Povežite se sa nama

PERISKOP

Nedostajući dio čaršija

Objavljeno prije

na

Sjećam se dana kada sam u Mostaru u jednoj buregdžinici prvi put i to uživo vidio Zulfikara Zuku Džumhura. Jeo je taze ispečen burek i onako kako je samo on to znao, šeretski, kroz legendarnu bradicu procijedio kelnerici: „Malo je masan, ali dobro dođe ovako na sabah da se insan pripomogne.”

Zuku sam poslije, zgodimice, sretao u raznim prilikama. Ipak, mnogo češće sam se družio sa njegovim neponovljivim TV serijalom Hodoljublje, a gotovo da sam u jednom periodu života spavao sa njegovom knjigom Nekrolog jednoj čaršiji.

Rođeni Konjičanin, naturalizirani Beograđanin i Novljanin, globtroter u žutim somotskim pantalonama, Zuko je sjedinjavao i putopisca, slikara, scenografa, scenaristu, prozaistu, autora brojnih neponovljivih storija uzbudljivijih nego što su bili krajevi kojima je putovao i o kojima je pisao. Bio je umjetnik života, čovjek kome je život podario najveći mogući talenat da zna lagodno, hedonistički uživati u svakoj životnoj situaciji, da se na svoj način uvijek zna podsmjehnuti i na vlastiti račun kad to treba… Jednostavno, bio je Zuko toliko neponovljiv i originalan u svom hedonizmu da će biti nemoguće napraviti film o ovom čovjeku koji je živio hiljade života u samo jednom, onom svom.

Diplomirao je slikarsku magiju, ali duboko sam uvjeren da mu ni ta, ni bilo koja druga diploma nisu bile nikad potrebne. Njegovi crteži primjeri su životodajnosti koju samo ova temeljna likovna disciplina može podariti svakom gledatelju, a posebno onima koji umjetnost shvataju u njenoj dubinskoj osjećajnosti.

Njegov scenarij-roman Zelena čoja Montenegra primjer je suptilnog prepleta temeljitih životnih iskustava sa nevjerovatnom dozom imaginativno stvaralačke dimenzije življenja, ili kako bi Zuko kazao ljudovanja.

Tog divnog suptilnog mislioca i tvorca najljepših razglednica brojnih čaršija diljem dunjaluka nažalost posljednji put vidio sam sa njegovom vjernom životnom saputnicom Vezirom na otvaranju jedne od manifestacija Slova Gorčina u Stocu. Mahnuo je tek rukom i uputio mi šeretski osmjeh, kao da je osjećao da je to naš posljednji susret.

U moja sjećanja gotovo svakodnevno navrati neka od Zukinih čaršija u kojima nedostaje najvažniji faktor, čovjek na priliku jedinstvenosti Zulfikara Zuke Džumhura.

Zato su to bar za mene okrnjene čaršije, kojima nedostaje njihov i naš čudesni Zuko.

Zuko je bio iznimno poznat po duhovitoj skaski jutarnjeg smjera, kad je u Herceg Novom, sjedeći uz jutarnju kafu i obaveznu crnogorsku lozovaču, jednom mladiću koji je i tog jutra, uobičajeno džogirao, onako polumamuran dobacio: „Trči ti trči, ali trč'o ne trč'o, Alah je svakome odbrojao korake. Pa ti trči i dalje.”

Mnogi su putopisci, o crtačima da i ne govorim, pokušavali saliti, izvajati rečenične sklopove na priliku literarne džumhurijane ili izvlačiti iz crtačkog pera nervozno (tabijasuz) linije, ali nikada im to nije pošlo za rukom.

Sa Zukom je u mezar otišla i specifična magija njegovog života, koji je bio sve samo ne uobičajen, konvencionalan.

Jedinstven insan za života je pričao i crtao priče pred kojima je i nobelovac Andrić ostajajao zadivljen.

Za Zukine majstorije najvećem umjetniku riječi uzmanjkala bi po koja bitna.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo