Crnogorska književnost je nastajala u tjeskobnom srednjem vijeku uz pučke vatre na poljanama i pasištima, u isposničkim ćelijama ili razvratnim i gramzivim plemenitaškim predvorjima.Vjekovima je tinjala kao supret u polumračnim izbama i pojatama. Sredinom 19. vijeka planula je i šiknula u nebo i ,,svjetlosti oblik pokazala”. Poslije Njegoša sve je opet bila polutama dvorova i potleuša.

Savremena, ili kako se voli kazati, moderna crnogorska književnost rađala se čitavo stoljeće kasnije u huku sveopšte socijalne revolucije. Začetnici moderne književnost bili su revolucionari kivni na „ragu istorije”. Zalagali su se za okončanje društvenih nepravdi i nacionalne ksenofobije. Pisali su i prevodili, komponovali muziku i slikali. Činili su to između robija i revolucionarnih bitaka s iskrenom vjerom u bolji svijet. Njihova djela ostala su nedovršena, u začetku i naznakama. No, jasni su tragovi talenta, iskrenosti, snage i obrazovanja… Izginuli su mladi da bi bili ljudi. Ko se još sjeća Radosava Ljumovića, Krsta Bajića, Vukajla Kukalja… Nekolicina koji su preživjeli (Zogović, Lalić Banjević, Mitrović….) govorili su o njima sa poštovanjem. Poslije toga opet muk, kurvini sinovi misle samo na svoja mjesta u istoriji.

Da nije bilo bio-fizičkog prikraćivanja crnogorskog književnog potencijala, ko zna kako bi danas izgledala naša književna i kulturna scena.

Druga ogrješenja učinila su još više da crnogorska književnost ostane mala književnost malog naroda. Često su ideopolitički motivi i dnevnopolitička pragma bili jedino mjerilo za knjiženo-istorijske ocjene i vrednovanja. Ovoj pojavi pogodovao je i senzibilitet epohe. No, njeni korijeni su dublji: u književnoj istoriji i predistoriji, emocionalnoj i racionalnoj strukturi „nacionalnog mentaliteta”, sklonosti ka promjenama kulturnog identiteta, u materijalnoj deficitarnosti i konačno vaspitanju.

Neprocjenjivu štetu crnogorskoj književnosti, za gotovo čitav vijek, nanijela je tzv. književna kritika. Dvorski i partijski obojena, nacionalistički nastrojena i klanovski organizovana pokazala je apsolutnu nesposobnost da prepozna istinski dar i vrijednost. Svodila se na klišee, opšta mjesta i banalnosti. „Ako bi joj se i dogodilo da nasluti dar, onda je zazirala od njega, jer darovit čovjek je prozirao njene mahinacije i, što je najvažnije, nije se mogao potkupiti”. (M. Miočinović)

Stoga danas jedan broj značajnih djela i stvaralaca (možda najznačajnijih) legitimno pripadaju drugim književnostima i kulturama (Šćepanović, Pekić, Bulatović…)

No tek državnom promocijom modela tržišne kulture književnost je izjednačena sa povrćem. Sada pisci-urednici, antologičari, čelnici književnih udruga, kuhinja za marketing, štabova za kontrolu tržišta formiraju mnjenje i čitalačku publiku, diktiraju ukuse, promovišu NATO-ISIL standarde, nameću „terorističku estetiku” (A. Moravija). Oni diktiraju cijene, apanaže, priznanja. Uvećava se proizvodnja „literarnih baklava” (A. Radoman). Tržište se širi. Brekti transnacionalna postmoderna. (D. Ičević postmodernu detektuje kao neofašističku kulturu).

Pojedini samosvojni glasovi prigušeni su izvan scene. Tu su, a kao da su na drugoj planeti (primjer V. Vulanović). Sve to crnogorskoj knjiženoj sceni daje neka obilježja predatorske kulture. „Mala bara, mnogo krokodila.”

Začetak joj se može može locirati u vrijeme književne dominacije Kralja Nikole. O njegovoj Balkanskoj carici pisani su panegirici i na jezicima velikih evropskih kultura. Balkanska carica izvođena je u cetinjskom i evropskim pozorištima. Djelo je štampano u velikim tiražima. Štampana su i djela drugih autora, udvorica, pridvorica, imitatora piskavog glasa i prozukle lire.

Za sve to vrijeme kulturnoga i književnog ,,procvata” u Crnoj Gori nije štampano ni jedno značajno Njegoševo djelo. Gorski vijenac štampan je prvi put 1947. godine – sto godina poslije prvog bečkog izdanja. Ni pozorišnih izvođenja nije bilo.

Značaj i snagu Njegoševog djela prvi su upoznali i prihvatile književne i kulturne javnosti Rusije, Srbije, Hrvatske i uopšte slovenskog svijeta. Crna Gora nije imala kulturne javnost, osim dvorske…

Petar Aleksejevič Lavrop je još 1887. objavio u Moskvi opsežnu, a kod nas nikad dosegnutu monogrfiju o Njegošu. O Njegošu su pisali pjesnici, filozofi, književni istoričari i teoretičari, teolozi, političari ruski, srpski, hrvatski, slovenački, češki, poljski…

Crna Gora se počela baviti Njegošem stotinu i više godina kasnije. I to je više bila ljutnja što joj ga otimaju i svojataju, nego što ga je sama razumjela i prihvatala. U svojoj uskogrudosti ponekad ga je i proklinjala. Iz crnogorskog književnog i kulturnog kampa došla je i kleveta o genocidnom pjesniku.

Nasuprot ovih nekoliko nevažnih istina stoji jedna velika laž. To je priča kako je svaki Crnogorac znao Gorski vijenac napamet… Kako su ga majke kazivale đeci čim progovore. A odakle su ga čitali kad ni danas ni deseti crnogorski dom nema neko Njegoševo djelo.

Ne postavlja se sada pitanje ponavlja li se epoha Balkanske carice niti zaslužuje li Crna Gora Njegoša (kako gođ bez Njegoša ne bi ni postojala Crna Gora). Pitanje je hoće li se savremena crnogorska književnost u potpunosti (evro)integrisati u novi kulturni identitet (sklonost ka promjeni identiteta iskazuje se u epidemijskim razmjerama) već hoće li je biti moguće prepoznati…

Momir MARKOVIĆ

Komentari