Povežite se sa nama

Uncategorized

Nekako s proljeća

Objavljeno prije

na

S proljećem se na Balkanu osjeća nova atmosfera. U toku je proces otopljavanja odnosa, rješavanje otvorenih pitanja, transfer evropskog znanja. Po običaju, ton i ritam ponovo određuje Vašington. Politika koju je u maju prošle godine posjetom regionu inaugurisao potpredsjednik Džozef Bajden, nastavlja se ovih dana boravkom na Balkanu zamjenika američke državne sekretarke Hilari Klinton, Džejmsa Stajnberga.
APLAUZ: Njega prati ministar spoljnih poslova Španije Miguel Anhel Moratinos, čija zemlja predsjedava EU. ,,To govori upravo o tome da SAD žele da dovrše posao na Balkanu uz pomoć evropskih saveznika”, kaže profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu u Beogradu dr Predrag Simić.
On smatra da uskoro treba očekivati inicijative kojima će se zemlje regiona, koje to žele, pripremiti za ulazak u NATO, a mnogo više priprema slijedi za one koje su u paketu za EU.

Čini se da se ti signali primaju u svim balkanskim prijestonicama. U Briselu i Vašingtonu naročito su zadovoljni pozitivnim vibracijama iz Beograda i Zagreba. Predsjednici Boris Tadić i Ivo Josipović krajem marta čak su se dva puta sreli.
Na forumu održanom prije desetak dana u Briselu oni su se predstavili kao ,,nova generacija lidera sa zapadnog Balkana”, koji su ,,voljni da se u evropskom duhu suoče s preostalim izazovima”.
Za iskazanu ,,spremnost da rade zajedno u duhu evropskog partnerstva i evropskih vrijednosti”, predsjednici Josipović i Tadić dobili su od svih prisutnih gotovo petominutni aplauz!
Upravo je to ono što Zapad sada želi izmučenom Balkanu: stabilizacija prilika, saradnja i razvoj regiona kako bi on u doglednom periodu postao dijelom velike evropske zajednice država.

INICIJATIVA: Beograd je, dakle, nakon odbijanja učešća zbog prisustva predstavnika Kosova skupu na Brdu kod Kranja, ubrzo uvidio grešku. Čak je i preuzeo inicijativu. Tadić najavljuje skori boravak u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini (koja, kako kažu na Zapadu, konačno mora da stane na noge), kao i ,,istorijsku posjetu” Albaniji.
Ali, pred Srbijom su dva veoma teška zadatka. Ona što prije mora uvažiti realnost postojanja nezavisnog Kosova i obuzdati secesionističke planove premijera Republike Srpske Milorada Dodika. I to upravo u trenutku kada ,,otac nacije” Dobrica Ćosić kaže da je Dodik političar ,,kakvog danas nema u srpskoj politici”!

Naime, na skupu u Sloveniji pokrenuta je inicijativa za stvaranje kluba zemalja s jugoistoka Evrope, koje bi se međusobnom saradnjom i podrškom ubrzano pripremale za članstvo u Uniji. Uspjeh zajedničkog puta prema članstvu i plodnost međusobne pragmatične saradnje dovela je zemlje Višegradske inicijative (Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska) veoma brzo do EU.
,,Da je bila članica te skupine, Hrvatska bi vjerovatno već bila u Uniji, a Slovenija ne bi propustila prvi krug širenja NATO-a i ne bi (u vrijeme dok je blokirala hrvatski pristupni proces) ostala tako usamljena među članicama EU”, kaže politički analitičar iz Zagreba Davor Đenero.
IZAZOVI: On tvrdi da je riječ o početku procesa kojeg će zemlje članice morati autonomno oblikovati, bez svojevrsnog ,,evropskog tutorstva”.
Kao simboličan gest početka djelovanja inicijative uzima se gest predsjednice hrvatske vlade Jadranke Kosor, koja je premijerima zemalja južnoslovenskog govornog područja predala hrvatski prijevod ,,Zajedničke pravne baštine EU”.

Zvanična Podgorica prepoznaje taj politički iskorak i nastoji bar retorički da ga prati. Predsjednik Vlade Milo Đukanović obećava pomoć za ukroćavanje Dodika, sprema se da pošalje ambasadora u Prištinu, ali zateže odnose s Beogradom.

No, šestostruki crnogorski premijer u Briselu se doživljava kao isluženi lider. U sjedištu EU više ne stoluje njegov zaštitnik i prijatelj Havijer Solana, dok Oli Ren obavlja neki manje zahtjevan posao.
Zapad, posebno Njemačka, više ne želi da zatvorenih očiju prelazi preko demokratskog deficita u Crnoj Gori i traži efikasnu akciju protiv organizovanog kriminala i korupcije.
Kritike u evropskoj štampi sve su učestalije.
,,Predstojeći proces biće zahtjevniji i s više izazova”, neuvijeno poručuje evropski komesar za proširenje Štefan File.

UMOR: Zbog svega toga raste nervoza crnogorskih zvaničnika, koja se ovih dana najočitije ispoljava kod ministarke za evropske integracije Gordane Đurović.
Zna ona odlično: Crnu Goru tek čekaju prave obaveze. Potrebno je bez izuzetka sprovesti sve ono što je dogovoreno s Evropskom komisijom.
A, malo je sposobnih ,,rukah i malena snaga” u Vladinoj administraciji, koja je zatrpana dodatnim pitanjima iz Brisela, dok se istovremeno najavljuju nova. Nije uopšte laka ,,misija” vođenja građana u obećanu budućnost.
I onda se nevladin sektor, eksperti i akademici usuđuju da joj usred Crne Gore postavljaju dodatna pitanja i traže objašnjenja umjesto da izriču hvalospjeve.
,,Glavni mašinovođa crnogorskog evropskog voza” je, dakle, malo umoran. Umorili su je ne samo evrobirokrate, već prije svega strukture u vlasti koje žele da zadrže sistem u kojem su rasli a koji ima malo veze s evropskim vrijednostima i standardima.
Za to svakako odgovornost snosi i sama ministarka, jer se čitav proces pridruživanja odvija netransparentno i daleko od očiju javnosti. Umjesto, dakle, da prizna neuspjeh u preobražaju Crne Gore, ministarka, predizborno valjda, uvjerena je da će naša zemlja biti spremna za članstvo u EU 2014. godine!
Bilo bi to divno, ali je daleko od realnosti.

Mustafa CANKA

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo