Povežite se sa nama

PERISKOP

Stigao iz renesanse

Objavljeno prije

na

Nikada neću zaboraviti svoje beskrajno duge (u nastavcima!) razgovore sa Mersadom Berberom.Taj slikar čudesnih prizora, jednako veličajnih kada su u dubinskim studijima u pitanju njegove grafike i ulja, plakati ili kakva druga žanrovska određenja,uspjevao me je uvući u rasprave o umjetničkoj magiji i filozofičnosti Miroslava Krleže. Bilo je fascinantno sa koliko je argumenata Berber branio svoja poniranja u Krležino raznoslojno djelo.U tome sam počeo do kraja osvještavati bit umjetničkog iskaza velikog bh. slikara, inače za života promoviranog u redovnog člana Ruske akademije nauka i umjetnosti. A ta bit je dugovala nevjerovatnoj jednostavnosti.

Golemu pažnju posvećivao je najdubinskijoj mogućoj učitanosti,proučavanju historičnosti i literarnosti svakog prizora kojem je težila njegova imaginativna moć.

Pomno je proučavao historičnost, pa onda sve što je u vezi sa onim čemu se posvećuje,čak i kad je ta tangentnost bivala izuzetno daleka i tanušna.Tek kada bi ispitao sve detalje u i oko svog slikarskog izazova, kada bi praktično prodro u dušu slikane atrakcije, prilazio je pravljenju skica,bezbrojnih skica koje u pravilu nisu bile šmir skice, već bi svaka njegova skica mogla krasiti muzejske prostore najrenomiranijih artističkih institucija tog tipa.Jedanput mi je, dok je pripremao scenografiju za Šnajder-Kupusovićevog Gammleta,objasnio da je stvarna duša svakog njegovog slikarsko-grafičkog projekta ustvari skica!

Mersad Berber je napravio i grandioznu scenografiju za predstavu još jednog velikog krležijanca, redatelja Georgija Para, Gundulićevog Osmana. Sam Paro pričao mi je o Berberovoj krležijanskoj elokventnosti i filozofičnosti.

Sad u tekst ove kolumne uvodim akademika Abdulaha Šarčevića koji je ponajbolji tumač Berberovog slikarstva, a uvijek tvrdi da je Berberovo slikarstvo čista bosanska filozofska misao. To mi se potvrđivalo u nizu portreta Roma Beriše kroz koje je Berber donio tankoćutnost bosanske duše,njenu širinu i neuhvatljivost.

Mersad Berber je, posebno ciklusom tragičnih prizora iz srebreničkog pakla, demonstrirao ogoljele cjeline slikanog bola. Svoju umjetnički nevjerojatno donesenu bol,sa tjelesima ranjenim i skeletima koji izazivaju apokaliptički krik u svakom promatraču njegovih crtački poslanih tvoračkih sondi u infernalne hadske komore on je,zapravo, bio više od slikara.

Bio je svojevrsni čičerone u paklenskim prostorima,ne slikajući već duboko osjećajući ganglijske sustave svakog unesrećenog Srebreničanina.Berberova genijalnost i humanistička širina donijela je tragične slike ne kao asocijacije nego kao vrstu užarene lave koja izbija iz svih slojeva pakla.

Renesansnost ovog grafičara, slikara, plakat majstora, filozofaumjetnosti, neporeciva je.

Berber je stigao iz renesanse u naše permanentne nerede i vratio se otkuda je i stigao u naš nesavršeni svijet.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Jedan se izdvojio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plejada čuvara mreže proslavila je Mostar. Ipak, na mostarskom nogometnom zvjezdariju jedna je golmanska zvijezda posebno sjala. Ivan Ivica Ćurković, najprije u fudbalskom klubu Velež, a potom u beogradskom Partizanu ostvario je čudesnu karijeru. Krunski dio karijere proveo u francuskim nogometnim arenama

 

U mom rodnom Mostaru često se citirala sentenca: „…ne kaži nikada u Mostaru da si učen…“, za koju vele, a i pišu, da je pripadala čuvenom Šejh Juji… Ali ne samo da se nije trebalo u gradu na Neretvi i Radobolji kloniti razmetanja učenošću, već je mostarska sredina gajila čudesan kult nogometnih golmana. Kao nogometni tifoz pamtim Žaru Barbarića, Alfonza Horvatića, jugoslavenskog reprezentativca Envera Marića, Esada Dugalića…

Ta plejada čuvara mreže proslavila je Mostar, a čuvena obrana jedanaesterca njemačkog centarfora Gerda Milera i danas se nerijetko prepričava, zapodjene li se razgovor o negdanjoj reprezentaciji Jugoslavije i njenom čuvaru mreže Enveru Mariću.

Ipak, na mostarskom nogometnom zvjezdariju jedna je golmanska zvijezda posebno sjala. Ivan Ivica Ćurković, najprije u fudbalskom klubu Velež, a potom u beogradskom Partizanu ostvario je čudesnu karijeru. Naravno, Ćurković je još za vrijeme igranja u FK Partizan, gdje mu je klupskim rivalom bio legendarni Milutin Šoškić, zapao za oko svjetskim nogometnim menadžerima, pa je krunski dio karijere proveo u francuskim nogometniom arenama.

Ćurković, rijedak gospodin viteškog ponašanja i manira, osvojio je i francusku nogometnu elitu, a velikim prijateljem bio je s čuvenim Mišelom Platinijem, jednim od najznačajnijih nogometaša dvadesetog stoljeća…

Ćurković, čiji je otac bio takođe nogometaš, nastavio je svoju uspješnu golmansku karijeru u Francuskoj da bi po okončanju nogometne francuske pustolovine zbog rijetke ozbiljnosti, sposobnosti za sportsku diplomaciju najvišeg ranga, bio najprije biran za predsjednika Fudbalskog kluba Partizan, a potom za predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije.

Danas je Ivica Ćurković počasni predsjednik FK Partizan sa uistinu nevjerojatnim ugledom  u europskom nogometu.

Tako je ovaj Mostarac iskoračio iz plejade mostarskih golmanskih asova, kojima valja pribrojiti i Gordana Irovića, i postao jedan od najslavnijih sportaša  uopće  rođenih u Mostaru.

Međutim tu se ne okončava storija o „letećem Mostarcu“…

Ćurković nastavlja svoje uspješne misije u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Francuskoj, po europskim fudbalskim asocijacijama…

Nedavno priređena izložba o Ivici Ćurkoviću u njegovom rodnom gradu podsjetila je cjelokupnu javnost koliko je plodno, široko i razgranato djelo ovoga bh nogometnog internacionalca.

Prava je šteta da o ovoj blistavoj nogometnoj i šire sportskoj karijeri nije napisana knjiga ili snimljen film.

Radi se o nesvakidašnjoj sportskoj pojavi, o sportskom džentlmenu i osobi koja svojom skromnošću i nepretencioznošću plijeni i osvaja sve oko sebe.

Iz sjajne plejade letećih Mostaraca Ivica se Ćurković izdvojio i odlepršao u Panteon sportskih nezaborava.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Grad i ljudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, uprkos sve snažnijim udarima nacionalističko-klerikalističke kamarile, opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari

 

Ovih dana poslovno sam bio vezan za grad Tuzlu.

Naravno,Tuzlu sam upoznavao i tijekom svog odsluženja vojnog roka u vojarnama „Husinska buna“ na Gradini i inžinjerijskom vodu onkraj rijeke Soline, u blizini tuzlanskog  prigradskog naselja Dokanj, pa onda u čitavom nizu režijskih gostovanja u tamošnjem Talijinom hramu. Često mi je ovih posljednjih mjesec dana asocijacija lutala prema divnom naslovu knjige Ćamila Sijarića „Kuću kućom čine lastavice“. Tako je zborio premudri Ćamil, a ja sam se svakodnevno uvjeravao da grad gradom čine ljudi koji u njemu žive…

Svakog jutra na ulicama Tuzle uvjeravao sam se da središnji grad Sjeveroistočne Bosne, negdanji  rudarski i kemijski stratum kojeg agilni, mudri i ambiciozni gradonačelnik Jasmin Imamović sve snažnije pokušava preobraziti u grad bankarstva, juvelirnica, angažirane (!!!) kulture i turizma sa sjajnom  postavkom Panonike-jezera u samom gradsklom središtu, ima poglavito široku dušu, da njegovi stanovnici prepoznaju tko su im prijatelji i tko donosi nešto novo i lijepo u sredinu u kojoj žive…

Šta je zapravo to što Tuzla danas ima, a drugim bosanskohercegovačkim gradovima nedostaje!?!

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Ta prostosrdačnost Tuzlaka koju su oni zadržali i nakon svih ratnih dešavanja i nimalo lakšeg poraća, osjeti se na ulicama, u kavanama i restoranima, u galerijama i teatartskim dvoranama, na stadionu Tušanj, u tuzlanskim bogomoljama svih triju bosanskohercegovačkih dominantnih konfesija…

Ne mogu da ne pomenem da se ovaj grad iznimnom senzitivnošću određuje prema ljudima koji ga iz bilo kojih razloga posjećuju.

Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, bez obzira na sve snažnije udare nacionalističko-klerikalističke kamarile opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari…

Pogotovo oni stari autentični Tuzlaci, poput akademika Mandžića, čije galerije se ne bi postidio ni Beč.

Ta autentična Tuzla odolijeva naletima ovodobnog primitivizma.

Ljudski je zabilježiti da su za vrijeme mog posjednjeg boravka u Tuzli kulturne institucije ovoga grada obilježile desetljeće od smrti velikog pisca i skulptora akademika Nedžada Ibrišimovića što nijedna druga sredina u BiH nije učinila.

Na tom prmjeru se vidi liderstvo kulturnog tipa, a to je nevjerojatna činjenica, jer Sarajevo i drugi centri pokazuju da ni po čemu nisu dorasli logici tuzlanske gradskosti.

Kao i na nizu drugih sličnih primjera…

Tuzla je siguran primjer kako bi cijela BiH trebala funkcionirati u budućnosti.

Ali, bojim se da neće.

Jer, grad čine ljudi.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Velikan otet od zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema dileme da je djelo Nedžada Ibrišimovića grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu

 

Prošlo je deset godina otkad nas je napustio čovjek renesansnog duha, književnik, skulptor, slikar, publicist Nedžad Ibrišimović. Nema dileme da je njegovo djelo grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu…

Za života je ovaj pisac ostavio romaneskno i pripovjedačko djelo koje korespondira sa književnim vrednostima u širokom luku od bajkovitosti pa sve do teatra aspsurda.

Ne može to iznenaditi nikoga ko precizno prati i detektira najsuvremenija ostvarenja u europskoj i svjetskoj književnosti dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća.

Činjenica da se tako grandiozne književne ličnosti rijetko ili nikako sjećaju u matičnoj mu bh književnosti govori o nemaru ali i neznanju onih koji bi morali znati sve o onome koji književnom meštrijom i bosanskim jezikom vlada do poigravanja…

Režirajući u Tuzli Ibrišimovićevu Kuću bez vrata svaki dan sam se susretao sa njegovim literarnim virtuozitetima, a pozorničke adekvate za njegovu literarnu kaligrafiju morao sam tražiti koliko u glumačkoj govornoj radnji toliko i u ekspresiji tijela.

Jer složena književno-filozofsko-poetska misaonost ovog pisca je primjer da iz realnog svijeta u irealni, pa čak i nadrealni, prelazi magijskim postupcima, pri čemu ne robuje nikakvim konvencijama, što ukazuje da njegove proze emaniraju svijet borhesovskih akcenata.

Ibrišimović nosi latentnu dramatičnost u svojim pripovjetkama, noveletama i romanima, pa je bio pogodan za vizualizaciju, posebno u kontekstu apsurdnih situacija koje su u njegovom djelu vrlo česte…

Sve to nije dovoljno da se u dubok san utonula savremena BiH pomakne i nešto učini za velikog pisca.

Jedino je Bosanski kulturni centar Tuzla učinio teatarsko-književni i likovni omaž Nedžadu Ibrišimoviću!?

A mnoge svjetske književnosti ponosile bi se takvim piscem jednako potentnim u prozi i poeziji, publicistici i dramskoj književnosti… Nažalost, kod nas je tako kako jeste.

Najbolje među nama ne znamo sačuvati u ovim, čovjeka nedostojnim, vremenima. Takvu veličinu kakav je Nedžad Ibrišimović majka rađa jednom u stoljeću…

I zato mi, njegovi suvremenici, imamo sveti zadatak da velikanu činimo trajni omaž; da srednjoškolci izučavaju raznožanrovski umjetnikov izmaštani svijet, a teatri da sve resurse stave u funkciju stvaranja autentičnog Ibrišimovićevskog svijeta!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo