Stijepo Mijović Kočan, Antej pjeva na svojoj zemlji, HNV Crne Gore, Tivat, 2024.

Malo pjesnika danas piše na način Stijepe Mijovića Kočana. On govori o zemlji, zavičaju, domovini, oni govore o onome što se danas »nosi«. I izmišljaju razne teorije o svemu tome. On ne izmišlja ništa, on grabi stihove koji se nalaze tu oko njega.

Izbor pjesama u ovoj zbirci učinio je, te predgovor napisao, Miraš Martinović. Mogao je napraviti i drukčiji izbor, jer je Kočanovo djelo različitih tematika, ali je u pjesniku prepoznao borca za slobodu, kako onu duhovnu tako i onu tjelesnu. Jedino ako ga digneš s njegove zemlje, što se dogodilo Anteju, uspio si ga pobijediti. No, on se ne da, te poput Anteja u boljim danima pjeva na svojoj zemlji mirno ploveći prema kraju života. Ovdje treba još nešto primijetiti. Ana Vuksanović napravila je prijevod i prilagodbu na hrvatski predgovora Miraša Martinovića. Neki drugi to ne bi učinili. Rekli bi da se ionako razumijemo, pokazavši time da ne mare ni za što osim za neku svoju malu korist.

Što nam to pruža ovako koncipirana zbirka izabranih pjesama? Dodir sa samima sobom, ja bih odmah jasno rekao. Svi smo negdje ponikli, svi sa sobom nosimo tu prtljagu pa makar pošli na kraj svijeta. Kočan je ponikao u Konavlima, mjestašcu Đurinići. Ima i taj predjel prelijepe nam domovine, i tih nekoliko kućica svoju boju i svoj život. Prelijevaju se u donesenim pjesmama, takorekuć možemo opipati stvarni život u tim krajevima. On nije nikada bio jednostavan. Trebalo se mučiti i znojiti da bi opstao kao svoj na svome. Ponajbolje to svjedoči pjesma Pokojni djed kopa. Dok on to radi, turisti nahrupljuju prema Dubrovniku da bi se odmarali ili gubili vrijeme, kako god hoćemo. »ali on, ovdje, ukliješten u škripe/ kao da povija krhko stablo/ smokva između njegovih dlanova otvara se, raste/ dolci za njegovim stopama bude se i počinju hodati« Što bismo, unatoč muci, htjeli biti: djed ili dokoni turisti?

Na ovaj zadnji upit može nam odgovoriti pjesma Pohvala lovorikama uz rodni dom: »Farizeji i sibile te kojekakvi drugi književnici i proroci/ ovjenčavali su lovorom carske i pjesničke glave i svoje/ no naše lovorike nikad/ nisu iskusile takva poniženja/ blune i vjeroučitelji zaobilazili su ovaj zabačeni kraj« Dodajmo ovim stihovima i sljedeće: »Rastu na neobradivu kamenjaru/ ispod kojeg žilama odkrivaju zemljana prostranstva/ a granama i lišćem skupljaju vjetrove i bobice za kosove/ šumore još iz eolitika davno prije pračovjeka/ a dječaku su mirisale iz božićnog pečenja« Zbio je u ove stihove Kočan sve ono što misli o svijetu i o sebi. Trebamo biti izvorni, ako želimo uspjeti. A izvorište svih nas je ognjište. Ono je srce doma, na njemu se grijemo, oko njega se okupljamo. Nije važno kakav oblik ima u ovo suvremeno vrijeme, ono je tu da nas drži zajedno. Kočan je do srži njime napojen.

Nije stoga čudno da pjesnik dobro zna tko mu je i tko još uvijek nasrće na ovaj njegov svijet. Govori o tome na više mjesta, ali nekako nigdje snažnije kao u pjesmi Zidanje crkve. Osluhnimo sljedeće stihove: »I sve te razorene crkve/ bljeskom pri pogotku osvjetljuju u meni moju crkvu/ koju bijah zapustio i zanemario i bje se urušila/ te kako koji zvonik pada kako koje zvono mre/ tako je moja crkva u meni veća i uznositija/ tako od čvršće građe/ tako je svaki novi plotun/ utiskuje sve snažnije u moje biće u moje bilo/ u memoriju« Da, trebamo znati tko smo i što smo te to pamtiti. Tek kao takvi bit ćemo i sami upamćeni. Kaže nam to i dubrovačko pravo zbog kojega je Stjepin djed Kočanović morao ponijeti i prezime Mijović jer se priženio. Kada sve to znamo, onda se nećemo zaljubljivati u Avu Gardner začarani njezinom ljepotom, dok »i ne sluteći da je u tom trenutku slavna i sjajna ljepotica/ bila već sita svega/ pijana/ i nesretna« (Sreća)

Uživajući u iznesenom podneblju Kočanov djed je bio vrstan majstor u kamenu, a njegov otac u drvetu. On nije ni u jednom ni u drugom, nego je vrstan u oblikovanju opisa našeg bivstvovanja na ovoj zemlji, polazeći od pojedinačnoga prema općem. Oni su gradili zidove i stvari, on gradi kuću od riječi na dohvat svima nama.

Miljenko STOJIĆ

Mahmud Derviš, Dnevnik uobičajene tuge, proza

Dnevnik uobičajene tuge (Yawmiyyāt al-ḥuzn al-ʿādī) prvo je od tri ključna prozna ostvarenja Mahmuda Derviša, pjesnika čija je riječ obilježila palestinsko i arapsko iskustvo 20. i 21. stoljeća. Objavljeno sedamdesetih godina, kada je Derviš već bio globalno priznat kao “glas Palestine”, ovo djelo zauzima centralno mjesto u njegovom opusu. Riječ je o zbirci autobiografskih eseja u kojima se Dervišova poetika suočava sa krutom stvarnošću, a intimna sjećanja prepliću s kolektivnom traumom. Dnevnik uobičajene tuge razotkriva ne samo osobni pejzaž autorovih iskustava već i dublje strukture palestinskog identiteta, egzila i otpora.

Po svom izrazu Dervišev Dnevnik je hibridno djelo. Ono oscilira između lirskog zapisa, filozofske refleksije i dokumentarnog svjedočanstva, a upravo ta višeslojnost čini ga jedinstvenim mjestom susreta književnosti i historije. Autor govori o djetinjstvu u selu Birva, o izgnanstvu i povratku, o domovini kao stvarnom i mitskom prostoru, o gubitku i nadi. Njegove rečenice, premda oslobođene metričkog vezivanja, nose snažan pjesnički naboj: “Mjesto nije samo geografsko područje; to je i stanje uma. A drveće nije samo drveće; to su rebra djetinjstva”. Upravo takva sinteza lirike i proze daje ovoj knjizi jedinstvenu snagu.

Dnevnik uobičajene tuge otvara prostor introspektivnog i kolektivnog: ona je svjedočanstvo o ličnoj boli, ali i o povijesnoj tragediji naroda. U arapskoj književnosti, ovo djelo se često posmatra u kontekstu “literature otpora” (adab al-muqāwama), jer ne pristaje na pasivno bilježenje stvarnosti, nego je aktivno preoblikuje u jezik otpora. Istovremeno, ono se može smjestiti i u širi tok autobiografske i memoarske proze arapske književnosti, gdje Derviš svojim stilom nudi most između individualnog i kolektivnog sjećanja.

U knjizi se pojavljuju tri dominantne tematske linije. Domovina je predstavljena kao egzistencijalna i metafizička kategorija. Naime, Derviš ne prihvata jednostavne definicije domovine. Ona je istovremeno mjesto rođenja, sjećanja, čežnje i borbe. Stoga on kaže: “Moja zemlja nije uvijek u pravu, ali ne mogu ostvariti istinsko pravo osim u svojoj domovini”. Takva izjava razotkriva paradoks ljubavi i kritičkog odnosa prema zemlji koja je i rana i izlaz. Na temu domovine „prirodno“ se nadovezuju  narativi o egzilu i povratku. Stoga je veliki dio Derviševih autobiografskih eseja posvećen iskustvu izbjeglištva, poniženju i životu na prijelomnoj liniji “prisutnosti“ i „odsutnosti”. Egzil se opisuje kroz prizore djetinjstva, ali i kroz filozofsku meditaciju o značenju pripadnosti. Derviš pokazuje da povratak u zemlju ne znači i povratak dostojanstvu, jer povratnici često ostaju lišeni prava. Kao treći tematski blok izdvajaju se pamćenje i historija. Derviš konstantno propituje službene narative: “Ne pitaj učitelja istorije. On zarađuje za život govoreći laži”. Dnevnik uobičajene tuge  uvjerljivo dekonstruira historiju kao ideološku konstrukciju te pledira za pamćenje kao autentično iskustvo naroda. U toj dijalektici, književnost postaje ključni instrument očuvanja identiteta.

Prijevod Džema Redžematovića predstavlja nastavak njegovog ogromnog poduhvata. Nakon što je u prethodnim godinama uspješno preveo Derviševu poeziju, objavljenu u četvorotomnom izdanju, sada je načinio korak dalje – prenio je na bosanski jezik prozno djelo u kojem je Derviš jednako pjesnik i esejist, i jednako zahtjevan. Zahtjevnost prijevoda ogleda se u nekoliko dimenzija. Prva se tiče ritmičke i metaforičke strukture Dnevnik uobičajene tuge. Derviševe rečenice, iako prozne, nose snažan poetski ritam, koji je prevodilac  morao  pažljivo prenijeti bez gubitka smisla. Nadalje, Derviševa djela u pravilu krasi bogata intertekstualnost. Djelo je ispunjeno aluzijama na biblijske, kur’anske i historijske motive. Svaka od tih referenci traži duboko razumijevanje i kulturološku osjetljivost. Konačno, ključna je bila i emotivna tenzija koja prožima Dnevnik. Prijenos Derviševe tuge i čežnje, a da se ne sklizne u patetiku, bio je i ostao jedan od najvećih izazova za svakog prevodioca.

Redžematović se trudio da što vjernije ili doslovnije prenese Derviševu poruku, zadržavajući autentičnost glasa. Stoga se iznova mora ukazati na Redžematovićev ogroman prevodilački napor, vrijedan poštovanja, jer je svako Derviševo djelo neprestani izazov i kušnja jezika, kako izvornika tako i onog koji udomljuje književnikov svijet.

Objavljivanje Dnevnika uobičajene tuge na bosanskom jeziku ima višestruku vrijednost. S jedne strane, ono doprinosi recepciji Mahmuda Derviša, autora koji u našem kulturnom prostoru već uživa status klasika svjetske književnosti. S druge strane, ovo izdanje uspostavlja dijalog između palestinskog i balkanskog iskustva, između trauma egzila i rata, između pitanja identiteta i opstanka. Nažalost ili na sreću, čitatelji u našem regionu prepoznat će vlastitu historiju u Derviševim tekstovima, potvrđujući univerzalnost autorovog glasa. Iako će krajnji sud uvijek pripasti čitateljima, već sada se može reći da je ovo izdanje istinski doprinos književnoj kulturi, i svojevrsni most između arapskog i bosanskog jezika, te između kovitlavih historija Bliskog istoka i Balkana. U skladu sa svim navedenim, s velikim zadovoljstvom predlažem izdavaču ovu knjigu za objavljivanje.

Neka mi ne bude zamjeren neuobičajen epilog ove recenzije kojeg nalaže neprevodivo i neizdrživo breme sadašnjeg trenutka. Kada je Mahmud Derviš pisao svoj Dnevnik uobičajene tuge, Palestinci su već decenijama nosili teret izgnanstva, zatvaranja, poniženja. Ta tuga je bila „uobičajena“ jer je postala ritam svakodnevnog života – kruh podijeljen na premale komade, povratak u selo koje više ne postoji, sjećanje na djetinjstvo koje se pretvara u ranjivu metaforu. Derviš je tugu učinio riječju, riječ pretvorio u tijelo, a tijelo u kolektivni zapis. Pisati je za njega značilo odoljeti brisanju, pronaći smisao tamo gdje ga stvarnost nije dopuštala.

Danas, međutim, pred našim očima odvija se dnevnik neuobičajene tuge. Gaza nije samo mjesto geografski zatvoreno, nego laboratorij smrti koja se emitira u realnom vremenu. Svijet je svjedok – ne posredno, ne iz arhiva, nego u prijenosu uživo. Slike mrtve djece, majki što nose tijela bez imena, bolnica u mraku – sve nam se utiskuje u oči, a opet, gotovo ništa ne mijenja. Ako je Derviš zapisivao sjećanja kao kamenčiće pronađene u srcu, danas se kamenčići sručuju u ruševinama zgrada koje nestaju pred kamerama.

“Mjesto nije samo geografsko područje; to je i stanje uma”, zapisao je Derviš. Gaza je danas upravo to: stanje uma čovječanstva, ogledalo u kojem se prelama naša nemoć i ravnodušnost. Ona pokazuje do koje mjere se svijet naviknuo na smrt: toliko da se i najneobičnija, najstrašnija tuga pretvara u običnu vijest, u statistiku. U tom apsurdu susreću se dvije krajnosti: obična tuga o kojoj je Derviš pisao, i tugaljiva neobičnost današnjeg trenutka – u kojem je jezivo normalizirana. Još košmarnije zvuči činjenica da upravo takvu normalizaciju (al-taṭb ) Izrael promovira kao vrhunac demokratije i jedino civilizacijsko rješenje za Bliski istok, i sve uz blagoslov većine svijeta. Dalekim se čini obala suprotna od sadašnjeg normalnog i uobičajenog.

Mirza SARAJKIĆ
(Autor je profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu,  odsjek za orijentalnu filologiju)

Pjesnički glas u ime rođenih i nerođenih, u ime šutnje i nepravde

Postoje knjige koje se čitaju radi zabave, postoje one koje nas zadrže na trenutak u ljepoti, one koje nas jezički i svakako bogate, a postoje i  knjige pred kojima zašutimo, spustimo pogled da se zapitamo: ljudi li smo ili zvijeri?

Knjiga  poezije Miraša Martinovića Smrt u Gazi snažno emituje pjesnički glas i moralni krik pjesnika usmjeren protiv strahota rata, i patnje, i stradanja  djece u Gazi. Ovaj pjesnički krik se daleko čuje, ovaj čovječni vapaj nas sve poziva i opominje. Njegova riječ, onoga kojeg je „sramota“  što je živ i što je čovjek glasnogovorik, poziva i proziva sve koji osjećaju, sve nas nijeme na ovu sveopštu nesreću.

U uvodnoj pjesmi „Gospode“ Martinović koristi snažan, gotovo biblijski ton da pozove Boga na djelovanje:

„pokaži moć/što čekaš/ što ćutiš/kako da ti vjerujem/kako/sramota me /što sam živ/ što sam čovjek/….

Poziva ga, čini mi se,  onako kao što ga priziva Njegoš u Luči Mikrokozma 

„Ah, presveti, milostivi tvorče,

Slabo naše usliši molenje

Za preblagost božestvene duše!

Martinovićevi stihovi u pjesmi „Gospode“ predstavljaju glas egzistencijalnog protesta pred ćutnjom Boga, iskazuju sumnju i stid – molitva mu je zahtjev i revolt usljed Božije šutnje. Njegoševi su metafizička molitva. I jedni i drugi nose biblijski ritam i osjećaj kosmičke drame čovjeka pred Bogom. Obojica prizivaju Boga direktno, u snažnom tonu, s osjećanjem ljudske nemoći i olovne težine nad pitanjem smisla.

…pokaži moć/što čekaš, što ćutiš/ kako da ti vjerujem“…

Miraš Martinović preuzima ulogu glasnogovornika u ime svih onih koji ne mogu govoriti. Postavlja pitanja koja odjekuju kroz istoriju šutnje, praznine, zla, slike „kako  živi nose u naručju mrtvu djecu“.

Pjesnik ne štedi nikoga – ni Boga, ni čovjeka, ni nas nijeme od nemoći. Upravo u tome leži snaga ove Martinovičeve Riječi pjesničke.

Smrt u Gazi više je od umjetnosti, ovo je moralni čin, protest protiv zla, elegija za nedužne. Pjesnički glas Miraša Martinovića glasniji je nego topovska paljba, jer odzvanja istinom, vapajem bez božije milosti i vjerom da se još nešto može promijeniti. Pjesnčki glas se poziva na starozavjetni motiv izbavljenja Izrailjaca iz Egipta, tražeći isto takvo čudo za djecu Gaze

„… i ovo su/djeca Božija/ Spasi djecu u Gazi“… 

Ovo „pjevanje“ upućeno Bogu, nije ni naricanje nego tihi rezignat i konstatacija činjenice „ nemoguće je da ništa ne učiniš“.

Knjiga  Smrt u Gazi ne traži pažnju niti divljenje – ona vrišti, ali ne glasom neartikulisanim , već zvonkim, u ime sve djece svijeta, onih koji su nestali u ruševinama, koji od gladi umiru, one koje niko pitao nije žele li se igrati igračkama, gdje je „učiteljica koja ih je učila“. U vremenu kada Svijet okreće glavu, kada se slike zgarišta smjenjaju na ekranu, kada brojke mijenjaju imena, Miraš Martinović je „morao napisati“ ovu knjigu ( kako je naslovio u meni namijenjenoj posveti)

U pjesmi „Kome treba “, retorski pitano, Gaza nije geografski pojam, već simbol stradanja bez života, metafora svakog pokošenog djetinjstva, pokošene travke, cvijeta, mjesto gdje ne može porasti drvo, mjesta gdje „nijesu prestale da kaplju dječije suze“, zločina koji je vidljivo nevidljiv i nad kojim čovječanstvo zatvara oči. 

„Gaza je zemlja puna plača/ Gaza je zemlja puna suza./A kome treba zemlja bez trave/ i drveta…“

U jednostavnosti pjesničkog izraza, kratkih stihovnih cjelina, ogleda se dubina i snaga Martinovićeve misli koja govori u ime svakog sna što je zatrpan, zločina što je  neviđen. Ima djelova teksta gdje, stihovi se krate, riječi se lome, kao da se i jezik oštri pred tolikom patnjom, a oštrica slovlja i stihovlja ubojito suštinu pogađa – „pečati Smrti sa ljudskim licem“ ostaju da svjedoče toliku (ne)moć pred zlom.

Knjiga Smrt u Gazi Miraša Martinovića poput zmijskog kruga, Ouroboros-a otvara se i zatvara prizivom Boga. Na početku je Bog viđen kao šutljivi i odsutni autoritet, a u završnoj pjesmi Miraš Martinović   izvodi krajnji poetsko-dramski čin, spušta Boga u Gazu, u zgarište i pepeo, u tu sramotu ljudske nemoći nad zlom. Spušta Boga među ljude, ne da bi bio slavljen, nego da bude suočen.

Ne snalazim se/Kako odavde/Izaći/ A Bog sam/Svemoćan sam/Kažu/Šapuće/…

On nije više svemogući vladar, on je zamišljeni, zatečeni, posramljeni Bog koji priznaje da je „otišao na nebo i zaboravio na zemlju“. Činjenica da ta zemlja ostavljena ljudima postaje dječije groblje, ruševina, prah i pepeo. Ta spoznaja Boga toliko pogađa da je istrajan u odluci „ Ostaću na zemlji/ Ostaću u Gazi/pa neka/ I mene ubiju/…Bog sada nije optuženik već saučesnik, on nije nedostižni sudija već ranjiv i zarobljen u ljudskoj tragediji. Ovo je put od prijekora do saosjećanja. Na početku lirsko „Ja“ pita  Boga:„Gdje si“ Na kraju Bog je prisutan , i nemoćan, on pita sebe: „Gdje sam bio“ što govori o sveopštem nesavršenstvu i o tome da je tu Bog bliži čovjeku nego ikad . Ova dva pjesnička čina oblikuju snažan okvir knjige „Smrt u Gazi“ sa jasnom porukom – Bog nije u sili koja upravlja i sudi, nego u prisutnosti koja pati uz nevine.

Perspektiva pjesničkog „JA“ dolazi iz  glasa djeteta koje doziva iz ruševina, kao lirski krik i univerzalni glas sve djece koja vape za pomoć, a pomoć ne dolazi.  Ako krik i pjesnički glas shvatimo kao skup svih glasova stradale djece, onda svako slovo, riječ, svaki stih knjige, nije samo pjesma nego odjek dječijih glasova koji zovu i traže pomoć. Kao da govore: Ja nijesam Gaza, već  glas ugušen u prašini, igra prekinuta granatiranjem. Ako ne možete da me zagrlite, nosite me u riječima.

Riječ Miraša Martinovića vraća dostojanstvo izgubljenim životima pjesničkom etikom – pjesnički jav živi, a pjesnički glas glasnogovori. Čini se, toliko prodorno da vrišti. A ako neko u ovom trenutku ima pravo da vrišti – to je pjesnik koji pjeva u ime djece, u ime ovolike šutnje, u ime pravde koja ne dolazi, spržene zemlje iz koje život nestaje. Onaj koji zna da nema drugog oružja do riječi, koja će „ da sudi/ pravdu da izriče“.

P.S. I ja sam morala ovo da napišem !

Zorica JOKSIMOVIĆ