predomislio”, okinuo je Vujanović. „Ja sam prije četiri godine dao svoje viđenje, vrlo jasno i iskreno, smatrajući da je referendum najbolji način da se iskaže volja građana. Protekle četiri godine su pokazale da za tim nema potrebe. Nije se dogodilo ništa što bi referendum pokazalo neophodnim, a dogodilo se mnogo toga što je pokazalo da za referendumom nema potrebe.”

Nijeste razumjeli? Da pojasni, Vujanović se dotakao suštine – objašnjavajući način na koji vrh DPS gleda na građane ove zemlje: „Ove četiri godine su mi pokazale da nisam bio u pravu time što sam vjerovao da Crna Gora ima taj kapacitet demokratske zrelosti da se izjasni o tom pitanju”.

Dakle, Crna Gora nema demokratske zrelosti da se na referendumu izjasni o članstvu u NATO, tvrdi čovjek koji se predstavlja kao njen predsjednik. U trećem mandatu. Nešto tako uvredljivo nijesu nam, makar ne javno, poručili ni sa jedne adrese, domaće i međunarodne.

Iz te perspektive mnogo pozitivnije i realnije zvuči ministar odbrane Rusije Sergej Šojgu. „Vojni potencijal Podgorice je ravan nuli, ali njen geografski položaj omogućava NATO da pojača kontrolu na Balkanu”.

Vrlo slično na ovdašnje vojne potencijale gledaju i naši budući saveznici. „Dva broda, četiri helikoptera i 1.800 vojnika – toliko ukupno ima Crna Gora. To je zemlja koja će uskoro da pristupi NATO”, pisao je početkom godine njemački Zidojče cajtung. U nastavku teksta stoji: „Elena i Aleka, obje crnogorske podmornice, nalaze se u Kotorskom zalivu. Površina mora je kao ogledalo, brda uveče nestaju u izmaglici – a podmornice su naravno vic. One su vlasništvo firme Montenegro Submarine koja organizuje vožnje oko kotorske luke. Podmornice ne mogu da zarone, ali su zato oslikane dobro raspoloženim delfinima, kornjačama i morskim zvijezdama…”.

Doduše, tekst je nastao prije nego je Marković, velikodušno, budućim saveznicima ponudio – Luku Bar. Pa im je – valjda gratis – otkrio i potencijalnog neprijatelja: „Ova Luka je strateški važna za protivnike NATO-a, posebno nakon konflikta u Siriji kada je Rusija počela da traži dobru morsku bazu u toplijim morima”.

Po mnogo čemu ova ponuda podsjeća na potez koji je Vujanović povukao 2007. godine, kada je – bez javnih konsultacija sa bilo kim – sa američkom državnom sekretarkom Kondolizom Rajs potpisao Sofa sporazum kojim se reguliše status američkog vojnog osoblja koje boravi ili prolazi kroz Crnu Goru. Potpisivanje tog dokumenta nije zasmetalo samo Rusima i rusofilima, već i mnogim zvaničnicima u Briselu koji su ostali zatečeni saznanjem da potencijalna članica EU potpisuje sporazum kojim se, pored ostalog, garantuje da Crna Gora neće američke državljane izručivati Međunarodnom krivičnom sudu!?

„Uvjereni smo da potpisivanje sporazuma o neizručivanju američkih državljana MKS-u predstavlja ne samo prepreku za članstvo u EU nego i krivično djelo po članu 357 Krivičnog zakonika Crne Gore”, navodio je profesor Filip Kovačević u ime Pokreta za neutralnost. Ali, opozicija nije bila pretjerano zainteresovana za tu priču.

Na sličan način prećutana je i Markovićeva ponuda Luke Bar. Ali i kompletna priča o učlanjenju Crne Gore u NATO.

Ne djeluje baš uvjerljivo to što dio opozicije usvaja deklaracije i anatemiše svoje političke protivnike dan ili dva prije donošenja konačne odluke o usvajanju Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora.

Ko je htio toj priči zaista dati krila trebao je to raditi još od 2006. ili najkasnije 2014. godine, kada je, na Samitu u Velsu, dogovoreno da se poziv Crnoj Gori odloži zbog nedovoljnog progresa u okviru četiri ključne oblasti: vladavine prava, borbe protiv organizovanog kriminala i korupcije, reforme bezbjednosnog sektora i dijaloga sa javnošću usmjerenog ka boljem razumijevanju ciljeva i politika NATO-a.

Bila je to idealna prilika za (građansku) opoziciju da sa izbori za suštinske društvene promjene uz pomoć (naj)moćnijih saveznika. Šansa je propuštena.

Sada nam Vujanović popuje. „Naši građani znaju da su protekli parlamentarni izbori bili i izjašnjenje o NATO-u”. Sve nadajući se kako naši građani ne znaju uz kakve su sve neregularnosti ti izbori održani. Sve ako zanemarimo „tradicionalne” zloupotrebe državnih resursa za podmićivanje, zastrašivanje i privođenje glasača iz zemlje i inostranstva na birališta – kako bilo kome dobronamjernom objasniti da su „regularni izbori” održani u atmosferi započetog državnog udara. Uz zvuke policijskih sirena umjesto izborne tišine i saopštenja nadležnih o hapšenju naoružane grupe koja je htjela da zauzme Skupštinu, uhapsi premijera, proglasi svog pobjednika izbora…

Može li se glasanje u takvim uslovima (makar i o NATO) smatrati za legalno i legitimno? To je pitanje na koje danas u Crnoj Gori postoje makar dva različita odgovora. Zbog čega makar po dva (suprotna) odgovora i tumačenja ima i svaka druga tema iz političkog života. I taj će mač nepravedne i lažne većine, prije nego bilo šta drugo, visiti nad glavama svih onih koji na Cetinju budu glasali za ulazak u NATO, praveći se da njihov glas ima težinu poštenog izbora. Poput svih dobrih i loših ideja koje je promovisao, DPS će i ovaj posao ostaviti na klimavim nogama. A svi znamo zašto.

„S obzirom na to da naši glasovi nisu potrebni za prolazak protokola, svi koji budu bili iznad one izmišljene većine koja je nastala 16. oktobra, ne idu da pomažu Crnoj Gori, nego striktno DPS-u”, poruka je Dritana Abazovića, predsjednika URA iz Podgorice. Koja bi, da je bilo volje i pameti, danas bila negdje na pola puta između Murina i Cetinja.

Između mita i stvarnosti

Kao alternativa ulasku u NATO često se pominje mogućnost proglašenja neutralnosti koja bi, prema zagovornicima te ideje, Crnu Goru poštedjela obnovljenih hladnoratovskih „prepirki” Moskve, Vašingtona i njihovih saveznika, ali i globalno rastuće prijetnje od terorizma. Uz početnu nepoznanicu – kako se od međunarodnih teorističkih organizacija traži i dobija status neutralne države, ovaj dio priče dodatno je problematizovao nedavni teroristički napad u dva vijeka neutralnoj Švedskoj.

Dva vijeka i koju godinu preko – toliko je zapravo stara zvanična priča o neutralnosti Švajcarske kojoj je taj status, početkom devetnaestog vijeka, u Beču potvrdilo pet tadašnjih velikih evropskih sila. I ta priča, kao i ona švedska, funkcioniše do danas – uz povremene manje ili veće izazove.

Tako je Krister Asp, doskorašnji ambasador Kraljevine Švedske u Srbiji, prije tri godine na jednom skupu objašnjavao kako je „Švedska, manje ili više, napustila tradicionalnu politiku neutralnosti u korist politike neučestvovanja u vojnim savezima. Posljedica članstva u EU je ta da Švedska neće ostati pasivna u slučaju napada na drugu članicu EU… Mi smo u Švedskoj shvatili da naša tradicionalna politika neutralnosti nije više relevantna zbog brzih promjena u ovom dijelu svijeta.”

Kao god, već u prvoj polovini prošlog vijeka na pojam neutralnosti gledalo se sa mnogo više podozrenja. I mnogo manje respekta. Istoričari navode kako je od dvadesetak zemalja koje su uoči Drugog svjetskog rata proglasile neutralnost, samo njih osam kroz rat prošlo u potpunosti pošteđeno ratnih razaranja. Njemačke trupe okupirale su zemlje Beneluksa (Belgiju, Holandiju i Luksemburg) ali i Dansku i Norvešku. Ratnih razaranja nije bio pošteđen ni Portugal pa su se, praktično, sve ove države poslije rata odrekle neutralnosti.

Neutralnost je ostala jednako (ne)popularna i tokom hladnog rata. Čuvena je izjava državnog sekretara SAD Džona Fostera Dalasa iz 1956. godine da je „neutralnost nemoralan koncept”. Iste godine, Sovjeti su svoj stav o ovom pitanju demonstrirali tako što su na mađarsku Deklaraciju o neutralnosti odgovorili slanjem tenkova na ulice Budimpešte.

I bivša SFRJ je imala značajno mjesto u toj priči. Hroničari bilježe da su se SSSR i SAD, sve do pada Berlinskog zida, o rijetko čemu slagali kao kada su kritikovali jugoslovenski neutralizam. Politiku nesvrstavanja definisiali su i kao „tip nove društvene bolesti” optužujući SFRJ i njenog lidera Josipa Broza Tita kako pokušavaju da „izvuku korist sa obje strane”. Istovremeno, na Zapadu su jugoslovensku politiku doživljavali kao „crvenu neutralnost” (za mlađe čitaoce – crveno je bilo sinonim za komunizam), dok su na Istoku SFRJ opisivali kao ,,trojanskog konja imperijalizma”.

Bilo pa prošlo

Za današnja razmatranja priče o neutralnosti i njenim dometima zgodno se prisjetiti jedne, uveliko zaboravljene, priče s kraja 1994. godine. Tada su, naime, Ukrajina, Velika Britanija, SAD i Rusija potpisale tzv. Budimpeštanski memorandum kojim se Ukrajina odrekla svog nuklearnog oružja naslijeđenog od SSSR-a, dok su tri velike svjetske sile tu odluku „pozdravile”, istovremeno izjavljujući da će „poštovati nezavisnost Ukrajine i njene postojeće granice”. Već 2008. godine Vladimir Putin je, piše beogradska Politika iz decembra 2014, američkom predsjedniku Džordžu Bušu objašnjavao kako je Ukrajina nepostojeća država. Još šest godina kasnije, nakon što je ruska vojska umarširala na Krim, zvanična Moskva saopštava kako je „otcjepljenje Krima od Ukrajine” posljedica „složenih unutrašnjih procesa”, pa se na te događaje ne odnose „eventualne obaveze” koje je Rusija preuzela 1994. u Budimpešti. Ni SAD ne smatraju da su se tim dokumentom obavezale da pomognu odbranu Ukrajine: „Budimpeštanski memorandum nije bio nikakav sporazum o bezbjednosnim garancijama”, izjavio je ambasador SAD u Kijevu Džefri Pejet. SAD poštuju suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine, poručeno je iz Vašingtona. A to što ga drugi ne poštuju – nije do njih. U svakom slučaju, teoretičari među neutralne evropske zemlje svrstavaju: Švajcarsku, Švedsku, Austriju, Finsku, Irsku, Maltu, Kipar, Lihtenštajn i Vatikan.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 5. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DOMETI CRNOGORSKE PRAVDE: Nekom suze, nekom biseri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su hapsili službenika ANB-a Petra Lazović, bivši ministar Branko Vujović primao je državno odlikovanje, kojem ga je udostojio  predsjednik države i tranzicioni saborac lično. Tanka je ovdje linija između zloupotrebe položaja, pritvora i državnog odličja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju sudski epilog

 

U pritvoru u Spužu, nakon par visokopozicioniranih sudija, univerzitetskih profesora, stečajnih upravnika, po kojeg biznismena i političara, nekoliko profesionalnih vojnika, carinika i državnih činovnika, od skora pristižu i policajci. Odnosno, pripadnici Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Službenik ANB-a Petar Lazović u pritvoru se pridružio Vesni Medenici, Blažu Jovaniću, Veselinu Vukotiću, Božu Mihailoviću, Đoku Rajkoviću, Dušku Peroviću, Seadu Šahmanu, Snežani Jović, Saši Zejaku… Svi oni su, donedavno, na ovaj ili onaj način predstavljali državu i branili njene ineterese, pazeći da ne zaluta na putu reformi i evroatlantskih integracija. U pritvor su završili  osumnjičeni za zloupotrebu položaja i druga teška krivična djela. Sada i Lazovića Specijalno državno tužilaštvo (SDT) sumnjiči za više krivičnih djela među kojima su stvaranje kriminalne organizacije, trgovinu drogom, krijumčarenje oružja, zloupotrebu službenog položaja.

Policija, po nalogu SDT-a traga za policajcem Ljubom Milovićem, Lazovićevim prijateljem i kolegom iz državne službe i, navodno, ilegalnog biznisa. On je za sada u bjekstvu. Baš kao i nekadašnji predsjednik parlamenta i potpredsjednik Vlade Svetozar Marović, biznismen Duško Knežević, bivši direktor Uprave za nekretnine Dragan Kovačević, nikšićki policajac Nemanja Koprivica… Da ne pominjemo one kojima je bjekstvo od pravde u opisu redovnog posla, poput navodnih vođa kotorskih narkoklanova Radoja Zvicera, Jovana Vukotića i desetina njihovih saradnika.

Neki će, konačno, na vlastito suđenje po optužnici SDT-a krenuti od kuće, nakon što im je pritvor ukinut (biznismen Dragan Brković sa sinovima, bivši direktor ANB-a Dejan Peruničić), ili nikada nije ni bio određen – zbog uticaja više sile (Generalni sekretar predsjedništva Milutin Migo Stijepović ili, do oslobađajućih presuda, bivši ministar i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša). Najuticajniji, a po pravilu je riječ o pripadnicima bivše ili aktuelne političke elite, neometano  obavljaju svoj posao neopterećeni istragama koje traju godinama (Ivan Brajović, Petar Ivanović, Branimir Gvozdenović…). Sa priličnom izvjesnošću da će biti odbačene (slučaj Prva banka). Ili trajati dok predmeti ne odu u zastaru. Onako kako je, recimo, okončana istraga u slučaju Limenka. I kako će, čini se, biti okončane sve istrage i izviđaji vezani za Mila Đukanovića (garancije KAP-u, Možura, Prvi milion, Pandora papiri…).

Uglavnom,  to što je neko osumnjičen a i pritvoren –  po pravilo zbog učešća u aferama o kojima je javnost preko medija upoznata koji mjesec, ili čak godinu ranije – ne znači da će se stići barem do podizanja i potvrđivanja optužnice. A  još manje obećava pravosnažnu osuđujuću presudu. Ili adekvatnu javnu satisfakciju, koja je izostajala u slučajevima kada su se na optuženičkoj klupi (a ne rijetko i u pritvoru) našli oni koji nijesu bili miljenici režima, da bi potom bili pravosnažno oslobođeni. Sa druge strane, na sva zvona su oglašene oslobađajuće presude Mićunoviću, Šariću, Kalićima, Obradoviću, Ivanoviću, Mugoši… Prećutane su samo očigledne greške u postupku koje su, nerijetko, dovele do oslobađajućih presuda.

Nekim političarima ipak je i ovo dovoljno.

,,Uprkos brojnim opstrukcijama sa svih strana, velika satisfakcija je kada pravda zakuca na vrata onih koji su se u prethodnom periodu položajima u državnom aparatu sakrivali od pravde i uz evidentne dokaze koje su izlazili u javnost činili pronevjere i teška krivična djela”, saopšteno je iz GP URA nakon privođenja Petra Lazovića (njegov advokat tvrdi da se službenik ANB-a dobrovoljno predao). Iz URA-e su, dodatno, ustvrdili kako ,,u borbi za pravdu” naspram sebe imaju ,,gotovo sve, pa čak i one koje smatraju partnerima u tom procesu”. Da bi slavljeničko saopštenje zaključili tvrdnjom: ,,Ovakva hapšenja su najbolji odgovor svima njima (a u prvom redu Demokratskoj Crnoj Gori koja je neskriveno sve vrijeme opstruirala ovaj proces i malicioznim konstrukcijama željela da osujeti napore URA-e i našeg lidera u ovom postupku). Pravda je konačno profunkcionisala…”.

Bilo bi dobro kada bi iz URA precizirali kakve su to, tačno, napore oni i njihov predsjednik, a naš premijer Dritan Abazović,  uložili u, recimo, hapšenje Vesne Medenice, Veselina Vukotića ili ovonedjeljno privođenje sina Zorana Lazovića, i da  pobroje članove zakona u kojima su našli utemeljenje za svoj (vaninstitucionalni?) doprinos. Pošto je, po Ustavu, pravosuđe odvojeno od izvršne i zakonodavne vlasti.

U suprotnom, stavovi GP URA će samo ići u prilog onima koji tvrde da su skorašnje aktivnosti Specijalnog tužilaštva politički motivisane i ,,naručene” po istom principu po kome su, ranije, DPS vlasti tužilaštvo održavale u stanju svojevrstne hibernacije. Već se, uostalom, spekuliše sa tajmingom ovogodišnjih velikih hapšenja koja se, navodno, poklapaju sa interesima premijera Abazovića da se neke priče dodatno naglase (zapljene cigareta i narkotika) ili skrajnu u drugi plan (dijeljene funkcija po porodičnim i partijskim vezama, Temeljni ugovor).

Demonstraciju toga imali smo ove nedjelje u parlamentu, kada su iz (zvanične) opozicije premijera pitali da li je istina da je predsjedniku Đukanoviću, u jeku aktuelne krize vladajuće većine, prijetio hapšenjem, pominjući podatke iz dešiforvanih razgovora sa SKY aplikacije. Naravno, Abazović je to demantovao. Ali, perje je rasuto.

Za razliku od prethodnika, Milivoja Katnića, glavni specijalni tužilac Vladimir Novović nema običaj da se o započetim istragama i podignutim optužnicama, bile one potvrđene ili ne,  hvali pred novinarima i TV kamerama. Od njega nijesmo čuli nijedne riječi o hapšenjima koja su na noge podigla Crnu Goru, ali  ni o spekulacijama da je sve to dio političkog dogovora (dijela) vladajuće većine i uticajnih predstavnika međunarodne zajednice. Sa, moguće je, neizvjesnim epilogom u eventualnom sudskom postupku.

Nezvanično, sagovornici Monitora bliski SDT-u kažu da je Novović poprilično nezadovoljan time što političari svojataju rad tužilaštva i policije, dajući njihovom angažmanu prepoznatljive partijske boje. Time omalovažavaju postignute rezultate i, praktično, poništavaju propisane zakonske odredbe i izrečena obećanja o nezavisnosti crnogorskog pravosuđa. Ostaje da se vidi da li će Vladimir Novović, tim povodom, povući neki konkretan potez. Javno se distancirajući od izvršnih vlasti, onoliko koliko je  obavezan da uradi po službenoj dužnosti.

Milo Đukanović igra svoju igru. Nakon što je tužilaštvu spočitao revanšizam i priprijetio odmazdom (neki su sve to razumjeli kao poruku uhapšenim saradnicima višestrukog premijera da ćute i budu strpljivi pošto nijesu ostavljeni na cjedilu), predsjednik države povukao je još jedan spektakularan potez. Ordenom crnogorske zastave Đukanović je odlikovao Branka Vujovića, bivšeg direktora Agencije za privatizaciju i ministra ekonomije u jednoj od njegovih vlada

Riječ je o čovjeku koji je u dijelu javnosti upamćen kao grobar velikog broja državnih preduzeća i, uz Veselina Vukotića, sinonim za neuspjelu privatizaciju najvrjednijih među njima (KAP, Jugopetrol, Željezara...). Uostalom, Vujović je u aprilu prošle godine privođen u SDT ( i pušten istog dana) u sklopu istrage o nezakonitim državnim garancijama koje je Đukanovićeva Vlada krajem prošle decenije dala tadašnjim vlasnicima Kombinata aluminijuma (riječ je o 130 miliona eura koji su, kasnije, uvećani za iznos dospjelih kamata pali na teret državnog budžeta). Prethodno mu je, skupa sa Vukotićem, suđeno zbog nezakonitih radnji tokom privatizacije Jugopetrola. Oslobođeni su uz obrazloženje da nijesu sami kršili zakon.

,,Zapažen je njegov doprinos u periodu transformacije privrednog i političkog sistema Crne Gore u vrijeme i nakon raspada SFRJ, posebno na dužnosti direktora Agencije za prestrukturiranje privrede i strana ulaganja”, obrazložio je Đukanović dodjelu ordena nekadašnjem saradniku, naglašavajući kako je Vujović ,,dao doprinos stvaranju ekonomskih uslova za obnovu državnosti Crne Gore, kao i za njen savremeni razvoj na evropskom putu”.

Da izdvojimo jednu crticu iz tog doprinosa. U julu 2009. Branko Vujović je sa predstavnicima MNSS, tadašnjih vlasnika Željezare koji su nikšićku kompaniju odveli u stečaj i bankrot, potpisao Protokol u kome se (stav devet) navodi: ,,Svaka strana je saglasna i garantuje da neće preduzeti bilo kakve pravne radnje protiv druge Strane i druga Strana neće biti ugrožena u vezi prethodnih kršenja ugovora, incidenata prevare, nemara ili bilo kakvih drugih pogrešnih radnji (bilo stvarnih bilo navodnih)”. Istovremeno je konstatovano da MNSS nije izvršila preuzete obaveze o investiranju u nikšićku kompaniju i dogovoreno je da ih Vlada pomogme garancijama od 25 miliona (ni jedan cent nije vraćen državi). Naknadno se ispostavilo da je većina tog novca poslužila za vraćanje dugova MNSS-a Prvoj banci.

Eto koliko je tanka linija između pritvora i državnog odlikovanja. Zato treba biti na oprezu dok i aktuelni slučajevi borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala ne dobiju valjan sudski epilog.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo