Povežite se sa nama

PERISKOP

Izdana istina

Objavljeno prije

na

O planetarnoj tragediji Srebrenice snimljene su do danas brojne filmske, televizijske, radijske i ine reportaže, nadahnuti i manje nadahnuti, komemorativni i manje komemorativni zapisi, ali dokumentarni film Srebrenica – izdani grad, autora Ole Flyum i Davida Hebditcha, koji kruži posljednjih godina ne samo Bosnom i Hercegovinom, već i regionom, zaslužuje ozbiljniju pozornost, prije svega u kontekstu njegovog evidentnog zloupotrebljavanja u svrhu negiranja temeljnih činjenica o genocidnom karakteru dejstava u Srebrenici, o karakteru žrtava i žrtvovanju jednog grada, a onda posebno zbog autora i sudionika u ovom doslovno sramnom sineastičkom čudu.

Od prvih tonova glazbe koja je potpuno neodgovarajuća za tragičku i lamentoznu atmosferu koju mora određivati neviđen pokolj nesrpskog stanovništva u Srebrenici, preko falsificiranih svjedočenja osoba, za koje se vidi unutar svakog kadra ovoga filma da su ili instruirani šta će govoriti, ili govore potpuno naučene rečenice bez ikakve prirodnosti, što dokumentarna suština filma ne dopušta, do jasne tendencioznost autora i voditelja kroz film, koji u prividno ležernoj formi izriču toliku količinu lažnih iskaza, drugi dio filma gledatelju koji ima imalo etosa u sebi je gotovo nemoguće gledati. Film je napravljen da izokrene činjenice, da istinu stavi u drugi plan, a da dejstva srbočetničkog agresora do te mjere stavi u kontekst pozitivnosti i neskrivenom navijačkom energijom pokuša promijeniti karakter tragičnih događaja u Srebrenici.

Posebno je tragikomičan lik bh. novinara koji vodi istraživačku pustolovinu kroz srebreničku tragediju. Taj novinar, koji ni ne zaslužuje da mu se pomene ime, otvoreno se stavio u funkciju potiranja činjenica o fašistoidnoj, genocidnoj akciji i nestanku hiljada nevinih bosanskih muslimana u Srebrenici.

Ocjenjivati ovaj film estetskim kriterijima besmisleno je. On nije niti pravljen iz razloga estetike. To je najgori oblik instrumentalizacije novinarskog posla, koji je za trenutak donio apsolutni trjumf laži nad istinom…

Sigurno je jedno: autori ovoga filma bogato su nadahnuti srbočetničkom ideologijom, a nagrađeni i finansirani iz centara fašističke moći izvan Bosne i Hercegovine.

Posebno je sramna činjenica da se neuvjerljivim prizorima i još neuvjerljivijim takozvanim svjedočenjima i iskazima preživjelih obmanjuje gledateljstvo šireg regiona, posebno u zemljama čije su vojne i paravojne formacije imale protagonističku ulogu u masakriranju najbolje i najpotentnije populacije ovoga nesretnog bh. grada.

Trudeći se da budu na nivou zadatka koji su im dale obavještajne službe država agresora na Bosnu i Hercegovinu, i redatelj i novinar u ovom filmu iznevjeravaju tri komponente potrebne za etičku vertikalu svakog dokumentarnog sineastičkog ostvarenja. To su: istina, pravednost u odnosu prema snimljenom materijalu i konačno, objektivnost, koja podrazumijeva da se čuju i vide istine, a ne frizirani, lažni iskazi, posebno ne naivno snimljeni i do kraja iskonstruirani snimci koji nemaju nikakvu autentičnost i koji pokazuju da su autori filma bili bogato logisticirani od strane vojnih struktura agresora, jer je film napravljen tako da svakom profesionalcu pokazuje količinu laži kojom je ne samo pravljen, nego u postprodukciji obogaćivan.

Ovo je najasramnije svjedočenje o genocidu u Srebrenici! Ovo nedjelo nečasnih ljudi, kojima je profesija na posljednjem mjestu, a ideologija trijumfira iz svakog njihovog gesta, u svakoj demokratski kapacitiranoj državi bilo bi zabranjeno, a dvojicom autora, novinarom i redateljem, trebali bi se što hitnije pozabaviti istražni i sudski organi, prije svega Bosne i Hercegovine, ali i država u kojima se pod auspicijom tamošnje politike ovaj sramni film podmeće kao jedino svjedočanstvo šta se zapravo zbilo u Srebrenici.

U Srebrenici se desio planetarni zločin genocida. O tome postoje brojni audio-video i drugi dokazi, na čijem temelju su, kao i na iskazima brojnih tragičnih svjedoka srebreničkog užasa, donesene relevantne sudske presude Haaškog tribunala za genocid. I sam Haaški tribunal morao bi reagirati na ovaj film, jer on negira i presude ovog tribunala.

Ali, začuđuje šutnja novinarskih udruženja u Bosni i Hercegovini, a ćutanje glavnog tužioca Tužilaštva BiH, Gorana Salihovića, kada je u pitanju ovaj film, je zapanjujuća. On je bio prvi pozvan da hitno zabrani prikazivanje ovog filma u Bosni i Hercegovini.

Nažalost, znam da se poput kukavičijeg jajeta ovo ostvarenje podmeće i građanima Crne Gore kao istina (???) o genocidu u Srebrenici. Mislim da bi s obzirom na poznate odluke Haaškog tribunala, ovaj uradak u toj državi trebao biti na stubu srama.

Želim vjerovati da su građani Crne Gore ipak postali imuni na bezbroj puta u javnosti viđen pokušaj realizacije Gebelsove teorije da deset puta ponovljena laž postaje istina, te da će ovaj uradak završiti na smetljištu istorije, kojem i pripada.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nijemi pred tradicijom

Objavljeno prije

na

Objavio:

Okamenjenost u tradicionalnim šemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika, i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje

 

Pogledao sam program ovogodišnjih Šantićevih večeri poezije. Kao rođeni Mostarac, kao čovjek koji je dobar dio godina proveo u negdanjem čarobnom Mostaru, bio sam iznimno tužan. Jer poštovanje blistave književne i umjetničke tradicije grada na Neretvi i Radobolji ne znači idolopoklonstvo prema toj istoj tradiciji već njenu nadgradnju, njenu suvremenu refleksiju… Toga nažalost nema ni u naznakama u programu ovogodišnje manifestacije, niti u programima godina koje smo „odživjeli”.

Zboriti danas o književnom monumentu Alekse Šantića, u najmanju ruku je neukusno „prežvakavajući” manje ili više uspjele osvrte i kritike o najvećem pjesniku Mostara i Hercegovine. To je i svojevrsna negacija Aleksine pjesničke izvrsnosti. Šantić je u svome dobu bio profet koji je daleko vidio i koji ni sam nije robovao tradiciji. Dapače, i kao pjesnik, ali i kao zborovođa Gusala stalno je promicao avangardni pristup umjetničkom životu u svome Mostaru. Toga očito nisu svjesni naivni apologeti njegovoga djela rodnom mu gradu. Ubijeđen sam da je živ, i sam bi Aleksa rastvorio dveri Šantićevih večeri i za djelo internacionalno najpotvrđenijeg mostarskog književnika Predraga Matvejevića, za Aleksinog suvremenika Svetozara Ćorovića, za suvremenika našega sa apatridskom nimalo sretnom sudbom i londonskom adresom Milenka Mišu Marića, pa za pjesnika neponovljivih Mostarskih kiša akademika Peru Zupca…

Mogao bih ovako nabrajati unedogled… Jer kada će se ova manifestacija „sjetiti” velikog Ilije Jakovljevića, nendmašnog nakladnika Ihsana Ice Mutevelića, velikih redatelja i glumaca koji su teatarski sjajno imaginirali Šantićev svijet. Nevjerojatna je ta mostarska književna tradicija i izdavaštvo (Pher i Kisić don Miličevć). Bez ikakve ambicije da kritiziram, imam potrebu ponovno ukazivati da okamenjenost u tradicionalnim shemama neće donijeti čestitu revalorizaciju Šantićevog književnog svijeta, a ponajmanje atraktivnost programskih sadržaja. Šantić je bio pjesnik cijelog Mostara, vizionar zajedničkog života, a to što se njime danas bave ljudi suženih vidika i isključivo jednoj nacionalnoj komponenti okrenutih postupaka, krupno je ne samo kulturno, već i političko pitanje. Kao što su moji i don Miličevi i Ivan Frano Jukić, ništa manje nisu Hamza Humo i stari pjesnici što su stvarali na arapskom jeziku.

Na tradiciju i suvremenost treba gledati širinom Aleksinih dalekozornih pogleda.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Diplomata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanik i bivše nam zajedničke Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića

 

Oduvijek sam imao osobito poštovanje za posao i angažman ambasadora, ali i drugog diplomatskog osoblja, naročito onih nositelja diplomatskog portfelja koji su u svojim vremenima bili virtuozi ove, nimalo lake i jednostavne profesije… Moji „reperi” za tu uspješnost su bili i Ivo Andrić, pa Miloš Crnjanski, a poglavito Koča Popović, koji je ambasadorskim frakom zamjenio uniformu partizanskog legendarnog komandanta…

Dakako, bilo je i mojih suvremenika, koji su plijenili moju pozornost. S puno razloga bilježim rad prvog poratnog ambasadora Republike Srbije u Bosni i Hercegovini Grujice Spasovića koji je zaorao duboku brazdu prijateljstva i suradnje među narodima i državama.

Međutim, ovaj Periskop posvećujem bosanskohecegovačkom diplomati dr Nerkezu Arifhodžiću, koji je bio veleposlanikom i bivše nam zajedničke domaje Jugoslavije i, naravno, Bosne i Hercegovine. Samo onaj ko pročita Arifhodžićevu knjigu Vapaj agnostika Svemogućem može imati uvide u široku domoljubnu angažiranost dr Arifhodžića…

Sin uglednog akvareliste Fuada Arifhodžića, uglednog sarajevskog antifašiste, nije mogao nego nastaviti očevim stopama čuvanja antifašističkih tekovina u BiH, što mu je samo donosilo „negativn epoene” kod nacionalistički orijentiranih vlasti u Sarajevu.

Ambasador, koji je na početku agresije na BiH fizički branio i čuvao bosanskohercegovačku ambasadu u Tunisu, i danas pokazuje svoj patriotizam i opredijeljenost za BiH utemeljenu na avnojevskim i zavnobihovskim principima. Aktivno protagorajući antifašizam, Nerkez Aifhodžić ne ustaje i od čuvanja i njegovanja usopomena na briljantno akvarelističko pismo svoga oca Fuada Arifhodžića. Zato se nije čuditi da su promociji njegove obimne (800 stotina stranica) knjige Vapaj agnostika Svemogućem nazočili i takvi autoriteti diplomacije na priliku Budimira Lončara i dr Harisa Silajdžića i, naravno dali svoj pozitivan i komplimentaran pravorijek!

Nekez je Arifhodžić za mene simbol ambasadorskog visokog profesionalizma i visoke aristokracje! Pravi istinski diplomat usred današnje i ovakve Bosne i Hercegovine.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Magnetična bjelina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Veliki mostarski slikar Meho Sefić dozvolio je jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”. Posmatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, u svakoj je prilici ostavljao dojam ozbiljnog gospodina. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca

 

U rodnom gradu sam upoznao Mehu Sefića. I ne samo upoznao, veliki mostarski slikar dozvolio je tih godina jednom srednjoškolcu da se s njim druži, dapače insistirao je da budemo „na ti”.

Promatrao sam iz blizine kako nastaju Sefićeve slike iz njegovog najzrelijeg perioda stvaranja. Maestro, kako smo ga svi zvali, kako u kavani, na ulici, jednako u njegovom ateljeu, i u svakoj prilici je ostavljao dojam ozbiljnog gospodina respektabilnog godišta. Bio je to svojevrsni privid. Iza decentne ozbiljnosti skrivao se jedan od najduhovitijih Mostaraca.

Nikada ne mogu i neću zaboraviti Sefićevo humorno „nadigravanje” sa drugim mostarskim slikarom Mustafom Icom Voljevicom. Veli Voljevica: „Hajmo, bolan Meha, popiti koju”. A Sefić će na to ko′ iz topa: „Ono, ne pijem po danu, ali nema smetnje, pustićemo zavjese na prozorima u kafani…”

Sefić je, što malo i današnjih Mostaraca zna, svojedobno bio poznat i kao vrsni izvođač šansona. Čuvena su bila njegova natpjevavanja sa Ivom Robićem u poznatom zagrebčkom RITZ baru…

No, ovaj renesansno talentirani Mostarac ipak je u domenu likovne umjetnosti ostavio briljantno naslijeđe koje povijest umjetnosti tek treba dubinski valorizirati. Alkemija Sefićevog slikarstva sastojala se u neponovljivoj crtačkoj virtuoznosti, nadasve u magnetičnoj bjelini. Sefić je nijansama bijele boje na svojim platnima donosio čudesnu svjetlost Mostara, o kojoj nobelovac Ivo Andrić svjedoči na najpotpuniji i artistički najgracilniji način.

Mi koji pamtimo našega Mehu Sefića, možemo svjedočiti da se veliki slikar mostarske svjetlosti i vedrine i u biranju vlastite garderobe nije odmicao od svoje magnetične bijele boje „u mali milion nijansi”.

Neponovljivi naš Maestro!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo