Povežite se sa nama

PERISKOP

Odsudni trenutak za katoličku crkvu u BIH

Objavljeno prije

na

Nedavni skup u Travniku ponukao me je da ispišem ovosedmičnu kolumnu. Naime, sve su političke stranke u BiH, unatoč zabrani Centralne izborne komisije, nalazile način da i prije otvaranja zvanične predizborne kampanje, kroz najrazličitije forme komuniciranja dođu do svojih potencijalnih glasača, pa se tako i bh. HDZ potrudio da preko udruga koje krovno pokriva njihova parapolitička tvorevina Hrvatski narodni sabor, braniteljske udruge i drugi, privuku pozornost svojih simpatizera.

U kampanju su uvučeni i pjevači i glumci,ali i čitava reprezentacija nogometa susjedne države Hrvatske, čiji se veliki uspjeh na svjetskom nogometnom prvenstvu koristi kao izborni adut stranke koja sebe sama naziva stožernomu bh. populusu,kad su Hrvati kao narod u pitanju.

Ipak, jedan detalj sa pomenutog skupa zadržao je danima moju pozornost. Pitao sam se da li je stvarno moguće da se Katolička crkva u BiH do te mjere stavi u funkciju HDZ-a i njegovog čelnika Dragana Čovića?

Kažu da fotografija ima čudesnu moć i da mnogo glasnije zbori od svakog napisanog retka. E, pa tako su propagandisti bh. HDZ-a uradili ozbiljan posao.U prvom redu manifestacije, čije ciljeve i pozadinu ne želim niti komentirati, sjedio je kardinal Vrhbosne Vinko uzoriti Puljić! Mislim,dapače, uvjeren sam da to što je Puljić sjedio do prvog Hrvatau BiH šalje više nego jasan signal kad je opredjeljenje za koga glasati na narednim izborima u pitanju.A dobro je znano da je hrvatski puk u BiH poslušan i odan svojim katoličkim pastirima.

Nisam kardinala Puljića vidio da je prisustvovao političkim skupovima u društvu nekog funkcionera hrvatskih političkih stranaka npr. HDZ 1990 ili pak bh pravaša.

Puljić se opredjelio za stožerne i iz Travnika poslao jasnu poruku svome stadu, po logici:slijedite pastira i ko nije s nama taj je protiv nas.

Ne sumnjam da je drugačije i u torovima reis efendije i prvoga u bh. pravoslavaca, a onda to ništa drugo ne znači nego da se nismo odmakli od devedesetih godina prošlog vijeka, kad je svaka ovčica u svoje stado išla. Pojavljivanjem kardinala na političkom skupu uz Dragana Čovića katolička crkva osnažila je dvostruko bh. HDZ.Dala je vjetar u leđa HDZ-u kao partiji, ali i Draganu Čoviću u trci za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda u BiH.

Ovakvo instrumentaliziranje katoličke crkve u svrhu jačanja pozicije jedne političke opcije nije nikakva novina. I ranije su svećeniciove crkve direktno radili za HDZ BiH,ali instrumentalizirati glavnog člana kardinalskog zbora nije isto što i potpora kakvog seoskog svećenika HDZ-u BiH.

Kardinal se očito dao instrumentalizirati,što nije dobro niti za katoličku crkvu koja bi morala brinuti o svim katolicima, a ne samo onima sa iskaznicom HDZ-a BiH.

Ovaj prizor iz Travnika devalvira svako verbalno izjašnjenje katoličke crkve u BiH da ona ne forsira niti jednu od političkih stranaka. Fotografija iz Travnika kazala je sve!Puljić nije više pastir svih katolika.

On će to ponovo biti kada jednaku pozornost učini na skupovima HDZ 1990,NHI, Hrvatske stranke,Hrvatske stranke prava,Hrvatske čiste stranke prava…

Do tada je on HDZ-ov kardinal.Jamačno, dugo vremena to će i ostati.

Žalosno!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Kafeterija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja

 

Moj rodni grad ne liči više na negdanji europski Mostar. Grad u koji je navraćao Stevan Sremac, na duži rok boravili Miroslav Antić i Pero Zubac, gdje je Prva književna komuna u jugoslavenskim razmjerama zauzimala visoku poziciju u izdavaštvu, gdje je živio dio života veliki pjesnik i dramatičar Skender Kulenović, gdje su slikali Kujačić, Afande Rivera, Dobrivoje Bobo Samardžić, Vlado Puljić, gdje su nastale kazališne čudesnosti poput Pakao u gradu M, Majčina Sultanija Svetozara Ćorovića, danas je najbliži kulturnoj kasabi, koja tek za ljetnih mjeseci poglavito radi svoje kulturno-povijesne i graditeljske baštine malo živne… Podijeljen politikom nacionalista tako Mostar čeka ljetne mjesece i turiste da bi „prodisao“. Ne misle čelnici toga negdanjeg grada, a danas dva sela koja „glume“ grad ni o čemu do li o podijeli izbornog plijena i čuvanju ratnih crta razdvajanja…

Elem, u tom, nazovi gradu političari, a bogami i veći dio populacije, što ih slijede i glasaju za njih, žive logikom „u se, na se i poda se“.

Pošto nisam nositelj niti jedne od političkih iskaznica koje „piju vodu“ u današnjim ostacima negdanjeg grada, nisam mogao dobiti niti jedan pristojniji prostor da obilježim sedamdeset godina života i pedeset godina stvaralaštva u teatru i književnosti.

Mostarski publicist Zlatko Serdarević, koji je priredio izložbu o mom radu i življenju, ipak je našao mogućnost. U strogom centru još polurazrušenog istočnoga dijela grada u „žili kucavici“ – Fejićevoj ulici postavljena je Serdarevićeva izložba i održano druženje mojih poznanika i prijatelja. U popularnoj kafeteriji „Globus“. Ništa nam u ovoj kafeteriji nije falilo, jer bili su tu dragi ljudi. I što je vrlo značajno nisu nazočni bili niti ustaše niti mudžahedini.

Došao je pristojan svijet, nisu došli ruralci niti „papci“, došla su gradska gospoda, prava mostarska raja, novinari, inženjeri, profesori, veliki golman jugoslavenske reprezentacije Enver Marić, urednica Oslobođenja Nada Salom, jedan od najboljih Veležovih nogometaša Glavović Rom…

Kafeterija je rezervirana za rođenog Mostarca, akademika Gradimira Gojera. I neka je, neka su mostarski fašisti pokazali svoje lice…

Oni su samo potvrdili o kakvoj se ljudskoj bagri radi, jer kako bih mogao bolje proći kad najprevođenijem na svjetske jezike, mostarskom piscu Predragu Matvejeviću, ta ista splačina od vlasti ne dozvoljava postaviti na zgradu u kojoj se rodio profesor pariške Sorbone i rimske La Sapience spomen ploču koju mu je namjenio agilni Centar za mir i multietničku saradnju…

Sutradan pošto smo u kafeteriji obilježili moje obljetnice prošetao sam ulicama grada moga djetinjstva i mladosti. Od Bulevara do Rondoa nisam se mogao načuditi količini lijepih zgrada, uređenih parkova, ugostiteljskih reprezentativnih objekata… To je tzv. zapadni današnji Mostar… Ali niti istočni i sad izranavljeni, niti zapadni „europejski“ dio grada ne mogu ugušiti moju unutarnju gorčinu, da moj rodni Mostar moje obljetnice ne obilježava u jednom od svojih pet teatara, niti kulturnim centrima…

Dobra je Gojeru i kafeterija, jer ja ne nosim niti kockasti crveno bijeli dres hrvatskih nacionalista, a niti onaj zeleni nasljednika mudžahedina…

Kafeterija je mjerilo za člana Akademije Balkanike Europeane. I to redovitog!!!

Jadan i čemeran je ovaj moj rodni grad.

Kaže jedan moj znanac: „Biće, Grada, bolje“.

Spremno mu odgovaram iz kafeterije: Bolje je već bilo!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Dvije obljetnice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako je izložba u Sarajevu bila vrhunska i isijavala emotivnost najvišega nivoa, onda je izložba u Mostaru bila svojevrstan buket ljubavi i prijateljstva brojnih mojih mostarskih prijatelja iz najrazličitijih profesija i socijalnih i staleških struktura, ne samo za moj polustoljetni angažman, već i za moju osobnost en general

 

Doživio sam da se mojih sedamdeset godina života i pedeset godina umjetničkog rada obilježi u gradovima u kojima sam proveo najveći dio života, u Sarajevu i Mostaru.

Čarobni prostor Bošnjačkog instituta – Fondacije Adila Zulfikarpašića bio je ispunjen intelektualnom „kremom“ bosanskohercegovačke prestonice, našlo se tu i akademika, ambasadora, pisaca, glumaca, katoličkih svećenika najvišega ranga, a moju radost dvostruke obljetnice posebno su ukrasila dva detalja – čestitke predsjednika i počasnog predsjednika Akademije Balkanike Europeane Jordana Plevneša i Žan Patrik Konrada, te specijalna besjeda za otvaranje izložbe „Gradimir Gojer 50 godina u književnosti i teatru“, koji je pročitala moja muza Svetlana Broz, iz pera akademika Esada Durakovića, te posebno prisustvo Luke Šehovca, osnovca, moga idola u mnogim oblastima života…

Naravno kad čovjek doživi ta zlaćana godišta pa bude okićen priznanjima, pažnja ljudi je beskrajno važna, ali jutarnja šetnja Šeherom nakon dvogodišnjeg izbivanja bila mi je inspiracijom da u narednom periodu zapišem retke o današnjem Sarajevu…

Put za rodni Mostar ugodnijim su mi učinili Mostarci, privrednik Mirad Ćupina i publicist Zlatko Serdarević… Jutro u Mostaru andrićevski je „zvonilo“ svjetlošću. Imitirao sam samoga sebe pa sam i u Mostaru napravio jutarnji „đir“ do Musale, Starog mosta, do Rondoa… Nizale su se u sjećanjima godine i uspomene…

Potom odlasci u Međugorje i Žitomislić, drugovanje sa najboljim hercegovačkim vinarom Stankom Vasiljem…

Ako je izložba koju je virtuozno o mom životu i djelu u Sarajevu napravila kustosica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH Amina Abdičević, bila vrhunska i isijavala emotivnost najvišega nivoa, onda je izložba u caffeu Globus u Mostaru bila po svim elementima svojevrstan buket istinske ljubavi i prijateljstva brojnih mojih mostarskih prijatelja, ispisnika, iz najrazličitijih profesija i socijalnih i staleških struktura, ne samo za moj polustoljetni angažman, već i za moju osobnost en general…

Čudesni dani ovih mojih malih radosti, sasvim ljudskih, zaokružila je i pojava moga troknjižja „Preko plota“ kojim me darivala urednica mojih knjiga, ali i moga života, Svetlana Broz i štampar i vrhunski gospodarstvenik Smail Vilić. Ne može se opisati radost moga prvog susreta sa knjigama u koje sam unio i vlastitu emotivnost, ali i znanja sticana godinama upravo u teatru i književnosti…

Ti dani sarajevski i mostarski razgorili su, a i sad razgorjevaju ognjice svih tih predstava koje sam režirao i libara kojima sam poklanjao dušu…

Razgovarajući tih sarajevskih i mostarskih dana bio sam i sjetan i tužan, nostalgičan i radostan, bio sam na tren uznosit, a tek malo kasnije na svoj način i kritičan, propitujući se jesam li ovo sve zaslužio…

Bio sam i ostao svjestan da rad ne smije biti prekinut, pa niti u mojim godištima, ali sve ima svoje limite…

Mostarske i Sarajevske dane ne zaboravljam. Niti ću, ali je sada nakon ove dvije izložbe o mom životu i stvaralaštvu sasvim jasno da sve prolazno u životu nikoga od nas ne određuje. Određuju nas tek poneki biseri u našem djelovanju i ljudovanja, brojni susreti sa ljudima koji oplemenjuju i daju novu snagu za uspravljanje u ovom vremenu povijenih kralježnica.

Nadam se da moji mostarski i sarajevski dani i dalje teku…

Trudiću se da to zapišem u mojim Sarajevskim danima i Mladosti mostarskoj, tekstovima toliko intimnim koliko i sam sadržaj ovog samo na mene nalik Periskopa…

Hvala svima koji su uljepšali moje zemaljske dane.

Ne pišem više da ne zasuzim…

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Partizani prohodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Povjesničar i žurnalist, ljevičar Dragan Markovina u ovo doba kad slave kriminalce svake vrste, odlučio se pisati o partizanskom pokretu i njegovim najistaknutijim protagonistima. Markovina je odabrao format poeme, u ovo doba nesklono svakoj vrsti poetskoga izraza. Knjiga „Partizani prohodu!“ vraća vjeru u temeljnu ljudskost

 

Samo je ljevičarska ideja u ovome zlom i naopakom vremenu mogla nagnati povjesničara i žurnalistu Dragana Markovinu da ima inspiraciju dobom koje je bilo herojsko i u svakom smislu dostojnije čovjeka, ali o kojem zboriti danas, na bilo koji način bogohulna je i gotovo zabranjena stvar u društvu i državama koje slave prononsirane fašiste i na pijedestal uzdižu koljače, ubice i kriminalce svake vrste. Markovina se odlučio „plivati uz vodu“, pisati o partizanskom pokretu i njegovim najistaknutijim protagonistima. Markovina se odlučio pisati u formatu poeme, pa je i to za doba ovo svakoj vrsti poetskoga izraza nesklono…

Već u naslovnoj sintagmi nadahnut konte Ivom, Ivom Vojnovićem, autor poeme upotrebio je vojnovićevsku riječ „prohodu“, označavajući netrajnost partizanskog pokreta i temeljnog im čovjekoljublja.

Između naracije povijesnih asocijacija gdje je kao povjesničar Markovina „na svom terenu“ i lirskom tankoutnošću natopljenih uspomena na predraće sa bakom i djedom teče neusiljen, ali znakovit kaleidoskop u kojem slike civilizacijskih snizilica koje je donijela agresija na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu moćno zaklapaju vizire pravorijeka o zlu što je drobilo i do kraja urušilo jugoslavensku stvarnost…

Zanimljiva je pojava čitave galerije likova, političke, kulturne i medijske zbilje, u kojem pisac vješto „miješa“ planove surovo realnog i fikcionalnosti. Njegovom poemom marširati će partizani od Vicka Krstulovića preko Koče Popovića, Olge Humo, pa sve do borbene ljevičarske intelektualnosti Borke Pavićević.

Poneki proplamsaj nostalgije zazrcali u trenucima Markovininih sjećanja na simbole negdanjih doba poput pjesništva Maka Dizdara ili pak glazbe Džonija Štulića…

Ljevičar Markovina u svom poetskom suprotstavljanju nemanima nadiruće fašizacije, saveznika prvoklasnog je imao u nakladniku ove poeme začinjane između Splita i Mostara, ali sa nemalim zaustavljanjima na duhovnim povijesnim i političkim toponimima Beograda i Zagreba, agilnom Draganu Stojkoviću čije se izdvačko jezgro Most Art Jugoslavija iz Zemuna orijentiralo isključivo na krajnje angažiranu literaturu naše suvremenosti. Kao za naše doba rijedak literarni žanr ispoljavanja, poema je zahvaljujući Markovini i Stojkoviću uskrsla svijetleći i snažno osvjetljavajući putove antifašizma u literaturi svjesno zaboravljanog i potiskivanog!

Knjiga koja vraća vjeru u temeljnu ljudskost je „Partizani prohodu!“ povjesničara i pisca Dragana Markovine.

Smisao ovakvih djela kakva je poema Dragana Markovine nije u virtuoznosti pozicioniranja stihova već u značenjskim slojevima. Markovina je napisao a Stojković tiskao djelo čiji je angažman ne samo u političkom smislu, već u šire kozmopolitskom smislu, jer, premda u dvadeseto stojeće je ostalo iza nas, mnogi na ovim prostorima i dalje robuju staroj žanrovskoj i stilskoj logici u književnom izrazu. Markovina je pokušao i uspio spojiti povijesno i ovovremeno, asocijativni narativ i lirične pasaže… Knjiga je ovo, stoga, i stanovitog uspjeloga eksperimentiranja. Znalac, ali i osjećajan pitac i provjerilac suština života, poglavito u Mostaru i Splitu, Markovina ocrtava svijetlu stranu današnjeg promišljanja sadašnjosti i neslavne nam prošlosti u krajevima zavičajnim!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo