Povežite se sa nama

SVIJET

NN: STO GODINA OD OKTOBARSKE REVOLUCIJE: Praznik, ili dan sjećanja

Objavljeno prije

na

Rusija je bez zvanične pompe obilježila stogodišnjicu Velike socijalističke oktobarske revolucije, političkog potresa 20. vijeka, koji je označio početak stvaranja sovjetske države.

A sve je počelo 23. oktobra 1917. po julijanskom kalendaru kada je boljševički vođa Jan Anvelt poveo svoje revolucionare u pobunu u Talinu, glavnom gradu današnje Estonije. Dva dana kasnije Lenjinovi komunisti digli su se u Petrogradu protiv neefikasne privremene vlade liberalnog premijera Aleksandra Kerenskog.

Juriš na Zimski dvorac uslijedio je u noći između 6. i 7. novembra. Pokrenut je tačno u 21.45 i to nakon pucnja iz krstarice Aurora, a dvorac je zauzet nekoliko sati poslije ponoći. Zato je 7. novembar uzet kao zvaničan datum Oktobarske revolucije.

Globalne posljedice Oktobarske revolucije bile su nesagledive. Taj događaj je pokrenuo svjetski pokret radničke klase i potlačenih narodnih masa protiv kapitalističke eksploatacije i imperialističkog podjarmljivanja. Nemoguće je zamisliti bilo koje značajno političko i društveno ostvarenje radničke klase u 20. vijeku igdje u svijetu koje nije u značajnoj mjeri bilo podstaknuto postignućima Oktobarske revolucije.

Evo sto godina kasnije, dolazak boljševika na vlast nastavlja da dijeli akademike, sukobljene klase i obrazovanu javnost. Nekoliko je pitanja naročito raskolničko – da li je Oktobarska revolucija bila narodni ustanak ili u suštini državni udar, i da li je staljinizam, oličen u Lenjinovom nasljedniku Staljinu bio prirodan slijed iz osnovnih principa i političke strategije lenjinizma ili je uslijedio kao neočekivani razvoj događaja.

Oktobarska revolucija je izazvala globalni neobuzdani entuzijazam i nadu da je moguće stvoriti društvo pravednosti. Za buržoaske klase u cijelom svijetu, inauguracija sovjetskog režima anatemisala je osnovne vrijednosti ,,zapadne civilizacije”, dok je za radikale i komuniste ona značila prirodnu kulminaciju neizbježnog toka istorije ka socijalnom redu lišenom eksploatacije.

Još postoji velika nesaglasnost i zbrka u pogledu prirode režima koji se razvijao u Sovjetskom Savezu poslije Lenjinove smrti. Na primjer, da li je Sovjetski Savez predstavljao ,,stvarno socijalističko društvo”, ,,degenerisanu radničku državu” ili jednostavno ,,totalitarnu državnu privredu” u kojoj je komunistička ideologija služila samo kao puki instrument političke legitimizacije i imperijalne vlasti?

Na stogodišnjicu Velike oktobarske revolucije preovlađuju procjene da je to bila epska priča koja se u određenom vremenskom periodu umnogome pretvorila u političku i istorijsku moru usljed uzajamnog dejstva mnogobrojnih faktora. Tu su: ,,nazadni” socioekonomski uslovi, spoljni uticaj, nedostatak demokratskih tradicija i pogrešno shvaćeni pojmovi socijalizma i demokratije. I, mada je lako romansirati Oktobarsku revoluciju, realnost udara u lice.

Na izborima iz novembra 1917, prvim slobodnim izborima u ruskoj istoriji, Lenjinova partija je dobila samo jednu četvrtinu glasova, dok su Socijalrevolucionari uspjeli da osvoje 60 procenata. Lenjinovo čvrsto vjerovanje da su samo boljševici bili predstavnici pravih interesa radnika, natjeraće ga da usvoji strategiju i politiku koja će uskoro oduzeti revoluciji one potencijale koje je imala u početku za uspostavljanje novog socijalnog poretka zasnovanog na radničkoj kontroli sredstava za proizvodnju i demokratiju. Nije slučajnost, ukazuju mnogi, što je Lenjinov poziv ,,da sva vlast pripadne Sovjetima” završio sasvim drugačije: sva vlast je pripala partiji, njenom politbirou.

Gušenjem ustanka revolucionarnih mornara u Kronštadu 1921. postalo je jasno da Lenjinov koncept ,,avangardne partije” i njegovo shvatanje ,,diktature proletarijata” nisu dozvoljavali bilo kakvu vrstu neslaganja i da će socijalistički politički poredak biti zasnovan na vladavini jedne partije. Sa druge strane, politika ,,ratnog komunizma”, privrednog sistema koji je u Rusiji postojao između 1918. i 1921. završila je u totalnoj propasti. Sam Lenjin je to priznao u govoru 17. oktobra 1921. kada je kazao: ,,Pogriješili smo kada smo odlučili da odmah pređemo na komunističku proizvodnju i raspodjelu”.

Staljin je ubrzo postao ,,novi car”. Staljinizam nije samo formalizovao najgore aspekte lenjinizma već je, u stvarnosti, postao kamen spoticanja za tranziciju k socijalizmu, kako unutar Sovjetskog Saveza tako i širom svijeta gdje su ideje socijalne pravde i jednakosti pokretale misli i srca miliona ljudi. Stoga kraj staljinizma i krah sovjetskog komunizma samo prestavljaju kraj sna koji se pretvorio u noćnu moru.

Rusko društvo je podijeljeno u odnosu na ono što se dešavalo prije 100 godina.

Anketa javnog mnjenja koju je krajem aprila sprovela nezavisna agencija za istraživanja Levada centar pokazala je da oko 48 procenata ispitanika smatra da je revolucija odigrala pozitivnu ulogu u ruskoj istoriji; 31 procenat se izjasnio negativno, a 21 nije odgovorio na pitanje. Međutim, 46 procenata ispitanih smatra da su boljševici nelegalno preuzeli vlast, a 49 procenata da su događaji iz 1917. nanijeli veliku štetu ruskoj kulturi.

Bar su dva razloga zašto Rusi imaju rezerve prema revoluciji: krvoproliće koje je ona pokrenula i njen uticaj na ruski identitet. Umjesto carističke gornje klase koju su gotovo isključivo činili pravoslavni hrišćani, Lenjinov novi ,,Savet narodnih komesara” bio je multietički i proizvod. Rus Vladimir upravljao je zajedno s Ukrajincem (Pavel Dubenko), Jevrejinom (Lavoim Trockim), Gruzijcem (Staljinom). Aleksandra Kolontaj bila je predstavnica žena, u vrijeme kada u većini zapadnih zemalja žene nisu imale pravo glasa.

Građanski rat u Rusiji koji je uslijedio poslije ,,Crvenog oktobra” bio je najrazorniji unutrašnji sukob u istoriji, sa smrću 1,5 miliona vojnika i osam miliona civila. Uslijedile su neuspješne državne politike ili genocidi, ili oboje – glad koja je odnijela oko sedam miliona ljudi u Rusiji, ali i Ukrajini, Kazahstanu i Bjelorusiji početkom 1930. Prethodila joj je gotovo istovjetna Povoljžnja glas (1921-22), kada je skoro pet miliona ljudi umrlo od nemaštine. Sredinom 1930, Staljin je pokrenuo Veliku čistku u kojoj su stotine hiljada ljudi pogubljene. U gulazima je između 1934. i 1953. nestalo gotovo million ljudi.

Velika oktobar je jedan od najznačajnijih istorijskih događaja. „Svaki čovjek ocjenjuje značaj Oktobarske revolucije polazeći od sopstvenih političkih stavova” smatra koordinatorka Moskovskog ekonomskog foruma Marina Voskanjan. Ona ističe da ovaj datum za Ruse nije praznik, već dan sjećanja.

Nepodesni slogani

Evo zašto prema ruskom istoričaru Nikiti Sokolovu, Kremlj nerado govori o 1917. ,,Životni troškovi su najviši u Evropi, a vlada se ne trudi da sprovede socijalnu jednakost; dostupnost javnom zdravstvenom sistemu i visokokvalitetnom obrazovanju. U takvim uslovima slogani (o socijalnoj pravdi i jednakosti) iz Revolucije 1917. veoma su nepodesni”, kaže on. Ove godine, u Rusiji je bilo niz protesta protiv vlade zbog korupcije visokih državnih zvaničnika. Na najnovijem protestu u oktobru hiljade ljudi je zahtijevalo političke promjene i fer izbore.

Putin je u više navrata oštro govorio o rezultatima ideja vođe Oktobarske revolucije Vladimira Lenjina, koje su, po njegovom mišljenju, dovele do rušenja istorijske Rusije. ,,Postavljena je atomska bomba pod zgradu koja se zove Rusija, i ona se potom urušila”.

Sokolov kaže da se vlada plaši da bi u Rusiji mogla da se dogodi ,,obojena revolucija”, slijedeći primjere iz Ukrajne i Gruzije početkom 21. vijeka.

Mladi Amerikanci skloniji socijalizamu nego kapitalizmu

Prema ispitivanju koje je obavila međunarodna firma za ankete YouGov tokom septembra i oktobra, 51 odsto Amerikanaca u dobi od 21. do 29. godina, definisani u dokumentu kao ,,Milenijanci,” (rođeni na smeni dva milenijuma) prije bi živeli u socijalističkoj nego u kapitalističkoj zemlji. Večina Milenijanaca (56 odsto) je izjavilo da se ne bi osjetili uvrijeđenim ukoliko bi ih neko nazvao komunistom. Približan procenat pripadnika te strarosne grupe (53 odsto) je reklo kako smatraju da ekonomski sistem u Sjedinjenim Američkim Državama radi protiv njih.

Milenijanci pripadaju generaciji koja je direktno osetila neuspehe sistema u kome žive. Završili su visoku školu ili koledž, ušli u armiju rada u vrijeme globalne finansijske krize 2008. Mnogi ne nalaze pristojno zaposljenje, zaokupljeni su studentskim dugom koji nisu u stanju da otplate niti mogu da napuste roditeljski dom.

Mediji iznose da preovlađuje uverenje da socijalizam znači veću društveni jednakost, zagarantovan posao za pristojnu platu, slobodno kvalitetno visokoškolsko obrazovanje i pravo na opšte zdravstveno osiguranje, što kapitalizam u najvećem broju slučajeva nije u stanju da obezbijedi.

Izveštaj pokazuju da za socijalizam nisu zainteresovani samo mladi. Prema anketi više od trećine Amerikanaca (37 odsto) bi radije živjelo u socijalistiličkoj ili komunističkoj državi.

Anketa pokazuje da gotovo 70 odsto ispitanih ne vjeruje da bogati pošteno plaćaju njihov porez. Oko 80 procenata Amerikanaca smatra da je nejednakost u primanjima između bogatih i siromašnih ozbiljno pitanje.

Ovakvi stavovi među građanstvom u SAD su se odrazili i kroz prošlogodišnju predsjedničku kampanju Bernija Sandersa, koji je osvojio 13 miliona glasova na prethodnom nadmetanju unutar Demokratske stranke protiv Hilari Klinon. Nastupajući kao demokratski socijalista Sanders je stekao značajnu podršku, naročito među mladim ljudima.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

2021. U RETROVIZORU: Zaglušujuća buka svjetskog nemira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna, mislili smo, biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore

 

Između izbora u SAD-u i Rusiji i stvarima vezanim za njihove spoljnopolitičke ciljeve stala je gotovo cijela godina. Kina je posmatrala sa strane i odrađivala  posao, a EU pokušavala da pronađe nove puteve. Da sve baš ne izgleda kao da je XX vijek, tu je korona, njena upornost da se širi i naša neusklađenost u borbi protiv nje.

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore. Ako je za poređenje – 2021. godinu smo dočekali sa nepunih dva miliona slučajeva smrti od korona virusa. U susret 2022. bližimo se brojci od šest miliona, prema  worldmeter.info.

Od 1. januara do 10. decembra 3,3 miliona ljudi umrlo je od COVID-19. Delta varijanta SARS-CoV-2 odradila je svoje. Uticaji Omikron soja još se sumiraju. Mi na Balkanu se držimo u vrhovima negativnih lista. Tradicionalno.

Oko 200 zemalja se na klimatskom samitu COP26, održanom u Glazgovu, složilo da se održi u životu nada o ograničavanju povećanja globalne temperature na 1,5°C. Ekstremni vremenski i klimatski događaji su nas valjda toliko osvijestili. Slikovitije: u Kini je više od 300 smrtnih slučajeva uzrokovano jakim padavinama i poplavama u provinciji Henan 2021. godine. Tropski ciklon Seroja ubio je 160 ljudi u Indoneziji, a klizišta i bujične poplave raselile su najmanje 22.000 ljudi. Oluja Filomena izazvala je najjače sniježne padavine u posljednjih 50 godina u Madridu. Više od 10.000 ljudi potražilo je utočište u centrima za evakuaciju na Fidžiju zbog ciklona Ana. U SAD-u su temperature pale na –13°C u nekim dijelovima Teksasa, ekstremni toplotni talas na sjeverozapadu Pacifika ubio je stotine ljudi. Temperature u Moskvi i nekim drugim mjestima u Rusiji dosegle su rekordno visoke nivoe proteklog ljeta. Ovog avgusta gorjeli su djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli jul je bio najgori po rekordnom broju požara od kada su se ove situacije počele satelitski snimati 2003. godine.

Dvadeset najtoplijih zabilježenih godina u istoriji gotovo da su se uklopile u početak novog milenijuma. U Sjevernoj Americi zabilježen je najtopliji jun od kada postoje mjerenja. Veliki požari zahvatili su Grčku, Italiju, Kipar, Španiju. Na udaru vatre je bila i Turska. Opominjuće slike sa ostrva Evija obišle su svijet.

U najtoplijem mjestu na zemlji – Dolini smrti u pustinji Mohave na jugoistoku Kalifornije, izmjerena je temperatura od 54,4 stepena celzijusa. To nije iznenađenje, ali alarmira njeno svakogodišnje ponavljanje. Naučnike ovog ljeta ipak više brinu temperature zabilježene na sjeveru SAD-a i u Kanadi. 46,6°C – izuzetno rijetko u tom području.

Potpisnici klimatskog pakta iz Glazgova (COP 26) obavezali su se da će nastaviti da rade na ograničavanju globalnog zagrijevanja na najviše 1,5 ͦC iznad predindustrijskog nivoa, što je cilj koji je prvi put postavljen na samitu u Parizu 2015. Mnogo značajnije jeto što postoji mogućnost da bogatije zemlje nadoknade zemljama u razvoju gubitak i štetu od klimatskih promjena.

SAD su se nakon Donald Trampovog istupa vratile pregovorima, a i Kina je najavila da će sarađivati u borbi protiv klimatskih promjena.

Iako bi ovo trebalo da su dvije najispraćenije teme kada je svijet u pitanju, one su gotovo dnevno odlazile u zapećak pred nekim bučnijim.

Proteklu spoljnopolitičku godinu otvorili smo na stranicama Monitora, između ostalog, i ovim riječima: „Situacija u SAD-u se razvija iz sata u sat. Posljednjih sedam dana Trampovog predsjednikovanja, biće najzanimljivija nedjelja od kada je ušao u ovalnu sobu”. Sve je već od januara slutilo da će ova godina biti pravi rijaliti.

Godina je ostala rijaliti, ali su dešavanja u SAD-u ubrzo pošla u zaborav. Kao u opsadnom stanju novi predsjednik SAD-a postao je Džo Bajden. Preuzimajući kormilo, obećao je da će unutrašnjom i spoljnom politikom duvati neki novi vjetrovi.

Najviše se očekivalo od sastanaka sa Vladimirom Putinom. Prvi je održan u jednom od najlošijih trenutaka u odnosima dvije države. Obostrano su opozvani ambasadori, a problemi su se gomilali. S obzirom na brojnost tema nije čudo što je javnost bila razočarana kratkim trajanjem susreta dva predsjednika.

Jedna od gorućih tema tog prvog susreta bio je i Aleksej Navaljni. Nakon što je ruski opozicionar završio sa tretmanom liječenja u Njemačkoj, na koji je poslat usljed trovanja novičokom u avgustu prošle godine, uhapšen je po povratku u Rusiju. Sud u Moskvi u junu je klasifikovao njegovu regionalnu mrežu podrške i antikorupcijsku fondaciju kao „ekstremističke“ i odmah ih zabranio. Neposredno prije toga, u Rusiji je na snagu stupio zakon prema kojem članovi organizacija koje su klasifikovane kao „ekstremističke“, ne mogu da se kandiduju na izborima.

Putinova Jedinstvena Rusija je osvojila gotovo 50 odsto glasova na parlamentarnim izborima. Rezultati znače da će se malo toga promijeniti u ruskoj politici.

„Napadati Rusiju bez razloga je postao novi sport na Zapadu“, znao je reći Putin ove godine. I dopuniti: „ Ko prijeti našim osnovnim sigurnosnim interesima, zažaliće zbog toga kao što nikada nije zažalio ni za čim!”

Monitor je prije par brojeva pisao da se Rusija ne miri lako sa gubitkom posjeda te da je po drugi put ove godine počela masovno gomilanje trupa na istočnoj i sjevernoj granici Ukrajine uključujući i vojno-pomorska pojačanja na anektiranom Krimu. Tenzije u tom dijelu svijeta ne prestaju.

Treći ovogodišnji susret predsjednika SAD i Rusije početkom decembra ove godine bio je napet, ali mediji su prenijeli „iskren i profesionalan”. Nakon moskovskog raspoređivanja vojnih figura u blizini ukrajinske granice, Vašington je izdao upozorenje protiv svakog potencijalnog ruskog vojnog napada. Naredni potez odigrala je Moskva tražeći od zapada i NATO-a da ne dozvoli članstvo Ukrajine i drugih bivših sovjetskih zemalja u toj organizaciji kao i povlačenje vojnih jedinica u centralnoj i istočnoj Evropi.

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je 26. decembra da će razmotriti niz opcija ukoliko Zapad ne odgovori njegovom traženju bezbjednosnih garancija kojima bi se spriječilo širenje NATO-a na Ukrajinu.

Za sada su SAD i njihovi saveznici odbili da ponude Rusiji takve garancije. Složili su ipak da pokrenu razgovore sa Rusijom o zabrinjavajućim pitanjima.

Osjetljiva pitanja traže hladne glave. Svi igrači zatežu konopac do ivice pucanja. No, ne treba zaboraviti da je Rusija odavno u svojevrsnoj izolaciji od velikog dijela svijeta, a da je Amerika, osim unutrašnjih problema koje vuče s početka godine, još uvijek u teškim avgustovskim ranama. Kraj avgusta internet su preplavili snimci iz talibanskog Avganistana u kom prvi put od 2001. godine nema američkih vojnika.

Dosta je nepoznanica vezano za situaciju u Avganistanu. Ono do čega se može doći ne obećava. Istraživanje Reportera bez granica (RSF) i Avganistanskog udruženja nezavisnih novinara (AIJA) pokazuje promjenu u avganistanskom medijskom pejzažu od avgusta. Ukupno 231 medij morao je biti zatvoren, a više od 6.400 novinara ostalo je bez posla od 15. avgusta. Najviše su, naravno, pogođene novinarke.

Međunarodna zajednica uslovljava priznavanje talibanske vlade u Avganistanu formirajem inkluzivne vlade, omogućavanjem zapošljavanja žena, omogućavanjem djevojčicama da se školuju… Talibani to ocjenjuju kao miješanje u njihove unutrašnje poslove.

Iako nijesu dobili priznanje ni od jedne države, to ne znači da nema onih koji su u novonastaloj situaciji vidjeli svoje prilike. Kina je obećala humanitarnu pomoć. Finansirala je projekat izgradnje u kompleksu Ministarstva pravde, a postoje izvještaji koji sugerišu da su kineske kompanije posjetile Avganistan kako bi istražile mogućnosti vezane za rudarstvo.

Kina je sveprisutna. Nova SAD administracija upoređuje kineskog predsjednika sa Putinom. Po Amerikancima, Kina ne smije preuzeti status najmoćnije države na svijetu. Nastavak te priče je i bojkot olimpijskih igara koje se održavaju u Pekingu naredne godine od strane SAD-a, Velike Britanije, Kanade i Australije.

U Evropi resetovanje. Angela Merkel se oprostila od političke karijere. Francusku čekaju izbori na proljeće.

Njemački glasači odbili su da izaberu apsolutnog pobjednika, postavljajući pozornicu za potragu za vladajućom koalicijom. Merkelin CDU je doživio loš rezultat, dok socijaldemokrate imaju novi život uz Olafa Šolca na mjestu kancelara. Uzlet je doživjela i stranka Zelenih.

Stvari se još uigravaju. Tu su obostrana obećanja saradnje između Brisela i Vašingtona. Kako će to da izgleda u sistemu povezanih sudova od Balkana do Bajkala, vidjećemo već naredne godine.

U kajronu u dnu ekrana večernjih dnevnika lete vijesti, a godina na izmaku ih je donijela priličan broj. Migrantske rute su još aktivne i koriste se u dnevnopolitičke svrhe. Samo se prisjetimo problema na granici Bjeorusije i Poljske. Vlade se mijenjau lakše nego ikada, reklo bi se. Od državnog udara u Mjanmaru iz februara do mirnog prenosa vlasti u Čileu u decembru. Izrael i Palestina su u klinču jednakim intenzitetom, a Natanjahu je otišao u istoriju. Austrijski kancelar Sebastijan Kurc je dao ostavku zbog brojnih afera. Bugarski premijer Bojko Borisov je na izlaznim vratima. Desničarenje je ove godine izgubilo dosta bitaka, ali svako sjutra donosi novi boj.

Možda za početak ne bi bilo loše da zaglušimo buku svjetskog nemira i fokusiramo se na bitku sa najmanjim zajedničkim, a izuzetno problematičnim, sadržiocem.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

JUŽNA AMERIKA NAKON POBJEDE MLADOG LJEVIČARA U ČILEU: Kad nada nadjača strah

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čile je na izborima dobio najmlađeg predsjednika u istoriji, najmlađeg i na svijetu. Bivšeg studentskog vođu i borca protiv neoliberalizma, ljevičara, studenta prava, čovjeka katalonskih i hrvatskih korijena – tridesetpetogodišnjeg Gabrijela Borića. Mnogi se pitaju – šta to znači za budućnost Čilea i turbulentnog južnoameričkog kontinenta

 

Južna Amerika ovih dana ispisuje nove stranice istorije. Novi čovjek na čelu Čilea Gabrijel Borić puni medijske stupce.

Građani su birali između dva suprostavljena koncepta koji Čile drže na različitim stranama rova. Tokom prvog kruga vladala je uzavrela atmosfera i nešto manje tokom drugog. Dok dobar dio zemlje slavi, znakova upozorenja ne nedostaje.

Izborima  su prethodili protesti koji su započeli 2019. kao masovni neredi u glavnom gradu Santjagu. Bio je to odgovor na povećanje cijene gradskog prevoza, koji se  kasnije proširio cijelom zemljom i prerastao u bunt  prema rastućoj nejednakosti, privatizaciji i sve većim troškovima života.

Rezultat: Čile je dobio najmlađeg predsjednika u istoriji, najmlađeg i na svijetu. Bivšeg studentskog vođu i borca protiv neoliberalizma, ljevičara, studenta prava, čovjeka katalonskih i hrvatskih korijena – tridesetpetogodišnjeg Gabrijela Borića. Sada se mnogi  pitaju – šta to znači za budućnost Čilea i uvijek turbulentnog južnoameričkog kontinenta.

Borić je pobijedio Hosea Antonia Kasta sa razlikom od 12 bodova i istorijskim brojem glasova, nanoseći uvjerljiv poraz desničarskom kandidatu. Pobjednički govor novog predsjednika ipak nije bio likujući. Gabrijel Borić je istakao potrebu za „društvenom kohezijom, promišljanjem sebe i dijeljenjem zajedničkih osnova“.

Kast je priznao poraz. „Od sada je on izabrani predsjednik Čilea i zaslužuje svo naše poštovanje i konstruktivnu saradnju“, napisao je na Tviteru. Prethodni predsjednik Sebastijan Piñera rekao da je zadovoljan „jer je demokratija funkcionisala“.

„Danas je nada nadjačala strah”, rekao je Borić, sumirajući misli oko 56 odsto onih koji su mu povjerili glas.

Brojni analitičari uporedili su rezultate izbora (Borić: 55,9 odsto; Kast: 44,1 odsto) sa rezultatima plebiscita iz 1988. godine (55,99 odsto) za prelaz u demokratiju i 44,01 odsto protiv. Polako se sabiraju utisci, a štampa iznosi mišljenja da je ovo najliberalnija figura na čelu zemlje još od Salvadora Aljendea.

Iako se ne zna kako će nove strukture upravljati zemljom, zna se kako su došle na vlast. Iskoristivši široko rasprostranjeno nezadovoljstvo političkim frakcijama koje su obnašale vlast posljednjih decenija, Borić je privukao birače obećavajući smanjenje nejednakosti i povećanje poreza bogatima kako bi se finansiralo proširenje mreže socijalne sigurnosti, bolje penzije i zelenija ekonomija, piše Nju Jork Tajms.

Čile Tudej kao neke od razloga zašto su birači odabrali Borića navodi i to što političar nije plašio potencijalne birače da izaberu njega ili fašizam, već pokazao zašto je zaslužio njihov glas.

Ne manje značajno je i to što veliki procenat njegovih pristalica čine mladi koji učinkovito koriste društvene mreže i trendove za izražavanje podrške. Online i na terenu.

Konzervativcima su bole oči mnoge stvari vezane za mladog političara. Zalaganje za pravo na abortus, feminističke perspektive, izmjene zakona o rodnom identitetu…

Borić je pokazao i zavidan stepen pragmatizma i sposobnost da dopre do neopredijeljenih glasača. Tokom izuzetno polarizovanih izbora u drugom krugu oba kandidata morala su ugrabiti podršku centrista.

Pomoglo je i to što se takmičio protiv političara starog kova povezanog sa diktaturom generala Augusta Pinočea. Kast je otvoreno branio Pinočeovu zaostavštinu tokom predizborne kampanje, vjerovatno zato što je njegovaa porodica imala sa njim bliske veze. Gardijan je izvijestio da je Kastov brat Miguel bio predsjednik centralne banke za vrijeme tog režima. Kast je biračima poručivao da će Borićevo predsjedništvo uništiti temelje čileanske ekonomije i vjerojatno zemlju pretvoriti u propalu komunističku državu poput Venecuele.

Ni budući predsjednik nije štedio takmaca nazivajući ga i fašistom.

„Ovo je bila kampanja kojom je dominirao strah, do stupnja koji nikada prije nismo vidjeli“, rekla je Klaudija Heis, profesorka političkih nauka iz Čilea.

Pobjednik izbora ipak je obećao Čile za sve. „Mi smo generacija koja se pojavila u javnom životu tražeći da se naša prava poštuju kao prava, a ne da se tretiraju kao roba široke potrošnje… Više nećemo dopustiti da siromašni i dalje plaćaju cijenu čileanske nejednakosti. Vremena koja su pred nama neće biti laka… Samo uz društvenu koheziju, ponovo pronalaženje sebe i dijeljenje zajedničkih osnova moći ćemo napredovati prema istinski održivom razvoju – koji dopire do svakog Čileanca“, citirao je Borića Gardijan.

Njegova posvećenost ideji prevazilaženja političkih razlika i kontrast s autoritarnom prošlošću njegovog protivnika – donijela mu je i podršku istaknutih domaćih i međunarodnih ekonomista. Uključujući nobelovca Džosefa Štiglica i Tomasa Piketija.

Tokom kampanje Borić se često zavjetovao da će, „ako je Čile bio rodno mjesto neoliberalizma, biti i njegov grob“. Čile ima jednu od najvećih razlika u prihodima na svijetu. Jedan posto stanovništva posjeduje 25 posto bogatstva, prema mnogim istraživanjima.

Finansijske strukture su ustuknule pred novim promjenama u zemlji, ali ih je u jednom od posljednjih obraćanja budući predsjednik donekle smirio. Pokušao je da uvjeri nervozne ulagače da će održati fiskalnu disciplinu i dobre međunarodne odnose kada bude na vlasti. Nakon sastanka s odlazećim predsjednikom Pinerom rekao je da njegov tim pomno prati tržišta i da će Čile zadržati predanost fiskalnoj razboritosti. „Mnoge je posebno zanimalo ko će biti sljedeći ministar finansija, a on je tu odluku obećao u roku od mjesec dana“, prenio je magazin Bloomberg.

Borić će preuzeti dužnost u martu 2022. godine, u završnoj fazi višegodišnje inicijative za nacrt novog Ustava. To će vjerojatno donijeti duboke pravne i političke promjene u brojnim pitanjima uključujući ravnopravnost polova, prava domorodačkog stanovništva i zaštitu okoline. Očekuje se da će novi ustav biti iznesen na referendum 2022. Aktuelni ustav datira iz osamdesetih godina prošlog vijeka kada je država ispisala jedno od najcrnjih poglavlja u svojoj istoriji kada su ljudska prava u pitanju.

Svjestan da će morati vladati sa Kongresom koji je podijeljen između političkih frakcija, Borić je istakao spremnost na saradnju sa svim akterima iz političkog spektra, uključujući njegovog nedavnog protivnika, Kasta. „Predsjednik će se suočiti s podijeljenim parlamentom, tako da će donošenje zakona biti teško i zahtijevaće snažne pregovaračke vještine i pragmatizam“, istakla je Dženifer Pribl, profesorica političkih nauka na Univerzitetu Ričmond.

Ovo su samo neke od prvih nevolja na koje će naići predsjednički kabinet. Iza ugla ih čeka i prestruktuiranje ekonomije, zelene politike, borba sa pandemijom korone… Svaki  neuspjeh može dovesti do toga da desničarske struje ojačaju i rasplamsaju novi plamen nezadovoljstva.

Regionalno gledano, čileanski izbori slijede trijumf Pedra Kastilja u Peruu početkom ove godine, te će dodati zamah ljevičarskim kandidatima u Kolumbiji i Brazilu. U ovim zemljama će se sljedeće godine održati predsjednički izbori. Slično Čileu, obje te zemlje suočavaju se sa sve polarizovanijom politikom. „Izabrani predsjednik Čilea mogao bi postati lice nove latinoameričke ljevice, inspirišući druge kandidate u regiji”, rekao je Oliver Stuenkel, profesor međunarodnih odnosa na Fundacao Getulio Vargas u Sao Paulu. I pored čestitki koje su stigle sa Kube i Venecuele, ovaj ljevičar se odlučio držati podalje od ovakvih sistema vladanja, a često je znao i kritikovati situacije u ovim zemljama. Uklapanje novog mozaika Južne Amerike mogao bi biti vrlo zahtjevan posao.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je novi čileanski predsjednik ipak neiskusan u politici. Sam je priznao da ima „još mnogo da nauči“. Ima i onih koji kažu da mu se nedostatak veza sa tradicionalnom vladajućom elitom, na koju se sve više gleda s neprijateljstvom, računa u prednost. Ogromnu.

 

Ko je Gabrijel Borić

Rođen je u na krajnjem jugu Čilea kao najstariji od trojice braće u porodici katalonsko-hrvatskih korijena. Preselio se u glavni grad kako bi studirao pravo, ali  nikada nije polagao pravosudni ispit. Neoženjen je, nema djece i strastveni je ljubitelj poezije i istorije. Nesvakidašnja je vrsta političara sa tetovažama i bez kravata.

Borić je počeo javno djelovanje kao istaknuti organizator velikih studentskih demonstracija 2011, koji su uvjerili vladu da studentima s niskim primanjima omogući obrazovanje bez školarine. Prvi put je izabran u Kongres 2014. Sa svega 27 godina. U javnosti je govorio o svojoj dijagnozi opsesivno kompulsivnog poremećaja.

Njegov otac Luis Borić rekao je za AFP da je novi predsjednik politički orijentisan od malih nogu, te da je još kao mali oslikavao poruke poput „budimo realni, učinimo nemoguće“ i „razum čini snagu“ na zidu svoje dječije sobe. „On želi proizvesti stvarnu promjenu u društvu, eliminisati mnoge nepravde koje imamo danas i duboko vjeruje u to, a to će mu dati snagu da izvrši predsjednički zadatak”, priča on o svom sinu i predsjedniku Čilea.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

ZAPADNI BALKAN I NOVI POLITIČKI VJETROVI IZ NJEMAČKE: Na tihoj vatri promjena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko se sumiraju rezultati bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, toliko se gleda u najave njenog nasljednika Olafa Šolca i pokušava rastumačiti kakva budućnost čeka Zapadni Balkan i pokušava čitati između redova. Zbog sposobnosti da plasira nejasne odgovore kada mu se postavi konkretno pitanje, Šolc je ranije zaradio nadimak Šolcomatik

 

Jedna era je završena. Analitičari i mediji širom svijeta sumiraju šta je ostalo iza Angele Merkel i njenih šesnaest godina upravljanja jednom od najmoćnijih država Evrope. Njena je uloga bila značajna u održavanju politike proširenja EU na Zapadni Balkan živom. No, mnogi su skloni ocjeni da je Merkelin  politički stil upravljanja bio  lišen dugoročne političke strategije ili vizije, te da je ograničio njen uticaj u ovom procesu.

Istim žarom kojim se sumiraju Merkelini rezultati, gleda se i u najave njenog nasljednika Olafa Šolca. I pokušava čitati između redova. Ovo drugo je, kažu njemački mediji,  naročito zastupljeno. Zbog sposobnosti da plasira nejasne odgovore i floskule kada mu se postavi konkretno pitanje, Šolc je ranije zaradio nadimak Šolcomatik.

Kada se radi o udarnoj sili Evrope i njenim planovima za Zapadni Balkan, makar na papiru,  stvari izgledaju kao da imaju budućnost.

„Podržavamo evropsku integraciju šest zemalja Zapadnog Balkana i, u tom smislu, potrebne reforme”, navodi u dokumentu koji su pred samo formiranje nove vlade potpisali Šolc, Analena Berbok ispred Zelenih i Kristijan Linder u ime FDP-a.

Sporazumom se predlaže  otvaranje prvih pregovaračkih poglavlja s Albanijom i Sjevernom Makedonijom, liberalizacija viznog režima za Kosovo, te nastavak pregovora s Crnom Gorom i Srbijom.

Podržava se dijalog Beograda i Prištine koji se vodi pod pokroviteljstvom EU. A  naročito nastojanja da se u BiH održi dugotrajni mir utemeljen na očuvanju teritorijalnog integriteta i premošćavanju etničkih razlika.

Ne manje važno, ukazuje se da se paralelno sa pristupnim pregovorima,  mora unaprijediti kapacitet EU za primanje novih članica.

Florian Biber profesor istorije i politike jugoistočne Evrope na univerzitetu u Gracu smatra da je Zapadni Balkan prva prilika za novu njemačku Vladu da na djelu pokaže posvećenost demokratiji i vladavini prava. Po njegovom mišljenju,  ohrabrujuće je što koalicioni ugovor nove njemačke Vlade zahtijeva da se jača pravna država u članicama EU. Tako jasne formulacije mogle bi da pomognu pri procesu integracije zemalja Zapadnog Balkana.

„Osim jasnih riječi, nova Vlada u Berlinu treba i da smogne hrabrosti da pokrene zaustavljeni proces pristupanja EU”, prenosi Biberovo pisanje Dojče vele. Biber smatra da bi Njemačka sa drugim državama EU morala jače i jasnije da pritisne članice Unije koje blokiraju pristupne procese.

Cijelu priču između Njemačke i Zapadnog Balkan treba sagledati i kroz nedavne zaključke sa sastanka Savjeta EU. Države članice EU smatraju da je proširenje strateško ulaganje u mir, demokratiju, prosperitet, bezbjednost i stabilnost u Evropi.

Savjet ministara Evropske unije usvojio je četrnaestog decembra godišnje zaključke o proširenju, a evropski komesar za proširenje Oliver Varhelji je ocijenio da se radi o važnom signalu da je proširenje ,,prioritet za Evropsku uniju”. U principu ovo je ponavljanje svega onoga prikazanog na Brdu kod Kranja  oktobra ove godine. Ohrabrenja i obećanja do narednog susreta.

Dio balkanskog scenarija možda može otkriti i nova struktura koja će igrati bitnu spoljnopolitičku ulogu Njemačke. Jörg Kukies bi mogao igrati ulogu savjetnika  kancelara za ekonomiju i EU, dok Jens Plötnera neki vide kao savjetnika za spoljnu i bezbjednosnu politiku, rekao je dužnosnik blizak Šolcu za Politico. 

Kukies je bivši bankar Goldman Saksa i savjetnik za finansijsko tržište. Plötner se bavio setom pitanja koja se kreću od diplomatskih odnosa sa SAD-om, Rusijom, Turskom do Zapadnog Balkana, bezbjednosne politike EU i saradnje sa NATO-om i Organizacijom za evropsku sigurnost i saradnju. 

Još jedno ime je posljednjih nedjelja provijavalo štampom regiona. Nova minstarka spoljnih poslova je Analena Berbok iz partije Zelenih. Mlada, energična i perspektivna čerdesetogodišnja političarka  biće prva njemačka ministarka spoljnih poslova. Osim što je čekaju komplikovana pitanja u vezi sa Kinom i naročito sa Rusijom gdje je u igri i gasovod Sjeverni tok, Berbokova će u agendi imati i pitanja našeg regiona. Podršku za svoja i stremljenja svoje stranke, Berbokova će imati u figuri Roberta Habeka. On je vicekancelar. Dolazi takođe iz redova Zelenih.

Upravo ovih dana,  mogli smo čuti prve stavove nove ministarke spoljnih poslova Njemačke vezane za naš dio Evrope.

Najviše pažnje medija, a očigledno i njemačkih vladajućih krugova zaokupile su tenzije u Bosni i Hercegovini. Nova ministarka spoljnih poslova je odreagovala oštrije nego su mnogi očekivali. „Situacija u Bosni i Hercegovini je zabrinjavajuća. Napori u pravcu otcjepljenja su neprihvatljivi. Po meni to znači da bi sada trebalo postojeći režim sankcija primijeniti i protiv gospodina Dodika“, izjavila je poslije susreta šefova diplomatija Evropske unije u Briselu.

Nakon posljednjih dešavanja u Srbiji i masovnih protesta vezanih za ekološka pitanja u zemlji, izgleda da bi se u Njemačkoj mogli preispitati i stavovi vezani za tamošnjeg predsjednika Aleksandra Vučića.

„Angela Merkel je nekritički pratila kako Srbija pod Aleksandrom Vučićem klizi u diktaturu. Nova Vlada u Njemačkoj mora da se založi za više demokratije na Zapadnom Balkanu”, smatra Florian Biber.

U međuvremenu Srbija je zvanično otvorila prvi klaster u pregovorima za ulazak u EU. U okviru nove metodologije otvaraju se tematski klasteri koji obuhvataju više poglavlja.  U trenutnoj protestima obojenoj situaciji, prvi klaster sadrži između ostalog pitanja vezana za životnu sredinu i energetiku. Po Oliveru Varheljiju evropskom komesaru za proširenje  ovo znači da rad treba ne samo da se nastavi, već i da se pojača. Premijerka Srbije Ana Brnabić izjavila je da je ovo velika motivacija za njenu zemlju.

Crna Gora je, tradicionalno,  predvodnik regiona na putu ka EU, no iz EU uporno ponavljaju da su prioriteti za dalje pregovore ispunjavanja privremenih mjerila iz poglavlja 23 i 24.

Dok svaka od zemalja Zapadnog Balkana kaska svojim specifičnim korakom noseći Evropljanima setove još specifičnijih problema, mnoge oči su uprte u promjene političkih struktura jedne od najvažnijih zemalja kruga odabranih 27. Osim onih  koji misle da će Šolcova Vlada biti konkretnija od par prethodnih, im ih koji smatraju da će stvari teći uhodanim tokovima. Po njima je upravo Olaf Šolc, iako dolazi iz različitog političkog spektra ona vrsta političara zbog koga će Merkelova imati miran san. Nova era, po njihovom mišljenju je, u stvari, samo  nova epizoda.  ,,Prelaz od Merkelove ka Šolcu toliko je skladan da se morate zapitati: Šta to povezuje njih dvoje?”, pita se Zidojče Cajtung u nedavnom članku. ,,Merkel je često optuživana da nije uspjela odgajiti ti nasljednika. Ali možda to nije istina”, navode oni.

A ako je to istina, da li nam slijedi novi period održavanja na tihoj vatri promjena?

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo