Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Održavanje u životu

Objavljeno prije

na

Kad malo pogledate, italijanska A2A ni po čemu ne ispunjava crnogorske privatizacione standarde za strateškog partnera, a ipak se jedina kandidovala za kupovinu manjinskog paketa akcija Elektroprivrede. A2A nije registrovana na egzotičnoj adresi pred samo raspisivanje našeg tendera. Nema tajnog vlasnika, a iza zvučnog imena ne skrivaju se domaći igrači. A2A novac nije stekla preko noći zahvaljujući vezama sa Kremljom, švercujući cigarete ili prodajući oružje. Na njenom je računu više od dvije funte. Vlasnike ne juri Interpol. Ne planiraju da potope i betoniraju pola naše domovine… A2A se kvalifikovala za Elektroprivredu, a sve ukazuje da nije u direktnoj vezi sa familijom. Vladajućem bratstvu bio je bliži, preko članova borda Prve banke i poslova, grčki konzorcijum Golden Energy. Golden Energy je odbijen zbog, i za naše prilike, skandalozne ponude. Umjesto da odgovore na uslove tendera, Grci su sami postavljali uslove. Za akcije EPCG ponudili su najveću cijenu, ali su istovremeno tražili dozvolu za gradnju termoelektrane, eksploataciju rude u Maoču, zamrzavanje opštinskog poreza, povećanje cijena struje, slobodu da otpuštaju radnike…

Konzorcijom u čijem je sastavu grčki Golden Energy ovdje već ima razgranatu mrežu poslova. Od Amana su upravo preuzeli zakup nad Svetim Stefanom. Ranije su kupili Rudnik mrkog uglja u Beranama. U njihovom je vlasništvu First Financial Bank. Planiraju i druge velike poslove. Da su dobili Elektroprivredu, uz Ruse, Grci bi imali dominantnu poziciju u crnogorskoj privredi.

Italijanima je ovo (ako ne računamo proces u Bariju) prvi veliki posao u Crnoj Gori. Dobro je kada imate investitore iz više zemalja, kada niko nema monopol…

Čitav se cirkus digao oko toga što je Grčka ponuda odbijena. Zbog cijena akcije ustali su manjinski akcionari. Razumljivo, oni hoće veću cijenu za svoju robu. Ali, zašto je dio opozicije pao na priču da su Grci bolji, samo zato što su ponudili više za akcije EPCG? Kao da nije važno šta sve treba da damo za tu cijenu… Držite otvorene oči, naši nešto već spremaju grčkim prijateljima kao utješnu nagradu…

Jedna stvar u čitavoj priči ne valja. Nije dobro što su na tenderu svi ostali eliminisani. Kada imate samo jednu ponudu, onda je vaša pregovaračka pozicija oslabljena i kupac može da vas ucjenjuje. Posebno, ako vam gori pod nogama, kao Đukanovićevoj Vladi kojoj fali živog novca da popunila budžetske rupe.

Prva banka i dalje kao tempirana bomba prijeti da sruši finansijski sistem zemlje. Kredit od 44 milona bio je samo kap u moru dubioza. Đukanović bježi od pomoći MMF-a, jer Fond traži sređivanje u bankarskom sektoru, prije svega Prvoj, kresanje javne potrošnje, smanjenje plata administraciji… Kako da krešu administraciju, izbornu bazu i jednu od poluga vlasti.

Novac od prodaje resursa ne može riješiti probleme, jer su oni strukturni. U kolapsu su – KAP, Željezara, Boksiti, Luka, mnoga mala i srednja preduzeća. Kao što nije smogao snage da reformiše administraciju, Đukanović u godinama privrednog rasta nije sproveo reformu energo-metalsko-rudarskog kompleksa. Umjesto restrukturiranja, ove su kompanije održavane u životu tako što su kontinuirano vukle subvencije. Neke, kao Željezara, KAP i Boksiti, prodate su lošim partnerima koji su samo isisavali profit, a druge tavore i čekaju privatizaciju.

Naš premijer tokom dugih godina vladanja nije rješavao probleme, samo ih je proizvodio. Vidjeli smo kako je švercovao, s kim se družio i gdje je novac trošio. Gradio je kule u vazduhu. Zanosio se mega projektima koji su trebalo preko noći da donesu milijarde. Sjetite se samo kako je, dok je cvjetala berza i građevinarstvo, maštao da jezero spoji sa Buljaricom i zaposli 60.000 ljudi…

Đukanoviću stižu računi. Prodaja dijela Elektroprivrede može samo na tren održati brod koji tone. Špekuliše se da je naš premijer trgovao sa Berluskonijem i da je za ustupanje dijela EPCG kupio sopstvenu slobodu. Ali, i da je to tačno, Italija odavno nije Đukanovićev glavni problem. Njega muče insajderske priče. Ova, Ratka Kneževića samo je uvertira u dramu. Šta ako sjutra progovore Stanko Subotić i drugi kumovi.

Milka TADIĆ MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Matrica

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo bogatiji za iskustvo: od loše opozicije teško nastaje dobra vlast, a od loše vlasti pristojna opozcija

 

U sedmici u kojoj Srbiju potresa priča o zlostavljanju žena, a kroz koju na površinu isplivavaju i svi oni „obični” i, nažalost, brojni glasovi koji podržavaju nasilnike i vjekovima od ovih prostora prave plodno tlo za diskriminaciju žena, Crna Gora je u bogatu istoriju diskriminacije i nasilništva nad ženama, upisala još jedan sramni primjer „čojstva“. Društvenim mrežama kruži  ogavna karikatura „neznanog junaka” na kojoj se ministrica kulture Vesna Bratić omalovažava kao žena, uz osmijehe i podrške narodnih masa. I uz rijetke glasove osude. Ne računajući odbranu onih koji ministricu Bratić brane kao svoju političku opciju, a ne ženu. I osobu. Koji, u stvari, ne ustaju protiv nasilništva i diskriminacije, nego  protiv svojih političkih „neprijatelja“.

I nije, istina, to neko čudo u zemlji u kojoj svakog dana slušamo o rastu porodičnog nasilja, gdje se na prstima prebrojavaju žene na odlučujućim pozicijama, ili gdje poslanik parlamentarne većine Maksim Vučinić na sjednici Odbora za rodnu ravnopravnost prije neki dan pita: „Može li žena biti dobra majka ako je tokom dana zauzeta razmišljanjem o biznisu i politici?“ Može li Vučinić biti dobar zastupnik zemlje u kojoj se vlasti kunu u demokratiju i evropske vrijednosti, dok razmišlja diskriminatorski, kao da je upravo izašao iz utrobe srednjovjekovlja? Na kraju, može li i ministrica kulture biti zastupnica zemlje na putu ka EU, ako je taj stav otćutala prije nego je postala žrtva sličnih razmišljanja? I to nakon što je i ona iznijela brojne diskriminatorske stavove. Nova vlast je njenim izborom, i ignorisanjem reakcija civilnog sektora, pa i ženskih organizacija koje su smatrale da ona ne može, upravo zbog takvih stavova, pa i o ženama, biti ministarka, pokazala da je promjena sistema stvorenog u tri decenije DPS-a, dalje nego što smo se nadali.

Glasanje je učinilo svoje.  Vlast je postala opozicija, a opozicija vlast. Matrica vladanja, međutim, ne mijenja se u postizborno vrijeme po automatizmu.    Postali smo bogatiji za iskustvo: od loše opozicije teško nastaje dobra vlast, a od loše vlasti pristojna opozcija.

Karikatura koja ponižava ministarku Bratić je upravo detalj koji pokazuje da nema dobre vijesti ni za one koji su se nadali boljoj opoziciji. Ova, i ovakve vulgarnosti,  truju društveno tlo, razaraju ambijent za ozbiljnu kritiku.

Svako je dužan stati u odbranu dostojanstva Vesne Bratić, bez obzira kojim se poslom bavi. Jer, tako svako brani sebe od širenja kaljuge. Ali na drugu obalu ne možemo ako prećutimo nove, opake izjave ministarke Bratić „da imamo elitne građane i elitni narod koji će tek da dobije svoju pravu elitu“. Stavovi o elitnom narodu, već su donijeli mnogo zla i krvi u proteklim decenijama.

Teške su teme na dnevnom redu, mnoge maske padaju i mnoge će popadati. Sigurno je: od zla nas ne mogu izbaviti oni koji podržavaju drugo zlo. Jer zlo ima jedno lice.

Ne mogu se, u ime bilo kakvog patriotizma, braniti  partijski ambasadori od opoziva, niti partijski postavljeni činovnici od smjena. Ali, ni postavljati na njihova mjesta isti takvi, s drugim predznakom. Tako se ne mijenja sistem, već reprodukuje, povampiruje u drugom obličju. Hrani novim žtvama. One mogu imati drugačije nacionalne identite, vjerske pripadnosti, biti drugačije seksualne orijantacije, ali uvijek će to biti oni najranjiviji među nama.

Ove sedmice uhapšena je osamdesetogodišnja Dara Radonjić zbog kršenja zdravstvenih mjera i „isticanja zastave Srbije“. Mnogi funkcioneri iste te propise prekršili su javno, pred kamerama, ili se maskirali  sa istim simbolima preko usta u parlamentu. Njima – može biti. Eto, to je Crna Gora, Zemlja koja vapi za drugačijim modelom upravljanja. U kojem čovjek nije partijski firmirana roba.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Satiranje nade  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Vremena partijskih znački na reveru kao ulaznice u raj,  nijesu prošla.  Sad su tu, duboko,  obje polovine, rastavljene 1997. A Crna Gora daleko  od  promjena koje je neka manjina sanjala, od devedestih do današnjeg dana

 

Je li se nešto promijenilo? Partijska podjela plijena, partijska knjižica kao uslov za posao, ali i odgovarajuća identitetska pripadnost, prošlost koja i dalje vapi da se sa njom suočimo. Ministri koji živi ne daju da im pogledaš u bankovni račun, supruge i rođaci na spisku za državne funkcije, zakoni koji se donose bez javnih rasprava, diskriminisanje vjerskih zajednica, istorija koja se piše po volji pobjednika. Sporazumi koji ostaju slovo na papiru. Kritike koje se dočekuju etiketom „izdajnika“.  Kao da pričaš o bivšoj vlasti. A priča je u stvari o urušavanju nade nakon 30. avgusta, i velike prilike da ova zemlja konačno postane  pristojno mjesto za život. Ili bar to pokuša.

,,Ali ono što možemo da uradimo jeste da ponekad, ako je potrebno, i progledamo kroz prste”, savjetovao nas je ove sedmice potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, dok je glumio portparola premijeru Krivokapiću, nakon njegove ,,privatne čestitke” za neustavni Dan RS.

Abazović se postupno navikava na progledavanje. Pristajanje  na hitno izglasavanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti i  ćutnja na  sastanke zvaničnika Vlade i parlamenta sa ,,tradicionalnim vjerskim zajednicama” i odbijanje nove vlasti da razgovara sa Crnogorskom pravoslavnom crkvom,  jer, su presudili da ona nije   ,,tradicionalna”, bili su to tek uvod u učešće u partijskoj raspodjeli vodećih funkcija u državnim preduzećima i agencijama „po dubini“, pa i onih koje predviđaju konkurs. A i šta bi lider URA mogao reći. Upravo je ta partija  otvorila  ventil za najnovija partijska zapošljavanja , kad su njeni kadrovi prvi raspoređeni na neke od važnih državnih pozicija.  Nakon što je Abazović  samom sebi  „progledao kroz prste“  i  ušao u  ekspertsku Vladu.

Ima još nešto o čemu se u Crnoj Gori glasno ćuti. Mnogi od onih  koji su se decenijama borili za promjenje, protestvovali zbog brojnih afera koje je proizvodio Đukanovićev režim, tražili demontažu   sistema monopola, zaustavljanje progona neistomišljenika,  sučavanje sa prošlošču i zločinima i kažanjavanje zločina počinjeniih u naše ime, suprotstavljali se diskriminaciji onih koji su na  referendumu o državnom statusu 2006. godine  glasali drugačije, danas se osjećaju iznevjereno.

Na drugoj strani, neki se trude da pokažu kako se osjećaju pobjednički. To su oni koji učešće na litijama doživljavaju kao  učešće u ovovremenoj bici na Sutjesci. Oni ljepe murale i slike pokojnog mitrpolita Amfilohija po zgradama. Uz prigodne vatromete.  Zadovoljni što je ućutkana, sistemski diskriminisana Crnogorska paravoslavna crkva, miropolita Amfillohija promovišu u Đeda nacije. Ne smeta im ni dubina kad su u njoj njihovi. Oni  ne traže suočavanje s prošlošću, jer su aktivno u njoj učestvovali  ili je pasivno aminovali. Njima je dovoljno privođenje Branislava Brana Mićunovića jer je „komita“. Za ostala njegova viteštva ima vremena.

Premijer Krivokapić je, komentarišući zaustavljanje novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti od strane Đukanovića, znakovito kazao da su „litije bile referendum“, i da predsjednik treba da „poštuje volju građana“. Čudan odabir riječi.  Ili pak nije?

Poslije referenduma 2006, DPS je administraciju popunio svojima. Suprugama, partijskim poslušnicima, sa odgovarajućim značkama na reveru. Izgleda, slijedi isto.

Vremena znački na reveru nijesu prošla. Iste su to značke. Dvije polovine, rastavljene 1997. godine  su još tu. Duboko.  Crna Gora za sve, koju je sve ove decenije sanjala ona manjina nepokorenih, još je daleko. I sve je dalja.

U  cijeloj našoj drami, ima jedna dobra vijest.  Ovaj 30. avgust  nas je makar naučio da ničija sila nije vječna. Opet je vrijeme za odupiranje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Tradicija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Lanjsko usvajanje Zakona o vjerskim slobodama i ovogodišnje izmjena tog Zakona u iste noćne sate, jednako bez javne  rasprave, svjedoči da je u Crnoj Gori najžilavija tradicija – diskriminacije

 

Iako je nazvana godinom promjena, 2020. se završila baš kao što je i počela – u gluho doba noći, u polupustom parlamentu, izglasan je Zakon o slobodi vjeroispovjesti. Odnosno njegove izmjene. Usvajanje  su pratili protesti onih koji njegovo donošenje vide kao udar na svetinje. Baš kao i lani. Opet – gotovo polovina parlamenta oštro se protivila njegovom donošenju. I prigovori identični kao u decembru 2019 – Zakon se donosi na brzinu, bez javne rasprave, diskriminatorski. Razlikuju se tek predznaci. Glavni su akteri zamijenili uloge. Oni koji su lani u ponoć digli ruke za Zakon, i kojima tada nije smetalo što se on donosi u tenzičnoj atmosferi i u po noći, sada su opozicija, i tome prigovaraju. Oni koji su protiv toga prošle godine ustali – sada čine isto. Sa istim opravdanjima za hitnost. Ono: radi pomirenja, multikulturanosti, pravne države, evropske budućnosti.

Mučno je gledati kako bivši premijer Duško Marković i depees kompanija dižu dva prsta ispred Skupštine i glume liberale. Dovoljno je sjetiti se kako je DPS progonio pristalice crnogorske nezavisnosti. Ili tri decenije tokom koje su rasprodali i uništili zemlju čijom se zastavom ogrću. Jasno je i da su akcijom Državne izborne komisije koja nije htjela da verifikuje mandat poslanici URA-e, pokušali da nezakonito spriječe donošenje izmjena Zakona. Od DPS-a nijesmo navikli ništa drugo osim pravnog nasilja i manipulacija. Zato su i građani u avgustu izglasali promjene. Zato je podjednako mučno gledati nove vlasti kad se ne ponašaju drugačije.

Ministar pravde Vladimir Leposavić je na prigovore da su izmjene Zakona donešene bez javne rasprave kazao  da je „javna rasprava trajala 365 dana“, pa onda da je trajala – kratko. Nije objasnio zašto je onda Vlada u pratećoj dokumentaciji upućenoj Skupštini dodala i dokument – Obrazloženje razloga zašto nije bilo javne rasprave. Ministar je kazao i da su prije donošenja izmjena razgovarali sa „predstavnicima svih vjerskih zajednica“. Dok potpredsjednik Vlade Dritan Abazović uvjerava javnost da je Zakon evopski i jednako tretira sve vjerske zajednice, od SPC do CPC, ispostavilo se da Leposavić u sve vjerske zajednice ne računa Crnogorsku pravoslavnu crkvu. S njima Vlada nije razgovarala. CPC ne postoji ni za predsjednika parlamentarnog odbora Jovana Vučurovića, koji im nije odobrio prisutsvo na sjednici odbora, već samo „tradicionalnim crkvama“. Onim istim sa kojima je Leposavić razgovarao. Mučno je bilo gledati i da zbog toga ustaje samo DPS.

Premijer Krivokapić je uveo u javni prostor „tradicionalne crkve“.  Komentarišući izmjene Zakona, kazao je da su „razgovarali sa svim predstavnicima tradicionalnih crkava i vjerskih zajednica“. Dodao je da je njegov stav prema CPC „ostao isti“. Ispada da „pomirenje“ znači da će biti mirno jer se ovi drugi neće ni moći čuti. Crnogorska tradicija se nastavlja. Samo izbrišeš dio tradicije koja ti se ne dopada. U ovom slučaju to da je CPC 1905. upisana i u Ustav knjaza Nikole, recimo.

Ne stoji ni argument Vlade da javna rasprava nije ni bila potrebna jer to nije novi zakon. Novi tekst, osim brisanja četiri sporna člana prethodnog Zakona zbog kojih je protestovala Mitropolija uvodi i nove termine – evidentirane i registrovane vjerske zajednice. U pojašnjenju Vlade evidentirane su one koje postoje, a registrovane novoformirane. Šta to  znači, Vlada nije objašnjavala. Zašto se pravi razlika među vjerskim zajednicama po datumu upisa, kad su sve zajednice „jednake“? Ili su jednake samo one koje vlast uvrsti u tradicionalne? Zvuči diskriminatorski, ali sud o tome od onih koji treba da ocijene da li je Zakon ustavan, nijesmo čuli. Da Zakon „ima spornost u ustavnosti“, saopštili su i iz URA, i utješno dodali da će nakon njegovog izglasavanja tražiti provjeru ustavnosti. Uglavnom, identitetska pitanja su i pred kraj ove prednovogodišnje noći kao i lanjske bila preča od procedure.

Jasno je tek da je SPC novim zakonom izbjegla registraciju, što je bio njen problem sa prethodnom verzijom Zakona. I da je ona sada evidentirana. I očito zadovoljna novom Vladom. I njenim pogledima na tradiciju. Vjernicima CPC će ostati tradicija devedesetih – po kojoj mogu, registrovani, da lože badnjak na pločnicima i livadama. Kome se ne kisne, moći će kao i obično da uđe u SPC. I ćuti. Ponavlja se i praksa devedesetih po kojoj su oni koji misle drugačije, pa nijesu za hitno izglasavanje Zakona – izdajnici. Neprijatelji napretka.

To predano njegujemo tradiciju  – diskriminacije.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo