Povežite se sa nama

INTERVJU

PROF. DR JANJA BEČ-NOJMAN: Diktatura  oligarhija sa dna

Objavljeno prije

na

Na ovim prostorima na  djelu je stravična degradacija profesionalizma u svim profesijama, na djelu je  najdublji antiintelektualizam

Janja Beč-Nojman rođena je u Zemunu. Rodom i odgojem je   Vojvođanka. Inženjerka je tehnologije i sociolog. Istraživač je ratnih zločina i genocida  počinjenih u bivšoj Jugoslaviji. Autorka je sedam knjiga. Nominovana je 2005. godine za Nobelovu nagradu za mir. Počasna  je građanka opštine Ključ, BiH.

Jedan od povoda  za razgovor  sa Janjom Beč Nojman  je  70. godišnjica  usvajanja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina  genocida. Pošto se ona fokusira na istraživanje ratnih zločina i genocida počinjenih na teritoriji bivše Jugoslavije, razgovor  smo počeli pitanjem  kakvi su rezultati kad je riječ o suočavanju sa prošlošću i kažnjavanju onih koji su počinili ratne zločine?
BEČ NOJMAN: Jako je važno da Monitor nije zaboravio da je  sedamdeset godina od usvajanja Konvencije, koja je bila revolucija u međunarodnom krivičnom pravu. Jednako je važno i sprečavanje i kažnjavanje zločina. Stvaranje svesti o ratnim zločinima i genocidu  u  ratovima  1991-1999   u   Jugoslaviji je preduslov, u okruženju ćutanja i negiranja, za očuvanje ljudske supstance, odnosno čovečnosti. To je rečenica  Milana Popovića, profesora  Univerziteta u Podgorici  i mog prijatelja. On je to kao pravnik,  kao i Raphael  Lemkin, kao Richard Goldstone, imao  briljantan pravni, politički i ljudski instinkt i to je  rekao pre osnivanja Međunarodng krivičnog tribunala u Hagu. On je tada precizno rekao da ćemo morati da stvorimo i očuvamo  svest o ratnim zločinima i genocidu.  Nama  u  narednih stotinu godina sledi da stvaramo i čuvamo svest o tome šta se desilo. U tom smislu vrlo je značajno bilo osnivaje Tribunala pošto, „državice i njeni sirotani“ (tako je nas zvao Dimitrije Tucović  u knjizi „Srbija i Arbanija, 1913“),  nastale raspadom Jugoslavije nisu bile u stanju da  sude o počinjenim zločinima. Doprinos  Tribunala ničim ne može da se izbriše.

MONITOR: Šta znači za Srbiju to što je osuđeni ratni zločinac  Vojislav Šešelj  poslanik ?
BEČ NOJMAN: Na to bih odgovorila pitanjem. Kako je moguće  da on bude demokratski  izabran, kakvi smo to mi građani i građanke? Srpska napredna stranka, našminkana Radikalna stranka, make up Evropa , u parlamentu  ima dve trećine poslanika i ogromnu podršku biračkog tela, oni drže sve resurse Srbije.  Šešelj  je  politički otac onih koji su na vlasti i toliko godina. Kako su moguće takve vođe, šta se to desilo sa narodom da bira takve? To nije bio vojni puč, to nije bilo nasilno, to je bilo voljom naroda, hajde da kažemo demokratskom. Odgovor  je meni dao i ja ga delim sa vama čuveni  borac za mir i borac protiv nacističkog režima u  Nemačkoj, sveštenik  Dietrich Bonhofer,  u tekstu  O glupavosti:  „Zločinačke vođe najlakše manipulišu glupim ljudima. Glupost je nedostatak ljudskosti, a ne intelekta… Opasnija je glupavost od zla, pošto zlo u sebi nosi klicu samouništenja“.  Ako potpredsednica Skupštine Vjerica Radeta, pravnica po obrazovanju,  na vest o smrti Hatidže  Mehmedović, predsednice  Udruženja Majke Srebrenice,  cinično  javno pita a ko će da  sahrani  Hatidžu Mehmedović ovog jula 2018…   Hatidžu koja  je u ratu izgubila decu, muža, brata, oca .. Ostala sama na svetu. Onda je  taj nedostatak  ljudskosti o kojoj piše  Bonhofer.

MONITOR:   Šešeljevo političko dijete Aleksandar  Vučić  postao je predsjednik  Srbije…
BEČ NOJMAN: Šešelj  je  Vučićev politički otac  u svemu, samo  su sada malo obučene  civlizacijske fantomke. Neko ko je bio vođa  huligana i javno u Parlamentu  jula 1995. podsticao na genocid, što je kažnjivo prema Genocid  konvenciji,  ne može da  bude  predsednik države. Onda to nije država. Ali mase su klicale i Hitleru, i Musoloniju, i Miloševiću, milioni su padali ničice pred njima kao pred božanstvima,  pa su na kraju skupo  plaćene  zablude. Dođe račun na naplatu.

MONITOR: Mnogi  analitičari tvrde da su danas  na vlasti mahom polupismeni i nesposobni?
BEČ NOJMAN: Svi na ovim prostorima, a posebno u Vojvodini, živimo pod diktaturom, kako se to u Nemačkoj u kojoj ja zivim od 1991., kaže za naše državne  sisteme ovde, oligarhije sa dna. Ovo je diktatura oligarhije sa dna. Na delu je stravična degradacija profesionalizma   najdublji antiintelektualizam, ponižavanje prve brojnije profesionalne elite stvorene u procesu modernizacije od 1945. do 1991. godine, kada smo imali pristojno školovane lekare, inženjere, pekare, konobare, profesore.. Sada imamo akindžijsku elitu na vlasti. Akindžirije su bile paramilitarne trupe u graničnim delovima Otomanske imperije koje su vekovima živele od rata, od pljačke i ubijanja, a posle ratova od prodaje opljačkanog i prodaje roblja. Ta mentalna matrica je aktivna i danas, samo su se oblici ispoljavanja promenili. Imamo kontinuitet  akindžijskih vojno-policijskih elita, paravojnih i parapolitičkih, i finansijskih i parafinansijskih. To što oni rade do sada je neviđeno, ti oblici pljačke onoga što su stvarale bar četiri generacije. Oni ljudima  hleb sa stola otimaju .

MONITOR:  Gdje se i kome se u Srbiji najviše krše ljudska prava?
BEČ NOJMAN: Mislim da se trideset godina od Jogurt revolucije u Novom Sadu,  5. oktobra 1988, kada su zapravo ratovi i počeli, trenutno  ljudska  prava najviše krše preko pljačke. Ono što se zvalo državna ili društvena  imovina sada je skoro potpuno  opljačkano. Tu imovinu sada legalno ima  određeni  broj određenih ljudi. Imam  radikalnu tezu, možda je pogrešna, da je rat vođen, da je bio fantomka na licu nacionalizama, da bi se opljačkala imovina koju su stvarale četiri generacije u posljednjih stotinu godina, a posebno od 1945. To se dešavalo tokom rata, a od završetka ratova 1991-1999 na delu je  preusmeravanje  agresije. Ona u Srbiji posle vojnih  poraza i gubitka teritorija ide prema  slabima. Projekat Velike Srbije uvek se usmeravao na slabe, a ne na jake prema kojima je vrlo  pokoran i ponizan. U Srbiji su danas slabi  pre svega stari i penzioneri. Podgrupa starih ljudi, su stare, same  žene. Lice bede  u Srbiji, na celom postratnom i postgenocidnom prostoru  duboko deformisanom  vladavinom terora, je lice stare, same žene. Penzioni fondovi su potrošeni za rat i za pljačku.

Druga  grupa su mladi kojima se uništava i pomisao na budućnost u Srbiji koja bi se mogla ostvariti na osnovu rada znanja, posvećenosti. Treća grupa su nezaposleni, stariji muškarci koji su ratovali. Sve te grupe se preko siromaštva dehumanizuju. Zato što su siromašni nisu vredni ljudske brige, pažnje, zaštite i ljubavi, nisu vredni ni da žive.  Mislim da se to radi namerno.

MONITOR: Jesu li mogući sukobi u Vojvodini?
BEČ NOJMAN: A ko bi ratovao u Vojvodini? Partizani i četnici? Nema više partizana. Mađari? Ne verujem u to, Mađari su otišli iz Vojvodine, stotine hiljada od 1918.  A od 1991 do 2011, prema ta dva popisa, 134.220 Mađara je otišlo. Od popisa 2011. odlaze još više. Pre dve godine u decembru 2016. je u Konzulatu Republike Mađarske u Subotici, izdat 100.000. pasoš ne samo Mađarima iz Vojvodine, nego Srbima, Hrvatima, Slovacima, Rumunima, Rusinima, svima koji su mogli da dokažu da imaju direktne pretke koji su rođeni u Austrougarskoj , znači ne princip nacije kao etniciteta nego politički princip nacije kao državljana. Promenila se Vojvodina.

Vojvodina je bila, posle Slovenije, najrazvijenija kao jedna od osam federalnih jedinica SFRJ  i deo  Republike Srbije. Ona je danas  jedini ratni plen Srbije u smislu teritorije i bogatstva. Od 1918. do danas bila  je unutrašnja kolonija Srbije za naseljavanje siromašnih Srba u procesu istorijskog pomeranja Srba sa juga na sever, preko Dunava, kod Prečana u Vojvodinu. Za poslednjih stotinu godina potpuno se promenila demografska struktura Vojvodine. Od modela po 30 odsto Nemaca, Mađara i Srba u Austrougarskoj imperiji danas su Srbi  prema popisu iz 2011. prvi put većina sa  66,76 procenata. Na popisu  iz 1910. Srba je bilo 32,4 odsto. Danas Nemaca nema, Mađari su 12 posto stanovnika.   Neće biti ratovanja, ali ta agresija može da se preusmeri  prema manjinama kojih još ima preko 30 odsto.

MONITOR: Znači li to da je Vojvodina bezmalo etnički očišćena?
BEČ NOJMAN: Još nije.  Nekad je Vojvodina bila multinacionalna  i u njoj se govorilo pet zvaničnih  jezika, a sada postoji samo jedan zvanični jezik – srpski,   i samo jedno pismo –  ćirilica. Rezultat  je i zastrašujući  broj odlazaka od 1991 do danas.  U toku ratova 1991-1999 imali smo dvesta hiljada dezertera koji su otišli iz Vojvodine i nisu se nikad vratili. Taj trend se povećava preko mađarskih pasoša za dvojno državljanstvo. To je individualni vid otpora.  Amnesti internešenel je pre dve godine upozorio Srbiju i njene institucije  da smanje nasilje prema Mađarima i to je ono što mnoge brine. Prema zvaničnim podacima u Vojvodinu se tokom i posle ratova 1991-1999 doselilo oko 280 hiljada Srba iz Hrvatske, BiH i sa Kosova. Broj izbeglica na 100 stanovnika u Vojvodini je 13, a u Srbiji, bez Beograda, četiri, tako da je ovo jedna nova Vojvodina.

Srbija prikriva genocid

MONITOR: Jdnom ste rekli: „Srbija je najstrašniji primer poricanja zločina“. Zašto?
BEČ NOJMAN: Zato što se na nju u svetu gleda tako, ne kao na   žrtve u Drugom svetskom ratu nego kao na okrutne ubice u genocidu počinjenom u Bosni i Hercegovini od aprila 1992. do 25. jula 1995. prema optužnici koju je podigao Richard Godstone, prvi glavni tužitelj u Međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju. Ja sam članica Međunarodnog udruženja istraživača  genocida  i  za takvu tvrdnju  imam dosta materijala pošto mi pratimo šta se u svetu dešava ne samo u Srbiji. Genocid je zločin države i njenih  institucija. Poricanje genocida je strategija države i njenih institucija. Genocid je proces a ne događaj. Genocid je zaustavljiv. Zaustavljiv je u svakoj svojoj fazi ako za to postoji politička volja. Genocid ne može biti samo Srebrenica ili Aušvic, ne može biti jedno mesto. U Srbiji, država i njene institucije čine sve da se prikrije genocid, ali i sve ono što se desilo tokom ratova 1991-1999. Politika “ništa se nije ni desilo”  je infantilna. Srbija i njene institucije to rade i naravno finansiraju, a njena politička elita izgovara uporno, i bez stida i srama,  do danas. Kontinuitet poricanja. Kontinuitet zla.

 

Ponižena i poražena  Vojvodina

MONITOR: Nedavno je  na zgradi  Muzeja prisajedinjenja u Novom  Sadu osvanuo grafit  „Vojvodina Republika“.  Hoće li Vojvodina postati  nova republika na Balkanu ?
BEČ NOJMAN: Ja sam članica Vojvođanske partije koja je na izborima  2012. dobila 0,7 posto  glasova sa idejom Vojvodina Republika. Da li će to biti neki duži proces ne mogu da kažem, ali kako god da bude mi smo sada jedini ratni plen Srbije u projektu Velika Srbija. Vojvodina je poražena i ponižena, čak je i ime izgubila –  zovu je u Srbiji  naša severna pokrajina. Menjaju se imena ulica, imena gradova, od Pančeva do Novog Sada, banatska strana, 120 km sva sela imaju glavnu ulicu Kralja Petra I ili Svetog Save.  Pa šta ako smo poraženi? Moramo ustati posle poraza.

                                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Aktuelna vlast radi što i bivša

Objavljeno prije

na

Objavio:

Čini se da aktuelna vlast ne zazire od toga da radi isto što i bivša. Da uredi spiskove saglasno svojim potrebama. Da bi se prikrile stvarne namjere, i jedni i drugi sve to podvode pod pitanje koje niko nije problematizovao – „pitanje državljanstva”

 

MONITOR: Uskoro, početkom maja, izaći će Vaša nova knjiga pod naslovom „Parole ili činjenice“?. O čemu govori knjiga?

RASTODER: Da, oko 1. maja bi trebalo da bude završeno štampanje mojih novih knjiga pod naslovom: Parola ili činjenice? Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, u dva toma na 1216 strana. U susret 15. godišnjici obnove crnogorske nezavisnosti  realizovana je zamisao mojih izdavača da se taj jubilej obilježi prigodnim djelom. Urednici su izvršili izbor mojih, uglavnom objavljenih radova iz prethodnih 30 godina stvaranja, a izdavači (Vijesti i Almanah) su se potrudili da sve to bude situirano i spakovano u dva toma izabranih radova. Zamišljeno je da posljednjih 100 godina crnogorska istorije bude promišljano kroz četiri metaforično označene cjeline: Sahrana; Odbrana; Vapaji; Vaskrsnuće.

Vjerujem da će knjiga inovativnošću, novim i do sada nepoznatim stranicama biti dovoljno provokativna jer problematizuje suštinska pitanja crnogorska istorije i naučne strategije u njenom izučavanju. To je intelektualni pokušaj da se afirmiše načelo: Crna Gora se „ne brani“ mahanjem, nego radom i znanjem.Takođe se želi pokazati da je mišljenje moguće osporiti i ignorisati, dok je to sa činjenicama mnogo komplikovanije. Zato, ako takvi postoje, ostaje javni poziv da svoja mišljenja utemelje na činjenicama i da potvrde ili ospore one iznijete u knjigama.

MONITOR: Slučaj Leposavić pokazao je da se Crna Gora ne samo nije suočila sa prošlošću već i da to uskoro teško da će moći. Kako vidite izjavu ministra Leposavića, ali i sve što je uslijedilo nakon nje?

RASTODER: Davno sam napisao da će savremena Crna Gora dugo biti zarobljena recikliranim ideologijama devedesetih u najrazličitijim formama. Zbog toga što nije pokazala spremnost da ih razumije i da se odredi prema njima u vrijednosnom smislu. U svježem sjećanju mi je sudbina „zabranjenog“ (formalno povučenog udžbenika za IV razred gimnazije) čiji je autor tada „problematičnog dijela“, sadašnji poslanik DPS, što samo pokazuje plitkoumnost političkih elita koje se različito ponašaju u različitim vremenima. Činjenica, da saglasno tome, crnogorski pravosudni sistem nije uspio presuditi nijedan zločin iz devedesetih, čini licemjernim današnje prenemaganje za žrtvama tih istih.

S druge strane, slučaj Leposavić je jedinstven primjer u akademskom svijetu, u kojem navodni „pravni ekspert“ objavi rat „pravnim činjenicama“. Očigledno osnažen recikliranom ideologijom, „ekspert“ ne može shvatiti da to nijesu pravne činjenice koje je promovisao neki palanački crnogorski sud, nego da su rezultat rada najprestižnije međunarodne institucije pravde iza koje stoji čitava zemaljska kugla u vidu UN. Kada takve pravne činjenice postanu i istorijske (a to jesu Presude Međunarodnog suda u Hagu, kao  i one suda u Nirnbergu) moraš biti mnogo opijen tamjanom da bi na ovaj način omalovažio pravo, struku i nauku kojoj si se posvetio. Leposavić nije doveo u pitanje pravni postupak, nego konačan epilog i zaključak koji je proizašao iz takvog postupka.Time se predstavio kao narcisoidni pravni diletant koji ima ambiciju da se postavi iznad najvećih pravnih autoriteta današnjice. Za mene nije toliko ni bitno, niti tragično šta će o Srebrenici reći neki ministar, pa makar bio i pravni ekspert, koliko je tužno živjeti u zemlji i društvu u kojem je nešto tako moguće. Dodatno licemjerje je i u tome što to navodno za neke jeste „genocid“, samo ako uspiju dokazati da za tako nešto nijesu krivi samo „moji“ nego i neki „vaši“. Hvala lijepo, odbijam da bilo koji zločinac može biti „moj“. Umjesto da se afirmiše stanovište – što je sud osudivši konkretne krivce oslobodio optužbe čitav jedan narod, ministar i ne samo on, infatilno socijalizuje genocid. No, i pored svega sam siguran da ministar nema ništa zajedničko sa genocidom, iako se pretrgao da dokaže suprotno.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, ESEJISTA, KNJIŽEVNI KRITIČAR, ENCIKLOPEDISTA: Glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitujem za njih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

 

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

 

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 16. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA MANS: Kriminal i korupcija ne poznaju zastave, samo interes i profit

Objavljeno prije

na

Objavio:

Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti

 

Kao rukovodilac Stručnog tima Savjeta moj zadatak je da radim na prevenciji i otkrivanju mogućih slučajeva korupcije na visokom nivou. Taj cilj se ne razlikuje od onoga koji imamo u MANS-u i zato me više nevladinih organizacija i predložilo za taj posao na javnom konkursu objavljenom krajem prošle godine, kaže Vanja Ćalović-Marković u razgovoru za Monitor, koji započinjemo pitanjem koliko je njen angažman u Stručnom timu Nacionalnog savjeta za borbu protiv korupcije (ne)spojiv sa angažmanom u civilnom sektoru, odnosno, u MANSU.

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: S druge strane, velika je razlika u metodama koje može da koristi jedna NVO  u otkrivanju visoke korupcije, posebno u situaciji kada brojni zakoni i dalje propisuju ogromna ograničenja pristupa informacijama, u odnosu na Stručni tim Savjeta. Podaci koji spadaju u lične, kao i poreske, carinske i druge službene tajne, ali i podaci označeni stepenom tajnosti, odnosno državne tajne, su nakon pribavljanja dozvola dostupni Savjetu, ali ne i predstavnicima civilnog društva. Upravo ti podaci su neophodni da bi se pratili tragovi novca u slučajevima visoke korupcije, kroz intenzivnu međudržavnu saradnju, u koju NVO ne mogu biti uključene. I to je bio moj ključni motiv da konkurišem za ovu poziciju.

MONITOR: Cijenite, dakle, da Vaše postavljenje ne veže ruke ni Vama ni MANS-u?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Moje postavljenje ne može biti prepreka radu MANS-a, niti meni rad organizacije može praviti problem u Stručnom timu jer su u pitanju veoma različite metode rada. Rad MANS-a i Savjeta se dopunjuju, ali se između njih ne može staviti znak jednakosti.

Podsjetiću vas da su mene i prethodne Vlade, a i Skupština, imenovale na pozicije od značaja za borbu protiv korupcije. Tako sam bila član Nacionalne komisije kojom je predsjedavao Duško Marković, a kasnije i član Savjeta Agencije za sprječavanje korupcije. I tada i danas tražila sam isto: da se otkriju slučajevi korupcije i sprovedu reforme koje će spriječiti da se takva praksa ponavlja. Tada nije postojala ni minimalna politička volja i na svakom koraku sam nailazila na prepreke, ali nisu mogli da me ućutkaju. Zato su Nacionalnu komisiju ugasili, a iz Savjeta ASK-a su me nezakonito razriješili.

I sada ću da pokušam i uradim ono što je do mene, baš kao što sam to radila svih ovih godina. Očekivanja su mi, naravno, mnogo veća nakon promjene vlasti.

MONITOR: Ubrzo po formiranju Savjeta pojavili su se, nedorečeni, izvještaji o Vašoj ostavci. O čemu se tu radi?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Podnijela sam ostavku na mjesto člana Savjeta da bih, odmah nakon toga, bila imenovana za rukovodioca njegovog Stručnog tima. Smatrala sam da sa svojim iskustvom u radu na slučajevima korupcije mogu više da doprinesem kao rukovodilac tog tima, nego baveći se javnim politikama i zakonodavnim okvirom kao član Savjeta.

Stručni tim uglavnom radi na konkretnim slučajevima i praktičnim mjerama za prevenciju korupcije. To podrazumijeva da će Stručni tim operativno sarađivati sa raznim državnim organima, uspostaviti mrežu saradnika iz relevantnih institucija, inicirati uspostavljanje međunarodnih timova za rad na konkretnim slučajevima i tražiti dokaze koje će dostaviti tužilaštvu ili drugim nadležnim organima. U međuvremenu, dobili smo stručnu podršku Savjeta Evrope, koja će nam biti od ogromnog značaja, i vrhunskog eksperta koji je, između ostalog, radio na finansijskoj istrazi meksičkih narko kartela.

Stručni tim će raditi i na uvezivanju baza podataka katastra, poreske uprave i drugih relevantnih institucija, što će nadležnim državnim organima omogućiti efikasnije vođenje finansijskih istraga.

MONITOR: Sa čime biste se mogli pohvaliti od početka rada Stručnog tima NS?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Otkrivanje visoke korupcije je posao za koji treba vremena, posebno u situaciji kada su mnoge arhive uništene ili dislocirane, a pojedine značajne funkcije i dalje obavljaju ljudi koji su bili dio problema. To, takođe, podrazumijeva i punu saradnju sa brojnim državnim institucijama.

Do sada smo prikupili značajan dio informacija o stanovima koji su dijeljeni javnim funkcionerima i drugim licima po izuzetno povoljnim uslovima i uskoro ćemo početi da objavljujemo tu dokumentaciju.

U drugim većim predmetima, kao što je poslovanje slobodnih zona i sumnje u šverc cigareta, Možura, privatizacija KAP- a i Telekoma, autoput, poslovanje Prve banke sa državnim organima i kompanijama… prikupljamo osnovnu dokumentaciju kako bismo utvrdili obim i lokacije raspoloživih podataka, kao i potrebe za angažovanjem eksperata iz oblasti carina, poreske politike, zaštite ličnih podataka, programiranja i slično.

Ni u jednoj arhivi nećemo naći one papire koje je prošla vlast željela da uništi. Ali tragovi novca se ne mogu potpuno sakriti. Zato mi prikupljamo i analiziramo postojeću dokumentaciju i radimo na uspostavljanju međunarodne saradnje kako bismo mogli da uđemo u trag skrivenim računima i imovini u inostranstvu.

MONITOR: A šta biste naveli kao (ne)očekivane probleme sa kojima ste se susreli?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Brojna dokumenta su uništena ili dislocirana, nova administracija vrlo sporo postupa, a faktička blokada zakonodavnih predloga u parlamentu onemogućava ozbiljnije iskorake.

Tako je kompletna arhiva Komisije za stambena pitanja bivše Vlade nestala, ili je negdje premještena. Tom Komisijom je rukovodio bivši ministar odbrane, a njena dokumentacija se ne nalazi ni u Generalnom sekretarijatu Vlade, a ni u Ministarstvu odbrane, dok je osoba zadužena za arhivu Komisije napustila državnu upravu.

Ta dokumentacija je, inače, bila označena stepenom tajnosti interno, a u nekim slučajevima i povjerljivo. I njen nestanak je posao za tužilaštvo koje na raspolaganju ima niz aktivnosti koje može preduzeti u cilju rasvjetljavanja tog krivičnog djela.

Kada su uništili kompletnu arhivu podataka o stanovima koje su podijelili, možete da zamislite šta je od dokumentacije ostalo oko najvećih poslova koji potencijalno uključuju i najveću korupciju. Međutim, mnogo dokaza postoji u drugim državama i zato je međunarodna saradnja od presudnog značaja.

MONITOR: Može li se priča o nestaloj dokumentaciji završiti time što ćemo svi konstatovati kako nam je žao što je nema?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Kako bismo spriječili da se to dogodi, Stručni tim Savjeta će izaći sa vrlo konkretnim preporukama i inicijativama prema nadležnim državnim organima.

Tražićemo, pored ostalog, da se obezbijedi više dokaza za tužilaštvo, video evidencija ili dokazi da je ona uništena, jer su u pitanju objekti Vlade i Ministarstva odbrane koji su pod video nadzorom. Lica odgovorna za postupanje sa dokumentacijom su jasno određena i prvi korak tužilaštva trebao bi biti da ih sasluša.

MONITOR: Na račun Vlade stižu kritike da se više bave prošlošću nego budućnošću? Prepoznajete li se vi iz Savjeta u toj priči?

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Ni najmanje. Nakon 30 godina potpunog odsustva ozbiljne borbe protiv korupcije i poslova koji su poharali Crnu Goru, imamo obavezu kao društvo da ne dozvolimo da bilo ko zadrži korist koju je stekao činjenjem bilo kog krivičnog djela. Moramo da pokušamo da otkrijemo gdje su završile stotine miliona ili milijarde eura iznesene iz Crne Gore. Pokušaj političkih eksponenata korumpiranih pojedinaca da nas sveopštom kakofonijom skrenu sa tog puta sigurno neće uspjeti, jer sam odolijevala i mnogo većim pritiscima kojima sam bila izložena tokom svog rada.

Jos jednom ću ponoviti – što se tiče rada Stručnog tima, ne postoji bivša i sadašnja vlast, jer korupcija ne bira političke dresove.

MONITOR: Da li vi, iznutra, dijelite utisak da vlast, na svim nivoima, djeluje pomalo tromo?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nije lako uspostaviti kontrolu nad sistemom koji je bio pretvoren u političku mašineriju bivšeg režima. U maloj Crnoj Gori izuzetno je teško naći kadrove, jer su priliku da steknu iskustvo u državnoj administraciji i to specifično znanje do sada imali samo oni koji su sarađivali sa bivšom vlašću. Još kad se u to dodatno umiješa politika, onda i onako težak proces postane još teži.

Znam da je problema puno, ali mislim da se mora i brže i bolje.

MONITOR: Neki analitičari ukazuju na mogućnost paktiranja između bivših i sadašnjih vlasti. Da li ste Vi naišli na nešto što bi potkrijepilo takve sumnje?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Nemam nikakva konkretna saznanja o tome i boriću se da se nikada ne napravi bilo kakav pakt koji podrazumijeva da se  zatvore oči na korupciju, a korumpirani pojedinci zadrže ukradeni novac.

Stručni tim nema nadležnost da bilo koga uhapsi, ali ima da prati puteve novca. Čak i ako neki planiraju da pobjegnu iz zemlje, ako uspijemo da uspostavimo međunarodnu saradnju i obezbijedimo snažnu podršku drugih država, naći ćemo gdje su sakrili novac i nekretnine.

Nadam se da ćemo uskoro dobiti i nova zakonska rješenja o oduzimanju imovine u građansko-pravnom postupku, po ugledu na Italiju, što bi omogućilo da imovina za koju nema valjanog pokrića u zvaničnim prihodima javnih funkcionera, može biti oduzeta i bez osude u krivičnom postupku.

MONITOR: Nije malo onih koji računaju da se Vaš posao tiče samo vremena prije 30. avgusta, odnosno, 4. decembra 2020?

ĆALOVIĆ- MARKOVIĆ: Vjerujem da u Vladi niko ni ne pomišlja da takvo ograničenje postavi, jer ja na njega zasigurno ne bih pristala. Dok sam u Stručnom tijelu možete biti sigurni da neće biti izuzetaka po bilo kom osnovu.

Zadatak Savjeta i Stručnog tijela je da se bavi otkrivanjem i prevencijom korupcije na visokom nivou. Odgovorna vlada želi da iskorijeni korupciju, ako je ima, prvo u sopstvenim redovima.

Ne smije biti nedodirljivih ni sada, ni prije, ni ubuduće i za to ću se uvijek boriti. Ne bavim se politikom, već borbom protiv kriminala i korupcije, a oni ne poznaju ni boje ni zastave, samo interes i profit.

Odnos prema SPI definiše vladu

MONITOR: Sa nestrpljenjem se očekuje novi Zakon o slobodnom pristupu informacijama (SPI).

ĆALOVIĆ-MARKOVIĆ: Od izuzetnog značaja za borbu protiv korupcije je da nova Vlada podigne standarde i što prije počne da proaktivno objavljuje mnogo veće količine podataka od značaja za građane.

U saradnji sa kolegama iz drugih NVO i vodećim evropskim ekspertima, uradili smo nacrt izmjena Zakona o SPI i dostavili ga Ministarstvu javne uprave 9. decembra, na Međunarodni dan borbe protiv korupcije. Drago nam je što je to prvi antikorupcijski zakon predložen ovoj vladi od strane nevladinog sektora, ali u vezi sa tim, nažalost, još nismo vidjeli konkretnije pomake, dok je usvajanje zakona planirano tek za treći kvartal.

Upravo odnos prema tom zakonu pokazaće koliko je ova vlada spremna da realizuje svoja obećanja.

 Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo