Povežite se sa nama

DRUŠTVO

NOVI ZAKON O PENZIJAMA: Do posljednjeg daha

Objavljeno prije

na

purisic

Kako bi spriječila rano napuštanje tržišta rada i rano penzionisanje Vlada je spremila i na javnu raspravu dala Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Kad je podvučena crta – zakonopisci i sindikati ostali su gdje su bili. Dogovora nema, sindikati najavljuju štrajk. Znajući raspored snaga u društvu, nije teško predvidjeti ishod – parlamentarnu većinu koja pritiska odgovarajuće tastere, makar vlada predložila da je svako dužan da radi do smrti.

Prema trenutno važećim propisima, pravo na starosnu penziju mogu ostvariti muškarci stari 65 godina i deset mjeseci koji imaju 15 godina radnog staža. Žene, tokom 2018. treba da napune 61 godinu, kako bi, uz 15 godina radnog staža mogle u penziju. Ljudi koji imaju 40 godina staža osiguranja mogu u penziju bez obzira na to koliko imaju godina. Predviđeno je da građani mogu u penziju sve stariji i da se ,,prelazni period završi 2024. kada bi muškarci u penziju išli sa 66 godina i deset mjeseci, a žene sa 62 godine i devet mjeseci.

Po novom, za odlazak u punu penziju potrebno je ispuniti oba uslova – 40 godina staža i 65 godina života. Ukoliko ne ispunjava ova oba uslova, zaposleni bi mogao otići u penziju sa 67 godina života i najmanje 15 godina staža. Pored toga, beneficirani radni staž manje-više se ukida, dok će se do porodičnih i invalidskih penzija dolaziti znatno teže nego do sada.

Ovih dana, na sastanku sa članovima Skupštine Saveza sindikata i Glavnog odbora Unije slobodnih sindikata, ministar rada i socijalnog staranja Kemal Purišić kazao je da su izmjene zakona diktat Međunarodnog monetarnog fonda i Evropske unije. Samo nekoliko dana ranije, predsjednik države, DPS-a i šef vladajuće koalicije pričao je kako se nećemo slijepo pokoravati zahtjevima Evrope.

Korisne su to različitosti: kad se treba boriti protiv korupcije i kriminala, vrlo smo samosvojni, kad treba raditi na dokusurivanju raje, dosljedno ćemo poštovati evropska pravila.

Generalni sekretari oba sindikata su nakon sastanka kazali da će Vladi još jednom predati svoju listu minimalnih zahtjeva, a ako ih Vlada odbije, kreću sa prikupljanjem potpisa za organizovanje referenduma o ovom zakonu i pripremama za generalni štrajk.

Osnovni predlozi sindikata su da 40 godina staža osiguranja ostane jedini uslov za odlazak u starosnu penziju, odnosno da se na taj, ne dodaje ,,kumulativni uslov” – 65 godina života i da se starosna granica za odlazak u penziju smanji na 65 godina i za žene i za muškarce. Pored toga, predlažu da osnovicu za obračun penzije čini prosjek zarada, odnosno osnovica osiguranja ostvarenih u 20 najpovoljnijih godina. Po novom, računalo bi se đuture – svih 40 godina.

Sindikati traže da najniža penzija ne može biti manja od 80 odsto minimalne zarade i da starosna penzija, ostvarena na osnovu 40 godina radnog staža ne može biti niža od 55 odsto prosječne zarade.

Prema podacima Fonda penzijskog i invalidskog osiguranja prosječna penzija isplaćena 20. septembra iznosila je 284,55 eura. Sindikati objavljuju da oko 10.500 ljudi prima penziju do 125 eura, oko 30 hiljada penzionera dobija 125 do 200 eura, penzije između 200 i 300 eura prima oko 30.500 ljudi.

Minimalna starosna penzija sada je 125 eura, a prema predlogu sindikata, na sadašnji iznos minimalne zarade od 193 eura, minimalna penzija bi bila 154 eura. Najniža penzija za one koji su radili 40 godina bila bi 279,4 eura. To je onih 55 odsto prosječne plate od 509 eura. Kad se, pod pretpostavkom da dvoje penzionera ne drže na vratu djecu i unučad, prepolovi minimalna potrošačka korpa koja je u avgustu za četvoročlanu porodicu iznosila 638,7 eura, dobija se iznos od 319 eura. Nakon punog radnog vijeka, prosječnom penzioneru falilo bi 40 eura za osnovne životne potrebe.

Ako se za penziju radi do 67 godine, prosječnom građaninu Crne Gore ostaje da u njoj uživa manje od deset godina. Očekivano trajanje života na rođenju u 2017. godini je, prema podacima MONSTAT-a 76,7 godina.

Početkom ove godine, broj penzionera i korisnika drugih prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja bio je 130.161, što je prvi put da je pređena brojka od 130 hiljada. Penzionera je više nego zaposlenih za koje se redovno uplaćuju porezi i doprinosi. Njih je oko 116.000.

Za, kako tako održiv sistem, potrebna su tri zaposlena na jednog penzionera. Mi imamo 1,6.

Država duguje preko tri milijarde eura, oko 70 odsto BDP-a. Onog koji, prema zvaničnim hvalospjevima stalno raste.

Prema različitim izvorima, u Crnoj Gori ima 35 do 41 odsto nezaposlenih mladih od 15 do 24 godine. Pošto volimo da se upoređujemo sa Evropom: stopa nezaposlenosti na nivou Evropske unije je u julu 2017. godine iznosila 7,7 odsto i najniža je od decembra 2008. godine. Pojedinačno po zemljama članicima, najniža stopa nezaposlenosti zabilježena je u Češkoj -2,9 odsto, zatim Nemačkoj 3,7 i Malti 4,1. Najveća nezaposlenost je registrovana u Grčkoj 21,7 odsto i Španiji 17,1.

Kako je ljetos objavila CIA – Crna Gora je na 11. mjestu u svijetu po nezaposlenosti među mladima. Za zdrav razum je neprihvatljivo da mladi nemaju posla, a da stariji rade do 67 godina. Za državnu kasu je, međutim, dobro. Mladima, koji besposleni lutaju, država ne mora da plaća ništa. Kolike god da su, peznije su – čist trošak.

,,Kažnjavaju i stare i mlade. Mladi nemaju posla, dok zaposleni rade do ozbiljne starosti, dok ne iznemognu. Biće dobro samo za budžet”, kaže Monitorova sagovornica koja se nadala skorom penzionisanju. Objašnjava da joj djeca žive u inostranstvu, jer ovdje za njih nije bilo posla: ,,Planirala sam da kroz dvije, tri godine odem u penziju i pomognem u podizanju unučadi. Ako me ‘zakači’ ovaj zakon, ne znam hoću li i samoj sebi moći da pomažem. O zlatnim penzionerskim danima da ne pričamo”.

Naravno, čitavu stvar treba pogledati i u okviru ukupnih uslova za život od rada u Crnoj Gori. Kad god mijenjaju zakon o radu, vlada i poslodavci ne prekidaju da melju o “fleksibilnosti tržišta rada”. Te, treba se usavršavati, te treba mijenjati radno okruženje, te siroti poslodavci ne mogu da otpuste radnike pa im fali sloboda i spotiču ih biznis barijere. Kad na tako ,,fleksibilnom” tržištu radne snage čovjek od 50 godina ostane bez posla – koja će vladina politika da mu pomogne da obezbijedi posao za narednih 17 godina koliko mu fali do penzije. Da ne pričamo o kandidatu za posao koji se sa 60 godina javi na konkurs jer mu nedostaje sedam godina. Ni majka ga, da je živa, ne bi zaposlila.

Ako je kome za utjehu, slične priče se vrte i u komšiluku. U Srbiji je za punu penziju potrebno 45 godina radnog staža. Od početka ove godine se primjenjuju novi propisi o penzionisanju kojima se granica za odlazak u starosnu penziju za žene pomjerila na 62 godine života i najmanje 15 godina staža osiguranja. Za žene će se do 2032. godine postepeno pomjerati starosna granica za penzionisanje da bi od te godine i one kao i muškarci imale uslov za punu starosnu penziju sa navršenih 65 godina života.

Kako aktuelni Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju predviđa, razlika u uslovima za penzionisanje muškaraca i žena biće sve do 2032. godine. Tada će građankama Srbije za redovnu penziju biti potrebno kao i građanima – 65 godina života i 15 staža. Zato će se do tada, u narednih 14 godina, ukoliko se ne promijeni zakon, starnosna granica za penzionisanje žena postpeno povećavati, pa će svaka nova godina donositi i nove uslove.

U Sloveniji su na početku godine penzije povećane. Prosječna penzija iznosi 616 eura, ali invalidske, porodične i slične penzije znatno su niže, pa mnogi penzioneri žive na rubu statističkog siromaštva. Dok je 2003. godine prosječna penzija iznosila 71 odsto prosečne plate, danas je to samo 62 odsto, uz stalni trend pada.

Sjetićete se – mi se borimo za 55 odsto prosječne plate.

Ovih dana su na HRT-u sindikalista Mladen Novosel i državna sekretarka u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava Majda Burić komentarisali detalje penzione reforme. Od važnijih mjera govorilo se o ubrzavanju izjednačavanja uslova za starosnu i prijevremenu penziju za žene i muškarce, što znači da će od 2031. starosna dob za penziju biti 67 godina za oba pola. Sindikalci su, zbog produženja radnog vijeka nezadovoljni. Napustili su pregovore sa vladom i najavili proteste.

Nije lako ni braći Rusima. Ruska vlada je u junu predložila parlamentu da se, počev od 2019. do 2028. godine, fazno stigne do odlaska u penziju sa 65 godina za muškarce, a do 2034. godine sa 63 godine za žene. Prosječna penzija u Rusiji iznosi oko 230 dolara mjesečno. Godine za penzionisanje određene su u Rusiji 1932. godine, u sovjetsko doba, i nikad od tada nisu mijenjane. Ruska starosna granica za penzionisanje spada među najniže na svijetu: 55 godina za žene i 60 za muškarce.

Ipak, u svijetu nema naše vlade. Ko dočeka penziju, jede jagnjetinu po povoljnim cijenama. I ove godine usvojena je Odluka o sufinansiranju nabavke zimnice – jagnjećeg mesa – u iznosu od 360.000 eura.

Miloš BAKIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo