Povežite se sa nama

Uncategorized

DOKTORSKE STUDIJE PLAĆAJU I ASISTENTI: Reket na titulu

Objavljeno prije

na

Skupe doktorske studije odnedavno su nedostižne ne samo za mnoge studente nego i za veliki broj asistenanta na Univerzitetu Crne Gore (UCG). Od ove godine odluka o školarinama prenijeta je u nadležnost Upravnog odbora UCG, kojim predsjedava Duško Bjelica. Prema informacijama Monitora Upravni odbor pokušava da promijeni pravila, tražeći da i asistenti plaćaju polovinu školarine koja je za njih do sada bila besplatna, ukoliko u roku od tri godine ne odbrane doktorsku disertaciju. Dosadašnji prosjek trajanja doktorskih studija je šest godina. Saradnici u nastavi su na fakultetima do sada, zbog posla koji su obavljali na fakultetima, kao i zbog toga što će sticajem akademskih zvanja doprinijeti radu na fakultetu, oslobađani plaćanja.

Kao glavni problem doktorandi, sa kojima je Monitor razgovarao, koji su angažovani kao saradnici na fakultetima, istakli su promjenu pravila doktorskih studija i to da se sada od njih traži da plaćaju pola školarine: ,,Da sam znao da ću plaćati ne bih ni počinjao. To je bio šok za doktorande, posebno što se za taj novac ništa ne dobija”.

Zdravko Krivokapić, rukovodilac novoformiranog Centra za doktorske studije, za Monitor objašnjava da je do usvajanja Pravila doktorskih studija (mart 2015) sve bilo u nadležnosti organizacionih jedinica UCG i često je praksa bila da se asistenti oslobađaju plaćanja školarine.

„Upisna politika treba da se zasniva na školovanju mladih talentovanih istraživača, a socijalni status doktoranda ne smije biti bitan. To su ujedno i Salzburški principi. U skladu sa prosječnom platom u Crnoj Gori i trenutni iznos školarine za doktorske studije, koji je za tehničke fakultete realan, je za većinu doktoranada ograničavajući faktor upisa na doktorske studije”, kaže Krivokapić. On objašnjava da je novim Pravilima doktorskih studija naglasak stavljen na kvalitet i unapređenje doktorskih studija: ,,Kako postoje različiti oblici finansiranja, to treba prevashodno omogućiti školovanja na principu full time angažovanja doktoranada. To je sigurno najbolji pristup”.

A put do odbrane doktorata nije lak ni brz. Na UCG skoro šest godina je prosjek dolaska do doktorata. S drastičnim odstupanjima, pa tako postoji student koji je po novom režimu doktorske studije završio za godinu dana, ali i doktorandi koji okončavaju studije tek nakon 18 godina. ,,Bolonja” propisuje tri godine.

Slična su iskustva i u regionu. U Hrvatskoj čak 80 odsto doktoranada nikada ne završi doktorske studije. Prosječno vrijeme doktoriranja u Hrvatskoj je sedam i po godina, a u ostatku EU se u prosjeku doktorira za četiri godine.

Univerzitet Crne Gore je za studijsku 2015/16. raspisao konkurs za upis na doktorske studije na osam svojih fakulteta. Cijena, prava sitnica – od 750 do 1.500 eura po semestu, a doktorske studije traju tri studijske godine (šest semestara).

Doktorat je najjeftiniji na Filozofskom fakultetu u Nikšiću i košta 4.500, Elektrotehničkom i Prirodno-matematičkom je 6.000, Fakultetu za pomorstvo 7.500, a na Medicinskom, Mašinskom, Građevinskom i Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje 9.000 eura.

Iako je na osam fakulteta UCG raspisano 88 mjesta za doktorske studije u prvom roku, koji je raspisan u septembru, primljeno je samo 20 doktoranata. Paprene cijene su svakako jedan od razloga slabog odziva studenata na doktorskim studijama. I na samom UCG čuli su se stavovi da doktorske studije mogu da priušte samo bogati.

Treba li napominjati da je prosječna plata u oktobru iznosila 478 eura, i da prosječni građanin sa istom takvom platom treba da radi godinu i po da bi mogao da plati doktorske studije.

S UCG često ističu da su i cijene u regionu slične onima na našem državnom univerzitetu. Međutim, cijene na fakultetima u okruženju uglavnom ne prelaze 6.000 eura. A za te pare može se upisati i doktorska disertacija na pojedinim fakultetima zemalja EU. S tom razlikom što se na primjer Beogradski univerzitet i Univerzitet u Ljubljani kotiraju na Šangajskoj listi 500 najboljih svjetskih univerziteta, dok UCG još nema na toj listi.

U zemljama okruženja takođe postoje razni mehanizmi finansiranja mladih naučnika. Pa tako asistentima na fakultetima i mladim istraživačima država plaća doktoriranje, mogu ih sufinasirati i institucije ili zainteresovane kompanije, a nude se i razne vrste stipendija.

Kod nas Ministarstvo prosvjete je u avgustu objavilo konkurs za sufinansirenje 24 kandidata upisanih prošle godine na prvu godinu doktorskih studija u zemlji i inostranstvu. Sufinansira se školarina u iznosu od hiljadu eura.

Na premijerovom UCG cijena doktorskih studija je, prije par godina, dosezala i 12.000 eura. Ovaj privatni Univerzitet, nalazi sredstva, pa svake godine obezbjeđuje besplatno doktoriranje za određeni broj studenata.

Na slabo interesovanje za doktorske studije pored cijene, sve više utiče i sporan kvalitet nastave koja se studentima pruža.

Tako na tehničkim fakultetima UCG nema mogućnosti da se obezbijede osnovni uslovi, poput opremljenih laboratorija, za istraživačke projekte koji su neophodni tokom doktorskih studija. Tamo gdje se po pravilu prijavljuje najveći broj studenata za doktorske studije, Pravni i Ekonomski fakultet, ove godine i nijesu raspisani konkursi jer ovi fakulteti nemaju dovoljan broj mentora.

Mentorstvo je jedan od ključnih problema, primijećeno je i na UCG. Novim Pravilima doktorskih studija mentor može istovremeno da vodi najviše tri studenta. Za tehničke fakultete mentor mora da ima najmanje pet originalnih naučnih radova u časopisima sa SCI/SCIE liste, a za područje društvenih nauka najmanje tri originalna naučna rada u časopisama sa SSCI ili A&HCI liste.

,,Pitanje je što se za toliki novac dobija”, kaže jedan od doktoranata sa kojim je Monitor razgovarao. ,,Uglavnom nema mentora ili je rad sa njima otežan jer nikada nemaju vremena za nas. Sve mi se čini da je doktorski studij postao svojevrsni reket na titulu”.

Da nije sve tako crno, govori podatak da su tokom prošle godine na UCG odbranjena čak 22 doktorata. To je najbolji godišnji prosjek doktorata u posljednjih 25 godina kako se doktorske studije organizuju na UCG.

Ono što obeshrabruje su podaci Zavoda za zapošljavanje da posao čeka 249 magistara i osam doktora nauka.

DOKTORSKE DISERTACIJE: Od Marksa, morskih parazita do tranzicijskih sloboda

Od 1980. od kada se doktorske studije organizuju na UCG promovisano je 292 doktora nauka.

Profesor na Filozofskom fakultetu Saša Milić, član Nacionalnog tima eksperata za reformu visokog obrazovanja UCG i član Odbora za doktorske studije, nedavno je u Podgorici govorio o kvalitetu doktorskih radova. Ocijenio je da ima solidnih, ali i onih koji nemaju svrhu. Prema njegovim riječima, rad Marksov politički projekat novog društva, koji je odbranjen prije sedam godina, je prevaziđen i nije mu jasno zašto je bio i rađen. ,,Tu je i Društvena pokretljivost u Crnoj Gori 80-ih godina 20. vijeka. Disertacija je odbranjena 2010. godine kada ti trendovi nijesu bili aktuelni”, kazao je Milić.

Slično je prokomentarisao i za rad Pravna priroda i koncepcija Ustavne povelje i pravni karakter državne zajednice SCG.

Autor ovog rada je prof. dr Miodrag Vuković. Doktorsku disertaciju je odbranio 2008, dvije godine nakon što je njegova partija upokojila državnu zajednicu na kojoj je on doktorirao.

Kultura odijevanja kao oblik komunikacije, Paraziti morskih riba Tršćanskog zaliva, još su neki od zanimljivih disertacija koje su odbranjene na UCG.

Privremeno zaposjednuta teritorija u teoriji i praksi medunarodnog i ustavnog prava, doktorska je disertacija koju je odbranio Ranko Mujović u vrijeme kad je to bila više nego aktuelna tema – 1992. godine. Interesantno je da je Miloš Bešić doktorirao 2005. sa radom Rodni odnosi u savremenoj crnogorskoj porodici, iste godine kad i ministar/pjesnik Igor Lukšić, doktorskim radom: Tranzicija-proces ostvarivanja ekonomskih i političkih sloboda.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Fratar – gigant

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bosanski franjevac Marko Oršolić i iz bolesničke postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima .Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam

 

U Sarajevu živi bosanski franjevac Marko Oršolić. Podrijetlom iz najplodnijeg dijela Bosne i Hercegovine fra Marko Oršolić proveo je golemi dio života u Sarajevu”prisvojivši ” ovaj grad, identificirajući se sa ljudima, navikama i običajima “šeherskim”…Obrazovan na uzornim i prestižnim katoličkim učilištima fra Marko je stekao čak četiri”poslijediplomska”zvanja i postao jedan od najobrazovanijih katoličkih svečenika u Bosni i Hercegovini

Osnovavši medjunarodnu humanitarnu udrugu i multinacionalni centar IMIC fra Marko Oršolić dao je osobito za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu golemi doprinos rješavanju brojnih egzistencijalnih problema gradjana raznih vjera i nacionalnosti.

Njegov spisateljski rad, osobito u knjizi Zlodusima unatoč zapažen je kako u žanru angažirane publicistike jednako i na planu teologijskih i politoloških traganja u suvremenom svijetu.

Iako mu posljednjih decenija zdravstvene prilike ne dozvoljavaju da osobito aktivno djeluje fra Marko i iz postelje šalje gigantske poruke,signale bosanskohercegovačkoga jedinstva u različitosti! Njegov angažman doista je angažman giganta medju vjerskim i političkim pigmejima. Za sve su”kriva”dva elementa:bosnoljublje i neviđeni kozmopolitizam.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo