Ko o čemu Đukanović o državi. U očajanju, pokušava da nas vrati u ratne devedesete kada je anatemisao mirotvorce i manjine. Opet bi, pred izbore koji su njegovo biti ili ne biti, da nas sabira na četnike i partizane. Strategiju kampanje bazira na patriotizmu, posljednjem utočištu za nitkove. A ovdje je podjela jedna jedina – na kriminalce i one koji to nijesu. Drži moralne govore, on koji je izdao sve čega se dohvatio – od komunizma do Velike Srbije, od Crne Gore do Jugoslavije, od Stipe Šuvara do Slobodana Miloševića. Jedino je ostao vjeran načinu poslovanja – švercu, otimanju društvenih resursa i kriminalnoj družini koja drži ključeve riznice i faktički upravlja državom.
„Nije dovoljno jednom četničkom vojvodi, jednom ambasadoru velikosrpskog nacionalizma i jednom kolumnisti najvećeg narko klana na Balkanu da se zaklone iza zvučne parole militarističkog demokratskog sadržaja, kakav je Demokratski front, da bi pokušali da operu svoju prošlost i da zavaraju crnogorsko biračko tijelo”, rekao je Đukanović pred partijskim sljedbenicima, dok mu je pogled sijevao, kao pred rat za srpski Dubrovnik.
Ako već stavlja na dnevni red pranje prošlosti, nije na odmet podsjetiti se opet njegovih sabranih djela. Crna Gora nema uspješnijeg četnika, velikosrbina i saradnika organizovanog kriminala od bivšeg premijera. Pogledajte mu radove sa Miloševićem ili ove sa Šarićem i Keljmendijem. I, onu nedavnu sliku sa Tomislavom Nikolićem, koga je podržao na posljednjim izborima u Srbiji. I, eto vam skice za portret vođe DPSDLP koalicije.
Nema ideje koju Đukanović nije napustio. Nema prebjega koji nije skupo naplatio. Nije imao ni trideset godina, kada je kao nada Stipe Šuvara i crnogorskih komunista, zabio nož u leđa svojim mentorima. Okrenuo se Slobodanu Miloševiću i preko noći preobrazio u srpskog nacionalistu. I profitirao – dobio je poziciju najmlađeg premijera u Evropi. „Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku… Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima mogu da budem rame uz rame sa njim u odbrani tekovina revolucije”, govorio je Đukanović.
Taj savez rame uz rame, branio je tekovine ratovima i smrću stotine hiljada po Dubrovniku, Sarajevu, Mostaru, Vukovaru… Danju je naš ratnik vojevao sa Miloševićem, a noću ugovarao biznis sa Svetom ujedinjenom krunom i ostalim partnerima. Za vrijeme genocida u Srebrenici, slušao je Jami i Pink zvijezde. I ponavljao: „Mi smo već istanjili avnojevske granice između Crne Gore i Hercegovine, odnosno između istočne Bosne i Crne Gore. Dosta je srpski narod robovao bratstvu i jedinstvu, avnojevskoj, Titovoj Jugoslaviji”.
Milošević je zbog prekrajanja granica završio u Hagu. Đukanović je umornom voždu zadao završni udarac. Okrenuo se dojučerašnjim neprijateljima – Evropi i Americi. I tu je dobro trgovao. Dok su sudili Miloševiću za radnje u kojima ga je crnogorski premijer pratio rame uz rame, tužioci u Hagu nijesu pominjali Đukanovića, a optužnica za mafijaške poslove ispisana u Italiji – arhivirana je.
Ko je odgovoran za povampireno četništvo, deportacije i progone crnogorskih manjina devedesetih? Ko je pružio utočište vođama zemunskog klana u Crnoj Gori? Ko je bio ambasador zla Slobodana Miloševića u Crnoj Gori? Ni jedan aktuelni srpski vođa od Beograda do Banjaluke, ni jedan lider srpskih stranaka u Crnoj Gori u vrijeme ratova na Balkanu nije imao vlast. Sve konce su ovdje držali Đukanović i njegovi.
Sada Đukanović nije ništa do diktator u silaznoj putanji. Iako pokušava da zaplaši i kupi birače, nije ga nemoguće pobijediti. Formula je jednostavna: treba držati u glavi sva vođina djela. On je najveća opasnost za državu, ako je bude čuvao završiće kao sve prethodne, u koje se zaklinjao.
Opozicija bi trebalo da stisne redove, da probudi nadu u promjene i oslobodi građane straha. Nije to nemoguće – niko se u ovoj zemlji ne plaši za svoju budućnost više od Mila Đukanovića. Za njega su izbori pitanje opstanka. A za slobodne ljude šansa da se suoče sa istinom, da kazne zločine i oslobode se diktatora.
Milka TADIĆ – MIJOVIĆ