Povežite se sa nama

DUHANKESA

Nevidljivi propeler

Objavljeno prije

na

Još jednom je pogledao u znak na kom je pisalo 7A; u već gotovo sasvim punom avionu, njegovo sjedište ga je čekalo. I ovaj put imao je sreće. Kad god je mogao da bira, odlučivao se za sjedište do prozora. Navika da gleda kroz prozor dok putuje, ostala mu je od djetinjstva. Najprije vozovi, uskotračni, pa onda vozovi normalnog kolosijeka, kasnije autobusi, pa brodovi, a sada avioni, za njega su bile pokretne osmatračnice iz kojih je pratio svijet. Kretanje je donosilo i odnosilo ispred očiju čaroliju svijeta od kog ga je razdvajalo staklo, ali se jedan dio tog svijeta, svijeta koji se pred njegovim očima pojavljivao samo jednom i iščezavao zauvijek, neizbrisivo urezivao u njegovo sjećanje. U oknima malih prozora uskotračnih vozova, kao u jednostavnim drvenim okvirima za slike, ostalo je najviše zapamćenih ljudskih lica; katkad i cijelih sekvenci, svađe na peronu, svadbe, harmonikaš, poljubac na rastanku, ruke koje mašu, i onda obavezni otpravnik vozova – crvenkapa – njegovi napuhani obrazi dok pištaljkom daje znak da voz krene. Pogled djevojke koji se ne zaboravlja a koju nikada više neće sresti, šume… djeca koja blatnjavim putem uz prugu žure u školu.

Prenu se. Od kada putuje isključivo avionom, kroz prozor više ne vidi ljude, osim silueta onih koji vrše utovar prtljaga i tehničkog osoblja. Ali zato je kroz prozor aviona uživao u doživljaju ogromnih prostora, topografije koja se je smjenjivala pred njegovim očima, tamo dole, 10.000 ili 12.000 metara ispod njegovog aviona. Taj prelazak sa ljudskih lica na anonimnu, skoro virtuelnu vizuru reljefa u potezima od više stotina pa i nekoliko hiljada km, nije mu bio sasvim po volji. Ipak, bio je svjestan da se i u njegovom životu sve rjeđe pojavljuju ljudi, sasvim onako kako su se sa prozora kroz koje gleda svijet dok putuje, izgubila ljudska lica.

Sada je gledao u propeler, turbo elisnog aviona. Šest peraja propelera pokrenulo se najprije sasvim sporo – jedan krug za dvije sekunde – a zatim sve brže i brže. Avion je još stajao a propeler se vrtio toliko brzo da je postao potpuno nevidljiv! Samo se čula buka motora, ali je propeler sasvim iščezao iz vida. Nagnu se malo napred, pogleda oko sebe! Nevidljivi propeler putnicima očito nije bio ni na kraj pameti. Listali su novine, časopis avionske kompanije, svoje knjige, ili su se, zatvorenih očiju, spremali da prespavaju let.

Mi vjerujemo da postoji samo ono što vidimo, i ne vjerujemo da postoji ono što ne vidimo! – pomislio je. Tako niko ko prethodno nije vidio propeler, jednostavno ne bi ni povjerovao da propeler postoji, ako bi se vrtio toliko brzo da se ne vidi! Svako bi se opkladio da će staviti ruku, tamo gdje neko tvrdi da postoji nešto, ako on sam tu ne vidi ništa! I kada bi mu propeler otkinuo ruku, pomislio bi da ga je zadesio kobni usud, ali i dalje ne bi povjerovao u nevidljivi propeler.

Možda živimo u svijetu nevidljivih propelera! Mi ih ne vidimo i zato u njih i ne vjerujemo. Šta ako je svaka nesreća koja nekoga zadesi, udar elise takvog nevidljivog propelera? Čovjek produži da vozi otvorenom cestom jer ne vidi propeler koji će uskoro njegovo auto pretvoriti u hrpu izgužvanog lima i zdrobljenog stakla! Nije moguće, moglo bi se pomisliti, jer tu je uvijek i drugi auto s kojim se takav sudar i desio! Jeste, tu je uvijek i drugi auto, ali upravo to dokazuje da ni onaj drugi vozač nije vidio propeler! Možda je neki nevidljivi propeler uvijek pred nama, na našem putu, kad god idemo na neko putovanje, čak i kada idemo na sastanak sa djevojkom, na utakmicu, na poslovni razgovor, prije nego što učinimo nešto od čega ćemo se razboliti? Možda je tajna života u tome da se više vjeruje u nevidljivo nego u vidljivo! Živi smo i vitalni sve dok više vjerujemo u nevidljivi propeler koji možda samo slutimo, nego rođenim očima! Dok jednom ipak ne ispružimo ruku!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Evropa pred ogledalom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Evropa se mora sjetiti da nikada nije bila “Ekskluzivno kršćanski, monokulturni kontinet!“ – kako je to potpuno neosnovano tvrdio kardinal Racinger, kasnije Papa Benedikt XVI. I da ni Judejstvo, ni Kršćanstvo, ni Islam nisu izvorno evropske religije

 

Kad god zastane pred ogledalo, današnja Evropa više od svega strijepi da bi umjesto ideološkom šminkom kreiranog lika hladne, ohole i bezosjećajne gospođe, nakinđurene nakitom opljačkanim u kolonijalnim osvajanjima, ponovo mogla ugledati svoje pravo, lijepo, nježno i plemenito lice feničanske princeze u koju se sam besmrtni Zevs, zaljubio toliko da je sebe pretvorio u pitomog bijelog bika i na svojim leđima je odnio do pećine na Kritu gdje je sa njom rodio troje djece.  Što je najgore, nije Evropa internalizirala  samo ovu aberaciju svog djevojačkog  lica, nego se, zajedno sa tom ružnom promjenom, saživila i sa karakterom svoje imaginarne arogantne projekcije! Zato se Evropa danas, više od svega, plaši da bi odvratno lice koje pokazuje svijetu, iznenada moglo da isčezne sa ogledala i da se umjesto njega, u ogledalu  pojavi ono umilno i prijazno lice princeze koje uporno odbija da prihvati kao svoje! Taj raskol potvrđuje da je duša Evrope  ozbiljno obolila. Dijagnoza je hronični, najteži oblik bolesti nazvane anti-islamizam.

Slučaj sa psihopatskim zločinom norveškog neo-nacističkog teroriste A.B. Breivika,  predstavlja tragičnu potvrdu ove dijagnoze. Breivik je 22 jula 2011 godine, u centru Osla  (Regjeringskvartalet), detonirao bombu kojom je ubio 8 ljudi, a zatim, istog dana, mašinskom puškom ubio još 69 mahom tinejdžera i tinejdžerki, učesnika omladinskog ljetnjeg kampa (AUF) na ostrvu Utoja. Pred sudom je objasnio da mu je cilj bio spasiti kršćansku Evropu od nekontrolisane imigracije muslimana.  Njegov teroristički akt u kom je pobio 77 mladih ljudi, prikazao je kao brutalan ali nužan alarm apatičnoj Evropi.

Već ovo je dovoljan  dokaz da je anti-islamski dio Europe toliko duboko  internalizirao svoju anti-islamističku konfabulaciju, toliko se sa njom saživio, da se danas, više nego svega drugog, boji istine! Toliko joj je mržnja prirasla srcu, da bježi od same pomisli na ljubav!

Put oboljele anti-islamske Evrope  prema uspostavljanju svog izvornog duhovnog integriteta, političkog jedinstva i autentičnog identiteta je sasvim jasan. Da bi ozdravila, savremena Evropa treba da u cjelini oživi  najvažnije sjećanje iz doba svog formiranja  – sjećanje na presudnu ulogu svojih islamskih korijena. Umjesto što ih zaboravlja i time na silu briše kapitalni dio svoje historije, kulture, duhovnih vrijednosti, ideala i sopstvenog identiteta! Evropa se mora sjetiti da nikada nije bila “Ekskluzivno kršćanski, monokulturni kontinet!“ – kako je to potpuno neosnovano tvrdio kardinal Racinger, kasnije Papa Benedikt XVI. I da ni Judejstvo, ni Kršćanstvo, ni Islam nisu izvorno evropske religije! Da su stigle u Evropu sa Bliskog Istoka, takoreći iz iste avlije! Mora se suočiti sa istinom da je od 7-og do 10-og stoljeća, islamski dio Evrope bio veći nego  nego kršćanski – a da je politeistički dio bio ubjedljivo najveći. Imperativ oporavka Evrope može početi tek kada se odrekne fiks ideje o svom navodno “ekskluzivno krščanskom karalteru“ i kada definitivno prevlada svoj sindrom, isto tako navodnog “monokulturnog kontinenta“ Tek tada i samo pod tim  uslovima Evropa će moći da uspostavi svoju integralnu samosvijest,  da se suoči sa istinom o svojoj multi-religijskoj tradiciji i autentično multikulturnom karakteru. Kada to postigne,  Evropa će moći da radosno i s ponosom prihvati milenijumski duboke islamske i judeo-kršćanske korijene sopstvenog kulturnog identiteta, umjesto što ih se stidi.

Na žalost, ona Evropa koja se stidi sebe, još je veoma daleko od toga! Opsjednuta neutaživom pohlepom da vlada, fascinirana okrutnim, hladnim, ciničnim licem kakvo ide uz takve ambicije i kakvo je sebi upriličila,  ova i ovakva Evropa je u ime tih ambicija izbrisala sjećanje na svoje je pravo lice! Ako bi Evropa danas odlučila da se pogleda u ogledalo bez vlastoljubivosti i arogancije, bez sindroma ksenofobije i anti-islamizma, vidjela bi onim očima boje tamnog kestena feničanske princeze, ljepotu svog osmjeha, sklad svog stasa, svoju čednost i smjernost, darovitost i inteligenciju svog uma, požrtvovanost i istrajnost svog karaktera. I shvatila bi da su to neprocjenjivo vrijedni darovi naslijeđeni od mnogih generacija njenih predaka – najviše od Evropljana kršćana i od Evropljana muslimana, a zatim i od svih ostalih koji su Evropu učinili multikulturnim i multireligijskim kontinentom.

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Odbrana suštine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poricanje suštine čovjeka/pojedinca ima jasan cilj: da nas privikne da prihvatimo totalno degradiranje i devalviranje sebe – čovjeka/pojedinca na anonimnog člana ponižavajuće sintagme “human resources“, sinonima za modernu industrijsku marvu

 

Jeste li zapazili da je čovjek kao pojedinac, dakle kao individua, poodavno isčezao iz razgovora i da je isključen iz modernog akademskog diskursa društvenih nauka? Pitam se da li ste zapazili, zato što je to izvedeno diskretno i neprimjetno, kao kada službeno obezbjeđenje predsjednika države diskretno i neprimjetno udalji nepoželjnog gosta sa svečanog prijema! Kada sam prvi put zapazio da ga nema,  misteriozni  nestanak ovog neželjenog gosta povezao sa projektom opsesivnog poricanja samog pojma “suštine“ kao teme koja je već dvije decenije na vrhu top liste savremenih društvenih nauka na vodećim svjetskim univerzitetima i istraživačkim centrima. 

U sklopu ovog projekta, čovjek/pojedinac je proglašen za puki racionalni konstrukt, biće sa “pluralitetom identiteta“ – dakle, doslovno biće bez identiteta, fluid i plastelin –  tako što je u principu poreknuto postojanje individualne suštine!    Ako si čovjek, rodiš se bez identiteta, čak i bez pola (“Pol je socijalno uslovljeno opredjeljenje koje se dešava između 5 i 7 godine života“ – u aktuelnim “Džender studijama“, slijepo prihvaćen nonsens  Simone de Bovoar.), a zatim mijenjaš identitete (i “džendere“) po volji. Rodiš se kao ti, a umreš kao neko sasvim drugi! Umreš kao ti a rodio si se kao neko drugi! Iako nema argumente, poricanje suštine čovjeka/pojedinca ima jasan cilj: da nas privikne da prihvatimo totalno degradiranje i devalviranje sebe – čovjeka/pojedinca na anonimnog člana ponižavajuće sintagme “human resources“, sinonima za modernu industrijski marvu.  Zadatak epohe je odbraniti suštinu, spasiti čovjeka/pojedinca.

Svaki čovjek/pojedinac je sopstvena suština. I to  cijelog života. Imaš svoj život i svoju smrt. Ti se rodio, ti ćeš i umrijeti. Imaš svoj, samo svoj identitet, jedan i jedini, koji ti niko i ništa ne može ni promijeniti, ni oduzeti. Koliko god se mijenjao fizički ili duhovno – čak i ako doživiš privremenu ili trajnu amneziju, ako zauvijek zaboraviš ko si –  ti ćeš ostati ti – makar se više nikada ne sjetio sebe!

Međutim, iako čovjek pojedinac uvijek ostaje onaj isti koji je bio kada se rodio (NB: ne isti onakav kakav je bio kada se rodio, nego isti onaj koji je bio kada se rodio!), bez obzira da li je toga svjestan ili nije – sa ljudskim zajednicama (porodicom, plemenom, narodom, nacijom) stvari stoje drugačije. Njihova suština može ishlapiti, njihov identitet može iščiliti.  Naime,  ljudske zajednice postoje kao takve samo dok postoje ljudi koji su svjesni da pripadaju toj zajednici. Ova činjenica ima dalekosežne posljedice za imperativ samoodržanja svake zajednice.  Za razliku od individualne amnezije koja, uz sve negativne posljedice takvog stanja, ostavlja nedirnutu suštinu individue i ne dovodi u pitanje njen identitet, kolektivna amnezija označava definitivni kraj postojanja i gubitak specifičnog identiteta te zajednice.  Intenzivna i sistematska kampanja relativizacije važnosti kolektivne trans-generacijske memorije, koja je suština,  nužan i dovoljan uslov –  conditio sine qua non – postojanja i opstanka svake zajednice, počevši od porodice, preko naroda, do nacije – predvidljivo se nadovezala na kampanju poricanja postojanja etničke, duhovne i kulturne suštine, ismijavanje kohezivne uloge trans-generacijskog sjećanja i memorisanja zajedničke historije kao faktora koji pripadnike povezuju u emotivnu i duhovnu zajednicu.  Poricanja postojanja suštine čovjeka/pojedinca predstavlja prvu fazu  aktuelne kampanje poricanja postojanja suštine čak i najsloženijih ljudskih zajednica, uključujući cijele narode. Njen krajni cilj je zauvijek izbaciti pojmve suštine i historije roda i naroda a  njihovu sveopštu (dez)integraciju i asimilaciju nametnuti kao progresivni akt socijalnog inžinjeringa.     

Bez svijesti o kontinuitetu sopstvene historije, sloboda jednog naroda postaje veoma skupa, skuplja od ropstva sa sačuvanom historijom. Najprije zato što svaki narod lišen svoje historije i duhovnosti,  gubi unutrašnji integritet i rastače se u gomilu pojedinaca bez kolektivne samosvijesti, a zatim zato  što se sloboda bez svijesti o sopstvenoj historiji ne plaća ni zlatom, ni krvlju, ni najuzvišenijim žrtvama, nego podlošću,  izdajom i nepovratnim nestankom cijelog naroda.

Ljudi/pojedinci, ne nasjedajte na tvrdnju da ste niko i ništa, da ste fluid i bezoblična glina. I da hoćete, ne možete postati neko drugi! Tu ste brigu prebrinuli – niko vam ne može oduzeti vašu suštinu, ni vaš identitet!! Ali kao pripadnici zajednice – porodice, plemena, etnosa, naroda, nacije – odbranite njihovu suštinu! Svijet nije privid, zajednice nisu mentalni konstrukt. Vaše sjećanje je njihova suština, vaša historija je – njihov identitet. 

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

DUHANKESA

Odbrojavanje do nove Platonove godine

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kao rijetko koja, bila je ovo  godina krajnosti. Sva u kontrastima, ocrtala je bridove crnog i bijelog izuzetno oštro. Toliko oštro da smo se svi na toj britkoj oštrici posjekli. Još dugo ćemo krvariti

 

Odbrojavamo poslednje dane ove 2023 godine. Po mnogo čemu, bila je to godina koju nećemo zaboraviti. Uskratila nam je sunce u proljeće kad mu je vrijeme i razočarala nas. Iskupila se, jer nam je vratila sunce u zimu kad mu nije vrijeme i obradovala nas. Kao rijetko koja, bila je to godina krajnosti. Sva u kontrastima, ocrtala je bridove crnog i bijelog izuzetno oštro. Toliko oštro da smo se svi na toj britkoj oštrici posjekli. Još dugo ćemo krvariti.

“U knjizi historije, godine mira i sloge su prazne stranice, bez teksta.“ Kada je ovo napisao, Hegel nije zastupao rat i mržnju. Samo je konstatovao činjenicu da je vrijeme mira i sloge, vrijeme bez događaja. Može se reći: prazno vrijeme. Predah. Malo ko se sjeća predaha, upravo zato što se u predahu ništa ne zbiva. Nemaš se čega sjećati. Kome je do mira, neka ode na groblje. Tamo je najmirninje. Neka se smiri. Neka predahne. Predah je ona minuta između dvije runde u ringu života. Zvuk gonga brzo će nas podsjetiti da je vrijeme predaha isteklo. Valja se vratiti u borbu, valja nastaviti živjeti.

Ovo  nije bila godina predaha. Bilo je u njoj događaja za deset stranica teksta u Knjizi historije. I to bez proreda, u najmanjem fontu. Zaprepastila nas je primjerima brutalne psihopatske bešćutnosti: potapanjem broda sa 550 žena i djece zaključanih pod palubom; hvalisanjem armije države koja ubija cijele porodice u njihovim domovima, masakrira ih sistematski pod šatorima, u bolnicama, u školama; političkim kukavičlukom najmoćnije države svijeta koja milijardama dolara  naoružava gore navedenu armiju, koja je, povrh svega, stavila veto na zahtjev Savjeta bezbjednosti UN da se ovaj genocid prekine.

Ali ova godina nas je i podsjetila na beskrajnu važnost ideala koji ljudski život čine uzvišenim a čovjeka uzdižu u krunu Kosmosa! 0va 2023. godina nas je učinila nepokolebljivim, definitivno je potvrdila da je odbrana humanističkih vrijednosti i civilizacijskih tekovina naša najviša dužnost a njihova odlučna i beskompromisna odbrana, jedino opravdanje našeg postojanja na ovom svijetu.

Koliko god mučna i tegobna, ova 2023. godina nas je uvjerila u nepobjedivost istine, potvrdila neiscrpnu snagu ljdskog saosjećanja i nemjerljivu vrijednost slobode. Još koji dan, pa će proći. Treba je upamtiti da bismo produžili naš put do dočeka Platonove Nove godine. Da podsjetim:  Platonova godina je zvjezdani period prececije – razdoblja u kom se Zemljina osa ponovo usmjeri prema istom dijelu nebeske sfere, odnosno, kada proljetnja tačka opiše puni krug po ekliptici. Puni krug Zemlja opiše za 25.800 godina, što znači da se svake Velike godine ponovi ista konstelacija nebeskih tijela.  Platon je za Veliku godinu koja traje 25.800 godina, saznao od egipatskih sveštenika i nazvao je Velika Godina. U skladu sa svojom uobičajenom praksom, vladajući anglosaksonski supremacionizam i kolonijalizam prećutao je egipatske sveštenike a Platona, filozofa sa Balkana, proglasio za jednog od osnivača tzv. Zapadne (anglosaksonske) filozofije i tako, uz bezbroj drugih tuđih filozofskih, naučnih i civilizacijskih tekovina,  sebi pripisao i ovo astronomsko otkriće.

I Egipćani i mi Balkanci smo ostavili te sitne lopove da se raduju i ovoj krađi. Ako hoće, neka se hvale da su i piramide izgradili oni, kao prva zdanja Zapadne arhitekture. Cijeli svijet ih je već ostavio da se  vječno stide svog Veta na zahtjev da se prestane sa najmasovnijom industrijom ubijanja djece i žena u ljudskoj istoriji.  Oni koji znaju, imaju preča posla, krupnije zadatke dostojne ljudskog roda.

Sjetimo se da je Niče bio apsolutno uvjeren da se, u beskrajno dugim intervalima, doslovno sve na ovom svijetu ponavlja i da se već bezbroj puta i ponovilo, u dlaku isto kakvo je jednom bilo. Iz te perspektive, cijelo čovječanstvo je samo prah na zrnu praha – Zemlji. Upravo zato, ova 2023. godina nas obavezuje da podbodemo svoje konje i produžimo jeziditi do dočeka  Nove Platonove godine, do koje je, računajući ono što su egipatski sveštenici tada rekli Platonu, ostalo još 17.357 godina.

Želim nam svima da je  mirne savjesti dočekamo.

Kao ljudi!

Ferid MUHIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo