Povežite se sa nama

INTERVJU

RADOSAV NIKČEVIĆ, PREDSJEDNIK NVO ZELENI CRNE GORE: Fino voće u surovoj klimi

Objavljeno prije

na

Nažalost  i na štetu proklamovana ekološka država Crna Gora ostala je samo fikcija. Može li se ekočistota ostvariti u siromaštvu?  Ne može! Ali može u bogatstvu, koje je moguće!

 

Crna Gora  je desetog decembra, na Međuvladinoj konferenciji o pristupanju Evropskoj uniji, u Briselu, otvorila pregovore o  poglavlju 27 – Životna sredina i klimatske promjene. To je bio i jedan od povoda za razgovor sa Radosavom Nikčevićem, predsjednikom NVO Zeleni Crne Gore,  koja se  godinama bavi ekologijom. Na pitanje koliko je danas, nakon 27 godina od proglašenja za prvu  ekološku džavu na svijetu, Crna Gora zaista ekološka, Nikčević je ovako odgovorio:

– Ta plemenita ideja da čitava država bude: čisto, udobno i bogato stanište za sva živa bića, pa i za čovjeka kao najvažnijeg segmenta crnogorskog ekosistema, generisala je optimizam da će se to u bliskoj budućnosti i ostvariti! Prirodni  resursi u Crnoj Gori su zavidnog kvaliteta i obima: more, jezera, rijeke, planine, šume, rude… Ne oskudijeva se ni u potrebnom ljudstvu. Očekivala se uspješna estetska, ekološka i ekonomska  valorizacija postojeće prirodne i stvorene osnove, po ugledu na alpski dio Evrope, na primjer. Da je to učinjeno Crna Gora se mogla transformisati, u relativno kratkom roku, od ekološki ugrožene i ekonomski ekstenzivne sredine  u društvo visokih ekoloških standarda sa ekonomijom koja te standarde podržava. Nažalost  i na štetu proklamovana ekološka država ostala je samo fikcija. Može li se eko čistota ostvariti u siromaštvu?  Ne može! Ali može u bogatstvu, koje je moguće! Do tog  cilja   stiže   se   samo   ubrzanim   razvojem! Ekološka Crna Gora mi liči na fino voće u surovoj klimi –  kao pomorandža u Sibiru.

MONITOR: Iz Vlade  je saopšteno, kad je riječ o poglavlju 27, da je ono najskuplje, jer će biti utrošeno preko milijardu i po eura do 2030. godine za potrebe dostizanja ekoloških standarda. Može li to ionako prezadužena Crna Gora obezbijediti?
NIKČEVIĆ: Može. Nije problem zajam nego vraćanje! Ta sredstva treba uložiti u proizvodnju,i to ne za sljedićih 12 godina,već najdalje za četiri. Ne trebaju tu dugi rokovi – kad ćemo živjeti?

MONITOR: Kako da Crna Gora stvarno postane ekološka država?
NIKČEVIĆ: Crna Gora je naš dom. Taj dom vrlo brzo može doseći standarde ekološke države. Može se transferisati u udobno i bogato stanište – vizuelno estetski, ekološki, ekonomski. Mi imamo rešenje!

MONITOR: Koje je to rješenje?
NIKČEVIĆ:  Uvažavati znanje, a ignorisati neznanje – u kakvom ishodištu je moguće izvršiti brzi transfer prosperitetnih tehnologija ekonomsko-ekoloških!

MONITOR: Koji su naši najvažniji razvojni resursi i kako ih koristimo?
NIKČEVIĆ: Naši ljudi i njihovo znanje ono znanje koje imamo mi i ono koje imaju drugi, a mi ga možemo koristiti! Međutim, kod nas se znanje, uglavnom, ignoriše, a neznanje uglavnom dominira! Takva stvarnost generiše siromaštvo i demografsku regresiju!

MONITOR:  Inženjer ste šumarstva. Šta se dešava sa šumama u Crnoj Gori?
NIKČEVIĆ: Šumski ekosistem  je najsloženiji ekosistem na zemlji! Šumari su najobrazovaniji ekolozi na našoj planeti! Crnogorskim šumama  se neracionalno gazduje. Enormne opožarene površine  ugrožavaju i prostu reprodukciju.  Država i šumarska struka ne gazduju integralno šumama. Gazdovanje se, većim dijelom, obavlja u koncesionim aranžmanima, laičkog i destruktivnog tipa.  Klasične ekonomske šume se proglašavaju nacionalnim parkovima –  Plav i Gusinje, na primjer. Time se imobiliše njihovo integralno gazdovanje, izuzimaju se iz struke i predaju u neuke ruke. Ekonomska valorizacija kroz što veću drvopreradu je zanemarljiva.

MONITOR: A šta je sa vodama?
NIKČEVIĆ: Vode su opšte, narodno, dobro. Rječni slivovi su naše najznačajnije ekološko i ekonomsko dobro! Njima, integralno, treba da gazduje država! Naši rječni slivovi su, dominantno, bujičnog karaktera. Njima godišnje protekne oko 25 milijardi kubnih metara vode. Njihovo korišćenje, putem višenamjenskih hidrokumulacija – novi ekosistemi, navodnjavanje, vodosnabdijevanje, pejzaž, turizam, ustavljanje erozionih procesa, energija, novac, profit…) je  minorno. To je za Crnu Goru ogromni egzistencijalni i razvojni resurs. Te vode, kao bujice, beskorisno prolaze mimo nas, a pritom prave štete – erozija, poplave… Aktuelno energetsko korišćenje, putem tirolskih zahvata, voda u cijevi i koncesionih aranžmana je laički pristup! Takva energetska postrojenja, bez više namjenskih hidroakumulacija, višestruko degradiraju te vodotoke – vizuelno estetski, ekološki, energetski, integralno ekonomski! Primjeri su – Bukovica, u namjeri; Bistrica, Šekularska rijeka, Babinopoljka, Đurička rijeka, sliv Zlorečice… Kanjonski dio Tare  smo sačuvali od degradacije koju bi izazvala planirana hidroakumulacija – hidroelektrana „ Buk bijela“ u BiH. To je pozitivno, jer taj dio Tare je posebna prirodna vrijednost, raritet, nacionalni park i dio svjetske prirodne baštine i to nije samo naše bogatstvo već i svjetsko. Međutim, staviti pod zaštitu, razvojnu imobilizaciju, cio sliv Tare, uzvodno od mosta na Lever Tari, je višestruka ekološko-ekonomska šteta.

MONITOR: Ugroženo je i Sakadarsko jezero…
NIKČEVIĆ: To najveće balkansko jezero je sa crnogorske strane  proglašeno za  nacionalni park. Samo po tom osnovu ono bi trebalo da je zaštićeno  od zagađenih otpadnih voda  i čvrstog  otpada. Međutim, surova je stvarnost  da je ono  „septička jama“ Nikšića, Danilovgrada i  Podgorice za otpadne vode, kao i deponija  za dobar dio čvrstoog otpada koji u njega dospijeva iz bliže i dalje okoline.  Dodatno ga  ugrožava i Kombinat aluminijuma, a  ugroženo je i sa albanske strane. Preko njega je, čak, planiran i autoput? Ovdje  imamo obostrani konflikt – Skadarsko jezero  je ugroženo, a ono  ugrožava  i ljude.Od 1846.  jezero na crnogorskoj strani  plavi oko 14 000 hektara najplodnije zemlje u Evropi i hiljade domaćinstava i njihove imovine. Crna Gora ima pravo a i obavezu  da se  od takve ugroženosti brani!  Preko njega je čak  planiran i autoput!? U ovakvoj stvarnosti njegov status nacionalnog parka je – forma, bez suštine.

MONITOR: Ni more nije pošteđeno…
NIKČEVIĆ: More nam cvjeta zbog ispuštanja neprečišćenih otpadnih voda. Na obali je instalisano  minmum 700.000 turističkih ležajeva, uglavnom ekstenzivnog tipa. Od te instalisane i nove turističke strukture treba zahvatiti potrebna sredstva za interventnu ekološku sanaciju i dugoročnu, najsavremeniju zaštitu našeg mora od otpadnih voda i čvrstog odpada. Nije prihvatljivo, da bilo ko, građevinski ili drugi lobi, enormno zarađuje, a da pritom kontaminira čitav naš morski ekosistem i generiše opštu, narodsku-državnu štetu! Istraživanje i moguća eksploatacija nafte, nije baš saglasna sa kupališnim turizmom. Uz to, radi se o malim količinama, pa se postavlja pitanje boniteta takvih namjera.

MONITOR: Odavno se bavite planinsko-turističkim razvojem Crne Gore. Koliko su crnogorske planine iskorišćene kao turistički resurs?
NIKČEVIĆ: Planinsko turističko dobro Crne Gore  je najbonitetniji planinsko turistički resus Evrope, južno od Alpa. I pored toga  na tom prostoru ima manje od  jedan odsto turističkih ležajeva  u odnosu na našu morsku obalu.  Turistička i opšta nerazvijenost našeg planinskog prostora generiše  intezivnu demografsku regresiju – pražnjenje  ovog prirodno bogatog dijela Crne Gore.  Postojeći planovi  za Durmitor, Bjelasicu, Plav i Gusinje, na primjer, su laički koncipirani, pa objektivno ne mogu biti razvojni oslonac, naprotiv ! Crnogorski ekspertii  kroz autorska djela su razvojno projektovali i georeferncirali  cio planinski prostor Crne Gore na kojem se može podići, u komfornom prostornom rasporedu, 700.- 000 turističkih ležajeva,  ski staze i žičare, putevi, energetika, vodosnabdijevanje i prečišćavanje odpadnih voda,višenamjenske hidroakumulcije, komplementarni agrokompleks, smještajne jedinice, ekonomske proporcije.  Sve je to projektovano kao transfer alpske planinsko-turističke tehnologije. Ali to vrlo meritorno znanje i razvojne projekcije  institucionalno  do sada nijesu uvažavani.

 

Tara je mogla ostati čista 

MONITOR:  Ovih dana traje polemika oko toga da li je autoput ugrozio Taru…
NIKČEVIĆ:  Autoputevi su generatori razvoja! I ovo naše parče, koje pravimo, od Smokovca do Mateševa,  principijelno ima taj karakter. Značajniji  pozitivni efekti će tek biti – kad se dionica Bar-Boljare uradi i uveže sa Beogradom, u jednom smjeru, i sa Jadransko-jonskim autoputem, u drugom . Dugo je do tada! „Dugo je  do murava“, što kažu u Bandićima. Privreda se neće revitalizovati i ubrzano razviti, stići će anuitet  i – zajam se mora vraćati! Kako, odakle?

MONITOR:  Jesu li ekološke destrukcije mogle biti manje, a ekonomski-razvojni benefiti veći?
NIKĆEVIĆ: I na ovako maloj distanci, od oko 40 kilometara, kod planiranja, projektovanja i građenja nijesmo se proslavili: petlja na Smokovcu; dug i visok most preko Morače; dugi tuneli, trasa nije izašla na Verušu kao jedinom razvojnom resursu do Mateševa. Trasa je mogla ići desnim priobaljem Tare, na 50 metara visinski od korita rijeke, u kojoj varijanti bi Tara ostala nevina i čista, sa petljom  za Kolašin i Andrijevicu,  u širokoj dolini Drcke, na primjer. No, izvođenje napredujel Ali, može se nešto u hodu i popraviti: umjesto Smokovca, uraditi petlju na Straganici i petlju za Verušu u Lopatama. Autoputevi su velike građevine. Oni značajno modifikuju prostor kojim prolaze. U znalačkom izvođačkom projektu hoću da vjerujem da je takav i ovaj naš – odmorišta, energetske instalacije, marketi, usijeci, zasjeci i nasipi, mostovi, prelazi za divljač, signalizacija… treba da bude izvedena sa najvećim siguronosnim i vizuelno-estetskim efektima. U takvom ishodištu i autoput može biti ekološki manje konfliktan, a estetski čak i dopadljiv!


Crnogorska zastava na Mont  Everestu

MONITOR: Bili ste vođa prve crnogorske-jugoslovenske ekspedicije na Mont Everest. Napisali ste i knjigu „Mont Everest i mi“. Kako  su se prvi Crnogorci popeli na „Krov svijeta“?
NIKČEVIĆ: To je veliko dostignuće. Od tog 23. maja 2010. godine, u tri sata, Crna Gora se svrstala u 65 veličanstvenih nacija čiji su se ljudi domogli  te najveće zemaljske visine. Tu privilegiju imali su izuzetni virtouzi: Marko Blečić, Đorđije Vujičić i Drago Vujović, iz Planinarsko-smučarskog društva Javorak Nikšić. U takmičenju, u borbi, sa Krovom svijeta, skoro sve je na strani te najveće planine. Onima koji kreću ka njoj, po pravilu, ulog je glava.Ta stvarnost se egzaktno spoznaje iz zapisa neposredno pred uspon na vrh: „ Od danas se vodimo kao nestali…“ Ali – nema tu straha, plašljivi tamo ne idu. Međutim, ima strasti ili strasti na sedmi stepen. Ima i patriotizma. Našla se tamo i naša zastava, tamo gdje joj je i mjesto. Uzletio je naš „olrlić“ na to planinarsko nebo!

                                                             Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Teret nasljeđa i nasljednika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pravosuđe je još  prilično zarobljeno nasljeđem Đukanovića i Medenice. Na žalost, oni koji su umjesto Đukanovića došli na vlast nijesu pokazali želju da to promijene. Većina od njih želi da pravosuđem upravlja neko ko će za njih biti ono što je Medenica bila za prethodnu vlast

 

MONITOR: Kako komentarišete objavljene transkripte, odnosno prepiske između Petra Lazovića i Ljuba Milovića vezano za crnogorsko pravosuđe i slučaj državni udar?

RADULOVIĆ: Objavljeni transkripti sa sky aplikacije između Petra Lazovića i Ljuba Milovića potvrđuju višegodišnje sumnje da je crnogorsko pravosuđe u značajnom dijelu bilo pod nedozvoljenim uticajem kriminalnih grupa. Na žalost, pravosuđe još uvijek nije oslobođeno od uticaja kriminala, ali ni od uticaja politike koju je često veoma teško razlikovati od kriminala. Sky prepiska je dodatno pokazala kakvi su ti uticaji i bilo bi veoma korisno ako tužilaštvo adekvatno iskoristi materijal dobijen od strane Europola. Simptomatična je bila i reakcija g-dina Mandića i g-dina Kneževića sa populističkim izjavama o „pravosudnom zemljotresu“ koji je izazvala sky prepiska u ovom slučaju. Međutim, ne tako davno nijesu imali takav stav o sky prepisci u predmetu koji se vodi protiv Mila Božovića. Zato je veoma važno da tužilaštvo profesionalno radi svoj posao u svakom predmetu i da pokaže da među kriminalcima nije bilo, niti ih sada ima, ideoloških, političkih, religijskih ili bilo kojih drugih razlika na kojima i političari i kriminalci godinama profitiraju.

MONITOR: Kako vidite ocjenu sutkinje Mugoše da je drugostepena presuda u slučaju “državni udar” kupljena i  šta su institucionalni koraci nakon takve ocjene?

RADULOVIĆ: Veoma je važno što je Specijalno tužilaštvo saopštilo da je ovim povodom ranije pokrenulo postupak. Od izuzetnog je značaja da se sve činjenice potpuno i nesporno utvrde i da, u slučaju da je bilo koja presuda “kupljena”, sva odgovorna lica budu krivično procesuirana i kažnjena. U tom kontekstu moram reći da je, najblaže rečeno, neprimjerena izjava g-dina Mandića da je uvjeren da je kupljena presuda u prvostepenom postupku iako dodaje da nema dokaze za to, isto kao što je neprimjerena i reakcija sutkinje Suzane Mugoše da je kupljena drugostepena presuda. Očekujem da Specijalno tužilaštvo utvrdi da li je neko, i ako jeste ko i na koji način, kupio bilo koju presudu. Presude se ne smiju kupovati, ali se ni sudije ne smiju javno optuživati bez dokaza na osnovu ličnog uvjerenja.

MONITOR:  Predsjednik Višeg suda Boris Savić  uputio je Sudskom savjetu zahtjev za pokretanje diciplinskog postupka protiv sutkinje Mugoše. Kako to komentarišete i gdje taj postupak može odvesti?

RADULOVIĆ: U tom postupku treba da se utvrdi da li u reakciji sutkinje Mugoše ima elemenata nekog disciplinskog prekršaja. Istragu po ovom predlogu treba da sprovede disciplinski tužilac i zavisno od rezultata da odluči da li će predlog odbaciti, odbiti ili će podnijeti optužni predlog za utvrđivanje disciplinske odgovornosti. Ono što javnosti može izgledati čudno i što opet pokazuje u kakvom je stanju crnogorsko pravosuđe, jeste to što utvrđivanje disciplinske odgovornosti nekog sudije traži dugogodišnji predsjednik Višeg suda koji je, podsjećanja radi, donio onakve presude u slučaju Miloša i Svetozara Marovića, koji je prihvatio kao slobodno priznanje Svetozara Marovića iako je ovaj javno tvrdio da je priznao iz straha, koji je Svetozaru Maroviću kao olakšavajuću okolnost cijenio što je otac jednog djeteta iako je i to “dijete” bilo član iste kriminalne grupe, koji je odugovlačio sa donošenem presude u slučaju Miloša Marovića što je ovaj iskoristio za dobijanje državljanstva Srbije i kasnije za bjekstvo sve dok nije nastupila zastarjelost izvršenja smiješno blage kazne koji mu je izrekao g-din Savić. Nije mi poznato da je g-din Savić do sada bio ovako ažuran kada je u pitanju odgovornost sudija.

MONITOR: Uhapšen je bivši šef Uprave policije Slavko Stojanović. Ima li crnogorsko pravosuđe kapaciteta da taj, ali I druge važne procese izvede do kraja?

RADULOVIĆ: Vjerujem da ima, ali ključno je da takve postupke u tužilaštvu i u sudu vode kadrovi koji nijesu dio nasljeđa koje nam je ostavila Vesna Medenice i njeni saradnici iz cjelokupnog pravosuđa.

MONITOR: Kako vidite ocjenu Evropske komisije u posljednjem izvještaju koja je akcenat upravo stavila na crnogorsko pravosuđe i neophodnost reforme?

RADULOVIĆ: Ocjena Evropske komisije je očekivana jer je jasno da bez reformi u poglavljima 23 i 24 nema napretka ni u bilo kojoj drugoj oblasti. Na žalost, proces reformi koji je bio nepodnošljivo spor, u prethodnom periodu skoro da je potpuno zaustavljen prvenstveno zbog neodgovornosti političara od kojih većina nemaju interesa da Crna Gora dobije profesionalno i reformisano pravosuđe.

MONITOR:  Koliko je to još Đukanovićevo pravosuđe?

RADULOVIĆ: Pravosuđe je još uvijek  prilično zarobljeno nasljeđem Đukanovića i Medenice. Na žalost, oni koji su umjesto Đukanovića došli na vlast nijesu pokazali želju da to promijene. Većina od njih želi da pravosuđem upravlja neko ko će za njih biti ono što je Medenica bila za prethodnu vlast. Izbor Glavnog specijalnog tužioca i određeni postupci koje je to tužilaštvo pokrenulo nakon toga daju nadu da ćemo se tog nasljeđa početi oslobađati, ali za to je potrebno dodatno reformisati i tužilaštvo i sud.

MONITOR:  Ove sedmice izabran je nedostajući sudija Ustavnog suda. Očekujete li da će se ubuduće u parlamentu glasati u skladu sa javnim interesom, a ne po političkom ključu?

RADULOVIĆ: Do sada su imenovanja vršena po političkom ključu i ne vjerujem da će se to promijeniti uskoro. Postupak izbora VDT i članova Sudskog savjeta će to brzo pokazati. Veoma je važno da shvatimo da imenovanja jesu važna, ali nijesu dovoljna za reforme. Podsjetiću da je Crna Gora u pregovorima sa EU više od 11 godina i da je u jednom periodu na svim pozicijama imala osobe u punom mandatu, ali reforme su izostale. Zato je od ključnog značaja da se na pozicijama u pravosuđu imenuju profesionalci sa integritetom, a kao što sam rekao većini političara to nije u ličnom i partijskom interesu.

MONITOR: Može li nova vlada ispuniti obećanja premijera Spajića iz ekspozea kada je u pitanju pravosuđe, odnosno borba protiv organizovanog kriminala i korupcije ?

RADULOVIĆ: Nadam se da može, ali sam siguran da neće biti lako jer ne vjerujem ni da su svi u Vladi na to spremni i da imaju volju. Vlada bi trebalo da obezbijedi ambijent koji će omogućiti efikasniju borbu protiv kriminala i korupcije i koji će voditi uspostvljanju vladavine prava. Očekujem da nova Vlada prvo obezbijedi elementarne uslove za rad Specijalnog državnog tužilaštva i na taj način pokaže podršku tužilaštvu, umjesto pozdravljanja i najava hapšenja, kako je to uglavnom radila prethodna Vlada. Takođe, u bezbjednosnom sektoru je puno prostora za napredak i za uspostavljanje sistema odgovornosti, što je u prethodnom periodu potpuno izostalo. Vlada ne bi smjela da dozvoli da se više ikada desi tragedija poput one u avgustu prošle godine na Cetinju ili da organizovani kriminal prokopava tunel do pravosudnih institucija, a da istovremeno slušamo poruke da su svi bili na visini zadatka.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVAN MARINOVIĆ, REDITELJ: Pet dobrih filmova može da promijeni život 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moj prvi film Igla ispod praga je imao skroman, ali sasvim lijep uspjeh za jedan debitantski crnogorski film. Živi i zdravi imaju veću snagu, veće znanje i veću dramsku napetost u sebi. Mislim da je intenzivniji i  zabavniji film i da će biti mnogo popularniji od prvog

 

Film Živi i zdravi crnogorskog sineaste Ivana Marinovića premijerno je prikazan pred punom salom u okviru takmičarskog programa prestižnog 27. međunarodnog Filmskog festivala Black Nights u Talinu.

Većinski crnogorski film, Živi i zdravi je kopodukcija sa još pet zemalja. Partneri su Adriatic Western iz Crne Gore, Sense Production iz Srbije, Analog Vision iz Češke, Kinorama iz Hrvatske, Krug Film iz Sjevrne Makedonije i Spok Film iz Slovenije, kao i Radio Televizija Crne Gore. Film su podržali Filmski centar Crne Gore, RTCG, Opština Herceg Novi, Portonovi rizort, Turistička organizacija Herceg Novi, Filmski centar Srbije, Češki filmski fond, Hrvatski audiovizuelni centar, Filmska agencija Severne Makedonije, Slovenski filmski centar, Eurimages, Kreativna Evropa MEDIA i See Cinema Network.

Već u toku faze razvoja projekta, film Živi i zdravi osvojio je dvije nagrade: Krzysztof Kieslowski za najbolji scenario na Kanskom festivalu i Excelence Award u okviru Sarajevskog Filmskog festivala. Domaća premijera filma se očekuje početkom 2024. godine.

MONITOR: Selektor festivala u Talinu Edvinas Pukšta opisao je film „Živi i zdravi“ kao dirljivu i eksplozivnu komediju. Mediji su izvještavali da su karte za projekcije bile rasprodate. Za početak razgovora, volio bih da nam prenesete utiske, kako je publika reagovala, stručna javnost, filmska ekipa?

MARINOVIĆ: Selektor Edvinas Pukšta se izborio za to da jedna punokrvna komedija sa ovih prostora uđe u zvanični takmičarski program, što zaista nije tipično. Naš film je samom selekcijom dobio i priznanje da u njemu ima i dubljih slojeva i kvaliteta, iako cilja na najširu moguću publiku. Sale su bile rasprodate, što ni u Talinu, ni na većim festivalima često i nije slučaj, pa smo mogli da imamo pravi test kako jedna publika koja je mnogo hladnija i zatvorenija od balkanske, reaguje na naš humor i na film koji je utemeljen u vrlo specifičnom mentalitetu. Komedije inače teško putuju upravo jer zavise od elastičnosti jezika i humora prostora gdje se priča dešava. Po svim reakcijama mi se čini da smo uspjeli u namjeri da sve te prepreke prevaziđemo i da istopimo inače veoma hladna i suzdržana baltička srca.

MONITOR: Već tokom razvoja projekat je osvojio značajna priznanja, ali snimanje je bilo otežano – pandemija, globalna finansijska kriza. Kako danas gledate na taj proces stvaranja filma?

MARINOVIĆ: Gledam unatrag sa velikim osjećajem zahvalnosti prema svima koji su gradili ovaj film. Iznad svega prema producentkinji Mariji Stojanović, jer smo nas dvoje mnogo i lično rizikovali radeći Žive i zdrave u svim turbulencijama koje su se tokom godina dešavale. Potom prema pomoćniku režije Bojanu Pivašu – pomoćnici su inače tihi i skriveni heroji svakog filma, a mene je Bojan sve vrijeme održavao na površini i spašavao od brojnih grešaka. A dabome i čitavom ansamblu koji je spektakularan.

I to nije samo moja procjena – komentar montažera iz Češke – Mihala Reicha je da se ovako dobar ansambl kod njih ne bi mogao sklopiti. Montažerima treba vjerovati, jer dok prostudiraju materijal i sve snimljene tejkove, jasno vide i kvalitet procesa i rediteljskog i glumačkog. A od čitavog ansambla teško je ne uvidjeti kakvi su glumci Tihana Lazović i Goran Slavić. Njihova igra, odnos, instinkt, posvećenost i disciplina su dar za svakog reditelja. Zaista je bila privilegija raditi ovaj film, i tu mislim na svakog glumca ponaosob.

Od predivnih naturščika poput Sejda Alijaja i Zora Martinetija, preko efektnih malih epizoda Miloša Pejovića, Tamare Dragičević, Lare Dragović, Stefana Vukovića i Omara Bajramspahića, pa do uzbudljivih, atipičnih uloga Nikole Ristanovskog, Dejana Đonovića, Dragane Dabović, Gorana Bogdana, Snježane Sinovčić i šampiona crnogorskog filma Moma Pićurića koji je zablistao kao nikad do sad. Radili su svi uz zaista mnogo iskrene ljubavi i prema projektu i prema saradnicima i veoma sam ponosan na to šta smo skupa postigli.

MONITOR: Prije sedam godina za Monitor ste rekli da je za Vas pisanje prve ruke scenarija čista radost, ali pravi posao zapravo tek kreće od druge ruke, koji je dug i bolan proces. Pomenuli smo da je već scenario tokom razvoja osvojio nagrade – koliko ste radili na ovom scenariju, koliko ste ga mijenjali?

MARINOVIĆ: Zapravo i nisam mnogo. Valjda je i iskustvo nakupljeno u međuvremenu pomoglo, a i predanost scenarističkom poslu. Brzo su mi na ScriptEast radionici mentori rekli da nemaju šta da mi sugerišu osim da idem da snimam. Iskoristio sam vrijeme u pandemiji pa sam radio dalje na nivou detalja, a i pretresao sam scenario više puta prije snimanja sa pomenutim montažerom, kako bih pronašao rezove u glavi što prije, što mi je na setu pomoglo da dobro kontrolišem prioritete.

MONITOR: Film je živopisna mediteranska komedija koja prati uzbudljive događaje. Iako bogat našim humorom, priča je univerzalna.

MARINOVIĆ: Svadba kao poligon za priču mi je dala mogućnost da se bavim jednako i ženama i muškarcima, razmjerama njihovih moći unutar odnosa i unutar porodice, kao i tradicijom i suprotnim ideologijama između generacija.

Naše svadbe, kada se drže kakve – takve forme i dramaturgije znaju da se pretvore u izrazito mačističke šarade sa običajima koji su istrgnuti iz konteksta vremena u kojem su nastajale. Često se sve pretvori u naročito agresivan teatar, vrlo uvrjedljiv prema ženama. Sva pucnjava, dreka i prizivanje isključivo muškog poroda (što kroz riječi, što kroz postupak) je iz perspektive današnjice tragikomično.

Ova priča počne kada jedna mlada žena odluči da kaže „ne“ jer ipak ne želi da učestvuje u svom tom paklu, te sumnja i u ljubav i u budućnost sa čovjekom koji se svega toga drži. Ona instinktivno osjeća potrebu da ne pristane na to što joj se nudi. Zanimljivo mi je bilo da zamislim šta se dešava u takvom scenariju, i u mojoj verziji stvari, nakon što se izgovori jedno takvo „ne“ dešava se komično rastakanje svih muških likova u priči, i sav patrijarhat se ruši kao kula od karata. No publika će svakako reći svoje jer mislim da film nudi svakome da u film učita i svoja iskustva i ode kući sa nekim novim osjećajem ispod kože, koje ne mora da bude ovaj moj ugao. Film nije nametljiv u tom smislu, ne iznuđuje emocije i ne trlja metafore na nos, veoma je otvoren za interpretacije i različite pozicije.

MONITOR: Jugoslovenska filmska zvijezda Mirjana Joković, koja tumači jednu od glavnih uloga u filmu, izjavila je da je tokom čitanja scenario bio prisutan ne samo jedan dublji smijeh, već se osjećala ogromna ljubav prema ljudima o kojima govorite. Vješto ste gradili likove i u prethodnom filmu. Kao scenaristi i reditelju, šta Vam je najvažnije u građenju likova, u priči koju pišete i želite da je ispričate?

MARINOVIĆ: Meni je lično najvažnije da likovi imaju svoj autentičan „glas“. Da njihov duh proizađe iz njihovog jezika. Likovi moraju da imaju individualne, izražene poetike sopstvenog jezika, kako bi postali autentični. Ne mogu različiti likovi u filmu da imaju istu sintaksu, isti ritam govora, a to često vidim u filmovima i serijama. To smatram ljenošću autora.

Uglavnom kroz pisanje prvo osluškujem karakter jezika likova, pa mi se tek onda prikažu i postanu ljudi od krvi i mesa kojima mogu kroz kasting i rad sa glumcima da dodijelim i fizičku formu. Dakle prvo likovi pa se onda bavim strukturom, zapletom, logikom, ritmom čitave priče i tako dalje.

MONITOR: Iako vlada mišljenje da je moć filma nekada bila značajnija, da je bioskopska publika zaista razumjela humanističke ideje svijeta koje su stizale iz „pokretnih slika“, Vaš prvijenac, koji je bio crnogorski kandidat za nagradu Oskar, prikazan je na više od 50 festivala i bio je veoma gledan. Smatrate li da će i film „Živi i zdravi“ imati takav prijem?

MARINOVIĆ: Ako pogledate pet dobrih filmova u životu oni će na vas izvršiti ekstremno snažan uticaj. Ako pogledate milion i pet kojekakvih, od kojih je mnogo više bezveznih filmova – teško da će uticaj biti pozitivan. Zatrpani smo, i kada  ljudi daju inerciji tog audiovizuelnog zatrpavanja onda je izvjesno da se ne radi o oplemeljivanju duha i uma. Međutim, snaga pojedinačnog filma je uvijek velika i može pojedincu da promijeni život ako dotiče neku istinu koju vrijedi osvijetliti.

Što se tiče ovog filma – moj prvi film Igla ispod praga je imao skroman, ali sasvim lijep uspjeh za jedan debitantski crnogorski film. Živi i zdravi imaju veću snagu, veće znanje i veću dramsku napetost u sebi. Mislim da je intenzivniji i  zabavniji film i da će biti mnogo popularniji od prvog.

Miroslav MINIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ZLATKO DIZDAREVIĆ, NOVINAR I DIPLOMATA: Da bi Palestinci dobili državu – unutar Izraela mora sazrijeti odluka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ekstremni cionisti nikada nisu krili da im je glavni i bezmalo jedini cilj protjerati i posljednjeg Palestinca iz Palestine, a ne od njih praviti služinčad. I to se prepoznaje evo decenijama. Diskriminacija je najmanje zlo u lepezi legalizovanog obespravljivanja sa ciljem zatiranja i same uspomene na Palestinu i Palestince

 

MONITOR: Uz zagovaranje prava Izraela na odbranu, SAD i EU sada više insistiraju na „humanitarnim pauzama“ da bi se olakšao položaj palestinskih civila u Gazi. Da li je situacija sa IDF (Izraelskim odbrambenim snagama) izmakla kontroli Zapada?

DIZDAREVIĆ: Ne mislim da je išta u vezi sa IDF-om “izmaklo kontroli Zapada“. To “izmicanje kontroli” traje decenijama. Neupitno je da su, za početak, neophodni urgentni potezi da bi se “olakšao položaj palestinskih civila” ali, suština cijelog problema nije u aktuelnom položaju civila. Taj je položaj samo nastavak, de facto, suštinskog problema kojeg svijet evo sedam i po decenija naziva “palestinskim problemom”. A riječ je, za svo to vrijeme, o “izraelskom problemu”, a čak i prije toga o “problemu” kompletne međunarodne zajednice, svjetske organizacuije i politike, sprdnje sa proklamovanim vrijednostima, institucijama, odlukama, rezolucijama itd.

Igubljen je elementarni digniteta UN, EU, o činjenici, recimo, da je Izrael do sada prekršio blizu šezdeset rezolucija formalnio najrelevantnije svjetske organizacije…a odgovor na sve to je – So What?  Irak je, recimo, prekršio dvije pa su mu namjestili lažnu optužbu za hemijsko oružje a rezultat je milion mrtvih! Danas se u ovakvom svijetu ne može evo postići ni minimum sa prekidom vatre, a kamo li početi od onoga što je zapravo suština storije: Svijet se raspada na razne načine, a nema snage za otvaranje tog problema. To ne dozvoljavaju interesi u proizvodnji smrti ,jer je ta proizvodnja –monstruozni biznis sa oružjem, pa ratovi sa tim ciljem, pa proizvodnja neprijatelja da bi se ratovalo, pa ulaganje u mržnju. Eto zašto. Propaganda, mitovi – sve je postalo ciljano važno i uspješno.

 

MONITOR: Ovih dana je Jozep Borelj bio u petodnevnoj posjeti Bliskom istoku. Izgleda, međutim, da EU nije bila uključena u dogovore o primirju. EU se i nije zalagala za to već za „humanitarne pauze“ – kako je i Olaf Šolc ponovio Redžepu Erdoganu u Berlinu. Da li bi za oklijevanje razlog trebalo tražiti u „kompleksu Holokausta“ ili u nečem drugom?

DIZDAREVIĆ: Kompleks Holokausta u određenoj mjeri postoji, ali ne mislim da je on dominantan. Na čelu Njemačke bio je i Vili Brant koji je vremenski bio “bliži” tome, ali je uradio što veliki, hrabri i moralni lider može da uradi –kleknuo je i stekao pravo da nastavi sa politikom na neupitnim principima uz znanje, dignitet i karakter. Naravno, i rezultate. Njemačka je i sa Merkelovom bila mnogo jača i principijelnija na svjetskoj sceni nego što su to Šolc i društvo oko njega danas. Problem je što ni EU pa ni Njemačka, nisu ni sjena onoga što su bili nekad. U EU je puno pa i temeljno različitih linija. Glasa se različito, ujedinjuje se različito, navija se različito…Pa eno imamo i zemlju sa naših prostora, Hrvatsku, koja je glasala u UN-u protiv “humanitarnog prekida vatre”, BiH i Hrvatska svojevremeno nisu htjele da daju glas ni traženju Palestine da pređe u status “države posmatrača”, Mađarska se svrstava među rijetke koji prije neki dan nisu htjeli da glasaju u UN-u, za ukidanje okupiranih teritorija na Zapadnoj obali, itd.

 

MONITOR: Po ko zna koji put kao rješenje sukoba pominju se „dvije države“. Taj prijedlog je ponovila Usrula fon der Lajen u Kairu, a Džozef Bajden u autorskom tekstu u Vašington postu. Oni se slažu da bi i Gazom trebalo da upravlja Palestinska uprava. Netanjahu to ne prihvata. Da li bi on bio ne samo politički već i „istorijski“ poražen ako bi odmah prihvatio staro-novo rješenje?

DIZDAREVIĆ: Prvo, prijedlozi Ursule fon der Lajen u Kairu (lijepo mjesto za podizanje popularnosti ovakvim izjavama – zašto prijedlog nije dat  u ovakvoj Evropi, kod kuće), stižu sada kada su rezultati katastrofe strašni. A sve je što se politike tiče bilo isto kao kroz minulih 75 godina. Osim novog upaljača i do sada neviđenog stepena genocidnog odgovora protiv “životinja” u Gazi, kako reče ministar vojske u Tel Avivu.

Drugo, opet isti redoslijed stvari: prijedloge dijele, bezmalo kao nešto novo spram one ‘47-e i Nakbe ‘48-e, moćnici u svijetu čije su “kuće” – SAD i EU – o tome šutile  decenijama. Sluti, dakle, da motiv nije rješenje za Palestinu, već uspjeh dvoje pomenutih na njihovom, domaćem terenu. Kako to da se Bajden prosvijetlio nakon prvih nekoliko sedmica katastrofe ? I naivac vidi da su izbori u SAD ključ te priče, i procjena da dizanje svijeta na noge nije baš naivna storija nebitna u tim izborima.


MONITOR: Porodice otetih i nastradalih u napadu Hamasa podnijeće tužbu MKS. Izrael nije član tog suda. Ovaj sud je već istraživao zločine Izraela nad Palestincima u napadu 2014-e. Hamasova vlada tvrdi da je u Gazi ubijeno oko 12000 civila (dve trećine su žene i djeca). Da li je moguće postići pravdu za civilne žrtve obje strane?

DIZDAREVIĆ: Žao mi je što moram kazati, nažalost, da pravda u današnjim uslovima, na svjetskoj sceni, nije nešto u što se može neupitno vjerovati. Šta je do danas bilo u priči o “pravdi” iz 2014-e u Gazi, pa povodom pravno potpuno utemeljene optužbe za klasični aparthejd spram Palestine i Palestinaca, pa i više od toga u poređenju sa “klasičnim” aparthejdom iz Južne Afrike, svojevremeno. Ekstremni cionisti nikada nisu krili da im je glavni i bezmalo jedini cilj protjerati i posljednjeg Palestinca iz Palestine, a ne od njih praviti služinčad. I to se prepoznaje evo decenijama. Diskriminacija je najmanje zlo u lepezi legalizovanog obespravljivanja sa ciljem zatiranja i same uspomene na Palestinu i Palestince. I razne interese čak i mnogih u arapskom svijetu koji sigurno nisu na liniji odbrane Palestinaca. I koji baš nisu sretni ni zamrzavanjem Projekta Abraham – mirenja Arapa sa Netanjahuom – ispotiha shvaćanog kao nova profitabilna budućnost.

 

MONITOR: Iran  podržava Hamasov napad, za Katar se tvrdi da je mjesto nastanjenja i šefa Hamasa, Ismaila Hanijeha. Druge arapske i muslimanske zemlje iz okruženja vode „distanciranije“ politike, protiveći se mogućoj namjeri Izraela da rat rezultira raseljavanjem Palestinaca. Zapad upozorava na moguće širenje krize na Bliskom istoku. Kako vidite njene regionalne posljedice?

DIZDAREVIĆ: Nažalost, ne mislim da će se cijela stvar završiti nekim radikalno drugačijim rješenjem od onoga što se kroz minulih 75 godina nudilo na razne načine i u različitim formama. Pa čak i kroz “projekat stoljeća” iz kuhinje Trampovog zeta Kušnera (notornog cioniste), u kojem su pominjane i granice islobodna kretanja i finansijske podrške i sigurnost ali, uz očigledno trajno odumiranje koncepta države Palestine, pored države Izraela. Evo i sada Bajden nakon nekoliko sedmica neupitnog “navijanja” za pravo Izraela “da se brani”, uz finansijski paket od 14, 3 milijarde dolara za sve što ta odbrana znači, pa čak i uz pominjanje “dvije države”, odmah ulazi sa  nijansama prema kojima ostaje neupitno da Netanjahu – veliki prijatelj i partner, neće odustati od potpune kontrole nad Gazom, pa i nad Zapadnom obalom. Slatkorječivost je u ovom času domaći interes Bajdena. Ni pritisak na njega iz svijeta nije mali ali, ostaje još uvijek neupitna ona čuvena konstatacija cioniste Šarona, dok je bio na vlasti, kada je usred Njujorka kazao tamošnjim Jevrejima: “Mi smo i ovdje jači od njih, i oni to znaju…” Oni su, naravno, Amerikanci. Ukratko, da bi Palestinci doista dobili svoju državu (jasno bez Hamasa za početak), unutar Izraela mora sazrijeti ta odluka, a ona je uz sav realizam ne malog broja Jevreja i u svijetu i u Izraelu, na tankoj grani ako ništa drugo a ono zbog činjenice da to znači drastično “smanjenje” države ukidanjem ilegalnih naselja i okupacijama raznih vrsta, čak i mimo današnjeg Izraela – recimo Golana isl.

MONITOR: EU je, podstaknuta strahom od ruskog uticaja a, vjerovatno, i predstojećim izborima za parlament EU u 2024-oj, pripremila razvojnu pomoć za Zapadni Balkan od ukupno 36 milijardi eura, za reforme i investicije. Fon der Lajen je na nedavnoj turneji po regionu, „priprijetila“ da će pomoć biti oduzeta onima koji ne ispunjavanju reformske i političke kriteriju,e EU. Koliko je, po Vama, realna bojazan Brisela od „drugog fronta“ na Balkanu i zašto je sadašnjoj EU administraciji „momentum“ za bržu integraciju našeg regiona?

DIZDAREVIĆ: Volio bih da vjerujem kako su u vrhovima EU došli konačno do spoznaje da je sad već dosta jadnom mrcvarenju sa decenijiskim igrarijama u procesu “približavanja Uniji” pet kandidata sa Zapadnog Balkana, plus Ukrajina i Moldavija. Ma koliko je prva od ove dvije države još uvijek u brutalnom aktivnom ratu, a druga nema čak ni kontrolu nad cijelom teritorijom. I da je neuporedivo efikasnije primiti konačno sve i zaokružiti Uniju na respektabilan način. A onda – nizom raznih internih mehanizama, tesati format i kapacitet primljenih u okruženju sa pozitivnim pritiskom i partnerstvom ostalih, nego ih ostaviti do potpunog hlađenja spram same početne želje za ulaskom u EU. Što je već kapitalni uslov za stvaranje “drugog fronta” čiji se začeci ionako već pojavljuju. Među onima koji gube strpljenje jer i kada ispune zadate uslove, poput Sjeverne Makedonije, ne dobiju ništa. Uostalom, nije džaba Edi Rama, premijer Albanije rekao ne tako davno, u junu lani, ” EU nas ne čini Evropljanima…Nekada sam dobijao hrabrost od EU, a sada mi ih je žao. Oni su u mnogo gorem stanju od nas…“ Za svakog iole normalnog u visokoj politici, ovo bi bilo i više nego dovoljno za otrežnjenje. Razvojna pomoć od 36 milijardi eura je lijepa podrška, ali je mnogo upitnih tema koje se ne rješavaju novcem. Dovoljno je sabrati milijarde koje su otišle u Ukrajinu. Pa nakon svega dolazi uzrečica, često korištena u vrhovima dobrohotne i lijene Bosne i Hercegovine: “Ja, i ?”

 

Šanse da se Netanjahu skine s vlasti svakim su danom realnije

MONITOR: Dojče vele je, u martu pisao da je Joav Galant- ministar odbrane Izraela, upozorio Netanjahua da u vojsci postoji veliko nezadovoljstvo  izazvano demonstracijma zbog njegove pravosudne reforme.  Sada Netanjahuovu ostavku i rekonstrukciju Vlade traži glavni opozicioni političar, Jair Lapid. Kolika je moć opozcije  u ovoj krizi – čiji dio je već ušao u Vladu nacionalnog jedinstva?

DIZDAREVIĆ: Pokazalo se da je Galant bio u pravu, što se nezadovoljstva u vojsci tiče.  Nisu samo “neprijatelji Izraela” to primijetili već i oni kojima je to unatar Izraela bio dodatni razlog za promišljanja o svemu.

Većina vojnika IDF-a su u normalnim uslovima rezervisti i stvari posmatraju i iz ugla života koji su vodili prije svega ovoga, i koje će voditi nakon toga.

Mnogi Jevreji su došli u Izrael, uz sve ostalo, i zato što su očekivali svoju državu koja će im biti ugodna za život, prosperitetna a prije svega sigurna. Mit o tome je stvoren. U minulih šest sedmica i malo više, ogromne sjene su se nadvile nad sve to. Pa i “sitnice” poput onih da se sinovi Netanjahua, takođe rezervisti a sada de facto dezerteri, hlade po svjetskim toplim morima ,dok njihovi vršnjaci ratuju u nečemu što je za mnoge od njih “dubiozno”, blago kazano. Pa i bez obzira na to što je medijska eksploatacija Hamasovog zločina postigla neslućene razmjere. A što se Lapida i opozicije tiče, jasno je da im je momenat za djelovanje rijetko povoljan, i kako stvari idu i u Izraelu i u svijetu, šanse da se Netanjahu skine svakim su danom realnije i iz domaćih i iz svjetskih razloga.

 

Bliskoistočna sistuacija se više reflektuje na birače u SAD nego ukrajinska

MONITOR: Prema više anketa, Donald Tramp ima  izvjesnu prednost u odnosu na predsjednika Džozefa Bajdena. za predsjedničke izbore 2024- te. Mogu li dvije krize koje imaju i globalne efekte, ukrajinska i bliskoistočna, da bitno katalizuju volju američkih birača?

DIZDAREVIĆ: Mogu. Pri čemu vjerujem da se aktuelna bliskoistočna situacija, iz niza razloga, reflektuje više na biračko tijelo u Americi nego ona ukrajinska. Ne samo zato što ova druga nema toliko direktnih životnih konekcija sa Amerikancima – porodične veze, broj i snaga Jevreja u SAD-u, interesna geostrategija direktnije vezana sa zonom Bliskog istoka nego što je to sa Ukrajinom, kao i veća “energetska” povezanost sa Arapima nego sa Ukrajincima, kapitalni resursi itd. Sa druge strane, Bajdenovo “korigovanje” stava spram situacije u Gazi (od neupitne podrške Izraelu do balansiranja u “uvažavanju” planetarnih reakcija druge vrste), ma kako zločin Hamasa bio strašan i neupitan, nije baš elemenat za poštivanje jakog kandidata u filozofiji američkog pojma “jakog” i “kolebljivog“. U današnjoj realnosti, pri odabirima između neodlučnosti pa i humanosti na jednoj strani i brutalnog i neupitnog liderstva na drugoj, teško da će prednost biti na strani prvog. Posebno u Americi. Druga varijanta ne igra čak ni u Holivudu i medijima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo