Povežite se sa nama

DRUŠTVO

USTAVNI SUD O POSLANICIMA: Dirigovana sloboda

Objavljeno prije

na

Ustavni sud se nije usudio da zaštiti ni poslanike, ni njihova ljudska prava. Nije se pozvao na Ustav, već je našao ,,kvaku” da to izbjegne i ostavio sudijama nižih sudova na volju da pronalaze nova kreativna rješenja za ,,stavljanje” ljudi tamo ili ovamo

 

Zahvaljujući odluci Ustavnog suda poslanik Nebojša Medojević ,,izvađen” je iz zatvora, a njegov kolega Milan Knežević koji se od ,,stavljanja” u zatvor štitio boravkom u zgradi Skupštine Crne Gore mogao je da ode kući. To je kraj jedne od bezbroj rundi kojom se sudstvo u Crnoj Gori obračunava sa političkim protivnicima, Demokratskim frontom, prije svih. Istovremeno, moglo bi se govoriti o kraju prava, kao takvog, u ovoj državi.  Ostaje kao nekadašnje zemlje koje su poharali osvajači zgaženo, zapaljeno i na kraju posuto solju, da zadugo ne nikne.

Tokom 13 dana koliko je Medojević proveo u zatvoru, a Knežević u Skupštini, ljudstvo u Crnoj Gori bilo je u prilici da sazna suptilne razlike između pritvora, zatvora i stavljanja u zatvor. Sve to da bi se opravdalo to što je poslanik, da bi bio ispunjen nečiji čef, stavljen iza rešetaka kao kriminalac. Proslavio se VIši sud objašnjenjem:  ,,Radi se o svjedoku, a ne o okrivljenom i o stavljanju u zatvor, a ne o pritvoru, zbog čega nijesu primjenjene odredbe vezane za imunitet”. O tome da je riječ o kršenju suštine postojanja odredbe Ustava o imunitetu poslanika, već je sve napisano. Malo je vjerovatno da Viši sud ima baš toliko smisla za nijanse, ali,  iako nehotice, utrefili su volju nalogodavca – stvari se ,,stavljaju”, a ne ljudi, oni su poslanika sveli na stvar.

Ustavni sud je, iako je njegova odluka dovela do oslobađanja poslanika do daljnjeg, samo nastavio u istom pravcu. Uvaženi suci nijesu se usudili da ukinu rješenja Apelacionog suda, već su riješili da razmotre ustavnost odredbe člana 119 stav 2. Zakonika o krivičnom postupku u dijelu koji glasi: ,,a ako i poslije toga odbije da svjedoči, može se zatvoriti. Zatvor traje dok svjedok pristane da svjedoči ili dok njegovo saslušanje postane nepotrebno ili dok se krivični postupak završi, ali najduže dva mjeseca”.

U saopštenju sa XXVI sjednice Ustavnog suda Crne Gore piše da je, pod jedan, donijeto rješenje o pokretanju postupka za ocjenu ustavnosti tog člana ZKP-a. Pod dva,  Ustavni sud je donio rješenje da se ,,obustavlja izvršenje” odluka Apelacionog i Višeg suda i nalaže da se ,,odmah, po dobijanju ovog rješenja, bez odlaganja obustave prinudne mjere zatvaranja N.M. i M.K.”.

,,Obustava izvršenja” traje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Crne Gore ustavnosti spornog člana ZKP-a.

Ustavni sud se nije usudio da zaštiti ni poslanike, ni njihova ljudska prava. Nije se pozvao na Ustav, već je našao ,,kvaku” da to izbjegne i ostavio sudjama nižih sudova na volju da pronalaze nova kreativna rješenja za ,,stavljanje” ljudi tamo ili ovamo.

Akcija za ljudska prava pozdravila je činjenicu da je Medojević na ovaj način oslobođen i da poslanik Knežević neće biti uhapšen, ali i ukazao da ključna pitanja zatvaranja poslanika zbog odbijanja da svjedoče ovim nisu riješena, niti je izvjesno da će u ovom postupku pred Ustavnim sudom biti riješena.

,,HRA smatra da Ustavni sud ne bi smio da na ovaj način odloži ili onemogući i hitno odlučivanje o ustavnim žalbama poslanika, koje se bave pitanjima nezakonitog i neustavnog postupanja Višeg suda i Apelacionog suda prema poslanicima u postupcima u kojima im je određen zatvor, i posebno tumačenjem opsega poslaničkog imuniteta”, saopšteno je iz Akcije za ljudska prava.

U spornom članu Zakona o krivičnom postupku piše: ,,Ako svjedok dođe i, nakon što bude opomenut i upozoren u skladu sa članom 113 stav 2 ovog zakonika, odbije bez zakonskog razloga da svjedoči, može se kazniti novčano do 1.000 €, a ako i poslije toga odbije da svjedoči, može se zatvoriti. Zatvor traje dok svjedok pristane da svjedoči ili dok njegovo saslušanje postane nepotrebno ili dok se krivični postupak završi, ali najduže dva mjeseca”.

Takve odredbe u zakonima po svijetu su, kažu upućeni, sasvim uobičajene.

U Zakoniku o krivičnom postupku Srbije piše: ,,Ako svedok dođe, pa pošto je upozoren na posledice odbije bez zakonskog razloga da svedoči, sud ga može kazniti novčano do 150.000 dinara, a ako i posle toga odbije da svedoči, može ga još jednom kazniti istom kaznom”.

Hrvatski Zakon o kaznenom postupku propisuje: ,,Ako svjedok dođe, pa nakon što je upozoren na posljedice neće, bez zakonskog razloga svjedočiti, sudac istrage njega može, na obrazloženi prijedlog državnog odvjetnika kazniti novčanom kaznom do 50.000 kuna, a ako i nakon toga odbije svjedočiti, može se zatvoriti. Zatvor traje dok svjedok ne pristane svjedočiti ili dok njegovo ispitivanje ne postane nepotrebno, ili dok se kazneni postupak ne završi, ali najdulje mjesec dana”.

Zakonski osnov je tu, mogli su i u susjedstvu zatvarati ljude, uz malo kreativnog tumačenja, i za ono što izgovore u kafani, kamo li u parlamentu. Samo se to, prosto, ne radi. I baš će biti zanimljivo šta će crnogorski Ustavni sud sad da uradi sa parčetom člana zakona koji, sam po sebi, zapravo nije sporan.

O postupku Ustavnog suda svjedoči i zadovoljstvo premijera Duška Markovića. ,,Današnja odluka Ustavnog suda potrvđuje zakonitost rada Višeg i Apelacionog suda i zakonitost njihovih odluka. Dakle, stavovi Demokratskog fronta i njihovih advokata, da je ta odluka nezakonita je pala u vodu… Možda će biti potvrđena ustavnost stava 2 člana 119, a možda neće. Dakle, današnja odluka Ustavnog suda dala je puni legitimitet redovnim sudovima, djelovanju Specijalnog državnog tužilaštva i potvrdila kredibilitet Ustavnog suda“, kazao je premijer. Nije primijetio samo da Ustavni sud, kao i svi drugi koje je pomenuo, nije odlučivao – nego slušao.

Usput, dan ranije, Marković, po struci pravnik, tvrdio je kako je rješenje sudova o stavljanju u zatvor ,,u svakom slučaju zakonsko”, a da se ,,može voditi polemika da li je Ustavno”.

Iz izvora bliskih režimu dolaze vijesti da je vlast popustila zato što joj je važno da se nastavi dijalog o izbornim zakonima u parlamentu. Iz Demokratskog fronta vraćanje u Skupštinu ne pominju. Trenutno su odlučni da će i dalje organizovati proteste. Kažu da je ova “mala pobjeda” pokazala da se puno toga može postići kada se ujedine opozicija, građani, civilni sektor, intelektualci.

Na protestu ispred Skupštine predsjednik DF-a Andrija Mandić kazao je da  Demokratski front želi da, vaninstitucijalnim putem, zajedno sa ostatkom opozicije, sruši Vladu Duška Markovića.

,,Pozivamo sve opozicione partije, lidere opozicionih partija da se dogovorimo. Pozvaćemo ih sve da sjednemo zajedno, bez uslova, ali svi moramo biti za istim stolom. Tema: kako Crnu Goru odbraniti od DPS-a, kako da se oslobodimo od korumpiranog sudstva i tužilaštva? Zajedno ćemo sa vama, opozicionari, vaninstitucionalno, uspostaviti ključni zahtjev, da Vlada podsnese ostavku. Jedini naš cilj je to, kako bi se formirala nova vlada. Ne želimo vlast na ulici. Treba nam nova vlada i fer i demoratski izbori”, kazao je jedan od čelnika Fronta Predrag Bulatović.

Nije to nikakav nov recept, znaju i u DF-u. Izvori Monitora iz tog saveza primjećuju da nijesu velike šanse da zaista počnu da rade zajedno sa, na primjer, Demokratama. Kažu da se upravo objavljeni rezultati CEDEM-ovog istraživanja po kojem DF ima podršku desetak, a Demokrate oko 20 odsto građana, netačni i da DPS-u koriste da se Demokrate osjete jačima nego što jesu i odbiju saradnju sa DF-om.

 

Kad se počelo govoriti o formiranju radne grupe za izmjenu izbornog zakonodavstva mnogi su mislili da je rano. Na pragu je 2019, već naredna godina je izborna. Otezanje stvari mjesecima, sve dok ne postanu besmislene, uža je specijalnost ove vlasti. U međuvremenu, uvijek mogu naći način da svakoga ,,stave” gdje im je volja i da rade šta im je volja. Takva nam je demokratija.

 

MARINA MEDOJEVIĆ: Institucije s kapuljačom

 

Sa Marinom Medojević vodili smo razgovor u ponedjeljak, nekoliko sati prije nego što je Neboša Medojević po drugi put iz ZIKS-a prebačen u Klinički centar, a dva dana prije odluke Ustavnog suda.

MONITOR: Kakvo je zdravstveno stanje Vašeg supruga?
MEDOJEVIĆ: Pregledala su ga četiri doktora i smatraju da je ozbiljno narušio zdravlje, pogotovo što ima visoki pritisak. Znajući Nebošu da ništa neće reći, pokušala sam da doktorima ukažem na porodičnu anamnezu da su njegovi bliski rođaci umrli od srčanog i moždanog udara.

MONITOR: Da li su Vam dozvoljene posjete?
MEDOJEVIĆ: Po zatvorskim pravilima imamo dvije posjete mjesečno, i jednu vanrednu. Ali kako je nama ovo sve bilo iznenada mi smo sve to iskoristili. Tako da sada nemamao nikakvog kontakta.

MONITOR: Imate li neki kontakt u ZIKS-u ili sa ljekarima?
MEDOJEVIĆ: Ne. Na moj zahtjev sam tražila doktorku i rekli su mi da nije tada na poslu. Htjela sam da ih upozorim na porodičnu istoriju bolesti, jer znam njega da o tome neće pričati i da je za njega uvijek sve odlično. Kasnije je doktorka došla i upozorila sam je kakve genetske predispozicije ima, a ona mi je rekla da je pod video nadzorom 24 časa. Naglasila je da se samo u slučaju smrtne ugroženosti odvodi u KCCG. Zamislite kad vam to kaže doktor i poslije vi čujete da su njega poveli u KCCG.

MONITOR: Uspjeli ste da ga vidite u KCCG?
MEDOJEVIĆ: Ne, ne daju. Samo sam sa doktorima i sestrama pričala. Takva su pravila, kažu. Da je to neko ko je uradio neki prekršaj pa se i porodica nekako spremi i očekuje to. Ovako umirujem djecu, a ništa ne znam. Pravila su tamo striktna.

MONITOR: Je li bilo nekih najava da će se desiti hapšenje?
MEDOJEVIĆ: Dan prije nego što je uhapšen on mi je rekao da je, dok ga je kolega vozio kući, vidio dva čovjeka u kapuljačama koji su ga pratili. Kada je došao do naše zgrade i krenuo ka ulazu oni su ga i dalje pratili, on je uzeo telefon da ih slika i pitao ih šta hoćete, oni su pobjegli. On je sjutradan pisao zvaničnicima. Pitali smo se ko su ti ljudi, s obzirom na to da stalno priča o opasnim stvarima o kriminalu i korupciji. U meni je to probudilo sjećanje od prošle godine kada nam je policija upala u stan, bili smo ja i ćerka. Četa policije, unutra, ispred zgrade, razne ekipe. Taj stres mi se vratio sa ovim.

MONITOR: Kako ste saznali da je uhapšen?
MEDOJEVIĆ: Zabrinula sam se to veče kada je Nebojša na Fejzbuku objavio sliku ljudi sa kapuljačama. Onda sam u Skupštini vidjela kako insistira da mu objasne ko su ti ljudi. Uplašila sam se i poslala mu poruku da traži obezbjeđenje do kuće, jer nema ni vozača ni tjelohranitelja, da ga neko zaštiti da dođe kući. Više sam se plašila da su to neki kriminalci, eto naivno, nisam vjerovala da imamo te ljude sa kapuljačama koji rade za državu. Kada se Skupština završila poslao mi je poruku – dolazim. Prolazi vrijeme njega nema. Evo sada ne mogu da se sjetim ko me zvao i rekao mi – Marina, izgleda da su Meda poveli u Spuž. Poslije nekog vremena javlja mi se Nebojša, sa nekog nepoznatog broja – Samo da ti kažem ja sam u Spužu. Nisam znala što da radim. Kasnije mi je Slaven pričao kako je sve bilo.  Kada sam bila kod Nebojše u posjeti kazao mi je da su mu dali neki papir ali da to nije nalog za hapšenje, i da na tom papiru ne piše ništa. On ih je pitao – imate li nalog za hapšenje, a oni su mu rekli – vjerujte, sve je po zakonu.

MONITOR: Kako su izgledale te posjete, ima li kakvog razočarenja?
MEDOJEVIĆ: On je čovjek koji sve ovo radi iz uvjerenja. Borio se za Crnu Goru kada je malo ko bio na toj strani, tada su bili izdajnici. Vjeruje u svoju ideju i nije pokoleban. On je mene tješio, kada sam ga posjetila u zatvoru.

MONITOR: Kako vi kao porodica sve ovo preživaljavate?
MEDOJEVIĆ: Da li se sjećate da su moga sina sa 15 godina izbili pripadnici zagoričkog klana. Zato što je tata mnogo pričao. Pa se to pokušalo zataškati. Kada smo otišli u MUP ispitivala su ga tri inspektora. Tek nakon višesatnog isljeđivanja otišli smo u Hitnu.

MONITOR: Vodite NVO Banka hrane, a iako ste ekonomista nikada, za razliku od mnogih poslanika vlasti ali i opozicije, nijeste uspjeli da nađete posao.
MEDOJEVIĆ: Imam diplomu Ekonomskog fakulteta i intenzivno tražim posao, i evo sam već preko 25 godina na birou rada.  Volim da radim i da sam od koristi. Otuda i to sa Bankom hrane, sada će u januaru biti devet godina od kada smo počeli. Do sada smo obišli  više hiljada siromašnih porodica u Crnoj Gori. Ali, ispada da sam ja kolateralna šteta muževog bavljenja politikom. Jednom mi je i sam Nebojša rekao da više ne šaljem CV i molbe za posao na razne adrese, da mi se ne smiju. Jedna mi je savjetnica prije par godina i rekla da bi mogao i suprug da kaže kakvu lijepu riječ za mene. Pa da dobijem posao. Odgovorila sam joj da ne mislim da neko meni treba da hvata vezu, a da moj muž misli da on treba da ukazuje na anomalije društva i bori se protiv njih, da se stanje popravi. Ona mi je na to kazala – on je odabrao prioritete.

MONITOR: Svako sam bira prioritete.
MEDOJEVIĆ:  Nebojša se borio za ovu zemlju, pored ostalog i da bi njegova djeca ovdje živjela bolje. A djeca se školuju u inostranstvu i to zato što su odlični đaci i dobili su stipendije. A ja sada kao majka nikad im ne bih preporučila da se vrate. I to jako boli. Udaranje, šamaranja. Ja sam bila na aerodromu kada ga je taj čovjek udario i kada je uzeo metalnu šipku i htio da Nebojšu i njome udari, da mu glavu razbije. Tada je, srećom,  reagovalo obezbjeđenje. Na suđenju se nasilnik naravno kajao. A ja sam mu tražila oči samo da ga pogledam. Zabio je glavu u koljena, samo da me ne pogleda u oči. Isto tako na suđenju kada su mi sina prebili – njihovi advokati, njih pet, provocirali su ga i postavljali mu nezgodna pitanja. A ja sam sa njim bila jer je maloljetan. U jednom trenutku se sin okrenuo prema meni i pitao me: Majko: – jesmo li mi što krivi? Sada i ja pitam – jesmo li mi kao porodica što skrivili?

 

Ponižavanje

Ovom prilikom, posljednje poniženje za porodicu Medojević vlast je priredila to što, ni u ponoć u srijedu, desetak sati nakon što je objavljena odluka Ustavnog suda, Nebojša Medojević još nije pušten iz zatvora. Poslije jedan sat je stiglo objašnjenje da pošto je Medojević osuđen dva puta po dva mjeseca, jedno od tih rješenja nije usklađeno sa odlukom Ustavnog suda. Medojević je iz ZIKS-a pušten tek u 2 sata poslije ponoći.

Miloš BAKIĆ/Predrag NIKOLIĆ

Komentari

DRUŠTVO

NAJKRAĆA SAOBRAĆAJNICA OD BJELASNICE DO KOMOVA, PRIVATNA: Blokada uklonjena, nevolje ostale

Objavljeno prije

na

Objavio:

Od Raskrsnice,  pa dalje preko Bjelasice, prema Komovima, danima nijesu mogli ni turisti ni mještani. Jedina saobraćajnica, na  tom dijelu planine  privatna je. Kolašinac koji je izgradio, raočaran neažurnošću institucija, kaže da će tokom narednog ljeta, onemogućiti da njome prolaze vozila

 

Zbog haosa, koji su početkom septembra napravili različito tumačenje običajnog prava i zvaničnih propisa, s jedne, i nedogovornost nadležnih i lični sukobi, s druge strane, makadamski put, koji povezuje Bjelasicu i Komove bio je danima blokiran. Alterntativa za mješane i turiste bilo je korišćenje nekoliko puta duže saobraćjanice. Zbog, kako su obajasnili nenadležnosti, i policija i opštinske službe nijesu mogle ništa učiniti.

U blizini katuna Škale, na vasojevičkom dijelu planine,  na svom imanju Goran Dukić, vlasnik turističkog naselja u izgradnji,  spriječio je korišćenje te saobraćajnice. Put već desetak godina je, takozvani, panormaski, pa su ga, pored katunjana, sakupljača šumskih plodova, mještana obližnjih sela, koristle i turističke agencije, prilikom organizovanog obilaska Bjelasice terenskim vozilima.

Tek nakon što su mještani pozvali policiju i Komunalnu policiju, postalo je jasno da Dukić na blokadu ima i pravo.  Put je prije deceniju sam napravio, bez finansijeke pomoći bilo koga. Kako su iz policije objasnili njegvimogrčenim komšijama „ima pravo da na svom imanju, kojim prolazi dio puta, postavlja blokade“.  Put,takođe, nikada nije proglašen saobraćajnicom od javnog interesa, a druga dva stara, koja su vodila do tog imanja više ne postoje. Zbog toga, Dukićeva najava, da sledeće turističke sezone neće dozvoliti bilo kome da prolazi njegovim imanjem i turističke radnike i njegove komšije dovodi u nezavidan položaj.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 20. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SLUČAJ MIHAILA BANJEVIĆA – KOLATERAL U OBRAČUNU SDT SA VLASNIKOM ATLAS GRUPE: Prebrojavanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

Banjević je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za Mila Đukanovića, Dragana Brkovića i Duška Kneževića, koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu

 

Među desetinama osoba, znanih i neznanih, koje Specijalno državno tužilaštvo još od prošle jeseni saslušava u mnogobrojnim postupcima pokrenutim protiv odbjeglog vlasnika Atlas grupe Duška Kneževića, članova njegove porodice i prijatelja, krajem prošle nedjelje našao se i Mihailo Banjević, penzionisani društveno-politički radnik i rukovodilac, svojevremeno akter i svjedok nekih od najzanimljivijih tranzicionih priča u Crnoj Gori.

Prema navodima prisutnih novinara, nekadašnji potpredsjednik Atlas grupe i predsjednik borda Atlas banke u Specijalnom tužilaštvu zadržao se nekoliko sati.  Otišao je kući, navodno bez pasoša, nakon što je saslušan u vezi odobrenog kredita i naknadnog ugovora o refinansiranju koje je od Atlas bankeprije deset godina dobio Kneževićev kum Dejan Sekulić. Pa ga, kažu u Tužilaštvu, nije vratio zbog čega je, cijene, Atlas banka oštećena za više od pola miliona.

Tek treba da vidimo kako će se ta priča završiti. I kako će (i da li će) neko mjesto u njoj pripasti i Mihailu Banjeviću.

Sa sigurnošću znamo da su pomenute dužnosti –  potpredsjednik Grupe i predsjednik borda Banke – bile samo dio podugačkog popisa funkcija u Kneževićevom poslovnom sistemu koje je Banjević obavljao do decembra 2014. kada se svojevoljno povukao iz te priče.

“Podnosim ostavku na sve funkcije u članicama Atlas grupe”, pisalo je u dopisu koji je Banjevićtada uputio Dušku Kneževiću. A ostavku je pratio spisak dužnosti: potpredsjednik Atlas grupe, predsjednik Odbora direktora Atlas banke, predsjednik Odbora direktora Bolnice Meljine, predsjednik Odbora direktora Atlas HotelsgroupBar, predsjednik Odbora direktora Atlas televizije, predsjednik Odbora direktora Atlas penzija, potpredsjednik Upravnog odbora Univerziteta Mediteran, potpredsjednik Odbora direktora Jadranskog sajmaBudva i član Odbora direktora Atlas fondacije.

Knežević je tada pokušao da umanji značaj odlaska očigledno, drugog čovjeka njegovog poslovnog sistema u Crnoj Gori. Tako je u razgovoru za agenciju Mina konstatovao da je on vlasnik i prvi čovjek privatne kompanije „koja svoje kadrovske i poslovne odluke ne mora nikome objašnjavati“. Međutim, radio je upravo suprotno – nadugo i naširoko objašnjavao to što navodno ne mora –  i time pokazujući da mu Banjevićeva ostavka nije stigla kao „prava vijest u pravo vrijeme“.

A u to vrijeme, neposredno pred Banjevićev odlazak, Knežević je najavljivao kako će u Golubovcima započeti izgradnju „novog grada“. Zapravo golemog tržnog centra „sa brojnim pratećim sadržajima“. U tome je poduhvatu, prema najavama danas (ne)opravdano odsutnog biznismena, njegov glavni saveznik trebalo da bude tadašnji gradonačelnik Podgorice Slavoljub Stijepović.

Stijepović je u međuvremenu postao nosač 100 hiljada eura koje je Knežević darovao DPS-u uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pa aktuelni Generalni sekretar u kabinetu predsjednika Crne Gore (i DPS) Mila Đukanovića. I sumnjivo lice  sa popisa SDT Milivoja Katnića koje je, prema scenariju specijalnog tužilaštva, pomagalo Kneževiću da potroši svoj novac ali ne i Đukanoviću da zahvaljujući nezakonitim donacijama (zakonito!?) ostane na vlasti.

Uglavnom, priča o izgradnji novog grada mogla je za, inače, proračunatog, Banjevića biti kap koja je prevršila mjeru. U moru već tada loših finansijskih pokazatelja Atlas grupe. „On u takvim maštarijama ne učestvuje“, objašnjavali su nam prije pet godina oni koji su ga znali iz posla.

A tih poslova bilo je poprilično. Čak i ako izuzmemo one, dominantno političke, funkcije na koje je Banjević dolazio voljom vladajuće partije – Saveza komunista CG, odnosno, DPS-a: direktor Doma omladine Budo Tomović (današnji KIC), sekretar nekadašnjih Samoupravnih interesnih zajednica (tzv. sizova) obrazovanja, kulture, socijalnei dječije zaštite u Podgorici, direktor  Fonda za kulturu i Fonda za građevinsko zemljište…

Suštinsku moć Banjević je stekao u poslednjoj deceniji prošlog vijeka, kao direktor Fonda penzionog i invalidskog osiguranja (Fond PiO)i predsjednik Odbora direktora Kombinata aluminijuma (u godinama uoči privatizacije i generalni direktor KAP-a).

Bilo je to vrijeme ratnog raspada SFRJ, međunarodnih sankcija za SRJ, hiperinflacije (po intenzitetu – druga zabilježena u Evropi prošlog vijeka) i prvobitne akumulacije. Banjević je bio na čelu jednog od ključnih sistema i za državnu i za privatnu privredu tog doba. O tome može posvjedočiti stotinjak hiljada tadašnjih penzionera, ali i mnogobrojni direktori državnih firmi koji su na njegova vrata kucali kad god bi im ponestalo para.

Sa tada nastajućom biznis-elitom pričala se posebna priča. Tako je Banjević, kao direktor Fonda PiO i predsjednik borda KAP-a istovremeno obavljao i, doduše nezvanični, posao svojevrsnog eksternog revizora kompanije Vektra Dragana Brkovića. Izgledalo je kao da je neki izuzetno uticajan akcionar Vektre,mimo Brkovića, odabrao čovjeka od povjerenja da nadgleda i kontroliše robne i novčane tokove u kompaniji koja je,  preko noći, od lokalnog servisera francuskih automobila, izrasla u glavnog partnera KAP-a preko koje su išli svi uvozno-izvozni poslovi tada najvećeg crnogorskog preduzeća.

Kako je tako nešto bilo moguće?  Odavno je bilo jasno da Banjević i direktor KAP-a  Danilo Vuksanović bolje znaju odgovor na ovo pitanje nego i sam Brković.   Ali, znali su i zašto ćute. „To pitanje je opasno po život“, odgovorio je jednom prilikom Banjević potpisniku ovih redova. I promijenio temu. Ni danas nije mnogo drugačije. To je ostala jedna od, neotkrivenih tajni vladajuće političko-poslovne grupe.

Banjević je nakon što je završio posao u KAP-u predajući ga menadžerima ruskog tajkuna Olega Deripaske, novi poslovni angažman pronašao u – Vektri!? Faktički kao njen prvi čovjek, odmah do nominalnog vlasnika. U tom svojstvu je, krajem 2007. godine, nakon privatizacije HTP Boka, imenovan za predsjednika Odbora direktora tada najvećeg hercegnovskog preduzeća. Tada je najavio da će ulaganja u četiri novokupljena hotela (Plaža, Tamaris, Igalo i Boka) biti skoro 250 miliona, te da će Vektrado 2010. u Herceg Novom izgraditi ukupno 200 hiljada kvadrata hotelskih objekata i u njima zaposliti 1.200 ljudi.

Umjesto obećanih investicija uskoro je stigla vijest da je predsjednik borda  Boke napustio Vektru. Do danas nije razriješena enigma da li je Banjević iz Vektre otišao zato što je shvatio da od najavljenih investicija nema ništa, ili su investicije izostale zato što je on otišao iz Vektre. I prešao u Atlas grupu.

Taj transfer odigrao se u vrijeme kada su Knežević i Đukanović, kao najbolji drugovi, obilazili Bliski istok i jugoistočnu Aziju, jedan drugome podržavali poslovne poduhvate i projektovali svijetlu budućnost za sebe i svoje saradnike/podanike.

Tako je Banjević postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je radio za  Đukanovića, Brkovića i Kneževića, a koji će bez treptaja oka reći kako se ,,ne mogu davati krediti da bi određeni biznismeni te pare pretočili na svoje privatne račune…”. Otprilike, baš ono što mu je prošle nedjelje spočitano u Specijalnom tužilaštvu.

Ni to Banjeviću nije prvi put. Kao predsjednik borda HTP Boka, tada u državnom vlasništvu, on se sredinom poslednje decenije prošlog vijeka suočio sa situacijom da je njegov najbliži saradnik, izvršni direktor Boke Milan Tripković, pobjegao iz zemlje nakon optužbi za pronevjeru 11 miliona maraka. Tripković je nakon višegodišnjeg skrivanja odrobijao četiri i po godine. Nestali novac nikad nije pronađen.  Banjević je nastavio karijeru jednog od najuticajnijih ljudi iz sjenke.

Status mu nijesu narušile ni kasnije optužbe Deripaskinih saradnika iz Rusala koji su nekadašnjem menadžmentu KAP-a spočitavaliprevaru vrijednu 300 miliona eura. Ali ni krivična prijava koju je prije pet-šest godina poslanik DF Branko Radulović podnio Vrhovnom državnom tužilaštvu protiv 32 osobe zbog, kako je kazao, ,,umiješanosti u malverzacije u radu KAP-a kojima je Crna Gora direktno oštećena preko dvije milijarde eura”. Visoko na toj listi bio je i Mihailo Banjević. Samo što je Tužilaštvo tada ostalo i gluvo i nijemo.

Vidjećemo na koju je stranu vjetar sudbine sada dunuo.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UTICAJ TRADICIJE NA ZAPOŠLJAVANJE ŽENA U CRNOJ GORI : Običaji i u kući i na poslu 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ustav Crne Gore, Zakon o radu, Konvencija o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena, Istanbulska konvencija garantuju jednakost žena i muškaraca. No, u Crnoj Gori nijesu problem zakoni, već njihova primjena i  tradicija diskriminacije

 

Crnogorska tradicija je puna hvale i poštovanja za žene, koje su, kako fraza govori – stub, a muškarac je glava porodice. O tome da je taj ,,stub” često bio preopterećen i preko granica izdržljivosti, u predanjima se malo spominje. Surovu stvarnost zabilježili su stranci koji su navraćali u naše krajeve, među njima italijanski putopisac Đuzepe Markoti koji u knjizi Priče o Crnogorkama iz 1896. godine navodi: ,,U trgovini Crne Gore žena je najomiljenije transportno sredstvo: jede manje od konja, ide prečicama kozjom okretnošću i sigurnošću, najbrža je”.

Iako su nam u tradiciji i prošlosti svijetli primjeri bili ekces, od njih se ne odustaje ni danas. Tako statistika govori da bi žene u Crnoj Gori trebale, uz neplaćen rad kod kuće, da rade preko devet sati da bi imale istu platu kao muškarci. U Vladinom Planu aktivnosti za postizanje rodne ravnopravnosti u Crnoj Gori (PAPRR) 2017-2021.piše da je razlika u zaradama između muškaraca i žena u Crnoj Gori 13,9 odsto – žene, za iste poslove, zarađuju samo 86,1 prosječne zarade isplaćene muškarcima.

Ono malo statistike i istraživanja, koja su rađena o ovom problemu, pokazuju da su žene većinski zastupljene u sektorima gdje su zarade niže od državnog prosjeka. Najviše ih je u trgovinama u kojima radi oko 40 hiljada radnika, odnosno svaki peti zaposleni – od ukupnog broja zaposlenih žena oko 86 odsto radi u uslužnim djelatnostima, a najviše ih je u trgovini (više od jedne četvrtine).

Da bi kao nekad, zaposlene u trgovinama imale bar jedan zagarantovan dan za odmor, Skupština je u junu usvojila izmjene Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je predviđeno da se trgovina na veliko i malo ne može obavljati nedjeljom i praznicima. Izmjene stupaju na snagu 15. oktobra pa će prva neradna nedjelja za trgovine biti 20. oktobar. Međutim, ove nedjelje Unija poslodavaca Crne Gore (UPCG) podnijela je Ustavnom sudu inicijativu za ocjenu ustavnosti člana 35a Zakona o unutrašnjoj trgovini, kojim je propisano da se trgovina na veliko i na malo ne može obavljati nedjeljom i u dane državnih i drugih praznika.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 13. SEPTEMBRA

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo