Povežite se sa nama

PERISKOP

Izdana istina

Objavljeno prije

na

O planetarnoj tragediji Srebrenice snimljene su do danas brojne filmske, televizijske, radijske i ine reportaže, nadahnuti i manje nadahnuti, komemorativni i manje komemorativni zapisi, ali dokumentarni film Srebrenica – izdani grad, autora Ole Flyum i Davida Hebditcha, koji kruži posljednjih godina ne samo Bosnom i Hercegovinom, već i regionom, zaslužuje ozbiljniju pozornost, prije svega u kontekstu njegovog evidentnog zloupotrebljavanja u svrhu negiranja temeljnih činjenica o genocidnom karakteru dejstava u Srebrenici, o karakteru žrtava i žrtvovanju jednog grada, a onda posebno zbog autora i sudionika u ovom doslovno sramnom sineastičkom čudu.

Od prvih tonova glazbe koja je potpuno neodgovarajuća za tragičku i lamentoznu atmosferu koju mora određivati neviđen pokolj nesrpskog stanovništva u Srebrenici, preko falsificiranih svjedočenja osoba, za koje se vidi unutar svakog kadra ovoga filma da su ili instruirani šta će govoriti, ili govore potpuno naučene rečenice bez ikakve prirodnosti, što dokumentarna suština filma ne dopušta, do jasne tendencioznost autora i voditelja kroz film, koji u prividno ležernoj formi izriču toliku količinu lažnih iskaza, drugi dio filma gledatelju koji ima imalo etosa u sebi je gotovo nemoguće gledati. Film je napravljen da izokrene činjenice, da istinu stavi u drugi plan, a da dejstva srbočetničkog agresora do te mjere stavi u kontekst pozitivnosti i neskrivenom navijačkom energijom pokuša promijeniti karakter tragičnih događaja u Srebrenici.

Posebno je tragikomičan lik bh. novinara koji vodi istraživačku pustolovinu kroz srebreničku tragediju. Taj novinar, koji ni ne zaslužuje da mu se pomene ime, otvoreno se stavio u funkciju potiranja činjenica o fašistoidnoj, genocidnoj akciji i nestanku hiljada nevinih bosanskih muslimana u Srebrenici.

Ocjenjivati ovaj film estetskim kriterijima besmisleno je. On nije niti pravljen iz razloga estetike. To je najgori oblik instrumentalizacije novinarskog posla, koji je za trenutak donio apsolutni trjumf laži nad istinom…

Sigurno je jedno: autori ovoga filma bogato su nadahnuti srbočetničkom ideologijom, a nagrađeni i finansirani iz centara fašističke moći izvan Bosne i Hercegovine.

Posebno je sramna činjenica da se neuvjerljivim prizorima i još neuvjerljivijim takozvanim svjedočenjima i iskazima preživjelih obmanjuje gledateljstvo šireg regiona, posebno u zemljama čije su vojne i paravojne formacije imale protagonističku ulogu u masakriranju najbolje i najpotentnije populacije ovoga nesretnog bh. grada.

Trudeći se da budu na nivou zadatka koji su im dale obavještajne službe država agresora na Bosnu i Hercegovinu, i redatelj i novinar u ovom filmu iznevjeravaju tri komponente potrebne za etičku vertikalu svakog dokumentarnog sineastičkog ostvarenja. To su: istina, pravednost u odnosu prema snimljenom materijalu i konačno, objektivnost, koja podrazumijeva da se čuju i vide istine, a ne frizirani, lažni iskazi, posebno ne naivno snimljeni i do kraja iskonstruirani snimci koji nemaju nikakvu autentičnost i koji pokazuju da su autori filma bili bogato logisticirani od strane vojnih struktura agresora, jer je film napravljen tako da svakom profesionalcu pokazuje količinu laži kojom je ne samo pravljen, nego u postprodukciji obogaćivan.

Ovo je najasramnije svjedočenje o genocidu u Srebrenici! Ovo nedjelo nečasnih ljudi, kojima je profesija na posljednjem mjestu, a ideologija trijumfira iz svakog njihovog gesta, u svakoj demokratski kapacitiranoj državi bilo bi zabranjeno, a dvojicom autora, novinarom i redateljem, trebali bi se što hitnije pozabaviti istražni i sudski organi, prije svega Bosne i Hercegovine, ali i država u kojima se pod auspicijom tamošnje politike ovaj sramni film podmeće kao jedino svjedočanstvo šta se zapravo zbilo u Srebrenici.

U Srebrenici se desio planetarni zločin genocida. O tome postoje brojni audio-video i drugi dokazi, na čijem temelju su, kao i na iskazima brojnih tragičnih svjedoka srebreničkog užasa, donesene relevantne sudske presude Haaškog tribunala za genocid. I sam Haaški tribunal morao bi reagirati na ovaj film, jer on negira i presude ovog tribunala.

Ali, začuđuje šutnja novinarskih udruženja u Bosni i Hercegovini, a ćutanje glavnog tužioca Tužilaštva BiH, Gorana Salihovića, kada je u pitanju ovaj film, je zapanjujuća. On je bio prvi pozvan da hitno zabrani prikazivanje ovog filma u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, znam da se poput kukavičijeg jajeta ovo ostvarenje podmeće i građanima Crne Gore kao istina (???) o genocidu u Srebrenici. Mislim da bi s obzirom na poznate odluke Haaškog tribunala, ovaj uradak u toj državi trebao biti na stubu srama.

Želim vjerovati da su građani Crne Gore ipak postali imuni na bezbroj puta u javnosti viđen pokušaj realizacije Gebelsove teorije da deset puta ponovljena laž postaje istina, te da će ovaj uradak završiti na smetljištu istorije, kojem i pripada.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Grad i ljudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, uprkos sve snažnijim udarima nacionalističko-klerikalističke kamarile, opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari

 

Ovih dana poslovno sam bio vezan za grad Tuzlu.

Naravno,Tuzlu sam upoznavao i tijekom svog odsluženja vojnog roka u vojarnama „Husinska buna“ na Gradini i inžinjerijskom vodu onkraj rijeke Soline, u blizini tuzlanskog  prigradskog naselja Dokanj, pa onda u čitavom nizu režijskih gostovanja u tamošnjem Talijinom hramu. Često mi je ovih posljednjih mjesec dana asocijacija lutala prema divnom naslovu knjige Ćamila Sijarića „Kuću kućom čine lastavice“. Tako je zborio premudri Ćamil, a ja sam se svakodnevno uvjeravao da grad gradom čine ljudi koji u njemu žive…

Svakog jutra na ulicama Tuzle uvjeravao sam se da središnji grad Sjeveroistočne Bosne, negdanji  rudarski i kemijski stratum kojeg agilni, mudri i ambiciozni gradonačelnik Jasmin Imamović sve snažnije pokušava preobraziti u grad bankarstva, juvelirnica, angažirane (!!!) kulture i turizma sa sjajnom  postavkom Panonike-jezera u samom gradsklom središtu, ima poglavito široku dušu, da njegovi stanovnici prepoznaju tko su im prijatelji i tko donosi nešto novo i lijepo u sredinu u kojoj žive…

Šta je zapravo to što Tuzla danas ima, a drugim bosanskohercegovačkim gradovima nedostaje!?!

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Ta prostosrdačnost Tuzlaka koju su oni zadržali i nakon svih ratnih dešavanja i nimalo lakšeg poraća, osjeti se na ulicama, u kavanama i restoranima, u galerijama i teatartskim dvoranama, na stadionu Tušanj, u tuzlanskim bogomoljama svih triju bosanskohercegovačkih dominantnih konfesija…

Ne mogu da ne pomenem da se ovaj grad iznimnom senzitivnošću određuje prema ljudima koji ga iz bilo kojih razloga posjećuju.

Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, bez obzira na sve snažnije udare nacionalističko-klerikalističke kamarile opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari…

Pogotovo oni stari autentični Tuzlaci, poput akademika Mandžića, čije galerije se ne bi postidio ni Beč.

Ta autentična Tuzla odolijeva naletima ovodobnog primitivizma.

Ljudski je zabilježiti da su za vrijeme mog posjednjeg boravka u Tuzli kulturne institucije ovoga grada obilježile desetljeće od smrti velikog pisca i skulptora akademika Nedžada Ibrišimovića što nijedna druga sredina u BiH nije učinila.

Na tom prmjeru se vidi liderstvo kulturnog tipa, a to je nevjerojatna činjenica, jer Sarajevo i drugi centri pokazuju da ni po čemu nisu dorasli logici tuzlanske gradskosti.

Kao i na nizu drugih sličnih primjera…

Tuzla je siguran primjer kako bi cijela BiH trebala funkcionirati u budućnosti.

Ali, bojim se da neće.

Jer, grad čine ljudi.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Velikan otet od zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema dileme da je djelo Nedžada Ibrišimovića grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu

 

Prošlo je deset godina otkad nas je napustio čovjek renesansnog duha, književnik, skulptor, slikar, publicist Nedžad Ibrišimović. Nema dileme da je njegovo djelo grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu…

Za života je ovaj pisac ostavio romaneskno i pripovjedačko djelo koje korespondira sa književnim vrednostima u širokom luku od bajkovitosti pa sve do teatra aspsurda.

Ne može to iznenaditi nikoga ko precizno prati i detektira najsuvremenija ostvarenja u europskoj i svjetskoj književnosti dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća.

Činjenica da se tako grandiozne književne ličnosti rijetko ili nikako sjećaju u matičnoj mu bh književnosti govori o nemaru ali i neznanju onih koji bi morali znati sve o onome koji književnom meštrijom i bosanskim jezikom vlada do poigravanja…

Režirajući u Tuzli Ibrišimovićevu Kuću bez vrata svaki dan sam se susretao sa njegovim literarnim virtuozitetima, a pozorničke adekvate za njegovu literarnu kaligrafiju morao sam tražiti koliko u glumačkoj govornoj radnji toliko i u ekspresiji tijela.

Jer složena književno-filozofsko-poetska misaonost ovog pisca je primjer da iz realnog svijeta u irealni, pa čak i nadrealni, prelazi magijskim postupcima, pri čemu ne robuje nikakvim konvencijama, što ukazuje da njegove proze emaniraju svijet borhesovskih akcenata.

Ibrišimović nosi latentnu dramatičnost u svojim pripovjetkama, noveletama i romanima, pa je bio pogodan za vizualizaciju, posebno u kontekstu apsurdnih situacija koje su u njegovom djelu vrlo česte…

Sve to nije dovoljno da se u dubok san utonula savremena BiH pomakne i nešto učini za velikog pisca.

Jedino je Bosanski kulturni centar Tuzla učinio teatarsko-književni i likovni omaž Nedžadu Ibrišimoviću!?

A mnoge svjetske književnosti ponosile bi se takvim piscem jednako potentnim u prozi i poeziji, publicistici i dramskoj književnosti… Nažalost, kod nas je tako kako jeste.

Najbolje među nama ne znamo sačuvati u ovim, čovjeka nedostojnim, vremenima. Takvu veličinu kakav je Nedžad Ibrišimović majka rađa jednom u stoljeću…

I zato mi, njegovi suvremenici, imamo sveti zadatak da velikanu činimo trajni omaž; da srednjoškolci izučavaju raznožanrovski umjetnikov izmaštani svijet, a teatri da sve resurse stave u funkciju stvaranja autentičnog Ibrišimovićevskog svijeta!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Objekti a ne subjekti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, postoji samo sloj iznimnih bogataša i sloj izgladnjele sirotinje! U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih rezonuje logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati

 

Živimo surova vremena, surovija od mnogih koja su prohujala…

U tim i takvim vremenima sve češće se zapitam: šta mi, stanovnici ovih balkanskih bantu državica zapravo živimo, kakav život? Da li je uopće riječ o životu dostojnom čovjeka s početka dvadeset prvog stoljeća?

Siguran sam da ne živimo život dostojan čovjeka, da zapravo svi mi, žitelji balkanskog poluotočja, preživljavamo nekako od prvog do petnaestog u mjesecu, a od petnaestog nas vile nose kroz bijedne nam, siromaštvom optočene živote. Činjenica je da više na ovim prostorima ne egzistira srednja klasa, da je prisutan samo sloj iznimnih bogataša i sloj dobrano izgladnjele sirotinje!

U takvoj situaciji u kojoj većina onih koji su preživjeli ratove iz devedesetih godina prošlog stoljeća rezonira logikom: dobro je samo da ne puca, zapravo na najbukvalniji način opravdava postojanje glagola vegetirati. Veliki dio svjesnijeg stanovništva odavno se ne interesira za politiku niti za bilo što vezano uz nju…

Imam dubokog razumjevanja za sve te izmučene ljude, životnim, posebice političkim manipulacijama i surovostima, koji jedva sastavljaju kraj s krajem, više gladuju nego što su siti i oni i njihove porodice…

Ali ne mogu shvatiti da ti gladni, obespravljeni ljudi, od kojih su mnogi bukvalno na ulici, bez posla, kuće i kućišta uporno flagelantski sami sebe bičuju glasajući iz godine u godinu za iste one vlastodršce koji su ih ostavili bez korice kruha, bez posla i ikakvih sredstava za život.

Jer, preživljavanje nije život. Nije mi namjera da huškam na nemire. Ali, jeste mi namjera da u ovom Periskopu kažem otvoreno, jasno i glasno, da smo svi mi objekti u igrama velikih mešetara svjetskog kapitalizma, koji je drugi naziv za najsurovije pljačke…

Ne plediram ni za  nove socijalne revolucije, ali hoću kazati i do neba kriknuti da demokratskim sredstvima treba rušiti one koji svakodnevno u ime tobožnjeg naciona potkradaju one koji su im povjerili vlast u državama u kojima ti, nažalost objekti, žive, gubeći i ono malo subjektiviteta, dakle ono malo ljudskosti što im je preostalo.

Dogorjelo je do nokata. Pritjerani smo uza zid.

Ne dozvolimo da nas kapitalistička banda i dalje pretvara u objekte svojih pljačkaških pohoda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo