Povežite se sa nama

PERISKOP

Secesionizam na bosanski način

Objavljeno prije

na

U Bosni i Hercegovini potonuloj u šaroliki neukus protagonista kampanje za opštinske izbore ovih je dana politički establišment umjesto da brine o rezultatima izbora za opštinska vijeća angažovan u pro et contra ambijentu takozvanog Dodikovog referenduma!

Opozicija u RSbila je na pragu da dotuče SNSD-ovsku nacional-socijalističku logiku i da izvrši promjene u manjem bh. entitetu…Politički kadaver na priliku Milorada Dodika oživio je zahvaljujući apelaciji koju je zbog njegove namjere pokretanja referenduma oko pitanja 9. januara – dana Republike Srpske, prema Ustavnom sudu uputio predsedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Izetbegović je posegnuo za apelacijom prema Ustavnom sudu da bi spriječio da dan kada su najcrnji srpski nacionalisti napuštanjem Skupštine Republike BiH de facto izvršili državni udar, ne bude u buduće slavljen kao dan manjeg bh. entiteta. Ustavni sud, i pored nastojanja Skupštine RS da taj sud promjeni svoju odluku o zabrani referenduma, to nije učinio. Dodik je cijelu stvar predstavio građanima kao pokušaj gašenja RS.

Ne gasi niko dejtonski pozicioniranu strukturu tog bh. entiteta već ukazuje na fašistoidni scesionizam kojim je započeo rat u BiH. Toga 9. januara 1992., poslanici iz reda srpskog naroda okrenuli su leđa Republici BiH i formirali su secesionističku Srpsku republiku Bosne i Hercegovine. To je bio tipični državni udar koji će svoje krunske trenutke imati u paljevini, uništavanju svega što je rukovodstvo te političke i vojne nakarade fašistoidnog tipa ocijenilo da mora biti zatrto da bi Srbi radili na stvaranju velike Srbije…

Entitet koji je Dejtonskim mirovnim ugovorom stvoren kao Republika Srpska, uistinu je entitet masovnih grobnica, neviđene patnje nesrba u logorima posijanim po njegovoj teritoriji. Eto razloga zašto se datum slavljenja (?!) dana stvaranja paradržavne tvorevine, koju je Dejton sramnim odlukama učinio vjerodostojnom, morao osporavati. Ali kako u složenoj bh. arhitekturi odnosa unutar tradicionalnog tronošca Srbi – Hrvati – Bošnjaci stvari nikada nisu jednostavne, to je odluka Ustavnog suda BiH, koja bi u svakoj ustrojenoj i civiliziranoj državi bila provedena bez pogovora, postala barjak pod koji su uz Dodikove nacional-socijaliste stali i drugi politički subjekti ovog entiteta, a najdalje je otišao u gotovo prijetećoj retorici član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić. Stvorena je neugodna ne samo politička klima, već se većina građana BiH počela pribojavati neposredne ratne opasnosti. To je bilo dovoljno da u kriminogene radnje duboko zaronjeni SNSD Milorada Dodika vaskrsne kao zaštitnik na kraće staze političkog subjektiviteta RS, a na duže staze stvaranja nove srpske države na Balkanu, koja bi nastala otcjepljenjem od dejtonske BiH. Neuvjerljivi međunarodni faktori koji retorički osuđuju ovo grubo rušenje državno-pravnog položaja BiH doimaju se kao Don Kihoti u situaciji kada diljem svijeta secesionizam postaje manir.

Dodikov sabrat po secesionističkim žudnjama Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i čelnik Hrvatskog narodnog sabora, udruge koja je stvorena da bi uskrsla drugu paradržavnu tvorevinu u BiH – Herceg Bosnu bez rukavica daje za pravo Dodiku?!

Takva situacija nagnala je analitičare da se bave posljedicama u vidu nečinjenja ili neefikasnog činjenja međunarodne zajednice koja u BiH ima de facto protektorski položaj… To je kvadratura bosanskog političkog kruga u kojoj se u prividnom miru ratuje nekim davnim, ali nezaboravljenim oružjima verbalong karaktera, koja oživljavaju aveti paradržavnih tvorevina. Da li će se 25. septembra održati referendum o vjerodostojnosti 9. januara ili neće, gotovo da je danas svejedno. Dodik je postigao cilj, mobilizirao je ne samo političke stranke sa srpskim predznakom već i građane RS.

Ulog je prevelik, svi očekuju šta će reći kolegij mudraca – ambasadora sakupljenih i PIK-u, nakon što Dodik provede svoje namjere, jer je pomenuti skup upozorio, kao uostalom i ambasada SAD-a, na nepotrebnost, a u opasnijoj formi i pogubnost održavanja referenduma.

Kuda plovi dobrano pocijepani bh. brod?

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Magnetična bjelina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veliki mostarski slikar Meho Sefić dozvolio je jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”. Posmatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, u svakoj je prilici ostavljao dojam ozbiljnog gospodina. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca

 

U rodnom gradu sam upoznao Mehu Sefića. I ne samo upoznao, veliki mostarski slikar dozvolio je tih godina jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”.

Promatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, kako u kavani, na ulici, jednako u njegovom ateljeu, i u svakoj prilici je ostavljao dojam ozbiljnog gospodina respektabilnog godišta. Bio je to svojevrsni privid. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca.

Nikada ne mogu i neću zaboraviti Sefićevo humorno „nadigravanje” sa drugim mostarskim slikarom Mustafom Icom Voljevicom. Veli Voljevica: „Hajmo, bolan Meha, popiti koju”. A Sefić će na to ko′ iz topa: „Ono, ne pijem po danu, ali nema smetnje, pustićemo zavjese na prozorima u kafani…”

Sefić je, što malo i današnjih Mostaraca zna, svojedobno bio poznat i kao vrsni izvođač šansona. Čuvena su bila njegova natpjevavanja sa Ivom Robićem u poznatom zagrebčkom RITZ baru…

No, ovaj renesansno talentirani Mostarac ipak je u domenu likovne umjetnosti ostavio briljantno naslijeđe koje povijest umjetnosti tek treba dubinski valorizirati. Alkemija Sefićevog slikarstva sastojala se u neponovljivoj crtačkoj virtuoznosti, nadasve u magnetičnoj bjelini. Sefić je nijansama bijele boje na svojim platnima donosio čudesnu svjetlost Mostara, o kojoj nobelovac Ivo Andrić svjedoči na najpotpuniji i artistički najgracilniji način.

Mi koji pamtimo našega Mehu Sefića, možemo svjedočiti da se veliki slikar mostarske svjetlosti i vedrine i u biranju vlastite garderobe nije odmicao od svoje magnetične bijele boje „u mali milion nijansi”.

Neponovljivi naš Maestro!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo