Povežite se sa nama

SVIJET

REGIONALIZAM I SEPARATIZAM U EVROPI: Sumrak tradicionalne države

Objavljeno prije

na

Ustavni sud Španije poništio je deklaraciju o nezavisnosti Katalonije, a Madrid je zvanično preuzeo direktnu kontrolu nad tom autonomnom pokrajinom i raspustio regionalnu vladu.

Španski premijer Marijano Rahoj aktivirao je član 155 Ustava, raspustio je regionalni parlament i raspisao vanredne izbore u Kataloniji za 21. decembar. Predsjednik Katalonije Karles Pudždemon smijenjen je, a njega će zamijeniti premijer Rahoj. Državni tužilac je protiv Pudždemona i drugih zvaničnika Katalonije podigao optužnice za pobunu.

Pudždemon je u Briselu izjavio da ne vjeruje da će mu u domovini biti obezbijeđeno fer suđenje, i da ostaje u Belgiji.

Predsjednik Evropskog parlamenta Antoni Tajani poručio je da ,,niko u Evropi neće priznati nezavisnost Katalonije”. U EU strahuju da bi primjer Katalonije mogao da ima negativan uticaj na separatiste širom kontinenta.

Postavlja se pitanje otkud u okviru demokratske države, koja garantuje široka autonomna prava i koja Kataloncima osigurava, unutar Evropske unije – mir i blagostanje – pokret za otcjepljenje?

Ima mišljenja da je tome doprinio način na koji vlada konzervativna stranka u Madridu, koju predvodi Marijano Rahoj – bez smisla za empatiju i osetljivost diplomatije, isključivo paragrafima. ,,Rahoj nije dorastao svojoj funkciji. Najkasnije od 2010. godine, kada je španski Ustavni sud na njegov nagovor oborio aktuelizovani status katalonske autonomije iz 2006. godine, u velikoj mjeri je doprinio zaoštravanju krize,” napisao je Gabrijel Gonzales za Dojče vele.

Iza gotovo svih nacionalnih buđenja u Evropi stoji materijalni interes. Katalonija je u usponu i njeni građani koji čine 16 odsto ukupnog španskog stanovništva stvaraju 25 odsto BDP-a Španije a na ime poreza plaćaju 10 milijardi eura, odnosno oko pet odsto lokalnog bruto dohotka.

U centralizovanoj Italiji u čijim su sjevernim provincijama Venetu i Lombardiji, održani referendumi, mnogo je gore. Svi poreski prihodi idu u Rim pa ih odatle nazad regijama distribuira državni aparat, izuzev u regijama sa posebnim statusom koje samo jednu desetinu fiskalnih prihoda šalju u centralnu kasu, a ostatkom raspolažu suvereno. To je status koji traži Veneto, radije nego otcjepljenje i stvaranje poluzaboravljene Padanije.

Potencijali raspadanja su vrlo veliki. Još prije tri godine Vašington post je tvrdio da u Evropi nezavisnost traži osam regiona koji će svoje zahtijeve intenzivirati pobunama. Dodato je još 13 pokrajina koje se mogu pobuniti. Portal Biznis insajder proširuje spisak na 37 regija, a Institut za studije i dokumentaciju Evrope (ISDEE) nabraja 101 separatistički pokret u Evropi.

U Evropi i na njenim obodima protekle četiri godine održani su referendumi koji su u značajnoj meri uticali na politički reljef i prilike na kontinentu. Počelo je u martu 2014, spornim referendumom lokalnih vlasti na Krimu uz prisustvo ruske vojske o prisajedinjenju Ruskoj Federaciji, što je značilo i otcjepljenje od Ukrajine.

U septembru 2014. u Škotskoj je održan referendum o nezavisnosti. Pristalice nezavisnosti su ubedljivo izgubile, ali traže drugi referendum pošto je većina Britanaca u junu 2016. glasala za izlazak iz EU.

U Italiji je u decembru 2016. vlada Matea Rencija raspisala referendum o najdubljim ustavnim promjenama otkako je zemlja prestala da bude monarhija 1945. Renci je poražen u namjeri da ojača vladu i državnu upravu na račun ovlašćenja parlamenta.

Populizam je prepoznat na referendumu u Mađarskoj koji je u oktobru 2016. vlada Vikora Orbana raspisala u vezi kvota imigranata za pojedine države u EU. Većina glasača je odbila kvote iz Brisela, ali je rezultat bio ništavan zbog nedovoljne izlaznosti.

Mnogo duhova je izazvao proljetošnji referendum u Turskoj kojim je promijenjen sistem vlasti u toj zemlji. Izjašnjavanje u vrijeme vanrednog stanja, poslije neuspjelog državnog udara u julu 2016, je tankom večinom od nepuna tri odsto glasova dalo široka ovlašćenja šefu države i ukinulo premijersku funkciju.

U blizini Evrope, krajem septembra, Kurdi su održali referendum u autonomnom Kurdistanu u Iraku koji je raspisala regionalna vlast. Dobila je podršku od preko 93 odsto izašlih, ali se suočila sa zidom protivljenja vlade u Bagdadu, regionalnih sila Irana I Turske, a možda najvažnije, glavnog zaštitnika – SAD.

Francuski sociolog Mark Lazar piše: „Današnji regionalizmi ukazuju na slabost demokratije. Usmjereni su protiv neodgovornih nacionalnih političara i proističu iz osjećanja nemoći u odnosu na politiku koju oni vode… Ti pokreti pokazuju ambivalentan odnos prema Evropi: s jedne strane kritikuju njenu birokratiju i deficit demokratije, ali sa druge strane žele da ostanu u njoj i to daleko odlučnije nego nacionalne države”.

Nacionalne države nastale su kada je industrijskoj proizvodnji tržište gradova i feuda postalo preusko, pa je trebalo naći šire okvire. U eri globalizacije tržište postaje planetarno. Evropa je proklamovala slobodan protok ljudi, robe, usluga i kapitala, a svjedoci smo da su nacionalne države kočnice tom procesu. Evropa regija, ukazuju neki analitičari, ima veću logiku opstanka od konglomerata nacionalnih država.

Katalonski parlament usvojio je deklaraciju o nezavisnosti i proglašenju republike, što je raskid i sa dinastijom, a ne samo sa Madridom.

Španija šta god da uradi, ispašće gubitnik. Nisu rijetki komentatori velikih glasila koji smatraju da je Rahoj pogriješio zauzevši tvrd stav. Baskija koja se žestoko borila, imala vojsku ETA, dobivši autonomiju koja podrazumijeva raspolaganje porezima sakupljenim na sopstvenoj teritoriji, smirila se.

Katalonija izgleda ipak nije isti slučaj. To što se dešava sa njom više liči na raspad tradicionalne države, upozoravaju neki analitičari.

Lombardija i Veneto

Referendum o autonomiji u italijanskim regijama Lombardija i Veneto održan je istog dana, 22. oktobra. U Venetu, ostatku nekada slavne Venecijanske republike, izašlo je 57,2 a u Lombardiji 38,3 odsto glasača.

Obje strane slave pobjedu, jer oni koji su izašli su sa preko 90 odsto glasali za autonomiju. Nijedna politička partija nije bila protiv referenduma. Njegov karakter je „konsultativni”, što znači da nema pravne posljedice već daje „veću podršku lokalnim političarima u pregovorima sa centralnim vlastima u Rimu”.

Inicijator referenduma je nekadašnja secesionistička partija Lega Nord (Sjeverna liga), koja je – ušavši u vlast – izgubila separatističku zajapurenost. Lombardija i Veneto su najbogatije regije u Italiji i dosta im je prelivanja njihovog dohotka u nerazvijeni jug.

Italijanski organizatori su se opredijelili za poštovanje procedure, pa im predstoje pregovori sa vladom oko povećanja stepena samostalnosti – postoje ukupno 23 oblasti u okviru kojih se po zakonu može tražiti samostalnost. Najvažnije je upravljanje lokalnim bankarskim sistemom.

Kosovski model

Omero Ćai, dopisnik italijanskih novina La Republika iz Barselone, napisao je da je neskrivena namjera katalonskih političara da primijene „kosovski model”. U tom smislu, kako izvještava novinar, još je u maju Karles Pudždemon, predsjednik Katalonije, primio predsjednika Vlade Kosova Isu Mustafu konsultujući se s njim oko metoda koje valja primijeniti. .

Katalonija i na primjeru Kosova vidi i svoju mogućnost secesije, uz pozivanje na nasilje španskih vlasti i kršenje ljudskih prava i normi međunarodnog prava. Katalonija je pod Frankom, kao Kosovo pod Miloševićem, doživljavala brutalno nasilje.

Njemačka sumnja u referendum

Njemci nisu odlučivali na referendumu o uvođenju eura, o ugovorima EU, o kandidatima za predsjednika Republike, a ni o odnosu prema milionima izbjeglica. Njemački ustav ne poznaje mogućnost da građani intervenišu pri važnim političkim pitanjima na nacionalnom nivou.

Ustav, donijet poslije poraza Njemačke u Drugom svjetskom ratu, dozvoljava Njemcima samo da svake četiri godine biraju između stranaka, koje kao predstavnici građana donose sve odluke.

Postoje debeli istorijski razlozi što ustav toliko moći daje parlamentu i ne dozvoljava mogućnost direktne demokratije. Nacistički vladari su 1933. donijeli zakon koji omogućava Vladi da raspiše referendum na kojem bi građani, zaobilazeći parlament, donosili zakone ili potvrdili odluke vlade. Tako je omogućeno Adolfu Hitleru da učvrsti vlast. Hitler je 1934. dobio podršku da objedini funkciju Rajhskancelara i predsjednika zemlje.

Uvrežena je čak i teorija da je Vajmarska Republika propala jer je 1921. zakonom omogućila jednostavno raspisivanje referenduma, što je dozvolilo populistima da zbace izabrani parlament. Ta teorija je u velikoj meri danas odbačena, ali je bila u mislima osnivača posljeratne Zapadne Njemačke. Kako je to rekao Teodor Hojs, prvi predsjednik Savezne Republike Nemačke: „Referendum je premija za svakog demagoga.”

Strah od odluka donesenih referendumom je u nedavnoj prošlosti dobio nove argumenate. Dok je gorio jedan centar za azilante, ljudi su stajali ispred njega i aplaudirali. Desnopopulistička Alternativa za Njemačku je nedavno ušla i kao treća najjača strana u Bundestag. I zbog ovakvog stanja, Hrišćanskodemokratska unija (CDU), kojoj je sada na čelu, kancelarka Angela Merkel, protivi se održavanju referenduma na nacionalnom nivou.

,,Ne možemo argumentovano govoriti o dobrim izborima i zlim referendumima, već u oba slučaja uvijek sve zavisi o tome da se postupak dobro osmisli”, kaže Hermann Heusner, profesor javnog prava na Univerzitetu u Osnabruecku

Vodeći politolozi u Njemačkoj pretežno zagovaraju referendum, koji bi u procesu odlučivanja obavezno pratili Ustavni sud i parlament. Svi i referendumi morali bi biti u skladu sa Ustavom, što bi kontrolisao Ustavni sud. Tako građani ne bi mogli odlučivati da li Njemačka može istupiti iz EU ili o uvođenju smrtne kazne.

Svi zagovornici održavanja referenduma se slažu u tome da referendumi dosadašnji reprezentativni sistem ne zamenjuju, već ga dopunjuju. Ralf-Uue Bek iz Udruženja Više demokratije upozorava: ,,Sa direktnom demokratijom se ne smije djelovati u afektu”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

PREHRAMBENA KRIZA U SVIJETU: Marš ka rubu gladi

Objavljeno prije

na

Objavio:

EU užurbano smišlja kako da se njena energetska kriza ne pretvori u ekonomski krah. Ministri energetike pripremaju se za hitan sastanak u Briselu. Iz UN-a govore da je broj hronično gladnih u svijetu vjerovatno mnogo veći od 828 miliona koliko su zabilježili u 2021. godini

 

Vrućine su još tu. Kalendarska jesen još nije počela. Ona druga – odavno najavljena recesiona jesen, izgleda već jeste. Reklame za štednju energije počele su i kod nas i u komšiluku. Znamo, uz to idu i poskupljenja. Jedna od posljednjih vijesti na našem nebu su i moguće nestašice mlijeka.

Mediji su prenijeli da mlijeka u regionu i Evropi nedostaje. Dijelom zbog sušnog perioda, dijelom zbog skoka cijene inputa. Srbija je najveći izvoznik mlijeka u Crnu Goru. Trenutno je i kod njih manjak mlijeka, pa su uvedene mjere u vezi sa izvozom. Nadležni kažu da nema razloga za zabrinutost i da je ovo prolazni trend.

Ljudi su izašli na ulice u Njemačkoj i Češkoj. Dok u Njemačkoj ljevica i desnica protestuju protiv povećanja cijena gasa, struje i životnih namirnica, inflacija u toj zemlji je, prenijeli su mediji, 7,9 odsto. U Evropskoj uniji je inflacija nešto ispod deset odsto, dok su najveća poskupljenja pretrpjele Estonija, Letonija i Litvanija. Tamo se bilježi porast od preko 20 odsto.

U centru Praga održan je veliki protest na kome je zahtijevano da Vlada podnese ostavku do 25. septembra. Iako su ove demonstracije obojene raznim desnim bojama i političkim stavovima, istaknuti su i zahtjevi za rješavanje energetske i prehrambene situacije koju donosi neizvjesna jesen.

Kriza je uzrokovana razornom kombinacijom nekoliko faktora. Sukobi su najveći pokretači. Čak 60 odsto gladnih u svijetu živi u područjima pogođenim ratom i nasiljem. Klimatski šokovi uništavaju usjeve i živote, te potkopavaju sposobnost ljudi da se prehranjuju. Ekonomske posljedice pandemije COVID-19 dale su svemu posebnu scenografiju.

Uz izlazak iz pandemije isplivali su i problemi poput globalnog zastoja u transportnim lancima i nabavci, nestašica kombinovana sa potražnjom podigla je cijene energenata. Domino-efekat se postarao za ostalo. Februar je donio strahote rata u Ukrajini čije posljedice osjeća cijeli svijet. Pred nama su konstantne vrućine, suše i poplave desetkuju poljoprivredu.

Nekoliko slika stiže iz Evrope ovoga ljeta. Nijesu lijepe. Ministar životne sredine Francuske Christophe Bechu rekao je da julska kiša predstavlja „samo 12 odsto onoga što je potrebno“. Francuska je četvrti najveći izvoznik pšenice i među pet najvećih izvoznika kukuruza na svijetu. Elizabeth Robinson iz Instituta za istraživanje klime i okoline pri Londonskoj školi ekonomije ukazuje: „Postoje neki dugoročni, teški razgovori koje treba voditi, posebno o bacanju hrane i preusmjeravanju ostataka ljudske ishrane životinjama“. Juan Carlos Hervas, iz sindikata španskih poljoprivrednika, rekao je za AFP da će tamošnja berba maslina iznositi manje od 20 odsto prosjeka u posljednjih pet godina. Španija proizvodi gotovo polovinu svjetskog maslinovog ulja.

Qu Dongyu, glavni direktor Organizacije za hranu i poljoprivredu pri UN-u, pozvao je zemlje da prošire proizvodnju hrane, ojačaju lance nabavke kako bi podržali male poljoprivrednike i osigurali gotovinu i druge kritične artikle za proizvodnju žitarica i povrća te za zaštitu stoke. „Sada smo u ozbiljnoj opasnosti od suočavanja sa krizom dostupnosti hrane, a vjerovatno i za sljedeću sezonu“, rekao je. „Moramo spriječiti ubrzanje ovih trendova u nadolazećim mjesecima i godinama“, rekao je on.

Svjetske cijene hrane dosegle su rekorde već ranije ove godine. Proizvođači hrane u Evropi se bore sa visokim cijenama energenata. A zima tek dolazi.

Skeptici najavljuju da bi ovakav trend mogao trajati više zima, pa čak i do kraja decenije. „Sljedećih 5 do 10 zima biće užasne, ako se ništa ne preduzme“, tvitnula je u nedjelju belgijska ministarka energetike Tinne Van der Straeten apelujući na brza rješenja za energetsku krizu.

EU užurbano smišlja kako da se njena energetska kriza ne pretvori u ekonomski krah. Ministri energetike pripremaju se za hitan sastanak u Briselu. U međuvremenu stižu upozorenja o onima koji klize ka rubu gladi. Iz UN-a govore da je broj hronično gladnih ljudi u svijetu vjerovatno puno veći od 828 miliona koliko su zabilježili u 2021. godini.

To je 46 miliona više u odnosu na godinu ranije i 150 miliona više u odnosu na 2019. Nakon što je ostao relativno nepromijenjen od 2015, broj ljudi pogođenih glađu je skočio u 2020. i nastavio rast u 2021. na 9,8 posto svjetske populacije. Nadalje, 149 miliona djece mlađe od pet godina imalo je probleme u rastu i razvoju zbog hroničnog nedostatka esencijalnih nutrijenata u ishrani, dok je 39 miliona imalo prekomjernu težinu.

Predviđa se da će se gotovo 670 miliona ljudi i dalje suočavati sa glađu 2030. godine – čak i ako se uzme u obzir globalni ekonomski oporavak. To je sličan broj kao i 2015. Tada su se članice UN-a dogovorile o petnaestogodišnjoj agendi kojom se do 2030. godine, između ostalog, predviđalo okončanje siromaštva „svuda i u svim svojim oblicima“, obezbijeđivalo kvalitetno obrazovanje, kao i dostupna i pouzdana energija i zaštita životne sredine.

Cilj UN-a da do kraja decenije zaustavi glad izgleda dalje nego ikad. Rukovodilac Svjetskog programa za hranu UN-a (WFP) David Beasley, rekao je da njihova posljednja analiza pokazuje da „rekordnih 345 miliona maršira ka rubu gladi“.

„Svake godine 11 miliona ljudi umre zbog nezdrave ishrane. Rastuće cijene hrane znače da će se ovo samo pogoršati“, izjavio je glavni direktor Svjetske zdravstvene organizacije Tedros Adhanom Ghebreyesus.

Iz UN-a su pozvali na izdvajanje značajnih novih sredstava za humanitarne organizacije kako bi se mogle nositi sa „drastično rastućim nivoima gladi“. Humanitarne agencije, u iščekivanju dodatnih sredstava, pokušavaju da se pripreme za još kritičnije nivoe gladi, jer se suočavaju s godišnjom rupom od 14 milijardi eura. Posebna krizna radna grupa UN-a prati više od 60 zemalja koje se bore sa plaćanjem uvoza hrane. Visoke cijene energije i hrane stavile su dodatni pritisak na zemlje u razvoju.

Svjetski program za hranu zahtijeva 22,2 milijarde američkih dolara kako bi obezbijedio pomoć za 152 miliona ljudi. U nekim oblastima u kojima je najviše gladnih, recimo zemljama poput Nigerije, Južnog Sudana i Jemena, WFP je već suočen s teškim odlukama. Moraće se pristupiti smanjenju obroka kako bi se moglo doprijeti do većeg broja ljudi. Uzimati od gladnih da bi se nahranili gladni.

Ako zajednice nijesu osnažene da izdrže šokove kojima su izložene, to bi moglo da rezultira povećanom migracijom i mogućom destabilizacijom i sukobima. Nedavna istorija i migrantske krize su nam to pokazale.

Postoje i rješenja koja bi mogla ublažiti posljedice krize. Jedan od najvećih izazova je da se izgradi sposobnost zajednica da se hrane i prekinu svoju zavisnost od humanitarne pomoći. Ima dokaza da se, negdje, ovaj pristup ostvario. U samo tri godine WFP i lokalne zajednice pretvorile su 272.000 hektara neplodnih polja u regiji Sahel, koja se prostire kroz pet afričkih zemalja u produktivno poljoprivredno zemljište, promijenivši živote više od 2,5 miliona ljudi. U Bangladešu 2020. novčanu pomoć je dobilo 145.000 ljudi prije ozbiljnih prognoziranih poplava. To im je omogućilo da kupuju hranu i lijekove, zaštite kritičnu imovinu i transportuju stoku i porodice na sigurna mjesta, sprečavajući gubitke i štete. Time su se troškovi hitnog odgovora smanjili za više od pola.

Rješenja postoje. Da bi se pobijedila glad, novac nije dovoljan. Samo politička volja može okončati sukobe, a bez čvrste političke predanosti u obuzdavanju globalnog zagrijavanja, glavni pokretači gladi nastaviće da djeluju.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POŽARI: Već rekordno, a tek na pola sezone

Objavljeno prije

na

Objavio:

Satelitski nadzorni servis Evropske unije očitao je da bi Evropa mogla završiti 2022. sa više opožarene površine nego 2017. godine. Tada je evidentirano gotovo 1.000.000 hektara (10.000 km2) izgubljenih u požarima

 

Šumski požari koji su proteklih nedjelja harali djelovima Evrope već su spalili veće područje nego što je bilo izgubljeno u požarima cijele 2021. To je objavila  prošlog četvrtka služba za satelitsko praćenje EU-a.

Satelitski nadzorni servis Evropske unije očitao je da bi Evropa mogla završiti 2022. sa više opožarene površine nego 2017. godine, kada je evidentirano gotovo 1.000.000 hektara (10.000 km2) izgubljenih u požarima.

Širom EU u požarima je, u trenutku pisanja ovog teksta, od 16. jula ove godine, izgorjelo 517.881 hektara – nešto više od 5.000 km2, objavio je monitor EFFIS-a. Tokom cijele 2021. godine 470.359 hektara (4.700 km2) stradalo je u požarima. Uglavnom su požari tada gutali površine u Italiji i Grčkoj.

Ove godine bjesnili su širom Francuske, Španije, Portugala, Grčke, a sve zbog rekordno toplotnog talasa koji je često premašivao temperature od 40 stepeni celzijusa. Čak su takve brojke zabilježene i u Velikoj Britaniji. Prvi put u istoriji. U ovoj zemlji u 2022. izgorjelo je nešto više od 20.000 hektara, prošle godine  6.000.

Opet jezive slike i u našem regionu. Najveći požar u istoriji Slovenije je nakon sedam dana borbe stavljen pod kontrolu.

Nakon vatrene stihije koja je zahvatila slovenački Kras, država će preuzeti na sebe troškove nastale požarom. Slovenci su najavili i sastavljanje popisa materijalnih šteta, i što je važnije izradu mjera za sprečavanje sličnih požara koji bi mogli zahvatiti tako velike površine. Robert Golob, premijer te zemlje, za jesen je najavio ovaj, kako ga je nazvao „opsežan i ambiciozan” plan.

Neće biti lako. Prof. dr Tom Levanič, voditelj Odsjeka za agronomiju i šumarstvo u Zavodu za šume Slovenije, za Delo kaže da se u šumarstvu najčešće zagovara prirodna obnova, ali da ponekad i prirodi treba pomoći. Riječ je o 4.000 hektara koje će se na ovaj ili onaj način morati sanirati.

Ovaj stručnjak napominje da je malo djelova Slovenije trenutno imuno na slične požare. Dugoročno će biti gore. Kombinacija dugotrajnog suvog i vrućeg vremena, nedostatka padavina, plitkog i isušenog tla, te sušom pogođenog drveća je užasno loša okolnost za šume. Nema potrebe da iko pali požar, može se zapaliti sam od sebe.

Gorjelo je u Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, ali i kod nas. Kada su Slovenci stavili požar pod kontrolu, kod nas je bilo aktivno dvanaest požara, a Ministarstvo odbrane je objavilo da su u akcijama suzbijanja požara uključena „dva helikoptera Vojske Crne Gore i samo jedan avion od ukupno pet vazduhoplova Ministarstva unutrašnjih poslova”.

Crnogorski sistem zaštite i spašavanja raspolaže skromnim resursima za gašenje požara, saopštio je tih dana za Radio Slobodna Evropa (RSE) v.d. generalnog direktora Direktorata za zaštitu i spašavanje Miodrag Bešović.

Da je u našoj maloj zemlji situacija odavno ozbiljna, opomenuli su iz organizacije KOD. U izvještaju sa kraja juna ove godine naglasili su da je u 2021. godini u Crnoj Gori izgorjelo oko 143 km2 šuma što su uporedili sa površinom od blizu 24.000 fudbalskih terena. Prema evropskom modelu ,,ukupne štete” procjenjuje se da je 2021. godine šteta usljed šumskih požara u Crnoj Gori iznosila oko 280 miliona eura. Problem nije od juče, a neće se završiti sjutra. Ni kod nas, ni u znatno razvijenijim i osvješćenijim zemljama.

Ovo je za AFP potvrdio Jesus San Miguel, koordinator Evropskog informacionog sistema za šumske požare. „Situacija je mnogo gora od očekivane, iako smo očekivali temperaturne anomalije s našim dugoročnim prognozama“, rekao je on. „Očekujemo i gore – nismo ni na pola puta sezone požara“.

Miguel podsjeća da iako većinu požara uzrokuje ljudski faktor, toplotni talasi i sve veće zagrijavanje su ključni za ove apokaliptične scenarije.

Zemlje regiona brane se od vatrene sithije svaka na svoj način. Portal N1 prenio je da Srbija posjeduje helikoptersku jedinicu Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije koja broji sedam helikoptera koji mogu da nose protivpožarna vedra. Oni navode da je ta zemlja već nabavila i druge letjelice sposobne da se uključe u gašenje požara.

Zagrebački Jutarnji list je prenio sredinom ovog mjeseca da je Hrvatska u sezonu požara ušla sa nikada manjim „arsenalom”. Četiri kanadera i tri Air Tractora. Po pisanju hrvatskih medija, svi su bili angažovani u zaustavljanju širenja nedavnog požara kod Šibenika. „U isto vrijeme aktivirao se i požar na splitskom Marjanu i da se on kojim slučajem razbuktao, upitno je bi li se zračne snage s tolikim brojem aviona mogle boriti s dva velika požara”, piše Novi list.

Krajem prošle godine Vlada federacije BiH je usvojila informaciju o potrebi nabavke letjelica za zaštitu i spašavanje ljudi i materijalnih dobara koju je sačinila Federalna uprava civilne zaštite po zaključku Vlade od 15. 8. 2021. godine. „Bosna i Hercegovina ima ukupno sedam helikoptera koji mogu da se bore sa požarima, ali nema nijedan avion”, pisala je Slobodna Evropa ovih dana. Vijeće ministara Bosne i Hercegovine zatražilo je međunarodnu pomoć u gašenju požara u BiH, saopšteno je nakon vanredne telefonske sjednice Vijeća u utorak 26. jula.

Dok se ne odobre ovakve intervencije, pomoć stiže iz susjedstva. Ukoliko je to moguće zbog stanja na sopstvenoj teritoriji. Sjeverna Makedonija je izrazila volju za pomoć Bosni i Hercegovini ukoliko joj bude potrebna. Mi, zbog sopstvenih problema, nijesmo bili u mogućnosti poslati jedinice za pomoć Sloveniji, ali susjedi Hrvati jesu. Uvijek budni komentatori sa društvenih mreža evocirali su uspomene na neka sretnija i vjerovatno organizovanija vremena kada su zapazili detalj u kome hrvatska protivpožarna letjelica u slovenačkom Krasu od vatre brani natpis Tito.

Mediji su prenijeli da su ove godine šumski požari izbili u desetak evropskih zemalja, često istovremeno, što otežava akcije sprečavanja njihovog širenja. U EU se trenutno koordiniše i finansira raspoređivanje 12 protivpožarnih aviona i helikoptera. Oni su skupljeni iz raznih zemalja članica, a slaće se u države koje zatraže pomoć tokom kriza.

„Ovo će ljeto biti zaista ozbiljan izazov za sve nas… Već prošlo ljeto je bilo loše. Prošlo ljeto smo imali devet aktiviranja mehanizma civilne zaštite Unije za šumske požare, ove godine smo imali već pet, a vrhunac ljeta još je pred nama“, rekao je povjerenik EU za upravljanje krizama Janez Lenarčić.

U budućnosti EU planira da ima sopstvene namjenske avione, rekao je povjerenik. „Evropska unija pokušava da nabavi protivpožarne avione… Te će avione tehnički kupiti zemlje članice, ali će ih 100 posto finansirati EU“, rekao je i potvrdio da EU pregovara sa proizvođačima o ponovnom pokretanju proizvodnje amfibijskih aviona koji skupljaju vodu za gašenje požara.

Zemlje EU već povećavaju izdatke za gašenje požara. Francuska, u kojoj su požari koji su harali jugozapadnom regijom do temelja spalili kampove, rekla je da je izdvojila 850 miliona eura za nadogradnju svoje vazdušne flote. Grčka ima više vazduhoplova i vatrogasaca u poređenju sa periodom od prije tri godine, rekao je glasnogovornik vlade Đanis Oikonomu. Takođe, vlada je dodijelila 75 miliona eura za protivpožarne mjere.

Dimitris Statopulos, predsjednik grčkog vatrogasnog saveza, pozivajući na zapošljavanje 4000 novih radnika, podsjetio je da su megapožari u toj zemlji bili prisutni svakih 10 ili 15 godina. „Sada ih srećemo svake tri godine“, prenosi Rojters.

Grupe za zaštitu okoline, poput Svjetskog fonda za prirodu (WWF), upozoravajju  da više novca treba trošiti na sprečavanje požara umjesto na njihovo gašenje. Sada nije tako. U nedavnom izvještaju utvrđeno je da Grčka, Španija, Portugal, Italija i Francuska troše čak 80 odsto raspoloživih sredstava na gašenje, a samo 20 odsto na prevenciju.

Predupređivanje požara je najbolja odbrana od požara. No, kako se šumski požari velikih razmjera sa ovakvom učestalošću javljaju zbog zagrijavanja planete, zasigurno će biti potrebne decenije da se stvari promjene nabolje. U tim decenijama požari će postati žešći ako se kriva zagrijavanja ne preokrene. Stručnjaci se plaše da bi slike koje gledamo ovih dana mogle postati uobičajene u  budućnosti.

Nakon požara trpe svi i sve – poljoprivreda, turizam, čitava ekonomija…  U najgorem scenariju, prema izvještaju Evropske centralne banke za 2021, klimatske promjene mogle bi izbrisati više od 4 odsto evropskog BDP-a do 2030. godine.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UZ DAN POBJEDE NAD FAŠIZMOM: Naši majski porazi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta je nama njihova borba dala? Poneki vijenac na memorijalima palim borcima više govori o licemjerju potomaka nego o slavi predaka, a iskazivanje vojne moći tokom invazije na susjeda daleko je od svijetle antifašističke istorije

 

Slavio je opet ovog vikenda Stari kontinent i Dan Evrope i Dan pobjede nad fašizmom. Kokteli, vijenci, koncerti, vojna parada na Crvenom trgu, a u srcu Evrope – rat.

Ove godine Danom pobjede se obilježilo 77 godina od kraja Drugog svjetskog rata, a Danom Evrope pet godina manje od pokretanja inicijative za stvaranje Evropske unije. U zemljama EU posebna važnost se daje Danu Evrope i deklaraciji Roberta Šumana koja je udarila temelj evropskom pomirenju i otvorila vrata da stari neprijatelji, prije svih Francuska i Njemačka, krenu novim putem.

U Njemačkoj i Francuskoj danas – Emanuel Makron se sreo sa veteranima iz Drugog svjetskog rata na ceremoniji pod Trijumfalnom kapijom, da bi narednog dana govorio na konferenciji Budućnost Evrope u Strazburu. Predložio je i novu evropsku organizaciju koja bi omogućila demokratskim evropskim nacijama da pronađu novi prostor za političku saradnju. Naravno, centralni dio govora bila je aktuelna situacija u Ukrajini.

U  Rusiji tradicionalna vojna parada. I kod njih umjesto sjećanja na desetine miliona onih koji su dali živote za neki bolji svijet, sve puca od političkih poruka koje se vrte oko rata u Ukrajini. Slovo Z je tu da podsjeti, ako je neko imao nedoumica. Vladimir Putin je u govoru ponovio da se ruska vojska u Ukrajini bori za bezbjednost Rusije i da je razlog za invaziju to što NATO prijeti Rusiji na njenim granicama. „Rusija je pozvala Zapad na otvoreni dijalog, potragu za kompromisnim rješenjem uz međusobno uvažavanje interesa. Sve je bilo uzalud. Zemlje NATO-a nisu htjele da nas saslušaju, što znači da su imale potpuno drugačije planove. Bile su u toku pripreme za operaciju u Donbasu, invaziju na zemlju koja je istorijski naša, uključujući i Krim. U Kijevu su objavili potencijalnu nabavku nuklearnog oružja, a NATO je počeo da preuzima vojnu kontrolu na teritorijama sa kojima se graničimo“, govorio je Putin.

Na strazburškoj konferenciji ni Makron, a posebno Ursula van der Lejen nijesu ispustili da kontrastiraju događaje obilježavanja velikog praznika u Rusiji i Strazburu. Osvrćući se na ženu koja se pojavila sa svojom bebom na svečanosti u Strazburu, Lejenova je rekla da želi da 9. maj proslavi „ovu sliku, daleko moćniju od bilo koje vojne parade“.

Mi na Balkanu, Evropa u malom. Samo mnogo gori. Ne odričemo se zlog sjemena.

Znalo je biti i drugačije. „Mi nastavljamo dalje, bez obzira na ozbiljno vrijeme, bez obzira na sadašnje odnose pobjednika i pobijeđenih. Stoga, slaveći i ovog trenutka pobjedu čovjeka nad bezumljem rata mi obilježavamo četiri desetljeća mira”, recitovao je spiker iz jednog od udruženih centara bivše zemlje na posljednjoj paradi u Beogradu za Dan pobjede. Tradicija redukovana zbog ekonomskih razloga, kasnije i smrti vrhovnog vođe, maršala Tita, zadnji put je održana te 1985. Nakon toga zemlja se survala u nepregledne ponore fašizma.

Žene u crnom su u susret ovog devetog maja i svojih akcija na beogradskom Trgu republike opet upozorile: „Nacizam i fašizam su poraženi, ali njihovi sledbenici iznova dižu glavu u celoj Evropi (i šire), revizijom rezultata Drugog svetskog rata, rehabilitacijom fašističkih i nacističkih ideja i relativizacijom zločinačkog karaktera nacizma i fašizma. Od takvih tendencija nije izuzeta ni Srbija: istorijski revizionizam ne samo što je uzeo maha, nego je, zahvaljujući obrazovnom sistemu i medijskoj propagandi danas postala opštim mestom revizionistička tvrdnja da su se u Srbiji protiv okupacije borila dva antifašistička pokreta“.

Nakon prošlogodišnjih Ljotićevskih stihova na svečanoj proslavi Dana pobjede nad fašizmom i ove godine je javnost imala oko čega da se podijeli. Najviše buke podiglo je neprenošenje moskovske parade na RTS-u. Dok neki smatraju da je ova odluka skandalozna, drugi je smatraju razumnom, treći konfuznom poput državne politike Srbije posljednjih dvadesetak godina.

„Iako licemerna, to je dobra odluka. Takođe, na RTS-u nije bilo emisije o agresiji Rusije na Ukrajinu. Do skoro su agresiju zvali specijalna operacija Rusije. Kao javni servis, dužni su da imaju emisiju o tome”, rekao je Slobodan Georgiev, direktor programa Njuzmaks Adria.

Dačić, Vulin i drugi u društvu ruskog ambasadora, predstavnika ambasada Bjelorusije i Kazahstana, te organizacija Dveri i Zavetnici polagali su vijence. Održana je i manifestacija Besmrtni puk koja je pokrenuta u Rusiji kao vid sjećanja na stradale u Drugom svjetskom ratu. Na beogradskoj šetnji su ove godine mogli biti zapaženi Z simboli i kartonski lik Vladimira Putina. Dio manifestacije Besmrtnog puka u Banjaluci bili su Milorad Dodik i Željka Cvijanović koja nije propustila da uporedi ovaj dan sa devetim januarom. A među masom transparenti poput onog: „Protiv nacizma u Ukrajini i svijetu“! Tako im antifašizma.

Nad Hrvatskom, dok se poziva na nekorišćenje ustaških pozdrava i obilježja, nadvija se strašna prijetnja. Boris Pavelić je za AlJazeeru povodom ovogodišnjeg obilježavanja Dana sjećanja na žrtve holokausta ispisao: „U Hrvatskoj je usavršena bizarna, nadasve hipokritska verzija kulture sjećanja: komemoriranje žrtve koje pošteđuje počinitelja, a prešućuje osloboditelje. Rezultat: politički i društveni revizionizam kao trajno stanje; obrtanje povijesti naglavce; pretvaranje zločinaca u osloboditelje, a osloboditelja u zločince, te praktička legalizacija i društvena normalizacija ustaštva“. Kolone revidiranih sa svih strana marširaju ka školskim udžbenicima.

Stanje je još mračnije kada se zađe u nešto bližu istoriju. Serž Bramerc upozorio je ovih dana kako hiljade počinitelja ratnih zločina na području bivše Jugoslavije još uvijek nije procesuirano. Kritikovao je i zloupotrebu instituta dvojnog državljanstva kojim takve osobe izbjegavaju pravdu, prenijeli su mediji. Braća u zločinu, reklo bi se.

Prije svih pominjanja crnogorske plejade deklarativnih antifašista, treba se prisjetiti skupštinskog performansa iz maja prošle godine. Glasanje za stavljanje na dnevni red „Prijedloga zakona o zabrani fašističkih, neofašističkih i vojnih nacionalističkih organizacija i upotrebe njihovih simbola“, simbolično ili ne, nije uspjelo baš oko Dana pobjede. Nedostajao je samo jedan antifašista da podigne ruku ZA. A bila je tu i divizija uzdržanih boraca protiv fašizma.

U Crnoj Gori ove godine nije bilo kao  inače – red koktela, red vijenaca. Na Belvederu je masovnim skupom obilježen 9. maj, ali i poslate poruke vezane za dešavanja na Cetinju iz prošlog septembra. Istog dana u prijestonici Delegacija Evropske unije u Crnoj Gori organizovala je prijem na koji dio crnogorskih zvanica nije uspio da stigne zbog velikih kolona. Umjesto pomirenja i na ovaj datum smo se dijelili.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović bio je jedna od centralnih figura proslave na Cetinju. Istaknuti antifašisti iz Demokratskog fronta mu se nijesu mogli pridružiti jer su ostali zaglavljeni u koloni, pa „su otišli na piće“ napisao je jedan od njih na svom fejsbuku.

U međuvremenu negira se genocid u Srebrenici, okreće glava od deportacija i drugih zločina devedesetih. Dok svak tumači antifašizam kako mu odgovara, jedna starica gazi i ove godine put groba Ljuba Čupića i objašnjava suštinu. „Dok god budem mogla da idem, Ljubov grob ne mogu da ne posjetim. Ne mogu nikada zaboraviti njegov osmijeh i njegovo herojsko držanje. Držao se mimo momaka, kao da je pošao na vjenčanje. Nažalost, čini mi se da se Ljuba sjete samo 9. maja“, kazala je Dragica Gaga Abramović, koja dolazi iz Podgorice decenijama u Nikšić, obilazi i vodi računa o grobu slavnog partizana.

U svjetlu današnjice poneki vijenac na memorijalima palim borcima više govori o licemjerju potomaka, nego o slavi predaka. Iskazivanje vojne moći u ratnim uslovima i pominjanje oružja „sudnjeg dana” daleko je od svijetle antifašističke istorije. Tito i Draža smiju se danas jedan do drugog sa majica izloženih na ljetnjim štandovima. Če Gevarin vječni osmjeh je odavno postao detalj sa modnih pista.

Ideju antifašizma izlizale su decenije nebrige, zaborava, relativizacija i marketinga. Upravo zbog ovoga nije ni čudo što je fašizam metastazirao. Različiti naučnici ponudili su smjernice za razumijevanje bitnih prepoznatljivosti fašizma. Klasična identifikacija „pet faza fašizma” istoričara emeritusa sa Jejla Roberta Pakstona iz 1998. ukazivala je da bismo trebali gledati na procese, a ne na kozmetičke, lako uočljive stvari poput zastava i uniformi. Jedino tako se po njegovom mišljenju može razumjeti pravi fašizam. Mi mašemo zastavama.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo