Povežite se sa nama

PERISKOP

Izdana istina

Objavljeno prije

na

O planetarnoj tragediji Srebrenice snimljene su do danas brojne filmske, televizijske, radijske i ine reportaže, nadahnuti i manje nadahnuti, komemorativni i manje komemorativni zapisi, ali dokumentarni film Srebrenica – izdani grad, autora Ole Flyum i Davida Hebditcha, koji kruži posljednjih godina ne samo Bosnom i Hercegovinom, već i regionom, zaslužuje ozbiljniju pozornost, prije svega u kontekstu njegovog evidentnog zloupotrebljavanja u svrhu negiranja temeljnih činjenica o genocidnom karakteru dejstava u Srebrenici, o karakteru žrtava i žrtvovanju jednog grada, a onda posebno zbog autora i sudionika u ovom doslovno sramnom sineastičkom čudu.

Od prvih tonova glazbe koja je potpuno neodgovarajuća za tragičku i lamentoznu atmosferu koju mora određivati neviđen pokolj nesrpskog stanovništva u Srebrenici, preko falsificiranih svjedočenja osoba, za koje se vidi unutar svakog kadra ovoga filma da su ili instruirani šta će govoriti, ili govore potpuno naučene rečenice bez ikakve prirodnosti, što dokumentarna suština filma ne dopušta, do jasne tendencioznost autora i voditelja kroz film, koji u prividno ležernoj formi izriču toliku količinu lažnih iskaza, drugi dio filma gledatelju koji ima imalo etosa u sebi je gotovo nemoguće gledati. Film je napravljen da izokrene činjenice, da istinu stavi u drugi plan, a da dejstva srbočetničkog agresora do te mjere stavi u kontekst pozitivnosti i neskrivenom navijačkom energijom pokuša promijeniti karakter tragičnih događaja u Srebrenici.

Posebno je tragikomičan lik bh. novinara koji vodi istraživačku pustolovinu kroz srebreničku tragediju. Taj novinar, koji ni ne zaslužuje da mu se pomene ime, otvoreno se stavio u funkciju potiranja činjenica o fašistoidnoj, genocidnoj akciji i nestanku hiljada nevinih bosanskih muslimana u Srebrenici.

Ocjenjivati ovaj film estetskim kriterijima besmisleno je. On nije niti pravljen iz razloga estetike. To je najgori oblik instrumentalizacije novinarskog posla, koji je za trenutak donio apsolutni trjumf laži nad istinom…

Sigurno je jedno: autori ovoga filma bogato su nadahnuti srbočetničkom ideologijom, a nagrađeni i finansirani iz centara fašističke moći izvan Bosne i Hercegovine.

Posebno je sramna činjenica da se neuvjerljivim prizorima i još neuvjerljivijim takozvanim svjedočenjima i iskazima preživjelih obmanjuje gledateljstvo šireg regiona, posebno u zemljama čije su vojne i paravojne formacije imale protagonističku ulogu u masakriranju najbolje i najpotentnije populacije ovoga nesretnog bh. grada.

Trudeći se da budu na nivou zadatka koji su im dale obavještajne službe država agresora na Bosnu i Hercegovinu, i redatelj i novinar u ovom filmu iznevjeravaju tri komponente potrebne za etičku vertikalu svakog dokumentarnog sineastičkog ostvarenja. To su: istina, pravednost u odnosu prema snimljenom materijalu i konačno, objektivnost, koja podrazumijeva da se čuju i vide istine, a ne frizirani, lažni iskazi, posebno ne naivno snimljeni i do kraja iskonstruirani snimci koji nemaju nikakvu autentičnost i koji pokazuju da su autori filma bili bogato logisticirani od strane vojnih struktura agresora, jer je film napravljen tako da svakom profesionalcu pokazuje količinu laži kojom je ne samo pravljen, nego u postprodukciji obogaćivan.

Ovo je najasramnije svjedočenje o genocidu u Srebrenici! Ovo nedjelo nečasnih ljudi, kojima je profesija na posljednjem mjestu, a ideologija trijumfira iz svakog njihovog gesta, u svakoj demokratski kapacitiranoj državi bilo bi zabranjeno, a dvojicom autora, novinarom i redateljem, trebali bi se što hitnije pozabaviti istražni i sudski organi, prije svega Bosne i Hercegovine, ali i država u kojima se pod auspicijom tamošnje politike ovaj sramni film podmeće kao jedino svjedočanstvo šta se zapravo zbilo u Srebrenici.

U Srebrenici se desio planetarni zločin genocida. O tome postoje brojni audio-video i drugi dokazi, na čijem temelju su, kao i na iskazima brojnih tragičnih svjedoka srebreničkog užasa, donesene relevantne sudske presude Haaškog tribunala za genocid. I sam Haaški tribunal morao bi reagirati na ovaj film, jer on negira i presude ovog tribunala.

Ali, začuđuje šutnja novinarskih udruženja u Bosni i Hercegovini, a ćutanje glavnog tužioca Tužilaštva BiH, Gorana Salihovića, kada je u pitanju ovaj film, je zapanjujuća. On je bio prvi pozvan da hitno zabrani prikazivanje ovog filma u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, znam da se poput kukavičijeg jajeta ovo ostvarenje podmeće i građanima Crne Gore kao istina (???) o genocidu u Srebrenici. Mislim da bi s obzirom na poznate odluke Haaškog tribunala, ovaj uradak u toj državi trebao biti na stubu srama.

Želim vjerovati da su građani Crne Gore ipak postali imuni na bezbroj puta u javnosti viđen pokušaj realizacije Gebelsove teorije da deset puta ponovljena laž postaje istina, te da će ovaj uradak završiti na smetljištu istorije, kojem i pripada.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Tri slike s Ivicom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Grbavicu je obavila tuga, ali i sve stadione u BiH i na teritoriji Jugoslavije.Oči je zanavijek sklopio naš Švabo, naš Štraus, najbolji matematičar među fudbalerima i najbolji fudbaler među matematičarima. Mirno spavaj Švabo. Bio si i ostao pojam veličine u svakom pogledu

 

Slika prva

Događaj iz Slovenjskih Konjica. Na pripremama sam prve momčadi fudbalskog kluba Željezničar iz Sarajeva kao dopredsjednik kluba i glasnogovornik. Trener je Amar Osim. Radi se o trofejnoj generaciji, koja je u nizu osvajala bh fudbalske šampionate i kupove…

Odličan organizator, generalni sekretar kluba u to doba, a inače i sam, svojedobno, prvotimac popularnog Želje, Brković, precizno je sve organizirao, pa tako i dolazak najveće legende Želje svih vremena.

Popularni Švabo stigao je u Konjice iz Graca. Ostali smo u razgovorima dugo u noć, tačnije dočekali smo zoru. Nespornim autoritetom Ivica je svakoj temi nametao odgovarajući ton, nije dopuštao nikome da govori netačnosti niti o pojedinim nogometašima, niti o pojedinim sportskim događajima. A udaljiti se od stola dok za njim sjedi Štraus sa Grbavice bilo je krajnje nepristojno.

Ivica Osim je preciznošću vrsnog matematičara analizirao i sportske, ali i političke događaje…

Slika druga

Bio je redoviti posjetitelj operne produkcije Narodnog pozorišta Sarajevo, uvijek elegantan u besprijekornom tamnom odijelu, u pratnji vjerne mu i požrtvovane supruge Asje. Bio je i te noći u gledalištu Kuće na Obali. Po završetku predstave koju je režirao Vlado Štefančić sišli smo nas trojica u popularni podrumski kafe Narodnog pozorišta. Osim je rijetko pronicljivo analizirao neposredno gledanu predstavu.

Potom je raspoloženi Švabo ispričao kako je, a već tada je nosio dres prve momčadi Željezničara, skakao na vagone voza koji je išao iznad stadiona Grbavica i sa svojom ,,maltarskom“ družinom (Malta je dio Sarajeva) izbacivao drva, koja je onda sarajevska sirotinja skupljala kao najdragocjeniji dar za svoje peći i šporete. I još, veli tada Osim: ,,Bili smo ljuti na mašinovođu kad bi naglo ubrzao…” Ta slika Osimove solidarnosti govori sve…

Slika treća

Skupljeni u skloništu u Sarajevu, još nenaviknuti na granate i snajpere, slušamo vijesti. Iz Beograda javljaju da je trener FK Partizan Ivica Osim na pres konferenciji zahvalio Partizanu, sa kojim je osvojio i Kup Jugoslavije i kazao nezaboravnu rečenicu „da ne može više ostati u Beogradu jer je rat u njegovom Sarajevu i njegovoj Bosni i Hercegovini!”

Ove tri slike za mene osobno oslikavaju ljudsku uspravnost Ivice Osima, velikog fudbalera, matematički proračunatog stratega, dogradonačelnika Sarajeva, tvorca evropskog Šturma, selektora Jugoslavije i Japana.

Grbavicu je obavila tuga, ali i sve stadione u BiH i na teritoriji Jugoslavije.

Oči je zanavijek sklopio naš Švabo, naš Štraus, najbolji matematičar među fudbalerima i najbolji fudbaler među matematičarima.

Mirno spavaj Švabo. Bio si i ostao pojam veličine u svakom pogledu.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Životopis žene uzdignute glave

Objavljeno prije

na

Objavio:

Židovka, rođena u Mađarskoj, djetinjstvo provela u Sarajevu, ilegalka, skojevka, partizanka, golootočanka, urednica u „Vijesniku”, Eva je Grlić u ustaškim pogromima izgubila prvog supruga, a njen drugi muž, znameniti filozof, profesor estetike zagrebačkog sveučilišta, bio je, kao i ona, zatočenik Golog Otoka. Ova hrabra žena, inače majka dvoje djece – sin Rajko vrsni  režiser, kćerka sveučilišna profesorica – smogla je  snage da oluje svoga života opiše na stranicama knjige „Sjećanja i neobjavljene priče“

 

Iako nije uobičajeno da u Periskopu pišem recenzentsku bilješku o nekoj knjizi, ovog puta motiviran sam napisati da bih skrenuo pozornost na neobičan životopis, pogotovo u ovim našim vremenima kada većina ljudi kalkulirajući ide kroz život povijene kralježnice.

Žurnalist Eva Grlić spada u onu manju skupinu osoba što ih gorak i najvećim dijelom iznimno tegoban život nije uspio natjerati da kleknu i mole, da se ponižavaju ili da na bilo koji nečastan način prelaze etape svoga življenja.

Židovka, rođena u Mađarskoj, koja je djetinjstvo provela u negdanjem Sarajevu, ilegalka i skojevka, partizanka, golootočanka, urednica u zagrebačkom „Vijesniku“, Eva Grlić je  u ustaškim pogromima izgubila prvog supruga, a njen drugi muž, znameniti filozof i profesor estetike zagrebačkog sveučilišta bio je, kao i ona, zatočenik Golog Otoka…

Unatoč svakovrsnim šikaniranjima i nanesenim bolima i uvredama, ova je hrabra žena, inače majka dvoje djece, od kojih je sin Rajko vrsni filmski režiser, a kćerka sveučilišna profesorica, smogla snage da sve oluje svoga života opiše na stranicama knjige Sjećanja i neobjavljene priče.

Sad stižemo do jedog od značajnih motiva za objavljivanje ovoga teksta…

Veoma mali, gotovo nepostojeći broj izdavača, danas ima hrabrosti izdavati knjige poput ove. Ali, odvažni i svjesni ljudi, na nesreću malobrojni, postoje i u našem dobu. Dragan Stojković sa svojom izdavačkom kućom Most art Jugoslavija izdaje iznimno intrigantnu literaturu, svjesno se kloneći bilo kakvog komercijalnog rezona. Otmen duhom, Stojković bira knjige koje će objaviti po svojim visokim moralnim, etičkim, sociološkim, antropološkim i istorijskim kriterijuma i time ne dozvoljava da Srbija ostane uskraćena za bisere istine o nama samima. Suočavanje s prošlošću, ono što čitava država i njen aparat ne želi započeti više od trideset godina, Stojković, kao izdavač, svojim odabirom objavljenih knjiga kontinuirano čini u istom tom periodu. Tako je čitateljstvu priredio i ovu „gozbu“ štampajući životopis Grlićeve. I ne samo životopis, koji zaprema prvi dio knjige, nego i nekoliko priča, koje je Grlićeva vrlo nadahnuto napisala, opet koristeći svoja sjećanja, a dokazujući da vješto barata i literarnošću, koja u ovom pasažu knjige izrazito dominira. Početak i kraj knjige Grlićeva posvećuje gradu Sarajevu donoseći svoja sjećanja na djetinjstvo, a potom, na period međuraća i poraća. Jarke su njene asocijacije, ali i temeljite slike uspomena na Židove Sarajeva. Dominantnim se ipak doima prikaz obiteljskih prilika.

Grlićeva markantno portretira supruga, filozofa Danka Grlića i njihovu ljubav potvrđivanu u surovim godinama siromaštva. Rijetko lucidna zapažanja daje o „korčulanskoj“ školi te njenim protagonistima.

Da je napisala samo priče o nekoliko svojih prijateljica i njihovim sudbinama, bio bih osupnut načinom kako iz dokumentaog iznimno vješto prelazi u sloj imaginacijskog i meditativnog.

Kada netko ima snage, ipak u svojim poznim godinama tako moćno svjedočiti o praktično tri epohe svoga života, bez bonaca, stalno u olujnim vihorovima, onda je to ravno podvižništvu. Eva Grlić ovom knjigom to čini dignitetno, na način da istinom potire mnoge izmišljotine i laži.

U tom smislu njen objektivizam i neostrašćenost, mirni tok pogleda na paklenske golootočke muke, odraz je rijetke samosvjesti i sigurnosti u istine koje donosi na svjetlost dana.

Ovo je knjiga žene visoko uzdignute glave, koju život nije mazio već šibao na najsurovije načine, a koja je svemu prkosila ponekad i nevjerojatnom vedrinom.

Knjiga na ponos malom – a velikom izdavaču iz Zemuna!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Mara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moj drug iz mostarskog djetinjstva Enver Marić, golman koji je odbranio penal Gerdu Mileru. Nijaz Dizdraević, poznati političar, tadašnji predsjednik Centralnog komiteta SK BiH. Predstava Braća Karamazovi u mojoj režiji u Jajcu. I jedno sjećanje

 

Bilo je ljeto.

Vrijeme Pozorišnih igara BiH u Jajcu, prva nedjelja juna. Doputovao sam u grad na Plivi, AVNOJ-evsko Jajce sa ansamblom predstave Braća Karamazovi Dostojevskog, u adaptaciji Evalda Šorma, u mojoj režiji.

Ansambl je bio Narodnog pozorišta Zenica, predvođen Nenadom Inđićem i Nedom Arnerić, kao gošćom, s fenomenalnom scenografijom Radovana Marušića.

Prošetao sam kraljevskim Jajcem u društvu dragog mi glumca i prijatelja Predraga Jokanovića Jute. Zaputili smo se u posjetu tamošnjim franjevcima i njihovom samostanu… Nasred ulice iznenađenje! Zaustavlja se automobil. Izlazi poznato lice, a prijatelj iz mostarskog djetinjstva Enver Marić Mara, trećina nekada čuvenog, nikad zaboravljenog Veležovog trija BE EM VE. U susret mi širokog osmjeha hita vratar koji je između ostalih odbranio jedanaesterac strašnom Mileru, njemačkom golgeteru. Otkud moj Mara u, tih dana, bh teatarskoj prestonici!?

I tek tada saznah, došao je legendarni nogometaš, donedavni trener golmana Herte, samo zbog podrške festivalskom nastupu moje zeničke postavke karamazovštine, došao da mi poželi uspjeh, da se družimo uz Plivu, da se prisjećamo naših mostarskih nezaborava.

Na ulazu u hotel Turist eto ti meni nove potpore… Nije šala, poslije golmana jugoslavenske nogometne reprezentacije stigao je i dr Nijaz Duraković, tadašnji predsjednik Centralnog komiteta SK BiH.

Šta ću drugo, okupim ansambl predstave pa im kažem: „Ne šalite se, znate li vi tko će vas sve podržati na ovom festivalskom nastupu…“

Mara se otisnuo, kao svaki strastveni ribič, na Plivu, Nijaza raznijeli njegovi stranački sljedbenici, a ja na probu…

Naveče obojica uglednika u prvom redu tamošnjeg doma kulture… I dok su Jajčani i mogli očekivati Nijaza, kojem nije bilo neuobičajeno prisustvo kulturnim manifestacijama, ali otkud reprezentativac u gledalištu te festivalske noći?!

Predstava je protekla u izvedbenoj perfekciji.

I ne samo to. Ta noć i moji prijatelji bili su mi sretne ruke, predstava je proglašena najboljom, a festivalska priznanja pripala su scenografu Radovanu Marušiću, Nedi Arnerić za izvanredno tumačenje zahtjevne uloge Grušnjke i meni za režiju predstave.

Dugo u noć slavili smo ovaj dragocjeni festivalski trijumf.

Jutro smo dočekali na terasi hotela Turist.

Dok sam Envera Marića, koji ovih dana obilježava sedamdeset četiri godine života, ispraćao u rodni nam Mostar, ne bez goleme radosti doviknuo sam mu: „Hvala Mara, tvoje prisustvo bilo je talično, ova posjeta Jajcu vrijedila ti je koliko i odbranjen penal velikom njemačkom golgeteru Gerdu Mileru!

Sjećanja, nezaboravi, koji i te kako imponiraju!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo