Povežite se sa nama

INTERVJU

LUKA LAGATOR, KARIKATURISTA: Iskra duha

Objavljeno prije

na

Sliku proživljavam, izgaram sa njom, nad njom bdijem, njoj se, na kraju, radujem, a karikatura je stvar trenutne inspiracije, mala magija, iskra duha i trenutak slave


MONITOR: U Skoplju ste upravo ovjenčani još jednom nagradom.
LAGATOR: Na pedesetom – jubilarnom internacionalnom festivalu karikature koji organizuje OSTEN – Skoplje, u velikoj konkurenciji najpoznatijih svjetskih autora, osvojio sam prvo mjesto u kategoriji satirični crtež. Ovo je bilo jedno od tri poznata svjetska takmičenja karikaturista na kojem još nijesam osvojio nijednu nagradu. Eto, desilo se i to, pa mi preostaju još dva. A dogodilo se i pravo čudo, pa smo na ovom jubilarnom Ostenu, nagrade osvojili i ja i gospodin Darko Drljević, što je značajno i za Crnu Goru. Ovim povodom, primio nas je i Predsjednik Vlade Makedonije gospodin Zoran Zaev, kao i gradonačelnik Skoplja. Njima su uručene mape naših crteža sa originalnim oznakama i potpisima, a koje je štampao i prigodno ukoričio organizator.

MONITOR: Podatak sa neta kaže da ste osvojili 112 nagrada. Kolika je sada ta brojka?
LAGATOR: Do sada sam osvojio 113 nagrada za karikaturu širom svijeta. Od Japana do Amerike. Sve nagrade su osvojene u velikoj međunarodnoj konkurenciji, gdje su radovi ocjenjivani od strane stručnih žirija iz raznih zemalja. A dobio sam i niz domaćih priznanja na koje sam posebno ponosan. Teško je reći koja mi je nagrada najdraža ili najznačajnija. Ipak, od nagrada bih izdvojio RED MAN-Kina, 2008. ZLATNI PJER – Beograd, 1999. AYDIN DOGAN – Turska, 2002. Nagradu japanskog dnevnika THE YOMIURI SHIMBUN – Tokio, 2002. MAJSTOR KARIKATURE – Plovdiv, Bugarska, 2015. i dvije Plakete Ujedinjenih Nacija, Njujork, 2013 i 2015. Od priznanja, svakako, najdraža i najznačajnija mi je Trinaestojulska nagrada i Plaketa Ivan Crnojević.

MONITOR: Koliko ste karikatura uradili do danas?
LAGATOR: Nemam preciznu evidenciju, ali u raznim listovima i časopisima objavio sam do sada oko 7.000 radova.

MONITOR: Kako najčešće funkcionišu internacionalna takmičenja i koliko su važne nagrade na njima?
LAGATOR: Različiti su principi na kojima funkcionišu pojedina internacionalna takmičenja. Ima tu festivala sa velikom tradicijom i oni su najčešće pod pokroviteljstvom države u kojoj se organizuju. Nekima su pokrovitelji razne kulturne institucije do samih ministarstava kulture, nacionalni dnevnici, pojedini gradovi, udruženja karikaturista, nevladine organizacije, razni sponzori, pa i istaknuti pojedinci. Interesi su takođe različiti. Ovi iza kojih stoje države i značajne institucije, njeguju to kao doprinos kulturi i čuvanju tradicije, i imaju svoje budžete, a ostali sa takvim projektima konkurišu kod domaćih i međunarodnih fondova za sredstva. Neki budžeti i projekti ,,teški” su više desetina hiljada eura, pa su tu dobre nagrade, kvalitetni katalozi, plaćanje svih troškova pozvanim autorima, itd. Nagrade osvojene na prestižnim festivalima znače puno i to ne samo u svijetu karikature, već i uopšte. To je slično kao i u ostalim oblastima likovne umjetnosti i žurnalistike. Ja sam, bez lažne skromnosti, ponosan na to što sam dva puta bio u top 20 na svijetu, gdje nema ranga od 1 do 20 i takođe dva puta proglašavan za KARIKATURISTU GODINE u SRJ. Jedini kriterijum za ovo je broj osvojenih nagrada na Internacionalnim festivalima u toku jedne godine.

MONITOR: Možete li nam reći koliko je danas prisutna cenzura, kod nas u regionu i u svijetu?
LAGATOR: Može se reći da cenzure gotovo i nema. Cenzori su sami autori, jer svi dobro znamo da nešto što je neprikladno i što vrijeđa osnovno ljudsko dostojanstvo, neće biti ni selektovano od strane žirija, a kamoli nagrađeno.

MONITOR: Po struci ste ekonomista. Kako je tekao put od ekonomije do slikanja koje je pretpostavljam došlo prvo, pa do karikature?
LAGATOR: Bio je to, za mene, neobičan i težak put. Mogao bih puno o tome govoriti, a ovom prilikom ću reći samo da likovnu crtu nosim kao urođeni talenat bez koga nijesam mogao kroz život, a fakultet sam završio što sam morao, ali to mi je omogućilo da lakše realizujem postavljene ciljeve. Slikarstvo je primarno, ali nekako naporedo sam osvajao i karikaturu, što u Crnoj Gori nije bio rijedak slučaj (Vušković, Odalović, Đurović…). Sliku proživljavam, izgaram sa njom, nad njom bdijem, njoj se, na kraju, radujem, a karikatura je stvar trenutne inspiracije, mala magija, iskra duha i trenutak slave.

MONITOR: Kada se pomene Vaše ime, na prvu loptu pada na pamet Vaš rad Viljuška. Prazan tanjir i viljuška sa podignutim srednjim od tri zupca. Sjećate li se perioda nastanka ovog veoma univerzalnog rada?
LAGATOR: Da, to je bila prava iskrica duha. Toliko sam bio zadovoljan kada sam se sjetio tog gega koji govori više od stranica teksta na socijalne teme. U prvi mah, nijesam imao hrabrosti da taj rad bilo kome ponudim ili da sa njim negdje konkurišem, jer sam se plašio da se, možda, neko toga već sjetio i da je objavio sličan rad. Tek kada sam se dobro uvjerio da je moja viljuška originalna, konkurisao sam za PJERA i ubjedljivo pobijedio na tom prestižnom konkursu. Rad je nastao u teškom socio-ekonomskom trenutku za naše društvo, što, nažalost, traje i danas, tako da je on jednako aktuelan kao i prije više od 25 godina.

MONITOR: Koji je Vama najdraži rad i koliko vremena iziskuje rad na jednoj karikaturi?
LAGATOR: Najdraža mi je, upravo, viljuška, ali bih izdvojio i rad na osnovu koga sam proglašen za MAJSTORA KARIKATURE u Plovdivu, rad Empatija i dva rada za koje sam osvojio Plakete UN. Neke karikature nastaju brzo, a na nekima mi je potrebno isto toliko rada kao da radim sliku. U svakom slučaju, potrebno je od nekoliko sati do nekoliko dana.

MONITOR: Neki od vaših radova prizivaju stare majstore Karavađa, Dalija… Koliko inspiracije crpite iz istorije umjetnosti?
LAGATOR: Istorija umjetnosti je vječita inspiracija. Veliki broj karikaturista traži uporište za svoje ideje upravo kod velikih majstora slikarstva i skulpture. Tako su: Mislilac, Mona Liza,Tajna večera, nezaboravni dodir sa Mikelandjelove freske iz Sikstinske kapele, Krik, Van Gog, Dalijevi brkovi, mitološki Sizif… vječite inspiracije. Naravno, to su nezaboravna djela i nenadmašni majstori čije djelo živi i živjeće dok je vijeka i svijeta.

MONITOR: Sizif je jedan od motiva kojem se vraćate. Na tu temu ste uradili i dva filma i performans. Moglo bi se možda kazati da je i poziv karikaturiste kod nas svojevrsno guranje kamena uzbrdo.
LAGATOR: E, Sizifa sam se i ja ,,dohvatio” i to još prije gotovo 30 godina. Nijesam neki poštovalac mitova, naročito ne onih koji truju i nameću tobožnje vrijednosti koje to nijesu. Ali, mit o Sizifu je posebna priča. U obimnoj i po sadržini vrlo komplikovanoj i zamršenoj grčkoj mitologiji, mit o Sizifu je, naizgled, prilično jednostavan, ali on krije duboku filosofiju koja nam otkriva pravu suštinu života i življenja.Privukao me taj junak apsurda, taj proleter bogova koji prezire smrt, a ima ogromnu želju za životom. U svakom živom stvoru na ovoj Planeti vidio sam Sizifa, pa sam tu našao i svoju inspiraciju koju ću, pod nazivom »Sizifov Put« istrajavati do samog kraja života. Ono što mi daje posebnu snagu jeste spoznaja da je to neiscrpna tema i da se može uspješno primijeniti u svakoj oblasti života, ne kao odraz pesimizma ili malodušnosti, nego kao dokaz snage uma i volje da se prevaziđu muke i patnje od kojih nijedan stvor na ovome svijetu nije oslobođen. Sreća je tu, samo je treba prepoznati i za nju se izboriti, pri čemu često treba izgurati kamen, jer u suprotnom nećemo vidjeti kako se on uz jeku i lomljavu stropoštava niz strminu, ostavljajući nas, bar na trenutak, na miru. Jer ,,Sreća i apsurd su dva sina iste majke zemlje”. ,,Nema sudbine koja se ne prevazilazi prezirom”.

To želim da pokažem na svojim slikama. Ali, u jednom trenutku sam izašao iz platna i fizički doživio ,,Sizifov trud” i to na relaciji od Budve do vrha Lovćena, kada sam, u okviru zvaničnog programa Budva grad teatar 1997. godine, nakon emitovanja mog istoimenog filma, krenuo sa kamenom na leđima, noseći ga i gurajući 55 kilometara, više od trinaest sati, sve do samog Jezerskog vrha, stropoštao ga niz lovćenske strmine i višestruko proživio Sizifovu poruku.

MONITOR: U dobu interneta putem gifova, meme-a i videa karikatura je dobila nasljednike, ali i neku vrstu konkurencije.
LAGATOR: Tako je. Klasičan pristup karikaturi dobio je konkurenciju i u toj borbi će, vjerovatno, pobijediti tehnologija. To će biti njen novi život. Tu, nažalost, postoje uslovi za zloupotrebe. Prvo, mnoge novine neovlašćeno skidaju sa interneta tuđe radove i objavljuju ih bez nadoknade autorima, a drugo, tehnologija omogućava da se neki rad lako preuredi i doradi, pa se takvi ,,majstori” kite tuđim perjem. Original je original i to će uvijek biti na cijeni, pa je tako i sa karikaturom.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

FLORIJAN BIBER, PROFESOR UNIVERZITETA U GRACU: Đukanović bi mogao postati žrtva sopstevnog sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podrška vladama u ovom regionu, stabilokratama, rijetko kada je entuzijastična i bezuslovna. Iako se lideri kao Đukanović i Vučić trude da sebe učine neophodnim partnerima, podrška koju su možda uživali, tokom godina se hladila

 

MONITOR: Glavna svjetska tema je i pandemija Kovid-19. Hoće li ovo teško zajedničko iskustvo, približiti  zemlje ili će ih još više udaljiti i okrenuti, prije svega, bogatije EU države sopstvenim interesima?

BIBER: Iako su građani nekih članica EU, posebno Italijani, razumljivo je više razočarani u EU nego što su to bili pre Kovida-19, uopšteno posmatrajući, izgleda da ljudi nisu izgubili poverenje u EU. Međutim, mnogo je važnija činjenica da, kada su ljudi razočarani u EU ili kritični prema njoj, to nije zato što ona radi suviše toga ili što postaje suviše moćna, već zato što je ono što preduzima suviše malo. Kao posledica, tu su dve stvari: zahtev za više saradnje i očekivanje da će samo međunacionalna saradnja moći da odgovori na izazove. Mi živimo u ironičnom trenutku u kojem je vođstvo EU bojažljivo i neodlučno da bliže integriše i ojača EU, dok građani, čini se, daju tome mnogo veću podršku. Pre pandemije, poverenje kao i nivo identifikacije sa EU, porasli su među građanima. Važno je i to što su  prvi put, privilegovani građani EU mogli da osete kako izgleda kada su granice zatvorene. Doživljena izolacija i ograničeno kretanje pokazali su očiglednijom važnost otvorenosti evropskih granica. Nisam primetio da su lideri EU to preveli u više saradnje, a mnoge vlade su pokazale veoma uskogrud refleks. To će otežati sprovođenje u realnost težnje za većom integracijom. U zavisnosti od trajanja i jačine krize biće i ekonomske posledice koje često osnažuju izolacionističke i ultra desne snage, kao što smo videli u godinama posle globalne ekonomske krize.

MONITOR: Izbori u Evropi održavani su, od marta,  bez većeg odlaganja.  Da li su borba državnih institucija i vođstvo lidera kroz izazov epidemije, u zemljama gde su se izbori dogodili,  uticali na rezultate?

BIBER: Pandemija je, i u demokratijama i u diktaturama stavila na test odnos između građana i države i pokazala sve ,,različite nijanse sive” između njih u upravljanju krizom. Ako su vlade krizom dobro upravljale, dogodio se rast poverenja. Na primer u Nemačkoj, Angela Merkel uživa visok stepen poverenja, uprkos tome što je toliko dugo na vlasti. To je naravno i podrška stabilnosti u nesigurnim vremenima. U Belorusiji brojnost protesta i jasna podrša opoziciji takođe su bili produkt Kovida-19. Naravno, to nije bio uzrok ali jeste okidač. Lukašenko je umanjivao opasnost od epidemije i izjavljivao da se bolest može lečiti votkom, odbijajući građane i podrivajući njihovo poverenje. Protesti u Srbiji posle izbora pokazali su slično nepoverenje, čak iako je njihov intenzitet bio mnogo manji.

Nastasja RADOVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, DIREKTOR MEDIA CENTRA: Očekivanja građana velika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nova vlast neće imati priliku da se uči svom poslu jer su očekivanja građana velika i biće mnogo manje strpljenja za greške. Ako ne budu poštovali Ustav i zakone, treba ih odmah mijenjati

 

MONITOR: Ove sedmice održana je prva sjednica parlamenta, nakon konstitutivne Skupštine. Iz redova Liberalne partije i Demokratske partije socijalista čuli su se stavovi da je „država u opasnosti“. Je li država u opasnosti danas i od čega?

ĐUROVIĆ: DPS nastavlja sa retorikom iz predizborne kampanje da je država u opasnosti nasuprot izjavama njihovog predsjednika Mila Đukanovića, ponovljenim u više navrata nakon 30. avgusta, da se na ovim izborima nije odlučivalo o državi. Država nije u opasnosti zbog  puke i prijeko potrebne promjene vlasti. DPS i  Đukanović su najveći krivci što se u Crnoj Gori nisu u 30 godina razvile profesionalne institucije koje jedino mogu garantovati stabilan razvoj države.  DPS je zarobio  državu i  ta  struktura  je najviše ugrožavala Crnu Goru. Nova vlast na djelu treba da pokaže da li je odgovorna prema svim građanima, uključujući i one koji nisu glasali za partije na vlasti, a to znači i poštovanje Ustava koji je jasno odredio karakter Crne Gore u smislu njenog državnog uređenja, organizacije vlasti, građanskih prava i sloboda.  Nova vlast je potpisla sporazum kojim se iskazuje opredijeljenost da se poštuje Ustav i spoljopolitički prioriteti i treba im dati priliku da dokažu svoje opredjeljenje. DPS je na djelu pokazao da ne poštuje Ustav i zakone koje je sam donosio: 1) zakonodavnu vlast (Skupštinu) oslobodio je kontrole sudske vlasti i narušio, suprotno Ustavu, ravnopravnost tri grane vlasti; 2) DPS je nagradio sudsku vlast trećim i sedmim mandatima, stanovima i drugim privilegijama; 3) pred zakonom nisu svi bili jednaki jer zakoni nisu važili za DPS članove i pristalice; 4) izbori, suprtono Ustavu, nisu bili slobodni… Ako ne budu poštovali Ustav i zakone, novu vlast treba odmah mijenjati.

MONITOR: Kako vidite proces formiranja nove vlade?

ĐUROVIĆ: Proces formiranja nove vlade odvija se u širokom krugu političkih aktera, sastavnih djelova pobjedničkih koalicija, koji imaju različite vrijednosti, interese  i shvatanje politike. Neće biti lako pomiriti sve te razlike i pristupe. Partije koje čine novu vlast su nakon izbora nastavile sa međusobnim optužbama i uvredama, koje su dva-tri mjeseca prije izbora uspjele da ostave po strani. I pozicija mandatara je u jednom trenutku dovedena u pitanje i to od članica koalicije na čijem je čelu bio  Zdravko Krivokapić. Proces formiranja nove vlade dijelom je posljedica nedostatka iskrene predizborne komunikacije i dogovora partija koje čine sadašnju vlast. Prije 30. avgusta je bilo potrebno dogovoriti i potpisati osnovne principe na kojima treba da se formira nova vlada u slučaju pobjede tadašnje opoziije na izborima. Javnosti nije poznato da  li je bilo pokušaja postizanja takvih dogovora. Ukoliko novu vladu bude karakterisalo međusobno nepovjerenje  kao što je to bilo prije izbora, onda će njen učinak biti veoma ograničen i skroman u odnosu na (pre)velika očekivanja građana.

Milena PEROVIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DINO BURDŽOVIĆ, KNJIŽEVNIK: Himna posljednjih emigranata

Objavljeno prije

na

Objavio:

Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo 

 

MONITOR: Kažu najteže je biti priznat u svojem mjestu! Što vam znači nagrada Ratkovićevih večeri poezije koja se dodjeljuje u vašem rodnom Bijelom Polju?

BURDŽOVIĆ: Ja sam dao intervju Pobjedi nakon dodjele nagrade Risto Ratković, i naslovio ga „Još po moru teče Lim” a kolege su redakcijski promijenili u ,,Uvijek mi je bilo stalo da se dokažem u Bijelom Polju” što mi pomalo zvuči onako industrijski, rekao bih, mada nije daleko od istine. Ćamil Sijarić je govorio da su „književne nagrade melemi na ranama pisaca” i ja sam eto, početkom septembra, taj neki moj najdraži melem privio na svoje rane koje sam iz Bijelog Polja ponio u bijeli svijet. Mene je ova nagrada vratila kući, nakon dvije decenije izbivanja iz Crne Gore. U jednoj pjesmi sam zapisao: „I Odisej je bio toliko dugo van Itake, jedina razlika je što ja nijesam ubio ničijeg sina…”. Nijedna nagrada nije od netalenta napravila pisca, niti obrnuto, nedobijene nagrade nijesu ni promil naštetile majstorima pisane riječi, naprotiv, više same sebi.

MONITOR: Nagrađeni ste za knjigu Rifat, koja je pjesnički omaž narodnom heroju Rifatu Burdžoviću Tršu. Predstavite ovu knjigu koja daje sliku jednog zlog vremena i stradanja. Na kraju knjige objavili ste prilog o pogibiji Burdžovića, Volođe Kneževića i Tomaša Žižića.

BURDŽOVIĆ:  Tek sam sad vidio koliko je teško pisati o nekom ko nosi isto prezime! Oko godinu dana sam iščitavao knjige i tekstove o Rifatu Burdžoviću i dao jedno poetsko viđenje o životu i djelu kao i o tragičnoj sudbini mojeg rođaka koji slovi za jednu od najznačajnijih ličnosti koje je dao naš narod u dvadesetom vijeku. Knjiga Rifat nije „burazerska” niti familijarna! Ja sam knjigu koncipirao kao „pisma davnašnjem rođaku” i ovo je vjerovatno prvi put da se nešto objavi o Rifatu Burdžoviću Tršu a da nije stoprocentna publicistika, istorijska priča ili politička ujdurma. Izjava Slobodana Jakovljevića, jedinog očevica stradanja trojice narodnih heroja, data u Banatskom Novom Selu u maju 2007. godine, koja ide kao prilog možda je i najznačajniji dio ove knjige! Sve je uredno zavedeno, pred svjedocima, islednicima, ispečatirano i mislim da mu trebamo vjerovati s obzirom na to  da se radi o čovjeku koji je izgubio oca i petoricu braće zbog zločina koji je počinjen nad partizanskim rukovodiocima. Sve je do tančina opisao, kao pisac bio je tolika moralna veličina da nije htio tajnu iz 1942. godine, koja njegove najbliže rođake denuncira, ponijeti u grob. Narod kao narod, izmislio je pet-šest verzija i valjda je došlo vrijeme da se prekine sa teorijama zavjere. Moja knjiga ide u prilog tome.

MONITOR: Kako tumačite to što je u Crnoj Gori malo podsjećanja na ovakve individualne podvige, a stalno teče jedna opšta istorija podjela?

BURDŽOVIĆ: Podjele i kriza identiteta neraskidivi su dio crnogorske svakodnevice. Do kada će to trajati Bog sami zna. Najgore je što postoje tačke sa kojih nema povratka i toga je malo ko u Crnoj Gori svjestan! Oni koji su svoje živote dali za neku slobodu i državu, među njima je i Rifat Burdžović, padaju u zaborav. Nama ne trebaju heroji, možda nam ne trebaju ni spomenici? Crna Gora slabo ističe svoju antifašističku tradiciju, polako se utapa u sveopšte balkansko sivilo i upada u letargiju koja može biti pogubna za njenu državnost.

Predrag NIKOLIĆ

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo