Povežite se sa nama

HORIZONTI

Novinarstvo u BiH: između vatre i sudnice

Objavljeno prije

na

Dok se novinarstvo na globalnom nivou hvata u koštac s uticajem novih tehnologija na kreiranje i plasman informacija, odnosno sa (ne)povjerenjem publike i mijenjanjem uvriježenih navika, u Bosni i Hercegovini se ova profesija suočava s čitavim nizom osebujenih lokalnih problema. Dvije vijesti iz oblasti novinarstva privukle su pažnju javnosti tokom druge polovine septembra.

Najprije je stigla vijest o optužnici koju je Okružno tužilaštvo Banja Luka podiglo 28. juna 2013. protiv četvoro urednika i dva novinara Federalne televizije (FTV), kojom se terete da su počinili krivično djelo izazivanja nacionalne, rasne ili vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti. Optužnicu je 11. jula potvrdio i Osnovni sud u Banjoj Luci. Optužnica je, dakle, podignuta i potvrđena prije neka dva mjeseca, ali je informacija stigla u javnost tek poslije famozne ljetnje šeme. Stvar možda i ne bi bila toliko bizarna da ova optužnica nije rezultat prijave koju je protiv svojih sarajevskih kolega podiglo Udruženje novinara Republike Srpske. Povod za prijavu je emisija „60 minuta” Federalne televizije iz januara prošle godine, za koju se tvrdi da je u njoj bilo elemenata izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti. To izdanje emisije je onomad izazvalo kontroverze, kao i takva stilistika takvog TV novinarstva generalno, ali tužba od strane novinarskog udruženja, a protiv svojih kolega je nešto zbilja teško zamislivo bilo gdje osim u današnjoj BiH. Dunja Mijatović, predstavnica OSCE-a za slobodu medija, tim povodom veli: “Bez komentiranja sadržaja programa koji je u pitanju, činjenica da je Udruženje novinara Republike Srpske pokrenulo kazneni postupak protiv šest novinara Federalne televizije BiH (FTV), ozbiljno narušava ionako krhku profesionalnu solidarnost među novinarima u BiH.”

 

Nije se, kako se to kaže, ni tinta na novinama koje su pisale o ovoj temi osušila, a stigla je nova crnohronička vijest, a iz sfere žurnalizma. Naime, u četvrtak 19. septembra u popodnevnim satima, pred vratima redakcije sarajevskog sedmičnog magazina Slobodna Bosna podmetnut je požar. Incident je najprije dojavljen zaštitarskoj agenciji preko alarma, a i komšije u ulazu u kojem se nalazi redakcija su obavijestile vatrogasce o požaru. Sve se odigralo nakon radnog vremena. U redakciji se osjetio miris zapaljive tečnosti koja je najvjerovatnije izazvala plamen koji je zahvatio veliki dio vrata. Podmetač ispred vrata je spaljen, a vatra je zahvatila i dio linoleuma. Tu je bio i komad papira ili maramice kojim je vrlo moguće požar izazvan. Na današnjoj medijskoj sceni u Bosni i Hercegovini, naročito kad je riječ o štampanim medijima, Slobodna Bosna spada među rijetke novinske kuće koju većina čitalaca smatran nezavisnim. Upitan za komentar incidenta, Senad Avdić, glavni i odgovorni urednik, je izjavio: “Očito se radi o nekom upozorenju i zastrašivanju. Prije pet-šest godina su nam opljačkali redakciju, nije odneseno ništa toliko materijalno vrijedno, koliko je odneseno podataka. Ne znam uopšte kako prokomentarisati jedan ovakav napad”.

Bh. mediji po mnogo čemu su u težoj situaciji od onih u susjednim državama kojima, takođe, naročito u posljednje vrijeme, ne cvjetaju ruže. Ni u mirno doba, bh. novine se nisu mogle pohvaliti jako velikim tiražima, a raspadanjem tržišta na tri etnička bantustana, stanje je dovedeno gotovo do neizdrživosti. Zato je u pravu Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica Oslobođenja, kad kaže da je ovaj “brutalni vandalski čin posljednje upozorenje novinarstvu u Bosni i Hercegovini”. Kao u onoj staroj kletvi, bh. mediji su se o sebi zabavili i bave se sami sobom, dok ih još ima.

Muharem BAZDULJ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

ODUZIMANJE DJECE NEPODOBNIMA U RUSIJI U OKUPIRANIM DJELOVIMA UKRAJINE: Danak u krvi za protivnike Putinovog režima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Putin je odlučio da se čuveni film Nikite Mihalkova Varljivo sunce masovno reprizira u realnom životu. U izvještaju Istražne komisije Ujedinjenih nacija (UN) za Ukrajinu, navodi se da postoje dokazi o ilegalnom transferu stotina i hiljada ukrajinske dece u Rusiju sa okupiranih teritorija. Ukrajinska vlada tvrdi da ima detaljno dokumentirane podatke za 16.621 ukrajinsko dijete prisilno odvedeno u Rusiju tokom agresije

 

Varljivo sunce je film koji je ruskog režisera i glumca Nikitu Mihalkova učinio poznatim širom svijeta. Radnja filma je smještena u ljeto 1936. godine – doba zloglasnih Staljinovih čistki u kojima su stradale ili utamničene desetine hiljada oficira Crvene armije na osnovu izmišljenih optužbi za izdaju. Mihalkov u filmu igra komandanta tenkovske divizije Sergeja Kotova koji biva uhapšen od strane tajne policije NKVD (preteča KGB-a) i primoran da potpiše lažno priznanje krivice kako bi spasio svoj život i živote svoje supruge i šestogodišnje ćerke Nađe. Međutim, vlasti porodicu svakako razdvajaju. Kotov ide u zatvor, njegova supruga Maruša odlazi u koncentracioni logor gdje i umire poslije nekoliko godina. Šestogodišnja Nađa se takođe šalje u logor na reedukaciju kao ćerka „narodnog neprijatelja“ što je bila uobičajena praksa boljševičkog režima za „djecu kontrarevolucionara“. Film je nakon premijere 1994. dobio Veliku nagradu (Grand Prix) Kanskog filmskog festivala i Nagradu za najbolji strani film američke filmske akademije za 1995. godinu. Nikita Mihalkov je izjavio da je film urađen jer „boljševizam nije donio sreću našoj zemlji“. Kasnije je Mihalkov postao vatreni pristalica i lični prijatelj novog diktatora Vladimira Putina. Podržao je Putinovu agresiju na Ukrajinu i zagovara tvrdi ruski nacionalizam sa boljševičkim metodama.

Putin je odlučio da se Varljivo sunce masovno reprizira u realnom životu, pogotovo dio u kome se oduzimaju djeca „neprijateljima Rusije“.

Krajem marta svijet je obišla  priča o 13-godišnjoj Maši Moskaljevoj iz Jefremova, oko 320km na jugu od Moskve. Maša je u aprilu 2022. godine u školi nacrtala crtež. Na lijevoj strani stoji ukrajinska zastava sa natpisom Slava Ukrajini. Na desnoj strani  ruska trobojka i natpis Ne Putinovom ratu!. Sa ruske strane iznad slogana lete rakete prema ukrajinskoj majci i djetetu koji im prkosno stoje na putu. Učitelji su  pozvali policiju. Policija je smjesta počela češljati društvene objave Mašinog samohranog oca Alekseja Moskaljeva. Rekla mu je da „loše vaspitava svoje dijete“ i napisala kaznu od 400 eura zbog antiratnih objava na društvenim mrežama. Istovremeno je protiv njega pokrenut krivični postupak  „zbog diskreditacije ruskih oružanih snaga“ a on je stavljen u kućni pritvor. Maša je odvedena u dom za nezbrinutu djecu 1. marta a ocu i kćerki je zabranjena sva komunikacija.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 31. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

SPORAZUM BEOGRADA I PRIŠTINE U OHRIDU: Sve (ne)dogovoreno i nepotpisano

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sporazum koji je predložila EU već krajem februara prihvaćen u Briselu od strane oba lidera. Dogovorena je implementacija Sporazuma o normalizaciji odnosa. Novina u implementaciji Sporazuma je to što su i Sporazum i Aneks za implementaciju postali sastavni djelovi procesa pridruživanja Evropskoj uniji i za  Kosovo i za Srbiju, i da njihovo kršenje može imati direktne negativne posljedice

 

Prošle subote je nakon 12 sati pregovora u Ohridu konačno došlo do dogovora između srbijanskog lidera Aleksandra Vučića i premijera Kosova Albina Kurtija uz snažno posredovanje Evropske unije i Sjedinjenih Država. Dogovorena je implementacija Sporazuma o normalizaciji odnosa između dvije zemlje u posebnom Aneksu dok je sami Sporazum koji je predložila EU već krajem februara prihvaćen u Briselu od strane oba lidera.

Novina u implementaciji Sporazuma je to što su i Sporazum i Aneks za implementaciju postali sastavni djelovi procesa pridruživanja Evropskoj uniji i za  Kosovo i za Srbiju, i da njihovo kršenje može imati direktne negativne posljedice. Obje strane su se takođe obavezale da će se svi članovi Sporazuma sprovoditi nezavisno jedan od drugoga zbog ranijih izbjegavanja preuzetih obaveza pod izgovorom da suprotne strane nisu ispunjavale svoj dio po redosljedu. Obje strane su takođe dužne da hitno prihvate Deklaraciju o nestalim licima kako je dogovoreno u okviru Dijaloga uz posredovanje EU. Naime, srbijanska i albanska strana i dalje potražuju ukupno 1639 nestalih osoba i to je jedna od stvari na kojoj i EU i Savjet Evrope odavno insistiraju, kao i porodice nestalih.

Dio Aneksa kojim se predsjednik Vučić posebno diči je „uspostavljanje specifičnih aranžmana i garancija za obezbjeđivanje odgovarajućeg nivoa samoupravljanja za srpsku zajednicu na Kosovu, u skladu sa relevantnim prethodnim sporazumima“. Ranije su srpske vlasti upozoravale da je formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO) preduslov za normalizaciju odnosa sa Prištinom i nastavak svih drugih razgovora. Kosovski Ustavni sud je rekao da Ustav Republike Kosovo ne predviđa asocijaciju opština po etničkoj liniji dok su se prištinske vlasti pozivale da Srbija nije ispunjavala svoje obaveze još od Briselskog sporazuma 2013. godine pa po tome ni Kosovo nije dužno ispunjavati svoj dio.

Oko tehnikalija dogovora o primjeni, najupečatljivije je to što Aneks  kao ni Sporazum zapravo uopšte nisu potpisani. Na nepotpisivanju je posebno insistirao predsjednik Vučić čiji odlazak za Ohrid su ispratile demonstracije desničarskih organizacija uz uobičajene optužbe da predsjednik „samo što nije počinio izdaju Srbije“. Upozorenjima se takođe pridružila i Srpska crkva (SPC). Crnogorski mitropolit Joanikije Mićović je dan nakon Ohrida u izjavi  za Radio Svetogori rekao da „ako je tekst Sporazuma definisan kao okvir za dalje pregovore, a u njemu se Kosovo tretira kao nezavisna država, onda je on u potpunosti neprihvatljiv”.

Vučić je nakon maratonskog sastanka izjavio da „nije potpisao… jer je Republika Srbija međunarodno pravno priznata, dok Kosovo nije“ dodavši da ne želi praviti „međunarodno-pravne sporazume sa tzv. Republikom Kosovo“. Dodao je i da su njegove izjave kao predsjednika  „obavezujuće, i zato pažljivo biram reči“. Da je sporazum i te kako živ potvrdio je i šef evropske diplomatije Žozep Borelj rekavši da će se dogovori implementirati i da „nema mjesta biranju (šta se kome sviđa)“.

Na kraju dana, svi se pitaju šta je zapravo donio dogovor u Ohridu i kako će ga strane i posrednici zapravo tumačiti? To što su Sporazum i Aneks postali i zvanično dio pristupnog procesa za članstvo u EU faktički ne znači puno. Srbija je odavno  na putu evrointegracija i uspjela je za gotovo 10 godina pregovora privremeno zatvoriti samo dva poglavlja od ukupno 35 po novoj metodologiji. Stanovnici Srbije se na anketama od jeseni prošle godine ionako većinski protive članstvu u EU, pogotovo ako je uslov za to priznanje Kosova.

Kosovo je tek na početku pristupnog procesa samo sa potpisanim Sporazumom o stabilizaciji i asocijaciji i predatom aplikacijom za članstvo krajem prošle godine. Sem toga Kosovo i dalje ne priznaje 5 država članica EU a dobar dio ostalih članica je ionako umorno od politike proširenja na Zapadni Balkan.

Srbija nije i neće diplomatski priznati Kosovo kroz Sporazum jer bi to bilo direktno kršenje Ustava iz 2006.  Tekst zakletve srbijanskog predsjednika po Ustavu pominje Kosovo kao dio Srbije tako da bi svaki potpis Vučića na bilo kakav de iure vid priznanja Kosova bio i direktno kršenje Ustava uz mogući uvod u nestabilnost. Međutim, Srbija se obavezala Sporazumom da ne pokušava predstavljati Kosovo na međunarodnom planu što mnogi tumače kao de facto priznanje da je to zasebna zemlja, a ne privremeno izgubljena pokrajina.

Nakon sastanka oba lidera su dala kontradiktorne izjave o sadržini dogovora. Kurti se pohvalio da je dobio faktičko priznanje za Kosovo, a Vučić je rekao da je Kosovo pokleknulo i pristalo na asocijaciju opština sa srbijanskom većinom.

Reakcije u Prištini nakon povratka delegacija iz Ohrida su bile mlake ili praćene razočaravajućim tonovima jer nije isposlovano međusobno priznanje dok se Kosovo obavezalo na ZSO. Opoziciona Socijaldemokratska partija je najavila proteste za 25. mart protiv dogovorenog. Kurti je ranije,  kao opozicionar,  napadao prethodne kosovske vlade zbog previše ustupaka Beogradu, sada se  vjerovatno mora suočiti sa stvaranjem asocijacije opština. Zauzvrat Srbija ne mora ništa značajno dati niti je dužna formirati zajednicu albanskih opština na jugu Srbije na čemu su insistirali neki kosovski političari prije pregovora.

Juče je Kurti u kosovskom parlamentu izjavio da se ne mogu izbjeći sporazumi koje su prethodne Vlade postigle sa Srbijom ali je zato insistirao na riječi „samomenadžiranje“ iz člana 7 Sporazuma za normalizaciju odnosa sa Srbijom umjesto riječi ,,samoupravljanje”. Od opozicije u Skupštini je zatražio da ne koriste „ekstremne pojmove“ kao i da će se on pobrinuti da se na Kosovu sa asocijacijom ne formira i treći nivo vlasti. Predsjednica Kosova Vjosa Osmani je nakon Ohrida izjavila da nema nikakva očekivanja od Srbije i da će „Srbija nastaviti sa kršenjima Sporazuma kao što je činila i zadnjih 12 godina“.

Suzana Grubješić iz Centra za spoljnu politiku u Beogradu je u razgovoru za dnevnik  Danas ocijenila da se Zapad prema Srbiji odnosi sa posebnim senzitivitetom jer od početka ruske agresije na Ukrajinu je „vidljivo nastojanje EU i SAD-a da rešavanje kosovskog pitanja vezuju za smanjenje ruskog uticaja u Srbiji“. Takođe Grubješić je uočila da se na formalnom izjašnjavanju Srbije o sankcijama prema Rusiji ne insistira kao na početku rata, ali se ne prelazi preko toga jer su evropske integracije Srbije u praksi zaustavljene. Sa Grubješičkom se slaže i većina zapadnih posmatrača koji smatraju da bi pretjerani pritisak na Vučića samo doprinio jačanju proruskih snaga u Srbiji i dodatno komplicirao situaciju u nesposrednom susjedstvu Srbije, prije svega u BiH gdje  Milorad Dodik pokazuje neskrivene ambicije za odvajanjem. Takođe se napominje da iako Savezna Republika Njemačka nikada nije priznala sovjetsku Demokratsku Republiku Njemačku to nije smetalo da 1972. godine potpišu sporazum o međusobnim odnosima.

Osim dogovorenog i nepotpisanog, u Ohridu je ostalo otvoreno pitanje održavanja lokalnih izbora u četiri većinski srpske opštine na sjeveru Kosova. Naime, predstavnici Srba su izašli iz kosovskih institucija u novembru prošle godine zbog spora oko tablica za motorna vozila koje je Vlada Kosova pokušala nametnuti sjevernim opštinama. Predstavnici krupnog biznisa bliskog Beogradu koji zastupaju srpsku zajednicu su nakon bojkota uslovili izlazak na izbore sa formiranjem ZSO.

Takođe ostaje i nejasno tumačenje člana 4 Sporazuma iz Brisela po kojem „Srbija neće prigovoriti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji“. Vučić i beogradske vlasti su nekoliko puta ponovile da se to ne odnosi na članstvo Kosova u Ujedinjenim nacijama (UN) i da se ti djelovi Sporazuma neće primjenjivati. Nezvanično se govori da je dogovoreno da Kosovo neće tražiti prijem u UN prije eskplicitne saglasnosti svih pet stalnih članica Savjeta bezbjednosti UN-a, Kine, Francuske, Velike Britanije, Amerike i Rusije što je malo vjerovatno u trenutnom geopolitičkom kontekstu.

Američki državni sekretar Entoni Blinken je izjavio u Kongresu da „misli“ da će Sporazum i njegova primjena „pokrenuti (preostalih pet zemalja Evropske unije) prema priznanju (nezavisnosti Kosova)“. Koliko je to realno ostaje da se vidi. Juče je Španija objavila da neće dopustiti dolazak kosovskih karatista i njihov nastup pod nacionalnom zastovom na Evropsko prvenstvo čiji je domaćin.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

PROFILI RUSKIH DPS INVESTITORA U CRNOJ GORI: Obavještajci kao slučajni biznismeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Opoziciona ruska novina Novaja Gazeta Evropa je u saradnji sa Transparency International Russia nedavno objavila i strukturu vlasništva ovih crnogorskih kompanija.

 

Hotel Lazure sa pet zvjezdica je investicija kakva se samo može poželjeti u Crnoj Gori i biznis ambijentu koji je kreirala i promovisala prethodna vlast. Nalazi se na samoj obali mora u Meljinama, opština Herceg Novi. Hotel posjeduje dva krila luksuznih i standardnih soba i apartmana, dva restorana, spa centar i fitness centar sa bazenom. Ima i sopstveno pristanište za jahte.

Vlasnik je crnogorska kompanija Lazure Montenegro, registrovana u Herceg Novom. Ovu kompaniju je osnovao Imperio Holdings Limited koji posjeduje 100 odsto Lazure.

Izgradnja hotela počela je 2015. godine i završena je za samo tri godine. Novi kompleks je dijelom smješten u istorijskom objektu Lazaretske tvrđave, izgrađene u 18. vijeku. Prema investicionom ugovoru Imperio Holdings Ltd. je 2015. godine sa crnogorskim DPS vlastima usaglasio tehničke uslove za podizanje hotela, uključujući dobijanje dozvole od komisije zadužene za očuvanje kulturne baštine države koja je deklarativno punom parom koračala ka evroatlatnskim integracijama pod vođstvom tadašnjeg premijera  Mila Đukanovića.

Opoziciona ruska novina Novaja Gazeta Evropa je u saradnji sa Transparency International Russia nedavno objavila i strukturu vlasništva ovih crnogorskih kompanija. Neki od investitora su javni. Potvrda o registraciji Imperio Holdings Ltd., koja je vlasnik Lazure Montenegro, pokazuje da su udjeli u kompaniji podijeljeni između četiri državljanina Rusije: Valerij Pustarnakov (koji je 2015. godine doneo svoju kolekciju slika umjetnika realista iz Sankt Peterburga), Igor Kalajda, Sergej Martinov i Fjodor Homjakov. Svi oni imaju zanimljive biogrfije. U Lazurevoj potvrdi o registraciji ovih osoba nema, ali se zato pojavljuje kćerka Martinova, Ana Martinova kao menadžer i brat Valerija Pustarnakova Vjačeslav. S

Izvori Novaja Gazete kažu da su crnogorski računi Imperio Holdings Ltd. možda blokirani nakon početka ,,specijalne vojne operacije” kako zvanični Kremlj naziva svoj pohod za uništenje ukrajinske države i naroda. Međutim, u registru privrednih društava takva informacija ne postoji. Hotel Lazure je zvanično bio zatvoren više od mjesec dana, između 4. januara i 9. februara. Uprava hotela saopštila je da se priprema za turističku sezonu.

Izvori Novaja Gazeta i Transparency tvrde da Fjodor Homjakov i Valerij Pustarnakov, suvlasnici kompanije, nisu uspjeli objasniti porijeklo najmanje 30 miliona eura koje su prebacili na račune Imperio Holdings Limited na zahtjev crnogorskih finansijskih službi 2022. godine. Na upite ruskih novinara i istraživača vlasti Rusije do danas nisu odgovorile. Kao razlog za to, navodi se da su suvlasnici crnogorske firme povezani sa državnim energetskim gigantom Gazprom.

Novaya i Transparency dalje navode da je Fjodor Homjakov (45 god.) zaposlen u Gazinformservis kao finansijski direktor i da je sin šefa bezbjednosti Gazproma Sergeja Homjakova. Sergej Homjakov je u Gazpromu od 2007. godine i trenutno je na poziciji potpredsjednika Upravnog odbora i šef je Službe korporativne bezbednosti ovog ruskog državnog giganta usko povezanog sa Kremljom. Sergej je iz Karelije, i desna ruka svemoćnog generalnog direktora Gazproma Alekseja Milera. Homjakov je predstavnik lenjingradsko-karelijskog klana unutar Gazproma, koji uključuje i nekoliko bivših i aktivnih službenika ruske objavještajne službe FSB (bivši KGB), uključujući i Nikolaja Patruševa, sekretara Saveta za bezbednosti Rusije i ranijeg direktora FSB-a. Sergej Homjakov je, po izvorima ruskih istraživačkih novinara takođe služio u KGB/FSB-u između 1976. i 2002. gdje je upoznao Patruševa koji je služio u Lenjingradskoj oblasti u kojoj je radio i sadašnji ruski predsjednik Vladimir Putin.

Gazinformservis sertifikacioni centar u kome radi sin Sergeja Homjakova, Fjodor (suvlasnik Hotela Lazure) je dio Gazpromove mreže za ovlašćene sertifikacije sofvera (CCA) i formalno je akreditiran kod ruskog Ministarstva za digitalne tehnologije dok licencu za rad dobija od FSB-a. Ova licenca mu omogućava razvoj, proizvodnju i distribuciju kriptografskih alata, šifriranje informacija i održavanje informacionih i telekomunikacionih sistema. Dio je brojnih vladinih ugovora sa Gazpromom i njegovim kompanijama putem aukcija. Gazinformservis je zaradio gotovo 53 miliona eura na državnim ugovorima između 2014. i 2019. godine. Na web stranici Gazinformservicea stoji da su kompaniju osnovali „stručnjaci za IT (informacione tehnologije) i zaštitu podataka sa dugogodišnjim iskustvom“. Gazinformservis je osnovan 2011. godine, a 90 odsto njegovog kapitala sada pripada Valeriju Pustarnakovu, istom čovjeku koji posjeduje dio elitnog hotela u Meljinama.

Pustarnakov je radio u istraživačkim ustanovama ruskog Ministarstva odbrane u isto vrijeme kada i Igor Kalajda – još jedan suvlasnik hotela u Meljinama. Klajda i Pustarnakov su zajedno osnovali još jedno preduzeće, Tech Systems & Hardware (TSH) koje se bavi isporukom hardvera za IT bezbjednosne sisteme. TSH radi isključivo sa Gazpromom i preduzećima koja pružaju usluge za gasnog giganta na osnovu državnih ugovora. Kompanija je zaradila preko 25 miliona eura na poslovima zaštite podataka Gazproma u periodu između 2014. i 2017. godine.

Pustarnakov je, po navodima ruskih istraživačkih novinara 2007. godine osnovao još jednu kompaniju – Uralski centar za bezbjedonosne sisteme (UCSS). Usluge su iz oblasti tehnologije za zaštitu bezbijednosti informacija i održavanje takvih sistema.

Međutim, Transparency i Novaya još jednu firmu koja povezuje Lazure Montenegro, ruskog energetskog giganta i obavještajne službe. Gazprom takođe sarađuje sa Istraživačkim institutom za kompleksne bezbjednosne sisteme kako bi zaštitio svoje baze podataka.

Glavni proizvod Instituta je SafePhone (bezbjedni telefon)- platforma koja pokreće mobilni sistem poslovanja i osigurava diskreciju. Istraživački institut je također proizveo još jedan program – SafeOperator koji automatizira medicinske preglede  i prati zdravstveno stanje zaposlenih. Kompanija takođe ima licencu FSB-a za rad sa povjerljivim podacima kao i dozvolu da proizvodi i prodaje „poseban tehnički hardver i softver za tajno prikupljanje informacija”.

Igor Kalajda, suvlasnik hotela u Meljinama, je radio u istraživačkom institutu Ministarstva odbrane Rusije, dok sada vodi Istraživački institut za kompleksne bezbjedonosne sisteme. Prema web stranici Istraživačkog instituta, čini se da je Gazprom njihov najveći i vjerovatno jedini klijent.

Istraživački institut je registrovan i radi u Moskvi. Alyans Real Estate, druga kompanija koju je suosnivač Kalajda, nalazi se u istom poslovnom centru kao i Institut. Sergej Martinov je suosnivač i kao glavnu djelatnost naveli su lizing nekretnina, a dodali su rad kompjutera i opreme. Kao što je ranije navedeno, njegova kćerka Ana je menadžerka hotela u Meljinama. Na njenom profilu na društvenim mrežama se navodi da takođe radi u IHL-u (Imperio Holdings Ltd.) od 2015. Novaya Gazeta navodi  da je Ana jednom u šali na društvenim mrežama pomenula svoju vojnu službu u ruskoj ambasadi u Pakistanu kao kćerka špijuna što upućuje da je i njen otac Sergej Martinov vjerovatno nekada bio obaveštajni ili bezbjednosni oficir, kao i Sergej Homjakov. Martinov je suvlasnik SIS Group registrovane na istoj adresi u Moskvi koja se bavi i digitalnom bezbijednošću i partner je Gazinformservis.

Slučaj Lazuro Montenegro je samo jedan od velikog broja slučajeva „strateških partnera“ iz KGB/FSB-a koje je režim Mila Đukanovića doveo u Crnu Goru koja je tobože težila evropskim vrijednostima i čije standarde navodno želi implementirati. Svi ruski „investitori“ su bez problema prolazili sigurnosne provjere Đukanovićevih službi dok je njegova Vlada glasovito kritikovala „maligni ruski uticaj“.

Nedavno je crnogorski portal Press objavio priču o još jednom ruskom „investitoru“ iz bezbjedonosnog sektora – Sergeju Šiškarevu, pripadniku tajnih specijalnih jedinica Ruske federacije i predsjedniku rukometnog saveza te zemlje.   Osim poslovnih veza sa Crnom Gorom, Press navodi nezvanične podatke iz crnogorskih sigurnosnih službi koji govore da je Šiškarev bio povezan sa Predragom Boškovićem, poslanikom DPS-a, bivšim ministrom odbrane i dugogodišnjim predsjednikom Rukometnog saveza Crne Gore. Bošković je i potpredsjednik Evropske rukometne federacije (EHF) i akter mnogih korupcionaških afera na čije skidanje imuniteta čeka Specijalno tužilaštvo.

Šiškarev je posjetio Crnu Goru 2016. sa suprugom i sugrađaninom Denisom Bogomolovom, iz Rukometnog saveza Rusije. Bošković je, navodno – prema istim informacijama koje je objavio portal Press, privatnim letom kompanije Euro Jet u društvu Bogomolova, putovao u Rusiju.

Javnosti je dobro poznat Hotel Splendid i grupe hotela Montenegro Stars. Mediji su pisali da je osnivač i većinski vlasnik Viktor Ivanjenko, glavni direktor zloglasnog KGB-a koji je u njegovo vrijeme preimenovan u FSB. Hotel Splendid se slovi kao jedan od obavještajnih punktova koji, osim ruskih obavještajaca, redovno posjećuju visoko rangirane osobe iz crnogorskog podzemlja. Hotel je i mjesto redovnih održavanja ToBeSecure konferencija Atlantskog saveza Crne Gore koji isto deklarativno propagira evroatlantske vrijednosti i na čijem čelu je bio Savo Kentera, nedavno smijenjeni šef crnogorske obavještajne službe

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo