Povežite se sa nama

INTERVJU

LUKA LAGATOR, KARIKATURISTA: Iskra duha

Objavljeno prije

na

Sliku proživljavam, izgaram sa njom, nad njom bdijem, njoj se, na kraju, radujem, a karikatura je stvar trenutne inspiracije, mala magija, iskra duha i trenutak slave


MONITOR: U Skoplju ste upravo ovjenčani još jednom nagradom.
LAGATOR: Na pedesetom – jubilarnom internacionalnom festivalu karikature koji organizuje OSTEN – Skoplje, u velikoj konkurenciji najpoznatijih svjetskih autora, osvojio sam prvo mjesto u kategoriji satirični crtež. Ovo je bilo jedno od tri poznata svjetska takmičenja karikaturista na kojem još nijesam osvojio nijednu nagradu. Eto, desilo se i to, pa mi preostaju još dva. A dogodilo se i pravo čudo, pa smo na ovom jubilarnom Ostenu, nagrade osvojili i ja i gospodin Darko Drljević, što je značajno i za Crnu Goru. Ovim povodom, primio nas je i Predsjednik Vlade Makedonije gospodin Zoran Zaev, kao i gradonačelnik Skoplja. Njima su uručene mape naših crteža sa originalnim oznakama i potpisima, a koje je štampao i prigodno ukoričio organizator.

MONITOR: Podatak sa neta kaže da ste osvojili 112 nagrada. Kolika je sada ta brojka?
LAGATOR: Do sada sam osvojio 113 nagrada za karikaturu širom svijeta. Od Japana do Amerike. Sve nagrade su osvojene u velikoj međunarodnoj konkurenciji, gdje su radovi ocjenjivani od strane stručnih žirija iz raznih zemalja. A dobio sam i niz domaćih priznanja na koje sam posebno ponosan. Teško je reći koja mi je nagrada najdraža ili najznačajnija. Ipak, od nagrada bih izdvojio RED MAN-Kina, 2008. ZLATNI PJER – Beograd, 1999. AYDIN DOGAN – Turska, 2002. Nagradu japanskog dnevnika THE YOMIURI SHIMBUN – Tokio, 2002. MAJSTOR KARIKATURE – Plovdiv, Bugarska, 2015. i dvije Plakete Ujedinjenih Nacija, Njujork, 2013 i 2015. Od priznanja, svakako, najdraža i najznačajnija mi je Trinaestojulska nagrada i Plaketa Ivan Crnojević.

MONITOR: Koliko ste karikatura uradili do danas?
LAGATOR: Nemam preciznu evidenciju, ali u raznim listovima i časopisima objavio sam do sada oko 7.000 radova.

MONITOR: Kako najčešće funkcionišu internacionalna takmičenja i koliko su važne nagrade na njima?
LAGATOR: Različiti su principi na kojima funkcionišu pojedina internacionalna takmičenja. Ima tu festivala sa velikom tradicijom i oni su najčešće pod pokroviteljstvom države u kojoj se organizuju. Nekima su pokrovitelji razne kulturne institucije do samih ministarstava kulture, nacionalni dnevnici, pojedini gradovi, udruženja karikaturista, nevladine organizacije, razni sponzori, pa i istaknuti pojedinci. Interesi su takođe različiti. Ovi iza kojih stoje države i značajne institucije, njeguju to kao doprinos kulturi i čuvanju tradicije, i imaju svoje budžete, a ostali sa takvim projektima konkurišu kod domaćih i međunarodnih fondova za sredstva. Neki budžeti i projekti ,,teški” su više desetina hiljada eura, pa su tu dobre nagrade, kvalitetni katalozi, plaćanje svih troškova pozvanim autorima, itd. Nagrade osvojene na prestižnim festivalima znače puno i to ne samo u svijetu karikature, već i uopšte. To je slično kao i u ostalim oblastima likovne umjetnosti i žurnalistike. Ja sam, bez lažne skromnosti, ponosan na to što sam dva puta bio u top 20 na svijetu, gdje nema ranga od 1 do 20 i takođe dva puta proglašavan za KARIKATURISTU GODINE u SRJ. Jedini kriterijum za ovo je broj osvojenih nagrada na Internacionalnim festivalima u toku jedne godine.

MONITOR: Možete li nam reći koliko je danas prisutna cenzura, kod nas u regionu i u svijetu?
LAGATOR: Može se reći da cenzure gotovo i nema. Cenzori su sami autori, jer svi dobro znamo da nešto što je neprikladno i što vrijeđa osnovno ljudsko dostojanstvo, neće biti ni selektovano od strane žirija, a kamoli nagrađeno.

MONITOR: Po struci ste ekonomista. Kako je tekao put od ekonomije do slikanja koje je pretpostavljam došlo prvo, pa do karikature?
LAGATOR: Bio je to, za mene, neobičan i težak put. Mogao bih puno o tome govoriti, a ovom prilikom ću reći samo da likovnu crtu nosim kao urođeni talenat bez koga nijesam mogao kroz život, a fakultet sam završio što sam morao, ali to mi je omogućilo da lakše realizujem postavljene ciljeve. Slikarstvo je primarno, ali nekako naporedo sam osvajao i karikaturu, što u Crnoj Gori nije bio rijedak slučaj (Vušković, Odalović, Đurović…). Sliku proživljavam, izgaram sa njom, nad njom bdijem, njoj se, na kraju, radujem, a karikatura je stvar trenutne inspiracije, mala magija, iskra duha i trenutak slave.

MONITOR: Kada se pomene Vaše ime, na prvu loptu pada na pamet Vaš rad Viljuška. Prazan tanjir i viljuška sa podignutim srednjim od tri zupca. Sjećate li se perioda nastanka ovog veoma univerzalnog rada?
LAGATOR: Da, to je bila prava iskrica duha. Toliko sam bio zadovoljan kada sam se sjetio tog gega koji govori više od stranica teksta na socijalne teme. U prvi mah, nijesam imao hrabrosti da taj rad bilo kome ponudim ili da sa njim negdje konkurišem, jer sam se plašio da se, možda, neko toga već sjetio i da je objavio sličan rad. Tek kada sam se dobro uvjerio da je moja viljuška originalna, konkurisao sam za PJERA i ubjedljivo pobijedio na tom prestižnom konkursu. Rad je nastao u teškom socio-ekonomskom trenutku za naše društvo, što, nažalost, traje i danas, tako da je on jednako aktuelan kao i prije više od 25 godina.

MONITOR: Koji je Vama najdraži rad i koliko vremena iziskuje rad na jednoj karikaturi?
LAGATOR: Najdraža mi je, upravo, viljuška, ali bih izdvojio i rad na osnovu koga sam proglašen za MAJSTORA KARIKATURE u Plovdivu, rad Empatija i dva rada za koje sam osvojio Plakete UN. Neke karikature nastaju brzo, a na nekima mi je potrebno isto toliko rada kao da radim sliku. U svakom slučaju, potrebno je od nekoliko sati do nekoliko dana.

MONITOR: Neki od vaših radova prizivaju stare majstore Karavađa, Dalija… Koliko inspiracije crpite iz istorije umjetnosti?
LAGATOR: Istorija umjetnosti je vječita inspiracija. Veliki broj karikaturista traži uporište za svoje ideje upravo kod velikih majstora slikarstva i skulpture. Tako su: Mislilac, Mona Liza,Tajna večera, nezaboravni dodir sa Mikelandjelove freske iz Sikstinske kapele, Krik, Van Gog, Dalijevi brkovi, mitološki Sizif… vječite inspiracije. Naravno, to su nezaboravna djela i nenadmašni majstori čije djelo živi i živjeće dok je vijeka i svijeta.

MONITOR: Sizif je jedan od motiva kojem se vraćate. Na tu temu ste uradili i dva filma i performans. Moglo bi se možda kazati da je i poziv karikaturiste kod nas svojevrsno guranje kamena uzbrdo.
LAGATOR: E, Sizifa sam se i ja ,,dohvatio” i to još prije gotovo 30 godina. Nijesam neki poštovalac mitova, naročito ne onih koji truju i nameću tobožnje vrijednosti koje to nijesu. Ali, mit o Sizifu je posebna priča. U obimnoj i po sadržini vrlo komplikovanoj i zamršenoj grčkoj mitologiji, mit o Sizifu je, naizgled, prilično jednostavan, ali on krije duboku filosofiju koja nam otkriva pravu suštinu života i življenja.Privukao me taj junak apsurda, taj proleter bogova koji prezire smrt, a ima ogromnu želju za životom. U svakom živom stvoru na ovoj Planeti vidio sam Sizifa, pa sam tu našao i svoju inspiraciju koju ću, pod nazivom »Sizifov Put« istrajavati do samog kraja života. Ono što mi daje posebnu snagu jeste spoznaja da je to neiscrpna tema i da se može uspješno primijeniti u svakoj oblasti života, ne kao odraz pesimizma ili malodušnosti, nego kao dokaz snage uma i volje da se prevaziđu muke i patnje od kojih nijedan stvor na ovome svijetu nije oslobođen. Sreća je tu, samo je treba prepoznati i za nju se izboriti, pri čemu često treba izgurati kamen, jer u suprotnom nećemo vidjeti kako se on uz jeku i lomljavu stropoštava niz strminu, ostavljajući nas, bar na trenutak, na miru. Jer ,,Sreća i apsurd su dva sina iste majke zemlje”. ,,Nema sudbine koja se ne prevazilazi prezirom”.

To želim da pokažem na svojim slikama. Ali, u jednom trenutku sam izašao iz platna i fizički doživio ,,Sizifov trud” i to na relaciji od Budve do vrha Lovćena, kada sam, u okviru zvaničnog programa Budva grad teatar 1997. godine, nakon emitovanja mog istoimenog filma, krenuo sa kamenom na leđima, noseći ga i gurajući 55 kilometara, više od trinaest sati, sve do samog Jezerskog vrha, stropoštao ga niz lovćenske strmine i višestruko proživio Sizifovu poruku.

MONITOR: U dobu interneta putem gifova, meme-a i videa karikatura je dobila nasljednike, ali i neku vrstu konkurencije.
LAGATOR: Tako je. Klasičan pristup karikaturi dobio je konkurenciju i u toj borbi će, vjerovatno, pobijediti tehnologija. To će biti njen novi život. Tu, nažalost, postoje uslovi za zloupotrebe. Prvo, mnoge novine neovlašćeno skidaju sa interneta tuđe radove i objavljuju ih bez nadoknade autorima, a drugo, tehnologija omogućava da se neki rad lako preuredi i doradi, pa se takvi ,,majstori” kite tuđim perjem. Original je original i to će uvijek biti na cijeni, pa je tako i sa karikaturom.

Dragan LUČIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Teže je nego devedesetih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne znam da li će SPC i DPS napraviti komrpomis. Ne znam ni da li je kompromis dobar. Znam samo da je Crna Gora propustila šansu da bude građanska, demokratska, razvijena država

 

MONITOR:  Otkako se  u zemlji priča o Zakonu o vjerskim zajednicama, kao da je sve drugo stalo. Kako vidite ovu situaciju ?

KOVAČEVIĆ: Ne mogu da sagledam situaciju u cjelini  ali percipiram  vanjsku utišanost  i unutrašnju uznemirenost. Možda ovom utisku doprinosi  i život u Kotoru koji me nakon kratkog izbivanja ( novogodišnji praznici ) sačekao  sablasno pust i miran. Tog dana kada sam se vratila,  na Trgu od oružja  ispred stuba srama,  neosvijetljena   ogromna jelka,kolona  ljudi u tamnom sa upaljenim svijećama. Hodaju u tišini, nose djecu, beba u kolicima…nema kraja. Kao da sam neprikladna uletjela u  scenu filma  iz srednjevjekovnog života. Ostala sam bez daha a u mislima vraćena na  sjednicu Parlamenta na kojem je izglasan zakon , nezakonito uhapšen  čitav poslanički klub,pokazana  arogancija  jednoumnika  I predaja moći opozicije  u ruke predstavnicima crkve, suspendovana politika.  Vidim posledicu I razumijem.  U nizu dešavanja koje nam godinama priređuje vladajuća elita utišani su ljudi,učeni godinama da svojim ušima ne vjeruju, da svojim očima dobro ne vide,kakvo crno kritičko mišljenje, adaptirani na nepravdu i laž, bez nade  uhvatili su se onog koji godinama stvara povjerenje  I  iracionalnog,  “odbranu” svetog, zaštićeni  moćnom institucijom.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja Roditelji: Vršnjačko nasilje je slika našeg društva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Djeca uče od nas, mi smo im primjeri u svemu,  mi smo jedini odgovorni za njihovo ponašanje. Uzaludna je sva priča o tome da nešto treba da se radi ovako ili onako ako im mi svakodnevno pokazujemo svojim ponašanjem suprotno

 

MONITOR: Krajem prošle godine u Podgorici je predstavljen Nacionalni plan za djelovanje protiv vršnjačkog nasilja. Šta je njime predviđeno?

MIHAILOVIĆ: Nacionalni akcioni plan I sve ono što je njime predviđeno i na čemu se već radi rezultat je rada i zalaganja velikog broja organizacija, institucija i ustanova posljednjih godinu i sa kojima sarađujemo kroz projekat Koalicija protiv vršnjačkog nasilja u crnogorskim školamai da pokušamo da unaprijedimo postojeći ambijent kako bi djeca u Crnoj Gori bila bolje zaštićena od vršnjačkog nasilja. Da, potpuno smo svjesni da ga nikada nećemo ni mi u Crnoj Gori ni bilo ko u potpunosti iskorijeniti, ali je stanje bilo takvo da je zabrinjavalo koliko se nije reagovalo na nasilje, koliko se nije prepoznavalo i koliko je propusta bilo u postupanju. Na prevenciji se ipak radilo, ali je i taj dio morao da pretrpi određena unaprjeđenja. Dakle, Nacionalnim akcionim planom je definisan niz koraka na svim nivoima – od promjene zakona u dijelu odgovornosti svih, i obavezno roditelja, promjene upustva, odnosno smjernica po kojima se mora postupati i obavezivanja svih u školama da ga primjenjuju (do sada je često bilo mrtvo slovo na papiru), uvođenja evidencije o slučajevima vršnjačkog nasilja koja do sada nije postojala, uspostavljanje tijela koje će pratiti stanje iprimjenu svega usvojenog … Takođe, prepoznalo se da bi bilo potrebno mijenjati zakon u dijelu koji se odnosi na PP službe, odnosno da se omogući da iškole sa manjim brojem učenika imaju psihologe i ako treba pedagoge. Uz sve to, predloženo je, ina tome će se insistirati, da centri za socijalni rad budu partneri u posebno izazovnim slučajevima kada roditelji nijesu zainteresovani da sarađuju i da centri pomažu školama, ali im podrška moraju biti i domovi zdravlja koji moraju početi da obezbjeđuju tretmane i podršku porodicama čija su djeca i žrtve ,ali i počinioci nasilja.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Prof. dr Jovan Komšić,, redovni profesor sociologije u penziji na Univerzitetu u Novom Sadu: Događanje pravoslavnog naroda 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Srpska pravoslavna crkva je duhovno bodrila i asistirala u svim fazama realizacije ideološko-političkog projekta državnog objedinjavanja svih srpskih zemalja – milom ili silom

 

MONITOR: Povodom burnih reagovanja u Srbiji protiv crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, analitičari kažu da se  SPC, opozicija i vlast, takmiče u nacionalizmu i da se otvoreno zalažu za Veliku Srbiju. Vaš komentar?

KOMŠIĆ: Kao drevne organizacije, crkve uopšte, pa i SPC, od svog nastanka do današnjih dana, igraju otvoreniju ili, pak, prikriveniju igru moći. Nažalost, aktuelna zbivanja podsećaju na arheološku “iskopinu” srednjevekovnih obrazaca borbe crkve i države za titularnog agenta vrhunaravne vlasti. U sporu “dva mača” oko investiture (13-18. vek), papska crkva je svoje pravo sile i silu prava temeljila na maksimi: “Čija je vera, njegova je teritorija” (Cuius religio, eius regio). Na tragu Ciceronove pohvale “oslobodiocima otadžbine”, uticajni teolozi su čak zagovarali i pravo na tiranoubistvo. S druge strane, evropski kraljevi, carevi, kneževi… su svoje pravo supremacije racionalizovali principom: “Čija je zemlja, njegova je i religija” (Cuius regio, eius religio), uključujući i pravo na progonstvo pape iz Rima u Avinjon.

Na svoj način, o postmodernom re-miksu promenljivih epozoda predmoderne harmonije i sporova crkvene i svetovne vlasti svedoče trodecenijska iskustva tranzicionog “povratka korenima”, započetog pogubnom “Antibirokratskom revolucijom”, 1988-89. godine. Dakle, kad je o SPC reč, ona je duhovno bodrila i asistirala u svim fazama realizacije ideološko-političkog projekta državnog objedinjavanja svih srpskih zemalja – milom ili silom. U procesima političke i versko-nacionalne homogenizacije 90-ih, sličnu ulogu imale su Katolička crkva “u Hrvata”, kao i Islamska zajednica kod Bošnjaka i Albanaca.

MONITOR: Ishodi su poznati.

KOMŠIĆ: Da, ishodi su poznati. Umesto nedosanjanih velikonacionalnih snova, danas su u regionu suvereno pravo sile i sila prava rezervisani za novonastale nacionalne države, međunarodno-pravno priznate u okvirima bivših jugoslovenskih republika. Stoga, u svesrpskom slučaju, definitivno otpada svaka mogućnost dominacije principa: “Čija religija – njegova teritorija”. Osim nove, vratolomne avanture – pohvale mačenoscima – eskalacije međunacionalnog i međudržavnog konflikta – haotične destabilizacije čitavog regiona Zapadnog Balkana…!?

Srećom, tekući “kulturološki ratovi” i “događanje” pravoslavnog naroda, uz pokoji “gaf” crkvenih velikodostojnika i akademskih “veličina”, što prete svrgavanjem vladara i zveckanjem oružjem na srpsko-crnogorskoj granici i slično, odigravaju se (još) u nenasilnim formama “borbi za pravo i pravdu”.

Sociološki gledano, objašnjenje “funkcionalnosti” takvih međusobica doskorašnja “dva oka u glavi” može se jedino naći u lukavom planu vlastodržačkog uma da se socijalna nezadovoljstva ogromnog dela populacije u obe države, izazvana uzurpacijama javnog dobra, sve većim dohodovnim i imovinskim razlikama, siromaštvom i svekolikim nesigurnostima, preusmere na “sabornosno” identitetski teren, sa opasno zapaljivim, “vatrometnim” epizodama netrpeljivosti malih razlika.

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 24. januara ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo