Povežite se sa nama

INTERVJU

RADOSAV NIKČEVIĆ, PREDSJEDNIK NVO ZELENI CRNE GORE: Fino voće u surovoj klimi

Objavljeno prije

na

Nažalost  i na štetu proklamovana ekološka država Crna Gora ostala je samo fikcija. Može li se ekočistota ostvariti u siromaštvu?  Ne može! Ali može u bogatstvu, koje je moguće!

 

Crna Gora  je desetog decembra, na Međuvladinoj konferenciji o pristupanju Evropskoj uniji, u Briselu, otvorila pregovore o  poglavlju 27 – Životna sredina i klimatske promjene. To je bio i jedan od povoda za razgovor sa Radosavom Nikčevićem, predsjednikom NVO Zeleni Crne Gore,  koja se  godinama bavi ekologijom. Na pitanje koliko je danas, nakon 27 godina od proglašenja za prvu  ekološku džavu na svijetu, Crna Gora zaista ekološka, Nikčević je ovako odgovorio:

– Ta plemenita ideja da čitava država bude: čisto, udobno i bogato stanište za sva živa bića, pa i za čovjeka kao najvažnijeg segmenta crnogorskog ekosistema, generisala je optimizam da će se to u bliskoj budućnosti i ostvariti! Prirodni  resursi u Crnoj Gori su zavidnog kvaliteta i obima: more, jezera, rijeke, planine, šume, rude… Ne oskudijeva se ni u potrebnom ljudstvu. Očekivala se uspješna estetska, ekološka i ekonomska  valorizacija postojeće prirodne i stvorene osnove, po ugledu na alpski dio Evrope, na primjer. Da je to učinjeno Crna Gora se mogla transformisati, u relativno kratkom roku, od ekološki ugrožene i ekonomski ekstenzivne sredine  u društvo visokih ekoloških standarda sa ekonomijom koja te standarde podržava. Nažalost  i na štetu proklamovana ekološka država ostala je samo fikcija. Može li se eko čistota ostvariti u siromaštvu?  Ne može! Ali može u bogatstvu, koje je moguće! Do tog  cilja   stiže   se   samo   ubrzanim   razvojem! Ekološka Crna Gora mi liči na fino voće u surovoj klimi –  kao pomorandža u Sibiru.

MONITOR: Iz Vlade  je saopšteno, kad je riječ o poglavlju 27, da je ono najskuplje, jer će biti utrošeno preko milijardu i po eura do 2030. godine za potrebe dostizanja ekoloških standarda. Može li to ionako prezadužena Crna Gora obezbijediti?
NIKČEVIĆ: Može. Nije problem zajam nego vraćanje! Ta sredstva treba uložiti u proizvodnju,i to ne za sljedićih 12 godina,već najdalje za četiri. Ne trebaju tu dugi rokovi – kad ćemo živjeti?

MONITOR: Kako da Crna Gora stvarno postane ekološka država?
NIKČEVIĆ: Crna Gora je naš dom. Taj dom vrlo brzo može doseći standarde ekološke države. Može se transferisati u udobno i bogato stanište – vizuelno estetski, ekološki, ekonomski. Mi imamo rešenje!

MONITOR: Koje je to rješenje?
NIKČEVIĆ:  Uvažavati znanje, a ignorisati neznanje – u kakvom ishodištu je moguće izvršiti brzi transfer prosperitetnih tehnologija ekonomsko-ekoloških!

MONITOR: Koji su naši najvažniji razvojni resursi i kako ih koristimo?
NIKČEVIĆ: Naši ljudi i njihovo znanje ono znanje koje imamo mi i ono koje imaju drugi, a mi ga možemo koristiti! Međutim, kod nas se znanje, uglavnom, ignoriše, a neznanje uglavnom dominira! Takva stvarnost generiše siromaštvo i demografsku regresiju!

MONITOR:  Inženjer ste šumarstva. Šta se dešava sa šumama u Crnoj Gori?
NIKČEVIĆ: Šumski ekosistem  je najsloženiji ekosistem na zemlji! Šumari su najobrazovaniji ekolozi na našoj planeti! Crnogorskim šumama  se neracionalno gazduje. Enormne opožarene površine  ugrožavaju i prostu reprodukciju.  Država i šumarska struka ne gazduju integralno šumama. Gazdovanje se, većim dijelom, obavlja u koncesionim aranžmanima, laičkog i destruktivnog tipa.  Klasične ekonomske šume se proglašavaju nacionalnim parkovima –  Plav i Gusinje, na primjer. Time se imobiliše njihovo integralno gazdovanje, izuzimaju se iz struke i predaju u neuke ruke. Ekonomska valorizacija kroz što veću drvopreradu je zanemarljiva.

MONITOR: A šta je sa vodama?
NIKČEVIĆ: Vode su opšte, narodno, dobro. Rječni slivovi su naše najznačajnije ekološko i ekonomsko dobro! Njima, integralno, treba da gazduje država! Naši rječni slivovi su, dominantno, bujičnog karaktera. Njima godišnje protekne oko 25 milijardi kubnih metara vode. Njihovo korišćenje, putem višenamjenskih hidrokumulacija – novi ekosistemi, navodnjavanje, vodosnabdijevanje, pejzaž, turizam, ustavljanje erozionih procesa, energija, novac, profit…) je  minorno. To je za Crnu Goru ogromni egzistencijalni i razvojni resurs. Te vode, kao bujice, beskorisno prolaze mimo nas, a pritom prave štete – erozija, poplave… Aktuelno energetsko korišćenje, putem tirolskih zahvata, voda u cijevi i koncesionih aranžmana je laički pristup! Takva energetska postrojenja, bez više namjenskih hidroakumulacija, višestruko degradiraju te vodotoke – vizuelno estetski, ekološki, energetski, integralno ekonomski! Primjeri su – Bukovica, u namjeri; Bistrica, Šekularska rijeka, Babinopoljka, Đurička rijeka, sliv Zlorečice… Kanjonski dio Tare  smo sačuvali od degradacije koju bi izazvala planirana hidroakumulacija – hidroelektrana „ Buk bijela“ u BiH. To je pozitivno, jer taj dio Tare je posebna prirodna vrijednost, raritet, nacionalni park i dio svjetske prirodne baštine i to nije samo naše bogatstvo već i svjetsko. Međutim, staviti pod zaštitu, razvojnu imobilizaciju, cio sliv Tare, uzvodno od mosta na Lever Tari, je višestruka ekološko-ekonomska šteta.

MONITOR: Ugroženo je i Sakadarsko jezero…
NIKČEVIĆ: To najveće balkansko jezero je sa crnogorske strane  proglašeno za  nacionalni park. Samo po tom osnovu ono bi trebalo da je zaštićeno  od zagađenih otpadnih voda  i čvrstog  otpada. Međutim, surova je stvarnost  da je ono  „septička jama“ Nikšića, Danilovgrada i  Podgorice za otpadne vode, kao i deponija  za dobar dio čvrstoog otpada koji u njega dospijeva iz bliže i dalje okoline.  Dodatno ga  ugrožava i Kombinat aluminijuma, a  ugroženo je i sa albanske strane. Preko njega je, čak, planiran i autoput? Ovdje  imamo obostrani konflikt – Skadarsko jezero  je ugroženo, a ono  ugrožava  i ljude.Od 1846.  jezero na crnogorskoj strani  plavi oko 14 000 hektara najplodnije zemlje u Evropi i hiljade domaćinstava i njihove imovine. Crna Gora ima pravo a i obavezu  da se  od takve ugroženosti brani!  Preko njega je čak  planiran i autoput!? U ovakvoj stvarnosti njegov status nacionalnog parka je – forma, bez suštine.

MONITOR: Ni more nije pošteđeno…
NIKČEVIĆ: More nam cvjeta zbog ispuštanja neprečišćenih otpadnih voda. Na obali je instalisano  minmum 700.000 turističkih ležajeva, uglavnom ekstenzivnog tipa. Od te instalisane i nove turističke strukture treba zahvatiti potrebna sredstva za interventnu ekološku sanaciju i dugoročnu, najsavremeniju zaštitu našeg mora od otpadnih voda i čvrstog odpada. Nije prihvatljivo, da bilo ko, građevinski ili drugi lobi, enormno zarađuje, a da pritom kontaminira čitav naš morski ekosistem i generiše opštu, narodsku-državnu štetu! Istraživanje i moguća eksploatacija nafte, nije baš saglasna sa kupališnim turizmom. Uz to, radi se o malim količinama, pa se postavlja pitanje boniteta takvih namjera.

MONITOR: Odavno se bavite planinsko-turističkim razvojem Crne Gore. Koliko su crnogorske planine iskorišćene kao turistički resurs?
NIKČEVIĆ: Planinsko turističko dobro Crne Gore  je najbonitetniji planinsko turistički resus Evrope, južno od Alpa. I pored toga  na tom prostoru ima manje od  jedan odsto turističkih ležajeva  u odnosu na našu morsku obalu.  Turistička i opšta nerazvijenost našeg planinskog prostora generiše  intezivnu demografsku regresiju – pražnjenje  ovog prirodno bogatog dijela Crne Gore.  Postojeći planovi  za Durmitor, Bjelasicu, Plav i Gusinje, na primjer, su laički koncipirani, pa objektivno ne mogu biti razvojni oslonac, naprotiv ! Crnogorski ekspertii  kroz autorska djela su razvojno projektovali i georeferncirali  cio planinski prostor Crne Gore na kojem se može podići, u komfornom prostornom rasporedu, 700.- 000 turističkih ležajeva,  ski staze i žičare, putevi, energetika, vodosnabdijevanje i prečišćavanje odpadnih voda,višenamjenske hidroakumulcije, komplementarni agrokompleks, smještajne jedinice, ekonomske proporcije.  Sve je to projektovano kao transfer alpske planinsko-turističke tehnologije. Ali to vrlo meritorno znanje i razvojne projekcije  institucionalno  do sada nijesu uvažavani.

 

Tara je mogla ostati čista 

MONITOR:  Ovih dana traje polemika oko toga da li je autoput ugrozio Taru…
NIKČEVIĆ:  Autoputevi su generatori razvoja! I ovo naše parče, koje pravimo, od Smokovca do Mateševa,  principijelno ima taj karakter. Značajniji  pozitivni efekti će tek biti – kad se dionica Bar-Boljare uradi i uveže sa Beogradom, u jednom smjeru, i sa Jadransko-jonskim autoputem, u drugom . Dugo je do tada! „Dugo je  do murava“, što kažu u Bandićima. Privreda se neće revitalizovati i ubrzano razviti, stići će anuitet  i – zajam se mora vraćati! Kako, odakle?

MONITOR:  Jesu li ekološke destrukcije mogle biti manje, a ekonomski-razvojni benefiti veći?
NIKĆEVIĆ: I na ovako maloj distanci, od oko 40 kilometara, kod planiranja, projektovanja i građenja nijesmo se proslavili: petlja na Smokovcu; dug i visok most preko Morače; dugi tuneli, trasa nije izašla na Verušu kao jedinom razvojnom resursu do Mateševa. Trasa je mogla ići desnim priobaljem Tare, na 50 metara visinski od korita rijeke, u kojoj varijanti bi Tara ostala nevina i čista, sa petljom  za Kolašin i Andrijevicu,  u širokoj dolini Drcke, na primjer. No, izvođenje napredujel Ali, može se nešto u hodu i popraviti: umjesto Smokovca, uraditi petlju na Straganici i petlju za Verušu u Lopatama. Autoputevi su velike građevine. Oni značajno modifikuju prostor kojim prolaze. U znalačkom izvođačkom projektu hoću da vjerujem da je takav i ovaj naš – odmorišta, energetske instalacije, marketi, usijeci, zasjeci i nasipi, mostovi, prelazi za divljač, signalizacija… treba da bude izvedena sa najvećim siguronosnim i vizuelno-estetskim efektima. U takvom ishodištu i autoput može biti ekološki manje konfliktan, a estetski čak i dopadljiv!


Crnogorska zastava na Mont  Everestu

MONITOR: Bili ste vođa prve crnogorske-jugoslovenske ekspedicije na Mont Everest. Napisali ste i knjigu „Mont Everest i mi“. Kako  su se prvi Crnogorci popeli na „Krov svijeta“?
NIKČEVIĆ: To je veliko dostignuće. Od tog 23. maja 2010. godine, u tri sata, Crna Gora se svrstala u 65 veličanstvenih nacija čiji su se ljudi domogli  te najveće zemaljske visine. Tu privilegiju imali su izuzetni virtouzi: Marko Blečić, Đorđije Vujičić i Drago Vujović, iz Planinarsko-smučarskog društva Javorak Nikšić. U takmičenju, u borbi, sa Krovom svijeta, skoro sve je na strani te najveće planine. Onima koji kreću ka njoj, po pravilu, ulog je glava.Ta stvarnost se egzaktno spoznaje iz zapisa neposredno pred uspon na vrh: „ Od danas se vodimo kao nestali…“ Ali – nema tu straha, plašljivi tamo ne idu. Međutim, ima strasti ili strasti na sedmi stepen. Ima i patriotizma. Našla se tamo i naša zastava, tamo gdje joj je i mjesto. Uzletio je naš „olrlić“ na to planinarsko nebo!

                                                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SINĐA PO DRUGI PUT MEĐU CRNOGORCIMA: Između robije i nakalemljenog sjećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta još možemo očekivati od Sinđe, svojevrsne džuboks mašine spremne da otpjeva sve ono što naruči onaj koji je zadnji ubacio novčić u njegov džep? A šta će poželjeti učesnici igranke koja će, sve je izvjesnije, dobiti svoj nastavak prije drugostepene odluke u slučaju državni udar

 

Što bi u Bosni rekli: kako pošlo – tako došlo.  Kontroverzni svjedok saradnik u slučaju državni udar /terorizam u pokušaju Aleksandar Saša Sinđelić ponovo se obreo u Crnoj Gori. I traži azil.

Muštuluk nam je uhvatio glavni specijalni državni tužilac Milivoje Katnić. „Danas je u Crnu Goru prvi put od Srbina pobjegao Srbin“, kazao je Katnić u Skupštini, tokom rasprave sa poslanicima Demokratskog fronta: ,,To je ovaj Sinđelić. Prebjegao je pod kuršumom. Nisam ga ja gonio. Vi ga gonite i za to postoje dokazi. Molim vas da stanete”.

Pošto je lidere DF tako lijepo zamolio da zaustave progon za koji, kaže, postoje dokazi (možda bi Katnić o svojim saznanjima trebalo da obavijesti nekoga iz Tužilaštva?) epski nastrojeni SDT je nastavio k'o uz gusle: “Sinđelić je preko staza, mimo graničnog prelaza i redovnih prelaza bježao u Crnu Goru, što je bilo vidno na njegovim nogama i tijelu“. Slijedili su fakti: ,,Ono što je činjenica je da je (Sinđelić – prim. autor) u Crnoj Gori i da je izjavio da traži politički azil“. Pa opet red nedokazanih pripovijesti: „On je u situaciji da mora da bježi isključivo zbog toga što je morao da svjedoči pred sudom u Crnoj Gori”.

I mnogo neiskusniji čovjek od Milivoja Katnića zna da je krajnje neozbiljno, da ne kažemo rizično po sopstvenu reputaciju, povezivati interpretacije Aleksandra Saše Sinđelića sa bilo čime što je činjenica ili je isključivo dokazano. Ta osoba, prosto, previše i prečesto laže.

Za dokazivanje te teze (da je Sinđa osoba kojoj se ne može vjerovati ni koliko je sati) možda je najmanje bitna tvrdnja DF da Sinđelić ne govori istinu ni o svom navodnom bjekstvu, pošto je u Crnu Goru, prema njihovim informacijama, stigao desetak dana ranije. „On se u Podgorici nalazi skoro desetak dana, gdje ga Katnić danima priprema za konferenciju za medije“, saopštili su iz DF-a dan po potvrdi prispijeća (ne)zvanog gosta.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, SLOBODNI NOVINAR: Otvorena je Pandorina kutija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kod nas nije teško indukovati mržnju.  Mi smo stalno u stanju gdje je i jedan mrk pogled dovoljan da zapali vatru mržnje. Mi se nismo detoksikovali i zato se začas pretvaramo u zvijeri.

 

MONITOR: Kakva je situacija u medijima u Crnoj Gori?

MONITOR: Mutnija nego devedesetih. Tada je postojala polarizovana medijska scena, ali na neki drugi, čist i jasan način. Ta polarizacija je bila poštenija. Zagovarao se  rat ili mir, ali je u tom zagovaranju bilo ubjeđenja. Sad to ne vidim. Vidim samo kalkulantska razmišljanja – hoće li mi ovo donijeti neko dobro na kratak rok, hoću li se ogrebati iz nekog fonda. Vidim jednu neiskrenost koja je problematična.

MONITOR: Lista kandidata za Savjet RTCG govori da se vlast neće odreći javnog servisa?

VUKOVIĆ:To je jasno i očekivano. Nije vlast  lani izvela akciju osvajanja RTCG  radi kratkoročnog rezultata, već radi  dugoročne kontrole. To je demotivisalo neke ozbiljne ljude koji bi htjeli da stvari popravljaju, da se bore u tom Savjetu.

Kad se pogleda spisak kandidata, ne vidim među novima nikog ko se uključio u borbu za javno dobro minulih godinu dana.

Ono što je za mene posebno razočaravajuće je da u samom RTCG nije bilo vidljivog otpora. Neki kažu – pa mi razgovaramo o tome svaki dan, mi se bunimo. Da, ali moraš to činiti javno, da bi  korespondiralo sa onim što javnost čini u odbrani  javnog servisa.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIRKO RADONJIĆ, DIPLOMIRANI SLIKAR I POZORIŠNI REDITELJ: Tumor traži skalpel

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slučajevi protesta su usamljeni ili nevidljivi zbog elitizma umjetnika i neshvatanja da tumor koji dišemo ne traži ni pero, niti mač, već sklapel i preciznu ruku. Drugi razlog je sveobuhvatna apatija koja je duboko pustila svoje korijenje i čini da svaka promjena djeluje nemoguće

 

MONITOR: Predstava Sin dobila je neočekivani marketing nakon što je jesenas gradonačelnik Nikšića Veselin Grbović sa suprugom demonstrativno napustio izvođenje predstave. Brojna gostovanja, povoljne kritike, nagrade, ali ipak gest političara, koji su postale zvijezde javnog života, učinio je više za reklamu ove predstave. Kako to tumačite?

RADONJIĆ: Prije bih rekao da je predstava dobila očekivani marketing i da je g. Grbović bio izrežiran da demonstrativno napusti predstavu.

Sin progovara o prošlosti i crnogorskom učešću u ratovima 90-ih, no još više govori o rašrafljenom društvenom trenutku u kome trenutno živimo. Teme krivice, traume i individualne odgovornosti ne spadaju u domen ,,pitkih”, te je za očekivati da generišu i osjećaj nezadovoljstva, kao kod gorepomenutog gospodina. U tom smislu, gest po sebi ne nosi nikakav skandal. Skandalozno pak jeste što se kroz taj i naknadne nastupe povodom ove teme sasvim jasno pokazalo da prvi čovjek Opštine direktno utiče na repertoarsku politiku Gradskog pozorišta, do te mjere da i gostujuće predstave moraju da prođu njegovo odobrenje. To je suština ove teme, no za nju je potrebno naći sagovornika među umjetnicima koji rade u pomenutom pozorištu.

MONITOR: Krajem prošle godine na festivalu ,,Dani Jurislava Korenića” u Sarajevu osvojili ste nagradu za najbolju režiju za predstavu “Sin”, dok je Mirjana Medojević za istu predstavu osvojila Nagradu  za najbolji tekst. Komentar na to da je Medojević već godinama u Sloveniji, dok je Vaša posljednja režija bila u Srbiji?

RADONJIĆ: Nagrade iz Sarajeva su i Mirjani i meni jako drage jer su pokazatelj međuzavisnosti teksta i režije, proizvod bliske saradnje i jedan od dokaza da ta saradnja ima smisla. U međuvremenu, oboje širimo svoj krug saradnika i u već postojeći nukleus uvodimo one za koje smatramo da tom smislu mogu da doprinesu. Kad je riječ o velikim pozorišnim sistemima (a i Mirjana  je u prethodnom mjesecu imala premijeru u nacionalnom teatru u Ljubljani) mora i kod rukovodioca / umjetničkog direktora da postoji vjerovanje da je smisleno pozvati baš vas. Očigledno je da ne tražimo svi smisao na istoj strani.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 21. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo