Povežite se sa nama

Uncategorized

NOVI BREND SVETOG STEFANA I MILOČERA: Bogati zamijenili poznate

Objavljeno prije

na

Vijest da u nekom hotelu na primorju odmaraju prebogati šeici bila bi zanimljiva i od velikog značaja za promociju svake turističke destinacije, Crne Gore pogotovu, ali ne i za turistički kompleks Sveti Stefan-Miločer i njegove zakupce. Novinarski pokušaj dobijanja informacije o tome ko su gosti hotela Miločer koji uživaju u poznatom ljetovalištu u posljednjim danima novembra, tokom pravog Miholjskog ljeta, propao je u startu.

Zaposlenima je zabranjeno davanje bilo kakvih informacija o gostima, njihovom porijeklu i društvenom statusu, za čije odavanje mogu biti kažnjeni uskraćivanjem plate ili otkazom sa posla. Zato svako pitanje na tu temu doživljavaju kao provokaciju, što je nesvojstveno i strano uobičajenom turističkom poslovanju.

Na Kraljičinoj plaži u Miločeru, obasjanoj novembarskim suncem, sam, u tišini mediteranskog zelenila i mora, kupao se i sunčao šeik, bogati gost hotela Vila Miločer, porijeklom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Šeik je u Miločeru pronašao pravi mali raj, pa je zakupio čitav hotel na mjesec dana, za sebe i svoje pratioce, saznaje se nezvanično, takoreći iz druge ruke.

Neimenovani šeik boravi povremeno u Miločeru izvan glavne turističke sezone, kada na raspolaganju ima hotel i malu, Kraljičinu plažu, pride.

Hotel Vila Miločer raspolaže sa osam luksuznih apartmana, šest u samom hotelu, nekadašnjoj ljetnjoj rezidenciji kraljice Marije Karađorđević i dva u vili Queen Marija, pored. Šeik je smješten u vili dok u svakom apartmanu boravi po jedan od njegovih pratilaca. Cijena apartmana iznosi od 750 do 850 eura na dan, sa uključenim doručkom.

U neposrednom zaleđu Kraljičine plaže izgrađen je luksuzni Spa centar sa bazenima, u kome usluge pružaju vrhunski stručnjaci za masažu i akupunkturu, čime je ugođaj u ovom izolovanom ljetovalištu zaokružen.

Hotel Miločer postaje stecište superbogataša čiji je manir da ovaj mali hotel u cjelosti rezervišu za sebe i svoju pratnju. U njemu je redovan gost Taksin Šinavatra, bivši premijer Tajlanda, koji je 2009. postao vlasnik crnogorskog pasoša. U rukama zakupaca, najprije singapurske kompanije Aman Resorts, potom grčkog biznismena Viktora Restisa i na kraju njegovog zemljaka Petrosa Statisa, elitno ljetovalište Sveti Stefan sa Miločerom, uživa status eksteritorije, odnosno privatnog posjeda na Crnogorskom primorju.

Poznato ljetovalište isključeno je iz svih turističkih tokova u Crnoj Gori koji se odnose na marketing, plasiranje turističke ponude na inostranom tržištu, kontakte sa turističkim agencijama.

Nema zvaničnih podataka o tome kakva je struktura gostiju koji tokom turističke sezone borave u gradu-hotelu Sveti Stefan, koji je svoj nekadašnji turistički imidž i vodeću poziciju na svjetskom turističkom tržištu zavrijedio zahvaljujući poznatim i slavnim ličnostima koje su u njemu ljetovale. Njihova imena nisu skrivana od javnosti, svaki gost iz bogate plejade svjetskih državnika, krunisanih glava, glumaca, umjetnika, sportista, ostavljao je svoj pečat u turističkoj istoriji hotela koja je startovala šezdesetih godina prošlog vijeka.

Sada je tome kraj. Ne zna se ko su i odakle dolaze gosti Svetog Stefana i Miločera, ni kakav se poslovno-turistički ambijent u ljetovalištu kreira. Neki od istaktnutih turističkih eksperata iskazuju rezervu prema takvoj poslovnoj politici, iskazanim godišnjim bilansima zakupaca i tajnosti podataka o turističkom prometu u ovom elitnom ljetovalištu. Gosti mogu ostati i neprijavljeni, njihov boravak u Crnoj Gori obavijen je velom tajne, zaštićen od svake vrste kontrole.

Da bogata klijentela posjećuje Crnu Goru može se vidjeti na aerodromu Tivat na primjer, na čijoj su pisti često parkirani mali, privatni avioni. Ali pitanja o tome ko su oni i gdje borave, nailaze kod hotelijera na zavjeru ćutanja.

Hotelski operater turističkog kompleksa Sveti Stefan i Miločer, poznata singapurska kompanija Aman, prepoznat je u svijetu ljetovanja i turizma po maksimi da svojim gostima garantuje mir i privatnost u preko 30 ekskluzivnih destinacija širom svijeta, posebno dizajniranim i opremljenim da takav odmor i obezbijedi. Takvu politiku primjenjuje i u Crnoj Gori, jednoj od četiri evropske destinacije u kojima posluje.

Ko su bili gosti koji su protekle sezone za noć u apartmanima na Svetom Stefanu plaćali 4.500 eura, ostaje brižljivo čuvana poslovna tajna.

Po riječima direktorice prodaje Marine Rađenović, sezona je bila uspješna uz cijene, koje su za crnogorske prilike prilično visoke. Najbrojniji gosti bili su Amerikanci, zatim Britanci i na trećem mjestu državljani Rusije.

Najjeftiniji smještaj u apartmanu za dvoje iznosi 1.000 eura dnevno. Najskuplja je nekadašnja Vila 118, u kojoj smještaj za dvije osobe staje 4.200 eura na dan. Na ovu cijenu dodaje se 10 odsto na ime obavezne napojnice za sve usluge u hotelu, iznos koji se na kraju sezone raspodijeli zaposlenima kao bonus na osnovnu platu.

Cijene se svake godine po malo podižu. Povećanje cijena usluga planira se i za narednu sezonu. Po toj računici jedna noć za dvoje u bivšoj Vili 118 stajaće oko 5.000 eura. Upoređenja radi, najviša cijena dnevnog najma koju je poznata svetostefanska vila dostizala u zlatnom periodu hotela Sveti Stefan, iznosila je od 1.000 do 1.200 američkih dolara.

Hotel Sveti Stefan raspolaže sa 50 apartmana, međutim, glavnina prihoda u ovom skupom ljetovalištu ostvaruje se na posebnim događajima, vjenčanjima, rođendanskim žurkama i sličnim zabavama milionera iz raznih krajeva svijeta.

Samo od trodnevnog rođendanskog slavlja predsjednika ruske naftne kompanije Lukoil Vagita Alekperova, održanog početkom septembra ove godine, hoteli su zaradili preko milion eura, tvrde upućeni.

Ruski milijarder čije bogatstvo Forbs procjenjuje na 10,2 milijardi dolara, zakupio je oba hotela, Sveti Stefan i Miločer na tri dana za proslavu svog 65. rođendana. Zahtijevao je i da sve tri hotelske plaže za to vrijeme budu zatvorene za posjetioce. Dok se on sa gostima baškari na Kraljičinoj plaži, da mu se niko ne kupa na druge dvije. Svi ekstravagantni prohtjevi bogatog gosta bili su ispunjeni.

Miločer se pozicionira kao elitna lokacija za spektakularna vjenčanja. Na nedavnoj vjenčanoj ceremoniji mladog para iz Rusije, bio je angažovan poznati španski tenor Plasido Domingo u čijem su nastupu i glasu na otvorenom, u predivnom ambijentu Miločera i mora, uživali svatovi i rijetki, slučajni posjetioci.

Ređala su se raskošna vjenčanja bogatih Arapa, poznatih selebritija, glumaca, sportista, koja prate spektakularne scenografije postavljene na miločerskim livadama i u zaleđu Kraljičine plaže. Britanski Telegraf uvrstio je Aman Sveti Stefan, kako se ljetovalište zvanično naziva, u 50 najljepših hotela na svijetu za mladence. Takvoj ocjeni sigurno je doprinijela prošlogodišnja svadba najboljeg tenisera svijeta Novaka Đokovića.

Branka PLAMENAC

Komentari

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo