Povežite se sa nama

BAŠTE BRIGANJA

Ni kriva ni tužna

Objavljeno prije

na

Curi pijesak vremena, ali se povremeno pojavi neko i okrene taj sat naopačke, i vidiš, još se diše, još se voli i živi

 

Tx: Petrovdan, dan koji meni miriše na vanilu i cimet. Miriše na pitu od jabuka Petrovača koju je pravila moja baba. Mirisi su tu, juli i jabuke, samo je moja baba na nekom drugom mestu. Pomerala bih planine jutros, al neka me prvo da popijem kafu.

Razgovarala sam juče, dobrovoljno, sat vremena telefonom sa tetkom. Te neke njene penzionerske teme i komentarisanje novih umrlica u njenom mestu. Čist literalni odnos. Danas je svakako svetski dan ljubavi prema bližnjem svom. „Kako,  pa nigde nije objavljeno?“ Evo, ja sam sad objavila. Možete slobodno i nesebično da volite.

Gledam u medijima snimke sa koncerta sinoć, nekog benda za koji prvi put čujem i imam pomešana osećanja: baš nisam u toku al’ me i nije briga. Mislim da su ljudi iz Vojvodine odavno našli izraz za to: „Lepo je… ko vole“. Obukla sam danas svoju bolju verziju  sebe.

Povremeno se setim kako mi je, pre par godina, u rodnom gradu prišla jedna sredovečna žena da se pozdravi sa mnom i kaže da smo išle zajedno u isti razred i koliko sam se samo zaprepastila zbog njene drskosti da mi kaže da smo isto godište, bez obzira što je to tačno. Preceni se čovek pa mu nema ravnog! „Omiljeno stanje malograđanina je status quo. Ono bi takvo bilo i u samom paklu. Onog momenta kad mu taj status quo poremetite, ugrozili ste ga. Jer ste mu pokazali naličje njegovih svetih istina i tamnu stranu njegovog sopstvenog života.“ Borislav Pekić

Kad završim neki veliki posao nekad je bilo: „Plače mi se od umora, ali sam srećna što sam završila“. Sad: „Plače mi se od umora“. Tačka. Sve bi bilo jednostavnije kad bismo neke stvari mogli da prespavamo. Da im tako izbrišemo postojanje. Ali, nažalost, sve nas čeka pri buđenju i poželi nam “dobro jutro“.

Snašao me je danas još jedan dobrovoljni razgovor telefonom. Zove drugarica i pita: „Imaš li vremena da se izjadam?“ „Pričaj“, rekoh, „i odmah da ti kažem, neću te slušati, premorena sam, ali ti izbaci“. „Ok“, kaže ona i oplete pola sata, na kraju kaže: „Ljubim te, hvala“. „Ništa“, rekoh. I to su vam ta prijateljstva gde je sve dobro. Samo nek smo iskreni.

Curi pesak vremena, ali se povremeno pojavi neko i okrene taj sat naopačke, i vidiš, još se diše, još se voli i živi.

P.S. Sečemo granu na kojoj odavno ne sedimo, eto smisla, eto i radosti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

BAŠTE BRIGANJA

Izložba širih slika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pomiriš se sa sudbinom, a sudbina uopšte i nema pojma da ste bili u svađi

 

Svaki dan donosi nešto sa sobom. Ponekad loše, ponekad dobro, ali nikada ne dolazi praznih ruku. Čuvam deo sebe, svesti, srca za normalne svakodnevne stvari, priče o sitnicama i to blindiranim zidovima i zvučnom izolacijom. To mi je mnogo važno. Ostalo je “na izvol’te“ ovom čemeru u kojem živimo.

Kad ne znam ka čemu da se usmerim, ostajem odana svojoj nepovezanoj misli, tom trenutnom odrazu naprslog vremena. A sutra? Sutra će pokidani šavovi nestati, bar se jutro tome nada… Zato i ne volim divlji i nemirni, analitički um. Volim reflektivni, intuitivni, staložen. Pomiriš se sa sudbinom, a sudbina uopšte i nema pojma da ste bili u svađi.

U Kapetan Mišinoj ulici, sećam se, bile su najlepše jeseni. Tu, baš na stepeništu kod broja 23, umela sam da sedim i čekam da sve prođe. Verovala sam da su, između Kapetan Mišine i Filološkog fakulteta, nastali najtiši ljubavni stihovi … i tamo, između ona četiri zida, kada sam želela da se sakrijem i od sebe, od knjiške pameti i stilskih figura, i od simetričnih oblika barokne arhitekture… Sad ćutimo na dva različita kraja sveta… Uvek je neko ostajao malo duže, kao da očekuje da se tišina predomisli. Ponekad je umeo da kaže: „Nedostaje mi ona jutarnja kafa sa tobom, ovde niko ne ume da ćuti tako kao ti, onda kada treba“.

Sve smislene ideje za povratak u normalno stanje i vraćanje životne energije na nekadašnji nivo su propale. Sad je red na besmislene. Jer, šta ima da se izgubi? Pusti trendove, glupa nametanja, moranja. Bar si ti sredovečna čitavog života. Napokon su biološke, sustigle emocionalne godine. Prigrli to i budi ono što si. I napokon budi zadovoljna.

Mnogo praznih reči, a jedva da su okrznule dan. I kako da se ne setim još jedne genijalne rečenice moje babe, posle dobrih sat vremena ćutanja i slušanja komšinice koja ogovara… „E, moja Jelo, imaš ti dosta svoje rđe, da ne skupljaš tuđe…“ Od onoga kako niste stigli do te lekcije, kako ste znali, pa zaboravili, kako je to nepotrebno znanje koje vam nikad neće trebati u životu i kako vam je domaći ostao na klaviru ili ga pojeo pas, mnogo više poštovanja zavređuje jedno prosto – NE ZNAM.

I još nešto, jedva čekam da nas zapad kolektivno vrati u kameno doba, pa da opet krotimo konje vrane i na njima pičimo do Bugarske po Laki Strajk bez filtera.

P.S. Jednog dana… Ma, jok. Neće taj osvanuti.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Sve mora da svane

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mašta je ispunila svoju konačnu svrhu kada ti omogući da se bez ostatka preseliš u ono što si izmislio

 

Toliko sam snažno, maločas, naletela na ćošak od stola, da kome god da sam načinila nešto nažao u životu, smatram da smo sada kvit. I još sam shvatila da umem da odigram ples za prizivanje kiše i da sve zvezde vasione i nisu  tako daleko.Više puta provereno! A samo sam krenula da na miru popijem kafu. Ne ostavljajte kafu predugo, pa se posle čudite kada se ohladi, ne pitajte kako znam. Ovo nema nikakve veze sa kafom.

Nemate pojma koliko su sitnice zeznute. Vezuju, odaju, daju smisao, boju, ton, zamute, odbiju… a tako se olako odbace. Postoji razlika između vući nekoga za rukav i spustiti ruku na nečije rame. Ljudska razlika. I šteta je što to ljudi retko umeju da prepoznaju. Još ređe znaju da praktikuju.

Čistimo orahe svi u kući, cilj je kilogram, došli smo do četiristo grama, ostavili Necu samog na deset minuta i sad smo opet nekako na početku. Što bi rekao Duško Radović: „Krajevi se potroše, počeci uvek traju, početak, eto šta je na kraju“.

Iskustvo te nauči da se ne zalećeš na nedoumice. Sve se to svakako vremenom razjasni. Reči probude nadu, dela ih potvrde. U suprotnom ostanu u folderu obećanja i neispunjenih želja. Sve je u fiokama života, a većina ih je vidljiva na licu i čelu. O tome kako gajim strpljenje, neću reći svaki dan nego, ipak, dan po dan… uvek mi je važan taj sitan međuprostor predaha.

I dalje nosim zimsku jaknu koju sam kupila bogzna kad. Nosim je, sigurno, deceniju i više. I ovde se ne radi o kvalitetu odeće, fizionomiji ili siromaštvu. Ne puštam stvari, ne mogu. Možda zato stagniram i ne shvatam ništa. Možda bi trebalo da je bacim. Možda je problem i što ću noćas da razmišljam o ovoj jakni na čiviluku i o tome kuda sam sve prošla u njoj, ko me je sve video u njoj i ko više nikada neće. I možda je problem što razmišljam o ovakvim stvarima. Mašta je ispunila svoju konačnu svrhu kada ti omogući da se bez ostatka preseliš u ono što si izmislio.

Izvinjavam se što kasnim, zaglavila sam se između vrha jezika i kraja pameti. Odoh malo da ušetam u svoj život, da vidim dešava li se nešto. Da se uključim u zbivanja.

P. S. Pucketanje šporeta je pola zdravlja.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

BAŠTE BRIGANJA

Prvenstvo poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve prolazi, ali ono što najprije treba da prođe, baš u inat prilegne

 

Sedim na terasi u majici kratkih rukava i vežbam hladnoću. Kad mi je zima, i ja sam njoj! Juče sam vežbala kišu. Jutros sam se probudila nesposobna, kao tek rođena, prvu kafu sam jedva skuvala, a posle je prosula po sebi. Dan obećava. Iz stomaka su mi, poput talasa, odleteli leptirići, ostavivši za sobom rupu veličine večnosti. Sada lete sa lažnom jeseni. Imaju oblik, ukus i pastelne boje pufnastih bombona. Konzumacija rezervisana samo za sladokusce!

Ma koliko da sam okretala nove listove u životu i menjala olovke, rukopis je uvek ostajao isti. I danas mi je drago što je tako. Ovo je stranica na kojoj želim da se zadržim. Pisaću sporo i temeljno… i znaću, jednom kad se vratim, gde je zaista počelo.

Ne znam jesam li vam pričala kako mi, najmlađa ćerka Rada, uporno traži da joj vratim njen duks, koji sam ja sebi kupila pre par godina. Ljudi koji vole da komplikuju kažu nije sve crno-belo, a, u stvari, jeste. Ulazak u sivo je komplikacija, nagađanje, odlaganje, opravdanje i odugovlačenje, pre nego što izabereš crno ili belo.

Tanku opnu koja čini granicu između mog svesnog (donekle normalnog) i nesvesnog (potpuno nenormalnog) realnost pritiska kao ogroman teg i deformiše je. Otpor je iznenađujuće veliki, ali znam da nije beskonačan. Kad god pogrešim, proglasim to generalnom probom. A sve lepote dana ušuškam pod jastuk. Čovek biva razapet stotinu puta dnevno ili štono kažu – u raljama sopstva.

U narodu važi neko mišljenje da ako nešto ne probaš/ne pokušaš, nećeš ni znati ili ćeš se kajati. Mnogo toga nisam pokušala, jer me ne interesuje, a ne moram, niti mogu da znam, sve i da hoću.

Mi smo kao priredba jasnih predstava o tome šta mislimo jedni o drugima, samo sa giljotinom umesto spuštenih zavesa za kraj, glava proturenih na pogrešnu stranu. Nekad sam maštala  o super moćima. Nevidljivost mi je bila dobra. Pretvaranje, promena oblika, takođe. Sada sam nevidljiva i menjam oblik u kompromisne praznine. Grickam semenke i pitam se kako je došlo do toga… Sve prolazi, ali ono što najpre treba da prođe, baš u inat prilegne.

Prvo mi je bilo hladno do kostiju, onda je duvalo ludački, sad pada kiša, još samo zemljotres da grune i večna vatra zaplamti… I još samo da vas podsetim: san je podjednako važan, kao i java. Čak važniji. Jer, snovi su temelji na kojima stvaramo javu. I to uopšte ne znači da moramo da spavamo.

P.S. Vodim svoj život, evo, samo što nismo stigli.

Nataša ANDRIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo