Prije nego što se među protivnicima odrede uslovi dvoboja, mjesto i vrijeme održavanja, imena sekundanata i ostale procesne radnje, nekada organizator dođe u poziciju da posumnja u mogućnost da li je uvrijeđeni dorastao situaciji i dali se može ravnopravno suprotstaviti protivniku. Dvoboj, bar viteški, pretpostavlja neku vrstu pariteta među protivnicima. Odnos snaga treba da je bar približno jednak jer je protivnik bez šanse osuđen na smrt. Tu se onda ne bi radilo o časnom odmjeravanju: suštinski, bilo bi to ubistvo. Tako bi učitelj mačevanja u tren slistio protivnika koji prije toga nije nikada držao sječivo u ruci. U istoj ravni i sa istim posljedicama treba gledati na poziciju starca koji treba da se suprotstavi mladiću u naponu snage. Takvih situacija koje obesmišljavaju dvoboj je bezbroj, pa su određena pravila koja onemogućavaju takve borbe. Ona su bila jedinstvena u Evropi. Eventualne razlike između pravila koja je propisao Francuz Šatovilard 1936. godine i Njemac Franjo Bolgar 1892. su sasvim nebitne i ne diraju u suštinu stvari.
Prema ovim pravilima, sin zamjenjuje nemoćnog oca, ili je on navršio 60 godina, dok unuk zamjenjuje djeda samo ako on nema sina dok se otac ili brat primaju obaveze ako je maloljetnik uvrijedio ili bio uvrijeđen. Slična su određenja i kada su u pitanju prijatelji.
Maloljetnika će zamijeniti njegov punoljetni prijatelj. Ovo pod uslovom da nema bliže rodbine koji bi obavezu sučeljavanja uzeli na sebe.
Kada su žene u pitanju, one su van „igre” i van sukoba. Njih mijenja muž, nakon čega dolazi na red brat, otac, zet i td. Pratilac žene, „kavaljer”, nesumnjivo je prvi obave¬zan i ovlašćen da je zamijeni kao i domaćin kuće gdje je ekscesna situacija nastala.
Kod Crnogoraca, maloljetstvo, moglo je ali nije moralo, biti zapreka za dvoboj. Naime, dječaci od 15 ili koju godinu više su nosili pušku i učestvovali u ratovima čime su se legitimisali da bez zapreka budu učesnici u dvoboju.
Tretman žene je bio isti kao u Zapadnoj Evropi s tim da je ona morala naporno da radi i bude poslušna. Nju je jedino muž imao pravo da bije. U ratu ili drugim sukobima uživala je potpun imunitet i neku vrstu eksteritorijalnosti. Ona je potpuno zaštićena i na nju niko ne puca. Zato je Marijan Bolica, početkom XVIII vijeka savjetovao Crnogorcima da se u nuždi mogu zakloniti iza njih jer neće biti povrijeđeni ili ubijeni. Međutim, nema istorijskih podataka da je neko iskoristio ovu mogućnost.
Kada je u pitanju određivanje zamjenika u naznačenom evropskom smislu, takvih slučajeva je bilo vrlo malo. U jednom patrijarhalnom, epskom i mačo društvu na takvu mogućnost se nije gledalo sa simpatijama. Ljudi su se radije izlagali riziku da poginu nego da pokažu slabost bez obzira što nijesu dorasli situaciji zbog raznih manjkavosti: starost, bolest, maloljetstvo, neobučenost i sl. U jednoj puritanskoj sredini, kada je hrabrost u pitanju a koju su Crnogorci smatrali „carem svih vrlina”, nije bilo oprosta ako je neko izmakao prijetećoj opasnosti na način što je odredio dugoga da snosi posljedice takvog izbora. Tada se gubio javni kredibilitet bez obzira na eventualnu povoljnu reputaciju koju je imao čovjek koji je pristao da ga zamijeni u borbi. Uostalom, Crnogorci su i u dubokoj starosti išli u borbu pa nije bilo tolerancije čak ni za valjane izgovore ukoliko oni nijesu bili evidentni i sasvim očiti.
Uglavnom se smatralo da nema nikakvih zapreka i zamjerki kada treba zamijeniti u dvoboju državnog suverena koga je neko izazvao, premda su u zapadnoevropskoj praksi poznati mnogi slučajevi da su kraljevi bez oklijevanja podizali bačenu im rukavicu.
Osnovna oznaka većine registrovanih slučajeva određivanja zamjenika u dvoboju odnosi se na crnogorske državne poglavare, bilo svjetovne bilo duhovne. To je vrlo interesantan detalj.
Koji su motivi za ovakav izgovor, može se samo pretpostavljati. Međutim, vrlo su bliska logici dva. Prvi je osjećaj lojalnosti koji građani duguju svom vođi jer on personifikuje državne simbole, grb i zastavu, pri čemu nije od bitnog značaja da li je on nevaljalac ili čestit čovjek. Tako je bar pokazala crnogorska praksa. Drugi motiv je snažnije intimne strukture i zbog toga prioritetniji jer je subjektivan. Naime, zamijeniti vladiku ili knjaza u dvoboju, dobija se silna reputacija, „glas” u narodu što pored tako željene slave donosi i konkretnu korist: najviši državni zvaničnik neće ostati ravnodušan prema ovakvom gestu nego će ga i materijalno nagraditi. Tako će familija koja je do tada jedva preživljavala, postati za crnogorske prilike bogata. Tu je i sasvim realno očekivanje da će novonastali junak biti postavljen na neku probitačnu glavarsku funkciju, što je dodatni stimulans. Prvi slučaj zamjene na megdanu registrovan je u vrijeme vladike Danila i radilo se o borbi za vlast.
I vladika Petar I Petrović Njegoš izazvan je na dvoboj od nekog borbi vičnog Budvanina. Valjda je samo Crnogorcu moglo da padne na pamet da izazove na dvoboj elitnog predstavnika najveće duhovne vlasti i državnog suverena koga je narod za života nazivao „Svetim Vladikom”. Problem je riješen određivanjem zamjenika, ali ovo nije prvi slučaj da Crnogorci prema budućem svecu iskazuju elementarno nepoštovanje. Na njega i pratnju su čak i pucali a kada im je jednom prilikom zaprijetio da će ih prokleti, oni su mu, uz sav respekt koji mu pripada, odgovorili: „I mi tebe sveti Vladiko!”
Ponašanje učesnika u dvoboju
Prema evropskim pravilima dvoboja koja su ustanovili grof Šatovilard 1936., i fon Franjo Bolgar 1892. za njemačko govorno područje i Rusiju, akteri borbe i učesnici koji nadgledaju njeno odvijanje moraju se ponašati u međusobnoj komunikaciji, kako usmenoj tako i pismenoj, džentlmenski i uljudno. Hladna učtivost bez naznake vrijeđanja i omalovažavanja pretpostavka je svega. U ovakvoj atmosferi moguće je da se spor okonča izvinjenjem umjesto da se rješava oružjem. Konačno, pošto su učesnici dvoboja u bitnom bili plemići ili viši društveni sloj, pitanje je ličnog imidža biti odmjeren i učtiv. Tako se iskazivala jedna fina superiornost koja isključuje vrijeđanje, svađu i slične nedolične postupke. U pitanju je kultura i odgovarajući kućni odgoj. Zato se britanski premijer, slijedeći engleske aristokratske manire, na aktu u objavi rata Japanu potpisao sa „Vinston Čerčil, vaš ponizni sluga”.
Istočnjaci, prevashodno Turci, nijesu previše držali do ovih i ovakvih konvencija smatrajući to izlišnim, i znakom slabosti. Kada već nekoga namjeravaju da ubiju, valja ga poniziti, uplašiti ga i lišiti ga oznaka ljudskosti kako bi izgubio svoj borbeni potencijal i time postao neravnopravan protivnik u borbi.
Kada su bili u pitanju dvoboji između Crnogoraca, stvari su nešto drugačije izgledale. Naime, sve je zavisilo od protivnika jer nije postojao jedan uniforman obrazac ponašanja. Nekada su se oni ponašali uljudno, a nekad ne. Obično je do razmjene teških riječi dolazilo kada je u pitanju neka stara mržnja ili obaveza osvete. Takođe su uvrede bile u funkciji kada neko nije bio voljan da prihvati izazov, ili iz bilo kojih razloga oklijeva. Tada mu izazivač dođe pred kuću, podboči se i počne sa kanonadom uvreda koje su efikasnije ako tom neukusnom teatru prisustvuje veći broj svjedoka. Ove nepristojnosti, gotovo uvijek, ostvare svoju svrhu.
Da bi se stimulirao protivnik, nekada se šalju pisma sa uvredljivom sadržinom.
Valja istaći da Crnogorci nerado psuju jer se plaše osvete. Međutim, kada stvari dođu do dvoboja, svi obziri nestaju osim ako su u pitanju uljudni protivnici, a takvih je u tim situacijama malo.
Uvredljivo i ekscesno ponašanje vezano za odvijanje dvoboja, vrsta je nečasnog psihološkog rata koji je bezbroj puta pokazao svoju ubitačnu efikasnost. Zbog toga je i zabranjen.
Najfinije iznijansirane psihološke obrise učesnika u dvoboju, ali u domenu pjesništva, dao je Aleksandar Puškin u svom kapitalnom djelu „Jevgenije Onjegin”. Pjesnik je naučio lekciju boreći se desetak puta ali je na kraju, plaćajući punu cijenu svoje strasti, pao pod kuršumom jednog bezvrijednog francuskog oficira. Zato njegov iskaz daje autentičan psihološki portret čovjeka koji ide u susret iskusnom protivniku kojega je nesmotreno, u nastupu ljubomore izazvao. To je skoro lirska priča o mladom Lenskom i njegovom znatno starijem prijatelju Jevgeniju Onjeginu kojemu nije ostavio drugi izbor osim da puca.
(Nastavlja se )
INTERVJU4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice