Povežite se sa nama

PERISKOP

Zemlja bez države

Objavljeno prije

na

Ovih dana dok traju jalovi, gotovo bi se moglo reći i beskorisni razgovori o evropskoj budućnosti BiH, kao i propali pregovori bošnjačkih (Izetbegović – Radončić) poglavica i političkih vračeva sa hrvatske strane (Čović) razmišljam kako vrlo malo evropskih i svjetskih relevantnih osoba ima u vlastitom rakursu neku drugu BiH, onu koja mi je, bar u mom imaginariju, bliža i naravno draža. To nije samo ona BiH iz doba Kotromanića i kraljice Katarine, pa niti ona Republika BiH poslije Drugog svjetskog rata, kada je u Jugoslaviji imala iznimno snažan razvoj, a rast njenih privrednih, kulturnih, obrazovnih i sportskih kapaciteta imao za sve svjetske analitičare potpuno neočekivan i krajnje nepredvidljiv rast.

Promišljam o BiH koju, nažalost, ne poznaju niti svjetske enciklopedije a niti vikipedijski putokazi?! To je zemlja koju ne možete poznavati ako ne uđete u dijalog sa njenim građanima različitih vjeroispovjesti, nacionalnosti, ali i različitih političkih svjetonazora i obrazaca življenja…

To je, ustvari, tek i samo zemlja u kojoj žive rijetko plemeniti ljudi, ali ona nema u potpunosti karakteristike, pa ni političke kapacitete Države.

Ove svoje tvrdnje zasnivam na finoj koegzistenciji i konkordiji različitosti.

To je zato što je BiH zemlja u kojoj narodi ne žive po političkom diktatu, kako bi to vrhovi vjere i politike željeli, a što se sve sažima u iznimno mi mrsku riječ suživot (kako se može suživjeti, pa valjda se svugdje na svijetu, pa i u BiH živi, pod ovom kapom nebeskom?). To je zasigurno jedan od temeljnih razloga zašto ova zemlja nikako da postane država, dok joj je uteg od dejtonske haljine, itekako pripomagao cijelim periodom od prestanka rata do danas.

Snivam budan, iznova; iz kadra u kadar doživljavam tu moju BiH koja ima slavnu hiljadugodišnju tradiciju i nevjerovatno žive potencijale, koje sadašnji vladari i vlasnici života Bosanaca i Hercegovaca niti dovoljno prepoznaju, niti hoće da koriste!

Nestvarne prirodne ljepote, ali i krasote urbaniteta, kako onih starih tako i ovovremenih, pretpostavka su za ozbiljan redizajn onoga što se može nazvati (iako, u praksi, nikako ne postoji!) strategija razvoja, jer kada bih bio u prilici odlučivati o tako krupnoj stvari kao što je strategija, svakako bih umjesto oslanjanja na manje-više propale industrijske kapacitete ovu zemlju pozicionirao kao raj za razvitak stočarstva i poljoprivrede, a siguran sam da bi hidro i vjetro energetski potencijali, mudrim korištenjem, napravili stvarni bum u razvoju, ali i u svakodnevnom životu Bosanaca i Hercegovaca.

Poseban je aspekt potpuno neiskorišten (ne)postojeći program korištenja turističkih potencijala gotovo svih dijelova ove nevelike, ali atraktivne zemlje.

Kada bi samo dio pobrojanih komparativnih prednosti bio ozbiljno tretiran od sadašnjih vlastodržaca, u kojima nisam posebno tretirao vjerski turizam, bio bi to funkcionaliziran ambijent za samoodrživu državu u finansijskom smislu, a onda bi njena politička budućnost bila sigurno daleko svjetlija. U takvom privredno-turističkom ambijentu gradnja bh. države morala bi dobiti nove poticaje, prije svega u onom što zovemo uobičajeno patriotizmom ili domoljubljem. Ali borba za trajan trijumf toga pojma bila bi svakako ojačana finansijskom samoopstojnošću i ekonomskim suverenitetom svakog građanina BiH.

Takav zamah razvoja na neiskorištenim potencijalima omogućio bi iskorak od zemlje prema državi, odnosno omogućio bi fazu u kojoj bi zemljopisni pojam zakićen dejtonskim insignijama postao konačno država u punom kapacitetu!

Posebno je ovo važno izgovarati i pisati u kontekstu tumačenja ovdašnjih političkih vračeva i poglavica, koje mnoge od ovih komparativnih prednosti svjesno neće da koriste, da bi, održavajući ravnotežu straha, na sve tri strane nacionalnog tronošca, što duže ostali na vlasti…

Često se probudim iz ovog košmarnog sna i gledam satima, danima, a bojim se da će potrajati i decenijama, svakodnevno mrcvarenje bh. građana koji odlukama krajnje anti bh. ustava donešenog u Dejtonu nemaju prava čak ni uz svoje ime i prezime staviti jedan jedini, mogući i logični, časni i istiniti prefiks – Bosanac i Hercegovac!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Odisej s Neretve

Objavljeno prije

na

Objavio:

Između dviju obala Neretve Halil Tikveša traži i nalazi suštinski eros koji je posljedica odnosa rijeke i kamenito-šašnog okoliša, odnos toliko pun elementarne životodajnosti da je teško ne zaljubiti se u svaku travku ili kamen koji slika…

 

Nedavno sam u Centru kulture i mladih, u Jelićevoj ulici u Sarajevu imao prigodu  progovoriti o radovima Halila Tikveše. Imao sam nemalu tremu, jer sam oduvijek smatrao da je Tikvešino likovno djelo zbroj višestruke darovitosti.

A darovitost koja je mene od prvog gledanja umjetnikovih grafika opčinila i uzela pod svoje bila je tako prisan odnos prema čaroliji Neretve i kamenova pokraj nje, uz i u talasima te rijeke.

Što je zapravo presudno u Tikvešinoj likovnoj poetici? To je njegov pristup likovnom događanju kao ostvarenju čitavog svijeta, kozmičkih slojeva u koje prodrijeti mogu samo iznimno nadareni stvaratelji novih likovnih vrijednosti. On iz elementerne prirode i to poglavito one iz hercegovačkog mu korijena iznalazi svoj očevid cijeloga kozmosa.

Između dviju obala Neretve umjetnik traži i nalazi suštinski eros koji je posljedica odnosa rijeke i kamenito-šašnog okoliša, odnos toliko pun elementarne životodajnosti da je naprosto teško ne zaljubiti se u svaku travku ili kamen koji slika…

Njegov odnos prema rijeci je odisejski, jer on se njoj vraća, ona je njegova Penelopa koja ga željno iščekuje, taj odnos je erotiziran na specifičan način s puno strastvenog poniranja neretvljanskim dubinama.

Neupitna Tikvešina majstorija crteža, sa elementarnostima oblika i formi tvori potpuno autentične sadržine u kojima je teško razdvojiti što je umjetnikova inspiracija temeljnim motivima, a što artistička nadgradnja u kojoj on krajnje hedonistično uživa…

Odisejski odnos Hala Tikveše prema Neretvi, ali i obvezatno i njenom priobalju veličanstvena je umjetnička rapsodija u kojoj sudjeluju i vjetrovi i kiše iz doline Neretve, dajući nevjerojatnu punoću grafičkim listovima napajanim po mnogo čemu originalnim intelektualnim i likovnim nabojem.

Kada crta ženu Tikveša donosi tajnu vezu žene i rijeke iz koje ona izlazi…

Ali ne samo žena, kod njega cijela flotila za Neretvu tipičnih malih čamaca-trupica nosi neki erotizam ugrađen u oblike i plohe kojim su ih umjetnikov ratio i imaginacija podarili.

Putuje ovaj veliki slikar, grafičar i skulptor, klasik naše likovnosti, predaje studentima blaga svojih vještina što se u umjetnost pretvaraju, mijenja gradove od ravnica sjevera do surog krša južnjačkog, ali Neretva ostaje i struji u njegovom bilu, u njegovoj temeljnoj ljudskoj strasti…

Kako je samo ovaj suvremeni Odisej poprimio u slikarstvu svome oblike kamenova koje je Neretva brusila.

…Ne znam ništa o Penelopi sa Neretve, ali za mene je bio i ostaje Odisej sa Neretve jedan i jedini – Halil Tikveša.

Čudni su bili putevi Odisejevi…

Zagonetne su staze kojima hodi fenomenalni crtač i čovjek, koga godine sve više i više tjeraju u eksperiment…

Ovaj umjetnik mi se čini tragaocem po likovnoj terri koji nikada niti na jednom mjestu ne može mirovati…

Njegova se od trupica mornarica dnevno uvećava, a Odisejev put, kako u životu jednako i u umjetnosti, rađa neki, do njega i svih njegovih radova, crteža, grafika, slika, skulptura nepoznati erotizam što zrači, ali i znači!

Tikveša kroči stranama hirovite zbilje kojima kroče samo hrabri!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kad su golubovi umirali

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih vam zastane dah. Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol

 

U civiliziranom svijetu često, a u nas tako rijetko, izdaju se pjesničko-slikarske monografije. Već omotnicom korica dobiva se u vizualnom smislu tužan prolog za ono što slijedi iza tih korica.

Naišao sam u svojoj kućnoj knjižnici na briljantnu monografiju u kojoj je pjesnički i likovno tretirano stradanje Dubrovnika u posljednjoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Feđa Šehović, alias Raul Mitrović, napisao je prozno-poetske cjeline od kojih malo-malo pa vam zastane dah.

Sabrat mu po dubrovštini i izvrstan slikar dubrovački Lukša Peko, nije se ni trudio da samo slijedi gospara Feđu; crtačkom vještinom koja bi i u Parizu bila na cijeni slikao je bol! Da, iz njegovih prikaza dubrovačkog pakla na likovni način viče, urla, pretvara se u golemi krik, taj četničkim streljivom izubijan umilni Dubrovnik. Grad! I postojano stoji uspravan i odolijeva divljacima i divljačkoj energiji…

Gledam nad krevetom drage žene u sarajevskom nam stanu središnju kuću arkadijskog Straduna kako gori i lipsava pod udarima bombi, pokopa i oproštaja.

A maestro Lukša Peko svaki je lijepo obrađeni kamen dočarao da potencira tu nehumanost, to ljudožderstvo, to zgradožderstvo, što se na Grad spustilo s brda okolnijeh… Nikad ranije u Gradu bilo nije, ali naum da se sve civilizirano zapali, da se  draguljne, stoljećima čuvane stvari i relikvije, pak, ukradu. Sve to implicite u moćnu grafiju pretvorilo je majstorstvo Lukše Peke.

Taj dim crni, zloslutni, to nije dim, to gore ostaci godspodstva dubrovačkog, to gori i replika konte Iva Vojnovića, koji je znao kazati kod pokopa i oproštaja: Othodu gospari.

I pored dima svijetla je grafija Pekova. Svijetla je Pekova slika kao lice moje Svetlane, jer niti Grad niti Svetlana nikada se ničega stidjeli nisu, jer nisu imali radi čega.

U ovoj imperijalnoj mapi dvojice uglednih stvaralaca dah slobode izbija iz svake riječi, iz slike svake.

Zar nije fascinantno nadsvođen zločin kad o tom paklu veli prkosno Feđa: Plemenitost je kraljica ljudskih osobina, a plemeniti čovjek vitez iz knjiga i života, koji nas svojim dobrim djelima štiti i ushićuje…

Kad su golubovi umirali pjesnici Dubrovnika su pjevali, a slikari slikali…

U ovoj večeri sjećam se i golubova i pjesnika i slikara. Ta plemenitost duše i golubije i čovječije stanuje srećom i u ovoj mapi.

I pamtite kad su golubovi umirali nevini, u Dubrovniku nevinom…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Žak ili o nedostajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru

 

Već duže vrijeme razmišljam o permanentnom kadrovskom i ostalom siromašenju južnoslavenskih kultura uopšte. Ipak, najsnažnije tu devastaciju ukupnog kulturnog prostora osjećam kroz nestanak markantnih ličnosti, koje su svojim djelima omogućavale kontinuitet naših priključaka evropskim civilizacijskim tokovima. Jedna od takvih ličnosti, koja manjka u našim kulturama, svakako je Aleksandar Popović Žak, komediograf, istinski veličanstveni pisac, ali i svojevrsna kulturna pojava i kulturološka činjenica.

Njegov književni opus, koji je na reprezentativan način spašen od trajnog zaborava zahvaljujući Verzal presssu i Vojnoizdavačkom zavodu iz Beograda, više je nego markantan.

Dramski tekstovi Ljubinko i Desanka, Čarapa od sto petlji, Sablja dimiskija, Smrtonosna motoristika, Razvojni put Bore Šnajdera, Utva ptica zlatokrila, Krmeći kas, Druga vrata levo, Bela kafa, Mrešćenje šarana, Kus petlić, Pazarni dan, Kape dole, Mravlji metež, Tamna je noć, Komunistički raj samo je dio opusa ovog ne samo teatarskog autora, nego i TV scenariste. Žak Popović bio je uz Branislava Nušića najizvođeniji dramski autor u Jugoslaviji.

Pisao je odlične tekstove i iz oblasti dječije književnosti, a autor je i nekoliko proznih djela. Na omotu njegovog antologijski intoniranog skupa dramskih tekstova izdavač je imao potrebu da zapiše i ovo: …Sa stanovišta pozorišne umetnosti Popović je prevratnički pisac, njegovom pojavom sredinom šezdesetih godina evazivna, ezopovska dramaturgija ustupila je mesto dramaturgiji otvorene forme i asocijacija. Gledaocima je ponudio bogatstvo leksike i srpskog jezika, dubinski uvid u karakteristike mentaliteta…

Aca Popović je bio i ostao legendarna pojava srpske i jugoslovenske drame. Prije svega zato što je u svojoj generaciji bio književnik koji je jedini znao napisati istinski dijalog, rijetko životan, gotovo zahvaćen iz prijesnoga života, naturalističan koliko treba, a blago stiliziran u dosluhu s tadašnjim tendencijama u savremenom teatru. Znao je Žak, obrazovan i izvorno talentovan, naći mjeru da njegovo dopadanje publici iz čijih života je crpio inspiraciju bude u dobrom odnosu s kritikom, koja je tih godina bila pod permanentnim uticajem evropskih trendova.

Mudar, a ne tek i samo predestiniran da piše odlične dramske i komedijske dijaloge, Popović s bogatim životnim iskustvom, koje nije mašila ni golootočka sudba, inteligentno je pronicao u život oko sebe, unoseći u svoje dramske tekstove sočan srpski jezik, posebice iz prigradskih sredina.

Zašto ovaj pisac, vezan za srpski ambijent, ali po dramatskoj orkestraciji evropski dramatičar par excellence, nije na evropskoj teatarskoj sceni dobio značaniju poziciju, zasluga je neaktivnog srpskog i jugoslovenskog rediteljstva, velikim dijelom neinventivnog da prepozna njegove suštinske vrijednosti.

Zaslužio je to prije svega po svojim izvanredno ispisanim dijalozima, koji su velikoj plejadi glumaca pružili priliku da budu veliki, prije svega radi dobro ispisane dijaloške fakture, a tek onda radi njihove manje ili više uspješne scenske interpretacije.

Čast režiseru i profesoru Egonu Savinu, koji čestito vodi lične borbe da Žak Popović bude i danas, kao i mnogo godina ranije, prisutan i teatarski aktualan u svim južnoslavenskim sredinama.

Zato, profesore Savin, moj šešir dolje!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo