Povežite se sa nama

SVIJET

REGIONALIZAM I SEPARATIZAM U EVROPI: Sumrak tradicionalne države

Objavljeno prije

na

Ustavni sud Španije poništio je deklaraciju o nezavisnosti Katalonije, a Madrid je zvanično preuzeo direktnu kontrolu nad tom autonomnom pokrajinom i raspustio regionalnu vladu.

Španski premijer Marijano Rahoj aktivirao je član 155 Ustava, raspustio je regionalni parlament i raspisao vanredne izbore u Kataloniji za 21. decembar. Predsjednik Katalonije Karles Pudždemon smijenjen je, a njega će zamijeniti premijer Rahoj. Državni tužilac je protiv Pudždemona i drugih zvaničnika Katalonije podigao optužnice za pobunu.

Pudždemon je u Briselu izjavio da ne vjeruje da će mu u domovini biti obezbijeđeno fer suđenje, i da ostaje u Belgiji.

Predsjednik Evropskog parlamenta Antoni Tajani poručio je da ,,niko u Evropi neće priznati nezavisnost Katalonije”. U EU strahuju da bi primjer Katalonije mogao da ima negativan uticaj na separatiste širom kontinenta.

Postavlja se pitanje otkud u okviru demokratske države, koja garantuje široka autonomna prava i koja Kataloncima osigurava, unutar Evropske unije – mir i blagostanje – pokret za otcjepljenje?

Ima mišljenja da je tome doprinio način na koji vlada konzervativna stranka u Madridu, koju predvodi Marijano Rahoj – bez smisla za empatiju i osetljivost diplomatije, isključivo paragrafima. ,,Rahoj nije dorastao svojoj funkciji. Najkasnije od 2010. godine, kada je španski Ustavni sud na njegov nagovor oborio aktuelizovani status katalonske autonomije iz 2006. godine, u velikoj mjeri je doprinio zaoštravanju krize,” napisao je Gabrijel Gonzales za Dojče vele.

Iza gotovo svih nacionalnih buđenja u Evropi stoji materijalni interes. Katalonija je u usponu i njeni građani koji čine 16 odsto ukupnog španskog stanovništva stvaraju 25 odsto BDP-a Španije a na ime poreza plaćaju 10 milijardi eura, odnosno oko pet odsto lokalnog bruto dohotka.

U centralizovanoj Italiji u čijim su sjevernim provincijama Venetu i Lombardiji, održani referendumi, mnogo je gore. Svi poreski prihodi idu u Rim pa ih odatle nazad regijama distribuira državni aparat, izuzev u regijama sa posebnim statusom koje samo jednu desetinu fiskalnih prihoda šalju u centralnu kasu, a ostatkom raspolažu suvereno. To je status koji traži Veneto, radije nego otcjepljenje i stvaranje poluzaboravljene Padanije.

Potencijali raspadanja su vrlo veliki. Još prije tri godine Vašington post je tvrdio da u Evropi nezavisnost traži osam regiona koji će svoje zahtijeve intenzivirati pobunama. Dodato je još 13 pokrajina koje se mogu pobuniti. Portal Biznis insajder proširuje spisak na 37 regija, a Institut za studije i dokumentaciju Evrope (ISDEE) nabraja 101 separatistički pokret u Evropi.

U Evropi i na njenim obodima protekle četiri godine održani su referendumi koji su u značajnoj meri uticali na politički reljef i prilike na kontinentu. Počelo je u martu 2014, spornim referendumom lokalnih vlasti na Krimu uz prisustvo ruske vojske o prisajedinjenju Ruskoj Federaciji, što je značilo i otcjepljenje od Ukrajine.

U septembru 2014. u Škotskoj je održan referendum o nezavisnosti. Pristalice nezavisnosti su ubedljivo izgubile, ali traže drugi referendum pošto je većina Britanaca u junu 2016. glasala za izlazak iz EU.

U Italiji je u decembru 2016. vlada Matea Rencija raspisala referendum o najdubljim ustavnim promjenama otkako je zemlja prestala da bude monarhija 1945. Renci je poražen u namjeri da ojača vladu i državnu upravu na račun ovlašćenja parlamenta.

Populizam je prepoznat na referendumu u Mađarskoj koji je u oktobru 2016. vlada Vikora Orbana raspisala u vezi kvota imigranata za pojedine države u EU. Većina glasača je odbila kvote iz Brisela, ali je rezultat bio ništavan zbog nedovoljne izlaznosti.

Mnogo duhova je izazvao proljetošnji referendum u Turskoj kojim je promijenjen sistem vlasti u toj zemlji. Izjašnjavanje u vrijeme vanrednog stanja, poslije neuspjelog državnog udara u julu 2016, je tankom večinom od nepuna tri odsto glasova dalo široka ovlašćenja šefu države i ukinulo premijersku funkciju.

U blizini Evrope, krajem septembra, Kurdi su održali referendum u autonomnom Kurdistanu u Iraku koji je raspisala regionalna vlast. Dobila je podršku od preko 93 odsto izašlih, ali se suočila sa zidom protivljenja vlade u Bagdadu, regionalnih sila Irana I Turske, a možda najvažnije, glavnog zaštitnika – SAD.

Francuski sociolog Mark Lazar piše: „Današnji regionalizmi ukazuju na slabost demokratije. Usmjereni su protiv neodgovornih nacionalnih političara i proističu iz osjećanja nemoći u odnosu na politiku koju oni vode… Ti pokreti pokazuju ambivalentan odnos prema Evropi: s jedne strane kritikuju njenu birokratiju i deficit demokratije, ali sa druge strane žele da ostanu u njoj i to daleko odlučnije nego nacionalne države”.

Nacionalne države nastale su kada je industrijskoj proizvodnji tržište gradova i feuda postalo preusko, pa je trebalo naći šire okvire. U eri globalizacije tržište postaje planetarno. Evropa je proklamovala slobodan protok ljudi, robe, usluga i kapitala, a svjedoci smo da su nacionalne države kočnice tom procesu. Evropa regija, ukazuju neki analitičari, ima veću logiku opstanka od konglomerata nacionalnih država.

Katalonski parlament usvojio je deklaraciju o nezavisnosti i proglašenju republike, što je raskid i sa dinastijom, a ne samo sa Madridom.

Španija šta god da uradi, ispašće gubitnik. Nisu rijetki komentatori velikih glasila koji smatraju da je Rahoj pogriješio zauzevši tvrd stav. Baskija koja se žestoko borila, imala vojsku ETA, dobivši autonomiju koja podrazumijeva raspolaganje porezima sakupljenim na sopstvenoj teritoriji, smirila se.

Katalonija izgleda ipak nije isti slučaj. To što se dešava sa njom više liči na raspad tradicionalne države, upozoravaju neki analitičari.

Lombardija i Veneto

Referendum o autonomiji u italijanskim regijama Lombardija i Veneto održan je istog dana, 22. oktobra. U Venetu, ostatku nekada slavne Venecijanske republike, izašlo je 57,2 a u Lombardiji 38,3 odsto glasača.

Obje strane slave pobjedu, jer oni koji su izašli su sa preko 90 odsto glasali za autonomiju. Nijedna politička partija nije bila protiv referenduma. Njegov karakter je „konsultativni”, što znači da nema pravne posljedice već daje „veću podršku lokalnim političarima u pregovorima sa centralnim vlastima u Rimu”.

Inicijator referenduma je nekadašnja secesionistička partija Lega Nord (Sjeverna liga), koja je – ušavši u vlast – izgubila separatističku zajapurenost. Lombardija i Veneto su najbogatije regije u Italiji i dosta im je prelivanja njihovog dohotka u nerazvijeni jug.

Italijanski organizatori su se opredijelili za poštovanje procedure, pa im predstoje pregovori sa vladom oko povećanja stepena samostalnosti – postoje ukupno 23 oblasti u okviru kojih se po zakonu može tražiti samostalnost. Najvažnije je upravljanje lokalnim bankarskim sistemom.

Kosovski model

Omero Ćai, dopisnik italijanskih novina La Republika iz Barselone, napisao je da je neskrivena namjera katalonskih političara da primijene „kosovski model”. U tom smislu, kako izvještava novinar, još je u maju Karles Pudždemon, predsjednik Katalonije, primio predsjednika Vlade Kosova Isu Mustafu konsultujući se s njim oko metoda koje valja primijeniti. .

Katalonija i na primjeru Kosova vidi i svoju mogućnost secesije, uz pozivanje na nasilje španskih vlasti i kršenje ljudskih prava i normi međunarodnog prava. Katalonija je pod Frankom, kao Kosovo pod Miloševićem, doživljavala brutalno nasilje.

Njemačka sumnja u referendum

Njemci nisu odlučivali na referendumu o uvođenju eura, o ugovorima EU, o kandidatima za predsjednika Republike, a ni o odnosu prema milionima izbjeglica. Njemački ustav ne poznaje mogućnost da građani intervenišu pri važnim političkim pitanjima na nacionalnom nivou.

Ustav, donijet poslije poraza Njemačke u Drugom svjetskom ratu, dozvoljava Njemcima samo da svake četiri godine biraju između stranaka, koje kao predstavnici građana donose sve odluke.

Postoje debeli istorijski razlozi što ustav toliko moći daje parlamentu i ne dozvoljava mogućnost direktne demokratije. Nacistički vladari su 1933. donijeli zakon koji omogućava Vladi da raspiše referendum na kojem bi građani, zaobilazeći parlament, donosili zakone ili potvrdili odluke vlade. Tako je omogućeno Adolfu Hitleru da učvrsti vlast. Hitler je 1934. dobio podršku da objedini funkciju Rajhskancelara i predsjednika zemlje.

Uvrežena je čak i teorija da je Vajmarska Republika propala jer je 1921. zakonom omogućila jednostavno raspisivanje referenduma, što je dozvolilo populistima da zbace izabrani parlament. Ta teorija je u velikoj meri danas odbačena, ali je bila u mislima osnivača posljeratne Zapadne Njemačke. Kako je to rekao Teodor Hojs, prvi predsjednik Savezne Republike Nemačke: „Referendum je premija za svakog demagoga.”

Strah od odluka donesenih referendumom je u nedavnoj prošlosti dobio nove argumenate. Dok je gorio jedan centar za azilante, ljudi su stajali ispred njega i aplaudirali. Desnopopulistička Alternativa za Njemačku je nedavno ušla i kao treća najjača strana u Bundestag. I zbog ovakvog stanja, Hrišćanskodemokratska unija (CDU), kojoj je sada na čelu, kancelarka Angela Merkel, protivi se održavanju referenduma na nacionalnom nivou.

,,Ne možemo argumentovano govoriti o dobrim izborima i zlim referendumima, već u oba slučaja uvijek sve zavisi o tome da se postupak dobro osmisli”, kaže Hermann Heusner, profesor javnog prava na Univerzitetu u Osnabruecku

Vodeći politolozi u Njemačkoj pretežno zagovaraju referendum, koji bi u procesu odlučivanja obavezno pratili Ustavni sud i parlament. Svi i referendumi morali bi biti u skladu sa Ustavom, što bi kontrolisao Ustavni sud. Tako građani ne bi mogli odlučivati da li Njemačka može istupiti iz EU ili o uvođenju smrtne kazne.

Svi zagovornici održavanja referenduma se slažu u tome da referendumi dosadašnji reprezentativni sistem ne zamenjuju, već ga dopunjuju. Ralf-Uue Bek iz Udruženja Više demokratije upozorava: ,,Sa direktnom demokratijom se ne smije djelovati u afektu”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

UKRAJINA, DANI STRAHA I NEIZVJESNOSTI: U vrtlogu geopolitičkih interesa velikih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vladimir Putin raspad SSSR-a smatra „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je očigledna. S druge strane, on ima oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede politiku popuštanja i smirivanja kao pred Drugi svjetski rat. Mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji spremnost za podjelom interesnih sfera

 

Profesor Fransoa Tom sa pariškog Univerzita Sorbona je nedavno u autorskom tekstu uporedio situaciju u Evropi sa posebnim osvrtom na Ukrajinu, sa onom iz doba Minhenskog sporazuma iz 1938. godine kada je nekoliko velikih zemalja odlučivalo o sudbini i teritorijama malih zemalja. U Minhenu su pomenute godine demokratske i liberalne Francuska i Velika Britanija popustile pred Hitlerovim zahtjevima i dozvolile, zarad mira na kontinentu i nevoljnosti da se ide ponovo u Velji rat, da Njemačka okupira pretežno Njemcima naseljenu Sudetsku oblast Čehoslovačke koja niti je bila pozvana na konferenciji niti je njenu vladu iko išta pitao. Nekoliko mjeseci kasnije Njemci su ušetali u ostatak Čehoslovačke i ukinuli je kao državu pred očima tada demokratskog svijeta. Prije toga je nestala Austrija bez održanog referenduma o „ujedinjenju“. Njemački apetiti su samo rasli i kada Hitler nije dobio iste koncesije u vezi  Poljske, onda se okrenuo i godinu dana kasnije napravio dogovor sa Rusijom o podjeli istočne Evrope (Ribentrop-Molotov pakt) i time granice komunističke imperije na kraju rata 1945. godine pomjerio u srce Evrope.

Ruski predsjednik Vladimir Putin je raspad Sovjetskog Saveza već nekoliko puta nazvao „najvećom katastrofom dvadesetog stoljeća“ i njegova želja sa obnovom imperije je više nego očigledna uz nadu da su mu je sadašnja konstelacija zvijezda i planeta naklonjena. S druge strane, Putin ima opet oslabljene i međusobno posvađane demokratije koje slijede istu politiku popuštanja i smirivanja (appeasment policy) kao pred Drugi svjetski rat, dok mnogi vjeruju da sa njemačke strane postoji ista spremnost za savezništvom i podjelom interesnih sfera kao u doba potpisivanja pakta Ribentrop-Molotov.

Dok Rusija masovno gomila trupe i vojnu tehniku uz ukrajinsku granicu i na već okupiranim i anektiranim teritorijama, vlada doskorašnje kancelarke Angele Merkel je činila sve da blokira nabavku i isporuku vojne opreme koje je vlada predsjednika Volodimira Zelenskog dobrim dijelom unaprijed platila. Njemačka drži pod blokadom isporuke visokotehnološkog oružja isključivo odbrambenog karaktera preko NATO Agencije za nabavke i podršku (NPSA). Tako su Njemci spriječili nabavku elektronskih sistema protiv dronova i bespilotnih letjelica, koji bi uskratili mogućnost uspješnog špijuniranja ukrajinske teritorije i hirurških visoko-prioritetnih udara od strane ruske avijacije. Takođe, nedavni letovi britanskih vojnih transportnih aviona C-17, kojima je dopremana vojna oprema Ukrajini, su zaobilazili njemački vazdušni prostor koji je najkraća ruta. Avioni su letjeli, po prethodnim aranžmanima britanskog ministra odbrane Bena Volisa, preko Danske i Poljske. Navodno, Britanci su, osim izbjegavanja leta iznad gusto naseljenih oblasti u Njemačkoj, htjeli izbjeći birokratske zavrzlame njemačke vlade pri davanju dozvole za prelet preko njenog teritorija, za što se vjeruje da bi se maksimalno odugovlačilo.

Osim verbalne podrške teritorijalnom integritetu i suverenitetu Ukrajine, Njemačka se protivi i pooštravanju sankcija Rusiji u slučaju eskalacije. Davanje dozvole za rad gasovodu Nord Stream 2, koji ide direktno od Rusije baltičkim podmorjem do njemačke luke Rostok, je trenutno blokirano zahvaljujući velikom pritisku drugih zapadnih zemalja.

Interesantno je i da se prošlogodišnja posjeta Merkelove Kijevu desila na samo dan prije godišnjice potpisivanja nacističko-komunističkog Ribentrop-Molotov pakta (23. avgust 1939. god.) dok se ranija posjeta Merkelove 2014. godina desila na samu godišnjicu potpisivanja Pakta. Kada je Zelenski prošlog avgusta tokom posjete Merkelove pokrenuo pitanje njemačkog embarga na NATO isporuke oružja njegovoj zemlji, Merkelova je to decidno odbila pozivajući se na to da njena vlada ne želi dalju eskalaciju i da Kremlj to može smatrati kao provokaciju.

Sadašnja vlada, koju predvodi socijaldemokrata Olaf Šolc, je koaliciona i liberali (FDP) i Zeleni ne dijele sa socijaldemokratama afinitete prema Putinovim zahtjevima. Zapadni analitičari smatraju da u slučaju ruskog napada na Ukrajinu prva posljedica rata će biti pad vlade Šolca i pravljenje velike koalicije sa hrišćanskim demokratama (CDU i bavarski CSU) koji takođe gledaju blagonaklono na Putinove želje, navodno zbog rivalstva sa Amerikom i Britanijom i zbog istorijskih aranžmana sa Moskvom.

S druge strane, u ovom momentu na ukrajinskim granicama i okupiranim i anektiranim oblastima se nalazi 130.000 vojnika i još 35.000 vojnika „narodnih republika“ Donjetsk i Luhansk, od kojih su većina ruski državljani i plaćenici paravojnih privatnih korporacija pod kontrolom Kremlja, kako bi se kamufliralo prisustvo regularne ruske armije. Od prije nekoliko dana osoblje ruske ambasade u Kijevu je svedeno na minimum dok su ukrajinski vladini portali doživjeli snažan cyber napad za koji se vjeruje da je orkestriran od ruske strane.

U svom autorskom tekstu od 12. jula 2021. godine predsjednik Putin je jasno artikulirao stanovište da su Rusi i Ukrajinci jedan jedinstven narod koji ima zajedničku prošlost i da im treba biti i zajednička budućnost. Gubitak ruske vlasti nad Kijevom 2014. godine kroz Majdanske proteste i pad proruske kleptokratske vlade predsjednika Viktora Janukoviča je teško pao Moskvi. Nakon toga je uslijedila aneksija Krima i agresija na istok zemlje koja je imala vrlo ograničen uspjeh zahvaljujući neočekivano jakom otporu ukrajinske armije. Činom otvorene agresije na vjerski i etnički vrlo sličan Rusima ukrajinski narod Moskva je do tada podijeljenju naciju (po pitanju jezika, crkvene pripadnosti i evropskih intergracija) odlučujuće gurnula u zagrljaj prozapadnim stremljenjima. Od tada ogromna većina Ukrajinaca želi članstvo u EU i NATO-u što za Kremlj predstavlja noćnu moru. Takođe, do tada odvojene, dvije ukrajinske pravoslavne crkve su se ujedinile zajedno sa djelovima ruske crkve u Ukrajini i dobile priznanje Majke Crkve u Carigradu – Vaseljenske patrijaršije čime je cementiran civilizacijski raskol između Kijeva i Moskve. Podrška crkvi pod kontrolom Kremlja je pala na ispod 20 odsto ukupnog stanovništva, što je stvorilo veliku nervozu u Moskvi i pokrenulo pravljenje paralelne pravoslavne raskolničke crkve na globalnom nivou.

Ruski zvaničnici su nekoliko puta najavili da Ukrajina u NATO paktu nije opcija za njih i da će na svaki način tražiti da se granice NATO pakta pomjere što dalje od njenih i granica Bjelorusije (čiji režim je nakon pokradenih predsjedničkih izbora opstao isključivo zahvaljujući ruskoj podršci). Moskva je tražila nedavno od Sjedinjenih Država pismene garancije da Ukrajina nikada neće biti primljena u NATO kao i da NATO povuče svoje efektive i baze na granice od prije 1997. godine kada su primljene nove članice u istočnoj Evropi, što bi značilo da nove članice, prije svega Poljska i baltičke zemlje (Litvanija, Letonija i Estonija) budu bez savezničke podrške iako su formalno u Alijansi. Moskva nije našla za shodno da se uopšte obrati pomenutim zemljama i raspravi sa njima sve navodne zabrinutosti za „rusku bezbjednost“.

Dosad vođeni razgovori između Putina i Bajdena, kao i pregovori američkih i ruskih diplomata u Ženevi nisu dali rezultate. Na dan kada ovaj broj Monitora izlazi u štampu sastaće se šefovo diplomatija Antoni Blinken i Sergej Lavrov da pokušaju smiriti tenzije. U srijedu je američki predsjednik Džo Bajden u intervjuu medijima priznao da je vrlo moguć „manji upad“ ruskih snaga u Ukrajinu ali da ako Rusija krene u pravu invaziju, onda će „slijediti ozbiljne sankcije“. Naredni dani i mjeseci će pokazati da li su duhovi Minhenskog sporazuma i Pakta Ribentrop-Molotov u boci ili su pušteni uz moguće nesagledive posljedice.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

KAZAHSTAN U PLAMENU: Kleptokratija ne smije pasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći, stub stabilnosti regiona počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone

 

Godina je startovala je burno. Kazahstan, deveta najveća zemlja na svijetu proživljava teške trenutke. Fizički stisnut između susjeda Rusije i Kine, ekonomski između Istoka i Zapada, zemlja koja se naglo otrgla od komunizma i prigrabila blagodeti liberalnog kapitalizma smatrana je svuda za prihvatljivog partnera. Ovo je velikim dijelom zasluga zapadnih lobista među kojima je i bivši britanski premijer Toni Bler. Angažovani za lične interese kazahstanskog režima, lobisti su uljepšavali sliku Kazahstana kao sidra stabilnosti. Ogromni Kazahstanski novci na računima u bankama Zapada bili su dobar temelj za stub mira nestabilnog regiona.

Svi veliki svjetski igrači poput Rusije, SAD i Kine su žmurili nad činjenjima oligarhije koja je posljednje tri decenije izjedala Kazahstan. A onda je, preko noći stub stabilnosti počeo da se drma, a ulice pretvorene u ratne zone.

Prvi dani 2022. godine donijeli su ovoj zemlji krvave sukobe. Izvještaji govore o preko stotinu mrtvih i znatno većem broju ranjenih. Broj uhapšenih se mjeri desetinama hiljada. Uvid u situaciju komplikuju tamošnje restrikcije interneta i mali broj provjerenih medijskih napisa.

U čitavoj je zemlji proglašeno vanredno stanje do 19. januara, a angažovane su i međunarodne trupe – pripadnici ODKB (Organizacija dogovora o kolektivnoj bezbjednosti).

Početak krize povlači sjećanja iz nedavne prošlosti.

Zanaozen, grad pored Kaspijskog mora, 2011. godina. Višemjesečne proteste izazvane malim platama i lošim uslovima rada prekinula je bojeva municija. Snage bezbjednosti ubile su 16 štrajkača i ranili više desetina. Mnogi tvrde da su brojke značajno minimizirane. Plamen tih protesta nije zahvatio zemlju. Deset godina kasnije Zanaozen je ponovo varničio, a vatra se zapalila i u Almatiju velikom ekonomskom i kulturnom centru zemlje. Nekadašnjoj prestonici. Zbog čudnih analogija za mnoge je misterija kako su se mirni protesti zbog povećanja cijena goriva u ovom gradu iznenada proširili zemljom. Predsjednik Kasim Žomart Tokajev naredio je sigurnosnim snagama da „pucaju bez upozorenja“ kako bi uspostavile red.

Kriza se poklopila sa borbom za moć unutar vladajuće garniture. Iako je 2019. predao vlast Tokajevu kojeg je sam izabrao za nasljednika, Nursultan Nazarbajev, neprikosnoveno ime tamošnje politike od osamostaljenja i njegov klan imali su presudnu moć u politici i ekonomiji. U nastojanju da se distancira od prošlosti, Tokajev je petog januara ove godine uklonio svog prethodnika sa moćne  doživotne pozicije šefa Savjeta bezbjednosti.

Pipci Nazarbajevove hobotnice su svuda po državnom aparatu, a mediji su prenosili i da se utire put za dolazak njegove kćerke na mjesto predsjednice. Onda se desilo hapšenje Karim Masimova pod sumnjom za izdaju. On je samo par dana ranije bio čelnik bezbjednosne agencije, a ranije i premijer Kazahstana. Većina izvještaja navodi i da su ljudi koji protestuju daleko od organizovane skupine, te da je ove vatre morao zapaliti neki značajniji politički igrač. Ovakvi detalji su podstakli priče o tome da su ljudi koji se bore na ulicama u stvari zastupnici zavađenih vladajućih  frakcija.

Da situacija u Kazahstanu izlazi iz regionalnih okvira bilo je jasno od početka. Ipak, aktiviranje Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti (ODKB), na čijem je čelu Rusija, u kazahstanskim nemirima pokrenulo je neke stare scenarije. Ova organizacija, napravljena kao pandan NATO-u, osim Rusije i Kazahstana uključuje Bjelorusiju, Jermeniju, Kirgistan i Tadžikistan.

Na zahtjev Tokajeva snage ODKB su ušle u Kazahstan. Ciljevi – zaštita važnih državnih i vojnih objekata i pomoć domaćim snagama u stabilizaciji situacije.

„Terorističke bande su u suštini međunarodne. Prošle su ozbiljnu obuku u inostranstvu i njihov napad na Kazahstan se može i treba posmatrati kao čin agresije,” rekao je Tokajev ističući da je zbog toga pozvao snage ODKB-a. Londonski Gardijan je prenio da je predsjednik u igru uveo „strane faktore“ kako bi i formalno omogućio miješanje snaga Organizacije dogovora o kolektivnoj bezbjednosti.

„Rusija i ODKB podržavaju državu članicu kao što to rade saveznici“, rekao je Aleksandar Gruško, zamjenik ruskog ministra spoljnih poslova, ne bez aludiranja na brojne slične akcije Zapada.

„Kina podržava sve napore u pomaganju vlastima Kazahstana da što prije okončaju haos“, izjavio je portpaol kineskog Ministarstva spoljnih poslova Vang Venbin. Njegove stavove podržao je i kineski predsjednik Si Đinping.

Tokajev je 11. januara poručio da će snage vojnog bloka predvođenog Rusijom započeti povlačenje koje će biti dovršeno u roku od 10 dana. „Glavna misija mirovnih snaga uspješno je završena“, rekao je u obraćanju kazahstanskom parlamentu.

Po mnogim analitičarima ovo je bila samo pokazna vježba.

Sa ciljem ublažavanja javnog nezadovoljstva vladajućim grupama, Tokajev je dao niz obećanja u obraćanju parlamentu. Primijetio je ono što je godinama očigledno. U zemlji se za vrijeme njegovog prethodnika pojavio sloj bogatih ljudi. „Čak i po međunarodnim standardima“.

„Kada je Kazahstan stekao nezavisnost u zemlji se gotovo sve promijenilo. Ali jedno je ostalo isto: Nazarbajev je bio i ostao Gospodar. Bivši radnik propale željezare, sirotinjskog porijekla, već je bio napravio karijeru pod sovjetskim okriljem pa je bio posljednji šef komunista sovjetske kazahstanske republike. Nakon pada Berlinskog zida, postao je stoga prvi predsjednik nove nezavisne države Kazahstan“, piše Neue Zürcher Zeitung (NZZ).

U njihovom članku Sistem Nazarbajev napominju da je predsjednik iskoristio bogate prirodne resurse i ostvaren prihod iskoristio da ekonomski i politički stabilizuje zemlju. Nazarbajev je, tvrdi njemački medij, bio dovoljno mudar da dopusti svom narodu da učestvuje u bar dijelu raspodjele ovog bogatstva.

U međuvremenu njegova i moć njemu bliskih ljudi narastala je. Procjene idu i do 7 milijardi dolara. Prema istraživanju Radija Slobodna Evropa iz 2020. godine, članovi najuže porodice Nazarbajeva samo u Evropi i SAD posjeduju nekretnine ukupne vrijednosti 785 miliona dolara.

Kada je odstupio s predsjedničke funkcije, očekivao se boljitak, međutim sve je ostalo isto. Kazahstanska reč „šal ket“ ili „stari odlazi“ sve se češće čula širom Kazahstana. U početku je ona označavala neprikosnovenog vođu, ali danas su mnogi skloniji tumačenju da je ona postala sinonim za sistem koji je ostao gotovo netaknut i nakon odlaska lukrativnog lidera.

Zato Tokajev pokušava stvoriti privid promjena. Bogati ljudi i profitabilne firme moraće dati doprinos novom nacionalnom fondu pod nazivom Za narod Kazahstana, koji je planirao da osnuje. „Vjerujem da je došlo vrijeme da daju ono što duguju narodu Kazahstana i da pomažu ljudima”, rekao je parlamentu, a vladi naložio da sastavi popis firmi koje će morati dati doprinos. A možda je nešto i naučio na sopstvenim greškama.

Čak i ako ga političke elite iskorištavaju, nezadovoljstvo naroda veoma je stvarno. Previranja su još jednom razotkrila ranjivost sistema, pa makar on bio podržavan od moćnih igrača sa strane.

Dok kruže priče o interesnim sukobima unutar zemlje, iz vrha se plasiraju drugačije tonirane priče.

Predsjednik je u obraćanju aludirao da je nasilje djelo oko 20.000 „bandita“ među kojima je i dosta stranih plaćenika koji su pokušali da stvore „zonu kontrolisanog haosa“. I Vladimir Putin je izjavio da su nemiri rezultat stranog uplitanja. „Događaji u Kazahstanu nisu prvi i daleko od toga da su posljednji pokušaj uplitanja u unutrašnje stvari naših država izvana“, rekao je ruski predsjednik. Putinove riječi dolaze u momentu američko-ruskih pregovora u Ženevi vezanih za situaciju u Ukrajini.

Značaj nastojanja Kazahstana i Rusije da potvrde da su teroristi obučeni u inostranstvu bili ključni u stvaranju nasilnih nemira svakako je umanjila epizoda vezana za „stranog teroristu” za kojeg se ispostavilo da je poznati kirgiski džez pijanista. Isprebijani umjetnik Vikram Ružakunov je na državnoj televiziji Kirgistana prije identifikacije od strane svojih sunarodnika predstavljan kao jedan od plaćenika.

SAD odbacuju da su umiješane u događaje u Kazahstanu. „To je apsolutno netačno i dio standardnog ruskog priručnika o dezinformacijama koje smo često vidjeli proteklih godina,“ istakla je portparolka Bijele kuće Džen Psaki.

Nju Jork Tajms navodi da je ovo treća pobuna protiv autoritarne vlasti koja je orijentisana na Kremlj. Nakon Ukrajine i Bjelorusije 2020. godine, haos je zahvatio Kazahstan i prijeti da potkopa moć Moskve u trenutku kada ona pokušava da potvrdi svoju ekonomsku i geopolitičku moć.

S druge strane, Kazahstan je važan za Sjedinjene Države zbog energetskih interesa. Primjera radi, američke firme Exxon Mobile i Chevrone su uložile milijarde dolara u zapadni Kazahstan, regiju u kojoj su nemiri i počeli, piše njujorški magazin.

Svjetski mediji svjedoče i o drugačijim tokovima novca. Velike svote kazahstanskog novca peru se u Londonu. „Britanski pružaoci profesionalnih usluga omogućavaju postsovjetskim elitama da peru svoj novac i ugled“, navedeno je u izvještaju londonskog tink-tenka Čatam Haus.

Novinar Tom Burgis koji se u knjizi Kleptopija između ostalih svjetskih adresa bavio i Kazahstanom, smatra da je moderna istorija te zemlje primjer kako „dobro plaćena globalna mreža advokata, bankara, političara i PR menadžera pomaže da se opere reputacija i novac jednog totalno kleptokratskog režima“.

Rasplet krize neće se desiti u nekadašnjoj Astani koja je u čast donedavnog lidera prezvana u Nursultan. Moskva, Peking i Vašington su adekvatnije adrese za ovo pitanje.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

SVIJET

2021. U RETROVIZORU: Zaglušujuća buka svjetskog nemira

Objavljeno prije

na

Objavio:

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna, mislili smo, biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore

 

Između izbora u SAD-u i Rusiji i stvarima vezanim za njihove spoljnopolitičke ciljeve stala je gotovo cijela godina. Kina je posmatrala sa strane i odrađivala  posao, a EU pokušavala da pronađe nove puteve. Da sve baš ne izgleda kao da je XX vijek, tu je korona, njena upornost da se širi i naša neusklađenost u borbi protiv nje.

Druga godina po najnovijem računanju vremena – kovid kalendaru, je za nama. Sjetimo se svih želja da 2020. što prije prođe, jer će naredna biti bolja. A onda je umarširala dvadeset prva. Nimalo bolja, sa potencijalnim komplikacijama nagore. Ako je za poređenje – 2021. godinu smo dočekali sa nepunih dva miliona slučajeva smrti od korona virusa. U susret 2022. bližimo se brojci od šest miliona, prema  worldmeter.info.

Od 1. januara do 10. decembra 3,3 miliona ljudi umrlo je od COVID-19. Delta varijanta SARS-CoV-2 odradila je svoje. Uticaji Omikron soja još se sumiraju. Mi na Balkanu se držimo u vrhovima negativnih lista. Tradicionalno.

Oko 200 zemalja se na klimatskom samitu COP26, održanom u Glazgovu, složilo da se održi u životu nada o ograničavanju povećanja globalne temperature na 1,5°C. Ekstremni vremenski i klimatski događaji su nas valjda toliko osvijestili. Slikovitije: u Kini je više od 300 smrtnih slučajeva uzrokovano jakim padavinama i poplavama u provinciji Henan 2021. godine. Tropski ciklon Seroja ubio je 160 ljudi u Indoneziji, a klizišta i bujične poplave raselile su najmanje 22.000 ljudi. Oluja Filomena izazvala je najjače sniježne padavine u posljednjih 50 godina u Madridu. Više od 10.000 ljudi potražilo je utočište u centrima za evakuaciju na Fidžiju zbog ciklona Ana. U SAD-u su temperature pale na –13°C u nekim dijelovima Teksasa, ekstremni toplotni talas na sjeverozapadu Pacifika ubio je stotine ljudi. Temperature u Moskvi i nekim drugim mjestima u Rusiji dosegle su rekordno visoke nivoe proteklog ljeta. Ovog avgusta gorjeli su djelovi Sjeverne Amerike, Sibira, Afrike i Evrope. Prošli jul je bio najgori po rekordnom broju požara od kada su se ove situacije počele satelitski snimati 2003. godine.

Dvadeset najtoplijih zabilježenih godina u istoriji gotovo da su se uklopile u početak novog milenijuma. U Sjevernoj Americi zabilježen je najtopliji jun od kada postoje mjerenja. Veliki požari zahvatili su Grčku, Italiju, Kipar, Španiju. Na udaru vatre je bila i Turska. Opominjuće slike sa ostrva Evija obišle su svijet.

U najtoplijem mjestu na zemlji – Dolini smrti u pustinji Mohave na jugoistoku Kalifornije, izmjerena je temperatura od 54,4 stepena celzijusa. To nije iznenađenje, ali alarmira njeno svakogodišnje ponavljanje. Naučnike ovog ljeta ipak više brinu temperature zabilježene na sjeveru SAD-a i u Kanadi. 46,6°C – izuzetno rijetko u tom području.

Potpisnici klimatskog pakta iz Glazgova (COP 26) obavezali su se da će nastaviti da rade na ograničavanju globalnog zagrijevanja na najviše 1,5 ͦC iznad predindustrijskog nivoa, što je cilj koji je prvi put postavljen na samitu u Parizu 2015. Mnogo značajnije jeto što postoji mogućnost da bogatije zemlje nadoknade zemljama u razvoju gubitak i štetu od klimatskih promjena.

SAD su se nakon Donald Trampovog istupa vratile pregovorima, a i Kina je najavila da će sarađivati u borbi protiv klimatskih promjena.

Iako bi ovo trebalo da su dvije najispraćenije teme kada je svijet u pitanju, one su gotovo dnevno odlazile u zapećak pred nekim bučnijim.

Proteklu spoljnopolitičku godinu otvorili smo na stranicama Monitora, između ostalog, i ovim riječima: „Situacija u SAD-u se razvija iz sata u sat. Posljednjih sedam dana Trampovog predsjednikovanja, biće najzanimljivija nedjelja od kada je ušao u ovalnu sobu”. Sve je već od januara slutilo da će ova godina biti pravi rijaliti.

Godina je ostala rijaliti, ali su dešavanja u SAD-u ubrzo pošla u zaborav. Kao u opsadnom stanju novi predsjednik SAD-a postao je Džo Bajden. Preuzimajući kormilo, obećao je da će unutrašnjom i spoljnom politikom duvati neki novi vjetrovi.

Najviše se očekivalo od sastanaka sa Vladimirom Putinom. Prvi je održan u jednom od najlošijih trenutaka u odnosima dvije države. Obostrano su opozvani ambasadori, a problemi su se gomilali. S obzirom na brojnost tema nije čudo što je javnost bila razočarana kratkim trajanjem susreta dva predsjednika.

Jedna od gorućih tema tog prvog susreta bio je i Aleksej Navaljni. Nakon što je ruski opozicionar završio sa tretmanom liječenja u Njemačkoj, na koji je poslat usljed trovanja novičokom u avgustu prošle godine, uhapšen je po povratku u Rusiju. Sud u Moskvi u junu je klasifikovao njegovu regionalnu mrežu podrške i antikorupcijsku fondaciju kao „ekstremističke“ i odmah ih zabranio. Neposredno prije toga, u Rusiji je na snagu stupio zakon prema kojem članovi organizacija koje su klasifikovane kao „ekstremističke“, ne mogu da se kandiduju na izborima.

Putinova Jedinstvena Rusija je osvojila gotovo 50 odsto glasova na parlamentarnim izborima. Rezultati znače da će se malo toga promijeniti u ruskoj politici.

„Napadati Rusiju bez razloga je postao novi sport na Zapadu“, znao je reći Putin ove godine. I dopuniti: „ Ko prijeti našim osnovnim sigurnosnim interesima, zažaliće zbog toga kao što nikada nije zažalio ni za čim!”

Monitor je prije par brojeva pisao da se Rusija ne miri lako sa gubitkom posjeda te da je po drugi put ove godine počela masovno gomilanje trupa na istočnoj i sjevernoj granici Ukrajine uključujući i vojno-pomorska pojačanja na anektiranom Krimu. Tenzije u tom dijelu svijeta ne prestaju.

Treći ovogodišnji susret predsjednika SAD i Rusije početkom decembra ove godine bio je napet, ali mediji su prenijeli „iskren i profesionalan”. Nakon moskovskog raspoređivanja vojnih figura u blizini ukrajinske granice, Vašington je izdao upozorenje protiv svakog potencijalnog ruskog vojnog napada. Naredni potez odigrala je Moskva tražeći od zapada i NATO-a da ne dozvoli članstvo Ukrajine i drugih bivših sovjetskih zemalja u toj organizaciji kao i povlačenje vojnih jedinica u centralnoj i istočnoj Evropi.

Predsednik Rusije Vladimir Putin izjavio je 26. decembra da će razmotriti niz opcija ukoliko Zapad ne odgovori njegovom traženju bezbjednosnih garancija kojima bi se spriječilo širenje NATO-a na Ukrajinu.

Za sada su SAD i njihovi saveznici odbili da ponude Rusiji takve garancije. Složili su ipak da pokrenu razgovore sa Rusijom o zabrinjavajućim pitanjima.

Osjetljiva pitanja traže hladne glave. Svi igrači zatežu konopac do ivice pucanja. No, ne treba zaboraviti da je Rusija odavno u svojevrsnoj izolaciji od velikog dijela svijeta, a da je Amerika, osim unutrašnjih problema koje vuče s početka godine, još uvijek u teškim avgustovskim ranama. Kraj avgusta internet su preplavili snimci iz talibanskog Avganistana u kom prvi put od 2001. godine nema američkih vojnika.

Dosta je nepoznanica vezano za situaciju u Avganistanu. Ono do čega se može doći ne obećava. Istraživanje Reportera bez granica (RSF) i Avganistanskog udruženja nezavisnih novinara (AIJA) pokazuje promjenu u avganistanskom medijskom pejzažu od avgusta. Ukupno 231 medij morao je biti zatvoren, a više od 6.400 novinara ostalo je bez posla od 15. avgusta. Najviše su, naravno, pogođene novinarke.

Međunarodna zajednica uslovljava priznavanje talibanske vlade u Avganistanu formirajem inkluzivne vlade, omogućavanjem zapošljavanja žena, omogućavanjem djevojčicama da se školuju… Talibani to ocjenjuju kao miješanje u njihove unutrašnje poslove.

Iako nijesu dobili priznanje ni od jedne države, to ne znači da nema onih koji su u novonastaloj situaciji vidjeli svoje prilike. Kina je obećala humanitarnu pomoć. Finansirala je projekat izgradnje u kompleksu Ministarstva pravde, a postoje izvještaji koji sugerišu da su kineske kompanije posjetile Avganistan kako bi istražile mogućnosti vezane za rudarstvo.

Kina je sveprisutna. Nova SAD administracija upoređuje kineskog predsjednika sa Putinom. Po Amerikancima, Kina ne smije preuzeti status najmoćnije države na svijetu. Nastavak te priče je i bojkot olimpijskih igara koje se održavaju u Pekingu naredne godine od strane SAD-a, Velike Britanije, Kanade i Australije.

U Evropi resetovanje. Angela Merkel se oprostila od političke karijere. Francusku čekaju izbori na proljeće.

Njemački glasači odbili su da izaberu apsolutnog pobjednika, postavljajući pozornicu za potragu za vladajućom koalicijom. Merkelin CDU je doživio loš rezultat, dok socijaldemokrate imaju novi život uz Olafa Šolca na mjestu kancelara. Uzlet je doživjela i stranka Zelenih.

Stvari se još uigravaju. Tu su obostrana obećanja saradnje između Brisela i Vašingtona. Kako će to da izgleda u sistemu povezanih sudova od Balkana do Bajkala, vidjećemo već naredne godine.

U kajronu u dnu ekrana večernjih dnevnika lete vijesti, a godina na izmaku ih je donijela priličan broj. Migrantske rute su još aktivne i koriste se u dnevnopolitičke svrhe. Samo se prisjetimo problema na granici Bjeorusije i Poljske. Vlade se mijenjau lakše nego ikada, reklo bi se. Od državnog udara u Mjanmaru iz februara do mirnog prenosa vlasti u Čileu u decembru. Izrael i Palestina su u klinču jednakim intenzitetom, a Natanjahu je otišao u istoriju. Austrijski kancelar Sebastijan Kurc je dao ostavku zbog brojnih afera. Bugarski premijer Bojko Borisov je na izlaznim vratima. Desničarenje je ove godine izgubilo dosta bitaka, ali svako sjutra donosi novi boj.

Možda za početak ne bi bilo loše da zaglušimo buku svjetskog nemira i fokusiramo se na bitku sa najmanjim zajedničkim, a izuzetno problematičnim, sadržiocem.

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo