Povežite se sa nama

Uncategorized

Grob i dalje prazan

Objavljeno prije

na

Po vladarskoj tradiciji, naslijeđenoj od prethodnika, Ivan Crnojević je novosagrađeni Cetinjski manastir, namijenivši ga za sjedište Mitropolije, obdario poklonima, u skladu s raspoloživim mogućnostima, piše Dragoje Živković u Istoriji Crne Gore. Početkom 1485. godine Ivan je izdao Manastiru osnivačku povelju. Tekst povelje darodavac je sastavio na Obodu 4. januara 1485. godine. SKLANJANJE KOSTIJU OD TURAKA: Ivanova darovna povelja manastiru ušla je u naučnu literaturu, ali sa pojedinim formulacijama koje su u suprotnosti s istorijskim činjenicama. Osim takozvane originalne, postoji i kasnija šira verzija darovne povelje. U toj proširenoj ispravi, unijetoj u Cetinjski ljetopis (u početku se zvao Crnogorski ljetopis), umetnut je spisak prinovljenih manastirskih imanja, dodatih onima koja je ranije Ivan zavještao.

,,Kako se iz sadržaja povelje vidi, manastirsko imanje se sastojalo od obradivih površina, livada, pašnjaka (meteha), šuma, ribnjaka, mlinova i drugih nekretnina u samom Cetinju, njegovoj bližoj i daljoj okolini, oko uvira Rijeke Crnojevića, i na Lovćenu. Osnivačkom poveljom bili su fiksirani i dodatni manastirski prihodi u koje su spadali: 30 perpera vladarevih kotorskih carina, 10 kablova soli iz grbaljskih solana, desetak od prihoda s Ivanovog dijela crnojevićkih šuma, količina drva koju su tada Ugnjani i Vreljani dopremali vladaru. Kao kmetove, koji su radili na manastirskim imanjima, Ivan je odredio Strugare, oslobađajući ih regalnih dažbina, uz uredno ispunjavanje zakupničkih obaveza prema manastiru”, navodi se u Istoriji Crne Gore Dragoja Živkovića.

Cetinjskom manastiru su, dalje, pridodate Komska i Gorička crkva sa svim svojim nekretninama, pravima i obavezama.

Pavle Rovinski u svojoj prvoj knjizi o Crnoj Gori, koja je štampana 1888. godine, piše da je Ivan Crnojević ,,sahranjen u svojoj crkvi, ali za vrijeme prve najezde Turaka na Cetinje njegovo tijelo je otkopano i negdje sakriveno, a gdje – upravo za sve ostaje tajna”. Arheolog i istoričar Rovinski govori o sklanjanju Ivanbegovih kostiju 1692. godine ispred Turaka.

Rovinski kaže da ,,pri tome postoji mišljenje da su crnogorski monasi, vidjeći zlodobni kraj, iznijeli iz manastira sve što je bilo vrijedno, a takođe i ostatke u njemu sahranjenoga Ivanbega i negdje sakrili…” Tu tvrdnju Rovinski je ponovio nekoliko puta uz napomenu da pomenute kosti nikada nijesu pronađene. To njegovo mišljenje važilo je u nauci posljednjih desetak decenija.

Turci su opsjedali Cetinjski manastir 1692, 1712. i 1785. i grob Ivana Crnojevića bio je u opasnosti. Crnogorci su stoga njegove kosti prenosili s mjesta na mjesto da bi ih sačuvali. Tek je kralj Nikola, pošto je završio crkvu na Ćipuru, na dan njenog osveštavanja, pohranio tu i kosti Ivanbega, o čemu svjedoče zapisi Mitrofana Bana.

Mitrofan Ban piše da je Ivan Crnojević ,,sahranjen u svetome hramu njegove zadužbine”.

OTKOPAVANJE ĆIPURA: Kosti Ivanbega otkopane su 1986. godine, u crkvi na Ćipuru, zatim su bile pohranjene u trezoru Službe društvenog knjigovodstva, da bi kasnije bile premještene iz sigurnosnih razloga u depo Narodnog muzeja.

Iskopavanja lokaliteta Ćipur počela su 1986. godine. Istraživačka ekipa, kojom je rukovodio istoričar umjetnosti Veljko Đurić, ispod poda sadašnje crkve, koju je sagradio 1886. godine knjaz Nikola, naišla je na grob iz XV vijeka. U grobu, građenom identično kao i grobnice mnogih srednjovjekovnih vladara, pronađen je kovčežić luksuzne izrade sa, kako se pretpostavljalo, zemnim ostacima gospodara Zete Ivana Crnojevića.

Kovčežić je, zatvoren, prenesen u zgradu Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture, čiji je direktor bio dr Čedomir Marković. Osnovana je komisija na čijem je čelu bio dr Božina Ivanović, akademik CANU-a, a otvaranje kovčežića obavila je ekipa Zavoda. Tada je izrađen novi kovčežić, sa identičnim elementima, pošto je stari bio dotrajao.

U Zapisniku sačinjenom tom prilikom navedeno je da u sanduku, osim ostataka kostiju, nije bilo drugih priloga.

,,Kosti u sanduku su loše očuvane, nijedna nije sačuvana u kompletnoj formi, već u fragmentima… Pronađene kosti su jako kalcificirane, pojedini fragmenti srasli…”, navodi se, između ostalog, u Zapisniku od jedne kucane stranice. U Zapisniku se kovčežić ne pominje.

Na sastanku komisije, koji je trajao dva i po sata, odlučeno je da zemni ostaci Ivana Crnojevića ostanu u Zavodu.

U Komisiji su se, pored Božine Ivanovića i Čedomira Markovića, nalazili predsjednik Republičkog komiteta za obrazovanje, nauku i kulturu Miodrag Lekić, predsjednik Skupštine opštine Cetinje Slobodan-Puro Đurić, potpredsjednik Izvršnog vijeća Skupštine SRCG Svetozar Jovićević, mitropolit crnogorsko-primorski Danilo Dajković, predsjednik Izvršnog odbora SO Cetinje Jovan Markuš, predsjednik Republičke komisije za odnose sa vjerskim zajednicama Vukoslav Dobrilović, rukovodilac Sektora za investicije SIZ-a kulture Petar Tomanović i Veljko Đurić.

Otvaranje kovčežića obavila je ekipa Zavoda u sastavu: konzervator-hemičar Miodrag Koljević, konzervator biolog Marija Marković, istoričar umjetnosti Tatjana Pejović, arheolog Marina Perović, istoričar umjetnosti Aleksandar Čilikov, fotograf Zavoda Branko Dragićević i Milisav Milenković.

U zapisniku je navedeno da je odlučeno da zemni ostaci gospodara Zete ostaju u Zavodu na ,,dalje proučavanje, čuvanje” do inhumacije, ,,prilikom koje će se obaviti i adekvatan crkveni obred”. Računalo se da će ispitivanja biti završena do oktobra 1989. i zato je istovremeno sa grobnicama kralja Nikole i kraljice Milene i nadgrobnim pločama princeza Ksenije i Vjere i princa Mihaila napravljena i nadgrobna ploča za gospodara Ivana Crnojevića. Očekivalo se da se istog dana pohrane zemni ostaci kraljevske porodice i Ivana Crnojevića.

Drveni kovčeg na dnu grobnice

Nekropolu na Ćipuru u potpunosti je u svojim radovima obradio dr antropolog, Božina Ivanović. Najstariji grobovi su pronađeni u unutrašnjosti Crkve u istočnom dijelu naosa. To je niz od tri groba ispred oltarske pregrade, srednji, ispred oltarskih dveri, bio je u dva nivoa. U donjem nivou nalazio se vjerovatno najstariji očuvani skelet u tom kompleksu. Južno od njega otvorena je grobnica istovjetnih dimenzija i načina zidanja, koju je još graditelj iz 1886. godine, u postojećem podu označio bijelom nadgrobnom pločom. Ova grobnica je ozidana od kamenih tesanika vezanih malterom preko kojih je presvučen sloj krečnog maltera. Grobnica je imala izmalterisano dno, konstatovano na relativnoj dubini od 1,04 m u odnosu na nivo praga postojeće Crkve. Na dnu ovog groba pronađen je drveni kovčeg. Kovčeg je malih dimenzija i specijalno izrađen, sa poklopcem, bravom i ključem obavijen i sav opšiven luksuznom satenskom tkaninom, a potom pažljivo obložen tankim plehom. U ovom sanduku bili su smješteni posmrtni ostaci Ivana Crnojevića, napisao je Ivanović.

(Nastavlja se)
Pripremio: Veseljko Koprivica

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo