Povežite se sa nama

INTERVJU

RADOSAV NIKČEVIĆ, PREDSJEDNIK NVO ZELENI CRNE GORE: Fino voće u surovoj klimi

Objavljeno prije

na

Nažalost  i na štetu proklamovana ekološka država Crna Gora ostala je samo fikcija. Može li se ekočistota ostvariti u siromaštvu?  Ne može! Ali može u bogatstvu, koje je moguće!

 

Crna Gora  je desetog decembra, na Međuvladinoj konferenciji o pristupanju Evropskoj uniji, u Briselu, otvorila pregovore o  poglavlju 27 – Životna sredina i klimatske promjene. To je bio i jedan od povoda za razgovor sa Radosavom Nikčevićem, predsjednikom NVO Zeleni Crne Gore,  koja se  godinama bavi ekologijom. Na pitanje koliko je danas, nakon 27 godina od proglašenja za prvu  ekološku džavu na svijetu, Crna Gora zaista ekološka, Nikčević je ovako odgovorio:

– Ta plemenita ideja da čitava država bude: čisto, udobno i bogato stanište za sva živa bića, pa i za čovjeka kao najvažnijeg segmenta crnogorskog ekosistema, generisala je optimizam da će se to u bliskoj budućnosti i ostvariti! Prirodni  resursi u Crnoj Gori su zavidnog kvaliteta i obima: more, jezera, rijeke, planine, šume, rude… Ne oskudijeva se ni u potrebnom ljudstvu. Očekivala se uspješna estetska, ekološka i ekonomska  valorizacija postojeće prirodne i stvorene osnove, po ugledu na alpski dio Evrope, na primjer. Da je to učinjeno Crna Gora se mogla transformisati, u relativno kratkom roku, od ekološki ugrožene i ekonomski ekstenzivne sredine  u društvo visokih ekoloških standarda sa ekonomijom koja te standarde podržava. Nažalost  i na štetu proklamovana ekološka država ostala je samo fikcija. Može li se eko čistota ostvariti u siromaštvu?  Ne može! Ali može u bogatstvu, koje je moguće! Do tog  cilja   stiže   se   samo   ubrzanim   razvojem! Ekološka Crna Gora mi liči na fino voće u surovoj klimi –  kao pomorandža u Sibiru.

MONITOR: Iz Vlade  je saopšteno, kad je riječ o poglavlju 27, da je ono najskuplje, jer će biti utrošeno preko milijardu i po eura do 2030. godine za potrebe dostizanja ekoloških standarda. Može li to ionako prezadužena Crna Gora obezbijediti?
NIKČEVIĆ: Može. Nije problem zajam nego vraćanje! Ta sredstva treba uložiti u proizvodnju,i to ne za sljedićih 12 godina,već najdalje za četiri. Ne trebaju tu dugi rokovi – kad ćemo živjeti?

MONITOR: Kako da Crna Gora stvarno postane ekološka država?
NIKČEVIĆ: Crna Gora je naš dom. Taj dom vrlo brzo može doseći standarde ekološke države. Može se transferisati u udobno i bogato stanište – vizuelno estetski, ekološki, ekonomski. Mi imamo rešenje!

MONITOR: Koje je to rješenje?
NIKČEVIĆ:  Uvažavati znanje, a ignorisati neznanje – u kakvom ishodištu je moguće izvršiti brzi transfer prosperitetnih tehnologija ekonomsko-ekoloških!

MONITOR: Koji su naši najvažniji razvojni resursi i kako ih koristimo?
NIKČEVIĆ: Naši ljudi i njihovo znanje ono znanje koje imamo mi i ono koje imaju drugi, a mi ga možemo koristiti! Međutim, kod nas se znanje, uglavnom, ignoriše, a neznanje uglavnom dominira! Takva stvarnost generiše siromaštvo i demografsku regresiju!

MONITOR:  Inženjer ste šumarstva. Šta se dešava sa šumama u Crnoj Gori?
NIKČEVIĆ: Šumski ekosistem  je najsloženiji ekosistem na zemlji! Šumari su najobrazovaniji ekolozi na našoj planeti! Crnogorskim šumama  se neracionalno gazduje. Enormne opožarene površine  ugrožavaju i prostu reprodukciju.  Država i šumarska struka ne gazduju integralno šumama. Gazdovanje se, većim dijelom, obavlja u koncesionim aranžmanima, laičkog i destruktivnog tipa.  Klasične ekonomske šume se proglašavaju nacionalnim parkovima –  Plav i Gusinje, na primjer. Time se imobiliše njihovo integralno gazdovanje, izuzimaju se iz struke i predaju u neuke ruke. Ekonomska valorizacija kroz što veću drvopreradu je zanemarljiva.

MONITOR: A šta je sa vodama?
NIKČEVIĆ: Vode su opšte, narodno, dobro. Rječni slivovi su naše najznačajnije ekološko i ekonomsko dobro! Njima, integralno, treba da gazduje država! Naši rječni slivovi su, dominantno, bujičnog karaktera. Njima godišnje protekne oko 25 milijardi kubnih metara vode. Njihovo korišćenje, putem višenamjenskih hidrokumulacija – novi ekosistemi, navodnjavanje, vodosnabdijevanje, pejzaž, turizam, ustavljanje erozionih procesa, energija, novac, profit…) je  minorno. To je za Crnu Goru ogromni egzistencijalni i razvojni resurs. Te vode, kao bujice, beskorisno prolaze mimo nas, a pritom prave štete – erozija, poplave… Aktuelno energetsko korišćenje, putem tirolskih zahvata, voda u cijevi i koncesionih aranžmana je laički pristup! Takva energetska postrojenja, bez više namjenskih hidroakumulacija, višestruko degradiraju te vodotoke – vizuelno estetski, ekološki, energetski, integralno ekonomski! Primjeri su – Bukovica, u namjeri; Bistrica, Šekularska rijeka, Babinopoljka, Đurička rijeka, sliv Zlorečice… Kanjonski dio Tare  smo sačuvali od degradacije koju bi izazvala planirana hidroakumulacija – hidroelektrana „ Buk bijela“ u BiH. To je pozitivno, jer taj dio Tare je posebna prirodna vrijednost, raritet, nacionalni park i dio svjetske prirodne baštine i to nije samo naše bogatstvo već i svjetsko. Međutim, staviti pod zaštitu, razvojnu imobilizaciju, cio sliv Tare, uzvodno od mosta na Lever Tari, je višestruka ekološko-ekonomska šteta.

MONITOR: Ugroženo je i Sakadarsko jezero…
NIKČEVIĆ: To najveće balkansko jezero je sa crnogorske strane  proglašeno za  nacionalni park. Samo po tom osnovu ono bi trebalo da je zaštićeno  od zagađenih otpadnih voda  i čvrstog  otpada. Međutim, surova je stvarnost  da je ono  „septička jama“ Nikšića, Danilovgrada i  Podgorice za otpadne vode, kao i deponija  za dobar dio čvrstoog otpada koji u njega dospijeva iz bliže i dalje okoline.  Dodatno ga  ugrožava i Kombinat aluminijuma, a  ugroženo je i sa albanske strane. Preko njega je, čak, planiran i autoput? Ovdje  imamo obostrani konflikt – Skadarsko jezero  je ugroženo, a ono  ugrožava  i ljude.Od 1846.  jezero na crnogorskoj strani  plavi oko 14 000 hektara najplodnije zemlje u Evropi i hiljade domaćinstava i njihove imovine. Crna Gora ima pravo a i obavezu  da se  od takve ugroženosti brani!  Preko njega je čak  planiran i autoput!? U ovakvoj stvarnosti njegov status nacionalnog parka je – forma, bez suštine.

MONITOR: Ni more nije pošteđeno…
NIKČEVIĆ: More nam cvjeta zbog ispuštanja neprečišćenih otpadnih voda. Na obali je instalisano  minmum 700.000 turističkih ležajeva, uglavnom ekstenzivnog tipa. Od te instalisane i nove turističke strukture treba zahvatiti potrebna sredstva za interventnu ekološku sanaciju i dugoročnu, najsavremeniju zaštitu našeg mora od otpadnih voda i čvrstog odpada. Nije prihvatljivo, da bilo ko, građevinski ili drugi lobi, enormno zarađuje, a da pritom kontaminira čitav naš morski ekosistem i generiše opštu, narodsku-državnu štetu! Istraživanje i moguća eksploatacija nafte, nije baš saglasna sa kupališnim turizmom. Uz to, radi se o malim količinama, pa se postavlja pitanje boniteta takvih namjera.

MONITOR: Odavno se bavite planinsko-turističkim razvojem Crne Gore. Koliko su crnogorske planine iskorišćene kao turistički resurs?
NIKČEVIĆ: Planinsko turističko dobro Crne Gore  je najbonitetniji planinsko turistički resus Evrope, južno od Alpa. I pored toga  na tom prostoru ima manje od  jedan odsto turističkih ležajeva  u odnosu na našu morsku obalu.  Turistička i opšta nerazvijenost našeg planinskog prostora generiše  intezivnu demografsku regresiju – pražnjenje  ovog prirodno bogatog dijela Crne Gore.  Postojeći planovi  za Durmitor, Bjelasicu, Plav i Gusinje, na primjer, su laički koncipirani, pa objektivno ne mogu biti razvojni oslonac, naprotiv ! Crnogorski ekspertii  kroz autorska djela su razvojno projektovali i georeferncirali  cio planinski prostor Crne Gore na kojem se može podići, u komfornom prostornom rasporedu, 700.- 000 turističkih ležajeva,  ski staze i žičare, putevi, energetika, vodosnabdijevanje i prečišćavanje odpadnih voda,višenamjenske hidroakumulcije, komplementarni agrokompleks, smještajne jedinice, ekonomske proporcije.  Sve je to projektovano kao transfer alpske planinsko-turističke tehnologije. Ali to vrlo meritorno znanje i razvojne projekcije  institucionalno  do sada nijesu uvažavani.

 

Tara je mogla ostati čista 

MONITOR:  Ovih dana traje polemika oko toga da li je autoput ugrozio Taru…
NIKČEVIĆ:  Autoputevi su generatori razvoja! I ovo naše parče, koje pravimo, od Smokovca do Mateševa,  principijelno ima taj karakter. Značajniji  pozitivni efekti će tek biti – kad se dionica Bar-Boljare uradi i uveže sa Beogradom, u jednom smjeru, i sa Jadransko-jonskim autoputem, u drugom . Dugo je do tada! „Dugo je  do murava“, što kažu u Bandićima. Privreda se neće revitalizovati i ubrzano razviti, stići će anuitet  i – zajam se mora vraćati! Kako, odakle?

MONITOR:  Jesu li ekološke destrukcije mogle biti manje, a ekonomski-razvojni benefiti veći?
NIKĆEVIĆ: I na ovako maloj distanci, od oko 40 kilometara, kod planiranja, projektovanja i građenja nijesmo se proslavili: petlja na Smokovcu; dug i visok most preko Morače; dugi tuneli, trasa nije izašla na Verušu kao jedinom razvojnom resursu do Mateševa. Trasa je mogla ići desnim priobaljem Tare, na 50 metara visinski od korita rijeke, u kojoj varijanti bi Tara ostala nevina i čista, sa petljom  za Kolašin i Andrijevicu,  u širokoj dolini Drcke, na primjer. No, izvođenje napredujel Ali, može se nešto u hodu i popraviti: umjesto Smokovca, uraditi petlju na Straganici i petlju za Verušu u Lopatama. Autoputevi su velike građevine. Oni značajno modifikuju prostor kojim prolaze. U znalačkom izvođačkom projektu hoću da vjerujem da je takav i ovaj naš – odmorišta, energetske instalacije, marketi, usijeci, zasjeci i nasipi, mostovi, prelazi za divljač, signalizacija… treba da bude izvedena sa najvećim siguronosnim i vizuelno-estetskim efektima. U takvom ishodištu i autoput može biti ekološki manje konfliktan, a estetski čak i dopadljiv!


Crnogorska zastava na Mont  Everestu

MONITOR: Bili ste vođa prve crnogorske-jugoslovenske ekspedicije na Mont Everest. Napisali ste i knjigu „Mont Everest i mi“. Kako  su se prvi Crnogorci popeli na „Krov svijeta“?
NIKČEVIĆ: To je veliko dostignuće. Od tog 23. maja 2010. godine, u tri sata, Crna Gora se svrstala u 65 veličanstvenih nacija čiji su se ljudi domogli  te najveće zemaljske visine. Tu privilegiju imali su izuzetni virtouzi: Marko Blečić, Đorđije Vujičić i Drago Vujović, iz Planinarsko-smučarskog društva Javorak Nikšić. U takmičenju, u borbi, sa Krovom svijeta, skoro sve je na strani te najveće planine. Onima koji kreću ka njoj, po pravilu, ulog je glava.Ta stvarnost se egzaktno spoznaje iz zapisa neposredno pred uspon na vrh: „ Od danas se vodimo kao nestali…“ Ali – nema tu straha, plašljivi tamo ne idu. Međutim, ima strasti ili strasti na sedmi stepen. Ima i patriotizma. Našla se tamo i naša zastava, tamo gdje joj je i mjesto. Uzletio je naš „olrlić“ na to planinarsko nebo!

                                                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo