Povežite se sa nama

PERISKOP

Secesionizam na bosanski način

Objavljeno prije

na

U Bosni i Hercegovini potonuloj u šaroliki neukus protagonista kampanje za opštinske izbore ovih je dana politički establišment umjesto da brine o rezultatima izbora za opštinska vijeća angažovan u pro et contra ambijentu takozvanog Dodikovog referenduma!

Opozicija u RSbila je na pragu da dotuče SNSD-ovsku nacional-socijalističku logiku i da izvrši promjene u manjem bh. entitetu…Politički kadaver na priliku Milorada Dodika oživio je zahvaljujući apelaciji koju je zbog njegove namjere pokretanja referenduma oko pitanja 9. januara – dana Republike Srpske, prema Ustavnom sudu uputio predsedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Izetbegović je posegnuo za apelacijom prema Ustavnom sudu da bi spriječio da dan kada su najcrnji srpski nacionalisti napuštanjem Skupštine Republike BiH de facto izvršili državni udar, ne bude u buduće slavljen kao dan manjeg bh. entiteta. Ustavni sud, i pored nastojanja Skupštine RS da taj sud promjeni svoju odluku o zabrani referenduma, to nije učinio. Dodik je cijelu stvar predstavio građanima kao pokušaj gašenja RS.

Ne gasi niko dejtonski pozicioniranu strukturu tog bh. entiteta već ukazuje na fašistoidni scesionizam kojim je započeo rat u BiH. Toga 9. januara 1992., poslanici iz reda srpskog naroda okrenuli su leđa Republici BiH i formirali su secesionističku Srpsku republiku Bosne i Hercegovine. To je bio tipični državni udar koji će svoje krunske trenutke imati u paljevini, uništavanju svega što je rukovodstvo te političke i vojne nakarade fašistoidnog tipa ocijenilo da mora biti zatrto da bi Srbi radili na stvaranju velike Srbije…

Entitet koji je Dejtonskim mirovnim ugovorom stvoren kao Republika Srpska, uistinu je entitet masovnih grobnica, neviđene patnje nesrba u logorima posijanim po njegovoj teritoriji. Eto razloga zašto se datum slavljenja (?!) dana stvaranja paradržavne tvorevine, koju je Dejton sramnim odlukama učinio vjerodostojnom, morao osporavati. Ali kako u složenoj bh. arhitekturi odnosa unutar tradicionalnog tronošca Srbi – Hrvati – Bošnjaci stvari nikada nisu jednostavne, to je odluka Ustavnog suda BiH, koja bi u svakoj ustrojenoj i civiliziranoj državi bila provedena bez pogovora, postala barjak pod koji su uz Dodikove nacional-socijaliste stali i drugi politički subjekti ovog entiteta, a najdalje je otišao u gotovo prijetećoj retorici član Predsjedništva BiH, Mladen Ivanić. Stvorena je neugodna ne samo politička klima, već se većina građana BiH počela pribojavati neposredne ratne opasnosti. To je bilo dovoljno da u kriminogene radnje duboko zaronjeni SNSD Milorada Dodika vaskrsne kao zaštitnik na kraće staze političkog subjektiviteta RS, a na duže staze stvaranja nove srpske države na Balkanu, koja bi nastala otcjepljenjem od dejtonske BiH. Neuvjerljivi međunarodni faktori koji retorički osuđuju ovo grubo rušenje državno-pravnog položaja BiH doimaju se kao Don Kihoti u situaciji kada diljem svijeta secesionizam postaje manir.

Dodikov sabrat po secesionističkim žudnjama Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH i čelnik Hrvatskog narodnog sabora, udruge koja je stvorena da bi uskrsla drugu paradržavnu tvorevinu u BiH – Herceg Bosnu bez rukavica daje za pravo Dodiku?!

Takva situacija nagnala je analitičare da se bave posljedicama u vidu nečinjenja ili neefikasnog činjenja međunarodne zajednice koja u BiH ima de facto protektorski položaj… To je kvadratura bosanskog političkog kruga u kojoj se u prividnom miru ratuje nekim davnim, ali nezaboravljenim oružjima verbalong karaktera, koja oživljavaju aveti paradržavnih tvorevina. Da li će se 25. septembra održati referendum o vjerodostojnosti 9. januara ili neće, gotovo da je danas svejedno. Dodik je postigao cilj, mobilizirao je ne samo političke stranke sa srpskim predznakom već i građane RS.

Ulog je prevelik, svi očekuju šta će reći kolegij mudraca – ambasadora sakupljenih i PIK-u, nakon što Dodik provede svoje namjere, jer je pomenuti skup upozorio, kao uostalom i ambasada SAD-a, na nepotrebnost, a u opasnijoj formi i pogubnost održavanja referenduma.

Kuda plovi dobrano pocijepani bh. brod?

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Grad i ljudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, uprkos sve snažnijim udarima nacionalističko-klerikalističke kamarile, opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari

 

Ovih dana poslovno sam bio vezan za grad Tuzlu.

Naravno,Tuzlu sam upoznavao i tijekom svog odsluženja vojnog roka u vojarnama „Husinska buna“ na Gradini i inžinjerijskom vodu onkraj rijeke Soline, u blizini tuzlanskog  prigradskog naselja Dokanj, pa onda u čitavom nizu režijskih gostovanja u tamošnjem Talijinom hramu. Često mi je ovih posljednjih mjesec dana asocijacija lutala prema divnom naslovu knjige Ćamila Sijarića „Kuću kućom čine lastavice“. Tako je zborio premudri Ćamil, a ja sam se svakodnevno uvjeravao da grad gradom čine ljudi koji u njemu žive…

Svakog jutra na ulicama Tuzle uvjeravao sam se da središnji grad Sjeveroistočne Bosne, negdanji  rudarski i kemijski stratum kojeg agilni, mudri i ambiciozni gradonačelnik Jasmin Imamović sve snažnije pokušava preobraziti u grad bankarstva, juvelirnica, angažirane (!!!) kulture i turizma sa sjajnom  postavkom Panonike-jezera u samom gradsklom središtu, ima poglavito široku dušu, da njegovi stanovnici prepoznaju tko su im prijatelji i tko donosi nešto novo i lijepo u sredinu u kojoj žive…

Šta je zapravo to što Tuzla danas ima, a drugim bosanskohercegovačkim gradovima nedostaje!?!

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Ta prostosrdačnost Tuzlaka koju su oni zadržali i nakon svih ratnih dešavanja i nimalo lakšeg poraća, osjeti se na ulicama, u kavanama i restoranima, u galerijama i teatartskim dvoranama, na stadionu Tušanj, u tuzlanskim bogomoljama svih triju bosanskohercegovačkih dominantnih konfesija…

Ne mogu da ne pomenem da se ovaj grad iznimnom senzitivnošću određuje prema ljudima koji ga iz bilo kojih razloga posjećuju.

Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, bez obzira na sve snažnije udare nacionalističko-klerikalističke kamarile opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari…

Pogotovo oni stari autentični Tuzlaci, poput akademika Mandžića, čije galerije se ne bi postidio ni Beč.

Ta autentična Tuzla odolijeva naletima ovodobnog primitivizma.

Ljudski je zabilježiti da su za vrijeme mog posjednjeg boravka u Tuzli kulturne institucije ovoga grada obilježile desetljeće od smrti velikog pisca i skulptora akademika Nedžada Ibrišimovića što nijedna druga sredina u BiH nije učinila.

Na tom prmjeru se vidi liderstvo kulturnog tipa, a to je nevjerojatna činjenica, jer Sarajevo i drugi centri pokazuju da ni po čemu nisu dorasli logici tuzlanske gradskosti.

Kao i na nizu drugih sličnih primjera…

Tuzla je siguran primjer kako bi cijela BiH trebala funkcionirati u budućnosti.

Ali, bojim se da neće.

Jer, grad čine ljudi.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Velikan otet od zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema dileme da je djelo Nedžada Ibrišimovića grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu

 

Prošlo je deset godina otkad nas je napustio čovjek renesansnog duha, književnik, skulptor, slikar, publicist Nedžad Ibrišimović. Nema dileme da je njegovo djelo grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu…

Za života je ovaj pisac ostavio romaneskno i pripovjedačko djelo koje korespondira sa književnim vrednostima u širokom luku od bajkovitosti pa sve do teatra aspsurda.

Ne može to iznenaditi nikoga ko precizno prati i detektira najsuvremenija ostvarenja u europskoj i svjetskoj književnosti dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća.

Činjenica da se tako grandiozne književne ličnosti rijetko ili nikako sjećaju u matičnoj mu bh književnosti govori o nemaru ali i neznanju onih koji bi morali znati sve o onome koji književnom meštrijom i bosanskim jezikom vlada do poigravanja…

Režirajući u Tuzli Ibrišimovićevu Kuću bez vrata svaki dan sam se susretao sa njegovim literarnim virtuozitetima, a pozorničke adekvate za njegovu literarnu kaligrafiju morao sam tražiti koliko u glumačkoj govornoj radnji toliko i u ekspresiji tijela.

Jer složena književno-filozofsko-poetska misaonost ovog pisca je primjer da iz realnog svijeta u irealni, pa čak i nadrealni, prelazi magijskim postupcima, pri čemu ne robuje nikakvim konvencijama, što ukazuje da njegove proze emaniraju svijet borhesovskih akcenata.

Ibrišimović nosi latentnu dramatičnost u svojim pripovjetkama, noveletama i romanima, pa je bio pogodan za vizualizaciju, posebno u kontekstu apsurdnih situacija koje su u njegovom djelu vrlo česte…

Sve to nije dovoljno da se u dubok san utonula savremena BiH pomakne i nešto učini za velikog pisca.

Jedino je Bosanski kulturni centar Tuzla učinio teatarsko-književni i likovni omaž Nedžadu Ibrišimoviću!?

A mnoge svjetske književnosti ponosile bi se takvim piscem jednako potentnim u prozi i poeziji, publicistici i dramskoj književnosti… Nažalost, kod nas je tako kako jeste.

Najbolje među nama ne znamo sačuvati u ovim, čovjeka nedostojnim, vremenima. Takvu veličinu kakav je Nedžad Ibrišimović majka rađa jednom u stoljeću…

I zato mi, njegovi suvremenici, imamo sveti zadatak da velikanu činimo trajni omaž; da srednjoškolci izučavaju raznožanrovski umjetnikov izmaštani svijet, a teatri da sve resurse stave u funkciju stvaranja autentičnog Ibrišimovićevskog svijeta!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Objekti a ne subjekti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, postoji samo sloj iznimnih bogataša i sloj izgladnjele sirotinje! U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih rezonuje logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati

 

Živimo surova vremena, surovija od mnogih koja su prohujala…

U tim i takvim vremenima sve češće se zapitam: šta mi, stanovnici ovih balkanskih bantu državica zapravo živimo, kakav život? Da li je uopće riječ o životu dostojnom čovjeka s početka dvadeset prvog stoljeća?

Siguran sam da ne živimo život dostojan čovjeka, da zapravo svi mi, žitelji balkanskog poluotočja, preživljavamo nekako od prvog do petnaestog u mjesecu, a od petnaestog nas vile nose kroz bijedne nam, siromaštvom optočene živote. Činjenica je da više na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, da je prisutan samo sloj iznimnih bogataša i sloj dobrano izgladnjele sirotinje!

U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća rezonira logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati. Veliki dio svjesnijeg stanovništva odavno se ne interesira za politiku niti za bilo što vezano uz nju…

Imam dubokog razumjevanja za sve te izmučene ljude, životnim, posebice političkim manipulacijama i surovostima, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, više gladuju nego što su siti i oni i njihove porodice…

Ali ne mogu shvatiti da ti gladni, obespravljeni ljudi, od kojih su mnogi bukvalno na ulici, bez posla, kuće i kućišta uporno flagelantski sami sebe bičuju glasajući iz godine u godinu za iste one vlastodršce koji su ih ostavili bez korice kruha, bez posla i ikakvih sredstava za život.

Jer, preživljavanje nije život. Nije mi namjera da huškam na nemire. Ali, jeste mi namjera da u ovom Periskopu kažem otvoreno, jasno i glasno, da smo svi mi objekti u igrama velikih mešetara svjetskog kapitalizma, koji je drugi naziv za najsurovije pljačke…

Ne plediram ni za  nove socijalne revolucije, ali hoću kazati i do neba kriknuti da demokratskim sredstvima treba rušiti one koji svakodnevno u ime tobožnjeg naciona potkradaju one koji su im povjerili vlast u državama u kojima ti, nažalost objekti, žive, gubeći i ono malo subjektiviteta, dakle ono malo ljudskosti što im je preostalo.

Dogorjelo je do nokata. Pritjerani smo uza zid.

Ne dozvolimo da nas kapitalistička banda i dalje pretvara u objekte svojih pljačkaških pohoda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo