Povežite se sa nama

OKO NAS

Nevidljivi za sistem

Objavljeno prije

na

Dugo se vjerovalo da nas od prizora kakvi se viđaju u svjetskim metropolama, gdje su beskućnici nerijetka pojava, ,,spašava” to što smo tradicionalno društvo, sa jakim porodičnim vezama.

Beskućnici u Crnoj Gori ipak postoje. Ulicama Podgorice i drugih crnogorskih gradova sve češće se mogu sresti ne samo oni koji tu proseći zarađuju novac nego i oni koji nemaju kome da se vrate.

Profil crnogorskog beskućnika, objašnjavaju oni koji se bave tim problemom, ne razlikuje se od onih u regionu, i svijetu uopšte: to je najčešće muškarac od 45 do 60 godina, slabog obrazovanja, neoženjen, bez djece i nezaposlen, pokidanih veza sa porodicom. ,,Nerijetko im je potrebna psihološka podrška i stručna pomoć”.

No, za razliku od nekih susjednih zemalja, u Crnoj Gori zakon ne predviđa obavezu osnivanja prihvatilišta za one koji nemaju krov nad glavom. Krajem prošlog mjeseca, poznato je, u Podgorici je zatvoreno jedno od dva prihvatilišta za beskućnike u Crnoj Gori. Sada, jedino u Pljevljima postoji mjesto gdje beskućnici mogu prenoćiti.

Prihvatilište u Podogirci vodila je NVO Akcija za ljudska prava, u saradnji sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja. Štićenicima je ponuđen smještaj u Domu starih u Risnu, ali neki od njih su to odbili. Sporazum između Vlade i Akcije potpisan je prošle godine, a prihvatilište je trebalo da bude privremeno rješenje do izmjena zakona koji bi beskućnike prepoznao, i našao pravo rješenje za njih.

No, problem nije riješen. Predlog novog zakona o socijalnoj zaštiti, koji je trebalo da ispravi činjenicu da su beskućnici nevidljivi za sistem, ne propisuje obavezu otvaranja prihvatilišta.

,,Nažalost, zbrinjavanje beskućnika će ubuduće zavisiti od dobre volje državnih organa, odnosno lokalnih samouprava, jer Predlogom zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti nije predviđeno obavezno osnivanje prihvatilišta”, kaže za Monitor Mirjana Radović iz Akcije za ljudska prava.

Predlog propisuje da će se prihvatilište – sklonište osnovati samo ako za tim ,,postoji potreba”. U Hrvatskoj su, recimo, veliki gradovi, kao i gradovi sjedišta županija obavezni obezbijediti novac u budžetu za uslugu prehrane u narodnim kuhinjama, kao i otvaranje prihvatilišta. U Hrvatskoj ima osam prihvatilišta za beskućnike.

,,Zabrinjava nas da Vlada nije prepoznala da u Crnoj Gori ‘postoji potreba’ za obaveznim osnivanjem prihvatilišta. Za samo četiri mjeseca rada privremeno prihvatilište u Podgorici je obezbijedilo utočište za 16 beskućnika”, kaže ona. Iz Akcije je još ranije saopšteno da oni koji su boravili u prihvatilištu tvrde da je beskućnika mnogo više, i da na željezničkoj stanici u Podgorici brojne druge osobe i dalje žive u vagonima.

Prije skoro deceniju Monitor je pisao o djeci beskućnicima, koji su stanovali u napuštenoj zgradi u Baru.

Akcija je ranije saopštila da su prihvatilišta minimum brige za beskućnike kako se više nikada ne bi ponovila situacija iz novembra prošle godine kada je beskućnik izgubio život pokušavajući da se zagrije na ulici.

,,Svake večeri je bio tu. Mislim da je bio bolestan i da je imao oko 75-80 godina. Znao je često, kad pokisne, da zapali vatru između kontejnera i da se tako suši”, ispričao je za medije tada stanar zgrade u Karađorđevoj ulici u Podgorici u kojoj se nesreća dogodila. Čovjek je pokušao da se zgrije i pokraj kontejnera zapalio vatru u kojoj je izgorio. U Crnu Goru je došao iz Vojvodine.

Zanimljivo je da je od 16 osoba koje su prošle kroz prihvatilište u Podgorici, više od polovine stranih državljana koji su ovdje pokušavali da zarade od fizičkih poslova, a koji se nijesu snašli tokom zime. Oni najčešće dolaze iz Makedonije.

Profil korisnika tog prihvatilišta, govori i o nekim drugim nedostacima sistema socijalne zaštite o čemu je Monitor već pisao. Među beskućnicima kojima je privremeno pomagala Akcija, bilo je i onih koji su život počeli u ustanovama socijalne zaštite, odnosno u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Bijeloj. Kada napune 18 godina, štićenici Doma u Bijeloj gotovo da su prepušteni sami sebi. Institucije sistema za one koji ne uspiju da se sami snađu – nemaju rješenje.

Mladić koji je odrastao u toj ustanovi, jedno vrijeme je uspijevao da se izdržava od rada na brodovima. Kad posla više nije bilo, ostao je na na ulici, odakle je stigao u podgoričko prihvatilište. Kojeg više nema.

Hoće li gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša procijeniti da takva investicija treba glavnom gradu? Do sada nije pokazivao da je slab na ranjive kategorije. Naprotiv. Svi se sjećaju Marijane Mugoše, slijepe službenice, koju je gradonačelnik istjerao s posla jer je dovodila psa obučenog da joj pomogne.

Beskućnika sve više u svijetu

Prema određenim procjenama broj beskućnika u svijetu premašuje jednu milijardu ljudi, podaci su sa hrvatskog sajta Beskućnik. Info. Od ukupnog broja siromašnih u Europi, prema istraživanjima Europske Unije, oko 2,7 miliona su beskućnici. Svaki dan umire 50 000 ljudi, uglavnom djece i žena, kao rezultat siromašnih skloništa i neadekvatnih uslova u njima. Zbog niskih temperatura, na ulicama evropskih država umre više stotina beskućnika kod kojih je uzrok smrti najčešće smrzavanje i prekomjerna količina alkohola u krvi. Prema istraživanjima, najmanje 600 miliona ljudi živi u u prihvatilištima koji su životno i zdravstveno ugrožavajući.

Prema studiji How Many, How Much instituta Crisis and New Policy, u Velikoj Britaniji ima 380 000 beskućnika, a troškovi države za beskućnike procjenjuju se na 24 hiljade funti godišnje. Finansiranje iz vladinih izvora nije dovoljno, pa dvije velike beskućničke organizacije Big Issue i Street Shine prihode ostvaruju baveći se prodajom časopisa na ulicama Londona, pružajući usluge popravke i čišćenja cipela ili pranja automobila, što su oblici socijalnog preduzetništva. Smatra se kako je socijalno preduzetništvo puno bolji oblik pomoći beskućnicima od donacija i jednokratne pomoći.

Populaciju beskućnika u Zapadnoj Evropi, navodi Beskućnik info, najvećim dijelom čine odrasli muškarci. Uglavnom su ekstremno siromašni i odvojeni od svojih porodica. Otprilike jedna trećina su mentalno oboljeli, dok je više od polovine od ukupnog broja beskućnika zavisno od alkohola ili narkotika. Do 50-ih godina 20. vijeka najveći broj beskućnika su bili bijelci, alkoholičari i ljudi starije dobi, dok su današnji beskućnici relativno mladi. Broj beskućnika naglo je skočio krajem 80-ih i početkom 90-ih godina.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

AZBESTNE CIJEVI I DALJE U VODOVODIMA: Prosipanje vode i vremena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Azbestno-cementne cijevi jedan su od razloga što vodovodi u Crnoj Gori u svojim sistemima bilježe prosječne gubitke od blizu 70 odsto. Voda otiče mimo cijevi, kao i vrijeme da se šteta i rizici po zdravlje preduprijede. Projekat zamjene ovih cijevi, za koji je potrebno oko 150 miliona eura zastao je – ne samo zbog para, već i politike

 

Zbog zdravstvene zaštite i ogromnih tehničkih gubitaka u vodovodnim mrežama već godinama se upozorava na neophodnost zamjene azbestno-cementnih cijevi. U Crnoj Gori imamo vodovodnu mrežu od preko 600 kilometara cijevi napravljenih smješom azbesnih vlakana i cementa, materijala koji su izbačeni iz upotrebe u Evropskoj uniji još 2005. godine. U Crnoj Gori zabrana stavljanja u promet i upotrebu azbesta uvedena je Zakonom o životnoj sredini iz 2016.

Privilegiju da ne piju vodu iz azbestno-cementnih cijevi trenutno imaju samo stanovnici Plužina i Petnjice. Drugi mogu jedino da se tješe kako ne postoje pouzdani dokazi o štetnom uticaju unošenja azbestnih vlakana u organizam – ako se piju. Ako se ta vlakna udišu, dokazano su kancerogena. Iz Instituta za javno zdravlje su ranije objasnili da nijesu dovoljno razjašnjeni svi detalji u pogledu zdravstvenih efekata unošenja azbesta putem vode za piće koja prolazi kroz azbestno-cementne cijevi. Ipak se smatra da je ovakav unos daleko manje značajan sa zdravstvenog aspekta od udisanja čestica azbesta. Svjetska zdravstvena organizacija do sada nije utvrdila kancerogenost azbesta unijetog gutanjem tečnosti, pa zbog toga i ne postoje smjernice o dozvoljenoj količini u vodi. Prepoznat je rizik za radnike koji rade na uklanjanju azbestnih cijevi, jer mogu udahnuti čestice ovog materijala.

Ono što se sa sigurnošću zna je da cijevi imaju nedostatak zbog velikog gubitka vode koja protiče kroz njih – do dvije trećine.

U rješavanje ovog problema krenulo se 2019. godine, ali se nije daleko odmaklo. NVO Udruženje za unaprijeđenje vodosnadbijevanja, tretman i odlaganje otpadnih voda Crne Gore uz finansijsku podršku UNDP-a, od 9.050 eura, realizovalo je projekat Zamjena azbestnih cijevi u vodovodnim mrežama Crne Gore. Urađeni su projektni zadaci za 21 opštinu i prikupljeni podaci o ukupnoj dužini azbestnih cijevi u gradskim vodovodima koja iznosi 614,21 kilometar.

Iz Ministarstva ekologije, prostornog planiranja i urbanizma za Monitor objašnjavaju da ,,naredni korak koji je trebao da uslijedi jeste izrada Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi u vodovodnim mrežama i obezbjeđivanje finansijskih sredstava za implementaciju projekta. Izrada Glavnih projekata rekonstrukcije azbestno-cementnih cijevi je aktivnost koja je definisana i Akcionim planom za ispunjavanje završnih mjerila za Poglavlje 27- životna sredina i klimatske promjene. Nosilac aktivnosti je Udruženje za unapređenje vodosnabdijevanja, tretman i odvođenje otpadnih voda Crne Gore”.

NVO Udruženje vodovoda i Zajednica opština obratili su se Eko-fondu sa zahtjevom za uključivanje u projekat i finansijsku podršku. ,,Imajući u vidu da je prema procjenama Udruženja potrebno oko 150 miliona eura za realizaciju projekta i ograničena finansijska sredstva kojima raspolaže Eko-fond, dogovoreno je da Eko-fond može pružiti finansijsku podršku samo za izradu Glavnog projekta zamjene azbestno-cementnih cijevi”, kazao je za Monitor Draško Boljević, izvršni direktor Eko-fonda.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ČEREČENJE SOLANE I ULCINJSKIH PREDUZEĆA: Grad stečaj

Objavljeno prije

na

Objavio:

Stečaj je jedna od najneomiljenijih riječi u Ulcinju. Stečajem su redovno urnisana sva nekadašnja uspješna ovdašnja  preduzeća, počevši od Agroulcinja preko građevinske firme Primorje i Hotelsko-turističkog preduzeća Ulcinjska rivijera pa sve do Solane. Zato se očekuje da će specijalni tužilac otvoriti istrage i u ovim slučajevima

 

Slučaj ulcinjske Solane pokazuje šta su pohlepa i gramzivost, uz asistenciju države u stanju da devastiraju u kratkom roku. Agonija najstarije ulcinjske kompanije kreće 2004. godine kada Eurofond, koji je kontrolisao biznismen Veselin Barović, postaje većinski vlasnik Solane Bajo Sekulić u stečaju, za oko 800.000 eura. Godinu kasnije pokreće se postupak ,,programiranog stečaja” zbog duga za struju od 13.000 eura, a u međuvremenu, Eurofond podiže kredite zalažući imovinu Solane i emitujući akcije. Banke istovremeno stavljaju pod hipoteku milione kvadratnih metara zemljišta u neposrednom zaleđu Velike plaže.

Nekadašnji rukovodilac finansija u Solani Veselin Saša Mitrović kaže da je najteži udarac ta kompanija doživjela 2010. godine kada je, kako tvrdi, ukradeno 20 hiljada tona soli i milion eura iz blagajne. „Tada je i stavljena tačka na rad Solane, a radnici opljačkani. Kasnije i izbačeni na ulicu, a da niko nije odgovarao za to. I danas kada pitate te ljude iz Privrednog suda oni govore da su radili sve po zakonu!? Zato ih mi radnici i zovemo stečajna mafija“, naglašava Mitrović.

Konačno, 2011. godine uveden je u ovu firmu klasični stečaj rješenjem Privrednog suda. Od tada kontrola nad čitavom Solanom, ostacima ostataka njene pokretne i nepokretne imovine, kao i finansijskim sredstvima, prelazi kompletno u Podgoricu.

U posljednjih deset godina organizovano  je 15 neuspješnih pokušaja prodaje imovine Solane iako je bilo sporno da li Eurofond ima pravo na korišćenje ili svojine nad zemljištem. Ovi javni oglasi služili su da  bi se kupovalo vrijeme dok se ne završi posao definitivnog uništenja Solane.

Već deveta je godina da na Solani nema berbe soli, koja je preduslov da se očuva njen biodiverzitet, te da ona i dalje bude raj za ptice, što je čini staništem koje je važno u svjetskim okvirima. Zato se ona posebno navodi u svim godišnjim izvještajima Evropske komisije za Crnu Goru.

Stečajni postupak još traje, a u toku je procedura kojom se cjelokupna imovina Solane nastoji uknjižiti kao državna svojina, dok bi Vlada Crne Gore bila označena kao nosilac prava raspolaganja. Stečajni upravnik Solane, Žarko Ostojić, najavio je čak da će podnijeti tužbe Upravnom i Privrednom sudu, zbog odluke Savjeta za privatizaciju da ne pretvori pravo korišćenja u pravo svojine, odnosno da je imovina Solane državna svojina.

Mustafa CANKA
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NACIONALNI PARK PROKLETIJE ŽRTVA BESPRAVNE GRADNJE: Uništavanje šume na privatnom posjedu zakon ne prepoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Gusinjanin Đ.V. u potpunosti je uništio planinarsku stazu ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje, kada je odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila

 

Planinarska staza ka Volušnici u zaštićenom području Nacionalnog parka (NP) Prokletije – dolini Grebaje u potpunosti je uništena kada je Gusinjanin Đ.V, uz pomoć građevinskih mašina odlučio da postojeći putić proširi i produži kako bi došao do svog posjeda. Reakcija nadležnih službi je zakasnila. Prilikom probijanja puta dužine kilometar, oko 300 stabala oboreno je, srušeno, polomljeno ili iščupano, a zemljište isprevrtano.

Radovi su trajali dva dana, 6. i 7. maja. Prema riječima direktora NP Prokletije Marinka Bajraktarovića, nadzornik tog terena je drugog dana radova čuo mašine i zaustavio ih. Uprava nacionalnog parka o tome je obavijestila Upravu za inspekcijske poslove i Komunalnu inspekciju Opštine Gusinje dva dana kasnije – 9. maja. Inspekcija je na lice mjesta izašla sjutradan, a nadzoru su prisustvovali direktor i radnik službe zaštite NP Prokletije i Đ.V. Tada je konstatovano da su radovi sprovedeni na zemljištu u vlasništvu Gusinjanina. Oko 400 metara staze, širine tri metra, vlasnik je proširio, i taj se dio nalazi u trećoj zoni zaštite NP Prokletije. Ostalih 600 metara je u potpunosti novoizgrađen put, i to u drugoj zoni zaštite parka.

,,Nijesmo dali saglasnost za izvođenje radova u zaštićenom području Prokletija. U toku je proces u kome su preduzete mjere u saradnji sa Upravom za inspekcijske poslove i lokalnom upravom u Gusinju. Obiđen je teren, sačinjen izvještaj, a radovi su stopirani u istom trenutku kada ih je nadzornik uočio, i ne stoje tvrdnje da su se nelegalne radnje vršile naočigled zaposlenih u NP Prokletije, već su sve radnje učinjene po važećim zakonskim procedurama”, naveli su iz Nacionalnih parkova Crne Gore (NPCG) u saopštenju.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo