Povežite se sa nama

Uncategorized

ODNOSI IZMEĐU SRBIJE I HRVATSKE PONOVO ZAOŠTRENI: Programirani ratnohuškački pokliči

Objavljeno prije

na

Odnosi Srbije i Hrvatske su „na novoj najnižoj tački”, a kada je tako onda je i ostalima u regionu nelagodno. Usred promjenljivog ljeta, srpsko-hrvatska komunikacija političara se usijala. Posljednji rezultat toga je odluka premijera Srbije Aleksandra Vučića da ne ide u Dubrovnik na regionalni Kroacija forum.

Prethodno je ministar inostranih poslova u tehničkoj vladi Hrvatske Miro Kovač poručio Vučiću da ukoliko dolazi, ,,neka ponese spisak optuženih i osumnjičenih” Hrvata. To je predstavljalo aluziju na najave da će u Srbiji uskoro biti objelodanjene optužnice za zločine počinjene nad srpskim civilima tokom hrvatske akcije Oluja u ondašnjoj Republici Srpskoj Krajini 1995.

Prije Kovačeve izjave, Vučić je saopštio da će se članovi vlade Srbije maksimalno truditi da ne odgovaraju na izjave iz Zagreba. A upravo se poslije govora Vučića početkom avgusta, na obilježavanju 75. godišnjice formiranja ustaškog logora Jasenovac u ondašnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, rasplamsala žestoka razmena teških optužbi.

Aleksandar Popov iz novosadskog Centra za regionalizam kaže da je ovo ,,najkritičniji momenat” u srpsko-hrvatskim odnosima posljednjih godina. ,,Prvi mogući uslov za prekid ovakve komunikacije ili prva moguća šansa je da se vidi šta će se desiti poslije hrvatskih izbora”, kaže Popov misleći na novo vanredno opredjeljivanje birača za hrvatski Sabor 11. septembra.

Kako je došlo do zategnutih odnosa na relaciji Beograd-Zagreb? Pojedini analitičari smatraju da su postepeno, poslije perioda normalizacije, obje zemlje krenule u manje ili više tihu ili glasnu rehabilitaciju ideologija koje su nepomirljive.

Hrvatska se kiti ustaškim simbolima, Srbija rehabilituje četništvo, a počinje i sve otvoreniju rehabilitaciju bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića. Svađe su eskalirale povodom poništavanja sudske presude u Zagrebu kojom je rehabilitovan katolički nadbiskup iz vremena Drugog svjetskog rata Alojzije Stepinac ( za Srbiju ustaški kardinal, za Hrvatsku svetac, žrtva komunističkog režima poslije 1945), dizanjem spomenika Miru Barešiću, ustaškom atentatoru na jugoslovenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića, nošenjem ustaških oznaka na proslavi Oluje…

,,Rehabilituje se ustaštvo. Problem je, međutim, što i naši (srpski) političari daju vjetar u leđa ekstremističkim desničarskim elementima u Hrvatskoj kojima dobro dođe oštra retorika pojedinih ministara u Srbiji”, kaže Popov.

Vučić je, na obilježavanju 75 godina od formiranja logora Jasenovac, rekao da se ,,iz ponora istorije na scenu vraćaju ideje nekadašnje NDH, da nikome i nikada nećemo dozvoliti Jasenovac, Jadovno, Jastrebarsko, ali ni Oluju.” Taj govor ministar Kovač nazvao je nastavkom politike ,,Velike Srbije iz 90-ih godina” u kojoj je i Vučić lično učestvovao.

Ministar Aleksadar Vulin je, reagujući na tu izjavu rekao da iz Kovača progovaraju duboki kompleksi i još dublji strah od istine: ,,Da li je Vućić izmislio Jasenovac, Jadovno, Jastrebarsko i Oluju? Da li je Vučić izmislio 250.000 protjeranih i prognanih Srba”?

Uključio se i ministar inostranih poslova Srbije Ivica Dačić. On je u odgovoru hrvatskom kolegi rekao da je politika Zagreba ,,trenutno najveća sramota same EU”. ,,Dakle, ispada da nije problem što se pred hrvatskim pravosuđem rehabilituje vikar NDH Alojzije Stepinac, što se ulice po Hrvatskoj nazivaju po ustaškom ministru Miletu Budaku, što se ustaškom teroristi i atentatoru Miri Barešiću u prisustvu dva aktuelna ministra hrvatske Vlade svečano otvara spomenik, što se ukida presuda Branimiru Glavašu i što se pokreće inicijativa za legalizaciju ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’, već je problem državno rukovodstvo Srbije koje Hrvatskoj i čitavom civilizovanom svijetu ukazuje na neprihvatljivost ovakve politike u 21. vijeku”, izjavio je Dačić.

Stjepan Mesić, bivši predsjednik Hrvatske i posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ, ocijenio je da se Srbija i Hrvatska nepotrebno optužuju uz retoriku koja na obje strane podsjeća na početak 1990-ih. ,,Treba priznati da tu nijedna strana nije čista i teško bih mogao reći da ima moralno pravo optuživati onu drugu. Ne može Srbija smatrati normalnim rehabilitaciju Draže Mihailovića i Milana Nedića, a Hrvatskoj predbacivati ukidanje presude nadbiskupu Stepincu…”

Od toga da pravimo nacionalne heroje od notornih kvislinga, ili od ljudi koji su pristajali uz politiku sila Osovine i njihovih satelita, a tek kasno se sjetili malo tome i prigovoriti, nemamo koristi – ni Srbija, ni Hrvatska, naglasio je Mesić u izjavi za Radio Slobodna Evropa.

Rasprostranjeno je i mišljenje, kako su ovakve izjave, prije svega, namijenjene unutrašnje-političkoj upotrebi. Tako Ivica Maštruko, sociolog religije sa iskustvom hrvatskog ambasadora u Vatikanu, ukazuje na dnevno-politički karakter tenzija izmedu Beograda i Zagreba.

Maštruko smatra da ministar Kovač radi na promociji pred predstojeće izbore, ali ne njegove Hrvatske demokratske stranke (HDZ) nego na ,,vlastitoj, osobnoj promociji unutar HDZ-a, jer izgleda da mu pozicija unutar partije nije čvrsta, pa jednom oštrom retorikom želi sebi poboljšati taj položaj kako bi bio zadržan u igri.”

U Beogradu, pak, ima mišljenja da i Dačić radi na vlastitoj promociji, ali za predsjedničke izbore 2017.

Javna verbalna sporenja državnih vrhova Hrvatske i Srbije u pojedinim fazama izgledaju kao da nikada neće prestati. Zatim se komunikacija ipak nekako primiri, do sljedeće prilike. Stiče se tako utisak da su određene političke teme između dviju država jednostavno nerješive, da su posrijedi upravo hronični problemi. Mnogi zato vjeruju da se radi o pitanjima kojima se namjerno obostrano manipuliše. Otuda i mišljenja da redovne srpsko-hrvatske razmirice nisu sukob interesa ili identiteta nego se izazivaju ciljano. Po takvima, riječ je o političkoj igri kojom treba zamaskirati siromaštvo građana i bogaćenje političkih elita. Mišljenje je, naime, da se radi o situaciji čije stalno krizno podgrijevanje odgovara elitama.

„Tačno je, mnogi političari često uopšte ne žele da se te stvari ikad riješe”, rekao je Jozo Radoš, evropski poslanik i nekadašnji ministar obrane Hrvatske, „a njihov razlog je to što bi se u protivnom počelo govoriti o delikatnim ekonomskim temama. Oni se drže kao da su međuetničke podjele njihov ekskluzivni feud od kojeg ne smiju odustati. Zatim se stranke forsirano dijele na domoljubne i recimo antifašističke, što stvara dodatni jaz u samom hrvatskom društvu, dok ne znam za ono u Srbiji,” kazao je Radoš za Dojče Vele.

Beogradski novinar Miloš Vasić drži da međudržavne prepirke na etničkim relacijama uopšte nisu slučajne. Prema njegovom mišljenju, elite to i rade da bi najbitnija ekonomska ili socijalna pitanja ostala netaknuta. „Oni znaju da će na vlasti ostati sve dok pouzdano funkcionišu njihove spojene posude nacionalizama, po cijenu nove krvi”, uvjeren je Vasić.

Između srpske i hrvatske elite nema saglasnosti o skoro nijednom pitanju, počev od karaktera Jugoslavije, preko zbivanja u Drugom svjetskom ratu do sukoba 1990-ih. Ivica Maštruko ističe da se dvije strane slažu da se ne slažu oko posljednjih ratova. ,,Ono oko čega je postignuta suglasnost jest to da u ocjeni rata tokom 90-ih nijesu saglasni o karakteru i načinu vođenja rata i o tome se rasprava ne vodi”.

Izgledalo je početkom 2000-ih da se odnosi poboljšavaju, jer su se čelnici dvije države često sastajali, jačala je ekonomska razmjena, ali su poslije ulaska Hrvatske u EU odnosi počeli da se zaoštravaju zato što, kako neki smatraju, nije više morala da pazi na ispunjavanje kriterijuma EU dok je bila kandidat. Čak je i nedavni sporazum predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović i premijera Srbije Aleksandra Vučića brzo pao u zasjenak.

,,Mislim da su ti sastanci bili dio unutarnjih političkih igara što je odgovaralo objema stranama. Problem je u tome da zemlje trebaju odgovornu vladu koja može zaustaviti negativne procese, a oni se mogu zaustaviti onda kada se građani budu osjećali bolje, kada dođe do porasta životnog standarda i ekonomskog rasta. Tada će ovo izazivanje ratnohuškačkih poklika biti deplasirano. Za sada ono ima prođu,” ocjenjuje Branko Caratan, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Novinar lista Danas i bivši ambasador Srbije u Hrvatskoj Radivoj Cvetićanin smatra da su ranija poboljšanje odnosa bila prividna. Ti odnosi su se suštinski pokvarili kada je Hrvatska priznala Kosovo, i od tada se nikada nisu oporavili. Bilo je tu mnogo marketinga i manekenisanja, a premalo ozbljnog rada, ocijenio je Cvetićanin za DW.

Cvetićanin dalje smatra da Srbija i Hrvatska zaista imaju duboke probleme i tešku istoriju iza sebe.

Neizvjesno je da li će lideri dvije zemlje pokušati da spuste tenzije. Ivica Maštruko smatra da će se u domenu retorike nastaviti politika ,,toplo-hladno”. ,,To će ovisiti od političke situacije u ovim zemljama, i to će onda izbijati na površinu kada god se nađe neki povod, pa će se time opet talasati.”

Radivoje Cvetićanin je podsjetio da je poslije završetka svog ambasadorskog mandata napisao tekst Rat je gotov, u vrijeme posjete tadašnjeg predsjednika Srbije Borisa Tadića Vukovaru. ,,Sada već nisam siguran da li sam bio u pravu,” kaže Cvetićanin. “Sve mi se čini da ova opasna retorika ovih dana kao da sugeriše da rat ne da nije završen, nego nešto mnogo opasnije, kao da se misli da rat nije dovršen. I kao je uzeo neku pauzu, i da bi u nekoj budućnosti nešto trebalo da bude dovršeno tim ratom. Mislim da tako mnogi misle. Racionalna politička elita to mora da ima u vidu, taj jedan najnegativniji razvoj događaja, kako bi uspjela da ga predupredi”.

Milan BOŠKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Ekološka,  ali naški

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od kako je Crna Gora postala prva ekološka država na svijetu, sebi i prirodi koja nas okružuje napravili smo više nevolja nego što smo ih riješili, ili makar sanirali. Čini se kako je nadležnima najvažnije da izlobiraju đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar

 

Prođe još jedan državni praznik. Možda nijeste ni primijetili, pošto smo Dan ekološke države i 32. godišnjicu njenog proglašenja obilježili skromno, u krugu porodice. A, šta bi i slavili?

Ilegalna eksploatacija pijeska, ilegalna sječa šuma – čak i u granicama Nacionalnih parkova, ilegalne deponije smeća na svakom koraku, ilegalan lov i ribolov, zatrovane rijeke, odumiruća jezera, zagađen vazduh… I, uglavnom, frustrirajuća ravnodušnost sa kojom se sve to posmatra.

Uoči „praznika“ bili smo svjedoci neuobičajene polemike između čelnika Agencije za zaštitu životne sredine i resornog Ministarstva kulture i medija oko budućnosti Kotora i Nacionalnog parka Durmitor na Listi svjetske baštine UNESCO-a. Pozivajući se na nezvanične informacije, iz Agencije su upozorili da bi na predstojećem samitu UNESCO u Rijadu, Kotor mogao biti brisan sa Liste, a NP Durmitor svrstan među one kojima takva sudbina predstoji u skoroj budućnosti, ukoliko se stvari suštinski ne promijene (tzv. crvena lista).

Iako neprijatne, te najave nijesu baš iznenađenje. Ne treba UNESCO da nas obavijesti koliko smo spremni i sposobni da upropastimo, zagadimo i odložimo rješenje evidentiranih problema. Dok ne bude kasno. Ipak, nakon kritika i demantija iz Ministarstva i SO Kotor, direktor Agencije je revidirao  objašnjavajući kako je njegova izjava bila „nesmotrena“. I izvinio se zbog nepreciznosti.

Ako to znači da više nećemo uočavati posljedice rada ilegalnog kamenoloma iznad Risna (za još tri nova na istoj lokaciji čeka se saglasnost Agencije); da će divljom gradnjom budvanizovano podnožje Durmitora i okruženje Žabljaka, sve do obronaka kanjona Tare, iznenada postati ugodno našim čulima; dok će se krišom posječena stabla smrča i jela sa teritorije Nacionalnog parka preko noći obnoviti – onda je sve u najboljem redu.

Možemo onda da se okrenemo prečim brigama.

Podgorica još nema kolektor za preradu otpadnih (kanalizacionih) voda. Ako je vjerovati stanovnicima Botuna, koji tvrde da će životima sprječavati njegovu izgradnju u svom selu (SO Zeta), neće ga ni biti u dogledno vrijeme. Mada je svakome jasno da je kolektor neophodan, kako Podgorici tako i cijelom Primorju koje se, podsjetimo, vodom za piće snabdijeva sa izvorišta u Skadarskom jezeru. U koje Morača donosi sve to što nose ona i njene pritoke iz Podgorice, Danilovgrada, Tuzi i Zete. Novac za izgradnju odavno je obezbijeđen, uglavnom donacijama iz EU (riječ je o nekih 40 miliona). Nedostaje  volje i sposobnosti da se pronađe kompromis i završi započeti posao.

Nikšićka deponija i dalje gori. Nekada se to vidi i osjeća manje, nekada više, ali požar u dubini deponije tinja/plamti godinama. I truje. „Na pragu smo rješenja višedecenijskog problema – deponije Mislov do i usklađivanja procesa upravljanja otpadom sa evropskim standardima”, najavio je neki dan predsjednik Opštine Nikšić. Dobra je to vijest. Samo po malo bajata. Isto je, naime, obećano i prošlog septembra. I ko zna koliko puta prije. Pa ništa.

O Plavskom jezeru i Adi Bojani gotovo se  i ne govori. Osim kao o “resursima” koje treba “valorizovati”. Legalnom ili ilegalnom gradnjom. To da i jednom i drugom prijeti nestanak – znamo. Stručnjaci kažu da znaju kako se taj proces može spriječiti ili makar značajno usporiti. Ali, nema para. Baš kao ni volje da se utiče makar na to što ljudski faktor dominantno doprinosi prirodnim procesima koji prijete da nam u bliskoj budućnosti oduzmu te bisere. Na žalost potomstva koje, takođe, odlazi iz Crne Gore. Bez povratne karte.

Tužne priče pričaju i Tara, Bjelasica, Lovćen, Lim, pljevaljska kotlina, Zeta… Ima li iko da ih čuje? Ili je, ipak, najvažnije da izlobiramo tamo đe treba, pa da ovdašnja nebriga o okruženju ostane naša stvar. Dok ne bestragamo sve to što smo dobili na poklon od prirode i predaka.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

Knjige i vatra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Možemo se složiti ili ne složiti  sa razlozima vodećih zapadnih zemalja koje niijesu glasale za rezoluciju  o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu.  Iz različitih  perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje ne izgledaju jednako opasno. Ali demokratske vlasti su dužne da svoje odluke pojasne građanima.  U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili

 

Vijeće Ujedinjenih nacija za ljudska prava (UNHRC) usvojilo je, većinom glasova, prošle nedjelje u Ženevi, rezoluciju o vjerskoj mržnji i netrpeljivosti. Njom se osuđuje nedavno spaljivanje Kurana u Stokholmu počinjeno “javno i s predumišljajem” uz odobrenje skupa od strane švedske policije.

Usvojenim tekstom su zemlje članice UN pozvane da “spriječe i procesuiraju djela i zagovaranje vjerske mržnje koja podstiču na diskriminaciju, neprijateljstvo ili nasilje”.

Crna Gora, koja je članica Vijeća UNHRC u mandatu 2022-2024, našla se među zemljama koje su glasale protiv usvajanja te Rezolucije. Baš kao i SAD, Velika Britanija, Kostarika i članice EU trenutno zastupljene u Vijeću. Za Rezolucije su glasale Kuba, Kina, Indija, Ukrajina, afričke i zemlje članice Organizacije islamske saradnje. Ukupno 28 od 47 članica Vijeća UNHRC, uz 12 protiv i sedam uzdržanih.

“Žao nam je što smo morali glasati protiv ovog neizbalansiranog teksta, ali on je u suprotnosti sa našim stavovima kada je riječ o slobodi izražavanja”, objasnila je svoju odluku američka ambasadorka pri UNHRC. “Ljudska prava štite ljude a ne religije, doktrine, uvjerenja ili njihove simbole”, pridodao je francuski ambasador, naglašavajući kako “ni na Ujedinjenim nacijama ni na državama nije da definišu šta je sveto”.

Možemo se složiti ili ne. Iz različitih perspektiva, problemi podsticanja vjerske netolerancije i mržnje očito ne izgledaju jednako opasno. Ali, nesporno je da su demokratske vlasti dužne da svoje odluke pojasne građanima. U Crnoj Gori to objašnjenje nijesmo dobili.

Mnogi su od Vlade i resornog Ministarstva vanjskih poslova zatražili odgovor kako se i zašto crnogorska delegacija, nakon svega što nam se dešavalo i dešava od 90-tih prošlog vijeka do danas, opredijelila da glasa protiv tog dokumenta.

Iz vlade su pitanja ignorisali.  Ostalo je samo da nagađamo  jesu li premijer Abazović,  koji vodi i resor vanjskih poslova, i njegovi saradnici nepokolebljivo privrženi pravu na slobodu iznošenja stavova, koliko god oni bili radilkalni i opasni, ili su samo iskoristili priliku da na pitanju javnog spaljivanja svetih knjiga, demonstriraju lojalnost “zapadnim saveznicima”. Kada to već, slijedeći lične interese, ne mogu uraditi na nekim drugim poljima (poštovanje zakona, moralna i politička odgovornost, transparentnost rada i donošenja odluka…).

Kad – kaza nam se samo. Među javnim kritičarima crnogorskog glasanja o Rezuluciji o vjerskoj mržnji našao se građanin Crne Gore koji nije zaštićen javnom funkcijom. Svoje stavove je ubrzo  morao pojašnjavati pred policijskim inspektorom. Nakon toga, policajac je  tužilaštvu predložio da tog građanina,  po službenoj dužnosti, goni  zbog podrivanja ustavnog sistema. Srećom, tužilaštvo je odbilo taj prijedlog.  Isljeđivani intelektualac je zamolio da ostane aniniman, kako ne bi dodatno uznemiravao porodicu.

Toliko o nepovrjedivosti prava na slobodu mišljenja i izražavanja u Crnoj Gori.

Iz Stokholma je stigla nova priča. Nakon protesta na kome su paljene stranice Kurana, švedskoj policiji obratio se građanin koji je prijavio naum da javno spali Bibliju i Toru. I on je dobio odobrenje nadležnih, ali je umjesto lomače za svete knjige okupljenim novinarima izjavio: “Sloboda izražavanja ima ograničenja koja se moraju uzeti u obzir. Ako ja zapalim Toru, drugi Bibliju, treći Kuran, ovdje će biti rata. Želio sam pokazati da to nije u redu.”

Ko, eventualno, nije razumio o čemu je govorio Ahmad Alush, neka baci pogled na stare pljevaljske zidine koje odnedavno “krasi” grafit: Kad se vojska na Kosovo vrati.  “Oni koji su stih iz Amfilohijeve pesme ispisali na zidu… postupili su u punom skladu sa raison d’être  ove pesme. Njena vokacija – kao i vokacija nacionalističke poezije u celini – jeste da zove u rat”, napisao je srpski etnolog, antropolog, aktivista za ljudska prava Ivan Čolović, prije pola godine, kada se isti stih počeo pojavljivati na beogradskim fasadama.

Pitanje je samo želimo li da pročitamo. Il’ da palimo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Uncategorized

DNEVNI BORAVAK  ZA STARE U KOLAŠINU ZATVOREN:  Godine čekanja, mjesec i po radovanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dugo čekani Dnevni boravak za stare u Kolašinu radio je samo mjesec i po. U lokalnoj upravi i Centru za socijalni rad ne može se dobiti informacija kada bi taj servis mogao biti ponovo dostupan korisnicama

 

Najstariji Kolašinci ponovo su bez prostora gdje bi mogli da provode određeni dio dana, ali i da dobiju toli obrok i najneophodniju stručnu podršku.  Privilegiju da imaju na raspolaganju servis za podršku, pripadnici „trećeg doba” u toj varoši imali su samo od novembra do kraja decembra prošle godine. Najavljivan  od 2018, adaptiran dvije godine, Dnevni boravak za stare u Kolašinu zvanično je otvoren u novembru prošle godine. Od Nove godine, vrata tog prostora su zaključana, a trenutno je teško dobiti odgovor na pitanje do kada. Prema nezvaničnim informacijama iz Centra za socijalni rad Kolašin i Mojkovac, resorno ministarstvo,  koje je nosilac tog projekta, čeka da se u vođenje servisa uključe ili lokalna uprava ili licencirana NVO.

Dnevni boravci za stare u Crnoj Gori otvarani su u saradnji sa Kancelarijom Programa Ujedinjenih nacija za razvoj, kroz projekat razvoja kapaciteta usluge socijalne zaštite u našoj državi. U okviru tog projekta trajalo je i dugo adaptiranje prostora u Kolašinu. Opština je dugo prolongirala odluku o određivanju lokacije. Sada smatraju da su sve svoje obaveze prema najstarijim sugrađanima završili, ustupajući prostor za Dnevni boravak. U kolašinskoj lokalnoj upravi još ne znaju koje bi trebalo da budu njihove obaveze  u  funkcionisanju  tog servisa. Kako je za Monitor kazao Sekretar za finansije Dragan Bulatović, još nijesu dobili zvanični dopis sa sličnim očekivanjima sa bilo koje adrese.  Zbog toga, objašnjava, ne mogu ni kazati da li će Opština i na koji način doprinijeti projektu.

„Lokalna uprava je, skupštinskom odlukom, za potrebe Dnevnog boravka za stare ustupila prostor od 80m2 u zgradi koja je opštinsko vlasništvo. Taj objakat se nalazi u Ulici Jagoša Simonovića. Nemamo, koliko je znam, nikav upit, predlog  incijativu ili informaciju o načinima na koje bismo se mogli uključiti u funkcionisanje tog servisa. Obaviješteni smo kad je počeo da radi. Ne znam ništa o zatvaranju niti kako funkcioniše“, kazao je Bulatović.

Na sajtu JU Centri za socijalni rad Crne Gore, uz informaciju o početku rada, piše i da će Dnevni boravak korisnicima u Kolašinu pružati usluge toplog obroka, psihosocijalne podrške, sitnih medicinskih usluga… Takođe i organizovanje društvenih igara, dnevno posluženje, realizaciju radionica u saradnji sa osnovnim školama, orgnizovanje izleta…

Tokom kratkog rada, u Dnevnom boravku bilo je svega nekoliko korisnika. Uglavnom onih koji su u stanju socijalne potrebe. No, njihovo iskustvo govori da je taj servis, čak i u tom kratkom  periodu, bio nedostupan mnogima kojima je podrška neophodna.

„Bila sam svega dva dana. Nije bilo loše. Dobijali smo sok, kafu, jedan obrok, koji je donošen iz obližnjeg restorana. Imali smo televiziju i mogućnost za društvene igre. Bilo je toplo i udobno. Međutim, i da nastavi da radi, ne znam kako bih više mogla da dolazim. Ta kuća je u centru grada, a ja živim u prigradskom naselji, dva i po kilometra daleko od centra. Svaki put treba da platim taksi u oba pravca, što nije malo s obzirom na to da sam korinica socijalnih davanja. Uostalom, za taj novac bih mogla bih sebi taj jedan obrok da obezbijedim”, kaže sedamdesetdvogodišnja Kolašinka.

Ona tvrdi da bi trebalo razmisliti i o načinima da se u staračka, i uglavnom samačka domaćinstva, besplatni obrok nekako dopremi, pa da korinici ne moraju dolaziti. Tvrdi i da je čula od ostalih rijetkih korisnika kratkotrajnog rada servisa Dnevnog boraka da im je komplikovano da dolaze svakodnevno.

„Bilo je korisno jer sam se poslije dužeg vremena zatvorenosti u kući, srela sa nekim vršnjacima. Razgovarali smo, gledali TV… Pričali smo o zajedničkim mukama, a nije ih malo. Predugo traju dani kad je čovjek bolestan, star i sam… Nijesu nas obavijetili o zatvaranju Dnevnog boravka, čula sam nešto da je problem plaćati struju, a to bi, valjda, trebalo Oština da radi. Dobro bi bilo da ga ponovo otvore, pa ko može da dolazi, nek’ dolazi, ko ne može, neka sjedi kući, kao i do sada”, priča sagovornica Monitora.

U Opštinskoj organizaciji penzionera Kolašin gotovo da ne znaju ništa o načinu na koji je zamišljen rad Dnevnog boravka. Niko ih, tvrde, nije pitao za savjete niti pokazao incijativu da ih uključi u funkcionisanje. Iako su prostorije Udruženja penzionera i Dnevni boravak u istoj zgradi, kažu da su potpuno neinformisani.

„Dok se prostor uređivao pružili smo tehničku podršku, koliko smo mogli, s obzirom na to da smo u istoj zgradi. To je sve. Čula sam da je ideja da se tamo pružaju usluge starima u stanju socijalne potrebe. Ni to precizno ne znam. U svakom slučaju, podržavamo svaki oblik osnaživanja i pomoći najstrijim, ali uz brižljivo analiziranje njihovih stvarnih potreba. Čini mi se da je to izostalo”, kaže predsjednica kolašinske organizacije penzionera Ljiljana Tatić.

Ona podsjeća na veliki broj starijih ljudi na seoskom području, kojima su, kaže ona, usluge Dnevnog boravka daleko i nedostižne. Tatić kaže da je u Kolašinu oko 1.400 penzionera, te da ni njihov položaj nije zavidan. Potrebana im je, zaključuje ona, višestruka i multidiscplinarna podrška. Objašnjava da je pandemija donijela nove strahove, izolovanost i nove egzistencijalne probleme.

„Podjednako bitno kao i novac za osnovne potrebe je uključivanje starijih u aktivnosti koje su primjerene njihovom zdravstvenom stanju i starosnom dobu. Druženje, zabava, razgovori, izleti… sve bi to upotpunilo i uljepšalo njihovu svakonevnicu. Mi se trudimo, i pored orgraničenih sredstava, da dio tih potreba i zadovoljimo. Međutim, opet, ostaje veliki broj naših vršnjaka izvan toga. Ili su daleko od grada ili su bolesni”, objašnjava ona.

Organizacija penzionera u Kolašinu koristi prostor od oko 80m2, uključujući i kancelariju. No veliki problem je održavanje, zagrijavanje i plaćanje računa za struju. Iz opštinske kase ove godine će biti izdvojeno svega 1.000 eura za to udruženje. Imaju još 400 eura prihoda od članarina. Polovinom novca dobijenog iz lokalnog budžeta, kažu, kupili su drva za ogrjev, a račun za struju im je opterećen i ratama kojima otplaćuju raniji dug. Od Opštine su  ove godine tražili oko 5.000 eura. Međutim, taj zahtjev su iz lokalne uprave ocijenili kao neosnovan.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo