Povežite se sa nama

PERISKOP

Izdana istina

Objavljeno prije

na

O planetarnoj tragediji Srebrenice snimljene su do danas brojne filmske, televizijske, radijske i ine reportaže, nadahnuti i manje nadahnuti, komemorativni i manje komemorativni zapisi, ali dokumentarni film Srebrenica – izdani grad, autora Ole Flyum i Davida Hebditcha, koji kruži posljednjih godina ne samo Bosnom i Hercegovinom, već i regionom, zaslužuje ozbiljniju pozornost, prije svega u kontekstu njegovog evidentnog zloupotrebljavanja u svrhu negiranja temeljnih činjenica o genocidnom karakteru dejstava u Srebrenici, o karakteru žrtava i žrtvovanju jednog grada, a onda posebno zbog autora i sudionika u ovom doslovno sramnom sineastičkom čudu.

Od prvih tonova glazbe koja je potpuno neodgovarajuća za tragičku i lamentoznu atmosferu koju mora određivati neviđen pokolj nesrpskog stanovništva u Srebrenici, preko falsificiranih svjedočenja osoba, za koje se vidi unutar svakog kadra ovoga filma da su ili instruirani šta će govoriti, ili govore potpuno naučene rečenice bez ikakve prirodnosti, što dokumentarna suština filma ne dopušta, do jasne tendencioznost autora i voditelja kroz film, koji u prividno ležernoj formi izriču toliku količinu lažnih iskaza, drugi dio filma gledatelju koji ima imalo etosa u sebi je gotovo nemoguće gledati. Film je napravljen da izokrene činjenice, da istinu stavi u drugi plan, a da dejstva srbočetničkog agresora do te mjere stavi u kontekst pozitivnosti i neskrivenom navijačkom energijom pokuša promijeniti karakter tragičnih događaja u Srebrenici.

Posebno je tragikomičan lik bh. novinara koji vodi istraživačku pustolovinu kroz srebreničku tragediju. Taj novinar, koji ni ne zaslužuje da mu se pomene ime, otvoreno se stavio u funkciju potiranja činjenica o fašistoidnoj, genocidnoj akciji i nestanku hiljada nevinih bosanskih muslimana u Srebrenici.

Ocjenjivati ovaj film estetskim kriterijima besmisleno je. On nije niti pravljen iz razloga estetike. To je najgori oblik instrumentalizacije novinarskog posla, koji je za trenutak donio apsolutni trjumf laži nad istinom…

Sigurno je jedno: autori ovoga filma bogato su nadahnuti srbočetničkom ideologijom, a nagrađeni i finansirani iz centara fašističke moći izvan Bosne i Hercegovine.

Posebno je sramna činjenica da se neuvjerljivim prizorima i još neuvjerljivijim takozvanim svjedočenjima i iskazima preživjelih obmanjuje gledateljstvo šireg regiona, posebno u zemljama čije su vojne i paravojne formacije imale protagonističku ulogu u masakriranju najbolje i najpotentnije populacije ovoga nesretnog bh. grada.

Trudeći se da budu na nivou zadatka koji su im dale obavještajne službe država agresora na Bosnu i Hercegovinu, i redatelj i novinar u ovom filmu iznevjeravaju tri komponente potrebne za etičku vertikalu svakog dokumentarnog sineastičkog ostvarenja. To su: istina, pravednost u odnosu prema snimljenom materijalu i konačno, objektivnost, koja podrazumijeva da se čuju i vide istine, a ne frizirani, lažni iskazi, posebno ne naivno snimljeni i do kraja iskonstruirani snimci koji nemaju nikakvu autentičnost i koji pokazuju da su autori filma bili bogato logisticirani od strane vojnih struktura agresora, jer je film napravljen tako da svakom profesionalcu pokazuje količinu laži kojom je ne samo pravljen, nego u postprodukciji obogaćivan.

Ovo je najasramnije svjedočenje o genocidu u Srebrenici! Ovo nedjelo nečasnih ljudi, kojima je profesija na posljednjem mjestu, a ideologija trijumfira iz svakog njihovog gesta, u svakoj demokratski kapacitiranoj državi bilo bi zabranjeno, a dvojicom autora, novinarom i redateljem, trebali bi se što hitnije pozabaviti istražni i sudski organi, prije svega Bosne i Hercegovine, ali i država u kojima se pod auspicijom tamošnje politike ovaj sramni film podmeće kao jedino svjedočanstvo šta se zapravo zbilo u Srebrenici.

U Srebrenici se desio planetarni zločin genocida. O tome postoje brojni audio-video i drugi dokazi, na čijem temelju su, kao i na iskazima brojnih tragičnih svjedoka srebreničkog užasa, donesene relevantne sudske presude Haaškog tribunala za genocid. I sam Haaški tribunal morao bi reagirati na ovaj film, jer on negira i presude ovog tribunala.

Ali, začuđuje šutnja novinarskih udruženja u Bosni i Hercegovini, a ćutanje glavnog tužioca Tužilaštva BiH, Gorana Salihovića, kada je u pitanju ovaj film, je zapanjujuća. On je bio prvi pozvan da hitno zabrani prikazivanje ovog filma u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, znam da se poput kukavičijeg jajeta ovo ostvarenje podmeće i građanima Crne Gore kao istina (???) o genocidu u Srebrenici. Mislim da bi s obzirom na poznate odluke Haaškog tribunala, ovaj uradak u toj državi trebao biti na stubu srama.

Želim vjerovati da su građani Crne Gore ipak postali imuni na bezbroj puta u javnosti viđen pokušaj realizacije Gebelsove teorije da deset puta ponovljena laž postaje istina, te da će ovaj uradak završiti na smetljištu istorije, kojem i pripada.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Razgovori koji hrabre

Objavljeno prije

na

Objavio:

U vremenu opštih rezignacija, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua koja pokazuju da humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom zloslutnom vremenu. Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva

 

U doba opšte nesigurnosti, u kojem pošast korone ne da snu na oči, bar svjesnijem dijelu svjetske populacije, opšti je tonus, osjećanje svakog pojedinca, palo u ponore duboke rezignacije i tuge. Jednostavno, ne možemo, ako iole racionalno razmišljamo, prihvatiti zdravo za gotovo da smo kao generacija žrtvovani.

Ko je taj svjetski moćnik drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnog rezoniranja koji može zaustaviti pandemiju, koliko treba proći vremena i koliko još oboljelih i umrlih dok se nađe vakcina i lijek za KOVID 19? Sve su to pitanja koja u ovom trenutku život znače…

U vremenu  opštih rezignacija, na šta se nadovezuju razočarenja i svakodnevni primjeri neodgovornih, nepotističkih, potkupljivih i gramzivih ovdašnjih političara, koji nacionalizam koriste za kreiranje ambijenata vlastitih pljačkaških ambicija, teško je u sivoj svakodnevici prepoznati tragove drugačijeg, ljudskijeg, pozitivnijeg rezoniranja i djelovanja…

Jednu večer koju sam posvetio pregledu aktualnih televizijskih programa, imao sam zadovoljstvo vidjeti dva TV intervjua dijametralno suprotna svemu što nas okružuje, koja pokazuju da ljudskost, humani pristup stvarnosti i fenomenima našeg doba mogu egzistirati i u ovom našem nesretnom i najčešće zloslutnom vremenu.

Na beogradskom kanalu N1 televizije i na sarajevskoj Face TV intervjue su dali vladika Grigorije i književnik Džemaludin Latić.

Grigorije (Durić) je govorio o događanjima na beogradskim ulicama i trgovima, kao i o osudama vrhova srpsko-pravoslavne crkve nekih njegovih javnih istupa. Razborit, u dobrom dijelu narodnosno, a nimalo populistički i povlađujući način mišljenja i govora vladike diseldorfskog Griogorija osvjetlio je događanje naroda u srbijanskoj prestonici na autentičan način, respektujući kao vrhovni princip pravdoljublje i temeljno čovjekoljublje. To kako je vladika Grigorije govorio o mladim ljudima u beogradskim događanjima, o vlastitim iskustvima nekadašnjeg sudjelovanja u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, zaslužuje ozbiljnu politološku i sociološku procjenu, a njegovi uvidi u stvarnost koju živimo su draguljno vrijedni u odnosu na površne, najčešće neutemeljene stavove i političara, ali i političkih analitičara kod nas.

Pjesnik, dramatičar i zoon politikon Džemaludin Latić, opet je, u sjajno vođenom intervjuu od strane vlasnika i prvog čovjeka Face TV Senada Hadžifejzovića, stavio u fine, povijesno fundirane kontekste pojavnost Stake Skenderove i planetarni zločin počinjen u Srebrenici nad tamošnjim nevinim bošnjačkim življem…

Latić je književno moćno komparirao našu tragičnu stvarnost i vremena nekih vertikala ljudskosti, kakva je nesumnjivo bila Staka Skenderova, prva javno angažirana žena među sarajevskim i bh. Srbima.

Kroz Latićev interpretni zaplet i rasplet oživjela je i kao lik iz sarajevske kulturne povijesti, ali i kao simbol onog najljudskijeg i u krajnjem rezonu najmoćnijeg, što u historiji BiH i Srba, kao jednog od njenih naroda, možemo prepoznati u zrcalenju i asocijacijama na našu suvremenost.

Oba intervjua, svaki na svoj način, vraćaju povjerenje u intelektualnu moć na našim prostorima, moćna promišljanja koja vode harmonizaciji našeg svakodnevlja, ali poglavito naše historije s evropskim modelima promišljanja svijeta i našeg prisustva u njemu.

Nade ima, pogotovo sa intelektualnim i moralnim stavovima poput onih kakvim su me te večeri  počastili u svojim TV nastupima, koji na svaki način hrabre, vladika Grigorije i Džemaludin Latić, profesor Fakulteta islamskih nauka iz Sarajeva!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Harijeve vile i vilenjaci

Objavljeno prije

na

Objavio:

Umjetnik Hari Ejubović iz Tuzle je, u vrijeme pošasti korone, na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi

 

Likovnog stvaraoca Harija Ejubovića iz Tuzle upoznao sam podrobnije tokom rada na zamamnom teatarskom projektu baziranom na literaturi veličanstvenih Samjuela Beketa Malone umire, Tada. Likovni maštar, ali i scenografski praktičar, realizator kakvog redatelj samo poželjeti može.

Sljedeći naš projekat prekinule su, ugasile su manjkavosti proračuna za kulturu, ali i ova stravična koronska pošast. No, internet spašava stvar.

Umjetnik je na svom postu instalirao cijeli paralelni svijet začudnih čovjekolikih bića, ali i potpuno likovno neobičajeno autentičnih. Između crva i ljudi. Elegantni crvoliki ljudi tvore posve nestvaran svijet u kojem dominira dobrota, smirenost i okrenutost samima sebi… Slikar s tim svojim bićima očito živi svijet, bolji, humaniji od ovoga u kojem smo se svi zatekli, pogotovo ovih koronskih dana provođenih u zaptovima kuća i kojekakvih staništa i pribježišta. U imaginativnoj Ejubovićevoj tankoćutnosti blaga je neka likovna glazba, tonovi čudesnih picikata.

Dok Hari likovno glazbari, pored njega i nas orijaši svijet koji ni počemu nije po mjeri čovjeka. U njegovim bićima stanuje skrivena poezija, čiju poetsku srčiku otkrivati mogu samo oni na čija vrata svake noći dolaze pojci urbanih tišina, spojeni energijom ljubavi i čudesnih snova.

Slikarstvo je to tankoćutnosti koja je zaronjena u vilinsku logiku življenja, u kojoj dominira ljubavni poj sličan onom koji samo slavuji gaje u maju, kad iz njih šikne ljubavna energija i eros kakav druga bića nemaju.

Hari se preselio među ta svoja čudesna bića dodajući im likovnom lingvom-čarobnicom dijelove onih srcolikih pokretača iz kojih izlaze samo ljubav i čisto čovjekoljublje. Slikar je do te mjere ušao u sfere paralelnih svjetova da ga naš realni svijet samo opterećuje.

Ljepota življenja među njegovim vilama i vilenjacima postala je za slikara i scenografa modus vivendi. On stvara poput starih majstora, toliko nježno i toliko čovjeku blisko da nemam prave riječi da iskažem treptaje njegove likovne duše.

Ali dâ se iskazati nešto drugo, daleko manje alkemijsko. To je slikarovo uzorno školovanje u svim disciplinama likovnosti, kako u crtežu, jednako ili jednakije u grafici, a nekoj čudnoj liht nijansi boje svakako sam u svakom trenutku spreman skinuti svoje krležijansko pokrivalo i saget do zemlje ostati dugo, dugo.

Ejubovićevo slikarstvo ima rijetku mjeru estetske gracilnosti. Njegova estetska moć je u lahorastom potezu olovke, pera, kista ili dječije drvene bojanke. Slikarstvo je to dubokog respekta prema prohujalim epohama, ali jednako suvremeno u čudesnoj ćutnji tragičnog vremena koje zajedno sa Ejubovićem proživljavamo.

Vraćajući se njegovom slikarstvu, grafici, scenografiji, plakatu kao da čujem tananu bosansku glazbu, koja ovog umjetnika prati dok jezdi svojim vilinskim svjetovima.

Poetičnim do beskraja!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Vojska je njegova najjača

Objavljeno prije

na

Objavio:

Životni put Velimira Miloševića nosio je sa sobom dane i noći posvete lirskoj strani života kojoj je do posljednjeg daha pripadao… Posljednji omaž njegovoj literaturi koji  je NVO GARIWO  organizovao u Pragu predstavljao je trijumf književnosti, ali i prijateljstva češke, bosansko-hercegovačke i crnogorske književnosti i kulture

 

U Bosni i Hercegovini, svoj prekrivenoj i „zavučenoj“ u zaborav mnogi su književni opusi, iščezli iz fokusa javnosti, iako su imali i te kakvu književnu vrijednost i težinu.

Tako je, nažalost, i sa prebogatim i lirskim močnim djelom Velimira Miloševića Velje , crnogorskog književnika, koji je svoj tvorački zenit doživio u BiH.

Ovaj pisac, u čijoj formalnom biografiji stoji da je pjesnik i književni kritičar, najbolje stranice svoje literalne meštrije ostavio je u briljantnim radijskim emisijama, nekada Radio Sarajeva, kasnije Radija BIH…

Njegov životni put od đačkih domova preko ozbiljne književne karijere i pisca „iz čitanki“ nosio je sa sobom dane i noći posvete lirskoj strani života kojoj je do posljednjeg daha pripadao…

Bio je podjednako virtuozan pjesnik i za odrasle kao i za djecu i mlade… Autor je usvojene, ali nikad muzički dovršene himne BiH…

Pisac je največeg muzičkog hita za sve generacije ( autor muzike Esad Arnautalić) „Djeca su vojska najjača“.

Milošević je tom svojevrsnom himnom svim našim mladostima podigao čudestan pjesnički obelisk.  Lirske pjesme, kao i njegov rodoljubivi opus, sve je to proizišlo iz rijetke pjesničke dobrote, koju je živio cijeloga svog života.

Bio je pisac koji je na veličanstven način doprinio rastu i stasavanju nekoliko specifičnih kulturnih i književnih manifestacija kao što su Bienale jugoslovenskog lutkarstva i Susreti pozorišta lutaka BiH u Bugojnu.

Najbolji interpretator vlastite ali i ubjedljiv scenski recitator, uopšte, uspjevao je, svojim zbirkama posebno onim: Pasternak na Mojmilu i Ovo je Balkan draga da svoje pjesničko umiječe „ukotvi“ među najznačajnije lirske opuse u jugoslavenskim književnostima.

Ipak da nije bilio NVO GARIWO i direktorice ove nevladine udruge Svetlane Broz uspomena na ovog velikog pjesnika, krajnje nepravedno, zgasla bi. Posljednji omaž literaturi Velimira Miloševića koji je GARIWO organizovao u Pragu predstavljao je višestruki trijumf književnosti , ali i prijateljstva češke, bosansko- hercegovačke i crnogorske književnosti i kulture.

Doprinos Miloševića književnom stvaralaštvu tokom agresije na BiH uistinu je golemi biljur u ukupnoj kulturnoj istoriji države BiH

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo