Povežite se sa nama

SVIJET

Nemoć nametnute tišine

Objavljeno prije

na

Kada je pisac ovih redova došao 1979. godine u Lusaku, glavni gradu Zambije, u kući koju je naslijedio od kolege iz stokholmskog dnevnika Dagens Niheter, zatekao je u radnoj prostoriji zidove oblijepljene posterima na kojima je tražena sloboda za južnoafričkog revolucionara Nelsona Mandelu. Te postere je poslije tri godine naslijedio neko drugi, a Mandela utamničen od 1962. godine nastavio je da robija u zatvoru Južne Afrike, zemlje koja je tada pod vlašću manjinskih bijelaca imala sistem aparthejda, bezdušne politike po kojoj su južnoafrikanci bijelci, crnci i potomci doseljenika iz Južne Azije bili obavezni da žive odvojeno.

Mandela je zajedo sa još osmoricom saboraca iz Afričkog nacionalnog kongresa (ANK) 1964. godine optužen za sabotažu i oružanu pobunu protiv države aparthejda. Priznao je sabotažu ali je negirao da se zavjerio da nasilno obori vladu. Proveo je narednih 18 godina u bijednim uslovima na ledenim vjetrovima šibanom ostrvu Roben (Robben Island) u Atlantskom okeanu ispod Kejptauna i još šest u obližnjem zatvoru na kopnu, Polsmur.

Zatočeni Mandela je postao lice globalne kampanje protiv aparthejda, a u Južnoj Africi, zbog zabrane objavljivanja njegovih fotografija, malo ko je znao kako on izgleda. Tako je postao svojevrsna mitska figura. Mandeline poruke i učenja su, kao i ostalih aktivista ANK, bila zabranjena. Nošenje Mandeline slike ili javno pominjanje njegovog imena značilo je teško kažnjavanje, mučenje ili zatvorsku kaznu. Knjige o Mandeli su bile zabranjene, osim onih koje su ga pominjale kao teroristu.

U maksimalno obezbijeđenim zatvorima Mandela je svakih šest mjeseci mogao da prima po jednog gosta, uglavnom iz najbliže porodice i veoma cenzurisano pismo. Mandela je jednom ispiričao kako je ranih 1980-ih, dok je još bio na Roben Ajlendu, odveden na kopno u Kejptaun radi medicinske kontrole. Tada su mu čuvari dozvolili da se nekoliko minuta prošeta plažom. Na plaži je najčuveniji zatvorenik na svijetu bio potpuno nepoznat.

Način na koji je država nastojala da izbriše predstavu o Mandeli, njegovim riječima i imenu, samo je povećala njegovu slavu. Ta nametnuta tišina nije mogla da ućutka novu, nastajuću generaciju protivnika aparthejda krajem 1970-ih i početkom 1980-ih u Južnoj Africi i u inostranstvu.

Krajem 1960-ih spoljno krilo ANK pokrenulo je globalni pokret kako bi kampanja protiv aparthejda dobila novi zamah, energiju i usredsređenje. Nelson Mandela je postao lice te nove globalne kampanje. Njegovo oslobađanje iz zatvorske ćelije postalo je glavni cilj borbe protiv aparthejda.

Kampanja Oslobodite Mandelu je u zapadnom svijetu, u Istočnom gotovo i da nije bilo potrebno da bude vođena, bila jedan od najefikasnijih globalnih medijskih pokreta. U nju su se uključile svjetske ličnosti poput britanskog filozofa Bertranda Rasela, francuske književnice Simon de Bovoar ili sovjetskog pjesnika Ilje Erenburga. U Velikoj Britaniji, koja je svojevremena bila kolonijalna sila Južne Afrike, održavana je godišnja Biciklistička trka za Mandelu. U Holandiji, iz koje su poticali Buri, pripadnici bijelog plemena u Južnoj Africi, izdali su Mandelin novčić kao revolt na poznati južnoafrički zlatnik Krugerand. U Sjedinjenim Američkim Državama je formiran komitet Otključajte zatvore aparthejda na čijem je čelu bio crni glumac, komičar, televizijski producent i aktivista Bil Kozbi.

Sredinom 1980-ih su muzičari poput Brusa Springstina i Majlsa Dejvisa doprinosili pokretu antiaparthejda. Pjesma Oslobodite Nelsona Mandelu postala je hit na Top 10 u Velikoj Britaniji. Koncert u Londonu 1988. povodom Mandelinog 70. rođendana bio je veliki muzički događaj.

Mandelino oslobađanje iz zatvora 11. februara 1990. direktno je vodilo do kolapsa vlasti bijelaca. Njegov izbor za predsjednika Južnoafričke Republike zatvorio je crno i gorko poglavlje i označilo konačnu pobjedu multirasizma.

No Mandelina životna priča je išla dalje od njegove uloge oslobodioca Južne Afrike. Tokom deset godina otkako se povukao iz javnog života poslije jednog petogodišnjeg predsjedničkog mandata, Nelson Mandela je dijelio vrijeme između kuće u jednom od najbogatijih predgrađa Johanesburga i doma svojih predaka u Kunuu, selu u provinciji Istočni Kejp. Upućeni kažu kako kontrast ne može biti oštriji. U prvom domu njegovi susreti su bili lordovi randa (južnoafričke monete), rudarski magnati i bankari koji su izgradili prosperitetni grad i najveću nacionalnu privredu na afričkom kontinentu, sve iz obilatih rezervi zlata u tlu pod njima. Na drugoj strani su bili crnci, seljaci koji žive u okruglim kolibama od blata i trske na brdima ogoljenim od vjetra u pejzažima koji su se jedva promijenili tokom vjekova, a kamoli za dvije decenije od kraja aparthejda.

Nemoguće je dovoditi u pitanje Mandelino dostignuće da povuče Južnu Afriku sa ivice građanskog rata početkom 1990-ih i postigne miran kraj trovjekovne dominacije bjelaca. Ali nije malo onih koji pitaju kakvu je zemlju on ostavio. Uprkos 10 godina tzv. afirmativne akcije za ,,ekonomsko jačanje crnaca” da bi bila preinačena ravnoteža, Južna Afrika ostaje jedno od najnepravednijih društava gdje bijelci kontrolišu velike djelove nacionalne privrede. U prosjeku bijelo domaćinstvo zarađuje šest puta više nego crnačko i gotovo jedan od trojice crnaca je nezaposlen nasuprot jednom među 20 bijelaca.

Kritičari smatraju da su takvi odnosi posljedica sporazuma iz 1994, kada je okončana gotovo poluvjekovna vladavina aparthejda, a Mandela izabran za prvog crnog predsjednika Južne Afrike.

Među akademicima, opšte je prihvaćeno da je u pregovorima sa predstavnicima bjelačke manjine isuviše bio usredsređen na potragu za političkom nego ekonomskom moći. Otuda se, kažu, na večerinkama bogatih bijelaca moglo čuti: ,,Daćemo im pravo da glasaju, ali ćemo zadržati banke”.

Vilijem Gumede, profesor na Poslovnoj školi Univerziteta Vitvatersrand u Johanesburgu, rekao je da je pogrešno tvditi da se Mandela prodao. ,,Međutim, ekonomski pregovori nisu bili čvrsti u toj mjeri poput političkih”, izjavio je on. U ANK su mislili da je potrebno ugrabiti političku moć, nakon čega će se ona transformisali u ekonomiju. Bila je to, pokazalo se, pogrešna računica.

Mandela i de Klerk su zajedno 1993. dobili Nobelovu nagradu za mir. Mandela je ovjekovečen u vitražu u ogromnoj Regina Mundi crkvi u Sovetu; statue na kojima je on prikazan kako pleše, boksuje ili sa uzdignutom pesnicom postavljene su širom zemlje. Konačno, u 2012. centralna banka je na 20. godišnjicu Mandelinog puštanja iz zatvora, izdala set novčanica sa njegovim likom.

Mandela nije i ne treba da bude pošteđen kritike, ali njegova veličanstvena borba protiv aparthejda, njegova posvećenost idealima zajedničkog života raznih rasa, mogu izdržati svaki sud. I mogu biti temelj za izgradnju budućnosti za vjekove.

Možda nijeste znali

Nelson Mandela je bio ličnost međunarodnog renomea i mnogi detalji iz njegovog života i karijere bili su poznati javnosti. Evo šest stvari koje možda niste znali u vezi pokojnog Južnoafričkog lidera.

1.Bio je veliki ljubitelj boksa. U mladosti je volio da boksuje i trči na duge staze. I tokom 27 godina u zatvoru svakog jutra je vježbao. „Nisam uživao u nasilnom aspektu boksa koliko u taktičkom. Intrigiralo me je na koji način bokseri pokreću svoje tijelo kako bi se zaštitili, kako koriste strategiju za napad i povlačenje, regulisanje kretanja koraka tokom meča”, napisao je u autobiografiji pod nazivom Dug put do slobode.

2. Njegovo originalno ime nije Nelson. Rolilala Mandela je imao devet godina kada mu je nastavnik u metodističkoj školi, koju je pohađao u Kunuu u Južnoj Africi, dao englesko ime – Nelson – u skladu sa običajem da se đacima daju hrišćanska imena. U Južnoj Africi i drugim djelovima kontinenta je bio običaj da se ljudima daju engleska imena kako bi strancima bilo lakše da ih izgovaraju. Rolilala na jeziku plemana Ksosa, bukvalno znači „čupanje grane drveta”, ali je kolokvijalno značenje „nestaško”.

Njegovo kršteno ime je Dalibunga, što znači „osnivač Bunge”, tradicionalnog vladajućeg organa Transkeja – seoske oblasti u kojoj je rođen. U Južnoj Africi Mandela je često nazivan po imenu svog klana – Madiba – koje su Južnoafrikanci koristili iz poštovanja.

3. Mandela se u SAD do 2008. nalazio na listi osumnjičenih za terorizam. Prije toga, zajedno sa drugim liderima ANK, Mandela je smio da posjećuje SAD uz posebnu dozvolu državnog sekretara, zato što je tu partiju bivša aparthejd vlada Južne Afrike bila označila kao terorističku organizaciju. Predsjednik Ronald Regan je prvi postavio ANK na listu osumnjičenih za terorizam tokom 1980-ih.

4. Mandela je zaboravio naočare kad je 11. februara 1990. pušten iz zatvora. On i njegova tadašnja supruga Vini odvedeni su u centar Kejptauna kako bi se obratili ogromnoj, euforičnoj masi ljudi. Kad je izvadio tekst govora, shvatio je da je zaboravio naočare i morao je da ih pozajmi od Vini.

5. Pošto je otišao u ilegalu zbog aktivnosti ANK, vještine Mandele da izbjegne bezbjednosne službe donijele su mu nadimak „crni Pimpernel”, prema romanu „Ljubičasti Pimpernel”, britanske baronese mađarskog porekla Eme Ortci o heroju sa tajnim identitetom. Prerušen u šofera, baštovana i glavnog kuvara neprimjetno je putovao širom zemlje. Nije objavljeno kako je otkriven i uhapšen.

6. Mandela je imao je advokatsku kancelariju, ali su mu bile potrebne godine da diplomira pravo. Studirao je pravo tokom 50 godina, od 1939, i pao je na gotovo polovini kurseva koje je pohađao. Istrajao je u naporima i diplomirao pravo u zatvoru 1989.

Susret na sahrani

Istorijsko rukovanje presjednika SAD i Kube Baraka Obame i Raula Kastra na komemoraciji Mandeli u utorak u Johanesburgu, je sigurno ono što bi Nelson Mandela želio. Kastrov osmijeh kada je Obama krenuo da se rukuje sa njim kada je izlazio da održi govor na ceremoniji za mnoge Kubance je predstavljao signal pomirenja, poslije više od pola vijeka gorkih ideoloških i političkih razmimoilaženja između dvije države čije obale razdvaja samo oko 160 kilometara. „Možda američki i kubanski predsjednik ovim rukovanjem pokazuju kako je posao koji moraju zajedno da obave mnogo lakši od borbe Južne Afrike protiv aparthejda”, izjavila je Julia Svig, direktorka Latinoameričkih studija pri Savetu za spoljne poslove u Njujorku. Tokom Mandelinih 27 godina u zatvoru, Fidel Kastro je predstavljao vodeći glas protiv aparthejda kada su se neki svjetski lideri ustezali da govore.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ERUPCIJA NASILJA U PALESTINI: Crvena linija je u okupiranom Jerusalimu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lekcija iz dosadašnje istorije je da puno palestinske krvi treba da se prolije da bi se privukla pažnja vlada i medija Zapadnog svijeta

 

Ljudska prava i životi Palestinaca su ugroženi svakodnevno, decenijama, od strane izraelskih kolonizatora i vlasti. Ponašanje Izraela, cijenjene organizacije kao što su Hjuman rajts voč i Amnesti internešnal nazivaju aparthejdom a potencijalno i ratnim zlocinima. Ono je rezultiralo gotovo potpunim nedostatkom infomacija o zbivanjima u Palestini ili dominacijom izraelskog narativa kome je cilj da javnost što manje zna o izraelskim napadima, o ilegalnim naseljima na okupiranoj palestinskoj Zapadnoj obali i u istočnom Jerusalemu, položaju Palestinaca koji žive pod okupacijom više od pola vijeka kao građani drugog reda, koji su izloženi etničkom čišćenju, nasilnom iseljavanju, gušenju ekonomije i mogućnosti da prežive na svojoj zemlji…

Trenutno je nasilje nad Palestincima u Istočnom Jerusalimu, a od juče i u Gazi, top političko-medijska tema. To ukazuje da su nasilje i gaženje prava Palestinanca dobili takve razmjere da Zapad ne može zaštititi Izrael velom ćutnje i indiferencijom.

Iskra koja je upalila buktinju je bila brutalnost Izraelske policije i ekstremnih desničara u kraju Šeik Džara, koji se nalazi u okupiranom Istočnom Jerusalimu, nedaleko od Starog grada, unutar čijih zidina su najsvetija mjesta tri glavne svjetske religije – islama, hrišćanstva i judaizma.

Šeik Džara je od strateškog značaja u planovima Izraela da judaizuje Istočni Jerusalim nasilnim iseljavanjem palestinskog stanovništva. Prve palestinske porodice su iz ovog naselja iseljenje prije više od 10 godina, a sada je na red doslo jos 19 domaćinstava sa 87 osoba.

Istčni Jerusalim je 1967. okupiran od strane Izraela, u isto vjeme kad i Zapadna obala i Gaza, koje je UN 1948. dodijelio Palestini. Po međunarodnim zakonima okupacije su uvijek privremene, ali Izrael to odbacuje i ne krije namjeru da od čitavog Jerusalima napravi svoju prijestonicu aneksijom dijela koji po zakonu pripada Palestincima.

Palestinci, koji se više od pola vijeka odupiru okupaciji od vojno nadmoćnog i politički odlično ‘umreženog’ neprijatelja, vide svoju budućnost u slobodnoj Palestini u njenim međunarodno priznatim granicama, sa Istočnim Jerusalimom kao glavnim gradom.

Bivši američki predsjednik Donald Tramp, kome je svaka želja Izraela bila zapovijest, odlučio se na kontroverzni potez priznavanja Jerusalima kao prijestonice Izraela.

To je dalo moćni impuls intenziviraju etničkog čišćenja u Šeik Džari, ali i u drugim palestinskim djelova grada, kao sto su Silvan i Valađa, koje Izrael smatra strateškim djelovima mozaika etničkog inženjeringa na kome uporno radi duže vremena.

Radmila STOJANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

POIGRAVANJA SA GENOCIDOM: Između politike i semantike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Američko priznanje genocida nad Jermenima i turski osvrt na pitanja o američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je bio prije vijek

 

Da nijesmo mi na Balkanu jedini koji se igraju sa velikim tragedijama, pokazala su nedavna prepucavanja na međunarodnoj sceni. Dok se na ovim prostorima manipuliše sa stradanjima, i negira i genocid od prije dvije i po decenije i nešto više od pedeset godina, svjetske zvjerke u sjećanje prizivaju masovna stradanja od prije cijelog vijeka. Ovo svjedoči da ćemo još dugo čekati na razrješenja, te da će ovakvi događaji uvijek plivati u sferama dnevnih politika i služiti za kusuranja ili potpaljivanja vatre.

Za mnoge neočekivano, novi američki predjsenik Džo Bajden objavio je da: „Amerikanci odaju počast svim Jermenima koji su poginuli u genocidu započetom prije tačno 106 godina“.

Bajden se ovim riječima postavio u odnosu na podatke da je u Osmanskom carstvu tokom i poslije Prvog svjetskog rata ubijeno 1,5 miliona Jermena. Jermeni nemaju dvojbi – u pitanju je genocid.

Za Jermene je 24. april 1915. početak masovnih deportacija i masakra u kome su turske snage ubile 1.5 miliona njihovih sunarodnika. Za Turke, kako to obično biva u ovakvim pričama, ta brojka je znatno manja između 250.000 i 500.000 ljudi i vezana je za ratna djelovanja u kojima su stradale obje strane. Ankara i dalje insistira da je to bila ratna tragedija koja je pogodila i Turke u istoj meri kao i Jermene. Po njima nema ni govora o genocidu.

U  međunarodnoj javnosti neki su već odavno usvojili priču o genocidu. Na stogodišnjici ovog događaja u Jerevanu prisutni su bili Fransoa Olan, tadašnji predjsenik Francuske i Vladimir Putin, i tada i danas neprikosnovena figura u Rusiji. Evropski savjet je 2001. priznao genocid u Jermeniji, a među zemljama koje ga priznaju su između ostalih: Argentina, Austrija, Belgija, Brazil, Kanada, Njemačka, Italija, Grčka, Danska, Češka, Švajcarska, Vatikan…

SAD se držala podalje od ove teme, a Bajden je prvi američki predsjednik koji je u ovom kontekstu iskoristio riječ „genocid“. Otkuda je došlo prestrojavanje američke politike, pitaju se mnogi. Status Turske kao članice NATO-a i dugogodišnjeg regionalnog saveznika sprečavao je američke predsjednike u formalnom imenovanju doađaja iz 1915. kao genocida, ali odnosi između Vašingtona i Ankare se očigledno mijenjaju. Navodno se Bajden, u svojim prvim danima vođenja američke administracije, na ovaj način razračunava sa još jednim u nizu autokrata.

Turski predsjednik Taip Redžep Erdogan izjavio je da američki predsjednik daje neosnovane izjave, nepravedne i suprotne realnosti. „Mislimo da su te riječi ubačene u izjavu poslije pritisaka jermenskih radikalnih grupa i antiturskih krugova. Ipak, to ništa ne mijenja u destruktivnom uticaju tih riječi za odnose između dvije zemlje”, rekao je Erdogan. Turski i američki predsjednik, inače djelovi iste alijanse, trebalo bi da se sastanu u julu ove godine, na margini samita NATO-a u Briselu. Kako će sve izgledati i da li će ova tema biti na tapetu, saznaćemo uskoro.

Za Erdogana možemo tvrditi sve, osim da je naivan. Kada je njegov kolega potegao sto godina star problem, jednom prostom rečenicom turski predsjednik je prizvao sve duhove koji se gomilaju oko ideje bijele Amerike. „Ako kažete genocid, onda treba da se pogledate u ogledalo, pa onda sudite. Indijanci! Ne moram ih ni pominjati. Ono što se dogodilo je jasno“.

Zaista, vjerovatno najpodmukliji genocid koji je prošao ispod radara modernog svijeta desio se preko Atlantika, odakle sada stižu osude.

Nekoliko vjekova ubijanja, borbi, zakulisnih radnji  pregovora svelo je populaciju sjevernoameričkih starosjedilaca, domorodaca sa brojki između pet i petnaest miliona (u zavisnosti od izvora) na nešto preko 200.000. „Pitomi ljudi od kojih nema boljih na cijelom svijetu” pisao je Kristifor Kolumbo španskom kralju i kraljici po dolasku na američko tlo. U naredna tri vijeka komad po komad indijanske zemlje je otiman, a oni koji nijesu završili u rezervatima mogli su biti „lovljeni kao životinje”.

Ovakva politika je dolazila sa samog vrha, a najopasniji protivnik onih u čiju je zemlju došao, bio je američki predsjednik Endrju Džekson ili Oštri nož jezikom starosjedilaca.

On je dugo bio zagovornik Indian Removal Act-a (Zakon o preseljenju Indijanaca). Kao vojni general, proveo je godine vodeći brojne brutalne kampanje koje su rezultirale prenosom stotina hiljada hektara indijanske zemlje bijelim farmerima. Kao predsjednik, 1830. godine potpisao je Zakon o preseljenju Indijanaca.

Na terenu, naravno, stanje je bilo još brutalnije nego na papiru. Ostali su brojni zapisani tragovi poput proglasa guvernera Kolorada Džon Evansa kojim je ovlastio bijelo stanovništvo te savezne države da „grupno i pojedinačno, nemilosrdno progone neprijateljske Indijance” i da izbjegavaju one koji su se povinovali zakonima bijelog čovjeka. Dokumenata, koja su na ovaj način ozvaničavali lov na američke starosjedioce, ne nedostaje u istoriografiji. Nedostaje etiketa – genocid.

Kolonijalne sile su često povezivane sa zločinima gigantskih razmjera. Do 2015. godine bilo je nezamislivo da neka od njih sjedne sa svojim bivšim kolonijama za pregovarački sto. Dobro su poznata zbivanja oko Holokausta, genocida nad Jevrejima,  i „iskupljenja“ moderne Njemačke države. Ova zemlja učinila je korak dalje i te 2015. godine. Prihvatila je činjenicu da je u osvit XX vijeka počinila genocid nad dva afrička plemena na teritoriji današnje Namibije. Njemačke kolonijalne snage brutalno su tada ugušile pobune dva glavna naroda u zemlji, Herero i Nama. Ubistva, protjerivanja, logori, odsijecanje od izvora vode… Procjenjuje se da je stradalo 65.000 od 80.000 Herera i vjerovatno 10.000 od 20.000 Nama. O brutalnim akcijama Njemaca svjedoče riječi generala Lotara fon Trote: „Unutar njemačkih granica će svaki Herero – sa oružjem ili bez njega, sa stokom ili bez nje – biti odstrijeljen. Više ne primam žene i djecu, otjerajte ih nazad njihovom narodu i dozvolite da se i na njih puca“. Za malo više od sto godina Njemačka je uspjela da preokrene stvari. I porodica zloglasnog generala se u Namibiji 2007. godine izvinila i izrazila veliku sramotu koju osjeća zbog postupaka svog pretka.

Nažalost ovo je rijedak primjer suočavanja sa prošlošću.

Tokom dva svjetska rata akcije i gore od onih nad Jermenima, Herero i Namama bile su skoro pravilo. Kulminiralo je sa akcijama vezanim za „konačno rješenje“ u kojima je nestalo oko šest miliona Jevreja.

Ni naši prostori, znamo, nijesu bili izuzeti od ovakvih akcija. Još uvijek se problematizuju i Jasenovac i Srebrenica iako je slika veoma jasna. Ivo Goldstein, koji je napisao knjigu o ustaškom logoru za vrijeme NDH, smatra da istinu znaju svi koji to žele. On u intervjuima redovno podsjeća da je popisano nešto više od 83.000 žrtava, ali smatra da je ukupan broj stradalih Srba, Jevreja, Roma i političkih protivnika, antifašista, Hrvata, Bošnjaka (Muslimana) i pripadnika drugih jugoslovenskih naroda, u Jasenovcu između 90 i 100.000. Sa preko 8.000 srebreničkih žrtava se kalkuliše češće zbog svježine tih rana i problematičnih odnosa koji još vladaju politikom ovog dijela Evrope. Problematizovanje Srebrenice živimo i ovih dana dok čekamo ishod skupštinskog razrješenja ministra pravde Crne Gore zbog negiranja ovog genocida.

Dok se političari bave semantikom, genocidi se dešavaju. Na svim meridijanima. Zločin nad Rohinjama u Mjanmaru je već previše dugo medijska vijest. Međunarodni krivični sud istražuje tu zemlju zbog zločina protiv čovječnosti. Različiti izvori navode da je u Mjanmaru  u akcijama izvođenim tokom 2017. godine stradalo najmanje 6.700 pripadnika ove muslimanske manjine. U istom period Ljekari bez granica su zabiježili oko 700.000 raseljenih. Brojke raseljenih se mijenjaju iz dana u dana, a svijet brinu najnovija dešavanja u toj zemlji. Nakon puča, mnogi misle da dolaze novi teški dani za Rohinje.

U nekoliko zona u Južnom Sudanu 2016. godine je sprovođen proces etničkog čišćenja, koji se manifestovao kroz ekstremnu glad, kolektivna silovanja i uništavanja sela. Južni Sudan je postao država 2011. godine, da bi ga dvije godine nakon toga zahvatio plamen građanskog rata u kojem su se sukobile snage lojalne predsjedniku Salvi Kiiru, koji je pripadnik naroda Dinka, i pristalice njegovog ranijeg potpredsjednika Rika Mašara, iz naroda Nuer. U sukobima u Južnom Sudanu poginulo je na hiljade ljudi a više od 1,5 miliona bilo je primorano da napusti svoje kuće.

Na dalekom istoku ekstremisti iz tzv. Islamske države počinili su genocid nad Jazidima, te zločine protiv čovječnosti, etničko čišćenje i ratne zločine nad drugim manjinama – hrišćanima, Turkmenima, Šabacima… navodi se u izvještaju Sajmon – Skjot centra za sprečavanje genocida.

Slične priče stizale su u novije vrijeme i iz Darfura. Najsvježiji primjer je, po raznim izvorima, diskriminatorski i nasilan odnos Kine prema Ujgurima, pripadnicima muslimasnke manjine.

Najnovija vijest vezana za ovaj slučaj je da se Novi Zeland povukao od nazivanja kineskog zlostavljanja Ujgura genocidom. Dok su zemlje poput Kanade, Holandije i naravno SAD-a odavno ovo deklarisale kao genocid, parlament Novog Zelanda raspravljaće o kršenju ljudskih prava od strane Kine. Dok se šalju oštre note Kini, Ujguri su i dalje na meti Pekinga.

Američko-turske političke igre oko genocida nad Jermenima i američkim starosjediocima prizivaju ružna sjećanja i ponavljaju stare šablone. Samo u dvadesetom vijeku, stručnjaci smatraju da je između 60 i 120 miliona ljudi na neki način osjetilo brutalnost genocida izvođenih „u ime naroda”. Najžalosnije je što svijet danas nije ništa skloniji intervenciji radi sprečavanja budućeg genocida nego što je to bio slučaj prije jednog vijeka. To što poneki visoki zvaničnik vidi trn u tuđem oku na kraju se svede na političarenje. Nevine žrtve i dalje čekaju pravdu.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

NOVE MAPE PREKRAJANJA BALKANA: Umjetnost (ne)postojanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema medijskim izvještajima „non-paper“ dokument koji je Janez Janša navodno poslao predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“

 

Ovoga jula Slovenija preuzma predsjedavanje Evropskom unijom. Da li će njeno predsjedavanje proći u tonu onoga što smo posljednjih dana dana mogli čitati na portalima, prije svega iz Slovenije i BiH, znaćemo za nekoliko mjeseci.   Sigurno je: odaslate su strašne poruke. Različiti akteri ih tumače na različite načine. A šta se desilo?

Bosanski, a potom slovenački i mediji regiona prenijeli su vijest o navodnom postojanju non-paper izvještaja koji je slovenački premijer Janez Janša adresirao na Brisel.

Prema medijskim izvještajima, ovaj dokument koji je navodno poslat predsjedniku Evropskog vijeća Šarlu Mišelu, je svojevrsna pandorina kutija u kojoj je zapisana posljednja epizoda „raspada Jugoslavije“.

Prema portalima ovaj neformalni dokument govori o promjeni granica na zapadnom Balkanu, između ostalog o raspadu dejtonske BiH, stvaranju velike Srbije, Hrvatske i Albanije, ali i o promjenama granica Crne Gore, sjeverne Makedonije i Kosova. Ima i onih, koji poput slovenačkog novinara Mirka Majera smatraju da je priča oko dokumenta nastala u kuhinji obavještajnih službi. Slično nastupa i sam Janša.

Slobodna Bosna prenijela je i „detalje“ po kojima se za rješavanje kosovskog pitanja predlaže razmjena teritorija koja je bila osnova pregovora između predsjednika Srbije Aleksandra Vučića i bivšeg predsjednika Kosova Hašima Tačija. Predviđa se mogućnost otcjepljenja Republike Srpske, pripajanje dijelova Crne Gore i Sjeverne Makedonije s albanskom većinom u Albaniji, i priključenje zapadne Hercegovine Hrvatskoj. Plan ima i rezervnu varijantu – da se formiraju tri nacionalne republike u Bosni i Hercegovini.

Janša je putem Twittera negirao postojanje dokumenta i istakao da Slovenija ozbiljno traži rješenja za razvoj regije i perspektivu EU zemalja zapadnog Balkana, a da se ovakvim pisanjima pokušava osujetiti njen cilj.

Stvari postaju izuzetno opasne, ali i mutne. Mišelova kancelarija je navodno potvrdila prijem dokumenta novinaru slovenačkog Dela da bi kasnije negirala njegovo postojanje. Da li postoji dokument, sada je već manje važno, jer je očigledno da ideje koje bi se mogle naći u nekom takvom izvještaju postoje u glavama mnogih, i to ne samo regionalnih nacionalista, već i onih sa briselskih adresa.

Slovenački premijer, navode portali iz neimenovanih izvora, nije usamljen u svojim naporima da prekraja granice. Navodno podršku ima u političarima Mađarske, Hrvatske i Poljske, a zeleno svjetlo planu bi navodno dale i Austrija i Francuska.

Glasnogovornik Evropske unije Peter Stano izjavio je da je stav Brisela po pitanju eventualnih promjena granica na Zapadnom Balkanu nepromijenjen. I jasan.

„Ništa ne bi trebalo mijenjati kada su u pitanju granice na Zapadnom Balkanu. Treba raditi na regionalnom pomirenju i saradnji, što je i logika evrointegracionog procesa. Sva otvorena pitanja među državama treba rješavati u procesu koji ne zalazi u opasne teritorije, a koji se oslanja na zakone i principe EU”, rekao je on na redovnoj konferenciji za medije u Briselu.

Po njemu, Evropska komisija nema zvanične informacije o prispjeću, niti sadržaju non papera.

„Ideje koje se predlažu u navodnom non-paperu kojeg je u Brisel uputio slovenački premijer Janez Janša, nisu ni nove, a nisu ni Janšine. On je iskorišten od većih igrača da ih prezentira budući da Slovenija od jula predsjedava Evropskom unijom.“ Ovo je u razgovoru za srbijansku Novu TV rekao Balša Božović, nekadašnji blizak saradnik bivšeg predsjednika Srbije Borisa Tadića, a odnedavno predsjedavajući Izvršnog odbora Regionalne akademije za razvoj demokratije. „Zalagati se za takvo rješenje situacije u regiji, znači, sasvim sigurno, novi rat, teži i krvaviji od onog 90-ih godina, koji bi zahvatio sve države, uključujući i Sloveniju. Ako neko misli da se podjela, odnosno prestanak postojanja Bosne i Hercegovine i Crne Gore može izvesti bez rata, taj se grdno vara“, upozorio je Božović. On je rekao da se ovakve ideje oslanjaju na politiku Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića, ideju preseljenja naroda, entičkog „čišćenja“.

Politički analitičar Davor Đenero za All Jazeeru je izjavio da je skandalozna vijest o tome da unutar institucija EU navodno kruži neslužbeni dokument u kojem se iznosi prijedlog da bi prostor Balkana trebalo preurediti i to  tako da se pusti na volju konceptima „velikih država”, a da se zemlje poput Crne Gore ili Bosne i Hercegovine ostave na milost i nemilost velikodržavnim nacionalizmima.

Po njemu eventualno postojanje ovakvog dokumenta ima i vrijednosnu dimenziju koja se tiče unutrašnjih odnosa Unije, ali i geopolitički aspekt, koji govori o uticaju onih snaga koje sistemski nastoje podrivati Uniju.

Iz Ambasade SAD-a u BiH su za klix.ba rekli da ne žele spekulisati o navodnim izjavama slovenačkih zvaničnika i istakli da je stav SAD-a o ovom pitanju dobro poznat i ostaje nepromijenjen. „Mi smo privrženi principima Dejtona – Bosna i Hercegovina je demokratska, multietnička, suverena i nezavisna država s neupitnim teritorijalnim integritetom. Što se tiče statusa BiH, tu nisu bitna mišljenja o njemu, nego činjenice i međunarodno pravo. Teritorijalni integritet i suverenitet BiH garantovani su Dejtonskim mirovnim sporazumom“, kazali su iz Službe za odnose s javnošću Ambasade SAD-a u BiH i posebno precizirali da ni Dejton, ni Ustav BiH ne daju pravo na otcjepljenje nijednom od dva entiteta. Svako djelovanje usmjereno na razgradnju BiH je kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma.

(Ne)postojanje izvještaja je pokrenulo niz reakcija, među kojima je i poziv Željka Komšića slovenačkoj ambasadorki u BiH Zorici Bukinac na razgovor u Predsjedništvu  BiH.

Regionalna televizija N1 izvijestila je da je Bukinac u razgovoru istakla da se slovenačka politika prema BiH nije promijenila te da Slovenija podržava evropski put BiH.

U međuvremenu na Tviteru osviću nove mape Balkana. Premijer Slovenije Janez Janša na svom je nalogu objavio mapu podjele država zapadnog Balkana po etničkim linijama i napisao: „Lažna karta koju po Balkanu širi mreža Drage Kosa i Tanje Fajon.“ Na to mu je nedvosmisleno odgovorila Fajon, koja je članica Evropskog parlamenta ispred slovenačkih Socijaldemokrata. „Lažete Janša! Jako štetno i neodgovorno prema Sloveniji, njenim državljanima i jugoistoku regije.“

Opozicija u Sloveniji traži odgovore od Janše i predsjednika Boruta Pahora o „prekrajanju granica“ na Zapadnom Balkanu. Janša im je odgovorio. Naravno, na Tviteru: „Rado ćemo razgovarati o ne-dokumentu na ne-sjednici, ali mora ga sazvati ne-stranka. Socijaldemokrate su potpuno podivljale. Bez ideja, programa, koncepata, vođstva – samo histerija koju čak i izvoze.“

Radi šire i tačnije slike, valja se vratiti mjesec dana unatrag. Milorad Dodik je još u martu pominjao neimenovanog političara koji je pitao o mogućnosti mirnog razlaza BiH. Identitet ovog političara otkrili su druga dva člana predsjedništva Željko Komšić i Šefik Džaferović.

Oni su za medije potvrdili da je slovenački predsjednik Borut Pahor tokom martovske posjete Sarajevu pitao da li se „mogu mirno razići u BiH.“ Na ovo pitanje obojica su slovenskom predsjedniku odgovorili kako od mirnog raspada BiH, nema ništa. Dodik je i prije par dana, kao i tada, potvrdio kako vjeruje u tu mogućnost. „Uporno smo u iščekivanju trenutka kada ćemo mirni razlaz učiniti realnim“, kazao je Dodik na konferenciji za novinare trinaestog aprila u Istočnom Sarajevu.

„Svakome u Evropi ko zamišlja da će mirnom podjelom BiH završiti raspad Jugoslavije, treba poručiti da je taj raspad završen i da se poigravanje granicama u regionu ne može završiti mirno i bez ozbiljnih posljedica po čitavu Evropu“, rekao je za slovenski list Delo prije par dana Željko Komšić. „Što se tiče pitanja predsjednika Republike Slovenije o mogućnosti mirnog razlaza Bosne i Hercegovine, mogu potvrditi da je predsjednik ovo pitanje izrazio, ali to nisam shvatio kao njegov stav, već kao neku vrstu zabrinutosti“, rekao je Komšić.

Dodik je ovih dana produbio jaz: „Pomenuti razgovor s Pahorom, koji je spomenuo gospodin Komšić, nije jedini na kojem mi pričamo na taj način. I toga je sve više”. Dodik je optužio Komšića da je htio da unaprijed obeshrabri sve one koji pričaju na temu razlaza. „Još misle da će to biti tabu tema o kojoj ne smije niko da progovori” – rekao je Dodik.

Da je pitanje o razlazu na sastanku slovenačkog predsjednika i trojice članova predsjedništva BiH bilo u drugačijem duhu potvrđuju i u saopštenju iz Pahorovog kabineta. U njemu stoji da je Pahor zagovornik BiH, njenog teritorijalnog integriteta, evropske perspektive i mirnog razvoja, te da želi da ona što prije postane članica EU.

„Predsjednik Pahor redovno upozorava protiv ideja o raspadu BiH i prekrajanju granica na Zapadnom Balkanu. U tom kontekstu, zbog zabrinutosti zbog ovih ideja je i postavio pitanje za sagovornike, sva tri člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kada je početkom marta posjetio Sarajevo”, rekao je.

Iz kabineta navode da je na sličnu temu Pahor govorio u svom obraćanju Parlamentu Republike Sjeverne Makedonije 25. septembra 2020. „Ako nema proširenja, teza da raspad bivše Jugoslavije još nije gotov i da je neophodno uspostaviti etničke granice umjesto postojećih polako će zavladati u ovom regionu. Iz istorijskog iskustva znamo da je vrlo malo šansi da se takav proces odvija na miran način bez sukoba koji bi takođe mogli ugroziti sigurnost i stabilnost u jugoistočnoj Evropi uopšte”, govorio je tada Pahor.

Ideje, riječi, djela… Očigledno je da ideje o novim mapama postoje. Bez obzira da li su riječi stavljene na non-paper ili neki drugi izvještaj i odaslate gdje su trebale biti odaslane, ostale su izgovorene. I materijalizovale ideju koja će zauvijek ostati u javnom prostoru. A vrijeme?  Iz iskustva znamo da ono nije uspjelo okruniti „velike balkanske ideje“. Sada, više nego ikada, treba povesti računa da nakon ideja i riječi na red ne dođu djela. Na našim prostorima tanka je linija između djela i nedjela kada su razgraničenja u pitanju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo