Povežite se sa nama

PERISKOP

Lirska proza – supstitut života

Objavljeno prije

na

Kad se čitatelj nasloni na prozne biljure Esada Kočana ne može ni pasti, a kamo li propasti… To je jednostavno nemoguće, jer Iza prašine kao da krije moćnu riznicu životom opečaćene, in continuo postojanosti; čitav niz oporih (dakle: autentičnih!) nježnih poetskih bljeskova, nježnih venitla, kojima Kočan daje oduška svojim dugo potiskivanim, filozofski formatiranim proznim minijaturama, nerijetko blic akcentiranim na način vjerodostojne, samo Kočanu pristajuće kontemplacije. U Kočanovoj duboko filozofskoj konstituciji svojevrsnih gnoma dominira lirsko-filozofsko Ja, koje gotovo stidljivo u proslovu veli, jezgrovito, nadasve tačno i za čitatelja upućujuće, naravno za onog čitatelja koji zna da misli i ima srca da osjeti: ,,Jesam li sebičan, pitaš me? Naravno. Toliko sebičan da mi je teško i sebe podnijeti. Mora da je Sartr baš mene imao u vidu kad je rekao – drugi su pakao.”

U tačnim, jezgrovitim naslovima, lirikom natopljenih i u liriku potopljenih proza, kriju se supstrati poetsko-filozofske energije, koja struji sa stranica ove krajnje neobične, nemjerljivo i nevjerojatno potrebne knjige. U vremenu kada se sve rjeđe gledamo u zrcalu, spremni da lične ponore tame i ljudskih nedosljednosti zamjenimo lomljenjem zrcala, evo filozofa sa dušom pjesnika životodajne magme, koji djetinjom iskrenošću rasuđuje o životu, potčinjavajući artizam Riječi disciplinom Misli.

Teško je Kočanove proze analitički ubacivati u fah ladice, ali da su njegov imaginatio i ratio u apsolutnom dosluhu, pa i svojevrsnoj stvaralačkoj konkordiji, svjedoče proze Gospodar vremena i Zadavanje jada, u kojima je duboko postirana zapitanost filozofa- pjesnika Kočana pred čudom života.U svojoj filozofskoj inačicici za narodnu liriku Kočan nadmašuje njena simplificirana tumačenja!

Ovom knjigom Kočan potvrđuje da iz vanserijskog žurnaliste prelazi u obzorja čiste stvaralačke imaginacije. Da je ovaj pisac napisao samo uistinu genijalni zapis o svojoj dubokoj inspiraciji – Mostaru (Most), u kojem filozofskom aforističnošću daje tragički otklon, bilo bi dovoljno da se o ovoj knjizi govori u formatima najozbiljnije proze stvarane na južnoslavenskim prostorima.

Kočan ne dvoji da li pokazati svoju fascinaciju sirovim, prijesnim životom, u širokom luku od rodnog zavičaja, kao obilježavajućeg kozmosa, pa sve do struništa oporog životnoga vibrata suvremenog i krajnje otuđenog urbaniteta.

Kako samo on to zna i umije, donijeti će na pladnju dušu u kojoj svoje usklike imaju najbliži i najdraži pjesnikovi, filozofovi, oni koji uzrokuju i na svoj način oblikuju Kočanove krajnje doticaje sa lirskim.

Kočan u stilsko-žanrovskom pogledu donosi praktično tri cjeline. Prva je obilježena duboko proživljenim životom i nerijetko tragičkom svakodnevicom…

Druga je uspio pokušaj da se u krinku stvaralačke imaginacije uhvate trenuci Kočanovog dubokog posezanja za maštovitim prizorima tkanim na tkanicama prijesne stvarnosti.

Treća komponenta proživljene rituale stvarnosti uobličava u novostvorenu proznu efektnost.

Iza prašine (izdavač Almanah) donosi brojne zapitanosti, zato je to knjiga koja je doboko smislena, jer u dobu krajnje nedignitetnih literarnih pobačaja ili u najboljem slučaju publicistike koja se hoće nazvati prozom, ova knjiga svjedoči da iskustvo dugogodišnjeg pisanja u sublimaciji sa sigurno fermentiranom životnom (pa nerijetko i tragičnom) stvarnošću, donosi jedan svijet koji je andrićevski realan, a po nekoj dubinskoj sondi crnjanskijevski liričan.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Bogi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bogić Bogičević  naš Bogi, kako ga  većina Sarajlija od milja zovu,  ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju pigmejskim kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imali politički stav

 

Čudne stvari posljednjih se nekoliko godina dešavaju na bosanskohercegovačkoj političkoj ljevici…Ili, pak,možda ja griješim u procjenama…Jedno je sigurno: bilo što da se desi sa bosanskoheregovačkom socijaldemokracijom,ipak,postoji jedna konstanta,jedna okomica. Uz Harisa Silajdžića jedini stvarni državnik u Bosni i Hercegovini je Bogić Bogičević.

Izabrao sam upravo ovaj trenutak kad SDP BiH”kocka” šansu za šansom da dotuče i svoje koalicijske partnere, ali i da “ljute”desničare pošalje u ropotarnicu zaborava,  da u Periskopu pišem o Bogiću Bogićeviću…Čovjek koji je pri raspadu Jugoslavije glasao protiv uvodjenja izvanrednog stanja i kao član Predsjedništva SFRJ izravno spasio pojedine tadašnje republike i gradjane od velikosrpskog vojnog udara nedavno je doživio da mu njegove stranačke kolege iz SDP BIH “izmaknu stolicu” grubo manipulirajući sa nacionalistima. Veliki Bogičević, političar od formata i iznimno moralan čovjek, prozreo je ovu namještenu”igranku” i gospodskim manirom izišao iz političkoga mulja.

Naš Bogi je bio jedino istinsko rješenje za gradonačelnika bh metropole! Danas kad su u SDP BIH primljeni oni koji su Bogiju “nasapunjali dasku” da se oklizne stvari su postale bjelodano jasne : vodjstvo ove stranke izravno je radilo protiv ovoga monumenta čestitosti.

Bogiću Bogičeviću svojevremeno sam posvetio svoju režiju predstave Posljednji iz kaste strasti koja je na zeničkoj pozornici progovarala o velikoj Dolores Ibaruri La Pasionariji. Jer ta LJUDINA zaslužuje mnogo više.,,

Živimo u svijetu varalica. Ali ponoviću:  Bogijevu moralnu okomicu ne mogu polomiti pigmeji, promašeni ljudi !

Naš Bogi, kako ga njemu bliski ljudi i većina Sarajlija od milja zovu ostao je politička okomica, grandiozna poema moralnosti medju kalkulantima i potkupljenim jadnicima koji nisu niti će ikada imati politički stav.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Sarajevska bajka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svetlana Broz je od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica sačinila knjigu Galaksija Gojer. Knjigu koja je više od  moje autobiografije,pa i više od njene osobne impresije. U  Sarajevu je u galeriji  Mak odžana dirljiva promocija te knjige

 

 

U Sarajevu u prostoru Galerije Mak Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti održana je promocija knjige dr Svetlane Broz Galaksija Gojer u kojoj je autorica uspjela napraviti, kombinacijom teatrografskih i drugih literarnih metoda, jedan ozbiljan portret moga života i stvaralaštva u teatru i književnosti.

Svjeta, kako je poetično Svetlanu Broz zvao jedan Rus zabasao na naše prostore, je napravila  od rasutosti teatrografskih i životopisnih činjenica knjigu koja je više od autobiografije, pa i više od njene osobne impresije.

Čvrstinu autorskog stava ispoljila je stavljajući u knjigu tek nekoliko fotosa iz moje posljednje redateljske radnje višestrukio nagradjivane Pijana noć 1918 po Krleži, ali dostatne da i slikovno svjedoči o meni…

Neugodno mi je pisati o sebi pa i knjizi koja govori o mom životu i radu,ali zbog zamamnog rada ispoljenog u kulturologijskom traganju moram i na ovaj način pohvaliti podhvat da se ovako seriozno pisanom knjigom u vremenima svekolike devalvacije umjetnosti ostavi za povijest trag da je nekada postojao stvaralac Gradimir Gojer! Nema sumnje knjiga je pisana za future kada ni mene ni moga djela malo tko će se i sjetiti…

Hvala ti Svjeta, svjetlosti moja u sveopćem mraku i beznadju u kojem živimo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Doba ponosa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Juče kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade ,navrla su sjećanja… Na čudesno doba, bajkovito

 

Sjedili smo u malom teatarskom bifeu sarajevskog Pozorišta mladih kad je do nas doprla fenomenalna vijest:  Sarajevo je dobilo organizaciju Četrnaestih olimpijskih igara.

Jučer kad je Haris Džinović, pjevač moje mladosti, i kava  u istom dom bifeu,  pozvao puk na Jahorinu da se obilježi četrdeset godina od Sarajevske olimpijade navrla su sječanja…Na čudesno doba, bajkovito. Ne zato što smo bili četrdeset godina mlađi… Ne, već zbog toga što je doba Četrnaestih zimskih olimpijskih igara bilo prije svega  vrijeme jakih ličnosti,kojih, nažalost niti u Sarajevu, a bogme niti u drugim djelovima bivše nam domovine sve teže i sve rjeđe nalazim..

Olimpijada je bila golemi ispit koji je polagalo Sarajevo, koji je polagala Jugoslavija…Sa timom ozbiljnih osoba kojih danas nema, sa istinskim državnikom Brankom Mikulićem, ovaj generacijski projekat ne da je samo uspio. Četrnaeste zimske olimpijske igre postale su mjerilo uspješnosti u svijetu svjetskog olimpizma.

Jarko se sječam svakoga dana sarajevske olimpijade. Sječam se šampiona Jure Franka kome su Sarajlije ispjevali pjesmu:”Eto Jureka sladjeg od bureka…”

Nevjerojatnu atmosferu koju obujmljuju Zetra i Skenderija,olimpijske planine i borilišta, opći porast umjetničkog života tih dana, razdraganih lica na ulicama Šehera…Sve to je trajalo za vrijeme Četrnaestih olimpijskih igara kao nestvarni san. Bajka, veličanstvena bajka,šeherska.

Sad kad obilježavamo četrdeset godina od ove nestvarnosti koja je Sarajevo tih dana učinila centrom svijeta, u mojim ušima odjekuju riječi predsjednika Medjunarodnog olimpijskog komiteta sa spuštanja zavjese na sve te bajkovite prizore:”…Hvala drago Sarajevo!”

Neka ove riječi dragog Huana Antonia Samarana budu epilog ovom Periskopu

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo