Povežite se sa nama

PERISKOP

Blago

Objavljeno prije

na

Blago bh. umjetnosti koje se nalazi u  Bošnjačkom institutu, pokazuje koliko je Adil Beg Zulfikarpašić  pomagao  Bosnu i Hercegovinu za života, a  statutarno pozicionirajući temeljna akta Bošnjačkog instituta ostavio naslijeđe sa razvojnim namjerama, koje moraju ući u anale najuspješnijih umjetničkih poduhvata ne samo u BiH već i u regionu. Blago po mjeri ktitora

 

U Sarajevu godinama djeluje Bošnjački institut, zadužbina, veliki ktitorski projekat Adil bega Zulfikarpašića, koji je začet i djelovanje otpočeo u Švajcarskoj, da bi ga vakuf vlasnik i osnivač prebacio u velebnu zgradu koju je, adaptiranjem nekadašnjeg Hamam bara onkraj sarajevske Katedrale, pretvorio u jedinstveni kulturni centar, koji je uz muzeološke zbirke i galerijsku djelatnost, te prebogatu biblioteku sa hiljadama naslova, postao jedan od najpropulzivnijih u kojem je prisutna i prikazivačka umjetnost i veliki broj muzičkih i književnih programa.

Ovu zadužbinu najviše cijenim zbog slikarskih legata, zbirki slikara i skulptora iz raznih perioda. To je uistinu fascinantan izbor stvarnog blaga koje prevazilazi značaj samog prisustva u prostorima Bošnjačkog instituta i postaje dio najreprezentativnije umjetnosti kojom Bosna i Hercegovina aktivno participira u monumentu europske likovnosti,uopšte.

Okupljanje na jednom mjestu svega najreprezentativnijeg u stvaralaštvu slikara Fuada Arifhodžića, Mersada Berbera, Safeta Zeca zamaman je i hvale vrijedan mega projekat.

Svojevrsna slikarska kronika stradanja Bošnjaka u agresiji na BiH, koju je izvojštio Mevludin Ekmečićizdvaja se svojim vrijednostima.Crtački perfekcionizam u tretmanu tragične stvarnosti toga doba u BiH zaprema široke tematske prostore od pojedinačnih stradanja do kolektivnih logorskih zatočenja i masovnih pogubljenja.

Ekmečić crta i prizore na pojedinim karakterističnim lokalitetima poput višegradske ćuprije na Drini. U njegov slikarski blok vrhunskim crtačkim virtuozitetom ulazi svojevrsna logorologija i prizori stravičnih dugotrajnih mučenja i stradavanja nevinog naroda.

Mevludina Ekmečića,veterana slikarske magije, upućeniji u događanja u likovnosti naših prostora pamte kao rijetko uspješnog direktora nekadašnje Jugoslovenske, današnje Međunarodne galerije portreta u Tuzli.Ovaj veliki slikar, čiji korijeni su vezani za Brčko, crtanjem prizora iz agresije na BiH daje izniman umjetnički akcenat na pokazivanje istine o stradanju u ratu 1992.-1995.

Zbirka slikarskih radova velikog akvareliste Fuada Arifhodžića, koju je vakufu Zulfikarpašića zavještao,uvakufio njegov sin,karijerni jugoslovenski i bh. diplomat, ambasador Nerkez Arifhodžić, predstavlja uistinu raritetan prilog slikarstvu teške, ali izazovne tehnike, akvarela.

Prilozi kolekcije umjetničkog blaga od strane velikog grafičara i slikaraMersada Berbera, člana prestižne Ruske akademije naukai umjetnosti, pokazuju rafinman i nevjerojatno europejstvo ukusa ktitora Zulfikarpašića,dok je prilog Safeta Zeca, čije umijeće krasi i pojedine crkve, a ne samo galerijske prostore Vatikana, vrijednost koju bi poželjele mnoge svjetske galerije ovovremene umjetnosti.

Zulfikarpašić je pod svodovima nesvakidašnjeg atraktivnog zdanja okupio i niz radova mlađih generacija bh. likovnih umjetnika,pa se niti jedna buduća retrospektivna izložba bh. likovne umjetnosti neće moći zamisliti bez radova ove kućekoja brine o svim periodima bh. likovnosti.

Ovo blago bh. umjetnosti nije samo legitimacija Bošnjačkog instituta, to je sad već zasigurno  i bh.  brend, kao svojevrsna komparativna prednost u odnosu na umjetnička bogatstva zemalja regiona, pa i šire.

Sve to pokazuje koliko je Adil Beg Zulfikarpašić aktivno pomagao državu Bosnu i Hercegovinuza života,a  statutarno pozicionirajući temeljna akta Bošnjačkog instituta ostavio naslijeđe sa razvojnim namjerama, koje moraju ući u anale najuspješnijih umjetničkih pothvata ne samo u Bosni i Hercegovini već i u cijelom regionu.

Blago po mjeri ktitora!

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Jedan se izdvojio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plejada čuvara mreže proslavila je Mostar. Ipak, na mostarskom nogometnom zvjezdariju jedna je golmanska zvijezda posebno sjala. Ivan Ivica Ćurković, najprije u fudbalskom klubu Velež, a potom u beogradskom Partizanu ostvario je čudesnu karijeru. Krunski dio karijere proveo u francuskim nogometnim arenama

 

U mom rodnom Mostaru često se citirala sentenca: „…ne kaži nikada u Mostaru da si učen…“, za koju vele, a i pišu, da je pripadala čuvenom Šejh Juji… Ali ne samo da se nije trebalo u gradu na Neretvi i Radobolji kloniti razmetanja učenošću, već je mostarska sredina gajila čudesan kult nogometnih golmana. Kao nogometni tifoz pamtim Žaru Barbarića, Alfonza Horvatića, jugoslavenskog reprezentativca Envera Marića, Esada Dugalića…

Ta plejada čuvara mreže proslavila je Mostar, a čuvena obrana jedanaesterca njemačkog centarfora Gerda Milera i danas se nerijetko prepričava, zapodjene li se razgovor o negdanjoj reprezentaciji Jugoslavije i njenom čuvaru mreže Enveru Mariću.

Ipak, na mostarskom nogometnom zvjezdariju jedna je golmanska zvijezda posebno sjala. Ivan Ivica Ćurković, najprije u fudbalskom klubu Velež, a potom u beogradskom Partizanu ostvario je čudesnu karijeru. Naravno, Ćurković je još za vrijeme igranja u FK Partizan, gdje mu je klupskim rivalom bio legendarni Milutin Šoškić, zapao za oko svjetskim nogometnim menadžerima, pa je krunski dio karijere proveo u francuskim nogometniom arenama.

Ćurković, rijedak gospodin viteškog ponašanja i manira, osvojio je i francusku nogometnu elitu, a velikim prijateljem bio je s čuvenim Mišelom Platinijem, jednim od najznačajnijih nogometaša dvadesetog stoljeća…

Ćurković, čiji je otac bio takođe nogometaš, nastavio je svoju uspješnu golmansku karijeru u Francuskoj da bi po okončanju nogometne francuske pustolovine zbog rijetke ozbiljnosti, sposobnosti za sportsku diplomaciju najvišeg ranga, bio najprije biran za predsjednika Fudbalskog kluba Partizan, a potom za predsjednika Olimpijskog komiteta Srbije.

Danas je Ivica Ćurković počasni predsjednik FK Partizan sa uistinu nevjerojatnim ugledom  u europskom nogometu.

Tako je ovaj Mostarac iskoračio iz plejade mostarskih golmanskih asova, kojima valja pribrojiti i Gordana Irovića, i postao jedan od najslavnijih sportaša  uopće  rođenih u Mostaru.

Međutim tu se ne okončava storija o „letećem Mostarcu“…

Ćurković nastavlja svoje uspješne misije u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Francuskoj, po europskim fudbalskim asocijacijama…

Nedavno priređena izložba o Ivici Ćurkoviću u njegovom rodnom gradu podsjetila je cjelokupnu javnost koliko je plodno, široko i razgranato djelo ovoga bh nogometnog internacionalca.

Prava je šteta da o ovoj blistavoj nogometnoj i šire sportskoj karijeri nije napisana knjiga ili snimljen film.

Radi se o nesvakidašnjoj sportskoj pojavi, o sportskom džentlmenu i osobi koja svojom skromnošću i nepretencioznošću plijeni i osvaja sve oko sebe.

Iz sjajne plejade letećih Mostaraca Ivica se Ćurković izdvojio i odlepršao u Panteon sportskih nezaborava.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Grad i ljudi

Objavljeno prije

na

Objavio:

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, uprkos sve snažnijim udarima nacionalističko-klerikalističke kamarile, opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari

 

Ovih dana poslovno sam bio vezan za grad Tuzlu.

Naravno,Tuzlu sam upoznavao i tijekom svog odsluženja vojnog roka u vojarnama „Husinska buna“ na Gradini i inžinjerijskom vodu onkraj rijeke Soline, u blizini tuzlanskog  prigradskog naselja Dokanj, pa onda u čitavom nizu režijskih gostovanja u tamošnjem Talijinom hramu. Često mi je ovih posljednjih mjesec dana asocijacija lutala prema divnom naslovu knjige Ćamila Sijarića „Kuću kućom čine lastavice“. Tako je zborio premudri Ćamil, a ja sam se svakodnevno uvjeravao da grad gradom čine ljudi koji u njemu žive…

Svakog jutra na ulicama Tuzle uvjeravao sam se da središnji grad Sjeveroistočne Bosne, negdanji  rudarski i kemijski stratum kojeg agilni, mudri i ambiciozni gradonačelnik Jasmin Imamović sve snažnije pokušava preobraziti u grad bankarstva, juvelirnica, angažirane (!!!) kulture i turizma sa sjajnom  postavkom Panonike-jezera u samom gradsklom središtu, ima poglavito široku dušu, da njegovi stanovnici prepoznaju tko su im prijatelji i tko donosi nešto novo i lijepo u sredinu u kojoj žive…

Šta je zapravo to što Tuzla danas ima, a drugim bosanskohercegovačkim gradovima nedostaje!?!

Tuzla ima dušu na način kako smo bili navikli da ta duša stanuje u svim jugoslavenskim sredinama. Ta prostosrdačnost Tuzlaka koju su oni zadržali i nakon svih ratnih dešavanja i nimalo lakšeg poraća, osjeti se na ulicama, u kavanama i restoranima, u galerijama i teatartskim dvoranama, na stadionu Tušanj, u tuzlanskim bogomoljama svih triju bosanskohercegovačkih dominantnih konfesija…

Ne mogu da ne pomenem da se ovaj grad iznimnom senzitivnošću određuje prema ljudima koji ga iz bilo kojih razloga posjećuju.

Tuzlaci nepogrešivo odvajaju kukolj od gradskosti, finoće i kulture, oni i dalje, bez obzira na sve snažnije udare nacionalističko-klerikalističke kamarile opstaju kao prefinjeni, rafinirani ljevičari…

Pogotovo oni stari autentični Tuzlaci, poput akademika Mandžića, čije galerije se ne bi postidio ni Beč.

Ta autentična Tuzla odolijeva naletima ovodobnog primitivizma.

Ljudski je zabilježiti da su za vrijeme mog posjednjeg boravka u Tuzli kulturne institucije ovoga grada obilježile desetljeće od smrti velikog pisca i skulptora akademika Nedžada Ibrišimovića što nijedna druga sredina u BiH nije učinila.

Na tom prmjeru se vidi liderstvo kulturnog tipa, a to je nevjerojatna činjenica, jer Sarajevo i drugi centri pokazuju da ni po čemu nisu dorasli logici tuzlanske gradskosti.

Kao i na nizu drugih sličnih primjera…

Tuzla je siguran primjer kako bi cijela BiH trebala funkcionirati u budućnosti.

Ali, bojim se da neće.

Jer, grad čine ljudi.

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Velikan otet od zaborava

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema dileme da je djelo Nedžada Ibrišimovića grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu

 

Prošlo je deset godina otkad nas je napustio čovjek renesansnog duha, književnik, skulptor, slikar, publicist Nedžad Ibrišimović. Nema dileme da je njegovo djelo grandiozan kamen u monumentu bh književnosti. Ali, ako i znaju za romane Ugursuz, Karabeg, Braća i veziri, El Hidrova knjiga, Vječnik mnogi nemaju saznanja o Ibrišimovićevom skulptorskom radu, a sasvim je mali krug onih koji znaju za gotovo alkemijske postupke njegovih pokušaja da izvaja sjenu…

Za života je ovaj pisac ostavio romaneskno i pripovjedačko djelo koje korespondira sa književnim vrednostima u širokom luku od bajkovitosti pa sve do teatra aspsurda.

Ne može to iznenaditi nikoga ko precizno prati i detektira najsuvremenija ostvarenja u europskoj i svjetskoj književnosti dvadesetog i dvadeset prvog stoljeća.

Činjenica da se tako grandiozne književne ličnosti rijetko ili nikako sjećaju u matičnoj mu bh književnosti govori o nemaru ali i neznanju onih koji bi morali znati sve o onome koji književnom meštrijom i bosanskim jezikom vlada do poigravanja…

Režirajući u Tuzli Ibrišimovićevu Kuću bez vrata svaki dan sam se susretao sa njegovim literarnim virtuozitetima, a pozorničke adekvate za njegovu literarnu kaligrafiju morao sam tražiti koliko u glumačkoj govornoj radnji toliko i u ekspresiji tijela.

Jer složena književno-filozofsko-poetska misaonost ovog pisca je primjer da iz realnog svijeta u irealni, pa čak i nadrealni, prelazi magijskim postupcima, pri čemu ne robuje nikakvim konvencijama, što ukazuje da njegove proze emaniraju svijet borhesovskih akcenata.

Ibrišimović nosi latentnu dramatičnost u svojim pripovjetkama, noveletama i romanima, pa je bio pogodan za vizualizaciju, posebno u kontekstu apsurdnih situacija koje su u njegovom djelu vrlo česte…

Sve to nije dovoljno da se u dubok san utonula savremena BiH pomakne i nešto učini za velikog pisca.

Jedino je Bosanski kulturni centar Tuzla učinio teatarsko-književni i likovni omaž Nedžadu Ibrišimoviću!?

A mnoge svjetske književnosti ponosile bi se takvim piscem jednako potentnim u prozi i poeziji, publicistici i dramskoj književnosti… Nažalost, kod nas je tako kako jeste.

Najbolje među nama ne znamo sačuvati u ovim, čovjeka nedostojnim, vremenima. Takvu veličinu kakav je Nedžad Ibrišimović majka rađa jednom u stoljeću…

I zato mi, njegovi suvremenici, imamo sveti zadatak da velikanu činimo trajni omaž; da srednjoškolci izučavaju raznožanrovski umjetnikov izmaštani svijet, a teatri da sve resurse stave u funkciju stvaranja autentičnog Ibrišimovićevskog svijeta!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo