Povežite se sa nama

DRUŠTVO

OBRAZOVANJE ZA 21. VIJEK: Krpljenje škola i vrtića

Objavljeno prije

na

vrtic

Čuda mogu da urade nekoliko kanti različitih farbi: od barake nastane vrtić, stvori se dnevni boravak za osnovce nižih razreda, obezbijedi inspiracija za ministra. Ono što ne može da se riješi krečenjem, udesi se selidbom u podrum. Škole kojih nema, one koje su predaleko, čekaju bolje sjutra.

Na radost i zadovoljstvo naših najmlađih, ali i njihovih roditelja, u Podgorici je danas otvorena još jedna vaspitno-obrazovna jedinica – vrtić ,,Stara varoš”, prenijeli su prije nekidan odani mediji.

,,U godinama pred nama, djeca vjerovatno neće znati ko je bio ministar prosvjete, ali će znati kako su se osjećali u ovom prostoru, i koliko im je pažnje i ljubavi u njemu pruženo”, rekao je ministar prosvjete dr Damir Šehović na otvaranju vrtića. Teško je odabrati riječ: skromno ili dirljivo?

Vrtić je, kako je udareno na sva zvona, otvoren u rekonstruisanom objektu koji je Glavni grad ustupio na korišćenje, u čiju je rekonstrukciju uloženo oko 70.000 eura. TIKA – Turska agencija za međunarodnu saradnju i koordinaciju – za opremanje je obezbijedila oko 20.000 eura. Vrtić može da primi oko stotinu djece.

Ispod fino iscrtanih dječijih motiva, u Ulici Špira Mugoše stoji baraka koja je nekad korištena kao mjesna zajednica. Potom ju je grad upotrebljavao za zbrinjavanje političkih partija. Baraka, kao baraka, ograđena najjeftinijom žicom, okolo prekopana zemlja. Porašće trava, i sve bi, jednom, moglo biti u redu da se do novog vrtića ne stiže kroz lavirint starovaroških uličica. Ne postoji ulica kojom se može stići do nove obrazovne ustanove bez uskih grla u kojima ne mogu da se mimoiđu dva automobila.

,,Mislim da neću pogriješiti ako kažem da je Stara varoš već odavno zaslužila jedan ovakav objekat”, kazao je gradonačelnik Ivan Vuković. Ako se zna kakav odnos vlasti imaju prema najstarijem dijelu glavnog grada – taman tako.

Na internetu su nedavno osvanule fotografije toaleta u fiskulturnoj sali OŠ ,,Maksim Gorki” u Podgorici. Grozni su. Toalete u samoj školi, prije desetak godina renovirao je jedan od podgoričkih biznismena čije je dijete trebalo da krene u školu. Podgoričke škole izdajući sale za fiskulturu i zemljište za postavljanje ,,balona” zarađuju nepoznate sume novca. Kontrola je najavljena.

Novost je i da je učionica za 24 đaka odjeljenja IV 1 hercegnovske OŠ ,,Dašo Pavičić”, prostorija u podrumu, bez prirodnog svjetla i ventilacije, sa jednim prozorčićem, bez WC-a. Prostorija je svježe okrečena masnom farbom, miješaju se smrad buđi i boja, dok su kablovi po zidovima, ispričao je za Radio Jadran jedan od roditelja.

Iz uprave škole su ovaj postupak obrazložili naknadno, navodeći da su dobili u matičnoj zgradi jedno odjeljenje V razreda iz Igala, koje ima jednog đaka sa smetnjama u razvoju. Zato je, dok se ne nađe drugo rješenje, učionica IV-1 ustupljena đacima iz Igala. Roditelji su najavili da će svakog jutra dovoditi djecu u školu i odlaziti dok ne bude uslova za školovanje i da će tužbom protiv direktora škole i Ministarstva prosvjete tražiti nadoknadu materijalne i nematerijalne štete za svaki dan bez nastave, jer je djeci ukinuto pravo na školovanje.

Igalo ima oko 3.500 stanovnika – pet stotina manje nego opština Gusinje, na primjer – i godinama nema uljudnu osnovnu školu.

Prva slova dio djece uči u prostorijama Instituta ,,Dr Simo Milošević”, u lošim uslovima područnog odjeljenja OŠ ,,Dašo Pavičić”. Ove godine, na dan kad je trebala da počne nastava, stigla je vijest da djeca treba da idu u drugo područno odjeljenje u Sutorini. Mali problem je u tome što je ta škola u još gorem stanju nego ona u Institutu. Premda je ditektor na početku seprembra rekao da će ,,u naredna dva mjeseca” biti rekonstruisana.

Konačno je, nakon raznih žalbi, pregovora i ostalog, javljeno da je Odbor direktora Instituta prihvatio inicijativu ministra prosvjete Damira Šehovića i dao odobrenje za privremeno korišćenje dijela prostorija Instituta do izgradnje nove škole u Igalu. ,,Nakon ovakve odluke Odbora, stvoreni su preduslovi da Ministarstvo investira u ovaj školski objekat”, saopšteno je iz ministarstva. Jednostavno je: nadležni nijesu htjeli da investiraju dok nijesu obezbijedili da ih Institut, recimo dogodine, neće izbaciti. Uslovi za generacije u međuvremenu – briga velika.

Na raznim mjestima u Crnoj Gori učenici i njihovi roditelji muku muče sa prevozom do škole. Seoske škole se zatvaraju jer nema đaka, za ponekog ko ostane, vrata škole su zatvorena. Predsjednik OO SNP Petnjica Zaim Ličina kazao je za Radio Petnjica da je ogorčen odnosom ministra prosvjete Damira Šehovića: ,,Lično sam slušao ministra prosvjete kako obećava da će da pokrene kombi za potrebe prevoza učenika na području MZ Savin Bor. Kombi je i dalje parkiran, a učenici pješače po nekoliko kilometara. Očekujem od ministra da reaguje i ispuni obećanje. Zbog loše organizacije prevoza učenika, naša djeca su prinuđena da idu i da se upisuju u obrazovne ustanove na području rožajske i beranske opštine”, rekao je Ličina.

Prevoz je problem i za pedesetak učenika iz Petnjice koji pohađaju školu u Beranama. ,,Petnjica je i sedamdesetih imala bolji prevoz nego što mi imamo danas. U 21. vijeku neprihvatljivo je i nezamislivo da nemamo prevoz, pa shodno tome pitamo nadležne prije svega one u državi, koji motiv mogu imati ljudi za ostanak na ovim prostorima ako im jedan od osnovnih uslova za život nije zadovoljen”, žale se žitelji Petnjice. Nekad je bilo i deset linija dnevno na relaciji Petnjica – Berane.

Neko nema prevoz – neko školu. Srednja stručna škola u Golubovcima, koja treba da ima i gimnazijska odjeljenja, gradi se i gradi. Po ugovoru iz januara 2017. morala je biti završena do kraja marta. Još nije. Desetak dana pred lokalne izbore u aprilu, gradilište je obišao čak i Milo Đukanović, ali ni to ukazanje nije ubrzalo radove.

Iako srednju školu nemaju ni mjesta u kojima, poput Golubovaca, živi preko 16 hiljada ljudi, ambicije prosvjetnih vlasti su ozbiljne. Ovoga ljeta ministar Šehović je obnarodovao da je Crna Gora ušla u program British Councila Škola za 21. vijek, uvođenjem u velikom broju obrazovnih ustanova Micro bit džepnog računara za kodiranje kojim se postižu dobri rezultati u digitalizaciji nastave. ,,Crna Gora je u prethodne dvije godine krenula u sveobuhvatnu reformu obrazovnog sistema koja podrazumijeva reformu svih nivoa obrazovanja”, kazao je tada Šehović. Pošto je reforma, po svemu sudeći, neprekidan proces, logično je da su njeni rezultati teško mjerljivi. Možda neko i ima te ,,bit džepne računare za kodiranje”, ali nekako bi se reklo da nam još fali banalnih učionica, pristojnih toaleta, nepretrpanih vrtića i sličnih osnovnih stvari.

Lijepo je gledati u budućnost, ali bi bilo zgodno da baš ne mora iz blata.

Nasilje se podrazumijeva

Godinama smo slušali o programu Škola bez nasilja. Opšte je poznato da nam je obrazovanje pri dnu, Monitorovi dobro upućeni izvori kažu da nam je vaspitanje u školama još gore. U školi prijaviti nasilje, naročito ako nije fizičko, pokazuje se kao uzaludan posao. Prema svjedočenju roditelja, neuporedivo je efikasnije kad roditelji zlostavljanog djeteta popričaju sa roditeljima zlostavljača. Nije loše ni priprijetiti. To jasno pokazuje koliki je uspjeh u zvaničnoj borbi protiv vršnjačkog nasilja.

Drugačije je samo ako se u uspjeh računa to što đaci povremeno organizuju tuče izvan školskog dvorišta. Prije neki dan policija je spriječila tuču učenika dvije osnovne škole iz glavnog grada. Nekoliko građana čulo je dogovore kako bi tuča trebalo da se odigra kod perona u blizini autobuske stanice, pa su javili policiji.

Prošle sedmice osamnaestogodišnjeg učenika četvrtog razreda Srednje mašinske škole ,,Ivan Uskoković” pretukli su vršnjaci u podgoričkom Kraljevom parku, u srcu Podgorice.

Vršnjačko nasilje kod nas se ne smanjuje, nego podrazumijeva.

Miloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo