Povežite se sa nama

MONITORING

OD SPECIJALNOG RATA DO DRŽAVNOG UDARA U PRODUŽENOM TRAJANJU: BIA kaže, časti mi

Objavljeno prije

na

Državni udar u produženom trajanju. ,,U javnosti se pojavljuju brojne netačne informacije koje mogu štetiti postupku”, upozorio je Vrhovni državni tužilac Ivica Stanković na konferenciji za medije organizovanoj i najavljenoj dramatično, u nedjelju, uz direktan TV prenos. ,,Kritike treba da budu zasnovane na konkretnim činjenicama”, apelovao je, ili zahtijevao, VDT Stanković insistirajući da se Tužilaštvo ,,ne stavlja ni na čiju stranu”. Hajde, dakle, da se pozabavimo činjenicama. Odnosno, o tome što nam se tako predstavlja.

,,Državni organi Crne Gore otkrili su da je – radi nasilnog rušenja legalno izabranih vlasti – formirana kriminalna organizacija na teritoriji Crne Gore, Srbije i Rusije”, saopštio je specijalni tužilac Milivoje Katnić otkrivajući nam još nešto značajno: na čelu terorista (pučista) nijesu se nalazili – kao što je tužilaštvo do sada tvrdilo – Aleksandar Sinđelić i Bratislav Dikić već ,,nacionalisti iz Rusije”. Dvojica. Katnić nije saopštio njihova imena. Ne zna, kaže, gdje se sada nalaze. Ali smo od njega ipak čuli da su ruski nacionalisti u Srbiji ,,bili pod kontrolom BIA koja je preduprijedila njihove rezervne planove. Srpske službe ih nijesu mogle lišiti slobode. Ta lica se više ne nalaze na teritoriji Srbije”.

Monitor je prije dvije nedjelje prenio pisanje beogradskog Danasa da je ,,nekoliko ruskih državljana proterano iz Srbije zbog učešća u pripremama terorističkih akcija u Crnoj Gori”. Kasnije su novinari u Moskvi i Beogradu spekulisali da je Nikolaj Petrušev, sekretar ruskog Savjeta bezbjednosti, tih dana boravio u Beogradu upravo tim povodom. Ni detalj te priče zvanično nije ni potvrđen ni osporen.

Čuli smo da je kriminalna organizacija formirana na teritoriji triju država. Izgleda da to nije sve. „Pored ljudstva sa teritorije Crne Gore (kojeg ljudstva? – prim. Monitora) i Srbije planirano je ubacivanje posebno obučenog ljudstva sa teritorije drugih država, za koje je planirano posebno naoružanje – 50 automatskih pušaka i 50 pištolja, uniforme… Organizator je predvidio da ta lica mogu pružiti otpor za 2000 policajaca…”, predočio je Katnić.

Imamo problem. Prije dvadesetak dana Katnić je saopštio kako je lično naložio, ,,licu pod kontrolom Specijalnog tužilaštva” da na teritoriji do danas nepoznate susjedne države uništi tih ,,50 automatskih pušaka i 3.500 metaka”. Možda 50 ljudi može uspiješno da se suprotstavi vojsci od 2000 obučenih profesionalaca. Ali to ne može da uradi sa 3.500 hiljade metaka (1,5 metak po zamišljenom neprijatelju).

Činjenice se ne uklapaju u priču.

,,Plan je bio da u Crnu Goru, u noći 16. oktobra, dođe oko 500 pripadnika ovih struktura… “, rekao je specijalni tužilac. Šta je bilo s njima?

Podsjetimo se, 20. oktobra, u emisiji TV Vijesti Načisto, Katnić je saopštio da su nam, uz uhapšenih 20, bezbjednosnu prijetnju predstavljale još četiri teorističke grupe od 10 do12 članova. ,,Plan specijalizovanih grupa bio je da eliminišu naše jedinice – specijalnu jedinicu na Zlatici i jedinicu vojske stacioniranu u Danilovgradu”, saopštio je tada. Od njega smo te večeri saznali da je, tokom izbornog dana, Tužilaštvo objavilo saopštenje u kome pominje lišavanje slobode premijera, kako bi Mila Đukanovića upozorio na opasnost koja mu prijeti. Još je tajna zašto su za pripremani masakr vojnih i policijskih snaga ministri policije i vojske Goran Danilović i Milica Pejanović-Đurišić saznali iz medija.

,,Ovo su dokazi koje su nam pribavili naše uvažene kolege iz Srbije… Uz njihovu pomoć mi smo došli do ovih dokaza i ovih planiranih aktivnosti o kojim vam ja govorim”, objašnjavao je Katnić u nedjelju. Petnaest dana ranije, na pitanje novinara Petra Komnenića da li su tokom otkrivanja, praćenja i hapšenja potencijalnih napadača na parlament tražili pomoć zvaničnog Beograda, specijalni tužilac odgovara odrično: ,,Moja je procjena bila da je ovo situacija u kojoj nam Beograd ne bi mogao mnogo pomoći. Mi smo primjenjivali procedure koje ne predviđaju takvu saradnju”. Sami prosudite koliko je ta procjena bila ispravna.

Ostaje činjenica da su jedini materijalni dokazi kojima se potkrijepljuje priča o teroristima i puču obezbijeđeni od srpskih službi. I to na način što ih je njima dobrovoljno predao Aleksandar Sinđelić. ,,Ove dokaze je jedno lice koje je bilo osumnjičeno da je organizator grupe dobrovoljno predalo organima Republike Srbije. Oni su ih popisali i uz potvrdu predali nama…”.

Dolazimo do suštinskog razloga za sazivanje tužilačke vikend konferencije. U jeku pregovora oko formiranja nove vlade, dan nakon što je opozicija nacionalnim partijama ponudila da formiraju vladu, Milivoje Katnić, konačno, otkriva političku pozadinu osujećenog državnog udara. Bez ijednog dokaza.

Puč je trebalo da počne u nedjelju 16. oktobra ispred Skupštine, nakon što komandu nad građanima, političarima i teroristima preuzme lice iz ,,sastava političke grupacije” – neimenovane ali prilično prepoznatljive. DPS i njegovi mediji odavno znaju da je riječ o DF-u.

Suprotno preporukama Ivice Stankovića da se služi samo činjenicama, Katnić je saopštio: ,,mi smo identifikovali o kojoj političkoj grupaciji se radi” (8,40 minut presa), ,,utvrđeno je koja je to politička struktura (9,50 minut presa), ,,ako sam kazao da je utvrđeno izvinjavam se – postoji osnovana sumnja” (25,45) i konačno ,,posjedujemo dokaze da je u sve ovo na određen način i u određenom obimu bila involvirana određena politička grupacija, odnosno njeno rukovodstvo” (50,00 minut presa). Koja je od ove četiri tvrdnje tačna?

Glavni specijalni tužilac je objasnio da je dokaze koji „razjašnjavaju cijelu situaciju i ukazuju na izvršioce” prikupila BIA – navodno na zakonit način ali se ti dokazi, ipak, ne mogu koristiti na sudu. Čudi da BIA te dokaze nije prezentovala i sprskom premijeru Aleksandru Vučiću. Na presu na kome je potvrdio postojanje zavjere protiv crnogorskih vlasti, Vučić je bio precizan: „Dobra je vest da u svemu nismo naišli na umešanost bilo kog političara iz Srbije, a ni iz Crne Gore”.

Đukanoviću je sve bilo jasno još prije dva mjeseca, kada je političke oponente optužio da ruše državu i pokušavaju osvojiti vlast neustavnim sredstvima. Sada pritvrđuje na Pinku: „Veći dio naših političkih konkurenata je direktno ili indirektno zagovarao opciju u kojoj je trebalo Crnoj Gori uzeti pravo na slobodno upravljanje budućnošću”, kazao je u srijedu. „Imali smo naspram sebe vrlo goropadnu silu koja je, naravno, ušla u ovaj proces da ostvari svoje strateške interese, da zaustavi širenje NATO-a na prostoru Zapadnog Balkana. Pobijediti sve to, taj instrumentarij podrške našim političkim protivnicima, od medijskog do finansijskog, na kraju, kao što vidimo i bezbjednosnog, je podvig ne DPS-a nego demokratske Crne Gore koja je prepoznala tu opasnost”.

Da li je Specijalno tužilaštvo ispitalo otkud DPS-u, mjesecima unaprijed, saznanja o tome šta će nam se dešavati u izbornom danu, i nedjeljama nakon njega? Ili je interesantnije pitanje zašto Milivoje Katnić nije želio da 20. oktobra „bez dokaza” govori o političkoj pozadini pomenutih događaja – da bi upravo to uradio petnaest dana kasnije.

Katnić je od nedjelje dužan odgovor na još dva pitanja. Pošto je već naveo da je „ruskim nacionalistima” polazna maksima bila „da se vlast u Crnoj Gori na čelu sa Đukanovićem ne može promijeniti na izborima” trebalo bi da precizira: Znači li to da su oni shvatili kako Đukanović nakon poraza neće predati vlast? Ili su ruski nacionalisti pogrešno procijenili da su glasači na Milovoj strani (partije koje se predstavljaju kao opozicione imaju 39 poslanika u novom sazivu parlamenta, a Đukanović, sve sa satelitima, 38 (36 + 2 SD).

Glavni specijalni tužilac mjesecima priča o specijalnom ratu koji se vodi protiv njega i njegovih saradnika iz tužilaštva. Manje više direktno, on je kao komandanta „specijalnih snaga” koje podrivaju tužilaštvo označio Duška Markovića. Nezvanično, na strani Stankovića i Katnića nalazio se, makar prećutno, premijer Đukanović. Zauzvrat, spremni su da ustvrde „zli jezici”, u tužilaštvu su zaledili istrage o aferama Telekom, Limenka, Prva banka… Postane li Marković premijer, uspostavljena ravnoteža se ozbiljno narušava. Na štetu ljudi iz tužilaštva.

Kada bi, poput Mila Đukanovića, i mi upotrijebili „političku logiku” spajajući: specijalni rat, izbore, državni udar, političke grupacije, evroatlanstke integracije i novog mandatara – svašta bi nam moglo pasti na pamet. I bez podataka iz BIA.

Teror sa neta

Poseban dio presa bio je trominutni film, snimljen u hodniku Specijalnog tužilaštva, na kome se vidi oprema koju je Aleksandar Sinđelić predao BIA, a ovi je proslijedili u Crnu Goru. Ovi dokazi se mogu koristiti pred sudom, saopštio je Katnić objašnjavajući kako su u pitanju predmeti ,,tačno namijenjeni za policijsku ili vojničku upotrebu, za izvršenje profesionalnih zadataka”. Tako je, kaže on, čelična žilet žica ,,namijenjena za zaprečavanje puteva i prohodnih terena, a prije svega za neutralisanje i sprečavanje žive sile da pređe iz jednog rejona u drugi”. To definitivno može biti jedna od namjena žilet žice koja se, po cijeni od 35 do 45 eura za namotaj dužine od 10 do 40 metara, može kupiti na sajtu baštenskisitemi.rs. Tamo još stoji da je u pitanju ,,najekonomičnije i efikasno rešenje da zaštitite vašu imovinu”. Preko internet sajtova iz Crne Gore i Srbije, mogu se sasvim legalno kupiti praktično svi predmeti prikazani na nedeljnom snimku: policijski kombinezoni britanske proizvodnje koštaju (na akciji)15 eura, transportne vreće 10, teleskopske palice 10-13, biber sprej i suzavac od tri do 10 eura, bokser (sve tri vrste prikazane na snimku) tri eura, britanske gas maske 15 do 25 eura. Domaćih ima i za pet. Naskuplji dio opreme (bez drona) su profesionalne praćke sa metalnim kuglicama (praćke britanske proizvodne 26, a 100 kuglica prečnika 8mm pet eura) i policijski/vojni štitnici (par za koljena ili laktove košta do 30 eura). Ništa od ove opreme nije direktno iz vojnog magacina. To, ponavljamo, ne amnestira njene vlasnike pretpostavke da su imali zle namjere prema Crnoj Gori i njenim stanovnicima. Ali ostavlja bez odgovora pitanje o ozbiljnosti te prijetnje. Da li su ti ljudi poslati/dovedeni u Podgoricu da uspiju ili da ne uspiju u svom mračnom naumu. Kada bi to znali – i mnogo toga bi bilo jasnije.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

PARTIJSKO ZAPOŠLJAVANJE PRED IZBORE: Stare prakse

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar kapitalnih investicija Ervin Ibrahimović i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović sjetili su se da im pomoćnici trebaju tik pred parlamentarne izbore zakazane za 11. jun

 

Kako se broj dana do parlamentarnih izbora, zakazanih za 11. jun, umanjuje, tako se broj partijski zapošljenih u ionako glomaznom državnom aparatu uvećava.

Ministarstvo kapitalnih investicija, na čijem je čelu Ervin Ibrahimović (Bošnjačka stranka) dvije nedjelje pred izbore traži čak šest direktora i direktorica direktorata na puni mandat od pet godina. Riječ je o pomoćnicima ministra, čiji mandat ne prestaje izborom nove Vlade ili ministra. Ako ministar ili ministarka koji na ovu funkciju dođe nakon izbora bude želio da smijeni svoje prve saradnike, moraće da nađe valjano opravdanje. Uz to, ove, uglavnom partijske zaposlenike, sljeduje, ukoliko je zatraže, i funkcionerska naknada u trajanju od godinu dana.

Traži se rukovodilac Direktorata za kapitalne i IPA projekte, iako je na toj funkciji sada vršiteljka dužnosti Ljubinka Ivanović, kojoj šestomjesečni v.d. mandat ističe 28. juna; direktor Direktorata za energetiku, gdje je nedavno vršiteljka dužnosti podnijela ostavku; direktor Direktorata za vazdušni saobraćaj, funkciju koju ne pokriva niko duže od dvije godine, a koju sada dijele državni sekretar Admir Šahmanović i načelnica Direkcija za vazduhoplovstvo Milica Mićunović. Potražuje se i direktor Direktorata za drumski saobraćaj i homologaciju vozila. Tu je funkciju do početka maja obavljao Miloš Rajković, kojeg je tada Vlada smijenila na zahtjev Ibrahimovića uz obrazloženje da nije ispunjavao uslove u pogledu iskustva za ovo radno mjesto. Rajković je Ibrahimovića optužio za nerad, mobing, diskriminaciju i više primjera nezakonitog postupanja. Konkurs je otvoren i za direktora Direktorata za geologiju i rudarstvo, na čijem je čelu, kao vršiteljka dužnosti Vera Keljanović kojoj, kao i Ivanoviću, mandat ističe krajem juna. Ministarstvo kapitalnih investicija traži i direktora Direktorata za željezničku infrastrukturu i saobraćaj, kojim sada, takođe kao vršilac dužnosti, upravlja Momčilo Jelić, čiji mandat traje do početka novembra ove godine.

Konkursi su otvoreni do 15. juna ili četiri dana nakon završetka izbora, a potom će Uprava za ljudske resurse kandidate koji ispunjavaju uslove obavijestiti o datumu, mjestu, vremenu i načinu provjere kompetencija, znanja i sposobnosti. Članovi komisije koju čine predstavnici Uprave za ljudske resurse i resora za koji je raspisan konkurs u ovom slučaju Ministarstva kapitalnih investicija, vršiće ove provjere. Predstavnike ministarstva u komisiji imenuje ministar.

Direktori direktorata samo se formalno biraju na konkursu na osnovu rezultata i bodovanja. Članovi komisije iz Ministarstva kapitalnih investicija i Uprave za ljudske resurse dijele bodove i na osnovu ličnog utiska. To je, često, presudno.

U tekstu konkursa, paradoksalno, piše da se provjeravaju kompetencije, znanje i sposobnosti kandidata, te da to podrazumijeva izradu pisanog rada, koji sadrži sagledavanje prioriteta i predloga za unapređenje procesa rada, odnosno stanja u oblasti rada za koju se kandidat postavlja.

Nije Ibrahimović jedini koji se sjetio da mu pomoćnici trebaju tik pred izbore.

Na slično se odlučio i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović (Bošnjačka stranka) koji je za vršioca dužnosti generalnog direktora Direktorata za pristup tržištu rada u tom ministarstvu predložio politikologa Mirsada Azemovića.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOŽ, ŽICA I PODGORICA: Posijano zri

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postoji li makar mogućnost da se u Podgorici ne bi klicalo nožu i žici da su građani Crne Gore i njihovi politički predstavnici imali volje i snage da se suoče sa bliskom nam prošlošću. Vremena smo imali. Sada ga je sve manje

 

I to smo dočekali. U nekadašnjem Titogradu, na vrhu ulice Slobode, navijači Sutjeske kliču: Nož, žica, Podgorica! Ne treba se čuditi. Ni nadati se kako će se na ovome završiti.

Nadležni su otpočeli sa izviđajem i saslušanjem pjevača koji sebe zovu vojvode. Političari su, uglavnom, osudili nacističke uzvike, odnosno, neprimjereno skandiranje. Svako prema svojim afinitetima.

Istovremeno do nas je stigla vijest da su nekadašnji čelnici Državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić i Franko Simatović u Hagu osuđeni na po 15 godina zatvora zbog počinjenih zločina protiv čovječnosti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: progona, ubistava, deportacija i nehumanih djela (progon i prisilno premještanje stanovništva) i po tački pet – za kršenja zakona ili običaja ratovanja. „Suđenje Stanišiću i Simatoviću trajalo je dve decenije i najduži je postupak koji se vodio pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju. Ovo je i poslednja presuda koju će izreći Rezidualni mehanizam”, izvjestio je N1.

I spora pravda je jedna od kuma ovoga što nam se dešava. Nije jedina.

U pokušaju relativizacije izliva mržnje na crnogorske ulice istakao se predsjednik Opštine Nikšić Marko Kovačević.

Konstatujući da „neprimjereno skandiranje jednog broja navijača Sutjeske zaslužuje osudu”, Kovačević je za krivce proglasio i one kojima to smeta: „Pokušaj da se ta priča izmakne iz navijačke i da postane politička… pokazuje da određene strukture nemaju stida u svom djelovanju”.  Onda je pokušao napraviti svakojake verbalne paralele kojima bi veličanje počinilaca genocida u Srebrenici ili prizivanje nečeg sličnog u Podgorici/Crnoj Gori, relativizovao do banalnosti. Nije mu prvi put.

Marko Kovačević zna ono što nikšićke vojvode možda ne znaju. Ili makar ne znaju dovoljno. U školama o ovome učili nijesu. U julu 1995, nakon zauzimanja Srebrenice, do tada zaštićene zone pod zaštitom UN, pripadnici vojske Republike Srpske ubili su više od 8.370 muškaraca i dječaka. Bošnjaci, od 14 pa naviše. Ubijanje je trajalao danima. Strijeljani su, klani, davljeni bodljikavom žicom… Za posmrtnim ostacima njih oko 1.000 još se traga.

Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata službeno je u Hagu presuđen kao genocid zbog koga je, do sada, osuđeno 47 osoba na više od 700 godina zatvora.

Paralelno, među nacionalistima i šovinistima srpske provinijencije, trajao je proces glorifikacije zločinaca iz Srebrenice, predvođenih njihovim komandantom Ratkom Mladićem. Ratnim zločincem pravosnažno osuđenim na doživotnu robiju.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Ne bi li se stvari pokrenule s mrtve tačke, Koča Pavlović, pokojni poslanik PzP-a, Milan Popović, profesor Pravnog fakulteta, i Esad Kočan,  glavni urednik Monitora,  podnijeli su 2012. godine krivičnu prijavu protiv Đukanovića i vrha tadašnje izvršne i pravosudne vlasti u Crnoj Gori zbog ratnog zločina ,,deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”.

Oni kao ključni dokaz za umiješanost državnog vrha u njegovu organizaciju i izvršenje, navode svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, na suđenju grupi policijskih funkcionera optuženih za taj ratni zločin.

Svi su pravosnažno oslobođeni, uz obrazloženje da nijesu bili dio zaraćenih oružanih snaga već su samo izvršavali data naređenja. I da izbjeglice deportovane direktno u smrt nijesu „preseljene“ nego „vraćene“. A to, zaključili su cnogorski sudovi, nije ratni zločin. Nalogodavci se, osim tada već pokojnog Pavla Bulatovića, uglavnom nijesu pominjali.

Popović, Kočan i Pavlović traže istinu. ,,Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo Đukanović najviše. U cjelini, svjedočenje Bulatovića bilo je istovremeno i samooptuživanje cjelokupnog crnogorskog državnog vrha 1992, a posebno i najviše Đukanovića, u vrijeme izvršenja zločina prvog ministra, odnosno predsjednika Vlade Crne Gore”, navodi se u prijavi. Podsjetimo, Momir Bulatović je učinjeno priznao i nazvao ,,državnom greškom”. Prijava je odbačena.

Vlast nije sjedjela skrštenih ruku. Nakon što su porodice deportovanih i ubijenih pokrenuli sudsku postupak pred ovdašnjim sudovima, uoči Nove 2009, vlada je odlučila da im ponudi novčano obeštećenje i vansudsko poravnanje. U tu svrhu iz budžeta je, bez najave i objašnjenja, izdvojeno više od četiri miliona eura. Ponudu su prihvatile 193 žrtve – preživjeli i članovi porodica stradalih. Makar troje ponuđenih nijesu pristali na takvu nagodbu. Alen, Adisa i Nadžiba Bajrović – sin, ćerka i supruga deportovanog Osmana Bajrovića, kome se ni danas ne zna grob, od države Crne Gore tražili su znatno više: istinu, odgovornost i posmrtne ostatke njihovog Osmana.

,,Novac nije mogao biti satisfakcija za ono što smo mi preživjeli, a naš otac nije“, ponavlja ovih dana za Monitor Alen Bajrović prisjećajući su 26. maja 1992, kada je kao četvorogodišnji dječak posljednji put vidio svog oca. Na stepeništu porodične kuće u Bijeloj koju je Osman, kao uspješan preduzetnik iz Foče, kupio desetak godiina ranije. I u koju su iz ratom zahvaćene Bosne izbjegli koji dana prije njegovog hapšenja: „Stalno mi se vraćaju slike kako se moj otac okreće prema meni i mojoj sestri, pokušavajući nam nešto reći, a policajac ga gura niz stepenice, udara ga i galami na njega, ne dopustivši mu ni da nas vidi i poljubi poslednji put. Onda ga gura na zadnje sjedište plavo bijele zastave 101. I odlaze…“

Bajrovići i njihov međunarodni pravni tim i dalje (duže od 15 godina) vode  borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji nijedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmanove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović.

Priča o zločinu deportacije dakle još nije završena, makar su se tome neki ponadali. Posebno nakon što je sud u Strazburu nedavno, uglavnom zbog proceduralnih i formalnih razloga, nakon procedure duge deset godina, odbio predstavku koju je i ime grupe majki, supruga i ćerki stradalih izbjeglica podnijela direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević. Još jedna od onih koja ne da da zločin deportacije padne u zaborav.

„Jedina smo porodica, prema našim saznanjima, koja nije prihvatila novčano obeštećenje i koja je ostala da živi u Crnoj Gori nakon onoga što se desilo našem ocu“, kaže za Alen Bajrović. Sad odrastao čovjek, muž, roditelj, preduzetnik, traga za istinom i ne dozvoljava da sudbina uhapšenih/otetih, deportovanih i ubijenih BiH izbjeglica ode u zaborav.

Skupa sa HRA i CGO jedan je od organizatora komemoracije koja se svake godine, krajem maja, održava u Herceg Novom.

Predstavnici izvršne vlasti konačno su se na njoj pojavili 2021. godine, nakon smjene DPS-a. Prošle godine – kada je cvijeće prvi put položeno ispred policijske stanice u kojoj su utamničene izbjeglice, umjesto ispod palme u obližnjem parku – ministar policije Filip Adžić obećao je donijeti spomen ploču. Pa ove godine nije došao. Premijer Dritan Abazović i ministar pravde Marko Kovač jesu.

Predsjednika države još nema. Organizatori skupa iz NVO sektora su nam potvrdili da je Jakov Milatović pozvan na komemoraciju. Bajrović je Monitoru proslijedio i poruke koje je prošle nedjelje poslao na njegovu partijsku i ličnu mejl adresu. Potvrđeno mu je, kaže, da su poruke primljene i da je novi predsjednik države upoznat sa njihovim sadržajem.

Za razliku od Đukanovića, Milatović nema lični razlog da bježi od ovakvih skupova i podsjećanja. Možda predsjednik brine da prisustvom na mjestu obilježavanja državnog zločina ne naljuti koga bivšeg/budućeg glasača?

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo