Jedna od stvari koje su me uzbuđivale u djetinjstvu i tokom cijelog polustoljetnog rada darovanog umjetnosti teatra bio je kazališni zastor. Taj je zastor krio najljepše snovite pozorničke prizore… Bilo je neke mistike, uvijek kada sam očekivao da zastor podizanjem otvori nove ljepote igre, pjesme, glazbenih doživljaja

Dugo bavljenje teatrom koje je jačalo umjetničku strast a eliminiralo bilo kakve oblike rutinskoga obavljanja artističkih zadataka, kod mene je pobuđivalo dodatne “stimulative”,koji su ponekada bili bizarni detalji, a češće stvarno značajne činjenice klasičnog i modernog teatra.

Jedna od stvari koje su me uzbuđivale u djetinjstvu i tijekom cijelog polustoljetnog rada darovanog umjetnosti teatra bio je kazališni zastor. Taj je zastor krio najljepše snovite pozorničke prizore… Bilo je neke mistike, uvijek kada sam očekivao da zastor podizanjem otvori nove ljepote igre, pjesme, glazbenih doživljaja.

O tome što je zapravo kazališni zastor počeo sam iznimno seriozno razmišljati nakon što sam se susreo sa nevjerojatnom tkanicom koju je u džinovskoj dimenzioniranosti postavila Jagoda Buić europski relevantna umjetnica.  Ona je svoja iskustva sticala u radu sa tkaljama iz tzv privatne manufakture. Medjutim,  tu se ne radi o slikanom panou već o tkanju, a moja fascinacija je posebno postala jarko zažagrenom kada sam gledao u više kazališnih kuća oslikane zastore slikara Matka Trebotića. Trebotić, inače jedan od najznačajnijih hrvatskih suvremenih likovnih stvaralaca svoje je zastore imaginirao mediteranskom raspjevanošču, sjajnim kombinacijama njemu pristajućih boja ,stalno se trudeći da u neku ruku”pomiri” tradicionalno i suvremeno osjećanje, što je i inače imanentno teatru anženeral,  da sa mišljenjem praktične funkcionalnosti ne”povrijedi” jedan svojevrsni kazališni kanon.

Trebotićevi zastori, poglavito oni u splitskom HNK i zadarskom kazalištu fini su prolog za sva buduća”skrivena”značenja koja predstava nosi a u isto doba kao i zastori Jagode Buić oni su umjetnina”za sebe” dakle i izvan kazališnog konkretnog akta i kazališnosti uopće. Zato sam u ta dva teatra nerijetko zalazio da “naparim” oči na čistoj izvornoj likovnoj umjetnosti!

Umjetnost zastora Jagode Buić i Matka Trebotića ozbiljni su visovi likovne umjetnosti na južnoslavenskim prostorima. Danas, a ubijeđen sam i u futurima našim!

Gradimir GOJER

Komentari

Za ovaj Periskop rezervirsan je spomen na prvu violinu Sarajevske filharmonije i svojedobnog direktora opere Narodnog pozorišta Sarajevo Mr Dževada Šabanagića. Iz mojih misli ne izlaze dvije slike:  ona kako Dževke sa svojim”ćemanetom” silazi na Baščaršiju i ona, kad granata sa četničkih položaja pada pred ulaz dvorane na Mojmilu  a  on ne  pomišlja da uskrati užitke glazbe stanovnicima Šehera

Moje sarajevske godine skoro pa postaju zaborav. Ipak upečatljivost nekih osoba i pojedinih dogadjaja vezanih uz njih ne blijede tako lako iz sjećanja i pretvaraju se u jarke i snažne uspomene. Za ovaj Periskop rezerviran je spomen na prvu violinu Sarajevske filharmonije i svojedobnog direktora opere Narodnog pozorišta Sarajevo Mr Dževada Šabanagića,koga su njegova raja sa Vratnika popularno zvala Dževke. I danas iz mojih misli ne izlaze dvije slike:  ona kako maestro Šabanagić sa svojim”ćemanetom”  silazi na Baščaršiju i ona kad granata sa četničkih položaja pada pred ulaz dvorane na Mojmilu ,a maestro Šabanagić ne  pomišlja, bez obzira na ugrozu života članova svoga Gudačkog kvarteta,  da uskrati užitke europske glazbe stanovnicima Šehera…

Ne znam ni  broja koncerata koje je tijekom opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu Šabanagić darovao svome  napaćenom gradu…A u mladosti Dževke,  pasionirani pratitelj utakmica i navijač Fudbalskog kluba Sarajevo, fenomenalno je”valjao krpenjak” i slovio za rijetko talentiranog nogometaša. Budući prvi čovjek sarajevske Opere i prva violina sarajevskog filharmonijskog orkestra biće  dugo na meti emisara Želje i Sarajeva.

Kao koncert majstor doživio je pohvale od najvećih glazbenih autoriteta pa i velikog Zubina Mehte. Skroman i radin,  maestro Šabanagić i u poraću je gotovo fanatički volio violinu i tu ljubav kao profesor na predmetu kamerna muzika prenosio na generacije svojih studenata šireći fascinaciju europskom glazbom. Bio je i ostao njenim najsnažnijim propagatorom u Sarajevu i BiH. Kad imadnete priliku plemeniti čitatelji poslušajte Dževketovo ćemane. A  on će vam uz Baha i Šopena otsvirati i poneku sevdalinku, onako na uho i za dušu.

Jedinstven je,  jedan jedini maestro sa Vratnika! Naš neponovljivi Dževke.

Gradimir GOJER

Komentari

Kićenje Centra  Beograda  je jedna od opsjena stanja u srbijanskom društvu danas! Gorka opsjena! Naravno, ne i jedina.U Knez Mihajlovoj je čitav niz malih štandova na kojima trijumfira težak neukus

Jučerašnji izlazak u glavnu beogradsku šetnicu i kafeterije onkraj hotela Mažestik otpočeo sam”pregledom stanja” izloga prodavnica….Manje više, na svakom se koraku vidi enorman porast cijena kako obuće i odjeće/i ne”markirane”!!!/ jednako i prehrambenih proizvoda…Sad je uslijedio ljepši dio moje jučerašnje inspekcije središta beogradskog šetačkog carstva.

Dok sam sjedio u prijatnom kafeu Čokolada u centru grada promatrao sam kako već umjetno zagrijavane ljetnje bašte počinju kititi…Predbožićno je to i prednovogodišnje kićenje. Biti će nakon ovog kićenja znatno veseliji beogradski centar. Medjutim, niti ta šarolika lampionska rasvjeta neće nimalo umanjiti gorčinu kao posljedicu enormnog skoka cijena…Jer potrošačka košara više nije odslik mogućnosti gradjana srbijanske prestolnice… To kićenje tek je jedna od opsjena stanja u srbijanskom društvu danas! Gorka opsjena!

Naravno, ne i jedina, jer u Knez Mihajlovoj je čitav niz malih štandova na kojima trijumfira težak neukus i primitivizam:sportski dresovi od najjeftinijih tkanina, prizori Beograda uramljeni u ljetnje morske ramove, sve sa školjkama, zastave nogometnih klubova…Elem parada kiča i stravičnog neukusa.

Tu su i ulični svirači koji više”stružu” po žicama svojih glazbala nego što bi se moglo reći da muziciraju. U jesenjem danu kao navješću dolazećeg prosinca (kako sjajan jezički izričaj za posljednji mjesec u godini)  razmišljam sve manje zagledajući u talog kave u šalici koliko se ova slika razlikuje od one kojom trenutni srbijanski vlastodršci mašu dok urbi et orbi govore o strelovitom napretku srpske ekonomije, svakodnevno obećavajući ovdašnjem puku povećanje plaća i penzija, koje nikako da stignu..

Odlazim autobusom prema Ripnju i Barajevu i medju putnicima vidim dubinu siromaštva i materijalne (ali i duhovne) bijede grada u koji smo  nekada gledali kao nedostižan kulturni i civilizacijaki stratum…Završni akord ovoga Periskopa nastaje pred robnim centrom Lidl na Petlovom brdu.Kolona gradjana uporno i disciplinirano stoji pred objektom čekajući da ugrabe nešto od “pojeftinilog jada” na takozvanim akcijama…

Traju šarene laže, a ekonomska propast je istinska realnost.Kitili grad ne kitili bijeda ne kuca na vrata,ona je u domovima našim.

Gradimir GOJER

Komentari