Povežite se sa nama

SVIJET

REGIONALIZAM I SEPARATIZAM U EVROPI: Sumrak tradicionalne države

Objavljeno prije

na

Ustavni sud Španije poništio je deklaraciju o nezavisnosti Katalonije, a Madrid je zvanično preuzeo direktnu kontrolu nad tom autonomnom pokrajinom i raspustio regionalnu vladu.

Španski premijer Marijano Rahoj aktivirao je član 155 Ustava, raspustio je regionalni parlament i raspisao vanredne izbore u Kataloniji za 21. decembar. Predsjednik Katalonije Karles Pudždemon smijenjen je, a njega će zamijeniti premijer Rahoj. Državni tužilac je protiv Pudždemona i drugih zvaničnika Katalonije podigao optužnice za pobunu.

Pudždemon je u Briselu izjavio da ne vjeruje da će mu u domovini biti obezbijeđeno fer suđenje, i da ostaje u Belgiji.

Predsjednik Evropskog parlamenta Antoni Tajani poručio je da ,,niko u Evropi neće priznati nezavisnost Katalonije”. U EU strahuju da bi primjer Katalonije mogao da ima negativan uticaj na separatiste širom kontinenta.

Postavlja se pitanje otkud u okviru demokratske države, koja garantuje široka autonomna prava i koja Kataloncima osigurava, unutar Evropske unije – mir i blagostanje – pokret za otcjepljenje?

Ima mišljenja da je tome doprinio način na koji vlada konzervativna stranka u Madridu, koju predvodi Marijano Rahoj – bez smisla za empatiju i osetljivost diplomatije, isključivo paragrafima. ,,Rahoj nije dorastao svojoj funkciji. Najkasnije od 2010. godine, kada je španski Ustavni sud na njegov nagovor oborio aktuelizovani status katalonske autonomije iz 2006. godine, u velikoj mjeri je doprinio zaoštravanju krize,” napisao je Gabrijel Gonzales za Dojče vele.

Iza gotovo svih nacionalnih buđenja u Evropi stoji materijalni interes. Katalonija je u usponu i njeni građani koji čine 16 odsto ukupnog španskog stanovništva stvaraju 25 odsto BDP-a Španije a na ime poreza plaćaju 10 milijardi eura, odnosno oko pet odsto lokalnog bruto dohotka.

U centralizovanoj Italiji u čijim su sjevernim provincijama Venetu i Lombardiji, održani referendumi, mnogo je gore. Svi poreski prihodi idu u Rim pa ih odatle nazad regijama distribuira državni aparat, izuzev u regijama sa posebnim statusom koje samo jednu desetinu fiskalnih prihoda šalju u centralnu kasu, a ostatkom raspolažu suvereno. To je status koji traži Veneto, radije nego otcjepljenje i stvaranje poluzaboravljene Padanije.

Potencijali raspadanja su vrlo veliki. Još prije tri godine Vašington post je tvrdio da u Evropi nezavisnost traži osam regiona koji će svoje zahtijeve intenzivirati pobunama. Dodato je još 13 pokrajina koje se mogu pobuniti. Portal Biznis insajder proširuje spisak na 37 regija, a Institut za studije i dokumentaciju Evrope (ISDEE) nabraja 101 separatistički pokret u Evropi.

U Evropi i na njenim obodima protekle četiri godine održani su referendumi koji su u značajnoj meri uticali na politički reljef i prilike na kontinentu. Počelo je u martu 2014, spornim referendumom lokalnih vlasti na Krimu uz prisustvo ruske vojske o prisajedinjenju Ruskoj Federaciji, što je značilo i otcjepljenje od Ukrajine.

U septembru 2014. u Škotskoj je održan referendum o nezavisnosti. Pristalice nezavisnosti su ubedljivo izgubile, ali traže drugi referendum pošto je većina Britanaca u junu 2016. glasala za izlazak iz EU.

U Italiji je u decembru 2016. vlada Matea Rencija raspisala referendum o najdubljim ustavnim promjenama otkako je zemlja prestala da bude monarhija 1945. Renci je poražen u namjeri da ojača vladu i državnu upravu na račun ovlašćenja parlamenta.

Populizam je prepoznat na referendumu u Mađarskoj koji je u oktobru 2016. vlada Vikora Orbana raspisala u vezi kvota imigranata za pojedine države u EU. Većina glasača je odbila kvote iz Brisela, ali je rezultat bio ništavan zbog nedovoljne izlaznosti.

Mnogo duhova je izazvao proljetošnji referendum u Turskoj kojim je promijenjen sistem vlasti u toj zemlji. Izjašnjavanje u vrijeme vanrednog stanja, poslije neuspjelog državnog udara u julu 2016, je tankom večinom od nepuna tri odsto glasova dalo široka ovlašćenja šefu države i ukinulo premijersku funkciju.

U blizini Evrope, krajem septembra, Kurdi su održali referendum u autonomnom Kurdistanu u Iraku koji je raspisala regionalna vlast. Dobila je podršku od preko 93 odsto izašlih, ali se suočila sa zidom protivljenja vlade u Bagdadu, regionalnih sila Irana I Turske, a možda najvažnije, glavnog zaštitnika – SAD.

Francuski sociolog Mark Lazar piše: „Današnji regionalizmi ukazuju na slabost demokratije. Usmjereni su protiv neodgovornih nacionalnih političara i proističu iz osjećanja nemoći u odnosu na politiku koju oni vode… Ti pokreti pokazuju ambivalentan odnos prema Evropi: s jedne strane kritikuju njenu birokratiju i deficit demokratije, ali sa druge strane žele da ostanu u njoj i to daleko odlučnije nego nacionalne države”.

Nacionalne države nastale su kada je industrijskoj proizvodnji tržište gradova i feuda postalo preusko, pa je trebalo naći šire okvire. U eri globalizacije tržište postaje planetarno. Evropa je proklamovala slobodan protok ljudi, robe, usluga i kapitala, a svjedoci smo da su nacionalne države kočnice tom procesu. Evropa regija, ukazuju neki analitičari, ima veću logiku opstanka od konglomerata nacionalnih država.

Katalonski parlament usvojio je deklaraciju o nezavisnosti i proglašenju republike, što je raskid i sa dinastijom, a ne samo sa Madridom.

Španija šta god da uradi, ispašće gubitnik. Nisu rijetki komentatori velikih glasila koji smatraju da je Rahoj pogriješio zauzevši tvrd stav. Baskija koja se žestoko borila, imala vojsku ETA, dobivši autonomiju koja podrazumijeva raspolaganje porezima sakupljenim na sopstvenoj teritoriji, smirila se.

Katalonija izgleda ipak nije isti slučaj. To što se dešava sa njom više liči na raspad tradicionalne države, upozoravaju neki analitičari.

Lombardija i Veneto

Referendum o autonomiji u italijanskim regijama Lombardija i Veneto održan je istog dana, 22. oktobra. U Venetu, ostatku nekada slavne Venecijanske republike, izašlo je 57,2 a u Lombardiji 38,3 odsto glasača.

Obje strane slave pobjedu, jer oni koji su izašli su sa preko 90 odsto glasali za autonomiju. Nijedna politička partija nije bila protiv referenduma. Njegov karakter je „konsultativni”, što znači da nema pravne posljedice već daje „veću podršku lokalnim političarima u pregovorima sa centralnim vlastima u Rimu”.

Inicijator referenduma je nekadašnja secesionistička partija Lega Nord (Sjeverna liga), koja je – ušavši u vlast – izgubila separatističku zajapurenost. Lombardija i Veneto su najbogatije regije u Italiji i dosta im je prelivanja njihovog dohotka u nerazvijeni jug.

Italijanski organizatori su se opredijelili za poštovanje procedure, pa im predstoje pregovori sa vladom oko povećanja stepena samostalnosti – postoje ukupno 23 oblasti u okviru kojih se po zakonu može tražiti samostalnost. Najvažnije je upravljanje lokalnim bankarskim sistemom.

Kosovski model

Omero Ćai, dopisnik italijanskih novina La Republika iz Barselone, napisao je da je neskrivena namjera katalonskih političara da primijene „kosovski model”. U tom smislu, kako izvještava novinar, još je u maju Karles Pudždemon, predsjednik Katalonije, primio predsjednika Vlade Kosova Isu Mustafu konsultujući se s njim oko metoda koje valja primijeniti. .

Katalonija i na primjeru Kosova vidi i svoju mogućnost secesije, uz pozivanje na nasilje španskih vlasti i kršenje ljudskih prava i normi međunarodnog prava. Katalonija je pod Frankom, kao Kosovo pod Miloševićem, doživljavala brutalno nasilje.

Njemačka sumnja u referendum

Njemci nisu odlučivali na referendumu o uvođenju eura, o ugovorima EU, o kandidatima za predsjednika Republike, a ni o odnosu prema milionima izbjeglica. Njemački ustav ne poznaje mogućnost da građani intervenišu pri važnim političkim pitanjima na nacionalnom nivou.

Ustav, donijet poslije poraza Njemačke u Drugom svjetskom ratu, dozvoljava Njemcima samo da svake četiri godine biraju između stranaka, koje kao predstavnici građana donose sve odluke.

Postoje debeli istorijski razlozi što ustav toliko moći daje parlamentu i ne dozvoljava mogućnost direktne demokratije. Nacistički vladari su 1933. donijeli zakon koji omogućava Vladi da raspiše referendum na kojem bi građani, zaobilazeći parlament, donosili zakone ili potvrdili odluke vlade. Tako je omogućeno Adolfu Hitleru da učvrsti vlast. Hitler je 1934. dobio podršku da objedini funkciju Rajhskancelara i predsjednika zemlje.

Uvrežena je čak i teorija da je Vajmarska Republika propala jer je 1921. zakonom omogućila jednostavno raspisivanje referenduma, što je dozvolilo populistima da zbace izabrani parlament. Ta teorija je u velikoj meri danas odbačena, ali je bila u mislima osnivača posljeratne Zapadne Njemačke. Kako je to rekao Teodor Hojs, prvi predsjednik Savezne Republike Nemačke: „Referendum je premija za svakog demagoga.”

Strah od odluka donesenih referendumom je u nedavnoj prošlosti dobio nove argumenate. Dok je gorio jedan centar za azilante, ljudi su stajali ispred njega i aplaudirali. Desnopopulistička Alternativa za Njemačku je nedavno ušla i kao treća najjača strana u Bundestag. I zbog ovakvog stanja, Hrišćanskodemokratska unija (CDU), kojoj je sada na čelu, kancelarka Angela Merkel, protivi se održavanju referenduma na nacionalnom nivou.

,,Ne možemo argumentovano govoriti o dobrim izborima i zlim referendumima, već u oba slučaja uvijek sve zavisi o tome da se postupak dobro osmisli”, kaže Hermann Heusner, profesor javnog prava na Univerzitetu u Osnabruecku

Vodeći politolozi u Njemačkoj pretežno zagovaraju referendum, koji bi u procesu odlučivanja obavezno pratili Ustavni sud i parlament. Svi i referendumi morali bi biti u skladu sa Ustavom, što bi kontrolisao Ustavni sud. Tako građani ne bi mogli odlučivati da li Njemačka može istupiti iz EU ili o uvođenju smrtne kazne.

Svi zagovornici održavanja referenduma se slažu u tome da referendumi dosadašnji reprezentativni sistem ne zamenjuju, već ga dopunjuju. Ralf-Uue Bek iz Udruženja Više demokratije upozorava: ,,Sa direktnom demokratijom se ne smije djelovati u afektu”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ZAOŠTRAVANJE ODNOSA KINE I AMERIKE: Tajvan kao žarište 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za razliku od Ukrajine, Vašington je nedavno javno obećao da će, osim isporuka naoružanja, braniti ostrvo ako Kina pokuša izvršiti invaziju. Predsjednik Džozef Bajdenje ponovio da Amerika zagovara jednu Kinu ali da se protivi vojnom rješenju

 

Kada se izuzme agresija na Ukrajinu i sankcije prema Rusiji, najveća geopolitička glavobolja velikih sila je status ostrva Tajvan. Tajvan je de fakto nezavisna država. To je visokorazvijena ekonomija od 24 miliona stanovnika sa bruto društvenim proizvodom po glavi stanovnika na zavidnom 20. mjestu u svijetu. Ostrvo je postalo i glavni svjetski proizvođač visokokvalitetnih poluprovodnika. Takođe, dvije trećine kompjuterskih čipova na svijetu se proizvode na ovom ostrvu. Kompanija TSMC je takozvana „livnica” za proizvodnju čipova, vrijedna skoro 100 milijardi dolara.

Kina smatra ostrvo dijelom svoje odmetnute teritorije koja je ostala jedino utočište Kuomintanga (Kineske Nacionalističke Partije) nakon poraza od strane komunista u kineskom građanskom ratu završenom 1949.  Poslije višedecenijske diktature i vanrednog stanja ostrvo se od sredine 90-ih transformisalo u uspješnu demokratiju. Zvanični naziv ostrva je Republika Kina i formalno njena vlast polaže pravo na kontinentalnu Kinu. Međutim, sa razvojem demokratije sve više Tajvanaca naginje ka nezavisnosti i formalnom prekidu politike jedne Kine sa dva sistema iako je 84 odsto Tajvanaca kineskog etničkog porijekla. Tome raspoloženju je doprinijelo i negativno iskustvo reintegracije Hong Konga koga je Britanija vratila matici 1997. godine uz obećanje Pekinga da će poštovati ljudska prava, demokratski politički sistem i slobodno tržište. To je kasnije nuđeno i Tajvanu ali rastući problemi u Hong Kongu kome se nameću brojna rješenja od komunističkog Pekinga su ohladili mnoge Tajvance. Oni tvrde da nikada nisu bili dio moderne kineske države koja je prvi put formirana nakon revolucije 1911. godine i Narodne Republike Kine koja je uspostavljena pod Maom Cetungom 1949. godine na kontinentu.

Kina ukazuje da je Tajvan prvi put postao dio Kine u 17. stoljeću u vrijeme dinastije Ćing. Ostrvo je predato 1895. godine Japanu nakon što su Kinezi izgubili prvi Kinesko-japanski rat. Kina je ponovo vratila ostrvo 1945. godine nakon poraza Japana u Drugom svjetskom ratu i od tada je međunarodno priznata teritorija Kine.

Trenutno samo 13 zemalja (plus Vatikan) priznaje Tajvan kao suverenu zemlju, tj. kao predstavnika cjelokupne Kine. Kina vrši značajan diplomatski pritisak na druge zemlje da ne priznaju Tajvan, ili da urade bilo šta što implicira priznanje. Međutim, iako je uglavnom nepriznat, Tajvan ima razvijene ekonomske i trgovinske odnose širom planete uključujući i Kinu.

Odnosi između Tajvana i Kine naglo su se pogoršali nakon posjete ostrvu tadašnje predsjedavajuće američkog Predstavničkog doma Nensi Pelozi u avgustu 2022. Peking je osudio posjetu Pelozi kao „izuzetno opasnu”.

Kina je tada pokrenula niz vojnih manevara uz angažman i svog nosača aviona i ispaljivanje balističkih projektila fokusiranih na šest zona oko Tajvana, od kojih se tri preklapaju s teritorijalnim vodama ostrva. Tajvan je upozorio da je tim potezom narušen njegov suverenitet jer je prisilio brodove i avione da pronađu rute oko tih područja. Kina se takođe povukla iz klimatskih razgovora sa Amerikom.

Od 2021. Kina pojačava pritisak slanjem vojnih aviona u tajvansku zonu protivvazdušne odbrane, samoproglašeno područje u kojem se strani avioni identificiraju, nadgledaju i kontrolišu u interesu nacionalne bezbednosti.

Nedavna posjeta Tajvanske predsjednice Tsai Ing-ven Sjedinjenim Državama pojačala je kritike i upozorenja iz Pekinga. Sadašnji predsjednik Donjeg doma američkog Kongresa Kevin Makarti sastao se u Kaliforniji sa predsjednicom Ing-ven zajedno sa delegacijom kongresmena iz obje stranke. Makarti je najavio široku pomoć kako bi ostrvo sačuvalo demokratiju.

Za razliku od Ukrajine, Vašington je nedavno javno obećao da će, osim isporuka naoružanja, braniti ostrvo ako Kina pokuša izvršiti invaziju. Do skoro je svaka američka administracija održavala dvosmislen stav na pitanje da li bi vojno intervenisala u slučaju kineskog napada. Predsjednik Džozef Bajden je nedvosmisleno iznio novu poziciju sadašnje administracije. Takođe je ponovio da Amerika zagovara jednu Kinu ali da se protivi vojnom rješenju.

Kako Kina ekonomski i vojno jača, rastu bojazni da bi se status kvo mogao promijeniti. Predsjednik Si Đinping je tokom posjete francuskog kolege Emanuela Makrona i šefice Evropske komisije Ursule fon der Lajen Pekingu prošle sedmice naglasio da Kina neće beskonačno čekati na reintegraciju ostrva rekavši da svako ko očekuje da Kina napravi kompromise i ustupke po pitanju Tajvana sanja nerealne snove.

Kina je napravila veliki prodor u Aziju i dominira regionalnim ekonomijama a tokom ruske invazije na Ukrajinu razvila je široku trgovinu sa Rusijom i time joj olakšala teret zapadnih sankcija. Kineska Inicijativa Put i pojas (BRI) kojim se infrastrukturno i ekonomski povezuje sa mnogim zemljama je, od 2013, kada je lansirana, postigla veliki uspjeh. Potpisano je preko 200 BRI sporazuma sa 149 zemalja i 32 međunarodne organizacije.

Peking ide i dalje od ulaganja kao vanjskopolitičkog alata. Rat u Ukrajini je učinio svoje. Putinova Evroazijska ekonomska unija (EAEU) i pekinška Šangajska organizacija za saradnju (SCO) su dobile na značaju. SCO čine Kina, Rusija, Indija i Pakistan, dok su Iran i Afganistan države posmatrači.

Nekadašnja Putinova vizija jedinstvenog tržišta „od Lisabona do Vladivostoka“ sa EU kao glavnim partnerom je doživila veliku modifikaciju. Sada, kada je poslovanje s Evropom gotovo ugašeno, Kremlj želi EAEU južno i istočno u Aziju, gdje se interesi EAEU sve više preklapaju sa SCO, što je posebno spomenuto u novom ruskom vanjskopolitičkom konceptu

Kao kontratežu Amerika gradi pacifički pojas kojim želi omeđiti ekspanziju Kine na Pacifik i jugoistočnu Aziju. Sjedinjene Države imaju veliki broj vojnih baza u Japanu u Južnoj Koreji što može predstavljati veliki izazov za Kinu u slučaju da se odluči za vojnu akciju protiv Tajvana. Tajvan predstavlja prirodni lanac od Južne Koreje do Filipina kojim se onemogućava direktni pristup Kine Pacifiku. Ako bi Kina preuzela Tajvan, neki zapadni stručnjaci sugerišu da bi onda mogla slobodnije da projektuje moć u zapadnoj regiji Pacifika i da bi čak mogla ugroziti američke vojne baze sve do Guama i Havaja.

Kina insistira da su njene namjere miroljubive. Nedavni vojni savez AUKUS između Australije, Velike Britanije i SAD-a je posebno dizajniran da se odupre pretpostavljenoj kineskoj ekspanziji.

Zapad je i dalje nesumnjivo moćan i stvara dvije trećine globalnog BDP-a. Još ima i značajnu prednost u visokim tehnologijama i sofisticiranom naoružanju. No, Kinezi tvrde da se, zahvaljujući lošoj demografiji i deindustrijalizaciji Zapada usljed globalizacije, u posljednje tri decenije taj jaz znatno smanjuje. Tome doprinose globalne energetske krize koje dovode do zatvaranja teške industrije kod kuće zbog „ekonomske neodrživosti“ rastućih troškova. Dobar primjer je sadašnja situacija sa proizvodnjom artiljerijske municije i dostava ukrajinskoj armiji. Sve zemlje NATO-a zajedno proizvode mjesečno ukupno 45.000 artiljerijskih granata od 155 mm dok Ukrajina svakog mjeseca ispaljuje oko 90.000 granata. NATO je primoran da razliku nabavlja od trećih zemalja i povlači američke zalihe municije iz Izraela i Južne Koreje. Zapadna vojna industrija za sada nije u stanju da poveća proizvodnju i nakon godinu dana ruske invazije, pa se mnogi pitaju kakva bi tek situacija bila u slučaju sukoba sa Kinom.

Prednost za Tajvan predstavlja to što ga od Kine odvaja 160 kilometara mora a Kina i nema veliki broj usko specijaliziranih amfibijskih i aviotransportnih snaga koje bi mogle lako savladati tajvansku dobro utvrđenu armiju. U otvorenom sukobu, neki zapadni stručnjaci predviđaju da bi Tajvan u najboljem slučaju mogao usporiti kineski napad i donekle spriječiti iskrcavanje kineskih amfibija na obalu dok ne stigne direktna intervencija američke pacifičke flote i snaga stacioniranih na Okinavi (Japan) i drugim bazama.

Nesporno je da Kina preferira „ponovno ujedinjenje” nevojnim sredstvima, kroz jačanja ekonomskih veza. Zapad isto nije voljan da se vojno sudari sa Kinom. U zapadnom taboru postoje brojna neslaganja oko zajedničke politike prema Kini. Kina troši na vojsku više od bilo koje druge zemlje, osim SAD-a, i mogla bi se osloniti na ogroman raspon sposobnosti, od pomorske moći, raketne tehnologije, aviona i sajber napada koje može koristiti kao tihi pritisak da se situacija opet pokrene ka mirnom faktičkom ujedinjenju.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PUTINOV REŽIM ZAVODI INFORMATIVNU CENZURU: Internet slobode u Rusiji na izdisaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rusija je još 2012. godine usvojila set zakona kojima se ograničavaju slobode surfovanja na internetu. Sistem kontrole je kasnije širen, a cenzura interneta se posebno pogoršala nakon početka agresije na Ukrajinu u februaru prošle godine. Roskomnadzor, državni regulator, je široko krenuo u blokade svih internet sadržaja kritičnih prema zvaničnoj politici Kremlja

 

Rusija je još 2012. godine usvojila set zakona kojima se ograničavaju slobode surfovanja na internetu tako što je uvela listu zabranjenih web stranica kojima se ne može pristupiti sa ruskih IP adresa. Uzrok su bili masovni protesti u Moskvi i drugim gradovima nakon brojnih optužbi za pokradene parlamentarne izbore u decembru 2011. i predsjedničke izbore u martu 2012. godine koji su vratili na tron Vladimira Putina koji je prije toga upravljao zemljom sa mjesta premijera. Zakon je ponovo dorađen naredne godine i njime su zabranjene sve internet stranice koje se sumnjiče „za ekstremizam“, „pozivanje na ilegalna okupljanja“ i „promjenu poretka“ čime su etiketirani oni koji su se suprostavljali sveprisutnoj kleptomaniji i korupciji u državnom vrhu. Iduće godine su zabranjene i web stranice koje vrše „uticaj na stanovništvo zemlje, pogotovo mlade ljude, sa namjerom da oslabe kulturne i duhovne vrijednosti“.

Ruski Sistem operativno-istražnih mera (SORM) zahtijeva od telekomunikacionih operatera da instaliraju hardver koji dobijaju od Federalne službe bezbjednosti (FSB) – nasljednice KGB-a. Hardver omogućava glavnoj špijunskoj agenciji da  nadgleda metapodatke i sadržaj komunikacije korisnika, uključujući telefonske pozive, elektronsku poštu i istorijat pretraživanja weba. Metapodaci se mogu dobiti bez naloga suda. Sistem je 2014. godine proširen i na platforme društvenih medija, a Ministarstvo komunikacija je naložilo kompanijama da instaliraju novu opremu koja može koristiti Paket duboke inspekcije (DPI) kojim se mogu detaljno i bez ikakve kontrole špijunirati ruski građani.

Zakon Jarovaja iz jula 2016. godine zahtijeva da svi web servisi pohranjuju korisničke podatke ruskih građana na serverima unutar zemlje. Od telekom operatera se traži da čuvaju snimke telefonskih razgovora, tekstualnih poruka i internet saobraćaja korisnika do 6 mjeseci, kao i metapodatke do 3 godine. Ovi podaci, kao i „sve druge potrebne informacije“ dostupni su vlastima na njihov zahtjev  bez sudskog naloga. Sajtovi koji ne ispunjavaju ovaj zahtjev mogu lako doći pod udar vladinih mjera. Slična rješenja je ranije u praksi kod nas sprovodila Demokratska partija socijalista (DPS) tako što su Uprava policije i Agencija za nacionalnu bezbjednost (ANB) mogli na svoju ruku pristupati podacima o komunikaciji građana kod mobilnih operatera.

Ranijom legislativom ruske Dume koja je maskirana kao „borba protiv terorizma“ i dopunjena avgusta 2014. godine zahtijeva od operatera besplatnih pristupnih tačaka bežičnog interneta ili Wi-Fi (npr. u restoranima, bibliotekama, kafićima itd.) da prikupljaju osobne podatke svih korisnika, identificiraju ih pomoću pasoša i pohranjuju podatke.

Od januara 2018. godine, kompanijama registrovanim u Rusiji kao „organizatorima širenja informacija“, kao što su aplikacije za razmjenu poruka na mreži, nije dozvoljeno da imaju korisnike bez identifikacije.

Cenzura interneta se dodatno pogoršala nakon što je Putin otpočeo agresiju na Ukrajinu u februaru prošle godine. Roskomnadzor, državni regulator, je  krenuo u blokade svih internet sadržaja kritičnih prema zvaničnoj politici Kremlja. Na listi zabrana su se našle i popularne društvene platforme kao Twitter, Facebook, Instagram jer su odbile da objavljuju kremaljsku ratnohuškačku i nacionalističku propagandu sa RT televizije i Sputnjika. Stranice organizacija za ljudska prava (Human Rights Watch, Amnesty International) i portali poznatih medijskih kuća – BBC, Glas Amerike, Dojče vele, Meduza itd. su takođe blokirane samo zbog kritike Putinovog ratnog pohoda.

Roskomnadzor je blokirao i više od 10 hiljada web stranica pod optužbom da distribuiraju materijale kojim se „diskredituju ruske oružane snage”. Blokade su naređene od strane Glavnog državnog tužilaštva, koje ima ovlašćenja da nalaže zabrane bez odobrenja suda kako bi se spriječilo „širenje lažnih vijesti o vojsci“ za koje slijede drakonske kazne zatvora dodatno pojačane nakon početka agresije. Prošle godine je podneseno 779  krivičnih prijava zbog izjava na društvenim mrežama (objave, prenošenja tuđih objava, statusi na društvenim mrežama i poruke). Za takva djela je zaprijećena kazna zatvora do 15 godina. Kremaljske vlasti su pokrenule i najmanje 42 krivična postupka zbog ,,diskreditacije” vojske, od kojih je već 6 rezultiralo zatvorskim kaznama. Otvoreno je i 187 krivičnih predmeta zbog širenja „lažnih vijesti”.

Treba dodati i 1889 slučajeva prekršajnih tužbi, uključujući distribuciju ekstremističkih materijala i simbola zabranjenih organizacija (uključujući i organizaciju utamničenog opozicionara i antikorupcijskog aktiviste Alekseja Navaljnog). Kritike ruske armije i „specijalne vojne operacije“ od strane pronacističkih organizacija i/ili visoko rangiranih kriminalaca bliskih Putinu (primjer Jevgenija Prigožina, vlasnika Privatne vojne kompanije Wagner- PMCW) ne podliježu sankcijama državnih organa jer su navodne te kritike dobronamjerne zarad boljeg rezultata u agresiji na Ukrajinu.  Duma je sredinom ovog mjeseca inicirala izmjene zakona po kojima se kritika ruskih „dobrovoljačkih grupa“ uključujući Wagner i otvoreno nacističku Grupu Rusič takođe smatra krivičnim djelom koje povlači do 15 godina robije.

Roskomnadzor je dopustio na ruskom Telegramu cirkulaciju video snimka na kome ruski vojnici kastriraju i potom ubijaju vezanog ukrajinskog ratnog zarobljenika. Video su snimili ruski vojnici krajem jula 2022. godine kako bi se zločinom javno pohvalili na internetu. Ni  propagiranje ruskog fašizma i nacional boljševizma sa pozivima na masovna ubijanja ukrajinskih civila, posebno djece i nemoćnih ne predstavljaju nikakav problem ni državnom regulatoru ni tužilaštvu uprkos zakonima kojima su zabranjeni pozivi na surovost, nasilje i neprimjeren govor.

U pokušaju da zaobiđu rastuća ograničenja,  Rusi se sve više okreću virtuelnim privatnim mrežama (VPN). VPN je tehnologija koja omogućava korisniku da pristupi blokiranoj web stranici tako što zamjenjuje korisnikovu IP adresu s IP adresom servera na koje je povezan. IP adresa (Internet Protocol address– eng) je specifičan numerički niz od ukupno 12 brojeva, ili jedinstveni matični broj svakog računara koji mu omogućava adekvatnu komunikaciju sa stranicama i serverima. Na primjer, osoba koja živi u Moskvi uz pomoć VPN-a izgleda kao da je u Njujorku pa se sa servera u Njujorku bez problema pristupa internetu i time se zaobilaze vladine zabrane.

Otprilike 25 odsto ruskog stanovništvo ima VPN na svojim uređajima, što Rusiju čini osmom najpopularnijom zemljom za korištenje VPN-a u svijetu.

Putinov režim ne sjedi skrštenih ruku. Razvio se u tehnološki rat između ruske vlade i VPN kompanija. U septembru 2022. službeno je blokirano nekoliko najprisutnijih VPN provajdera, uključujući renomirani ExpressVPN. Ipak, ExpressVPN i većina drugih VPN-ova su ostali  funkcionalni do februara ove godine.  No posljednjih sedmica, mnogi Rusi i strani dopisnici se žale na društvenim mrežama da neki od najpopularnijih VPN-ova u zemlji više ne rade na mobilnoj internet konekciji koju obezbjeđuju MTS, Megafon, Tele2, kao i nekoliko kućnih internet provajdera.

ExpressVPN provajder je  objavio da je poslovanje u Rusiji postalo teže nego ikada.  „Ruska vlada trenutno aktivno blokira VPN veze. Izazov koji predstavljaju ove najnovije blokade je bez presedana“, stoji u poruci korisničke službe ExpressVPN-a. Ove kompanije ne žele prihvatiti poraz i počele su razvijati strategije za zaobilaženje ograničenja slobode interneta koje je nametnula vlada, uključujući postavljanje novih servera i rad na naprednijim protokolima.

Rat se nastavlja i na internetu.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NEREDI U BRAZILU: Igre sa demokratijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Situacija u Brazilu nekoliko dana nakon nasilnih protesta je mirna, no mediji prenose da i dalje postoji bojazan od sličnih scenarija. Nova brazilska vlada se u svojim prvim danima suočila sa gomilom problema koje će morati rješavati brže nego što je očekivala. Od toga će umnogome zavisiti ostatak njenog mandata

 

U prošlom broju našeg nedjeljnika sumirali smo godinu za nama i naveli kako su neke zemlje Južne Amerike prešle put od krajnje desnice ka vladama lijeve orijentacije. Desetak dana kasnije u Brazilu, jednoj zemlji sa pomenutim promjenama, haos. Mnogi brazilski scenario porede sa upadom pristalica Donalda Trampa, inače saveznika bivšeg brazilskog predsjednika Žaira Bolsonara, u američki Kapitol 6. januara 2021. Prije ravno dvije godine.

Bolsonaro je izgubio od Luiza Injacia Lule da Silve izborima u oktobru, ali su njegove pristalice odbile da prihvate tanku pobjedu suparnika i izborne rezultate. Kampovale su u blizini vojnih objekata, tvrdeći da su izbori pokradeni. Bez dokaza kojima bi potkrijepili tu tvrdnju. Značajan broj njih apelovao je na vojsku da svrgne izabranu vladu, a hiljade su marširale u nedjelju na glavni grad. Potom su upali u predsjedničku palatu, zgradu Kongresa i vrhovni sud. Razbijali su prozore, namještaj i opremu, uništavali umjetnička djela i službene dokumente.

Do dramatičnih akcija i scena dolazi nedelju dana pošto je Lula, veteran na političkoj sceni te zemlje položio zakletvu i preuzeo dužnost predsjednika. Novi brazilski predsjednik je suparničke demonstrante nazvao vandalima i fašistima.

Dan nakon što su napali sve tri grane vlasti u pokušaju da sruše demokratski izabranu vladu, Fred Aruda, brazilski ambasador u Londonu, rekao je: „Ono što se juče dogodilo u Brazíliji bilo je groteskno. Neuspjeli napad na naše institucije. Kao što je rekao predsjednik Lula, demokratija zahtijeva od ljudi da poštuju institucije”. Upozorio je da će akteri napada osjetiti svu snagu zakona, napominjući: „I svjedočiće neželjenim posljedicama svojih postupaka. Brazilska demokracija izranja još jača iz takvih mračnih epizoda“. Iz napadnutih institucija objavljeno je zajedničko saopštenje: „Pozivamo društvo da ostane mirno u odbrani mira i demokratije. Zemlja treba normalnost, poštovanje i socijalnu pravdu”.

Ministar pravde Flávio Dino rekao je da je oko 1500 ljudi uhapšeno tokom i nakon nemira, a policija je počela sa praćenjem onih koji su platili desetine autobusa za prevoz protestanata. Forenzički dokazi, uključujući otiske prstiju i fotografije, koristiće se za pozivanje ljudi na odgovornost. Ministarstvo pravde postavilo je e-mejl za primanje „informacija o teroristima koji su upali i uništili” vladine zgrade, a radi se i na pretraživanju slika kako bi se identifikovali izgrednici.

Bezakonje su osudili političari, svjetski čelnici i većina Brazilaca. Nakon telefonskog poziva u ponedjeljak, Lula i američki predsjednik Džo Bajden objavili su zajedničku izjavu u kojoj stoji da brazilska demokratija i slobodno izražena volja građana ima nepokolebljivu podršku Sjedinjenih Država.

Da je u Brazilu  stanje kopmpleksno pisao je švajcarski Neue Zürcher Zeitung (NZZ). „Radikalizovane pristalice Bolsonara jedva da su naišle na otpor tokom osvajanja i uništvanja: iako se danima znalo da će protestovati protiv Luline vlade u Braziliji, samo nekoliko stotina vojnika iz nacionalnih interventnih snaga Força Nacional bilo je poslato da zaštite zgrade. Samo nekoliko njih koristilo je suzavac ili pokušalo da se odupre naletu. Na društvenim mrežama postoje video snimci bezbjednjaka koji prijateljski ćaskaju sa napadačima. Tek kada je predsjednik Lula u nedjelju popodne oduzeo upravi prestoničkog okruga komandu nad bezbjednosnim aparatom i prenio je na saveznu vladu do 31. 01. policija je brzo reagovala i u ranim večernjim satima uspjela da oslobodi zgrade“.

Nakon nedjeljnog haosa, u ponedjeljak nove slike. Ljevičarske organizacije u gradovima uključujući Sao Paulo i Rio de Žaneiro marširale su u znak podrške novoizabranom predsjedniku. „Nema amnestije!”, skandirali su tražeći kazne za izgrednike od prethodnog dana.

Mediji su nakon ovih događaja analizirali situaciju u Brazilu i ocijenili da je Lula sa svojim saradnicima odlučio da ne proglasi vanredno stanje, jer bi tada vojska  preuzela skoro svu vlast. U novim političkim strukturama na vlasti u Brazilu postoji bojazan da svi generali ne bi sprovodili njegova naređenja. Među njima ima i Bolsonarovih ministara i onih koji su podržali proteste.

Bolsonaro je kritikovao ovakav način izražavanja neslaganja sa politikom u jednoj demokratskoj zemlji, ali u skladu sa svojom strategijom od gubitka izbora nije nedvosmisleno tražio od svojih pristalica da prestanu sa protestima. Usput je napravio paralelu sa sličnim situacijama iz 2013. i 2017. godine kada su izgrednici bili iz redova druge političke opcije. Bivši predsjednik otputovo je u Sjedinjene Američke Države uoči nereda u Braziliji. Neki smatraju kako bi izbjegao odgovornost za ono što je uslijedilo. Nakon što su mediji postavili pitanje njegovog statusa u SAD-u izašle su informacije o njegovom bolničkom tretmanu na Floridi. Bolsonaro se liječio od bolova u crijevima povezanih sa ubodom nožem koji je pretrpio tokom izborne kampanje 2018. godine.

Pobuna pro-Bolsonarovaca bila je jadna, smatraju brojni analitičari i slažu se da je za sada uspjela u jednom. Ojačala je predsjednika Lulua.

NZZ ovako  analizira situaciju u Brazilu: „Vrhovni sud koji kontroliše Luluin prijatelj glavni sudija Alexandre de Moraes koji je svojim odlukama zamrzao sve antikorupcione sudske procese protiv Lulua i tako mu omogućio da se uopšte kandiduje za predsjednika Brazila, a potom odbacio sve primjedbe na izborni proces i proglasio Lulua za pobjednika, je suspendovao Ibaneisa Rochu, guvernera Brazilije, na tri mjeseca. Rocha se smatra saveznikom Bolsonara i već je pokazao nezaiteresovanost u procesuiranju demonstranata tokom nasilnih nereda prije tri nedjelje i pokušaja atentata neposredno prije stupanja na dužnost“. U međuvremenu su uhaošeni i neki visoki funkcioneri prethodne vlasti.

Da je situacija u Brazilu dramatičnija nego što izgleda pokazuje i monitoring društvenih mreža. Na zahtjev brazilske vlade, društvene mreže počele su sa čišćenjem svojih platformi od bilo kakvog sadržaja koji podstiče nasilje, izvijestila je novinska agencija RojtersMeta, pod kojom funkcionišu Fejsbuk i Instagram, rekli su da su nedjeljni nemiri u Braziliji označeni kao „nasilan događaj”, te će stoga svaki sadržaj koji ga podržava ili hvali biti uklonjen. Guglova platforma JuTjub na sličan način „pomno prati” situaciju, a njihov tim uklanja problematične sadržaje. To uključuje „streamove uživo i video zapise koji podstiču nasilje”. Aplikacija za razmjenu poruka Telegram takođe sarađuje sa brazilskom vladom na provjeri činjenica. Sve ovo je reakcija na situaciju uoči nedjeljnih događaja, kada su Bolsonarove pristalice dijelile na društvenim mrežama svoje planove mobilizacije, grupisanja i provale u vitalne vladine zgrade.

Situacija u Brazilu nekoliko dana nakon nasilnih demonstracija je mirna, no mediji prenose da i dalje postoji bojazan od sličnih scenarija. Nova brazilska vlada se već u svojim prvim danima suočila sa gomilom nevolja koje će morati rješavati brže nego što je očekivala. Od toga će umnogome zavisiti ostatak njenog mandata.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo