Povežite se sa nama

OKO NAS

Nevidljivi za sistem

Objavljeno prije

na

Dugo se vjerovalo da nas od prizora kakvi se viđaju u svjetskim metropolama, gdje su beskućnici nerijetka pojava, ,,spašava” to što smo tradicionalno društvo, sa jakim porodičnim vezama.

Beskućnici u Crnoj Gori ipak postoje. Ulicama Podgorice i drugih crnogorskih gradova sve češće se mogu sresti ne samo oni koji tu proseći zarađuju novac nego i oni koji nemaju kome da se vrate.

Profil crnogorskog beskućnika, objašnjavaju oni koji se bave tim problemom, ne razlikuje se od onih u regionu, i svijetu uopšte: to je najčešće muškarac od 45 do 60 godina, slabog obrazovanja, neoženjen, bez djece i nezaposlen, pokidanih veza sa porodicom. ,,Nerijetko im je potrebna psihološka podrška i stručna pomoć”.

No, za razliku od nekih susjednih zemalja, u Crnoj Gori zakon ne predviđa obavezu osnivanja prihvatilišta za one koji nemaju krov nad glavom. Krajem prošlog mjeseca, poznato je, u Podgorici je zatvoreno jedno od dva prihvatilišta za beskućnike u Crnoj Gori. Sada, jedino u Pljevljima postoji mjesto gdje beskućnici mogu prenoćiti.

Prihvatilište u Podogirci vodila je NVO Akcija za ljudska prava, u saradnji sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja. Štićenicima je ponuđen smještaj u Domu starih u Risnu, ali neki od njih su to odbili. Sporazum između Vlade i Akcije potpisan je prošle godine, a prihvatilište je trebalo da bude privremeno rješenje do izmjena zakona koji bi beskućnike prepoznao, i našao pravo rješenje za njih.

No, problem nije riješen. Predlog novog zakona o socijalnoj zaštiti, koji je trebalo da ispravi činjenicu da su beskućnici nevidljivi za sistem, ne propisuje obavezu otvaranja prihvatilišta.

,,Nažalost, zbrinjavanje beskućnika će ubuduće zavisiti od dobre volje državnih organa, odnosno lokalnih samouprava, jer Predlogom zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti nije predviđeno obavezno osnivanje prihvatilišta”, kaže za Monitor Mirjana Radović iz Akcije za ljudska prava.

Predlog propisuje da će se prihvatilište – sklonište osnovati samo ako za tim ,,postoji potreba”. U Hrvatskoj su, recimo, veliki gradovi, kao i gradovi sjedišta županija obavezni obezbijediti novac u budžetu za uslugu prehrane u narodnim kuhinjama, kao i otvaranje prihvatilišta. U Hrvatskoj ima osam prihvatilišta za beskućnike.

,,Zabrinjava nas da Vlada nije prepoznala da u Crnoj Gori ‘postoji potreba’ za obaveznim osnivanjem prihvatilišta. Za samo četiri mjeseca rada privremeno prihvatilište u Podgorici je obezbijedilo utočište za 16 beskućnika”, kaže ona. Iz Akcije je još ranije saopšteno da oni koji su boravili u prihvatilištu tvrde da je beskućnika mnogo više, i da na željezničkoj stanici u Podgorici brojne druge osobe i dalje žive u vagonima.

Prije skoro deceniju Monitor je pisao o djeci beskućnicima, koji su stanovali u napuštenoj zgradi u Baru.

Akcija je ranije saopštila da su prihvatilišta minimum brige za beskućnike kako se više nikada ne bi ponovila situacija iz novembra prošle godine kada je beskućnik izgubio život pokušavajući da se zagrije na ulici.

,,Svake večeri je bio tu. Mislim da je bio bolestan i da je imao oko 75-80 godina. Znao je često, kad pokisne, da zapali vatru između kontejnera i da se tako suši”, ispričao je za medije tada stanar zgrade u Karađorđevoj ulici u Podgorici u kojoj se nesreća dogodila. Čovjek je pokušao da se zgrije i pokraj kontejnera zapalio vatru u kojoj je izgorio. U Crnu Goru je došao iz Vojvodine.

Zanimljivo je da je od 16 osoba koje su prošle kroz prihvatilište u Podgorici, više od polovine stranih državljana koji su ovdje pokušavali da zarade od fizičkih poslova, a koji se nijesu snašli tokom zime. Oni najčešće dolaze iz Makedonije.

Profil korisnika tog prihvatilišta, govori i o nekim drugim nedostacima sistema socijalne zaštite o čemu je Monitor već pisao. Među beskućnicima kojima je privremeno pomagala Akcija, bilo je i onih koji su život počeli u ustanovama socijalne zaštite, odnosno u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Bijeloj. Kada napune 18 godina, štićenici Doma u Bijeloj gotovo da su prepušteni sami sebi. Institucije sistema za one koji ne uspiju da se sami snađu – nemaju rješenje.

Mladić koji je odrastao u toj ustanovi, jedno vrijeme je uspijevao da se izdržava od rada na brodovima. Kad posla više nije bilo, ostao je na na ulici, odakle je stigao u podgoričko prihvatilište. Kojeg više nema.

Hoće li gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša procijeniti da takva investicija treba glavnom gradu? Do sada nije pokazivao da je slab na ranjive kategorije. Naprotiv. Svi se sjećaju Marijane Mugoše, slijepe službenice, koju je gradonačelnik istjerao s posla jer je dovodila psa obučenog da joj pomogne.

Beskućnika sve više u svijetu

Prema određenim procjenama broj beskućnika u svijetu premašuje jednu milijardu ljudi, podaci su sa hrvatskog sajta Beskućnik. Info. Od ukupnog broja siromašnih u Europi, prema istraživanjima Europske Unije, oko 2,7 miliona su beskućnici. Svaki dan umire 50 000 ljudi, uglavnom djece i žena, kao rezultat siromašnih skloništa i neadekvatnih uslova u njima. Zbog niskih temperatura, na ulicama evropskih država umre više stotina beskućnika kod kojih je uzrok smrti najčešće smrzavanje i prekomjerna količina alkohola u krvi. Prema istraživanjima, najmanje 600 miliona ljudi živi u u prihvatilištima koji su životno i zdravstveno ugrožavajući.

Prema studiji How Many, How Much instituta Crisis and New Policy, u Velikoj Britaniji ima 380 000 beskućnika, a troškovi države za beskućnike procjenjuju se na 24 hiljade funti godišnje. Finansiranje iz vladinih izvora nije dovoljno, pa dvije velike beskućničke organizacije Big Issue i Street Shine prihode ostvaruju baveći se prodajom časopisa na ulicama Londona, pružajući usluge popravke i čišćenja cipela ili pranja automobila, što su oblici socijalnog preduzetništva. Smatra se kako je socijalno preduzetništvo puno bolji oblik pomoći beskućnicima od donacija i jednokratne pomoći.

Populaciju beskućnika u Zapadnoj Evropi, navodi Beskućnik info, najvećim dijelom čine odrasli muškarci. Uglavnom su ekstremno siromašni i odvojeni od svojih porodica. Otprilike jedna trećina su mentalno oboljeli, dok je više od polovine od ukupnog broja beskućnika zavisno od alkohola ili narkotika. Do 50-ih godina 20. vijeka najveći broj beskućnika su bili bijelci, alkoholičari i ljudi starije dobi, dok su današnji beskućnici relativno mladi. Broj beskućnika naglo je skočio krajem 80-ih i početkom 90-ih godina.

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

BERANE, INICIJATIVA ZA IZGRADNJU SPORTSKE DVORANE ZA OSI: Korak prema inkluziji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Beranska vlast pokrenula je inicijativu za izgradnju  sportske sale prilagođene za osobe sa invaliditetom. To bi bila prva takva dvorana u Crnoj Gori, iako se država odavno obavezala da sve objekte prilagođava osobama sa invaliditetom

 

Lokalne vlasti u Beranama koju čine koalicija Zdravo Berane (SNP, DF) i Demokrate, pokrenula je nedavno inicijativu da se na mjestu stare hale sportova u ovom gradu, onom pod Jasikovcem, izgradi sportska dvorana prilagođena specijalno osobama sa invaliditetom.

To bi, kako kažu, bila jedina dvorana takve vrste u državi i time bi se obogatila sportska infratstrukura i stvorili uslovi za treniranje i održavanje sportskih manifestacija osoba sa invaliditetom (OSI).

Menadžer Opštine Berane Vladimir Đaković kaže da je već upućen zahtjev prema gradskom i državnom arhitekti da se raspiše konkurs za idejno arhitektonsko rješenje za izgradnju sportske dvorane takve vrste.

„Postoje neki objekti u Crnoj Gori koji su prilagođeni za te namjene, ali, koliko je meni poznato, takva sportska dvorana u državi ne postoji i ovo bi bila prva i jedina” – rekao je Đaković.

On izražava očekivanje da će njihova ideja naići na razumijevanje i kod nove Vlade i kod organizacija i institucija koje okupljaju osobe sa invaliditetom i koje organizuju rekreativne i takmičarske sportske manifestacije za tu manjinsku populaciju.

„Mi se nadamo da ćemo zajedničim izdvajanjima Opštine, države i tih organizacija, iznaći neophodna sredstva da se sportska dvorana za OSI izgradi u Beranama” – kazao je Đaković.

„Praviti halu sportova specijalno namijenjenu za osobe sa invaliditetom (OSI) odlična je ideja, ali ne bi bilo dobro da se zanemari prilagođavanje svih drugih sportskih objekata u državi za osobe sa invaliditetom, jer bi to u suprotnom značilo njihovu segregaciju”, kaže za Monitor izvršna direktorica Udruženja Mladi sa hendikepom Marina Vujačić, uz podsjećanje da je prilagođavanje svih objekata osobama sa invaliditetom zakonska obaveza još od prije trinaest godina.

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SLUČAJ PORODICA STANKOVIĆ I SALIHI IZ BARA: Sramnije je od prosjačenja – okretati glavu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov život je hronična neizvjesnost

 

Dvije romske porodice, Stanković i Salihi, dane i noći dočekuju pod otvorenim nebom, na vrhu Sutormana, u Baru. Bez posla, utočišta, struje i vode, ponekad i bez hrane. Njihov je život hronična neizvjesnost.

,,Ne želim da moja djeca završe kao ja, na ulicama“, kaže za Monitor Saša Stanković.

Gdje god su bili, Stankovići i Salihiji su doživljavali šikaniranje i dočekivani su sa podozrenjem. Kao susjedi i prijatelji, žive zajedno i dijele sve što mogu.

Stankovići su se iz Srbije u Bar doselili prije sedam godina. Saša Stanković operisan je od tumora. Posljednji put kod ljekara bio je malo prije nego što je sa porodicom stigao u Crnu Goru. Salihiji imaju sedmoro djece. Salima Salihija supruga je davno napustila. Tako je obavezu vaspitavanja njegove djece na sebe nesebično preuzela supruga Saše Stankovića, Natalija Stanković.

Salim Salihi ima državljanstvo Crne Gore i utoliko je u prednosti od Stankovića. Dobija socijalnu pomoć. ,,Nekad sam zarađivao tako što sam okopavao  bašte, kao komunalac, i  radio mnoge druge fizičke poslove. Ovog mjeseca smo od Centra za socijalni rad dobili 50 eura. Taj novac brzo ode. Mi ne želimo milostinju, već da radimo”, kaže Salihi.

Redovno su Stankovići prijavljivali boravak, ali do danas nisu uspjeli da dobiju boravišnu dozvolu za strance, jer nijedan stanodavac nije htio da sastavi ugovor o stanovanju sa njima. Bez tog ugovora, dozvola za boravak nije moguća. ,,Bez dozvole za boravak, nema ni socijalne, ni zdravstvene zaštite, a ni  posla. Ne biramo nijedan pošten način da preživimo, a najviše radimo sa sekundarnim sirovinama. Samo da nas glava ne boli. Ne krademo, nismo lopovi, nismo lijeni. Zbog predrasuda, teško je biti Rom u Crnoj Gori“, objašnjava Stanković.

Neko vrijeme su svi zajedno boravili u napuštenoj sušari na Sutormanu, koja pripada Luci Bar. Nedugo potom se, kažu, pojavio neki čovjek koji se predstavio kao radnik Luke Bar i otjerao ih odatle. ,,Od, kartona,  nailona i ćebadi, sačinili smo nekakav zaklon na livadi koju nam je ustupio jedan dobročinitelj. Teško je. Baš nam je prije neki dan, zbog jakog vjetra, odletio krov. Još par dana možemo tu da budemo, a onda ćemo morati da idemo dalje,  tom čovjeku je livada potrebna, pošto živi od nje”, kaže Stanković.

Živjeli su neko vrijeme i u barskom naselju Sokolani kao podstanari, ali su imali probleme sa komšijama i, kako kažu, morali su da se isele.

,,U Srbiji sam radio za oko 200 eura mjesečno. Odlučili smo da odemo, jer smo više bili gladni nego siti. Novac koji smo dobijali od socijalnog i dječjih dodataka najviše je išao za djecu i školu, koja je od mjesta gdje smo živjeli bila udaljena osam kilometara. Djeca su svaki dan do tamo i nazad išla pješke. Tamo ili radiš, ili ne radiš i nemaš ništa. Nema ni kontejnera kao ovdje, pa da možeš nešto da nađeš”, prepričava Stanković.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 9. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

BERANSKI RUDNIK UGLJA TRAŽI NOVU ŠANSU: Jama čeka

Objavljeno prije

na

Objavio:

„S Vladom tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi s nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže direktor rudnika Rade Guberinić

 

Beranske rudare obradovala je najava pokretanja proizvodnje u rudniku uglja. Željni su posla i mogućnosti da prehrane familije. Ubijeđeni su, kažu, da je velika šteta što ovaj rudnik, sa velikim rezervama uglja, ne radi.

To je teško zarađena kora hljeba, kaže nam jedan od njih, ali su rudari navikli na opasan rad u jami. „Od kada je rudnik prošle godine u ovo vrijeme zatvoren, meni i supruzi nije preostalo ništa drugo da radimo da bi prehranili i školovali  djecu. U međuvremenu se bavim nekim poljoprivrednim poslovima.  Zato se nadam da ova najava povratka na posao nije bez pokrića i jedva čekam da ponovo počnem da radim”, kaže ovaj rudar mlađe generacije.

Iz kompanije Metalfer iz Sremske Mitrovice nedavno je najavljeno da bi oni mogli da pokrenu proizvodnju u beranskom Rudniku uglja, jer je mogućnost prodaje tog  rudnika jednom turskom investotoru još uvijek „na dugom štapu”. Mogućnost ponovnog pokretanja proizvodnje Monitoru je potvrdio izvršni direktor beranskog Rudnik uglja Rade Guberinić. On je kazao da je menadžment kompanije imao do sada dva sastanka sa predstavnicima Vlade Crne Gore, i da se traži najbolje rješenje za beranski rudnik.

„Jedan sastanak smo imali u Vladi a drugi u Privrednoj komori. Mi smo ih detaljno upoznali sa situacijom u firmi. Razgovarali smo o mogućim rješenjima i dogovorili smo da dostavim predlog u pisanoj formi”, rekao nam je Guberinić. Prema njegovim riječima taj pisani predlog je napravljen, upućen Vladi, i sada se čeka njen odgovor. „Tražimo model da rudnik u Beranama nastavi da radi sa nekim olakšicama, kako vlasnicima ne bi stvarao gubitke i minuse. Ako bi se to ostvarilo, mi bismo brzo pokrenuli proizvodnju sa oko stotinu radnika”, kaže naš sagovorik.

Podsjetimo, proizvodnja u rudniku je prekinuta u ovo vrijeme prošle godine, poslije šest godina rada. I to u trenutaku kada je izgledalo da je posljednja privatizacija Rudnika mrkog uglja u Beranama ne samo uspjela, već da predstavlja rijedak pozitivan primjer dobre prakse na sjeveru Crne Gore kada se radi o industriji.

Tada je i šezdeset i šest rudara, nakon što su prethodno upućeni na plaćeni godišnji odmor, ostalo bez posla – samo dan prije međunarodnog praznika rada.

Rade Guberinić je tada rekao da je glavni razlog za prekidanje proizvodnje činjenica da već dvije godine gubitke rudnika u Beranama pokriva vlasnik iz Srbije, koji nije više u situaciji da to čini. Zato se vlasnik odlučio da obustavi proizvodnju i održava rudnik do nekog prihvatljivog rješenja. Od tada u rudniku radi samo šesnaest radnika koji održavaju vitalne funkcije jame, obavljaju poslove administracije i obezbjeđenja.

Kompanija Metalfer iz Sremske Mitrovice je potom, krajem prošle godine, najavila da će pokušati da proda beranski Rudnik uglja i da imaju potencijalnog investitora.

Guberinić kaže da je ta prodaja još uvijek vrlo daleka opcija, i da bi najbolje rješenje bilo da se pronađe model da Metalfer ponovo pokrene proizvodnju, ali tako da radi bez stvaranja minusa. „Što se tiče plasmana proizvedenog uglja, tu nema problema. Mi imamo ugovor sa Termoelektranom u Pljevljima do 2027. godine za otkup svih proizvedenih količina”, kaže Guberinić.

On dodaje da su prepoznali dobru volju u novoj Vladi Crne Gore, i da ima izgleda da se njihovi planovi realizuju i ovaj rudnik, kao rijedak industrijski resurs na sjeveru države nakon gusarske tranzicije, sačuva. U prilog tome podatak da bilansne rezerve samo jame Petnjik iznose oko šesnaest miliona tona mrkog uglja. Jama Petnjik otvorena je 1980. godine kada je završena eksploatacija u starom rudniku u Budimlji.

Beranski rudnik uglja bio je 2001. godine prodat mješovitom vojvođansko-slovačkom preduzeću Gradeks HBP, čiji su osnivači bile kompanija Gradeks iz Kule i HBP iz slovačkog grada Providza. Poslije nešto više od godinu između ova dva partnera dišlo je do nesporazuma koji su završeni tako što su Slovaci preuzeli kompletno upravljanje, da bi se potom i sami nenajavljeno povukli iz posla i otišli iz Berana.

Mašine u jami Petnjik utihnule su u novembru 2002. godine. Prodaja Rudnika uglja oglašavana je nakon toga devet puta prije nego ga je, prije skoro sedam godina, kupila kompanija Balkan enerdži, sa velikim planovima vezanim za izgradnju termo bloka i investicijama od 120 miliona eura. Od svega toga, međutim, nije bilo ništa. Grci su početkom početkom 2014. godine beranski rudnik prodali komapniji Metalfer iz Sremske Mitrovice.

Metalfer je krenuo ambiciozno i već poslije treće godine poslovanja radili su u tri smjene, upošljavajući 157 radnika. Tadašnji menadžment je najavljivao angažovanje još stotinu radnika i proširenje proizvodnje. Onda su kola pošla  nizbrdo. Koji su razlozi doveli do gašenja proizvodnje i zatvaranja rudnika u aprilu prošle godine, za sada nema preciznog odgovora.

Jovanka Bogavac, poslanica Pokreta za promjene u Skupštini Crne Gore i članica Odbora za ekonomiju, finansije i budžet, očekuje da se rudnik što prije aktivira.

„Kao rudarski inženjer koji je skoro 20 godina bio u beranskom Rudniku mrkog uglja, smatram da se može naći način, bez obzira na evropske direktive koje su okrenute protiv proizvodnje uglja, da se ponovo pokrene privremeno obustavljena proizvodnja”, kaže Bogavac. Ona procjenjuje da bi u prvoj fazi moglo ponovo da se zaposli preko stotinu radnika. „To je vrlo značajan broj za našu opštinu. Prethodna Vlada nije imala sluha za rudnik u Beranama, ali se nadam da će ova pomoći da se nađe model po kome bi ovo preduzeće moglo imati finansijsku rentabilnost.”

U Beranama se sa nestrpljenjem očekuje potvrda najavljene obnove proizvodnje u Rudniku mrkog uglja. Ta kompanija za grad ima veliku vrijednost pošto je, osim što je u jednom trenutku zapošljavao stotinu i pedeset radnika, za njega u reprolancu bilo vezano još dvadeset manjih firmi i njihovih zaposlenih. Jama čeka. Čekaju i radnici.

       Tufik SOFTIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo