Povežite se sa nama

DRUŠTVO

NOVI ZAKON O PENZIJAMA: Do posljednjeg daha

Objavljeno prije

na

Kako bi spriječila rano napuštanje tržišta rada i rano penzionisanje Vlada je spremila i na javnu raspravu dala Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Kad je podvučena crta – zakonopisci i sindikati ostali su gdje su bili. Dogovora nema, sindikati najavljuju štrajk. Znajući raspored snaga u društvu, nije teško predvidjeti ishod – parlamentarnu većinu koja pritiska odgovarajuće tastere, makar vlada predložila da je svako dužan da radi do smrti.

Prema trenutno važećim propisima, pravo na starosnu penziju mogu ostvariti muškarci stari 65 godina i deset mjeseci koji imaju 15 godina radnog staža. Žene, tokom 2018. treba da napune 61 godinu, kako bi, uz 15 godina radnog staža mogle u penziju. Ljudi koji imaju 40 godina staža osiguranja mogu u penziju bez obzira na to koliko imaju godina. Predviđeno je da građani mogu u penziju sve stariji i da se ,,prelazni period završi 2024. kada bi muškarci u penziju išli sa 66 godina i deset mjeseci, a žene sa 62 godine i devet mjeseci.

Po novom, za odlazak u punu penziju potrebno je ispuniti oba uslova – 40 godina staža i 65 godina života. Ukoliko ne ispunjava ova oba uslova, zaposleni bi mogao otići u penziju sa 67 godina života i najmanje 15 godina staža. Pored toga, beneficirani radni staž manje-više se ukida, dok će se do porodičnih i invalidskih penzija dolaziti znatno teže nego do sada.

Ovih dana, na sastanku sa članovima Skupštine Saveza sindikata i Glavnog odbora Unije slobodnih sindikata, ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić kazao je da su izmjene zakona diktat Međunarodnog monetarnog fonda i Evropske unije. Samo nekoliko dana ranije, predsjednik države, DPS-a i šef vladajuće koalicije pričao je kako se nećemo slijepo pokoravati zahtjevima Evrope.

Korisne su to različitosti: kad se treba boriti protiv korupcije i kriminala, vrlo smo samosvojni, kad treba raditi na dokusurivanju raje, dosljedno ćemo poštovati evropska pravila.

Generalni sekretari oba sindikata su nakon sastanka kazali da će Vladi još jednom predati svoju listu minimalnih zahtjeva, a ako ih Vlada odbije, kreću sa prikupljanjem potpisa za organizovanje referenduma o ovom zakonu i pripremama za generalni štrajk.

Osnovni predlozi sindikata su da 40 godina staža osiguranja ostane jedini uslov za odlazak u starosnu penziju, odnosno da se na taj, ne dodaje ,,kumulativni uslov” – 65 godina života i da se starosna granica za odlazak u penziju smanji na 65 godina i za žene i za muškarce. Pored toga, predlažu da osnovicu za obračun penzije čini prosjek zarada, odnosno osnovica osiguranja ostvarenih u 20 najpovoljnijih godina. Po novom, računalo bi se đuture – svih 40 godina.

Sindikati traže da najniža penzija ne može biti manja od 80 odsto minimalne zarade i da starosna penzija, ostvarena na osnovu 40 godina radnog staža ne može biti niža od 55 odsto prosječne zarade.

Prema podacima Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja prosječna penzija isplaćena 20. septembra iznosila je 284,55 eura. Sindikati objavljuju da oko 10.500 ljudi prima penziju do 125 eura, oko 30 hiljada penzionera dobija 125 do 200 eura, penzije između 200 i 300 eura prima oko 30.500 ljudi.

Minimalna starosna penzija sada je 125 eura, a prema predlogu sindikata, na sadašnji iznos minimalne zarade od 193 eura, minimalna penzija bi bila 154 eura. Najniža penzija za one koji su radili 40 godina bila bi 279,4 eura. To je onih 55 odsto prosječne plate od 509 eura. Kad se, pod pretpostavkom da dvoje penzionera ne drže na vratu djecu i unučad, prepolovi minimalna potrošačka korpa koja je u avgustu za četvoročlanu porodicu iznosila 638,7 eura, dobija se iznos od 319 eura. Nakon punog radnog vijeka, prosječnom penzioneru falilo bi 40 eura za osnovne životne potrebe.

Ako se za penziju radi do 67 godine, prosječnom građaninu Crne Gore ostaje da u njoj uživa manje od deset godina. Očekivano trajanje života na rođenju u 2017. godini je, prema podacima MONSTAT-a 76,7 godina.

Početkom ove godine, broj penzionera i korisnika drugih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja bio je 130.161, što je prvi put da je pređena brojka od 130 hiljada. Penzionera je više nego zaposlenih za koje se redovno uplaćuju porezi i doprinosi. Njih je oko 116.000.

Za, kako tako održiv sistem, potrebna su tri zaposlena na jednog penzionera. Mi imamo 1,6.

Država duguje preko tri milijarde eura, oko 70 odsto BDP-a. Onog koji, prema zvaničnim hvalospjevima stalno raste.

Prema različitim izvorima, u Crnoj Gori ima 35 do 41 odsto nezaposlenih mladih od 15 do 24 godine. Pošto volimo da se upoređujemo sa Evropom: stopa nezaposlenosti na nivou Evropske unije je u julu 2017. godine iznosila 7,7 odsto i najniža je od decembra 2008. godine. Pojedinačno po zemljama članicima, najniža stopa nezaposlenosti zabilježena je u Češkoj -2,9 odsto, zatim Nemačkoj 3,7 i Malti 4,1. Najveća nezaposlenost je registrovana u Grčkoj 21,7 odsto i Španiji 17,1.

Kako je ljetos objavila CIA – Crna Gora je na 11. mjestu u svijetu po nezaposlenosti među mladima. Za zdrav razum je neprihvatljivo da mladi nemaju posla, a da stariji rade do 67 godina. Za državnu kasu je, međutim, dobro. Mladima, koji besposleni lutaju, država ne mora da plaća ništa. Kolike god da su, peznije su – čist trošak.

,,Kažnjavaju i stare i mlade. Mladi nemaju posla, dok zaposleni rade do ozbiljne starosti, dok ne iznemognu. Biće dobro samo za budžet”, kaže Monitorova sagovornica koja se nadala skorom penzionisanju. Objašnjava da joj djeca žive u inostranstvu, jer ovdje za njih nije bilo posla: ,,Planirala sam da kroz dvije, tri godine odem u penziju i pomognem u podizanju unučadi. Ako me ‘zakači’ ovaj zakon, ne znam hoću li i samoj sebi moći da pomažem. O zlatnim penzionerskim danima da ne pričamo”.

Naravno, čitavu stvar treba pogledati i u okviru ukupnih uslova za život od rada u Crnoj Gori. Kad god mijenjaju zakon o radu, vlada i poslodavci ne prekidaju da melju o “fleksibilnosti tržišta rada”. Te, treba se usavršavati, te treba mijenjati radno okruženje, te siroti poslodavci ne mogu da otpuste radnike pa im fali sloboda i spotiču ih biznis barijere. Kad na tako ,,fleksibilnom” tržištu radne snage čovjek od 50 godina ostane bez posla – koja će vladina politika da mu pomogne da obezbijedi posao za narednih 17 godina koliko mu fali do penzije. Da ne pričamo o kandidatu za posao koji se sa 60 godina javi na konkurs jer mu nedostaje sedam godina. Ni majka ga, da je živa, ne bi zaposlila.

Ako je kome za utjehu, slične priče se vrte i u komšiluku. U Srbiji je za punu penziju potrebno 45 godina radnog staža. Od početka ove godine se primjenjuju novi propisi o penzionisanju kojima se granica za odlazak u starosnu penziju za žene pomjerila na 62 godine života i najmanje 15 godina staža osiguranja. Za žene će se do 2032. godine postepeno pomjerati starosna granica za penzionisanje da bi od te godine i one kao i muškarci imale uslov za punu starosnu penziju sa navršenih 65 godina života.

Kako aktuelni Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju predviđa, razlika u uslovima za penzionisanje muškaraca i žena biće sve do 2032. godine. Tada će građankama Srbije za redovnu penziju biti potrebno kao i građanima – 65 godina života i 15 staža. Zato će se do tada, u narednih 14 godina, ukoliko se ne promijeni zakon, starnosna granica za penzionisanje žena postpeno povećavati, pa će svaka nova godina donositi i nove uslove.

U Sloveniji su na početku godine penzije povećane. Prosječna penzija iznosi 616 eura, ali invalidske, porodične i slične penzije znatno su niže, pa mnogi penzioneri žive na rubu statističkog siromaštva. Dok je 2003. godine prosječna penzija iznosila 71 odsto prosečne plate, danas je to samo 62 odsto, uz stalni trend pada.

Sjetićete se – mi se borimo za 55 odsto prosječne plate.

Ovih dana su na HRT-u sindikalista Mladen Novosel i državna sekretarka u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava Majda Burić komentarisali detalje penzione reforme. Od važnijih mjera govorilo se o ubrzavanju izjednačavanja uslova za starosnu i prijevremenu penziju za žene i muškarce, što znači da će od 2031. starosna dob za penziju biti 67 godina za oba pola. Sindikalci su, zbog produženja radnog vijeka nezadovoljni. Napustili su pregovore sa vladom i najavili proteste.

Nije lako ni braći Rusima. Ruska vlada je u junu predložila parlamentu da se, počev od 2019. do 2028. godine, fazno stigne do odlaska u penziju sa 65 godina za muškarce, a do 2034. godine sa 63 godine za žene. Prosječna penzija u Rusiji iznosi oko 230 dolara mjesečno. Godine za penzionisanje određene su u Rusiji 1932. godine, u sovjetsko doba, i nikad od tada nisu mijenjane. Ruska starosna granica za penzionisanje spada među najniže na svijetu: 55 godina za žene i 60 za muškarce.

Ipak, u svijetu nema naše vlade. Ko dočeka penziju, jede jagnjetinu po povoljnim cijenama. I ove godine usvojena je Odluka o sufinansiranju nabavke zimnice – jagnjećeg mesa – u iznosu od 360.000 eura.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NOVI IZVJEŠTAJ BRISELA O NAPRETKU ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA: Ista meta – isto odstojanje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva

 

U srijedu je Komesar za proširenje Oliver Varhelji prezentirao novi izvještaj Evropske komisije (EK) o napretku zemalja zapadnog Balkana i Turske ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji. Izvještaj pokriva period od oktobra do oktobra, pa je obuhvaćeno i 10 mjeseci rada nove Vlade. Rađen je po novoj metodologiji koja uz poglavlja prepoznaje i klastere i obavezu ispunjavanja prijelaznih mjerila iz međusobno povezanih poglavlja 23 i 24 koja se odnose na vladavinu prava i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, kao uslova daljeg ukupnog napretka. Crna Gora i Srbija su prošle godine izabrale novu metodologiju klastera koja je zahtjevnija ali isplativija u pogledu veće brzine napredovanja ka EU ukoliko zemlje kandidati pokažu dobar rezultat, vidljiv i mjerljiv.

Parlamentarna većina, Vlada, nevladin sektor i sadašnja opozicija su se maltene složili da je izvještaj realan, ali ne i obećavajući kada je u pitanju izvjesnost crnogorskog članstva. Još je ranija vlada premijera Duška Markovića na početku svog mandata u jesen 2016. godine najavljivala da će u svom mandatu od četiri godine završiti pristupne pregovore, što znači zatvoriti sva 33 poglavlja. Kasnije je Marković promijenio stav i svu krivicu prebacio na Brisel jer je EU nametnula „teške kriterijume, teške uslove koje je morala jedna mala Crna Gora da ispuni“ ne objasnivši šta je to trebalo ispuniti što nisu morale ispuniti sve druge zemlje kandidati.

Crna Gora je još 2010. godine dobila status zemlje kandidata a 2012. je otpočela pristupne pregovore. Tokom gotovo 10 godina pregovora sa EU vlade Demokratske partije socijalista (DPS) su uspjele otvoriti sva 33 poglavlja ali su zatvorile svega tri, a i to privremeno. Kada se uporedi rezultat Crne Gore u odnosu na druge zemlje koje učestvuju u regati ka EU, onda se naša zemlja s pravom može nazvati „liderom integracija u regionu“, što su često naglašavali DPS političari i neki zapadni dužnosnici. Srbija je dobila status kandidata 2012. a pregovore otpočela 2014. i do sada privremeno zatvorila dva poglavlja. Sjeverna Makedonija i Albanija su dobile zeleno svjetlo za početak pristupnih pregovora tek prošle godine, na šta su Makedonci čekali od 2005. a Albanci od 2014.  Bosna i Hercegovina i Kosovo su još daleko od dobijanja statusa zemlje kandidata a pristupni pregovori koje Turska vodi sa EU još od 2005. godine su odavno na mrtvoj tački sa vrlo malim šansama da se ponovo pokrenu. Koliko je realno „liderstvo“ Crne Gore u odnosu na zemlje regiona vidi se na primjeru Hrvatske, kao posljednje balkanske zemlja koja je ušla u EU. Hrvatska je pregovarala 6 godina tokom kojih je zatvorila sva 33 poglavlja i nakon toga čekala još dvije godine da uđe u EU. Prema ranije objavljenoj analizi berlinske Evropske stabilizacione inicijative (ESI), koja ima fokus na proces proširenja EU na Balkan, Crna Gora se po sadašnjoj dinamici može naći pred vratima Evropske unije tek za nekih 30 godina.

U ovogodišnjem izvještaju Crna Gora je dobila najnižu prosječnu ocjenu napredovanja u posljednjih 6 godina – 3,03 (na skali od 1 do 5). Prošle godine je ta ocjena bila 3,18 a 2015. godine je iznosila 3,15. Međutim, Evropska komisija je takođe dala i ocjenu pripremljenosti koja se odnosi na sveukupno stanje u pojedinim poglavljima i tu je Crna Gora do sada dobila najveću ocjenu od 3,11.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 22. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Knežević objašnjava da su prosvjetari iz novina saznali za najavljeno povećanje: „Shvatamo da će u narednoj godini biti ukinuti doprinosi za zdravstveno osiguranje na zarade te da neće biti oporezivane zarade do bruto iznosa od 700 eura. To je jednostavno nedopustivo. Ako se radi o linearnom povećanju, pojaviće se određene nelogičnosti i problemi koji se moraju otkloniti u socijalnom dijalogu i direktnoj komunikaciji sa SPCG. Prvenstveno mislim na problem koji smo izbjegli kada smo prošli put pregovarali u vezi sa izmjenama naših koeficijenata u Granskom kolektivnom ugovoru. Naime, povećanjem minimalne cijene rada, u isto vrijeme zadržavanjem postojećih koeficijenata, nekvalifikovanom radniku biće isplaćivana zarada u iznosu od 450 eura čime se izjednačavaju oni koji imaju 30 godina radnog staža i početnici.  Tu je još mnogo problema koji se moraju rješavati isključivo u socijalnom dijalogu“.

Socijalnog dijaloga za sada nema. O kakvom socijalnom dijalogu danas govorimo kad već deset mjeseci nismo u prilici da sjednemo za isti pregovarački sto i razgovaramo o nagomilanim problemima u obrazovanju, pita se Knežević.

Da je dijalog već morao početi smatra i Kaluđerović. „Nažalost,  stiče se utisak da ovo pitanje nije na spisku prioriteta Ministarstva, koje se radije fokusira na ostvarenje određenih političkih ciljeva nego na unapređivanje kvaliteta obrazovnog procesa i statusa zapošljenih u prosvjeti. Treba podsjetiti da se gazi i obećanje iz premijerevog ekspozea, koji je tada najavio da će Vlada raditi na unapređivanju obrazovnog sistema na svim nivoima uz prioritetnu depolitizaciju, a jedna od prvih akcija Ministarstva odnosi se na nezakonite smjene prethodnih, i imenovanja novih direktora škola bliskih novim vlastima. Resorno ministarstvo je bilo dužno da intenzivnije i posvećenije radi na poboljšanju statusa prosvjetnih  radnika. Nažalost, nijesu dovoljno u tome aktivni ni reprezentativni granski sindikati, koji bi morali češće i agilnije podsjećati na ulogu prosvjetnih radnika u društvu i kompleksnost njihovog rada tokom pandemije“, smatra Kaluđerović.

Iz Sindikata prosvjete najavljuju svoj kongres 6. novembra. „Nakon Kongresa, bez obzira na njegove rezultate i konačni izbor stabilnog rukovodstva, jer se trenutno nalazimo u VD stanju, prvi potez organa SPCG će biti zahtjev za nastavkom socijalnog dijaloga ili preduzimanje radikalnijih mjera u zaštiti prava za koje se SPCG u mnogo težim uslovima izborio. Depolitizacija, decentralizacija i demokratizacija obrazovnog sistema su ključne stvari koje zastupam i koje ću u budućnosti zastupati“, ističe Knežević.

Zanemarivanje i male zarade su samo dio nagomilanih problema u prosvjeti koji se ne rješavaju.

„Najveći problem, pored nedovoljne plaćenosti jesu i loše stambene
prilike prosvjetnih radnika, kao i nedostatak dovoljno efikasnih mehanizama za poboljšanje tog statusa. Slijede loši tehnički uslovi rada, opterećenost nastavne norme i rad sa velikim odjeljenskim grupama, ali i
opterećenost brojnim administrativnim obavezama, koje prijete da suštinu zamijene formom. Takođe, problemi su prisutni i u slučajevima nastavnika koji su zaključili ugovor na određeno vrijeme,
uglavnom na devet mjeseci, tj. trajanje školske godine. To ih dovodi u finansijsku neizvjesnost, kao i probleme u povezivanju socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Izvjesni problemi postoje i u postupcima za
produžavanje licence, i taj dio bi se morao dodatno urediti“, nabraja Kaluđerović.

Ekonomski položaj i odnos društva prema ovoj profesiji su godinama nedopustivo loši, ističu u Sindikatu. Kao dodatne izazove Knežević izdvaja: „Radno-pravna zaštita naših kolega, puzajuće povećanje administracije nauštrb kvaliteta nastave, nemotivisanost, norme časova u srednjim školama, prevelike grupe u predškolskim ustanovama u Podgorici i Budvi, nedostatak normalnih uslova za rad, neopremljenost škola gdje se naše kolege često suočavaju sa kredom i tablom kao jedinim nastavnim sredstvima su glavni izazovi koji nas očekuju. Najveći izazov trenutno je trend digitalizacije kao i mentalno zdravlje učenika i nastavnika u vrijeme trajanja pandemije COVID virusa“.

I tako i dalje iz Ministarstva pričaju o misiji i viziji, dok se od prosvjetara očekuje da praznog džepa s kredom i tablom prenose znanje.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Opština Budva je 1993. podnijela tužbu Osnovnom sudu u Kotoru sa zahtjevom za poništaj tog pravnog posla, nakon čega je uslijedila protivtužba Imobilije, da bi se spor 1998. završio vansudskim poravnanjem  kojim se Opština odrekla tužbenog zahtjeva. Tadašnji predsjednik Opštine, Rade Gregović potpisuje izjavu da „povodom objekta Citadela u Budvi i ugovora o razmjeni nepokretnosti zaključenog između PP Imobilia i Ministarstva odbrane VP 4212 Podgorica, nema nikakvih pravnih zahtjeva i da nikakve zahtjeve neće postavljati u budućnosti prema Imobiliji“.

Tako, povlađujući volji uticajnih funkcionera DPS-a koji su zastupali interese biznismena Ćupića, Opština se odrekla istorijskog nasljeđa čiji tragovi se smještaju u period od 12. do 14. vijeka. Grad teatar izgubio je svoje scene a građani i turisti dobili su gvozdenim kapijama zatvoren pristup najznačajnijem dijelu Starog grada pretvorenom u ugostiteljski objekat sa apartmanima.

Značajnu ulogu u privatizaciji Citadele odigrao je Zavod za zaštitu spomenika kulture sa Cetinja, koji se u sudski spor uključio kao umješač. Mišljenje Zavoda o tome da li je privatizacijom Citadele prekršen tadašnji Zakon o zaštiti spomenika kulture bilo je od presudnog značaja. Međutim, sudija u tom predmetu, Đorđije Milić, nije prihvatio stručno mišljenje direktora Zavoda Čedomira Markovića, pod izgovorom da bi se ova ustanova kao sudionik u sporu, našla u konfliktu interesa. Ali je za sudske vještake imenovao službenike tog istog Zavoda, istoričara umjetnosti Aleksandra Čilikova i arhitekticu-konzertvatora Snježanu Simović.

Zvanični stavovi direktora Markovića i službenika Zavoda za zaštitu kulturnih dobara bili su potpuno suprotni po pitanjima za koje je naloženo vještačenje – da li Citadela sa objektima koji su bili predmet prodaje  predstavlja zaštićeni spomenik kulture te da li je Citadela neodvojivi dio Bedema sa bastionima Starog grada.

Zakon u dijelu koji se odnosi na promet spomenika kulture u članu 76 propisuje da se spomenik kulture ne može prodavati. U posebnim slučajevima kada je to dozvoljeno, prema članu 77 imalac takve nepokretnosti dužan je da je prethodno ponudi Opštini na čijoj se teritoriji nalazi. Opština ima pravo preče kupovine.

Zato je zadatak vještaka bio da dokažu da Citadela nije spomenik kulture i ne uživa nikakvu institucionalnu zaštitu.

Stari grad Budva, kao urbana cjelina velikog kulturno-istorijskog značaja, zaštićen je po više osnova. Rješenjem iz 1961. godine uveden je u Registar zaštićenih spomenika kulture kompletan prostor Starog grada. Posebnim rješenjima u Registar je uveden i određen broj pojedinačnih objekata, pa tako posebnu zaštitu uživaju Bedemi sa bastionima i nekoliko budvanskih crkava.

Stručno mišljenje vještaka Čilikova i Simović glasilo je da „prostor nekadašnjeg Kastela Sv. Marije, tj. austrougarskim gradnjama formiran prostor tzv. Citadele, nije uveden u Registar zaštićenih spomenika kulture RCG kao pojedinačno zaštićen spomenik kulture“. Zaključili su i da Citadela, zapadna kula i suterenski prostor, ne pripadaju zaštićenom kompleksu Bedemi sa bastionima.

Zanimljivo je tumačenje Čilikova i Simović po kojem je Citadela izjednačena sa privatnim kućama u Starom gradu koje se slobodno prodaju, bez obaveze da se prvo ponude Opštini, jer nisu pojedinačno upisane u Registar zaštićenih objekata, već zbirno, kao cjelina. Na njih se, prema njihovom mišljenju, članovi 76 i 77 Zakona o zaštiti kulturnih dobara – ne odnose.

„Sa etičke strane posmatrano, kupoprodaja objekata predmetnog spora, objekata manje spomeničke vrijednosti, ne doprinosi bilo kakvoj degradaciji spomeničkog integriteta bilo Starog grada ili kompleksa Citadela, bilo da je vlasnik država ili drugo pravno lice…“ navodi se u stručnom mišljenju sudskih vještaka.

Tadašnji direktor Zavoda za zaštitu spomenika kulture, Marković u tekstu o budvanskoj Citadeli navodi: „U valorizaciji brojnih spomeničkih vrijednosti Stare Budve posebno mjesto pripada njenom složenom fortifikacionom sistemu koga sačinjavaju moćni bedemi sa kulama i bastionima, kapije, prolazi, pasarele i gradska tvrđava. Svojom monumentalnošću i svojim značajem za izučavanje i sagledavanje geneze i razvoja grada, posebno se izdvaja gradska tvrđava, prvobitno poznata kao Kastel Sv. Marije a docnije kao Citadela“

„Cijeneći istorijsku i kulturnu ulogu gradskih tvrđava  ne poznajemo danas nijedan primjer da je u sklopu njihove revitalizacije istovremeno izvršeno i njihovo otuđivanje na način što bi čitava tvrđava ili pojedini njeni djelovi prešli u privatne ruke. Ne može se zamisliti da bi jedan Lovrijenac ili jedna kula Minčeta u Dubrovniku, tvrđava Španjola, Kanli kula ili Forte mare u Herceg Novom ili gradska tvrđava u Starom Baru ili Citadela u Starom Ulcinju, mogli preći u privatne ruke sa uspostavljanjem potpuno drugačijeg odnosa i načina korišćenja prema ovako značajnim kulturno-istorijskim vrijednostima“, ocijenio je Marković

„Treba se zapitati kako bi zgledalo kada bi atinski Akropolj, koji je takođe tvrđava grada Atine iz Periklovog vremena ili neki njegov dio , primjera radi Partenon, prešao u privatne ruke. Treba se, takođe, zapitati kako bi izgledalo kada bi jedan rimski Panteon, Koloseum ili Rimski forum, ili pak Pompeja, bila prodata  na licitaciji i postala privatno vlasništvo. Sumnjamo da bi se ovako nešto moglo dogoditi u civilizovanom svijetu u kome bi pojedine izuzetno značajne spomeničke vrijednosti jednog naroda postale bogatstvo samo jednog čovjeka ili manje grupe ljudi“, napisao je Marković u mišljenju o prodaji Citadele.

Nije imao ko da čuje.

 

CITADELU VRATITI GRAĐANIMA

„Budvanska Citadela kao jezgro oko koga se formiralo i razvijalo gradsko naselje mora po svom istorijskom pravu da ostane u vlasništvu naroda jer je ona kroz minule vjekove i milenijume upravo to i bila. Nikada nijedan njen segment nije bio u privatnom vlasništvu te se zato nadamo da će društvo pokazati i smoći dovoljno snage i razumijevanja da se problem Citadele razriješi tako da ona i dalje ostane spomenik prvorazrednog značaja, organski vezana za tkivo grada i da će i dalje služiti za obogaćivanje duha žitelja Budve, brojnih posjetilaca i naroda Crne Gore u cjelini“, apelovao je, uzalud, Čedomir Marković, tadašnji  direktor Zavoda za zaštitu spomenika kuture.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo