Povežite se sa nama

MONITORING

NOVI PAD BEZBJEDNOSNOG SISTEMA U SPUŠKOM ZATVORU: Ogledalo države

Objavljeno prije

na

Spuški zatvor, ili zvanično Zvod za izvršenje krivičnih sankicija (ZIKS), odavno se nadaleko pročuo po bjekstvima zatvorenika, zagonetnim ubistvima, tučama, unošenju mobilnih telefona i droge zatvorenicima… Ipak, ono što se desilo prošle nedjelje veče vjerovatno je jedinstven slučaj i u svijetu. Nekoliko osoba probilo je dvije zatvorske zaštitne ograde i preko treće prebacile paket osuđeniku u paviljonu F. Šta je u njemu bilo još zvanično nije saopšteno. Duhoviti su taj slučaj ovako prokomentarisali – svuda u svijetu zatvorenici probijaju zatvorsku ogradu da pobjegnu na slobodu, a u Crnoj Gori je provaljuju da uđu u zatvor! U paviljonu F smješteni su većinom zatvorenici osuđeni na najduže kazne.

Prije nekoliko dana dogodio se još jedan incident. Zatvorenici su napali četvoricu službenika ZIKS-a, pri čemu su jedan komandir i nekoliko zatvorenika povrijeđeni. U utorak je jedan zatvorenik pokušao samoubistvo…

„Ti događaji jasno ukazuju da je bezbjednosni sistem u ZIKS-u sveden na najniži mogući nivo. Prisjetimo se nedave pobune osuđenika kada su izazvali požar u paviljonu zatvorenog dijela Kazneno-popravnog doma, zbog čega je donijeta preventivno-bezbjednosna mjera da se vinovnici tog događaja premjeste u zatvor u Bijelom Polju. Nastavljena je praksa da se brojni neriješeni problemi u ZIKS-u guraju pod tepih da bi se održao socijalni mir. Javnost je trebala da bude upoznata o tom slučaju, kao i o tome ko je odgovoran za volšebno bjekstvo osuđenika iz zatvora u Bijelom Polju, koji je mimo svih zakonskih propisa boravio u zatvorskoj jedinici gdje to Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija nije predviđeno. Nije zvanično objašnjeno ni kako je, kao po scenariju za kriminalistički film, pritvorenik I.V. iz bjelopoljskog zatvora sa oružjem u rukama razoružao zatvorsku policiju i dao se u bijeg ili kako je likvidiran osuđenik Đ.D. snajperskim naoružanjem sa spoljne strane ograde ZIKS-a”, kaže, u razgovoru za Monitor, detektiv Vladan Pavićević i nekadašnji član užeg kabineta direktora ZIKS-a.

D. Đ. je ubijen 22. septembra 2016. godine dok je bio u teretani Poluotvorenog odjeljenja Kazneno-popravnog doma. Do danas nije utvrđeno ko ga je ubio. Taj slučaj bio je interesantan i stranim medijima.

Kako je moguće da prije nekoliko dana više osuđenika napadne metalnim šipkama i tiganjima službenike ZIKS-a i ugroze živote zatvorskih policajaca, pitamo Pavićevića.

„U tom slučaju nije samo preventivno-bezbjednosni rad doveden u pitanje, nego i odgovornost drugih službi kao što su Sužba za resocijalizaciju ličnosti, koja ima važnu ulogu u sistemu funkcionisanja ukupnog sistema ZIKS-a. Zatim odgovornost Službe obezbjeđenja ili zatvorske policije koje u ovakvim slučajevima moraju da primijene ovlašćenja regulisana Pravilnikom o načinu vršenja obezbjeđenja, naoružanju i opremi službenika obezbjeđenja ZIKS-a (Članovi 54, 55 i 56). Ako se ispoštuju te zakonske odredbe onda se ne može dovesti u pitanje povreda ljudskih prava i sloboda. Koja su prava ili ovlašćenja ovdje prekršena utvrdiće nadležni organ, a vjerujem da će za to biti vrlo zainteresovane i odgovarajuće međunarodne organizacije. Treba očekivati i da se konačno postavi pitanje i objektivne i subjektivne odgovornosti menadžmenta ZIKS-a, prije svega direktora”, smatra Pavićević.

Monitor je više puta ranije pisao o tome kako se ne vodi dovoljno brige o bezbjednosti zatvora, službenika, ali ni zatvorenika.

Iz spuškog zatvora pobjegli su brojni zatvorenici. Neki su uhapšeni, a za neke nikada nije razjašnjeno kako su se domogli slobode. Evo samo nekoliko slučajeva.

U junu 2001. godine pobjegao je zatvorenik D. L. To je bilo drugo bjekstvo iz spuškog zatvora u nepunih 48 sati. Tada je Veselin Vlahović, osuđen u Sarajevu za ratni zločin, pobjegao na spektakularan način – preskočio je zid visok četiri metra. Dvije godine prije toga pobjegao je zatvorenik N. K. U junu 2005. godine zatvorenici S.B., .S. P. i M. R. pobjegli su iz Poluotvorenog odjeljenja. Početkom 2008. u Novom Sadu je uhapšen V. M., koji je iz spuškog zatvora pobjegao 1995. Osuđenik Ž. N. pobjegao je maja 2008. godine…

U spuški zatvor često se zatvorenicima doturaju mobilni telefoni iako je to zakonom strogo zabranjeno. U januaru 2010. godine kod jednog zatvorenika otkriveno je jedanaest mobitela u paketu sa suvomesnatim proizvodima. Početkom 2012. godine, prilikom pretresa čuvenog C odjeljenja, najbolje čuvanog dijela zatvora, pronađena su četiri telefona. Od avgusta 2013. do avgusta 2015. oduzet je od zatvorenika 1.291 mobilni telefon.

Zbog nekoliko telefona pronađenih kod zatvorenika, Vlada Crne Gore je 2005. godine smijenila Upravu ZIKS-a. Ova današnja ima preča posla – najavila je gradnju zatvora u Mojkovcu, rodnom mjestu premijera. U objekte zatvora biće investirano tričavih petnaest miliona eura.

„Stanje u zatvorima je odraz stanja u državi. Stanje u državi ne može biti stabilno ako u ustanovama ovakvog tipa, gdje borave pritvorena i osuđena lica sa kaznama i do 40 godina, imamo vrlo delikatne incidente, pobune, organizatore u vršenju novih krivičnih djela iz oblasti organizovanog kriminala, ubistava i obračuna sa zatvorskom policijom. Ovakvi nemili događaji nijesu zabilježeni ni u zemljama okruženja”, kaže Pavićević.

On napominje da se jasno uočavaju propusti, nesposobnosti, neznanje i neprofesionalizam vitalnog činioca u ZIKS-u – menadžmenta i svakako odgovornost direktora.

„Odgovornost direktora je u tome što on donosi planove obezbjeđenja i sagledava bezbjednosne procjene i rizike za osuđena lica i lica u pritvoru. Obaveza zaposlenih u Zavodu nije samo da ih čuvaju od bjekstva već i od ovakvih pojava”, objašnjava Pavićević.

Još, kako rekosmo, zvanično nije saopšteno šta su nepoznati posjetioci u paketu prošle nedjelje doturili zatvorenicima.

„Pretpostavimo da se može bilo što unijeti i da time mogu biti ugroženi nečiji životi, možda od istih onih koji su već jednom osuđeni na najviše zatvorske kazne. Ovakvi i slični događaji bili bi nezamislivi da je bolje fizički i materijalno-tehnički obezbijeđen najbezbjedniji zatvorski dio KP Doma – poznato C odjeljenje”, tvrdi Pavićević.

Darodavci zagonetnog paketa su na slobodi. Istraga je vjerovatno u toku.

Vladan Pavićević, detektiv: Stanje u zatvoru je alarmantno

Kad je riječ o onom što se dešava u ZIKS-u, Pavićević kaže da nema prostora za čuđenje:

„Bezbjednosni sistem je na najnižim nivoima spremnosti da se preventivno djeluje u sprečavanju ovakvih događaja. Smještaj i boravak pritvorenih i osuđenih lica je definisan Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija. Striktnom primjenom tih zakonskih normi, neupitno se vodi računa o poštovanju i zaštiti ljudskih prava i sloboda i za lica osuđena za najteža krivična djela. Višestruki povratnici, koji bi trebalo da borave u takozvanom ‘zatvoru’ u zatvoru – poznato C odjeljenje, koje je nekad imalo najbolji sistem bezbjednosnih mjera i zaštite, premješteno je u dio koji ne zadovoljava visoke standarde i preporuke Evropske komisije. U takvom ambijentu borave lica osuđena do 40 godina zatvora i višestruki povratnici”.

Zatvorska policija je dužna da obavlja razna obezbjeđenja – od unutrašnjeg do spoljašnjeg, kao i obezbjeđenje putem patrole, jer se tako štite osobe, objekti i imovina Zavoda, sprečava kretanje nepozvanih i sumnjivih osoba u neposrednoj blizini, utvrđuje njihov identitet i razlozi kretanja u patrolnom području.

„Značajne su i osmatračnice, takozvane karaule, sa kojih se jasno vidi svaki djelić površine oko zatvora i svaka sumnjiva radnja evidentira. Zašto, kad je riječ i o ulasku nepozvanih kroz ogradu zatvora, nijesu preduzete odgovarajuće mjere za kvalitetnije i efikasnije obezbjeđenje odgovor bi bio svakako dragocjen prije svega Vladi Crne Gore. Zbog ovakavih događaja treba očekivati konkretne poteze, profesionalne i moralne. Alarmantno stanje u ZIKS-u konačno se mora riješiti zbog javnog i državnog interesa”, kaže Pavićević.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

Izdvojeno

IZVJEŠTAJ O POSTUPANJU BEZBJEDNOSNOG SEKTORA NA CETINJU: Papir bez pravne snage

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komisiju Vladinog Biroa za operativnu koordinaciju ne prepoznaje zakon, zbog čega njen izvještaj nema pravnu snagu.  Međutim, ovaj dokument  može poslužiti kao osnov sumnje drugim, stvarno nadležnim, državnim organima da pokrenu eventualne postupke

 

Nešto više od mjesec dana od ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, završen je dokument komisije, koju je osnovao Biro za operativnu koordinaciju (BOK), a koja je trebala da utvrdi šta se dešavalo na dan ustoličenja na Cetinju, 5. septembra ove godine, i da li je bilo propusta u radu izvršnih organa.

Noć uoči ustoličenja došlo je do sukoba između premijera Zdravka Krivokapića i ministra unutrašnjih poslova (MUP) Sergeja Sekulovića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina, jer su navodno, vođeni bezbjednosnim procjenama Agencije za nacionalnu bezbjendost (ANB) i Uprave policije, čelnici policije bili za to da se ustoličenje izmjesti ili odgodi. Krivokapić je navodno tražio smjenu Sekulovića i Brđanina, ali se predomislio prije konferencije na kojoj je to trebao da najavi, a nakon reakcija zemalja Kvinte i najave Građanskog pokreta URA da će uskratiti podršku Vladi. Na toj konferenciji je, međutim, premijer iznio da će Vlada obrazovati tijelo, koje će ispitati rad svih državnih organa tokom protesta na Cetinju 4. i 5. septembra. Iza Krivokapića stali su Demokratski front i Demokratska Crna Gora, dok je iza Sekulovića i Brđanina stao potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović.

Izvještaju o rezultatima postupanja sektora bezbjednosti tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, prethodilo je prepucavanje između političkih lidera. Vlast i dalje preokupira  ko je bio za, a ko protiv ustoličenja novog mitropolita, dok se gotovo i ne pominje  uloga najvećeg opozicionog subjekta Demokratske partije socijalista (DPS) u neredima na Cetinju.

Komisija, na čijem čelu je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Ivanović, konstatovala je u Izvještaju  da su lica kojima tu nije bilo mjesto i koja nisu u lancu odgovornosti, prisustvovala  sastanku u Vladi na kom su donošene važne odluke uoči ustoličenja mitropolita crnogorsko-pimorskog Joanikija. Situaciju je, piše u izvještaju, dodatno usložnila činjenica da su se Sekulović i Brđanin protivili ustoličenju na Cetinju, pozivajuću se na procjene ANB-a i Uprave polcije. Komisija je zaključila da je Uprava policije profesionalno odradila svoj posao.

,,Uzimajući u obzir sve okolnosti, probleme i uočene nedostatke, UP je 5. septembra svoj zadatak obavila profesionalno i efikasno, čuvajući ustavni poredak i štiteći zagarantovana vjerska prava i slobode”, navodno piše u Izvještaju.

Na posljednjoj sjednici BOK-a nije usvojen Izvještaj, niti se razmatrao, jer je Ivanović bio odsutan. Abazović je rekao da je na sjednici preovladao stav da u Izvještaju nije dovoljno potencirana uloga državnog tužilaštva u potencijalnom suzbijanju rizika za dešavanje na Cetinju 4. i 5. septembra.

,,Siguran sam da će to biti glavni komentar nakon što se mi i zvanično izjasnimo, i vjerujem da će i Komisija to prihvatiti. Možda je to nešto što je promaklo, ali to je jako važna činjenica vezana za aktivnosti državnog tužilaštva u susret i tokom dešavanja na Cetinju”, kazao je Abazović.

Članovi Biroa za operativnu koordinaciju će na narednoj sjednici dati komentare na Izvještaj, ali i usvojiti zaključke. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, pojedini članovi će insistirati da se kroz zaključke precizira da Sekulović i Brđanin nijesu bili protiv ustoličenja mitropolita, već da nijesu željeli da ugrožavaju bezbjednost štićene ličnosti (patrijarha Porfirija), za čiji su život bili najodgovorniji kao rukovodioci policije. Da je postojao visok stepen opasnost po život štićene ličnosti ukazuju bezbjednosne procjene ANB-a.

Iako bi Izvještaj trebao da završi priču o događajima na Cetinju, sagovornici Monitora iz izvršne vlasti smatraju da se to neće dogoditi. Jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu Milan Knežević tražio je da Izvještaj, koji trenutno nosi oznaku tajnosti, bude dostavljen članovima tog tijela. Takođe je tražio da se taj dokument otvori za javnost.

Nezvanični izvori Monitora tvrde da je i ministar Sekulović predložio da se svi iskazi, na osnovu kojih je sačinjen Izvještaj, učine javnim. O tome će se, međutim, takođe raspravljati na narednoj sjednici BOK-a, a i na nekoj od narednih sjednica Vlade.

Izvještaj, međutim, tvrde eksperti sam po sebi ne može da ima pravno dejstvo. Riječ je o komisiji koju ne prepoznaje sistem, niti zakoni. Međutim, ovaj Izvještaj može poslužiti kao osnov sumnje drugim, stvarno nadležnim, državnim organima da pokrenu postupke. Jedan od njih je Skupština, koja vrši kontrolnu funkciju izvršne vlasti, i može da pokrene parlamentarnu istragu. Odbor za bezbjednost i odbranu je već obavio kontrolna saslušanja čelnika bezbjednosnog sektora na sjednici koja je trajala devet sati.

Na osnovu Izvještaja moglo bi da djeluje i državno tužilaštvo, ukoliko je stvarno bilo ,,veleizdaje” i ,,pokušaja državnog udara u Vladi” koji su se pominjali nakon 5. septembra. Međutim, Abazović od početka potencira ulogu tužilaštva koje nije regovalo uoči, tokom i nakon protesta na Cetinju. On će, prema saznanjima Monitora, inicirati da BOK u tom pravcu donese i jedan od zaključaka nakon rasprave o Izvještaju.

Ovaj dokument, čini se, neće otkriti ništa novo o postupanju policije, tužilaštva, Vlade, političara tokom protesta na Cetinju. Neće ni otkloniti neslaganja nosilaca vlasti u Crnoj Gori. Izvještaj konstatuje da su Sekulović i Brđanin predlagali da se, zbog bezbjednosnih razloga, odgodi ili izmjesti ustoličenje, što ide na ruku onih koji zagovaraju njihovu smjenu zbog protivljenja ustoličenju. Dok, sa druge strane, zaključuje i da je Uprava policije radila profesionalno što je argument onih koji brane ministra i prvog čovjeka policije. Međutim, iako je zakonska obaveza ministra unutrašnjih poslova i direktora Uprave policije da postupaju jedino na osnovu podataka koje prikupi policija (uniformisana i tajna), donosiocima odluka je, čini se, mnogo bitnija politička konotacija njihovih predloga, a ne zakonitost.

Abazović je više puta javno rekao da neće dozvoliti da ni na jedan način budu sankcionisani ljudi koji su dobro obavili svoj posao. Takođe je podsjetio da bi promjenama u sektoru bezbjednosti ova Vlada mogla izgubiti podršku država Kvinte. On naredne sedmice putuje u zvaničnu posjetu jednoj od tih država – Sjedinjenim Američkim Državama, gdje će upravo biti govora i o bezbjednosnim izazovima. Demokratski front, međutim, traži rekonstrukciju Vlade i da Abazovićevu ulogu u rekonstruisanoj izvršnoj vlasti preuzme lider Pokreta za promjene Nebojša Medojević.

Izvještaj svakako, čini se, neće značajno uticati na političke posljedice i neslaganja nakon događaja na Cetinju, ali pitanje je da li će i kakve pravne posljedice proizaći iz ovog dokumenta.

 

Formiran 21 predmet povodom postupanja policije na Cetinju

Odjeljenju za unutrašnju kontrolu policije, žalilo se 25 građana na postupanje službenika tog organa tokom protesta na Cetinju 4. i 5. septembra. Na osnovu toga formiran je 21 predmet.

Ministarstvo unutrašnjih poslova je četiri pritužbe proslijedilo Direktoratu za bezbjednosno-nadzorne poslove.

,,Odjeljenju za unutrašnju kontrolu policije je dostavljeno 25 pritužbi građana u vezi sa postupanjem policijskih službenika povodom predmetnog događaja, povodom kojih je formiran 21 predmet, dok su četiri pritužbe, imajući u vidu njihovu sadržinu, proslijeđene na uvid i dalje postupanje Direktoratu za bezbjednosno-nadzorne poslove Ministarstva unutrašnjih poslova. Osim navedenog, Odjeljenje za unutrašnju kontrolu policije preduzima mjere i radnje iz nadležnosti i povodom šest zahtjeva za prikupljanje potrebnih obavještenja koje je, u vezi sa primjenom policijskih ovlašćenja u predmetnom događaju, Unutrašnjoj kontroli policije dostavilo Osnovno državno tužilaštvo Cetinje”, navode iz MUP-a.

 

U Vladi bili ljudi koji nijesu u lancu komande

U javnosti se ranije vodila polemika o ljudima koji su bili u Krivokapićevom kabinetu, a nijesu iz bezbjednosnog sektora. U Izvještaju Komisije konstantovano je da su ljudi koji nisu u lancu odgovornosti prisustvovali sastanku u Vladi na kom su donošene važne odluke uoči ustoličenja mitropolita crnogorsko-pimorskog Joanikija.

U zgradi Vlade sastali su se Krivokapić, Abazović, Sekulović, Brđanin, ministarka odbrane Olivera Injac, ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić, šef diplomatije Đorđe Radulović, ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, ministar kapitalnih investicija Mladen Bojanić, ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović, ministar ekologije i prostornog planiranja Ratko Mitrović, direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Dejan Vukšić, generalna sekretarka Vlade Žana Praščević – Milačić, poslanik i lider Prave Crne Gore Marko Milačić i državna sekretarka u Ministarstvu poljoprivrede Nikolina Mišnić. Sastanci su trajali gotovo neprekidno tokom cijele noći. U zgradu Vlade kasnije su, u različitim terminima, ušli funkcioner Demokratske Crne Gore Momo Koprivica, a potom i lideri Demokratskog fronta Andrija Mandić i Milan Knežević.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA SE OGLUŠILA NA NAJAVU UBISTVA ŠEJLE BAKIJE: Gorka poruka žrtvama nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema jednom od istraživanja, u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja. Mnoge o strahotama koje doživljavaju još uvijek ćute. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje

 

Šejla Bakija, devetnaestogodišnjakinja koju je 30. septembra svirepo ubio bivši nevjenčani muž Ilir Đokaj, nije ćutala na nasilje koje je trpjela. Tražila je od države da je zaštiti od prijetnji koje je dobijala. Uzalud.

Zato što nije htjela da obnovi vanbračnu zajednicu sa njim, Đokaj (28) je, na terasi porodičnog doma Bakije, ispod dukserice izvadio pištolj, a potom više puta pucao u nju. Naočigled dijela njene porodice. Teško je ranio i njenog oca Šabana koji se sada bori za život.

Nakon zločina, ubica je pet dana bježao policiji. Prijeti mu zatvorska kazna do 40 godina, Više državno tužilaštvo (VDT) tereti ga za krivično djelo – teško ubistvo.

Ova tragedija je uznemirila javnost. Ispred zgrade policije u Tuzima održan je i mirni protest. Simbolično, trajao je tačno 19 minuta. Organizatori, NVO Pokret za razvoj Tuzi i Centar za ženska prava, zatražili su hitno pokretanje istrage o ubistvu Bakije.

Ona je, u prijavi Upravi policije (UP) 26. avgusta, opisala kako ju je Đokaj maltretirao i kako joj je prijetio. ,,Ni na nebu, ni na zemlji neće bit’ drugoga. Neću ti dat’ da se udaš za drugoga! Proliće se krv za ove stvari, život ti je u mojim rukama”, izgovorio je dok joj je nasilno upao u kuću. Svemu su prisustvovala njena maloljetna braća i sestre.

U prijavi je kazala – Zbog svega što mi radi Ilir Đokaj, osjećam se ugroženo i strahujem za svoju sigurnost.

Sa time je upoznat dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici koji se izjasnio da u konkretnom događaju nema elemenata bića krivičnog djela. Đokaj je, dan nakon prijave, lišen slobode zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti nasilja u porodici – prijetnja napadom, a odmah potom i priveden nadležnom sudiji za prekršaje na dalje postupanje.

Đokaj, inače, ima nasilničku prošlost.

Prije četiri godine je procesuiran zbog sumnje da je izvršio krivično djelo „neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga”. U septembru 2019. godine, presudom Osnovnog suda u Podgorici, osuđen je na 240 sati rada u javnom interesu i bio je obavezan da uplati 500 eura Institutu za bolesti djece Kliničkog centra Crne Gore. Tada mu se, zajedno sa bratom Agronom, sudilo se jer su u martu te godine u Tuzima, kako piše u presudi, vršenjem nasilja prema drugom, drskim i bezobzirnim ponašanjem, ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red i mir.

Niko od nadležnih u institucijama koje su bile dužne da zaštite Šejlu Bakiju nije uzeo u obzir sve pomenute činjenice.

Tužilac iz ODT-a nije bio upoznat sa bezbjednosnom procjenom ličnosti, niti kaznenom evidencijom Đokaja. To je utvrdila naknadna istraga Višeg državnog tužilaštva (VDT), koje je bilo dužno da obavi detaljnu provjeru postupanja ODT-a.

Sem toga, ODT je u potpunosti zanemarilo Istanbulsku konvenciju koju je država Crna Gora potpisala 2011. godine, a koja kriminalizuje psihološko nasilje nad ženama i uhođenje. Portparol tog tužilaštva Vukas Radonjić, u gostovanju na Televiziji Crne Gore (RTCG), opravdao je postupanje tužioca, kazavši da je donio u potpunosti pravilnu i zakonitu odluku kada je u avgustu odlučivao po prijavi Šejle Bakije. Tek je usputno ukazao na neusaglašenost zakona međusobno, i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa Krivičnim zakonikom (KZ) i sa Istanbulskom konvencijom. Nije odgovorio na pitanje Monitora zbog čega je, pri odlučivanju u vezi sa prijavom Bakije, u potpunosti zanemarena Istanbulska konvencija.

Pravnik Budislav Minić je na svom Fejsbuk profilu napisao da, iz prakse crnogorskih sudova u brojnim sudskim postupcima, pa i u postupku u vezi sa prijavom Bakije, spoznaje nepoznavanje i neprimjenjivanje osnovnih obavezujućih normi Ustava Crne Gore. „Neoprostivo je da tužioci ne znaju da su bili dužni da neposredno primijene Istanbulsku konvenciju, jer ih na to obavezuje član devet Ustava Crne Gore u slučaju kada ta konvencija odnose uređuje drukčije od (i, po kazivanju portparola ODT-a) manjkavog unutrašnjeg zakonodavstva.”

Advokat Damir Rebronja za Monitor ističe da problem postaje evidentan nakon prijave nasilja, i to na relaciji policija – tužilaštvo. „Tužilac ne vidi ispred sebe žrtvu i ne može da ocijeni koliko je prijava ozbiljna. Morao bi da čuje osobu koja prijavljuje nasilje, kasnije i da sasluša okrivljenog, i utvrdi koliko su prijetnje ozbiljne.”

On nije saglasan sa stavom ODT-a da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis (poseban zakon koji mijenja opšti zakon u određenim situacijama) u odnosu na Krivični zakonik. „Zakon o zaštiti od nasilja u porodici bi mogao biti lex specialis samo u odnosu na Zakon o javnom redu i miru.“

Kako objašnjava, termin ‘prijeti napadom’ iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici bi trebalo shvatiti kao neku radnju koja izaziva nesigurnost člana porodice. „Tu se radi o subjektivnom osjećaju žrtve. Često se u svađi koriste izrazi ‘ubiću te’, ‘uništiću te’, ‘udariću te’. Takve reakcije najčešće su samo prazne riječi, ali po mom mišljenju, trebalo bi da se smatraju prijetnjom za koju se odgovara prekršajno. Međutim, kada nekoj osobi uputite riječi ‘Proliće se krv za ovu stvar, život ti je u mojim rukama’, a osoba to ozbiljno shvati, i u policiji izjavi da strahuje za život – tu više nema nesigurnosti, već postoji ozbiljno narušavanje duševnog integriteta, drugim riječima- nema govora o prekršaju, izvršeno je krivično djelo.”

Ni Uprava policije (UP) nije se pokazala boljom od ODT-a, jer njeni službenici nijesu preduzeli sve mjere iz svoje nadležnosti. Prema Zakonu o unutrašnjim poslovima Crne Gore, oni su, u cilju sprečavanja izvršenja krivičnog djela ili prekršaja, obavezni da privremeno oduzmu predmet ako okolnosti slučaja, priroda i svojstva predmeta ukazuju da je predmet namijenjen za izvršenje krivičnog djela ili prekršaja, ili ako je to neophodno radi zaštite opšte bezbjednosti. Zbog čega nakon prijave Bakije nijesu potom pretresli Đokaja zbog mogućeg posjedovanja oružja, Monitoru nije objašnjeno iz UP-e.

„Riječ je o ozbiljnom kršenju zakona i protokola koje treba da ispita Sektor za unutrašnju kontrolu i koje zahtijeva utvrđivanje i otklanjanje uzroka takvog (ne)postupanja, uz obaveznu individualnu odgovornost, kako se takva situacija ne bi ponovila”, kaže za Monitor izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević.

Prema njenim riječima, činjenica da je VDT utvrdilo da nadležni tužilac nije imao bezbjednosnu procjenu i uvid u kaznenu evidenciju osumnjičenog, kada je kvalifikovao djelo, govori o traljavosti u usmjeravanju i vođenju istrage i prikupljanju informacija potrebnih za tužlačku ocjenu djela, koja pada i na teret tužilaštva i na teret policije. „Nadalje, propust da se obavi pretres mjesta stanovanja osumnjičenog, inače povratnika kada je u pitanju nasilničko ponašanje, radi mogućeg posjedovanja oružja, predstavlja neodgovornost i diletantizam”, napominje Raičević.

Nije Šejla Bakija jedina žrtva nasilja koju je sistem iznevjerio.

Ivanu Premović (38) prošle godine je u Beranama ubio muž, u kući, pred djecom. Iznervirao se jer je vidio kako „besposleno sjedi na kauču”. Radio je kao policajac i vrlo brzo je iz zatvora prebačen u psihijatrijsku bolnicu Dobrota u Kotoru. Kako stvari sada stoje, vjerovatno će biti oslobođen kroz par godina. Djeca su sada prepuštena babi i djedu, koji su stari i slabih primanja, i do skoro nisu imali ni socijalnu pomoć.

„Imamo dosta primjera da policija ne vrši nadzor nad zaštitinim mjerama za koje je nadležna, već se isključivo oslanja na informacije koje dobija od žrtava. To nije dovoljno, jer mnoge žrtve misle da su prijavom policiji riješile mnoge probleme”, kaže Maja Raičević.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević saopštila je na protestu u Tuzima da se, kroz svoj rad, već 20 godina suočavaju sa tragedijama poput Bakijine, makar jednom godišnje.

Prema jednom istraživanju Kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori i Direkcije za rodnu ravnopravnost u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja.

Mnoge ćute o strahotama koje doživljavaju. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRIDESET GODINA OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sjeme naših poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rat za mir i njegovi glavni protagonisti u Crnoj Gori nakon tri decenije

 

Prije tačno 30 godina, jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne odbrane Crne Gore (TOCG) i Posebna jedinica milicije MUP-a Crne Gore su prešli crnogorsko-hrvatsku granicu nakon pripremnih vazdušnih i artiljerijskih udara. Gotovo 36 hiljada vojnika, rezervista i pripadnika MUP-a iz Crne Gore, potpomognutim tenkovima, ratnom mornaricom i avijacijom, će se kao lavina sručiti na pitomo Konavle rušeći sve pred sobom. Istovremeno je krenuo napad JNA sa hercegovačke strane da se presiječe jadranska magistrala, poluostrvo Pelješac i Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Nakon toga je trebalo „pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu“, piše u naredbi general-potpukovnika Jevrema Cokića, prvog zapovjednika Druge operativne grupe JNA. Pored dubrovačke uveliko su tekle i operacije presijecanja Hrvatske u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Karlovcu dok su krajiški Srbi i JNA  u zaleđini Zadra već odsjekli Dalmaciju od ostatka zemlje. Vodeći srbijanski političari su najavljivali granice proširene Srbije pod firmom preuređene Jugoslavije „u kojoj će živeti svi oni koji to budu želeli“.

Po dokumentima Generalštaba i izjavama generala Cokića 2008. dubrovačka operacija je trebala trajati od 5 do maksimalno 25 dana. Savezni ministar odbrane general Veljko Kadijević je rekao članu krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da se na dubrovačkom sektoru hrvatske snage „mogu lako likvidirati“ dok je tadašnji predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović javno izjavio da „kada bi za to imali interesa, mogli bi bez većih problema prošetati i podalje teritorijom tzv. povijesne i demokratske Hrvatske“.

Statistički gledano bili su u pravu. Agresor je imao ogromnu prednost u ljudstvu (samo na crnogorsko-hrvatskoj granici omjer je bio skoro 20:1), dok hrvatske snage tehniku nisu imale osim nekoliko ranije zaplijenjenih topova i minobacača. Na dan 1. oktobra 1991. hrvatske snage koje su branile dubrovačko područje su brojale 410 boraca i još 70 u rezervi i do početka opsade grada narasle su na nekih hiljadu i po. Međutim trupe su naišle na srčan otpor branitelja i tek su 15. oktobra izbile na Žarkovicu, udaljenu oko 2 kilometra od Dubrovnika. Isti dan je okupiran i Cavtat. Od 27. oktobra Dubrovnik je bio pod opsadom i napadima sa mora, kopna i vazduha. Prije toga se slilo u grad preko 15 hiljada izbjeglica iz opljačkanih i popaljenih Konavla. JNA je 7. novembra uputila ultimatum za predaju grada koji je odbijen. Kombinovani napad 6. decembra od strane mornarice, avijacije, tenkova i pješadije na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ, koja dominira gradom, je propao zahvaljujući herojskom otporu branilaca. Uporedo sa napadom na Srđ, vojska tada predvođena generalom Pavlom Strugarom je iskalila  bijes prema nepokorenom gradu granatiranjem starog gradskog jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Ubijeno je 13 civila i napravljena velika materijalna šteta. JNA je gađala i gradsku bolnicu natjeravši hirurge da operišu ranjenike u podrumu. Svjetska javnost je bila zatečena do tada najgorim granatiranjem grada i crnogorskim divljaštvom.

Međutim, ono što je vidjela svjetska javnost je bilo suprotno prikazu državnih medija pod kontrolom Demoktratske partije socijalista (tada još Saveza komunista). Još od ranog ljeta 1991. godine i sukoba u Sloveniji vodila se žestoka demonizacija svega što je imalo veze sa Hrvatskom, Slovenijom i „domaćim izdajnicima“ među kojima je antiratni Monitor bio posebno prokazan.

Kulminacija je došla u jesen 1991. RTCG i Pobjeda su tvrdili da je Hrvatska nagomilala 30 hiljada ustaša i još nekoliko hiljada plaćenika Kurda na granicu sa Crnom Gorom i da predstoji napad na Boku i garnizon JNA na Prevlaci koji je na hrvatskoj teritoriji na ulazu u zaliv. Da bi sve izgledalo uvjerljivije JNA je počela izvještavati o „pokušajima napada na Prevlaku“ (bez objašnjenja šta to znači) u rasponu od 26. do 30. septembra dok je 25. septembra 1991. na teritoriju crnogorskog sela Žvinje „ispaljeno 8 mina od 82mm“ . To je naknadno potvrdio i general Strugar 1992. dodavši da je „lično bio prisutan tog septembra u Herceg Novom… prije toga je bilo snajperske i druge vatre i morali smo odgovoriti“. Srpski inostrani ministar Vladislav Jovanović je još dodao kako je „hrvatska vojska razorila dva stara crnogorska grada, Herceg Novi i Prevlaku“.

Da nema nikakve nagomilane ustaške vojske uz granicu koja se sprema ući u Crnu Goru će se ubrzo uvjeriti crnogorske jedinice koje su 1. oktobra krenule u napad. Štaviše, bivši oficir JNA i kasniji zapovjednik hrvatske odbrane Dubrovnika Nojko Marinović je u Hagu u procesu protiv srpskog lidera Slobodana Miloševića, izjavio da je bio očevidac ispaljenih granata na Crnu Goru. One su zapravo ispaljene iz kasarne na Prevlaci kako bi se „motivirali vojnici“. Kasnije analize međunarodnih posmatrača će potvrditi ovaj iskaz. Takođe, veliki broj vojnih i državnih dokumenata sa obje strane koje je u svojoj knjizi „Srce tame- Uloga Vlade Crne Gore u ratnoj 1991. godini“ objavio poznati crnogorski publicista i novinar Vladimir Jovanović jasno pokazuju da hrvatska vojska jedva da je tada postojala u tom regionu a kamoli spremala agresiju na Crnu Goru. U tom trenutku Hrvatska je napadnuta sa svih strana, a četvrtina njene teritorije je bila pod kontrolom Beograda.

Činjenice i logika neće omesti premijera Mila Đukanovića i njegovog kolegu predsjednika Momira Bulatovića da svjesno obmanjuju javnost za račun njihovog gazde u Beogradu i nadoknade loš vojni odziv u Srbiji sa crnogorskim topovskim mesom. Đukanović izjavljuje da je „Crna Gora napadnuta od strane ustaša… najprije učestalim provokacijama a onda i stvarno artiljerijskim granatama“ i da će „agresoru pokazati njegovo“. On je nazvao „izdajnicima“ sve koji su se protivili bratoubilačkom ratu. Štaviše „granice sa Hrvatskom će se povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi“ urlao je Đukanović koji je po sopstvenim riječima i šah omrznuo zbog šahovnice.

Proteste opozicije protiv rata, prije svega Liberalnog saveza (LSCG) i Socijaldemokratske partije (SDP) premijer u Pobjedi od 3. i 22. oktobra 1991. naziva „galamom, navodno mirotvornom, koja je u suštini podlo-politikantska“ i da se „rat ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“. Organizuje se i lov na dezertere kojima prijeti otkazima na poslu i krivičnim procesuiranjem.

Kasnije će Bulatović i Đukanović okrenuti ploču i svu krivicu svaliti na JNA. Bulatović je još 1996. počeo davati otklon izjavama Slobodnoj Dalmaciji i Radiju Slobodna Evropa dok je Đukanović 2000. u Dubrovniku izjavio „žaljenje za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima“. Međutim Đukanović nije nikad izrazio ni najmanje žaljenje za bol koji je on lično nanio i Hrvatima i Crnogorcima koje je gurnuo jedne protiv drugih. Hrvata je izginulo blizu 300 dok je 165 crnogorskih građana platilo životom odlazak na „vojnu vježbu“ kako je zvanično zavedeno slanje u rat. Đukanović je u studiju Hrvatske televizije 13. marta 2005. tvrdio kako je Crna Gora bila žrtva velikosrpske manipulacije Slobodana Miloševića i Generalštaba JNA“ i da je i „danas savršeno čist pred samim sobom na tu i sve druge teme“.

Međutim, dokumenta objavljena u knjizi Vladimira Jovanovića pokazuju da je Crna Gora bila žrtva manipulacije, prije svega Đukanovića i DPS-a koji su u borbi za Veliku Srbiju bili „veći katolici i od pape“. Vlada Crne Gore je znala tačno stanje stvari na granici sa Hrvatskom i najkasnije do 16. septembra znala detalje predstojeće agresije kojoj je svjesno i ciljano pružila svu logističku i drugu pomoć. Vlada je 1991. regrutovala i septembarsku klasu JNA, i čak morbidno naglasila da se najbolji crnogorski regruti šalju u „krizna područja“ i naredila opštinama da tragaju za dobrovoljcima-snajperistima. Preko Ministarstva pravde je oslobođen veliki broj kriminalaca iz spuškog zatvora i poslat na ratište. Jovanović dalje navodi da je, „premijer Đukanović neposredno mobilisao rezerviste i u proljeće 1992“ kao i da je Vlada preko RTCG i Pobjede „kontaminirala medijski prostor najcrnjom ratnom propagandom“.

Svetozar Marović koji je prvi izgovorio kovanicu „rat za mir“ se javno hvalio da je njegova Budva dala više dobrovoljaca od Beograda. Ondašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša se u Skupštini 4. oktobra 1991. hvalisao da „mi iz Vlade i ja lično kao ministar smo obišli linije fronta i ranjene… ljudi se žestoko bore, a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka“. U okupiranom Cavtatu se obreo kao oficir vojne Kontraobavještajne službe (zloglasni KOS) i sadašnji glavni tužilački specijalac Đukanovića Milivoje Katnić koga mnogi mještani i pritvorenici pamte po zlu i premlaćivanjima u Hotelu Makedonija. Po tvrdnjama književnika Jevrema Brkovića „u borbi protiv ustaša“ se dobrovoljno javila i doskorašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica koja je to negirala.

Kao vrhunac crnogorske mraka, „Srce tame“ navodi da Vlada predvođena sadašnjim predsjednikom države organizuje sa JNA i direktnu redistribuciju opljačkane robe, ustupanje iste raznim privrednim subjektima i pojedincima u Crnoj Gori. Tako iz depeše pov.br. 19-21/367 viceadmiral Miodrag Jokić doznaje da je Lučkoj kapetaniji Kotor dodijeljen čamac iz ratnog plijena „na osnovu konsultacije i saglasnosti Ministarstva za privredu“ Vlade SR Crne Gore.

Jovanović na kraju sumira da nije Vlada na čelu sa premijerom, a sada predsjednikom države, samo pljačkala okupirana hrvatska područja. Naime, „dok su kod Dubrovnika hiljade mobilisanih crnogorskih radnika krvarili, mnogi bivali ranjeni a neki ubijeni, dok su drugi raspojasano pucali, ojkali, demolirali i krali, pripremljen je teren za ortačko-kumovske privatizacione pljačke njihovih preduzeća. Embrion nove klase crnogorskih tranzicionih predatora začet je u jesen 1991. a potpuno oblikovan protekcionističkim švercom goriva i cigareta tokom godina produženog oružanog raspada bivše SFRJ i međunarodnih sankcija“. Sve što je kasnije slijedilo u „dinamičnom razvoju države“ je bila razrada manipulacija koje su Miloševićevi đaci naučili te ratne godine.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo