Povežite se sa nama

SVIJET

Nemoć nametnute tišine

Objavljeno prije

13 godina

na

global-nelson-mandela-buria

Kada je pisac ovih redova došao 1979. godine u Lusaku, glavni gradu Zambije, u kući koju je naslijedio od kolege iz stokholmskog dnevnika Dagens Niheter, zatekao je u radnoj prostoriji zidove oblijepljene posterima na kojima je tražena sloboda za južnoafričkog revolucionara Nelsona Mandelu. Te postere je poslije tri godine naslijedio neko drugi, a Mandela utamničen od 1962. godine nastavio je da robija u zatvoru Južne Afrike, zemlje koja je tada pod vlašću manjinskih bijelaca imala sistem aparthejda, bezdušne politike po kojoj su južnoafrikanci bijelci, crnci i potomci doseljenika iz Južne Azije bili obavezni da žive odvojeno.

Mandela je zajedo sa još osmoricom saboraca iz Afričkog nacionalnog kongresa (ANK) 1964. godine optužen za sabotažu i oružanu pobunu protiv države aparthejda. Priznao je sabotažu ali je negirao da se zavjerio da nasilno obori vladu. Proveo je narednih 18 godina u bijednim uslovima na ledenim vjetrovima šibanom ostrvu Roben (Robben Island) u Atlantskom okeanu ispod Kejptauna i još šest u obližnjem zatvoru na kopnu, Polsmur.

Zatočeni Mandela je postao lice globalne kampanje protiv aparthejda, a u Južnoj Africi, zbog zabrane objavljivanja njegovih fotografija, malo ko je znao kako on izgleda. Tako je postao svojevrsna mitska figura. Mandeline poruke i učenja su, kao i ostalih aktivista ANK, bila zabranjena. Nošenje Mandeline slike ili javno pominjanje njegovog imena značilo je teško kažnjavanje, mučenje ili zatvorsku kaznu. Knjige o Mandeli su bile zabranjene, osim onih koje su ga pominjale kao teroristu.

U maksimalno obezbijeđenim zatvorima Mandela je svakih šest mjeseci mogao da prima po jednog gosta, uglavnom iz najbliže porodice i veoma cenzurisano pismo. Mandela je jednom ispiričao kako je ranih 1980-ih, dok je još bio na Roben Ajlendu, odveden na kopno u Kejptaun radi medicinske kontrole. Tada su mu čuvari dozvolili da se nekoliko minuta prošeta plažom. Na plaži je najčuveniji zatvorenik na svijetu bio potpuno nepoznat.

Način na koji je država nastojala da izbriše predstavu o Mandeli, njegovim riječima i imenu, samo je povećala njegovu slavu. Ta nametnuta tišina nije mogla da ućutka novu, nastajuću generaciju protivnika aparthejda krajem 1970-ih i početkom 1980-ih u Južnoj Africi i u inostranstvu.

Krajem 1960-ih spoljno krilo ANK pokrenulo je globalni pokret kako bi kampanja protiv aparthejda dobila novi zamah, energiju i usredsređenje. Nelson Mandela je postao lice te nove globalne kampanje. Njegovo oslobađanje iz zatvorske ćelije postalo je glavni cilj borbe protiv aparthejda.

Kampanja Oslobodite Mandelu je u zapadnom svijetu, u Istočnom gotovo i da nije bilo potrebno da bude vođena, bila jedan od najefikasnijih globalnih medijskih pokreta. U nju su se uključile svjetske ličnosti poput britanskog filozofa Bertranda Rasela, francuske književnice Simon de Bovoar ili sovjetskog pjesnika Ilje Erenburga. U Velikoj Britaniji, koja je svojevremena bila kolonijalna sila Južne Afrike, održavana je godišnja Biciklistička trka za Mandelu. U Holandiji, iz koje su poticali Buri, pripadnici bijelog plemena u Južnoj Africi, izdali su Mandelin novčić kao revolt na poznati južnoafrički zlatnik Krugerand. U Sjedinjenim Američkim Državama je formiran komitet Otključajte zatvore aparthejda na čijem je čelu bio crni glumac, komičar, televizijski producent i aktivista Bil Kozbi.

Sredinom 1980-ih su muzičari poput Brusa Springstina i Majlsa Dejvisa doprinosili pokretu antiaparthejda. Pjesma Oslobodite Nelsona Mandelu postala je hit na Top 10 u Velikoj Britaniji. Koncert u Londonu 1988. povodom Mandelinog 70. rođendana bio je veliki muzički događaj.

Mandelino oslobađanje iz zatvora 11. februara 1990. direktno je vodilo do kolapsa vlasti bijelaca. Njegov izbor za predsjednika Južnoafričke Republike zatvorio je crno i gorko poglavlje i označilo konačnu pobjedu multirasizma.

No Mandelina životna priča je išla dalje od njegove uloge oslobodioca Južne Afrike. Tokom deset godina otkako se povukao iz javnog života poslije jednog petogodišnjeg predsjedničkog mandata, Nelson Mandela je dijelio vrijeme između kuće u jednom od najbogatijih predgrađa Johanesburga i doma svojih predaka u Kunuu, selu u provinciji Istočni Kejp. Upućeni kažu kako kontrast ne može biti oštriji. U prvom domu njegovi susreti su bili lordovi randa (južnoafričke monete), rudarski magnati i bankari koji su izgradili prosperitetni grad i najveću nacionalnu privredu na afričkom kontinentu, sve iz obilatih rezervi zlata u tlu pod njima. Na drugoj strani su bili crnci, seljaci koji žive u okruglim kolibama od blata i trske na brdima ogoljenim od vjetra u pejzažima koji su se jedva promijenili tokom vjekova, a kamoli za dvije decenije od kraja aparthejda.

Nemoguće je dovoditi u pitanje Mandelino dostignuće da povuče Južnu Afriku sa ivice građanskog rata početkom 1990-ih i postigne miran kraj trovjekovne dominacije bjelaca. Ali nije malo onih koji pitaju kakvu je zemlju on ostavio. Uprkos 10 godina tzv. afirmativne akcije za ,,ekonomsko jačanje crnaca” da bi bila preinačena ravnoteža, Južna Afrika ostaje jedno od najnepravednijih društava gdje bijelci kontrolišu velike djelove nacionalne privrede. U prosjeku bijelo domaćinstvo zarađuje šest puta više nego crnačko i gotovo jedan od trojice crnaca je nezaposlen nasuprot jednom među 20 bijelaca.

Kritičari smatraju da su takvi odnosi posljedica sporazuma iz 1994, kada je okončana gotovo poluvjekovna vladavina aparthejda, a Mandela izabran za prvog crnog predsjednika Južne Afrike.

Među akademicima, opšte je prihvaćeno da je u pregovorima sa predstavnicima bjelačke manjine isuviše bio usredsređen na potragu za političkom nego ekonomskom moći. Otuda se, kažu, na večerinkama bogatih bijelaca moglo čuti: ,,Daćemo im pravo da glasaju, ali ćemo zadržati banke”.

Vilijem Gumede, profesor na Poslovnoj školi Univerziteta Vitvatersrand u Johanesburgu, rekao je da je pogrešno tvditi da se Mandela prodao. ,,Međutim, ekonomski pregovori nisu bili čvrsti u toj mjeri poput političkih”, izjavio je on. U ANK su mislili da je potrebno ugrabiti političku moć, nakon čega će se ona transformisali u ekonomiju. Bila je to, pokazalo se, pogrešna računica.

Mandela i de Klerk su zajedno 1993. dobili Nobelovu nagradu za mir. Mandela je ovjekovečen u vitražu u ogromnoj Regina Mundi crkvi u Sovetu; statue na kojima je on prikazan kako pleše, boksuje ili sa uzdignutom pesnicom postavljene su širom zemlje. Konačno, u 2012. centralna banka je na 20. godišnjicu Mandelinog puštanja iz zatvora, izdala set novčanica sa njegovim likom.

Mandela nije i ne treba da bude pošteđen kritike, ali njegova veličanstvena borba protiv aparthejda, njegova posvećenost idealima zajedničkog života raznih rasa, mogu izdržati svaki sud. I mogu biti temelj za izgradnju budućnosti za vjekove.

Možda nijeste znali

Nelson Mandela je bio ličnost međunarodnog renomea i mnogi detalji iz njegovog života i karijere bili su poznati javnosti. Evo šest stvari koje možda niste znali u vezi pokojnog Južnoafričkog lidera.

1.Bio je veliki ljubitelj boksa. U mladosti je volio da boksuje i trči na duge staze. I tokom 27 godina u zatvoru svakog jutra je vježbao. „Nisam uživao u nasilnom aspektu boksa koliko u taktičkom. Intrigiralo me je na koji način bokseri pokreću svoje tijelo kako bi se zaštitili, kako koriste strategiju za napad i povlačenje, regulisanje kretanja koraka tokom meča”, napisao je u autobiografiji pod nazivom Dug put do slobode.

2. Njegovo originalno ime nije Nelson. Rolilala Mandela je imao devet godina kada mu je nastavnik u metodističkoj školi, koju je pohađao u Kunuu u Južnoj Africi, dao englesko ime – Nelson – u skladu sa običajem da se đacima daju hrišćanska imena. U Južnoj Africi i drugim djelovima kontinenta je bio običaj da se ljudima daju engleska imena kako bi strancima bilo lakše da ih izgovaraju. Rolilala na jeziku plemana Ksosa, bukvalno znači „čupanje grane drveta”, ali je kolokvijalno značenje „nestaško”.

Njegovo kršteno ime je Dalibunga, što znači „osnivač Bunge”, tradicionalnog vladajućeg organa Transkeja – seoske oblasti u kojoj je rođen. U Južnoj Africi Mandela je često nazivan po imenu svog klana – Madiba – koje su Južnoafrikanci koristili iz poštovanja.

3. Mandela se u SAD do 2008. nalazio na listi osumnjičenih za terorizam. Prije toga, zajedno sa drugim liderima ANK, Mandela je smio da posjećuje SAD uz posebnu dozvolu državnog sekretara, zato što je tu partiju bivša aparthejd vlada Južne Afrike bila označila kao terorističku organizaciju. Predsjednik Ronald Regan je prvi postavio ANK na listu osumnjičenih za terorizam tokom 1980-ih.

4. Mandela je zaboravio naočare kad je 11. februara 1990. pušten iz zatvora. On i njegova tadašnja supruga Vini odvedeni su u centar Kejptauna kako bi se obratili ogromnoj, euforičnoj masi ljudi. Kad je izvadio tekst govora, shvatio je da je zaboravio naočare i morao je da ih pozajmi od Vini.

5. Pošto je otišao u ilegalu zbog aktivnosti ANK, vještine Mandele da izbjegne bezbjednosne službe donijele su mu nadimak „crni Pimpernel”, prema romanu „Ljubičasti Pimpernel”, britanske baronese mađarskog porekla Eme Ortci o heroju sa tajnim identitetom. Prerušen u šofera, baštovana i glavnog kuvara neprimjetno je putovao širom zemlje. Nije objavljeno kako je otkriven i uhapšen.

6. Mandela je imao je advokatsku kancelariju, ali su mu bile potrebne godine da diplomira pravo. Studirao je pravo tokom 50 godina, od 1939, i pao je na gotovo polovini kurseva koje je pohađao. Istrajao je u naporima i diplomirao pravo u zatvoru 1989.

Susret na sahrani

Istorijsko rukovanje presjednika SAD i Kube Baraka Obame i Raula Kastra na komemoraciji Mandeli u utorak u Johanesburgu, je sigurno ono što bi Nelson Mandela želio. Kastrov osmijeh kada je Obama krenuo da se rukuje sa njim kada je izlazio da održi govor na ceremoniji za mnoge Kubance je predstavljao signal pomirenja, poslije više od pola vijeka gorkih ideoloških i političkih razmimoilaženja između dvije države čije obale razdvaja samo oko 160 kilometara. „Možda američki i kubanski predsjednik ovim rukovanjem pokazuju kako je posao koji moraju zajedno da obave mnogo lakši od borbe Južne Afrike protiv aparthejda”, izjavila je Julia Svig, direktorka Latinoameričkih studija pri Savetu za spoljne poslove u Njujorku. Tokom Mandelinih 27 godina u zatvoru, Fidel Kastro je predstavljao vodeći glas protiv aparthejda kada su se neki svjetski lideri ustezali da govore.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

Izdvojeno

POZADINA PROTESTA U KIJEVU: Igra Zelenskog koju EU prihvata a SAD ignorišu

Objavljeno prije

2 dana

na

24 Jula, 2026

Objavio:

Predsjednik Ukrajine želi biti najpopularniji vojni vođa i ne trebaju mu rivali. U februaru 2024. godine smijenio je Valerija Zalužnog, tadašnjeg vrhovnog komandanta Oružanih snaga, jer je postao opasno popularan. Sadašnja rekonstrukcija visoke vojne komande, započela je 16. jula, kada je Volodimir Zelenski smijenio bivšeg ministra odbrane Mihaila Fedorova, čije je najveće dostignuće  to što je dao izglede za vojnu pobjedu nad Rusijom. Ključna greška Zelenskog je u tome što nije predvidio da će mladi (35 godina), inteligentni Fedorov postati toliko popularan u tako kratkom vremenu

 

 

 

Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski je 21. jula obavijestio Olexandra Syrskyja, vrhovnog komandanta Oružanih snaga, da je smijenjen i da je na njegovo mjesto došao visokorangirani komandant Generalštaba Mikhail Drapaty. Već 22. jula je objavljeno da je smijenjen i načelnik Generalštaba Andrii Hnatov, a da ga je naslijedio njegov zamjenik Ihor Skybiuk. Ova rekonstrukcija visoke vojne komande, započela je 16. jula, kada je predsjednik smijenio bivšeg ministra odbrane Mikhaila Fedorova. Čini se da visoki zvaničnici, koji su lišeni svojih pozicija, to nisu očekivali.

Olexandr Syrsky  je 20. jula, kada je postalo jasno da ulične akcije podrške Mikhailu Fedorovu neće same od sebe nestati, objavio članak u glavnom vojnom časopisu Ukrajine. Objasnio je da nije imao sukob s Fedorovim i da je bio veoma iznenađen kada je ministar odbrane spomenuo njihov lični sukob kao glavni uzrok njegove smjene. Syrsky je zamolio Fedorova da mu oprosti ako je stekao takav utisak, uvjeravajući ga da su svi njihovi sukobi isključivo nastali iz želje da se bolje bore protiv Rusije. On je zamjerio bivšem ministru odbrane što se previše koncentriše na dronove i potcjenjuje važnost artiljerijskih sistema i drugog tradicionalnog oružja. Obećao je da će kao vrhovni komandant Oružanih snaga nastaviti jačati vojne kapacitete Ukrajine.

Sljedećeg dana, Olexandr Syrsky je izgubio tu mogućnost. A 22. jula je objavljeno da su se njegove  pristalice pomiješale na ulicama sa demonstrantima, koji su zahtijevali povratak Fedorova.

Takav savez mora izgledati prilično čudno jer je, suprotno onome što je Syrsky  naveo  u svom članku, bilo opšte poznato da je on u sukobu sa Fedorovom. Njihovo neslaganje, uzrokovano različitim pristupom razvoju vojnih snaga, počelo je i prije nego što je Fedorov postao ministar odbrane. Kao prvi potpredsjednik vlade zadužen za razvoj digitalnih tehnologija, Fedorov je insistirao na pretvaranju dronova u glavno oružje rata. Takve prijedloge su kritikovali visoki vojni lideri. Kada je u januaru 2026. Fedorov imenovan za ministra odbrane, smatralo se da je glavna namjera Zelenskog bila da iskoristi Fedorova za obuzdavanje uticaja  Syrskog.

Predsjednik želi biti najpopularniji vojni vođa i ne trebaju mu rivali. U februaru 2024. godine smijenio je Valerija Zalužnog, koji je tada bio vrhovni komandant Oružanih snaga, jer je postao opasno popularan. Sirski koji je zamijenio Zalužnog, nije davao razloga za istu zabrinutost, ali u slučaju da to postane ozbiljan problem za predsjednika, Fedorov bi lako mogao stvoriti osnovu za Sirskovo smjenjivanje. U međuvremenu, sukob između Sirskog i Fedorova učinio je Zelenskog konačnim autoritetom u svim pitanjima vezanim i za vojno snabdijevanje i za strategiju na bojnom polju.

Ključna greška Zelenskog bila je u tome što nije predvidio da će Fedorov postati toliko popularan u tako kratkom vremenu. U januaru se trenutna situacija nije mogla predvidjeti, jer se činilo da je američki predsjednik Donald Trump zainteresiran za sklapanje saveza s Rusijom. Međutim, izgubio je takve namjere. Možda neće imati ništa protiv preuzimanja kontrole nad ruskim izvozom nafte i plina, ali više nema potrebe da Rusiju smatra mogućim geopolitičkim partnerom. Zato je početkom marta Ukrajina dobila američke podatke svemirske obavještajne službe i pomoć vojnog sistema umjetne inteligencije za duboke zračne napade na industrijske i infrastrukturne objekte. Neposredno prije toga, Elon Musk je isključio Starlink za sve ruske korisnike, što je otežalo operacije dronova iza linija fronta za ruske snage. Osim toga, zahvaljujući Fedorovoj koncentraciji na dronove, njihov broj u ukrajinskim trupama se naglo povećao, a Ukrajina je postala  superiorna u količini i kvaliteti dronova, dostupnih svakodnevno. To je pomoglo da se kompenzira ruska prednost u artiljerijskim sistemima i značajno uspori ruska ofanziva, čak i u regiji Donbasa.

Sve je to učinilo mladog (ima 35 godina) i inteligentnog Fedorova izuzetno popularnim. Također je važno da je Fedorov umio dotaknuti javna osjećanja. Uništavanje energetskih objekata na Krimu, koji je Rusija anektirala uz podršku velikog dijela lokalnog stanovništva, i zračni napadi na Moskvu, iako neuporedivi s onim što Kijev mora podnijeti kao odgovor, daju osjećaj osvete. Najvažnije Fedorovo dostignuće je to što je dao izglede za vojnu pobjedu nad Rusijom. Ukrajinsko društvo je toga lišeno od jeseni 2022. godine, kada je Zalužni uspio probiti rusku odbranu i osloboditi ogromne teritorije u Harkovskoj oblasti.

Ovog puta pobjeda se očekivala ne kroz ofanzivu na bojnom polju, već kroz zračne napade na Krim i rusku industriju, koji bi trebali nanijeti veliku štetu ruskoj ekonomiji i učiniti život na Krimu nepodnošljivim. U javnosti se očekuje se da će Putin pristati na primirje ili čak na predaju nekih od osvojenih teritorija zbog teških društvenih posljedica ukrajinskih zračnih napada. Naravno, takav plan će ostati fantazija bez ekonomskog i političkog pritiska Washingtona na Kremlj. Ali u svakom slučaju takva očekivanja mnogo su bolja od ratnog umora i očaja koji su se širili u ukrajinskom društvu prije ovog proljeća.

Osim toga, Fedorov je uvjerio ukrajinsku javnost da će zahvaljujući novom dronu, koji se razvija pod njegovim vodstvom, ukrajinske trupe dobiti toliko veliku prednost nad ruskim da neće biti potrebe za opskrbom ukrajinske vojske novim vojnicima, barem ne u broju kakav je trenutno. Važnost ovog obećanja za mlade i sredovječne ukrajinske muškarce, njihove supruge i majke ne može se precijeniti. Serija ovih dronova, koji bi trebali sve promijeniti, zove se Rusoriz (Rusosec). Ovo ime je veoma omiljeno među nacionalistima, koji u trenutnim uslovima ostaju najaktivnija politička snaga.

Zelenski je smijenio popularnog ministra odbrane kako bi spriječio opasnost za svoju političku dominaciju. Vrlo je loš znak što su takvo ponašanje, koje nema ništa zajedničko ni sa jačanjem demokratskih institucija, ni sa uspostavljanjem odgovorne uprave, prihvatili lideri EU. Oni žele da Zelenski ostane na vlasti, bez ikakve brige za ukrajinsku demokratiju.  Nepokolebljiva podrška EU i nedostatak bilo kakve pažnje SAD-a prema političkom procesu u Ukrajini navode Zelenskog da vjeruje da može raditi šta god želi kako bi ostao na vlasti, jer unutar zemlje nema političkih snaga koje bi ga mogle ometati. Takva iluzija uništila je Viktora Janukoviča, a politička kriza koja je uslijedila nakon njegovog pada omogućila je Rusiji da anektira Krim i izazove vojni sukob na Donbasu. Zelenski pravi istu grešku i već je dezorganizovao vojno rukovodstvo svojim postupcima, što može imati opasne posljedice.

Zelenski nije mogao tek tako smijeniti popularnog ministra odbrane, kojeg je podržavao i javno hvalio. Zato je odlučeno da sruši čitavu vladu. U tom slučaju, predsjednik bi mogao jednostavno ne predložiti Fedorova parlamentu za novog ministra odbrane. Čini se da je Zelenski vjerovao da će Fedorov biti zadovoljan pozicijom koja bi mu omogućila da kontroliše proizvodnju dronova i njihovu isporuku vojsci.

Bivša premijerka Julija Sviridenko nije bila važna figura. Njene glavne funkcije bile su zastupanje interesa Andrija Jermaka, bivšeg šefa predsjedničkog ureda, koji uprkos optužbama za korupciju ostaje jedan od najuticajnijih političara u zemlji. Serhij Koretskij, novi premijer, također je povezan s Jermakom (iako manje blisko nego Sviridenko). Tako je najbliži saveznik predsjednika (barem u nedavnoj prošlosti) dobio svoju nagradu.

Cijela kombinacija je krenula po zlu, jer je Fedorov javno odbio ponudu koju je trebao prihvatiti. Predsjednik, koji je želio stvoriti iluziju obične rekonstrukcije vlade radi jačanja njene odgovornosti, počinje da se smatra protivnikom bivšeg ministra odbrane. Suprotno svojim željama, Zelenski se pokazao kao saveznik tradicionalnih vojnih lidera u njihovoj borbi protiv Fedorova.

Volodimir Zelenski i njegovi saradnici nisu očekivali masovne proteste podrške Fedorovu, niti reakciju koju je izazvala njegova smjena na društvenim mrežama. Kad su krenuli protesti, Zelenski je shvatio da će se suočiti s ozbiljnim padom rejtinga, umjesto jačanja svoje političke pozicije. Stoga se odlučio za smjenu Syrskog i Hnatova, kako ne bi bio smatran saveznikom glavnih Fedorovljevih neprijatelja. To će neminovno potkopati moral vojnika, ali teško da će zadovoljiti demonstrante. Glavno pitanje sada nije politička sudbina Fedorova, već sposobnost ukrajinskog društva da se odupre autoritarnim tendencijama. Uprkos njihovom prihvatanju od strane EU.

 Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PORUKE NATO SAMITA U TURSKOJ: Transatlantsko partnerstvo nije u krizi, već se raspada

Objavljeno prije

2 sedmice

na

10 Jula, 2026

Objavio:

U Ankari je još jednom dokazana nemogućnost SAD i EU da prevaziđu neslaganja. Ubrzo nakon dolaska u tursku prijestonicu, Tramp je objavio da je razočaran NATO-om. Okrivio je Britaniju, Italiju, Njemačku i Francusku za napuštanje SAD-a u ratu s Iranom, koji je ponovo započeo posljednjeg dana samita NATO-a. Rekao je da se pita zašto SAD troše stotine milijardi dolara na svoje evropske saveznike „ako oni nisu tu za nas“. Izjavio da ne bi došao na NATO samit da njegov prijatel Redžep Erdogan, nije bio domaćin

 

 

U svojoj proklamaciji posvećenoj 250. godišnjici usvajanja deklaracije o nezavisnosti, američki predsjednik Donald Trump proglasio je „novu eru američke veličine“. Obećao je da će ona donijeti „prosperitet, zdravlje, prilike i sreću“ svakoj američkoj porodici. Njegova „sveta obećanja“ uključivala su i mnogo dobrih stvari. Zakon i red će biti vraćeni na ulice. Američka zastava će biti postavljena „među crvenim dinama Marsa“. Energija ispod američkog tla će biti oslobođena. Američki suverenitet će biti osiguran.

Nedostajale su dvije stvari, koje su se činile bitnim za američku političku retoriku od Drugog svjetskog rata – promovisanje slobode u svijetu i zaštita američkih saveznika. Aktuelna američka administracija ne osjeća nikakvu obavezu prema bivšoj američkoj ulozi u svijetu kao zaštitnika političke i ekonomske slobode. SAD se smatraju jedinom globalnom silom koja bi trebala sklapati saveze isključivo na osnovu vlastitih nacionalnih interesa. Washington nema namjeru da brani bilo kakve ideale i vrijednosti.

Naravno, propagiranje demokratije se u prošlosti često koristilo kao izgovor za geopolitičku ekspanziju. Ali to je također bila osnova za blisku saradnju sa zemljama koje su proklamovale slične vrijednosti, prije svega za transatlantske veze sa evropskim zemljama. Sada američka administracija smatra da je dijeljenje globalne dominacije sa EU i Velikom Britanijom nepotrebno opterećenje. Washington je siguran da SAD previše pružaju svojim evropskim saveznicima, a premalo dobijaju zauzvrat.

Evropske članice NATO-a su se potrudile da uvjere Trumpa da pokušavaju ispuniti njegove zahtjeve za povećanjem ulaganja u odbranu. Samit NATO-a u Ankari započeo je 7. jula Forumom odbrambene industrije na kojem su sklopljeni ogromni poslovi s oružjem. Šef NATO-a Mark Rutte najavio je novu eru transatlantske industrijske saradnje i izvijestio da novi ugovori o odbrani vrijede više od 40 milijardi eura. Međutim, američki predsjednik ne može biti zadovoljan ovim dostignućem. EU teži da podrži vlastitu industriju. A kada je Trump pozvao članice NATO-a da povećaju svoje troškove za odbranu i sigurnost na 5 posto BDP-a, očigledno je očekivao da će to povećati američku proizvodnju oružja. U međuvremenu, udio američkih korporacija u NATO-ovim poslovima s oružjem se smanjio. Neke evropske kompanije, poput švedskog SAAB-a, profitirale su od želje vodećih evropskih zemalja da ispune zahtjeve Donalda Trumpa i istovremeno poboljšaju vlastite odbrambene sposobnosti.

Politika smirivanja osuđena je na propast. To je još jednom dokazano u Ankari nemogućnošću SAD-a i EU da prevaziđu svoja neslaganja. Ubrzo nakon dolaska u tursku prijestonicu 7. jula, američki predsjednik je objavio da je razočaran NATO-om. Okrivio je Britaniju, Italiju, Njemačku i Francusku za napuštanje SAD-a u ratu s Iranom, koji je praktično ponovo započeo posljednjeg dana samita NATO-a. Trump je rekao da su vodeće evropske zemlje „odbile“ SAD, i da se pita zašto SAD „troše stotine milijardi dolara“ na svoje evropske saveznike „ako oni nisu tu za nas“.

Trump je čak izjavio da ne bi došao na NATO samit da njegov prijatelj, predsjednik Turske Recep Erdogan, nije bio domaćin. Zemljama EU se, naglasio je, ne može vjerovati, ali je pohvalio Tursku kao pouzdanog saveznika sa snažnim vojnim sposobnostima. Demonstrirajuća bliskost između SAD-a i Turske, zajedno sa Trumpovom odlučnom podrškom Zelenskom (iako bez ikakvih neposrednih koristi za Ukrajinu), može se smatrati glavnim rezultatima samita u Ankari.

Erdoganu su obećani borbeni avioni F-35, ali je američki Kongres 2020. godine zabranio njihovu prodaju Turskoj, osim ako se ne uklone ili neutraliziraju sistemi protivvazdušne odbrane S-400 kupljeni od Rusije. Još je važnije da je Trump podržao Erdoganove aktivnosti u regiji. Američki predsjednik se čak sastao sa sirijskim liderom Ahmedom al-Sharaaom, koji je došao na vlast 2024. godine zahvaljujući Erdoganovoj pomoći i ostaje pod njegovim utjecajem. Sankcije nametnute Siriji, kada je bila pod Assadovim režimom, bit će ukinute i sve barijere koje su ometale sirijski ekonomski razvoj. To treba smatrati velikim uspjehom Erdogana, koji će dobiti priliku da nastavi geopolitičku ekspanziju Turske i moći će se osjećati nesputano u svojoj domaćoj politici.

Dva dana prije samita NATO-a, izraelski premijer Benjamin Netanyahu zatražio je od američkog predsjednika da se suzdrži od isporuke oružja Turskoj koje može pomoći Ankari da proširi svoje vojne kapacitete i promijeni ravnotežu snaga u regiji.  Donald Trump je ignorisao njegov zahtjev. Na zajedničkoj konferenciji za novinare s Eroganom, objasnio je Netanyahuov stav ličnim neslaganjima s turskim liderom.

Netanyahuove zabrinutosti izgledaju opravdane. Američka politička podrška i pristup američkom oružju omogućit će Erdoganu da postane snažan rival i Izraelu i EU. To može biti korisno Washingtonu, jer će pritisak na EU od strane Trumpove administracije biti sve veći. Trump će ponovo pokrenuti spor oko Grenlanda, koji želi anektirati od Danske, bliskog američkog saveznika. On je tokom samita u Ankari podsjetio da je Grenland okružen ruskim i kineskim brodovima. To je očito pretjerivanje, jer Kina neće moći rasporediti značajne snage u Sjevernom Atlantiku barem nekoliko godina. Ali je dobar izgovor za zastrašivanje EU mogućnošću vojne konfrontacije sa SAD-om. To je već jednom uspjelo i pomoglo da EU odobri trgovinski sporazum pod američkim uslovima. Trenutno to može natjerati EU da odustane od pokušaja postizanja strateške autonomije.

Na samitu u Ankari, Trump je izjavio da bi Evropa trebala biti zabrinuta za svoju energetsku sigurnost. Također je poručio da SAD imaju dovoljno nafte čak i “bez uključivanja Venecuele”. Može se dodati da Trump ima šansu da dobije kontrolu nad dijelom ruskog izvoza nafte. Ako se nastave ukrajinski zračni napadi na rusku naftnu industriju i visokotehnološku proizvodnju, ruska vlada će biti prisiljena zamoliti američku administraciju da ukine sankcije na kupovinu industrijske opreme. A ako je EU uplašena prijetnjom konfrontacije oko Grenlanda, može biti prisiljena kupovati naftu i plin koji se isporučuju pod američkom kontrolom.

Stratešku autonomiju EU će biti teško postići, a još teže održati. EU sa svojom krhkom unutrašnjom strukturom čini se teško sposobnom da to sebi priušti. Ali evropski lideri moraju shvatiti da će u trenutnim okolnostima nedostatak strateške autonomije neizbježno uzrokovati prepreke ekonomskom razvoju. Prije petnaest godina, EU se mogla osloniti na zaštitu SAD-a, jeftine ruske ugljikovodike i pristup kineskom tržištu. Sada je sve to nestalo, a opstanak EU kao centra globalnog razvoja ovisi o njenoj sposobnosti da pronađe zamjene. A zamjena SAD-a čini se kao najteži problem.

Ne samo želja američke administracije da kontrolira europsko snabdijevanje energijom, već i Trumpovo odbacivanje vanjske politike zasnovane na vrijednostima, objašnjavaju sigurnosne probleme s kojima se EU počela suočavati. Od kraja Drugog svjetskog rata, a posebno od kraja 1970-ih, Washington je insistirao na tome da se demokratsko upravljanje smatra značajnom vrijednošću. Zbog toga su evropski i azijski saveznici SAD-a pokušavali izgraditi i održati demokratske institucije. U sadašnje vrijeme, zemlje koje ostaju američki saveznici više nemaju takve motivacije. Političkim liderima, koji se smatraju važnim partnerima, gotovo je otvoreno dozvoljeno da suzbijaju opoziciju.

Časopis POLITICO je 4. jula objavio članak Iva Daaldera, bivšeg američkog ambasadora pri NATO-u, u kojem tvrdi da američki saveznici mogu doživjeti brzi pad demokratije ako ne uspiju formirati saveze zasnovane na demokratskim vrijednostima koji će steći stratešku autonomiju. U takvim okolnostima, najranjivije izgledaju „manje zemlje poput Fidžija, Crne Gore i Surinama“, koje su obnovile svoje političke institucije na demokratskim principima uprkos ozbiljnim preprekama. Ivo Daalder smatra da je „gravitacijska sila članstva u EU nosila Crnu Goru i Albaniju prema pravilima“, čak i dok je Washington odbijao da nastavi vanjsku politiku usmjerenu na promociju demokratskih vrijednosti.

Transatlantsko partnerstvo je u stanju kolapsa, ali američka administracija će povećati svoj utjecaj u Evropi. Djelovat će ne kao saveznik, već kao rival vodećih evropskih zemalja, pokušavajući ih spriječiti da dobiju stratešku autonomiju. I u tom slučaju, Balkan  prvi put u poslijeratnom periodu može postati jedna od najvažnijih regija Evrope. Ova regija je predodređena da bude poprište transatlantskog rivalstva, koje zamjenjuje transatlantsko partnerstvo.

Dmitri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

RUSIJA TONE U ZAVISNOST OD VAŠINGTONA: Putin je van velike igre, ali to još nije shvatio

Objavljeno prije

3 sedmice

na

4 Jula, 2026

Objavio:

Tramp može koristiti Rusiju za sticanje prednosti protiv EU i protiv Kine, ali u tom slučaju mu je potrebno da Rusija bude slaba i zaavisna. Ukrajinski vazdušni napadi pomažu u postizanju tog cilja. Te napade dizajnira američki sistem vještačke inteligencije Palantir. Tako Pentagon može uticati na odabir ciljeva.  Ukrajinski napadi uništavaju industrijsku opremu koju Rusija ne može nabaviti bez kršenja američkih sankcija. Bilo da se uspostavi primirje bilo da se rat nastavi, Kremlj će postati potpuno zavisan o dobroj volji Vašingtona

 

 

German Gref, generalni direktor i predsjednik izvršnog odbora najveće ruske banke Sberbank, izjavio je na godišnjoj skupštini dioničara 30. juna da je glavno pitanje koje se tiče svih Rusa bez izuzetka trenutni kraj vojnih operacija. Dodao je dobru šalu. Najbolji način da se izbjegne anksioznost u trenutnim okolnostima, rekao je, jeste da se prestane razmišljati o budućnosti. Jer, pokušavajući da napravi prognozu ili razvije strategiju, osoba sa analitičkim načinom razmišljanja može samo pasti u depresiju.

Gref sebi može priuštiti da se javno šali. Radio je sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Sankt Peterburgu, gdje je bio važan opštinski zvaničnik zadužen za državnu imovinu. Stekao je poštovanje Putina, tadašnjeg zamjenika gradonačelnika grada, kao ekonomski stručnjak. Iako Gref upravlja Sberbankom kao svojim vlasništvom, ona je i dalje glavna državna banka. I ima mnogo ljudi koji bi ga rado zamijenili, što se lako može učiniti ako Putin smatra da je to potrebno. Ipak, Gref se ne boji pozvati na brzi prekid neprijateljstava na događaju, koji uvijek ima dobru medijsku pokrivenost. Postoji samo jedno objašnjenje za takvu hrabrost. Gref izražava mišljenje rašireno u elitnim krugovima, čak i među onima koji su bliski Putinu. Međutim, sam predsjednik podržava suprotne stavove. Govoreći na kongresu vladajuće stranke Ujedinjena Rusija 28. juna, Putin je naglasio da se kijevski režim povlači duž cijele linije kontakta. Istog dana, Putin je u intervjuu za državnu televiziju izjavio da će ruske snage nastaviti borbu dok ne ispune svoj glavni zadatak: konačno oslobođenje Donbasa i Novorusije.

Ruski politički sistem je potpuno drugačiji od onih koji postoje širom Evrope i podsjeća na modele rasprostranjene u Africi. U Rusiji ne postoje stabilne političke institucije. Vlada, parlament i vodeće političke stranke su samo platforme za komunikaciju između vrhovne vlasti i različitih grupa elite, koje pokušavaju uticati na tok države, ali se nikada otvoreno ne protive važnim odlukama koje donosi vođa.

U takvom sistemu, jedna od glavnih obaveza države je sprečavanje svih spontanih akcija, uzrokovanih društvenim nezadovoljstvom. Budući da masovne društvene grupe nemaju političke reprezentacije, javno mnjenje može steći uticaj na državne odluke samo ako će ga dio elite koristiti kao alat za promjenu državne politike. Da bi produžio rat u skladu sa svojim željama, Putin jednostavno mora lišiti sve elitne grupe mogućnosti da iskoriste antiratne osjećaje koji dobijaju na popularnosti u ruskom društvu.

Vrh izborne liste Ujedinjene Rusije objavljen na kongresu može se smatrati pokazateljem da će Putin spriječiti sve pokušaje utjecaja na njegovu odluku o nastavku rata. Prije svega, važno je da je Putin odbacio savjete o odgađanju izbora zakazanih za 18. septembar iz sigurnosnih razloga, jer ukrajinski zračni napadi mogu uplašiti birače. Predsjedavajući stranke Ujedinjena Rusija Dmitrij Medvedev nije uspio da se popne na vrh izborne liste. To bi mogao biti udarac za Medvedeva, ali glavna meta ove kombinacije čini se da je Sergej Sobjanjin, gradonačelnik Moskve.

Sada je on vodeća politička figura na vrhu izborne liste vladajuće stranke, iako je zvanično na čelu ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Trik je u tome što je gradonačelnik grada sa snažnim antiratnim osjećajima okružen snažnim pristalicama rata i bit će primoran da oponaša njihov stav tokom kampanje. To će neminovno potkopati Sobjaninovu popularnost u Moskvi, koja već dugo muči predsjedničku administraciju. Još važnije, natjerat će ga da suzbije izražavanje antiratnih stavova i da izjavi kako svi stanovnici Moskve podržavaju predsjednikovu namjeru da se bori do pobjede. U ruskoj prijestolnici nakon nedavnih ukrajinskih zračnih napada pojavila se šala: Moskva će ignorirati sve provokacije i neće dozvoliti da se umiješa u rat između Rusije i Ukrajine.

Izgleda da Moskva neće moći izbjeći učešće, a antiratni stavovi neće moći uticati na političku situaciju. Ali ostaje nejasno šta Putin sam želi postići. Iznenada je 28. juna priznao da nisu postignuti nikakvi sporazumi tokom njegovog sastanka s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom u Anchorageu u augustu 2025. Nekoliko dana prije ove izjave, Lavrov je izjavio upravo suprotno, žaleći se da američka administracija ne želi provoditi sporazume koje su postigla dva predsjednika.

Putin izgleda shvata da Trump ne namjerava da mu da cijeli Donbas, pružajući mu priliku da završi rat izgledajući kao pobjednik. Međutim, Putin ne može shvatiti zašto je Trump promijenio svoj pristup Rusiji. Trumpu jednostavno više nije potrebna Rusija, jer se njegova strategija promijenila. On više ne namjerava povećavati pritisak na Kinu. Želi kontrolirati opskrbu energijom Evrope. Naravno, Kina je predodređena da ostane jedini strateški rival SAD-a, ali glavni trenutni cilj američke administracije čini se da je sprječavanje EU da dobije stratešku autonomiju.

Trump je ušao na sjednicu o ekonomskoj sigurnosti na samitu G7 s frazom: „Ja sam šef”. Nije se šalio. Ali EU, sa svoje strane, može ometati politiku SAD-a jačanjem saradnje s Kinom. I Washington će biti primoran da na to pristane, barem donekle. U ovoj šemi nema mjesta za Rusiju, koja omogućava glavnim globalnim igračima – SAD-u i Kini – da odgode sukob. Trump i dalje može koristiti Rusiju za sticanje prednosti i protiv EU i protiv Kine, ali u tom slučaju mu je potrebno da Rusija bude slaba i ovisna. Ukrajinski zračni napadi pomažu u postizanju toga. Ukrajinski napadi su koncentrirani na rafinerije nafte i visokotehnološku vojnu proizvodnju. Zračne napade dizajnira i organizira američki sistem umjetne inteligencije Palantir. Tako Pentagon može utjecati na odabir ciljeva. Izbor ciljeva ukazuje na to da im cilj nije brzo onesposobljavanje ruskih snaga. Ni rafinerije, ni visokotehnološka proizvodnja nisu direktno povezane s glavnim ruskim prednostima na bojnom polju – nadmoći u artiljerijskim granatama i avionskim bombama.

Kada Putin kaže da ukrajinski napadi ne mogu zaustaviti rusku ofanzivu u Donbasu, on ne laže. Ali, ovi napadi uništavaju industrijsku opremu koju Rusija ne može nabaviti bez kršenja američkih sankcija. Zamijeniti takvu količinu u kratkom vremenu čini se potpuno nemogućim. Bilo da se uspostavi primirje ili ako se rat nastavi, Kremlj će postati potpuno ovisan o dobroj volji Washingtona.

Promjena američkog pristupa politici prema Rusiji i Kini već je uticala na ponašanje Aleksandra Lukašenka, predsjednika Bjelorusije, koji je počeo da pokazuje da ga ne treba smatrati ruskim satelitom, već nezavisnim igračem. Šesnaestog juna izrazio je žaljenje što je bio preoštar u svojim izjavama o ukrajinskom predsjedniku Volodimoru Zelenskom i naglasio da Bjelorusija ne želi rat s Ukrajinom. Zelenski je 19. juna zahtijevao isključivanje ruske opreme koja se nalazi u Bjelorusiji, a koja pomaže u izvođenju zračnih napada na Ukrajinu. Minsk nije odgovorio, ali je 24. juna Zelenski objavio da je oprema prestala s radom.

Lukašenko je 25. juna rekao ruskom ambasadoru u Minsku da su njegovi pokušaji da uvuče Bjelorusiju u rat s Ukrajinom uzaludni, jer narod Bjelorusije nema

želju da se bori protiv Ukrajinaca. Lukašenko je 27. juna otišao na sastanak s Putinom u njegovu rezidenciju na Valdaju (prekrasno jezero nedaleko od Novgoroda). Proveli su dva dana u pregovorima, a njihov jedini rezultat bila je izjava da Bjelorusija treba ostati neutralna, povećavajući saradnju s Rusijom. Nakon toga Lukašenko je otišao u Kinu gdje je od kineskog predsjednika Xi Jinpinga dobio potvrdu da Kina Bjelorusiju smatra bliskim prijateljem.

Ako se uspostavi mir u Ukrajini, Bjelorusija može postati važna tranzitna zemlja za Kinu, a u trenutnoj situaciji to neće ometati odnose između Minska i Washingtona. Balkanske zemlje također mogu mnogo dobiti od svog položaja na rutama koje Kina može koristiti za pristup evropskom tržištu.

Zahvaljujući novim tehnologijama, Crna Gora može poboljšati svoj nacionalni tranzitni potencijal. Njegov visoki reljef prestao je biti problem za izgradnju rute. Kina je izgradila tri najviša puta na svijetu. Put u Himalajima doseže 5.886 metara nadmorske visine. EU ne može dozvoliti Kini da kontroliše strateški važne trgovačke rute, ali može finansirati njihovu izgradnju koristeći kinesku radnu snagu i tehnologije.

Otvaranje izgradnje druge dionice Auto-puta Mateševo–Andrijevica u Kolašinu 29. juna dokazuje da balkanske zemlje mogu iskoristiti u svoju korist želju EU za strateškom autonomijom i kineskom ekonomskom ekspanzijom. Iskorištavanje konkurencije između Kine i SAD-a oko Evrope može biti još profitabilnije. Putin će biti izostavljen iz igre. Stoga će postati manje opasan za stabilnost na Balkanu. Barem dok ne shvati šta se dešava.

Dmiri GALKIN

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo