Povežite se sa nama

DRUŠTVO

USTAVNI SUD O POSLANICIMA: Dirigovana sloboda

Objavljeno prije

na

Ustavni sud se nije usudio da zaštiti ni poslanike, ni njihova ljudska prava. Nije se pozvao na Ustav, već je našao ,,kvaku” da to izbjegne i ostavio sudijama nižih sudova na volju da pronalaze nova kreativna rješenja za ,,stavljanje” ljudi tamo ili ovamo

 

Zahvaljujući odluci Ustavnog suda poslanik Nebojša Medojević ,,izvađen” je iz zatvora, a njegov kolega Milan Knežević koji se od ,,stavljanja” u zatvor štitio boravkom u zgradi Skupštine Crne Gore mogao je da ode kući. To je kraj jedne od bezbroj rundi kojom se sudstvo u Crnoj Gori obračunava sa političkim protivnicima, Demokratskim frontom, prije svih. Istovremeno, moglo bi se govoriti o kraju prava, kao takvog, u ovoj državi.  Ostaje kao nekadašnje zemlje koje su poharali osvajači zgaženo, zapaljeno i na kraju posuto solju, da zadugo ne nikne.

Tokom 13 dana koliko je Medojević proveo u zatvoru, a Knežević u Skupštini, ljudstvo u Crnoj Gori bilo je u prilici da sazna suptilne razlike između pritvora, zatvora i stavljanja u zatvor. Sve to da bi se opravdalo to što je poslanik, da bi bio ispunjen nečiji čef, stavljen iza rešetaka kao kriminalac. Proslavio se VIši sud objašnjenjem:  ,,Radi se o svjedoku, a ne o okrivljenom i o stavljanju u zatvor, a ne o pritvoru, zbog čega nijesu primjenjene odredbe vezane za imunitet”. O tome da je riječ o kršenju suštine postojanja odredbe Ustava o imunitetu poslanika, već je sve napisano. Malo je vjerovatno da Viši sud ima baš toliko smisla za nijanse, ali,  iako nehotice, utrefili su volju nalogodavca – stvari se ,,stavljaju”, a ne ljudi, oni su poslanika sveli na stvar.

Ustavni sud je, iako je njegova odluka dovela do oslobađanja poslanika do daljnjeg, samo nastavio u istom pravcu. Uvaženi suci nijesu se usudili da ukinu rješenja Apelacionog suda, već su riješili da razmotre ustavnost odredbe člana 119 stav 2. Zakonika o krivičnom postupku u dijelu koji glasi: ,,a ako i poslije toga odbije da svjedoči, može se zatvoriti. Zatvor traje dok svjedok pristane da svjedoči ili dok njegovo saslušanje postane nepotrebno ili dok se krivični postupak završi, ali najduže dva mjeseca”.

U saopštenju sa XXVI sjednice Ustavnog suda Crne Gore piše da je, pod jedan, donijeto rješenje o pokretanju postupka za ocjenu ustavnosti tog člana ZKP-a. Pod dva,  Ustavni sud je donio rješenje da se ,,obustavlja izvršenje” odluka Apelacionog i Višeg suda i nalaže da se ,,odmah, po dobijanju ovog rješenja, bez odlaganja obustave prinudne mjere zatvaranja N.M. i M.K.”.

,,Obustava izvršenja” traje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Crne Gore ustavnosti spornog člana ZKP-a.

Ustavni sud se nije usudio da zaštiti ni poslanike, ni njihova ljudska prava. Nije se pozvao na Ustav, već je našao ,,kvaku” da to izbjegne i ostavio sudjama nižih sudova na volju da pronalaze nova kreativna rješenja za ,,stavljanje” ljudi tamo ili ovamo.

Akcija za ljudska prava pozdravila je činjenicu da je Medojević na ovaj način oslobođen i da poslanik Knežević neće biti uhapšen, ali i ukazao da ključna pitanja zatvaranja poslanika zbog odbijanja da svjedoče ovim nisu riješena, niti je izvjesno da će u ovom postupku pred Ustavnim sudom biti riješena.

,,HRA smatra da Ustavni sud ne bi smio da na ovaj način odloži ili onemogući i hitno odlučivanje o ustavnim žalbama poslanika, koje se bave pitanjima nezakonitog i neustavnog postupanja Višeg suda i Apelacionog suda prema poslanicima u postupcima u kojima im je određen zatvor, i posebno tumačenjem opsega poslaničkog imuniteta”, saopšteno je iz Akcije za ljudska prava.

U spornom članu Zakona o krivičnom postupku piše: ,,Ako svjedok dođe i, nakon što bude opomenut i upozoren u skladu sa članom 113 stav 2 ovog zakonika, odbije bez zakonskog razloga da svjedoči, može se kazniti novčano do 1.000 €, a ako i poslije toga odbije da svjedoči, može se zatvoriti. Zatvor traje dok svjedok pristane da svjedoči ili dok njegovo saslušanje postane nepotrebno ili dok se krivični postupak završi, ali najduže dva mjeseca”.

Takve odredbe u zakonima po svijetu su, kažu upućeni, sasvim uobičajene.

U Zakoniku o krivičnom postupku Srbije piše: ,,Ako svedok dođe, pa pošto je upozoren na posledice odbije bez zakonskog razloga da svedoči, sud ga može kazniti novčano do 150.000 dinara, a ako i posle toga odbije da svedoči, može ga još jednom kazniti istom kaznom”.

Hrvatski Zakon o kaznenom postupku propisuje: ,,Ako svjedok dođe, pa nakon što je upozoren na posljedice neće, bez zakonskog razloga svjedočiti, sudac istrage njega može, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika kazniti novčanom kaznom do 50.000 kuna, a ako i nakon toga odbije svjedočiti, može se zatvoriti. Zatvor traje dok svjedok ne pristane svjedočiti ili dok njegovo ispitivanje ne postane nepotrebno, ili dok se kazneni postupak ne završi, ali najdulje mjesec dana”.

Zakonski osnov je tu, mogli su i u susjedstvu zatvarati ljude, uz malo kreativnog tumačenja, i za ono što izgovore u kafani, kamo li u parlamentu. Samo se to, prosto, ne radi. I baš će biti zanimljivo šta će crnogorski Ustavni sud sad da uradi sa parčetom člana zakona koji, sam po sebi, zapravo nije sporan.

O postupku Ustavnog suda svjedoči i zadovoljstvo premijera Duška Markovića. ,,Današnja odluka Ustavnog suda potrvđuje zakonitost rada Višeg i Apelacionog suda i zakonitost njihovih odluka. Dakle, stavovi Demokratskog fronta i njihovih advokata, da je ta odluka nezakonita je pala u vodu… Možda će biti potvrđena ustavnost stava 2 člana 119, a možda neće. Dakle, današnja odluka Ustavnog suda dala je puni legitimitet redovnim sudovima, djelovanju Specijalnog državnog tužilaštva i potvrdila kredibilitet Ustavnog suda“, kazao je premijer. Nije primijetio samo da Ustavni sud, kao i svi drugi koje je pomenuo, nije odlučivao – nego slušao.

Usput, dan ranije, Marković, po struci pravnik, tvrdio je kako je rješenje sudova o stavljanju u zatvor ,,u svakom slučaju zakonsko”, a da se ,,može voditi polemika da li je Ustavno”.

Iz izvora bliskih režimu dolaze vijesti da je vlast popustila zato što joj je važno da se nastavi dijalog o izbornim zakonima u parlamentu. Iz Demokratskog fronta vraćanje u Skupštinu ne pominju. Trenutno su odlučni da će i dalje organizovati proteste. Kažu da je ova “mala pobjeda” pokazala da se puno toga može postići kada se ujedine opozicija, građani, civilni sektor, intelektualci.

Na protestu ispred Skupštine predsjednik DF-a Andrija Mandić kazao je da  Demokratski front želi da, vaninstitucijalnim putem, zajedno sa ostatkom opozicije, sruši Vladu Duška Markovića.

,,Pozivamo sve opozicione partije, lidere opozicionih partija da se dogovorimo. Pozvaćemo ih sve da sjednemo zajedno, bez uslova, ali svi moramo biti za istim stolom. Tema: kako Crnu Goru odbraniti od DPS-a, kako da se oslobodimo od korumpiranog sudstva i tužilaštva? Zajedno ćemo sa vama, opozicionari, vaninstitucionalno, uspostaviti ključni zahtjev, da Vlada podsnese ostavku. Jedini naš cilj je to, kako bi se formirala nova vlada. Ne želimo vlast na ulici. Treba nam nova vlada i fer i demoratski izbori”, kazao je jedan od čelnika Fronta Predrag Bulatović.

Nije to nikakav nov recept, znaju i u DF-u. Izvori Monitora iz tog saveza primjećuju da nijesu velike šanse da zaista počnu da rade zajedno sa, na primjer, Demokratama. Kažu da se upravo objavljeni rezultati CEDEM-ovog istraživanja po kojem DF ima podršku desetak, a Demokrate oko 20 odsto građana, netačni i da DPS-u koriste da se Demokrate osjete jačima nego što jesu i odbiju saradnju sa DF-om.

 

Kad se počelo govoriti o formiranju radne grupe za izmjenu izbornog zakonodavstva mnogi su mislili da je rano. Na pragu je 2019, već naredna godina je izborna. Otezanje stvari mjesecima, sve dok ne postanu besmislene, uža je specijalnost ove vlasti. U međuvremenu, uvijek mogu naći način da svakoga ,,stave” gdje im je volja i da rade šta im je volja. Takva nam je demokratija.

 

MARINA MEDOJEVIĆ: Institucije s kapuljačom

 

Sa Marinom Medojević vodili smo razgovor u ponedjeljak, nekoliko sati prije nego što je Neboša Medojević po drugi put iz ZIKS-a prebačen u Klinički centar, a dva dana prije odluke Ustavnog suda.

MONITOR: Kakvo je zdravstveno stanje Vašeg supruga?
MEDOJEVIĆ: Pregledala su ga četiri doktora i smatraju da je ozbiljno narušio zdravlje, pogotovo što ima visoki pritisak. Znajući Nebošu da ništa neće reći, pokušala sam da doktorima ukažem na porodičnu anamnezu da su njegovi bliski rođaci umrli od srčanog i moždanog udara.

MONITOR: Da li su Vam dozvoljene posjete?
MEDOJEVIĆ: Po zatvorskim pravilima imamo dvije posjete mjesečno, i jednu vanrednu. Ali kako je nama ovo sve bilo iznenada mi smo sve to iskoristili. Tako da sada nemamao nikakvog kontakta.

MONITOR: Imate li neki kontakt u ZIKS-u ili sa ljekarima?
MEDOJEVIĆ: Ne. Na moj zahtjev sam tražila doktorku i rekli su mi da nije tada na poslu. Htjela sam da ih upozorim na porodičnu istoriju bolesti, jer znam njega da o tome neće pričati i da je za njega uvijek sve odlično. Kasnije je doktorka došla i upozorila sam je kakve genetske predispozicije ima, a ona mi je rekla da je pod video nadzorom 24 časa. Naglasila je da se samo u slučaju smrtne ugroženosti odvodi u KCCG. Zamislite kad vam to kaže doktor i poslije vi čujete da su njega poveli u KCCG.

MONITOR: Uspjeli ste da ga vidite u KCCG?
MEDOJEVIĆ: Ne, ne daju. Samo sam sa doktorima i sestrama pričala. Takva su pravila, kažu. Da je to neko ko je uradio neki prekršaj pa se i porodica nekako spremi i očekuje to. Ovako umirujem djecu, a ništa ne znam. Pravila su tamo striktna.

MONITOR: Je li bilo nekih najava da će se desiti hapšenje?
MEDOJEVIĆ: Dan prije nego što je uhapšen on mi je rekao da je, dok ga je kolega vozio kući, vidio dva čovjeka u kapuljačama koji su ga pratili. Kada je došao do naše zgrade i krenuo ka ulazu oni su ga i dalje pratili, on je uzeo telefon da ih slika i pitao ih šta hoćete, oni su pobjegli. On je sjutradan pisao zvaničnicima. Pitali smo se ko su ti ljudi, s obzirom na to da stalno priča o opasnim stvarima o kriminalu i korupciji. U meni je to probudilo sjećanje od prošle godine kada nam je policija upala u stan, bili smo ja i ćerka. Četa policije, unutra, ispred zgrade, razne ekipe. Taj stres mi se vratio sa ovim.

MONITOR: Kako ste saznali da je uhapšen?
MEDOJEVIĆ: Zabrinula sam se to veče kada je Nebojša na Fejzbuku objavio sliku ljudi sa kapuljačama. Onda sam u Skupštini vidjela kako insistira da mu objasne ko su ti ljudi. Uplašila sam se i poslala mu poruku da traži obezbjeđenje do kuće, jer nema ni vozača ni tjelohranitelja, da ga neko zaštiti da dođe kući. Više sam se plašila da su to neki kriminalci, eto naivno, nisam vjerovala da imamo te ljude sa kapuljačama koji rade za državu. Kada se Skupština završila poslao mi je poruku – dolazim. Prolazi vrijeme njega nema. Evo sada ne mogu da se sjetim ko me zvao i rekao mi – Marina, izgleda da su Meda poveli u Spuž. Poslije nekog vremena javlja mi se Nebojša, sa nekog nepoznatog broja – Samo da ti kažem ja sam u Spužu. Nisam znala što da radim. Kasnije mi je Slaven pričao kako je sve bilo.  Kada sam bila kod Nebojše u posjeti kazao mi je da su mu dali neki papir ali da to nije nalog za hapšenje, i da na tom papiru ne piše ništa. On ih je pitao – imate li nalog za hapšenje, a oni su mu rekli – vjerujte, sve je po zakonu.

MONITOR: Kako su izgledale te posjete, ima li kakvog razočarenja?
MEDOJEVIĆ: On je čovjek koji sve ovo radi iz uvjerenja. Borio se za Crnu Goru kada je malo ko bio na toj strani, tada su bili izdajnici. Vjeruje u svoju ideju i nije pokoleban. On je mene tješio, kada sam ga posjetila u zatvoru.

MONITOR: Kako vi kao porodica sve ovo preživaljavate?
MEDOJEVIĆ: Da li se sjećate da su moga sina sa 15 godina izbili pripadnici zagoričkog klana. Zato što je tata mnogo pričao. Pa se to pokušalo zataškati. Kada smo otišli u MUP ispitivala su ga tri inspektora. Tek nakon višesatnog isljeđivanja otišli smo u Hitnu.

MONITOR: Vodite NVO Banka hrane, a iako ste ekonomista nikada, za razliku od mnogih poslanika vlasti ali i opozicije, nijeste uspjeli da nađete posao.
MEDOJEVIĆ: Imam diplomu Ekonomskog fakulteta i intenzivno tražim posao, i evo sam već preko 25 godina na birou rada.  Volim da radim i da sam od koristi. Otuda i to sa Bankom hrane, sada će u januaru biti devet godina od kada smo počeli. Do sada smo obišli  više hiljada siromašnih porodica u Crnoj Gori. Ali, ispada da sam ja kolateralna šteta muževog bavljenja politikom. Jednom mi je i sam Nebojša rekao da više ne šaljem CV i molbe za posao na razne adrese, da mi se ne smiju. Jedna mi je savjetnica prije par godina i rekla da bi mogao i suprug da kaže kakvu lijepu riječ za mene. Pa da dobijem posao. Odgovorila sam joj da ne mislim da neko meni treba da hvata vezu, a da moj muž misli da on treba da ukazuje na anomalije društva i bori se protiv njih, da se stanje popravi. Ona mi je na to kazala – on je odabrao prioritete.

MONITOR: Svako sam bira prioritete.
MEDOJEVIĆ:  Nebojša se borio za ovu zemlju, pored ostalog i da bi njegova djeca ovdje živjela bolje. A djeca se školuju u inostranstvu i to zato što su odlični đaci i dobili su stipendije. A ja sada kao majka nikad im ne bih preporučila da se vrate. I to jako boli. Udaranje, šamaranja. Ja sam bila na aerodromu kada ga je taj čovjek udario i kada je uzeo metalnu šipku i htio da Nebojšu i njome udari, da mu glavu razbije. Tada je, srećom,  reagovalo obezbjeđenje. Na suđenju se nasilnik naravno kajao. A ja sam mu tražila oči samo da ga pogledam. Zabio je glavu u koljena, samo da me ne pogleda u oči. Isto tako na suđenju kada su mi sina prebili – njihovi advokati, njih pet, provocirali su ga i postavljali mu nezgodna pitanja. A ja sam sa njim bila jer je maloljetan. U jednom trenutku se sin okrenuo prema meni i pitao me: Majko: – jesmo li mi što krivi? Sada i ja pitam – jesmo li mi kao porodica što skrivili?

 

Ponižavanje

Ovom prilikom, posljednje poniženje za porodicu Medojević vlast je priredila to što, ni u ponoć u srijedu, desetak sati nakon što je objavljena odluka Ustavnog suda, Nebojša Medojević još nije pušten iz zatvora. Poslije jedan sat je stiglo objašnjenje da pošto je Medojević osuđen dva puta po dva mjeseca, jedno od tih rješenja nije usklađeno sa odlukom Ustavnog suda. Medojević je iz ZIKS-a pušten tek u 2 sata poslije ponoći.

Miloš BAKIĆ/Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

TAMNA STRANA CRNOGORSKE PRIVATIZACIJE: PIVARA TREBJESA: Prvo pa mućak

Objavljeno prije

na

Objavio:

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora, u jesen 1997, prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Ni dobijeni novac nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić-Podgorica kao što je obećano, već je potrošen na finansiranje izborne pobjede koalicije koju je predvodio Milo Đukanović

 

Ekološki incident u Pivari Trebjesa koji se dogodio minule subote za kratko je poznatu kompaniju vratio na naslovne strane portala i udarne vijesti crne hronike.

Ispostavilo se da je u jednom od postrojenja došlo do curenja amonijaka (otrovan gas neprijatnog mirisa, bez boje). Intervencijom vatrogasaca spriječen je ozbiljniji incident, dok je bez zvanične potvrde ostala vijest o radnicima koji su sa simptomima blažeg trovanja primljeni u Opštu bolnicu. Kao da nikome nije bilo u interesu da se ozbiljnije pozabavi uzrocima i (mogućim) posljedicama havarije.

Stvari su vraćene „na fabričko podešavanje“. O Trebjesi se govori i piše rijetko, kad organizuju kakvu nagradnu igru za potrošače ili proslavljaju okruglu godišnjicu postojanja.

Nacionalizovana i iz temelja obnovljena poslije Drugog svjetskog rata (Austrijanci su je zapalili 1918. a Njemci opljačkali ‘45.), Fabrika piva i sokova Trebjesa  privatizovana je 1997. Prodaja je obavljena u nevrijeme i na brzinu, tako da je cijena od 25 miliona maraka (manje od 13 miliona eura) za fabriku i tržišnu marku Nikšićko pivo bila minimalna. Dokazuju to i poređenja. Tadašnji kupac, belgijski Interbrew je, koju godinu kasnije, pivaru u Apatinu – dakle na istom tržištu – platio pet puta više (kada se poredi postignuta cijena po hektolitru instaliranih kapaciteta).

Potpisivanju kupoprodajnog ugovora prethodila je obmana Skupštine akcionara Trebjese. Predstavnici državnog kapitala, kako bi obezbijedili potrebnu većinu, falsifikovali su izvode iz kupoprodajnog ugovora.  Uspjelo im je. Na kraju, novac dobijen ovom privatizacijom nije uložen u modernizaciju pruge Nikšić -Podgorica kao što je tada obećano, već je potrošen na kupovinu socijalnog mira i finansiranje izborne pobjede koalicije koju je, nakon raspada DPS-a, predvodio Milo Đukanović.

Postupak privatizacije Trebjese započet je međunarodnim tenderom, prvim te vrste u Crnoj Gori. Najbolju ponudu dali su Belgijanci. Međutim, da bi uslovni Ugovor o prodaji 60,84 odsto akcija Trebjese postao punovažan, morao je biti prihvaćen na Skupštini akcionara.

Postojalo je nekoliko razloga zbog kojih su kupci i prodavci insistirali na tome da Skupština prihvati njihov Ugovor.  Između ostalog, trebalo je: da se akcionari Trebjese odreknu prava preče kupovine; Da se Upravni odbor proširi na sedam članova, od čega bi četiri predlagao novi vlasnik; Da se novom vlasniku omogući da prostom većinom može donijeti odluku o povećanju akcijskog kapitala (dokapitalizaciji).

Potpisani Ugovor tretiran je kao poslovna tajna. Zato je Nikšićanima pred izjašnjavanje dostavljena samo Informacija o njegovim odredbama koje regulišu pitanja zapošljenih. Radnici Trebjese prihvatili su predočeno, ne sumnjajući u vjerodostojnost informacija iza kojih su, makar na papiru, stajali direktor Zavoda za zapošljavanje Dragan Bulatović, Fonda PIO Mihailo Banjević i Fonda za razvoj Crne Gore Božo Mihailović.

Ubrzo se pokazalo da predočena Informacija  nije bila istinita. Prvo je palo obećanje o prosječnoj plati od najmanje 600 maraka. Devet mjeseci nakon potpisivanja privatizacionog ugovora, radnici Pivare organizovali su protest zbog plate koja je, po zvaničnom kursu, iznosila nepunih 400 maraka (prema realnom, crnom, kursu bila je još manja). Sindikat Trebjese zatražio je pomoć od državnih Fondova, radi zaštite svojih, vjerovali su, Ugovorom garantovanih prava. Umjesto očekivane pomoći stiglo je obavještenje da je iznos njihove plate garantovan u prošlogodišnjem dinarskom iznosu, dok je ranije pominjanih 600 maraka „rezultat nesporazuma“. Pri tome su zastupnici Fondova konstatovali „da oni samo mogu da izraze žaljenje zbog nastale situacije“.

Božo Mihailović, direktor Fonda za razvoj, pokušao je da objasni nesporazum: „Ne treba zaboraviti da u našoj zemlji, nažalost, ima više vrsta deviznih kurseva (zvanični, ulični, šticovani) i da su nesporazumi sindikata i poslodavaca, po svemu sudeći, tim izazvani…“, rekao je on za Monitor.

Svoju verziju događaja uskoro je ponudio i Veselin Vukotić. Nekadašni predsjednik Savjeta za privatizaciju a sada suvlasnik UDG, objašnjavao je u razgovoru za Vreme (gdje je najavljen kao „ključni čovek crnogorske privatizacije“) kako je „što se Trebjese tiče, do nesporazuma došlo zbog obećanja datih radnicima, i to obećanjima koje nisu dali stranci nego naši ljudi, da bi radnike pridobili za privatizaciju. Riječ je o prvim koracima i neiskustvu, a stvari u Trebjesi su došle na svoje mjesto“.

Ispostavilo se da je pitanje radničkih zarada u kupoprodajnom Ugovoru obuhvaćeno jednom jedinom rečenicom. Kupac se, obavezao da će „preduzeće do kraja 2018. godine uvesti stimulativni model nagrađivanja za zapošljene i obezbijediti da plate neće biti smanjene“.Da li su?

Potpisivanje kupoprodajnog ugovora obavljeno je u periodu između dva kruga predsjedničkih izbora. Nekome se, možda, učinilo da je 25 miliona maraka dobijenih za većinski paket akcija Trebjese, uz obavezu da se u Pivaru uloži još 16 miliona, premalo da bi se dobili neophodni glasovi Nikšićana. Zato je u priču pridodato još nekoliko sitnica nalik na najmanju prosječnu platu od 600 maraka. Uglavnom, aktuelni crnogorski predsjednik Milo Đukanović pobijedio je protivkandidata Momira Bulatovića u drugom krugu predsjedničkih izbora i u Nikšiću, gdje je petnaest dana ranije pretrpio prilično ubjedljiv poraz.

U avgustu 1998. postalo je jasno da su još neka od navodno ugovorenih obećanja dovedena u pitanje.

U Informaciji koja je predočena akcionarima pisalo je da se Ugovorom obezbjeđuje „da se zapošljenima na ime specijalne dividende isplati milion maraka“. Pokazalo se da je, u stvarnosti, predviđeni iznos upola manji – 500.000 maraka.

Jednako, čulo se kako će novi kupac svake godine „dio dobiti u minimalnom iznosu od 250.000 maraka izdvajati za stambeni fond, a stambeni krediti će se dobijati pod povoljnijim uslovima nego u banci kod koje je Pivara komintent“.  Ispostavilo se da je pomenuti iznos tačan, ali je Interbrew bio obavezan da novac u stambeni fond izdvaja samo tri godine.

Potom je, početkom maja 2000., u Pivari počeo generalni štrajk – prvi u njenoj (tada) gotovo stogodišnjoj istoriji. Prethodno, zapošljeni nijesu prihvatili ponudu rukovodstva da  najniža plata u fabrici bude 300 a prosječna 500 maraka (tada je njemačka marka već bila zvanična valuta u Crnoj Gori).

Argumentujući svoje zahtjeve pivarci su podsjetili da je pred privatizaciju prosječna plata u Trebjesi iznosila 628 maraka. Za 620 radnika. U vrijeme štrajka bilo ih je upola manje, dok su i plate višestruko smanjenje (startna plata KV radnika uoči štrajka iznosila je 170 maraka).

Štrajku su se uskoro pridužili i bivši radnici Trebjese, samostalni prevoznici koje je nova uprava, sredinom 1999., bukvalno istjerala iz preduzeća. Radnici u voznom parku dobili su 9. jula 1999. jedinstvenu ponudu. Uprava im je ponudili da otkupe vozila Trebjese koja duže, ili će im 1. januara 2001. biti uručen otkaz: „Ovo nije predlog otvoren za diskusiju, već konačna i krajnja ponuda za svakog od vas. Poslije ove, više neće biti ponuda!“, saopšteno im je u pisanoj formi.

Na taj način iz Pivare je otišlo više od 150 zapošljenih, koji su stavljeni pred izbor ili će otići na dvogodišnji prinudni odmor a potom dobiti otkaz, ili će prodati radno mjesto. Uz uslov da istovremeno prodaju i polovinu svojih dionica Pivare po cijeni koju odredi uprava. Tako je cijena akcija sa nekadašnjih 100 (nominalna vrijednost) pala na 85 a onda i na manje od 20 maraka u vrijem štrajka.

Konačno, Sporan je bio i zaštitni znak (trade mark) Nikšićkog piva – jednog od pet svjetski priznatih tipova ovog pića, koji svjedoče da je u pitanju „vrhunski proizvod proizveden po specifičnoj recepturi i vlastitoj tehnologiji“. Stručnjaci su svojevremeno procjenjivali da je samo ime ovog piva „teško“ 6-8 miliona. Ali je tadašnji generalni direktor Pivare Belgijanac Patris Dirik ocijenio kako je „Nikšićko pivo marka lokalnog karaktera“.

Naredne 2001. godine,  tokom novog štrajka u pivari, na Dirikov rad osvrnuo se Milosav Madžo Knežević, nekadašnji generalni direktor Pivare i tadašnji predsjednik Udruženja radnika i penzionera Trebjese: „Patris Dirik ugrožava sva prava manjinskih akcionara, a prvenstveno prava radnika koje otpušta, kojima smanjuje plate i prema kojima se ponaša kako hoće“.

Iz Pivare su odgovorili: „Mi smo sada radnicima dali sve što smo mogli. Sve što je nakon ovoga ostalo da se uradi jeste da im se predaju ključevi od Pivare, a to je izgleda ono što želi ne samo štrajkački odbor već i manjinski akcionari“. Štrajk je okončan nakon tri nedjelje, sporazumom koji su garantovali predsjednik SO Nikšić Milorad Drljević, predsjednik SSS CG Danilo Popović i ministar poljoprivrede Milutin Simović.

Nezadovoljstvo će tinjati sve dok se  adekvatno ne riješi pitanje kako da manjinski akcionari ostvare dva osnovna prava – pravo na upravljanje preduzećem i pravo na dio dobiti (dividendu), pisao je Monitor sredinom maja 2001.

O tome koliko se toga suštinski promijenilo u minulih 20-ak godina svjedoči vijest da se Udruženje radnika i penzionera nikšićke Trebjese krajem prošle godine obratilo Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, nakon bezuspješnih pokušaja da putem domaćih sudova ostvare prava u ovoj kompaniji. Udruženje, pisao je Dan, od Međunarodog suda zahtjeva preispitivanje privatizacije Trebjese, kao i svih sudskih odluka koje su donosili crnogorski sudovi u sporovima koji su pokretani protiv nikšićke kompanije i njenih vlasnika.

U Trebjesi je, prema podacima s početka prošle godine, u stalnom radnom odnosu bilo manje od 200 radnika, dok je još pedesetak angažovano „po potrebi“, uz ugovore na određeno vrijeme. Prosječna plata je, kažu, 850 eura.

Matematika, dakle, pokazuje da je platni fond za stalno zapošljene radnike Trebjese bio veći pred privatizaciju, u oktobru 1997, nego 21 godinu kasnije. Uračunamo li i dvodecenijsku inflaciju, shvatićemo da je bio mnogo veći. Koga je još za to briga?

 

Ruka ruci

Nakon privatizacije, Trebjesa je u nekoliko navrata mijenjala vlasnika. Prvo je, u septembru 2004. došlo do spajanja Interbrew sa brazilskom kompanijom AmBev, čime je stvoren najveći proizvođač piva na svijetu (držali su 14 posto globalnog tržišta piva) InBev.

Pet godina kasnije InBev je prodao paket od osam pivara u južnoj i istočnoj Evropi investicionom fondu CVC Kapital Partners. Njegova filijala Starbev, prodala je 2012. nikšićku Pivaru u istom paketu američko-kanadskoj kompaniji Molson Coors za 2,62 milijarde eura.

Zoran RADULOVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

HOTELIJERI ZAZIDALI PRILAZ KULTURNOM DOBRU: Napoleonov most okovan betonom i gvožđem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nelegalnom dogradnjom hotela,  biznismen Veselin Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka.  Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta

 

Turistička sezona u najpoznaitjoj turističkoj opštini i zvanično je počela dok je građevinska sezona okončana. U prvoj gradskoj zoni građevinski radovi obustavljaju se na osnovu opštinskih uredbi 15. maja, najkasnije do kraja tog mjeseca. Međutim, pravila ne važe podjednako za sve. Oni koji se osjećaju moćno i zaštićeno, za koje zabrane, kazne, zakoni i propisi ne predstavljaju nikakvu prepreku, nastavljaju sa gradnjom svojih gabaritnih objekata ne osvrćući se na propise i turiste koji se ne mogu načuditi gdje su se obreli.

Zbog pohlepe moćnih i bahatih investitora građanima Budve svakodnevni život postaje otežan. Oni uzurpiraju sve što misle da će im zatrebati, javne prostore, ulice, trotoare, zelene površine, kako bi njihova zdanja bila što veća a oni posjedovali što više soba i kreveta, stolica i stolova, jedine vrijednosti i jedine valute priznate u turističkoj prijestonici Crne Gore. Ako im se kakvo kulturno dobro nađe na putu, nema te zaštite koja će ga spasiti od njihovih pogubnih planova.

Jedan od investitora koji odgovara opisu je prebogati nikšićki biznismen Veselin Pejović, vlasnik hotela Budva, pozicioniranig na glavnom budvanskom šetalištu uz Slovensku obalu. I pored toga što mu je nadležna inspekcijska služba Ministarstva održivog razvoja i turizma nedavno uručila rješenje o rušenju bespravno podignutog dijela hotela Budva, uprkos zabrani daljeg izvođenja građevinskih radova, Pejović prkosno, u centru Budve, ovih dana gradi i dovršava svoj divlji objekat. Biznismen iz Nikšića, pobjednik tranzicije i novokomponovani hotelijer, pred Budvanima javno demonstrira moć, pokazuje da je  iznad zakona, MORT-a i lokalne uprave, važećih planova i svega onoga što ovakvo ponašanje deklarativno sankcioniše. Rješenje o rušenju donijeto je 24. aprila a 5. juna on i dalje,u centru Budve, neometan, gradi.

Da apsurd bude veći, nelegalnom dogradnjom hotela, Pejović je zazidao i zatvorio jedinu pješačku stazu kojom se sa šetališta prilazi starom kamenom mostu, takozvanom Napoleonovom mostu, zaštićenom kulturnom dobru iz 18. vijeka. Njegovom intervencijom most je ostao da „visi“u vazduhu kao nepristupačna, nepotrebna i neupotrebljiva građevina, hrpa starog kamenja koja svakome smeta.

Doprinos takvom statusu starog spomenika kulture dao je i vlasnik susjednog hotela Oaza, koji je zatvorio prilaz mostu sa svoje strane gvozdenim ogradama i saksijama sa cvijećem, da mu prolaznici ne kvare atmosferu. Dio pješačke staze  uz potok, označenom u planu DUP Budva Centar kao zelena površina, zazidao je i treći investitor, ICL Inženjering iz Podgorice, vlasnik kompleksa od četiri solitera u centru grada. Vlasnicima okolnih nebodera i hotela nije bilo dovoljno što su amputirali Napoleonov most iz upotrebe, već su ga dodatno omeđili ogradama od kovanog gvožđa sa sve četiri strane, do potpunog besmisla. Tako je Napoleonov most postao –  most kome niko ne može prići i kojim niko ne prolazi.

Mali skladni kameni most iz Napoleonove epohe, izgrađen na Bubuća potoku, na potezu Velje vode, između 1807. i 1813. godine, za vrijeme kratke vladavine Francuza Budvom, sačuvan je do danas u svom originalnom obliku. Popularno je nazvan Napoleonov most i ima status kulturnog dobra od 1956. godine. Upisan je u Registar zaštićenih spomenika kulture Rješenjem o stavljanju pod zaštitu broj 876/1-56. Most koji povezuje morsku obalu, odnosno budvansku promenadu sa unutrašnjim dijelom grada smatra se prvosagrađenim mostom u Budvi. Međutim, ovo vrijedno graditeljsko nasljeđe Budve nije dostupno  građanima i posjetiocima.

Upitan za stav povodom bespravne dogradnje hotela Budva, ministar održivog razvoja i turizma Pavle Radulović, nedavno je kazao kako je urbanističko-građevinska inspekcija donijela rješenje o rušenju zapadnog krila hotela Budva, kompanije Uniprom hoteli, te da je investitor podnio žalbu.„Živimo u civilizovanoj zemlji koja je kandidat za ulazak u EU, ne možemo tek tako da rušimo objekte. Upravni postupak po žalbi mora se sprovesti do kraja“, poentirao je Radulović

Zanimljivo je kakve će dalje korake u slučaju „civilizovanog“ nasilja nad kulturnim dobrom  Napoleonov most i zauzimanju javnih površina, zauzeti Ministarstvo održivog razvoja i turizma. Postavlja se i pitanje kako je hotelijer Pejović uzurpirao javnu pješačku stazu JT peš-st. br. 37-37, koja pod ovom oznakom egzistira u važećem DUP-u Budva centar. Da li je možda kupio ovu javnu prometnicu, što u Budvi nije nemoguće. Zaziđivanje javnog puta krivično je djelo, pa treba vidjeti kakve korake će preduzeti lokalna uprava u Budvi, ne samo prema firmi Uniprom hoteli nego i susjedima koji su prisvojili dio staze duž Bubuć potoka, po DUP-u JT – peš.staza 31-31, jer su im njihove parcele od više hiljada kvadrata bile male.

Da ironija bude veća u slučaju Napoleonovog mosta, Projektom revalorizacije kulturnih dobara koju je započelo Ministarstvo kulture prije nekoliko godina, obuhvaćeno je i ovo kulturno dobro u Budvi. Osnovana je Komisija za revalorizaciju Napoleonovog mosta, raspisan je konkurs za sanaciju mosta prema izrađenom konzervatorskom projektu. Posao je dodijeljen kompaniji Montal DSD DOO iz Podgorice. Ministarstvo je izdvojilo oko 30.000 eura za sanaciju mosta koji je bio u prilično zapuštenom stanju. Radovi su izvedeni u decembru 2015. godine, novac je uložen, most je saniran ali je ostao izvan upotrebe. Zašto je uopšte vršena sanacija ako Komisija za revalorizaciju i Ministarstvo kulture nisu postupkom revalorizacije omogućili „unapređenje stanja kulturnog dobra“, „održivo upravljanje kulturnim dobrom“, „turističku valorizaciju, popularizaciju i prezentaciju kulturne baštine“, kako se taj postupak opisuje u svim godišnjim programima zaštite i očuvanja kulturnih dobara Crne Gore. Valjda se podrazumijeva da se postupkom sanacije obezbijedi slobodan pristup mostu, da se uklone nelegalno postavljene ograde, te da se takav, obnovljen za sve pare, preda na upotrebu građanima Budve i mnogobrojnim turistima. Zar nije nelogično da se studiozno renoviranom Napoleonovom mostu ne može prići niotkuda.  Čemu re-valorizacija ako most ne služi svojoj svrsi, da povezuje a ne da zaboravljen i okovan gvožđem u centru turističke Budve, podsjeća na neki logor. Na samom kamenom mostu nema oznake da predstavlja registrovano kulturno dobro. Da uopšte postoji ukazuje jedna tabla, putokaz na prilazu Budvi ka kulturnim spomenicima i znamenitostima grada.

Ne može se ni lokalna uprava u Budvi pohvaliti brigom za stanje kulturne baštine na svojoj teritoriji. Budva je jedan od rijetkih gradova koji u organizaciji lokalne uprave nema poseban sektor posvećen kulturi. Nerijetko ranije gradske vlasti znale su da se koriste šupljom poštapalicom kako je Budva prijestonica ne samo turizma nego i klulture. Valjda su mislili kako festival Grad teatar, ulični karnevali ili muzički koncerti na koje su utrošeni nebrojeni milioni eura iz gradske kase, predstavljaju vrhunske kulturne domete. Dok im je vrijedno srednjevjekovno graditeljsko nasljeđe naočigled propadalo, prepušteno devastaciji i zloupotrebama od strane moćnih i zaštićenih investitora.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

LJUDSKA PRAVA IZMEĐU TELEOPERATERA, OGLAŠIVAČA I BEZBJEDNOSNIH AGENCIJA: Ima neka tajna veza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Monitor je došao do podatka koji pokazuju da su naši lični podaci – makar oni koji su bili dostupni (nekim?) ovdašnjim teleoperaterima – godinama bili dostupni i zainteresovanim profesionalcima van granica Crne Gore.  A da li su ih i koliko oni koristili – ne zna se

 

Sudija Osnovnog suda u Podgorici Simo Rašović ponovo je, kao nezakonit,  poništio sporazum koji je Agenciji za nacionalnu bezbjednost (ANB) omogućio nesmetan pristup svim podacima o građanima Crne Gore koji se nalaze u bazi Ministarstva unutrašnjih poslova – jedinstveni matični broj, lična dokumenta, prebivalište, državljanstvo,  bračno i porodično stanje, evidencija vozila, ličnog i lovačkog naoružanja….

Ponovo, pošto je Viši sud jednom već ukinuo presudu u sporu koji je poveden prije nekoliko godina, po tužbi zaposlenih u  NVO MANS. U obrazloženju Višeg suda navodi se da narečena saradnja bezbjednosne Agencije i MUP-a, koliko god da (ne)legitimno ugrožava pravo na privatnost građana, može biti u interesu nacionalne bezbjednosti. Pa valja nanovo izvagati.

I Rašović je to učinio. Teško, ipak, da će se na tome završiti priča o velikom bratu koji sebi daje za pravo da motri na svaki korak i svaku našu riječ. Suviše je toga u igri.

Sjetimo se kako su, početkom decenije, trebale da prođu godine, i makar jedan sudski proces, pa da na zahtjev Agencije za zaštitu ličnih podataka budu ispravljene sporne odredbe ugovora kojima su sva tri operatera mobilne telefonije u Crnoj Gori Upravi policije dozvolile da njihovim bazama podata pristupa lakše, i u mnogo većem obimu, nego što je to predviđao zakon. Tada smo (2011. godina) saznali, doduše nezvanično, da su pojedini policijski službenici fleksibilne ugovore sa pojedinim teleoperaterima zloupotrebljavali i tako što su, nezakonito, nadzirali komunikaciju svojih supruga, djevojaka i ljubavnica. To je valjda bio taj, kako se ono kaže, interes nacionalne bezbjednosti.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 14. JUNA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo