Povežite se sa nama

INTERVJU

LUKA LAGATOR, KARIKATURISTA: Iskra duha

Objavljeno prije

na

Sliku proživljavam, izgaram sa njom, nad njom bdijem, njoj se, na kraju, radujem, a karikatura je stvar trenutne inspiracije, mala magija, iskra duha i trenutak slave


MONITOR: U Skoplju ste upravo ovjenčani još jednom nagradom.
LAGATOR: Na pedesetom – jubilarnom internacionalnom festivalu karikature koji organizuje OSTEN – Skoplje, u velikoj konkurenciji najpoznatijih svjetskih autora, osvojio sam prvo mjesto u kategoriji satirični crtež. Ovo je bilo jedno od tri poznata svjetska takmičenja karikaturista na kojem još nijesam osvojio nijednu nagradu. Eto, desilo se i to, pa mi preostaju još dva. A dogodilo se i pravo čudo, pa smo na ovom jubilarnom Ostenu, nagrade osvojili i ja i gospodin Darko Drljević, što je značajno i za Crnu Goru. Ovim povodom, primio nas je i Predsjednik Vlade Makedonije gospodin Zoran Zaev, kao i gradonačelnik Skoplja. Njima su uručene mape naših crteža sa originalnim oznakama i potpisima, a koje je štampao i prigodno ukoričio organizator.

MONITOR: Podatak sa neta kaže da ste osvojili 112 nagrada. Kolika je sada ta brojka?
LAGATOR: Do sada sam osvojio 113 nagrada za karikaturu širom svijeta. Od Japana do Amerike. Sve nagrade su osvojene u velikoj međunarodnoj konkurenciji, gdje su radovi ocjenjivani od strane stručnih žirija iz raznih zemalja. A dobio sam i niz domaćih priznanja na koje sam posebno ponosan. Teško je reći koja mi je nagrada najdraža ili najznačajnija. Ipak, od nagrada bih izdvojio RED MAN-Kina, 2008. ZLATNI PJER – Beograd, 1999. AYDIN DOGAN – Turska, 2002. Nagradu japanskog dnevnika THE YOMIURI SHIMBUN – Tokio, 2002. MAJSTOR KARIKATURE – Plovdiv, Bugarska, 2015. i dvije Plakete Ujedinjenih Nacija, Njujork, 2013 i 2015. Od priznanja, svakako, najdraža i najznačajnija mi je Trinaestojulska nagrada i Plaketa Ivan Crnojević.

MONITOR: Koliko ste karikatura uradili do danas?
LAGATOR: Nemam preciznu evidenciju, ali u raznim listovima i časopisima objavio sam do sada oko 7.000 radova.

MONITOR: Kako najčešće funkcionišu internacionalna takmičenja i koliko su važne nagrade na njima?
LAGATOR: Različiti su principi na kojima funkcionišu pojedina internacionalna takmičenja. Ima tu festivala sa velikom tradicijom i oni su najčešće pod pokroviteljstvom države u kojoj se organizuju. Nekima su pokrovitelji razne kulturne institucije do samih ministarstava kulture, nacionalni dnevnici, pojedini gradovi, udruženja karikaturista, nevladine organizacije, razni sponzori, pa i istaknuti pojedinci. Interesi su takođe različiti. Ovi iza kojih stoje države i značajne institucije, njeguju to kao doprinos kulturi i čuvanju tradicije, i imaju svoje budžete, a ostali sa takvim projektima konkurišu kod domaćih i međunarodnih fondova za sredstva. Neki budžeti i projekti ,,teški” su više desetina hiljada eura, pa su tu dobre nagrade, kvalitetni katalozi, plaćanje svih troškova pozvanim autorima, itd. Nagrade osvojene na prestižnim festivalima znače puno i to ne samo u svijetu karikature, već i uopšte. To je slično kao i u ostalim oblastima likovne umjetnosti i žurnalistike. Ja sam, bez lažne skromnosti, ponosan na to što sam dva puta bio u top 20 na svijetu, gdje nema ranga od 1 do 20 i takođe dva puta proglašavan za KARIKATURISTU GODINE u SRJ. Jedini kriterijum za ovo je broj osvojenih nagrada na Internacionalnim festivalima u toku jedne godine.

MONITOR: Možete li nam reći koliko je danas prisutna cenzura, kod nas u regionu i u svijetu?
LAGATOR: Može se reći da cenzure gotovo i nema. Cenzori su sami autori, jer svi dobro znamo da nešto što je neprikladno i što vrijeđa osnovno ljudsko dostojanstvo, neće biti ni selektovano od strane žirija, a kamoli nagrađeno.

MONITOR: Po struci ste ekonomista. Kako je tekao put od ekonomije do slikanja koje je pretpostavljam došlo prvo, pa do karikature?
LAGATOR: Bio je to, za mene, neobičan i težak put. Mogao bih puno o tome govoriti, a ovom prilikom ću reći samo da likovnu crtu nosim kao urođeni talenat bez koga nijesam mogao kroz život, a fakultet sam završio što sam morao, ali to mi je omogućilo da lakše realizujem postavljene ciljeve. Slikarstvo je primarno, ali nekako naporedo sam osvajao i karikaturu, što u Crnoj Gori nije bio rijedak slučaj (Vušković, Odalović, Đurović…). Sliku proživljavam, izgaram sa njom, nad njom bdijem, njoj se, na kraju, radujem, a karikatura je stvar trenutne inspiracije, mala magija, iskra duha i trenutak slave.

MONITOR: Kada se pomene Vaše ime, na prvu loptu pada na pamet Vaš rad Viljuška. Prazan tanjir i viljuška sa podignutim srednjim od tri zupca. Sjećate li se perioda nastanka ovog veoma univerzalnog rada?
LAGATOR: Da, to je bila prava iskrica duha. Toliko sam bio zadovoljan kada sam se sjetio tog gega koji govori više od stranica teksta na socijalne teme. U prvi mah, nijesam imao hrabrosti da taj rad bilo kome ponudim ili da sa njim negdje konkurišem, jer sam se plašio da se, možda, neko toga već sjetio i da je objavio sličan rad. Tek kada sam se dobro uvjerio da je moja viljuška originalna, konkurisao sam za PJERA i ubjedljivo pobijedio na tom prestižnom konkursu. Rad je nastao u teškom socio-ekonomskom trenutku za naše društvo, što, nažalost, traje i danas, tako da je on jednako aktuelan kao i prije više od 25 godina.

MONITOR: Koji je Vama najdraži rad i koliko vremena iziskuje rad na jednoj karikaturi?
LAGATOR: Najdraža mi je, upravo, viljuška, ali bih izdvojio i rad na osnovu koga sam proglašen za MAJSTORA KARIKATURE u Plovdivu, rad Empatija i dva rada za koje sam osvojio Plakete UN. Neke karikature nastaju brzo, a na nekima mi je potrebno isto toliko rada kao da radim sliku. U svakom slučaju, potrebno je od nekoliko sati do nekoliko dana.

MONITOR: Neki od vaših radova prizivaju stare majstore Karavađa, Dalija… Koliko inspiracije crpite iz istorije umjetnosti?
LAGATOR: Istorija umjetnosti je vječita inspiracija. Veliki broj karikaturista traži uporište za svoje ideje upravo kod velikih majstora slikarstva i skulpture. Tako su: Mislilac, Mona Liza,Tajna večera, nezaboravni dodir sa Mikelandjelove freske iz Sikstinske kapele, Krik, Van Gog, Dalijevi brkovi, mitološki Sizif… vječite inspiracije. Naravno, to su nezaboravna djela i nenadmašni majstori čije djelo živi i živjeće dok je vijeka i svijeta.

MONITOR: Sizif je jedan od motiva kojem se vraćate. Na tu temu ste uradili i dva filma i performans. Moglo bi se možda kazati da je i poziv karikaturiste kod nas svojevrsno guranje kamena uzbrdo.
LAGATOR: E, Sizifa sam se i ja ,,dohvatio” i to još prije gotovo 30 godina. Nijesam neki poštovalac mitova, naročito ne onih koji truju i nameću tobožnje vrijednosti koje to nijesu. Ali, mit o Sizifu je posebna priča. U obimnoj i po sadržini vrlo komplikovanoj i zamršenoj grčkoj mitologiji, mit o Sizifu je, naizgled, prilično jednostavan, ali on krije duboku filosofiju koja nam otkriva pravu suštinu života i življenja.Privukao me taj junak apsurda, taj proleter bogova koji prezire smrt, a ima ogromnu želju za životom. U svakom živom stvoru na ovoj Planeti vidio sam Sizifa, pa sam tu našao i svoju inspiraciju koju ću, pod nazivom »Sizifov Put« istrajavati do samog kraja života. Ono što mi daje posebnu snagu jeste spoznaja da je to neiscrpna tema i da se može uspješno primijeniti u svakoj oblasti života, ne kao odraz pesimizma ili malodušnosti, nego kao dokaz snage uma i volje da se prevaziđu muke i patnje od kojih nijedan stvor na ovome svijetu nije oslobođen. Sreća je tu, samo je treba prepoznati i za nju se izboriti, pri čemu često treba izgurati kamen, jer u suprotnom nećemo vidjeti kako se on uz jeku i lomljavu stropoštava niz strminu, ostavljajući nas, bar na trenutak, na miru. Jer ,,Sreća i apsurd su dva sina iste majke zemlje”. ,,Nema sudbine koja se ne prevazilazi prezirom”.

To želim da pokažem na svojim slikama. Ali, u jednom trenutku sam izašao iz platna i fizički doživio ,,Sizifov trud” i to na relaciji od Budve do vrha Lovćena, kada sam, u okviru zvaničnog programa Budva grad teatar 1997. godine, nakon emitovanja mog istoimenog filma, krenuo sa kamenom na leđima, noseći ga i gurajući 55 kilometara, više od trinaest sati, sve do samog Jezerskog vrha, stropoštao ga niz lovćenske strmine i višestruko proživio Sizifovu poruku.

MONITOR: U dobu interneta putem gifova, meme-a i videa karikatura je dobila nasljednike, ali i neku vrstu konkurencije.
LAGATOR: Tako je. Klasičan pristup karikaturi dobio je konkurenciju i u toj borbi će, vjerovatno, pobijediti tehnologija. To će biti njen novi život. Tu, nažalost, postoje uslovi za zloupotrebe. Prvo, mnoge novine neovlašćeno skidaju sa interneta tuđe radove i objavljuju ih bez nadoknade autorima, a drugo, tehnologija omogućava da se neki rad lako preuredi i doradi, pa se takvi ,,majstori” kite tuđim perjem. Original je original i to će uvijek biti na cijeni, pa je tako i sa karikaturom.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

VIDOSAV STEVANOVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ BEOGRADA: Ne treba nam lider, spasilac od kojeg nas treba spašavati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara

 

MONITOR: Autor ste političke biografije Slobodana Miloševića, kritikovali ste „slabost“ zapadnih političara prema njemu kada su ga poslije Dejtonskog sporazuma titulisali kao faktora mira. Milošević je ipak optužen u Haškom tribunalu i preminuo u njegovom pritvoru. Danas Aleksandar Vučić kao da je za zapadne vlade još veći „faktor mira“ od Miloševića?

STEVANOVIĆ: U „Milošević, jedan epitaf“ – „knjizi koja je napisana protiv svih na tu temu i umesto onih koje nisu“, a može se naći čak i na srpskom – izašao sam jedini put iz literarne fikcije i bavio se stvarnom osobom, „neukim, slabim i nedarovitim političarem“  i „čovekom bez osobina“. Ocena koju pominjete glasi otprilike ovako, citiram se po sećanju. „Kad se zapadnjaci naljute na Miloševića, kazne Srbe. A kad se sažale na Srbe, nagrade Miloševića“. I to je trajalo sve dok nije preterao i svima se smučio.

Današnja srpska politika je nastavak Miloševićeve drugim sredstvima. Kad se ona  istroše, a sve slabije deluju, onda će se pribeći i drugim sredstvima iz starog repertoara. Evropska unija će kasniti i ponavljati neuspehe iz devedesetih, jer  nije država i nema sredstva prisile, a kod naših rodoljuba ubeđivanje ne uspeva. Pogotovo ako je zasnovano na razumnim argumentima. Amerika je daleko, a ruska propaganda i odgovarajuće službe, uključujući i paravojske, raširile su se po Zapadnom Balkanu.

Kako reče jedan istoričar, ne ponavlja se istorija, ponavlja se ljudska priroda. I ponavljaće se dok ne nestane ili dok se ne promeni. Ovo važi ne samo za nas ovde, koji se trudimo da budemo gori od sebe i često uspevamo u tome, nego i za sve druge.

MONITOR:  Tokom 90-ih bili ste osnivač liberalnih političkih i intelektualnih grupacija i aktivni učesnik  građanskih protesta. Niste bili zadovoljni sa  onima koji su 2000. srušili Miloševićev režim. Danas je  opoziciju u Srbiji još teže ujediniti i sve su vidljivije razlike pa i sukobi oko rešavanja najvažnijih državnih pitanja. Vidite li, kao zagovornik laičke države i građanskog društva, svoje sledbenike među opozicionarima?

STEVANOVIĆ: Nisam čeznuo ni za literarnim sledbenicima niti sam ih tražio, a sami se nisu zapatili. To je dobro za moje knjige, za eventualne čitaoce i za literaturu uopšte.

U umetnosti je najbolje i najvrednije ono što je najređe. A u politici je drukčije: značajno je i presudno  ono što je opšte. Politikom se nisam nikada bavio, osim kao građanin koji na to ima pravo, kome je i dužnost da iznosi svoje mišljenje i da civilizovano brani svoj pogled na svet.

Ako me pitati da li imam istomišljenike na teme liberalizma, odgovoriću vam kratko. Knezu Mihajlu je njegov sekretar predložio da se osnuje liberalna stranka. I knez je odgovorio: „Ajte, molim vas. Računajući vas i mene u Srbiji liberala ima otprilike dvanaest“. Ne bih ni da procenjujem koliko je to „otprilike“ danas i ovde. Da ne ispadnem optimista pod starost.

Ako je malo i premalo liberala, onda liberalizma jedva da ima u ekonomiji, politici, javnom životu, kulturi, u medijima, u školama i u akademijama nauka i umetnosti. A iz opozicije su bezmalo nestali.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANKA BOŠNJAK, POTPREDSJEDNICA PARLAMENTA I POSLANICA PZP-a: Neće se sve riješiti kompletiranjem Ustavnog suda

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moja ideja za izbor sudija Ustavnog suda  je namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata

 

MONITOR: Ove sedmice je, iza zatvorenih vrata, napravljen djelimičan

dogovor oko sudija Ustavnog suda.

BOŠNJAK: Raduje činjenica da smo uspjeli da kompromisom dođemo do dvotrećinske podrške za troje kandidata za sudije Ustavnog suda. Nadamo se da će se do sjednice Ustavnog odbora postići dogovor i oko četvrtog kandidata, jer čini se da postoji šansa. Ne bi bila dobra poruka, ako smo sasvim blizu dogovoru da ne izaberemo svo četvoro sudija u prvom glasanju, posebno što niko ne osporava stručnost i profesionalni integritet  četvrtog kandidata, koji je nesporno ostavio dobar utisak i nakon intervjua.

Kada se radi o konkretnim imenima, onda zaista nije lako i nijansira se, a svi negdje imaju svoje favorite ali nadam se da će ipak doći do kompromisa, jer vrlo malo nedostaje.

MONITOR:  Vaša ideja da se sudije Ustavnog suda, u konačnici, od kvalifikovanih kandidata, biraju modelom žrijeba, nije prihvaćena, a izazvala je različite komentare, često krtične i ironične. Kako vidite te reakcije?

BOŠNJAK: Moja ideja je, usudiću se reći, namjerno iskarikirana u javnosti od određenih interesnih grupa koje žele da političkim ucjenama i trgovinama, isforsiraju izbor sebi poželjnih kandidata. Imajući u vidu haos i ogromno nepovjerenje između političkih subjekata, a svjesna činjenice koje bi posljedice bile neizbora sudija Ustavnog suda, ja sam kao izlazni, odblokirajući mehanizam, predložila slučajni izbor od onih koji su svima nesporni i prihvatljivi sa stanovišta referenci i integriteta, a da taj broj nespornih bude što je moguće manji, ali maksimum 12. To se onda ne može nazvati nikakvom lutrijom. Ovakva metoda je postojala još u Antičkoj Grčkoj, a poznata je i pri izboru patrijarha u pravosljavlju.

Svakako da bi mnoga bolja poruka bila da se postigne kompromis i da se dogovorimo, za šta ja i navijam, ali ako ne bude dogovora već prevlada isključivost i eskalira nepovjerenje između političkih subjekata, onda je ovo, i dalje tvrdim izlazna varijanta. Ne želim ni da pomislim da se neće izglasati sudije Ustavnog suda, to je nešto što ne smijemo dozvoliti.

Čini se da postoji želja, makar zasad, za kompromisom i dogovorom. Svi smo svjesni situacije i crvenog alarma, ali uvijek postoji bojazan kad krenemo da razgovaramo o konkretnim imenima, da stvari krenu u negativnom pravcu.  Nedavni sastanak je bio ohrabrujući.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ADRIAN PEZDIRC, GLUMAC: Nepopravljivi sam tužni optimista

Objavljeno prije

na

Objavio:

Žrtve će kao i uvijek do sada biti oni politički, ekonomski i socijalno najnezaštićeniji. Smatram da svako vrijeme u ljudskoj povijesti nosi svoje izazove i da je najbolje i najgore vrijeme za sve one koji ga žive

 

Adrian Pezdirc jedan je od najtalentovanijih i najangažovanijih mlađih glumaca u Hrvatskoj. Diplomirao je 2014. ulogom Tartifa u istoimenoj predstavi za koju je iste godine dobio Nagradu hrvatskog glumišta za najboljeg mladog glumca. Članom ansambla Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) postaje 2016. godine. U Sarajevu je 2018. godine nagrađen na uglednom Internacionalnom teatarskom festivalu – MESS-u.

U ZKM-u, u pozorišnom čitanju jednog od najznačajnijih romana u istoriji književnosti „Braće Karamazovih“ reditelja Olivera Frljića, Pezdirc igra Aljošu Karamazova. Frljićevi Karamazovi, kako su i najavljeni, savremena su obrada klasika ruske književnosti i antiratni poklič koji je sasvim nenadano na pozornici osvanuo u zoru novog evropskog rata. „Karamazovi” su rađeni kao dvije uslovno nezavisne predstave, koristeći Tolstojevu rečenicu „Sve sretne obitelji sretne su na isti način, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj“ kao podnaslove.

MONITOR: Premijera „Karamazovih“ desila se na početku ruske vojne invazije i ponudila je kontekst za aktuelizaciju. Kako su izgledali početak rada na predstavi, probe, kako je nastajao tekst i predstava.

PEZDIRC: Kada smo počeli raditi na predstavi krajem prosinca 2021. godine, slika svijeta je izgledala samo malo drugačije. Uz puno rada, truda, vlastitih promišljanja počeli smo zajedno graditi jedan naš svijet. Oliver i dramaturginja Nina Gojić otpočetka su znali da žele dvije predstave i dvije perspektive. Jedna kroz prizmu privilegirane klase braće Karamazovi, Grušenjke, Katarine Ivanovne i gospođe Hohlakove, a drugu kroz pogled svih onih na čijim je leđima nesreće i iskorištavanja, ponajviše obitelji Snegirev, izgrađen sustav vrijednosti vrlo sličan onome u kojem svi živimo. Na dan početka invazije i rata na Ukrajinu, imali smo generalnu probu, i apsolutno je cijela predstava poprimila potpuno novu konotaciju. Kao da je život imitirao predstavu. Tokom procesa jedan jedini pola kartice nadopisani tekst i sam Dostojevski kao da su najavili zbivanja kojima smo toga dana počeli svjedočiti.

MONITOR: U novonastalom tekstu priča o porodici Karamazov je osnova, ali korišćene su razne reference naročito veze s aktualnim političkim dešavanjima u Evropi. Kad sam gledao predstavu nedavno u januaru, u ZKM-u je bilo prepuno. Publika je pažljivo gledala predstavu i bila oduševljena. Da li je uvijek takva reakcija?

PEZDIRC: Kao ansambl zaista smo presretni i zahvalni na procesu kojeg smo imali. Svi smo dali svu mentalnu, fizičku i kreativnu snagu koju smo imali, a rezultat je predstava koju zbilja ponosno čuvamo. Takva energija nemoguća je da ne zarazi gledatelje. Reakcije su podijeljene, ali više oko toga o čemu je predstava, i jesmo li tehnički prebrzi, a ne toliko je li dobra ili nije. Što je ja mislim znak da je predstava i naša priča uspješna jer otvara rasprave u cijelom sijasetu tema. Zagrebačka publika je karakteristična. Uvijek u ideji da točno zna kako bi nešto trebalo napraviti, a kada im se nešto sviđa bojažljivo će dati do znanja da uživaju. Neki od komentara na predstavu su bili i da imaju osjećaj da je aktualnost predstave nadišla granice Balkana, i zaista zagrebačkoj publici donjela osjećaj pripadnosti širem kontekstu. Hrvatska i Zagreb boje se takvih promjena u ideji gubitka „identiteta”, ali po reakcijama publike tokom predstave i punoj dvorani zaključujem da uživaju jednako kao i mi na sceni.

Miroslav MINIĆ
Foto: Marko MIŠČEVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 3. februara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo