PERISKOP
Zemlja bez države
Ovih dana dok traju jalovi, gotovo bi se moglo reći i beskorisni razgovori o evropskoj budućnosti BiH, kao i propali pregovori bošnjačkih (Izetbegović – Radončić) poglavica i političkih vračeva sa hrvatske strane (Čović) razmišljam kako vrlo malo evropskih i svjetskih relevantnih osoba ima u vlastitom rakursu neku drugu BiH, onu koja mi je, bar u mom imaginariju, bliža i naravno draža. To nije samo ona BiH iz doba Kotromanića i kraljice Katarine, pa niti ona Republika BiH poslije Drugog svjetskog rata, kada je u Jugoslaviji imala iznimno snažan razvoj, a rast njenih privrednih, kulturnih, obrazovnih i sportskih kapaciteta imao za sve svjetske analitičare potpuno neočekivan i krajnje nepredvidljiv rast.
Promišljam o BiH koju, nažalost, ne poznaju niti svjetske enciklopedije a niti vikipedijski putokazi?! To je zemlja koju ne možete poznavati ako ne uđete u dijalog sa njenim građanima različitih vjeroispovjesti, nacionalnosti, ali i različitih političkih svjetonazora i obrazaca življenja…
To je, ustvari, tek i samo zemlja u kojoj žive rijetko plemeniti ljudi, ali ona nema u potpunosti karakteristike, pa ni političke kapacitete Države.
Ove svoje tvrdnje zasnivam na finoj koegzistenciji i konkordiji različitosti.
To je zato što je BiH zemlja u kojoj narodi ne žive po političkom diktatu, kako bi to vrhovi vjere i politike željeli, a što se sve sažima u iznimno mi mrsku riječ suživot (kako se može suživjeti, pa valjda se svugdje na svijetu, pa i u BiH živi, pod ovom kapom nebeskom?). To je zasigurno jedan od temeljnih razloga zašto ova zemlja nikako da postane država, dok joj je uteg od dejtonske haljine, itekako pripomagao cijelim periodom od prestanka rata do danas.
Snivam budan, iznova; iz kadra u kadar doživljavam tu moju BiH koja ima slavnu hiljadugodišnju tradiciju i nevjerovatno žive potencijale, koje sadašnji vladari i vlasnici života Bosanaca i Hercegovaca niti dovoljno prepoznaju, niti hoće da koriste!
Nestvarne prirodne ljepote, ali i krasote urbaniteta, kako onih starih tako i ovovremenih, pretpostavka su za ozbiljan redizajn onoga što se može nazvati (iako, u praksi, nikako ne postoji!) strategija razvoja, jer kada bih bio u prilici odlučivati o tako krupnoj stvari kao što je strategija, svakako bih umjesto oslanjanja na manje-više propale industrijske kapacitete ovu zemlju pozicionirao kao raj za razvitak stočarstva i poljoprivrede, a siguran sam da bi hidro i vjetro energetski potencijali, mudrim korištenjem, napravili stvarni bum u razvoju, ali i u svakodnevnom životu Bosanaca i Hercegovaca.
Poseban je aspekt potpuno neiskorišten (ne)postojeći program korištenja turističkih potencijala gotovo svih dijelova ove nevelike, ali atraktivne zemlje.
Kada bi samo dio pobrojanih komparativnih prednosti bio ozbiljno tretiran od sadašnjih vlastodržaca, u kojima nisam posebno tretirao vjerski turizam, bio bi to funkcionaliziran ambijent za samoodrživu državu u finansijskom smislu, a onda bi njena politička budućnost bila sigurno daleko svjetlija. U takvom privredno-turističkom ambijentu gradnja bh. države morala bi dobiti nove poticaje, prije svega u onom što zovemo uobičajeno patriotizmom ili domoljubljem. Ali borba za trajan trijumf toga pojma bila bi svakako ojačana finansijskom samoopstojnošću i ekonomskim suverenitetom svakog građanina BiH.
Takav zamah razvoja na neiskorištenim potencijalima omogućio bi iskorak od zemlje prema državi, odnosno omogućio bi fazu u kojoj bi zemljopisni pojam zakićen dejtonskim insignijama postao konačno država u punom kapacitetu!
Posebno je ovo važno izgovarati i pisati u kontekstu tumačenja ovdašnjih političkih vračeva i poglavica, koje mnoge od ovih komparativnih prednosti svjesno neće da koriste, da bi, održavajući ravnotežu straha, na sve tri strane nacionalnog tronošca, što duže ostali na vlasti…
Često se probudim iz ovog košmarnog sna i gledam satima, danima, a bojim se da će potrajati i decenijama, svakodnevno mrcvarenje bh. građana koji odlukama krajnje anti bh. ustava donešenog u Dejtonu nemaju prava čak ni uz svoje ime i prezime staviti jedan jedini, mogući i logični, časni i istiniti prefiks – Bosanac i Hercegovac!
Gradimir GOJER
Komentari
PERISKOP
Kafeterija

Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja
Moj rodni grad ne liči više na negdanji europski Mostar. Grad u koji je navraćao Stevan Sremac, na duži rok boravili Miroslav Antić i Pero Zubac, gdje je Prva književna komuna u jugoslavenskim razmjerama zauzimala visoku poziciju u izdavaštvu, gdje je živio dio života veliki pjesnik i dramatičar Skender Kulenović, gdje su slikali Kujačić, Afande Rivera, Dobrivoje Bobo Samardžić, Vlado Puljić, gdje su nastale kazališne čudesnosti poput Pakao u gradu M, Majčina Sultanija Svetozara Ćorovića, danas je najbliži kulturnoj kasabi, koja tek za ljetnih mjeseci poglavito radi svoje kulturno-povijesne i graditeljske baštine malo živne… Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja…
Elem, u tom, nazovi gradu političari, a bogami i veći dio populacije, što ih slijede i glasaju za njih, žive logikom „u se, na se i poda se“.
Pošto nisam nositelj niti jedne od političkih iskaznica koje „piju vodu“ u današnjim ostacima negdanjeg grada, nisam mogao dobiti niti jedan pristojniji prostor da obilježim sedamdeset godina života i pedeset godina stvaralaštva u teatru i književnosti.
Mostarski publicist Zlatko Serdarević, koji je priredio izložbu o mom radu i življenju, ipak je našao mogućnost. U strogom centru još polurazrušenog istočnoga dijela grada u „žili kucavici“ – Fejićevoj ulici postavljena je Serdarevićeva izložba i održano druženje mojih poznanika i prijatelja. U popularnoj kafeteriji „Globus“. Ništa nam u ovoj kafeteriji nije falilo, jer bili su tu dragi ljudi. I što je vrlo značajno nisu nazočni bili niti ustaše niti mudžahedini.
Došao je pristojan svijet, nisu došli ruralci niti „papci“, došla su gradska gospoda, prava mostarska raja, novinari, inženjeri, profesori, veliki golman jugoslavenske reprezentacije Enver Marić, urednica Oslobođenja Nada Salom, jedan od najboljih Veležovih nogometaša Glavović Rom…
Kafeterija je rezervirana za rođenog Mostarca, akademika Gradimira Gojera. I neka je, neka su mostarski fašisti pokazali svoje lice…
Oni su samo potvrdili o kakvoj se ljudskoj bagri radi, jer kako bih mogao bolje proći kad najprevođenijem na svjetske jezike, mostarskom piscu Predragu Matvejeviću, ta ista splačina od vlasti ne dozvoljava postaviti na zgradu u kojoj se rodio profesor pariške Sorbone i rimske La Sapience spomen ploču koju mu je namjenio agilni Centar za mir i multietničku saradnju…
Sutradan pošto smo u kafeteriji obilježili moje obljetnice prošetao sam ulicama grada moga djetinjstva i mladosti. Od Bulevara do Rondoa nisam se mogao načuditi količini lijepih zgrada, uređenih parkova, ugostiteljskih reprezentativnih objekata… To je tzv. zapadni današnji Mostar… Ali niti istočni i sad izranavljeni, niti zapadni „europejski“ dio grada ne mogu ugušiti moju unutarnju gorčinu, da moj rodni Mostar moje obljetnice ne obilježava u jednom od svojih pet teatara, niti kulturnim centrima…
Dobra je Gojeru i kafeterija, jer ja ne nosim niti kockasti crveno bijeli dres hrvatskih nacionalista, a niti onaj zeleni nasljednika mudžahedina…
Kafeterija je mjerilo za člana Akademije Balkanike Europeane. I to redovitog!!!
Jadan i čemeran je ovaj moj rodni grad.
Kaže jedan moj znanac: „Biće, Grada, bolje“.
Spremno mu odgovaram iz kafeterije: Bolje je već bilo!
Gradimir GOJER
Komentari
PERISKOP
Dvije obljetnice

Ako je izložba u Sarajevu bila vrhunska i isijavala emotivnost najvišega nivoa, onda je izložba u Mostaru bila svojevrstan buket ljubavi i prijateljstva brojnih mojih mostarskih prijatelja iz najrazličitijih profesija i socijalnih i staleških struktura, ne samo za moj polustoljetni angažman, već i za moju osobnost en general
Doživio sam da se mojih sedamdeset godina života i pedeset godina umjetničkog rada obilježi u gradovima u kojima sam proveo najveći dio života, u Sarajevu i Mostaru.
Čarobni prostor Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića bio je ispunjen intelektualnom „kremom“ bosanskohercegovačke prestonice, našlo se tu i akademika, ambasadora, pisaca, glumaca, katoličkih svećenika najvišega ranga, a moju radost dvostruke obljetnice posebno su ukrasila dva detalja – čestitke predsjednika i počasnog predsjednika Akademije Balkanike Europeane Jordana Plevneša i Žan Patrik Konrada, te specijalna besjeda za otvaranje izložbe „Gradimir Gojer 50 godina u književnosti i teatru“, koji je pročitala moja muza Svetlana Broz, iz pera akademika Esada Durakovića, te posebno prisustvo Luke Šehovca, osnovca, moga idola u mnogim oblastima života…
Naravno kad čovjek doživi ta zlaćana godišta pa bude okićen priznanjima, pažnja ljudi je beskrajno važna, ali jutarnja šetnja Šeherom nakon dvogodišnjeg izbivanja bila mi je inspiracijom da u narednom periodu zapišem retke o današnjem Sarajevu…
Put za rodni Mostar ugodnijim su mi učinili Mostarci, privrednik Mirad Ćupina i publicist Zlatko Serdarević… Jutro u Mostaru andrićevski je „zvonilo“ svjetlošću. Imitirao sam samoga sebe pa sam i u Mostaru napravio jutarnji „đir“ do Musale, Starog mosta, do Rondoa… Nizale su se u sjećanjima godine i uspomene…
Potom odlasci u Međugorje i Žitomislić, drugovanje sa najboljim hercegovačkim vinarom Stankom Vasiljem…
Ako je izložba koju je virtuozno o mom životu i djelu u Sarajevu napravila kustosica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Amina Abdičević, bila vrhunska i isijavala emotivnost najvišega nivoa, onda je izložba u caffeu Globus u Mostaru bila po svim elementima svojevrstan buket istinske ljubavi i prijateljstva brojnih mojih mostarskih prijatelja, ispisnika, iz najrazličitijih profesija i socijalnih i staleških struktura, ne samo za moj polustoljetni angažman, već i za moju osobnost en general…
Čudesni dani ovih mojih malih radosti, sasvim ljudskih, zaokružila je i pojava moga troknjižja „Preko plota“ kojim me darivala urednica mojih knjiga, ali i moga života, Svetlana Broz i štampar i vrhunski gospodarstvenik Smail Vilić. Ne može se opisati radost moga prvog susreta sa knjigama u koje sam unio i vlastitu emotivnost, ali i znanja sticana godinama upravo u teatru i književnosti…
Ti dani sarajevski i mostarski razgorili su, a i sad razgorjevaju ognjice svih tih predstava koje sam režirao i libara kojima sam poklanjao dušu…
Razgovarajući tih sarajevskih i mostarskih dana bio sam i sjetan i tužan, nostalgičan i radostan, bio sam na tren uznosit, a tek malo kasnije na svoj način i kritičan, propitujući se jesam li ovo sve zaslužio…
Bio sam i ostao svjestan da rad ne smije biti prekinut, pa niti u mojim godištima, ali sve ima svoje limite…
Mostarske i Sarajevske dane ne zaboravljam. Niti ću, ali je sada nakon ove dvije izložbe o mom životu i stvaralaštvu sasvim jasno da sve prolazno u životu nikoga od nas ne određuje. Određuju nas tek poneki biseri u našem djelovanju i ljudovanja, brojni susreti sa ljudima koji oplemenjuju i daju novu snagu za uspravljanje u ovom vremenu povijenih kralježnica.
Nadam se da moji mostarski i sarajevski dani i dalje teku…
Trudiću se da to zapišem u mojim Sarajevskim danima i Mladosti mostarskoj, tekstovima toliko intimnim koliko i sam sadržaj ovog samo na mene nalik Periskopa…
Hvala svima koji su uljepšali moje zemaljske dane.
Ne pišem više da ne zasuzim…
Gradimir GOJER
Komentari
PERISKOP
Partizani prohodu

Povjesničar i žurnalist, ljevičar Dragan Markovina u ovo doba kad slave kriminalce svake vrste, odlučio se pisati o partizanskom pokretu i njegovim najistaknutijim protagonistima. Markovina je odabrao format poeme, u ovo doba nesklono svakoj vrsti poetskoga izraza. Knjiga „Partizani prohodu!“ vraća vjeru u temeljnu ljudskost
Samo je ljevičarska ideja u ovome zlom i naopakom vremenu mogla nagnati povjesničara i žurnalistu Dragana Markovinu da ima inspiraciju dobom koje je bilo herojsko i u svakom smislu dostojnije čovjeka, ali o kojem zboriti danas, na bilo koji način bogohulna je i gotovo zabranjena stvar u društvu i državama koje slave prononsirane fašiste i na pijedestal uzdižu koljače, ubice i kriminalce svake vrste. Markovina se odlučio „plivati uz vodu“, pisati o partizanskom pokretu i njegovim najistaknutijim protagonistima. Markovina se odlučio pisati u formatu poeme, pa je i to za doba ovo svakoj vrsti poetskoga izraza nesklono…
Već u naslovnoj sintagmi nadahnut konte Ivom, Ivom Vojnovićem, autor poeme upotrebio je vojnovićevsku riječ „prohodu“, označavajući netrajnost partizanskog pokreta i temeljnog im čovjekoljublja.
Između naracije povijesnih asocijacija gdje je kao povjesničar Markovina „na svom terenu“ i lirskom tankoutnošću natopljenih uspomena na predraće sa bakom i djedom teče neusiljen, ali znakovit kaleidoskop u kojem slike civilizacijskih snizilica koje je donijela agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu moćno zaklapaju vizire pravorijeka o zlu što je drobilo i do kraja urušilo jugoslavensku stvarnost…
Zanimljiva je pojava čitave galerije likova, političke, kulturne i medijske zbilje, u kojem pisac vješto „miješa“ planove surovo realnog i fikcionalnosti. Njegovom poemom marširati će partizani od Vicka Krstulovića preko Koče Popovića, Olge Humo, pa sve do borbene ljevičarske intelektualnosti Borke Pavićević.
Poneki proplamsaj nostalgije zazrcali u trenucima Markovininih sjećanja na simbole negdanjih doba poput pjesništva Maka Dizdara ili pak glazbe Džonija Štulića…
Ljevičar Markovina u svom poetskom suprotstavljanju nemanima nadiruće fašizacije, saveznika prvoklasnog je imao u nakladniku ove poeme začinjane između Splita i Mostara, ali sa nemalim zaustavljanjima na duhovnim povijesnim i političkim toponimima Beograda i Zagreba, agilnom Draganu Stojkoviću čije se izdvačko jezgro Most Art Jugoslavija iz Zemuna orijentiralo isključivo na krajnje angažiranu literaturu naše suvremenosti. Kao za naše doba rijedak literarni žanr ispoljavanja, poema je zahvaljujući Markovini i Stojkoviću uskrsla svijetleći i snažno osvjetljavajući putove antifašizma u literaturi svjesno zaboravljanog i potiskivanog!
Knjiga koja vraća vjeru u temeljnu ljudskost je „Partizani prohodu!“ povjesničara i pisca Dragana Markovine.
Smisao ovakvih djela kakva je poema Dragana Markovine nije u virtuoznosti pozicioniranja stihova već u značenjskim slojevima. Markovina je napisao a Stojković tiskao djelo čiji je angažman ne samo u političkom smislu, već u šire kozmopolitskom smislu, jer, premda u dvadeseto stojeće je ostalo iza nas, mnogi na ovim prostorima i dalje robuju staroj žanrovskoj i stilskoj logici u književnom izrazu. Markovina je pokušao i uspio spojiti povijesno i ovovremeno, asocijativni narativ i lirične pasaže… Knjiga je ovo, stoga, i stanovitog uspjeloga eksperimentiranja. Znalac, ali i osjećajan pitac i provjerilac suština života, poglavito u Mostaru i Splitu, Markovina ocrtava svijetlu stranu današnjeg promišljanja sadašnjosti i neslavne nam prošlosti u krajevima zavičajnim!
Gradimir GOJER
Komentari
-
Izdvojeno3 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS3 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS3 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS2 sedmice
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO3 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU3 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA4 sedmice
Veliki prelom
-
Izdvojeno3 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo