Povežite se sa nama

FOKUS

OD AVALE DO BJELASICE, KLIJENT SA POVLASTICOM: Kako vlast pomaže Zorana Bećirovića

Objavljeno prije

na

Dok se spremamo da kroz budžet za narednu godinu platimo ceh slučaja Regionalni vodovod –Štrabag, ponovo imamo apsurdnu situaciju da prvostepeni sud istrajava na drugačijem stavu u odnosu na drugostepeni, a da to ide u korist kompanijama bližim centrima moći.  Ceh je veći od 13 miliona

 

Uz pomoć partnera, javnih i tajnih, Zoran Ćoćo Bećirović širi poslovnu imperiju na obroncima Bjelasice.  On i njegov poslovni partner Baškim Uljaj, biznismen iz Albanije, postaće zakupci 272 hiljade kvadrata u neposrednoj blizini skijališta Kolašin 1600, u koje Vlada ulaže pozamašna sredstva.

Na zakupljenom zemljištu Bećirović i Uljaj, u narednih 90 godina, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Država će njihov biznis pomoći gradnjom skijališta  sa  šestosjednom  žičarom i sistemom za pravljenje vještačkog snijega (planirana vrijednost radova devet miliona) i  puta od (Bećirovićevog) skijališta Kolašin 1450 do Kolašina 1600 (dva miliona eura). O trošku poreskih obveznika već je završena trafo-stanica Jezerine, preko koje će se oba skijašišta snabdijevati strujom. Slučaj je udesio pa i autoput prolazi u blizini budućeg ski centra zbog čega će, prema procjenama iz Vlade Duška Markovića,  put od podgoričkog aerodroma da skijališta na Bjelasici trajati  40-ak minuta.

Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa dobijati 10 eurocenti po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Na godišnjem nivou to garantuje prihod od 27 hiljada fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja. U Vladi kažu kako će skijalište Kolašin 1600 ostati u vlasništvu države i nakon što bude završena njegova gradnja – planirani rok je zima sljedeće godine –  mada i ono može biti dato u zakup.

Zakupci su posao dobili kao jedini zainteresovani učesnici u postupku koji je započela još prethodna vlada Mila Đukanovića. Zato se o njihovim referencama ne govori se ništa.

Tu priču treba početi jednim „tehničkim“ objašnjenjem. Ugovor o jednovjekovnom zakupu dijela Bjelasice sa Vladom potpisuje kompanija Gener 2 iz Tirane, u vlasništvu Uljaja i Ski resort Kolašin 1600, preduzeća iz Kolašina  u kome više od 4/5 vlasništva ima of-šor firma sa Kipra povezana sa Bećirovićem. Nezvanično, Vijesti saznaju kako Uljaj u zajedničku firmu ulaže novac, dok  Caldero Trading sa Kipra, odnosno njegovi vlasnici i(li) ćerka firma iz Kolašina, donose „ideje i omogućavaju posao“.

Nije prvi put Bećirović  „mozak“ operacija koje se u Crnoj  Gori realizuju tuđim novcem. Uz  pomoć lokalnih moćnika.

Priča o privatizaciji budvanskog hotela Avala odavno je prerasla državne granice. Londonska kompanija  Bepler & Jakobson (B&J) postala je vlasnik hotela odlukom Višeg suda, iako je ponuda bila drugorangirana, a dokazi o ispunjenju kriterijuma lažirani. Predsjednica sudskog vijeća koje je donijelo tu presudu ubrzo je razdužila sudijsku togu i postala pravni zastupnik B&J! Neki će se sjetiti: riječ je o Ani Đukanović, sestri Mila Đukanovića.

Kasnije, nakon što je među suvlasnicima B&J pukla tikva  zastupnik većinskog vlasnika Igor Lazurenko  je na sudu u Londonu izjavio kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog prijateljskih veza sa premijerom Đukanovićem, još pet odsto zbog insajderskih informacija iz HTP Budvanska rivijera (vlasnici Avale prije privatizacije). Još jednu, zlatnu, akciju Bećirović je prema svjedočenju nekadašnjeg poslovnog partnera dobio nakon sudske odluke da Savjet za privatizaciju mora potpisati ugovor sa njihovom kompanijom, iako je bila drugorangirana na tenderu.

Prije svađe i podjele imovine, B&J je kupila dio imovine Ski centra Bjelasica  u stečaju. Skijalište Jezerine na obroncima Bjelasice Bećirović je dobio po cijeni koju je sam ponudio, nedugo  nakon javnog apela tadašnjeg poslanika Mila Đukanovića Privrednom sudu da ubrza prodaju Ski centra u stečaju. Tako su 147.000 kvadrata zemljišta, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do… prodati za 550 hiljada. Iz Privrednog suda je prethodno nestala dokumentacija koja je, kako je tvrdila sutkinja Nataša Bošković, dokazivala da je stečaj u Ski centru uveden nezakonito.

To je današnje skijalište Kolašin 1450. Bećirović je neko vrijeme bio i vlasnik dva najluksuznija hotela u Kolašinu.  Bjanku je kupio  države i ona je i dalje u vlasništvu njegovih firmi. Novoizgrađeni hotel Lipka prešao je u međuvremenu u vlasništvo Prve banke, na ime obezbjeđenja kredita koji nije vraćen. Većinski vlasnik Prve je Aco Đukanović  brat ranije pomenutih Ane i Mila.

Dovoljno da garantuje uspješan nastavak javno-privatnog partnerstva?

U vrijeme dok je vlada na sva zvona promovisala buduću saradnju sa Bećirovićem na projektu Kolašin 1600, a premijer Marković vršio nenajavljeni obilazak gradilišta na Bjelasici kako bi se uvjerio u tempo radova, Apelacioni sud u Podgorici je bez pompe presudio  (odbio žalbu utuženog) da je Bećirovićeva kompanija Casino Avala  obavezana da na ime korišćenja  (zakupa) dijela hotela Avala od 2011. godine njegovim vlasnicima, kompaniji B&J Montenegro plati 13,3 miliona eura. Plus kamate i troškove postupka.

„Dugogodišnji spor koji je kompanija Beppler&Jacobson Montenegro vodila protiv firme Casino Avala pravosnažno je okončan odlukom Apelacionog suda“, likovali su jesenas glasnogovornici kompanije, uvjereni da se tako stavlja tačka na priču započetu krajem 2010. godine, kada je zaključen ugovor o zakupu dijela prostora hotela Avala između B&J Montenegro (vlasnik) i Casino Avala (zakupac). No, znaju i oni da je jedno saopštiti, a  drugo  naplatiti dosuđena potraživanja. Posebno   kada ovozemaljski izaslanici boginje Justicije naginju na jednu stranu.

Prva „djelimična presuda“ kojom se Casinu nalaže da napusti prostorije hotela Avala i tamo ostavi  svu opremu, postala je izvršna  u januaru 2015. Trajala je petnaestak dana. Potom je, na predlog izvršnog dužnika, sudija Privrednog suda Nataša Sekulić donijela Rješenje kojim se izvršenje (iseljenje) Casina odlaže. „Izvršni dužnik  je učinio vjerovatnim da bi sprovođenjem izvršenja pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, jer bi izvršenjem presude prestao radni odnos za zaposlene radnike – njih 63… Sud je takođe cijenio i činjenicu da je izvršni dužnik dobio od Uprave za igre na sreću koncesiju za obavljanje djelatnosti upravo za navedenu lokaciju…“.

Ni riječi o tome da li i koliku štetu trpi izvršni povjerilac, mada je mjesečni zakup za prostor u kome je radio Casino bio sedam puta veći od jemstva koje su na račun Privrednog suda položili Bećirović i njegovi saradnici (228.000, odnosno, 30.000 eura). Dopunskim rješenjem sutkinja Sekulić određuje da se izvršenje pravosnažne presude odlaže dok se ne okonča parnični postupak u kome Casino Avala pokušava dokazati – bez dokumenata, na osnovu svjedočenja – da je iznajmljeni prostor zapravo njihovo vlasništvo. Prvostepena presuda u tom slučaju (započetom 2013) donijeta je tek proljetos. Tako da je privremena odluka Nataše Sekulić na snaži i poslije skoro četiri godine.

Ova sutkinja se ljetos našla u centru pažnje javnosti nakon što je vijeće kojim je predsjedavala preinačilo odluku njihove koleginice Nataše Bošković i dozvolilo otkup akcija Rudnika uglja od strane EPCG. Akcije koje su do tada bile u vlasništvu A2A, države i Aca Đukanovića Elektroprivreda je kupila i pored protivljenja manjinskih akcionara, koji smatraju da je njihova cijena višestruko „naduvana“, u korist prodavaca. Za razliku od zime 2013. Sekulić se proljetos nije dosjetila „nenadoknadive štete“. Ili je stvar u tome ko dobija a ko gubi kojom sudskom odlukom.

Da stvar bude zanimljivija, u jednoj od presuda Apelacionog suda  konstatuje se da pomenuti postupak pred Osnovnim sudom u Kotoru, o vlasništvu nad prostorijama u kojima je radio kazino, ne može biti relevantan za period zakupa koji traje do pravosnažnosti te prpesude i eventualne promjene vlasnika nad „spornim“ objektom.

Međutim, priča sa „odlaganjem izvršenja“ pravosnažne i izvršne presude ponovila se i ovog oktobra. Samo što izvršni sudija Marina Đurović više ne pominje zaposlene u kazinu i njihova prava, već samo spor oko utvrđivanja vlasništva nad dijelom kazina koji je nezakonito proširen  (bez jednog jedinog papira)  a u kome Casino Avala tuži B&J Montenegro, HTP Budvansku rivijeru i Opštinu Budva!?

„Zakonskim odredbama kojima je regulisan institut odlagana izvršenja na predlog izvršnog dužnika, ima za cilj da umirovi postupak na jedan kraći rok, dok se ne razriješi neka pravna stvar…“, piše u Rješenju sutkinje Đurović.

Dok čekamo sljedeći potez, teško je ne prisjetiti se ljetošnje priče o različitim aršinima Privrednog i Apelacionog suda u slučaju Štrabag-Regionalni vodovod. Ta će pravna ujdurma Crnu Goru koštati makar 11 miliona eura koje se nalaze u predlogu budžeta za nerednu godinu, kao državna garancija uz pomoć koje bi Regionalni vodovod platio dosuđeni dug Štrabagu (za posao koji su uradili i već jednom naplatili drugi) i odblokirao račun.

„Ovdje problem nastaje kada presuda postane pravnosnažna i izvršna, krene se sa sprovođenjem izvršenja, ali se tada u Privrednom sudu donese odluka da se izvršenje odlaže na duži vremenski period“, kaže  jedan od advokata koje smo konsultovali. „Time se obesmišljava suđenje, jer je osnovna pretpostavka da kada presuda postaje pravnosnažna, to pitanje je pravno riješeno i treba da se izvrši presuda kako bi sve imalo smisao. Mogućnost odlaganja izvršenja postoji prema Zakonu o izvršenju, međutim samo u izuzetnim slučajevima i po veoma strogim uslovima, upravo da bi se poštovao osnovni princip da se pravnosnažnom presudom okončava spor“.

Da li bi se slična priča mogla ponoviti i u slučaju Avala?  Koliko bi nas to moglo koštati – u novcu i ugledu (ne)poželjne investicione destinacije u kojoj ne važe  načela pravne države. O tome možemo samo da glavoboljamo. Il’  hajdemo u planine, jer tamo nema zime. Makar za odabrane. Kolašin 1600.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

FOKUS

MUZEJI I GALERIJE PRIREDILI KAPITALNI SKANDAL: Falsifikati na izložbi Dada Đurića

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ćerka Dada Đurića Amarante Szidon tvrdi da su na podgoričkoj izložbi ovog slikarskog velikana prezentovani i falsifikati. Iz Muzeja i galerija to osporavaju, dok galeristi i slikari tvrde da su lažnjaci postali uobičajena stvar

 

Jezivi lažnjak, tako je neke od radova koji su prezentovani na izložbi jednog od najznačajnijih slikara 20. vijeka Miodraga Dada Đurića, prokomentarisala njegova ćerka Amarante Szidon.

Izložba Đurićevih radova otvorena je u JU Muzeji i galerije u Podgorici, sredinom protekle sedmice. Szidon u pismu koje je uputila Muzejima i galerijama, Ministarstvu kulture i na adrese više pojedinaca, a u koje je Monitor/CIN CG imao uvid, upozorava na brojne falsifikate slika na izložbi, koji su predstavljeni u katalogu koji prati izložbu. Ona od Muzeja i galerija traži da se više od deset radova ukloni sa izložbe i kataloga. Posebno insistira na radovima – na dva kolaža iz 1996. godine, koji su u katalogu prezentovani na stranicama 26 i 27.

Szidon, koja navodi da je testamentom ovlašćena da se brine o slikarevoj ostavštini, tvrdi da je katalog izložbe na kome je uočila problematične radove na uvid dobila samo dan prije otvaranja.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 24. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

TRINAEST GODINA OD REFERENDUMA: A nezavisnosti niđe

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za ovu deceniju i kusur,  vlast  nas  je zadužila  do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit . Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene (samo)volje kako bi se održala. Zato je  borba za nezavisnost borba protiv DPS. Crna Gora ili oni

 

Trinaest je godina otkako su na referendumu 21. maja 2006. godine crnogorski građani kazali da žele nezavisnu,   državu svih.  Još je nijesu dobili.  Za ovu deceniju i kusur, vlast nas je zadužila do guše zarad megalomanskih projekata koji samo privilegovanima donose profit. Tako  nas  je učinila   zavisnim od raznoraznih međunarodnih finansijskih institucija.  Potrudila se i da što više građana i institucija učini zavisnim od sopstvene volje kako bi se održala. Zbog toga je korupcija stigla do samih kostiju sistema.  I svi postali zavisni od svih.  Vlast od raznoraznih međunarodnih adresa, svojih tajkuna i šefova podzemlja, i ovi od njih, institucije od volje vrha partije, a većina građana od plate od koje jedva živi, a koju zarađuje uglavnom ako ima sreće da poznaje nekog  njihovog.   Pošto se od prosječne zarade ne živi  (vidi box),  oni dodatno nerijetko zavise i od svojih roditelja penzionera, rođaka u inostranstvu, ko ima sreće, dodatnih poslova.  Riječju – robovi.

Kako li je tek onima  ispod crte. U siromaštvu i zavisnosti  za goli opstanak  živi 24 posto crnogorskih građana, dok je još 10 posto, prema podacima Monstata, u riziku od socijalne isključenosti. To su podaci s kraja prošle godine.

Ako se uzme u obzir da zvanična metodologija prebrojavanja  konstantno pokušava da uljepša stvarnost, slika je  još sumornija. Prema nekim procjenama, kao što je ona koju je prošle godine dala ovdašnja NVO Banka hrane – čak 60 odsto građana živi ispod granice apsolutnog siromaštva!

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 17. MAJA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PRVI MAJ U ZEMLJI BEZ RADNIKA: Prazni praznik

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem. Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna

 

 

Borba za radnička prava, osmosatno radno vrijeme, radnička solidarnost – teško bi bilo poređati koji od tih skupova riječi danas zvoni sa više praznine. Nekad su bile važne, na njima se zasnivalo dostojanstvo, život od sopstvenog rada.

Borba za radnička prava odavno je u službenom jeziku  postala anahronizam.  I samu riječ tranzicija je pregazila: radnici su postali zaposleni. Od države u kojoj je radnička klasa, uz sistem socijalističkog samoupravljanja, bila na vlasti, krenuli smo, natrag u kapitalizam. Naravno da se nije bilo moguće priključiti tamo gdje su zemlje koje nijesu bile zahvaćene socijalizmom u međuvremenu stigle. Vraćeni smo u neku tačku ‘x’, najbližu onom što se nekada zvalo prvobitnom akumulacijom kapitala. Poneko to zove pljačkom. Iako je prelazak iz „totalitarnog“ socijalizma trebao da nam donese slobodu, sadašnji zaposleni mrav je u odnosu na nekadašnjeg radnika. Uplašen, i sam ponekad gramziv, nesrećan jer se nije „snašao“. Propisano mu je da ćuti i on, uglavnom, ćuti.

Da bi se govorilo o pravima radnika ili zaposlenih, ne bi bilo loše za početak znati njihov broj. A tu, godinama vlada kofuzija. Namjerna, jer nijesmo baš mnogoljudna država.

Prema podacima iz Monstatove Ankete o radnoj snazi, na osnovu četiri sprovedena kvartalna istraživanja tokom 2018. godine, u Crnoj Gori aktivnog stanovništva bilo je 279,9 hiljada. Od toga je 237,4 hiljade ili 84,8 odsto zaposlenih i 42,5 hiljada ili 15,2 odsto nezaposlenih.

Smisao statistike je da obezbijedi podatke koji se jedni sa drugima mogu upoređivati. U našem slučaju to je nemoguća misija. Prema Monstatovim podacima iz Godišnjaka za 2018. u državi ima 622.373 stanovnika. Ista publikacija kaže da mlađih od 15 godina ima 169.139. U stanovništvu preostaje 453.234 ljudi starijih od 15 godina.

Monstat definiše da ,,aktivno stanovništvo (radnu snagu) čine sva zaposlena i nezaposlena lica stara 15 i više godina” i kaže da tu grupaciju čini 279,9 hiljada ljudi. Ta brojka se od broja ljudi starijih od 15 godina iz Monstatovih podataka o stanovništvu razlikuje za 173.334. ne zna se kako.

Ako se u računicu uključi i broj penzionera kojih je, po podacima Fonda PIO u februaru bilo 124.800, opet fali preko 48 hiljada ljudi.

Nema veze, i sama direktorica Zavoda za statistiku Gordana Radojević je priznala da je ,,Crna Gora zemlja sa najvećom stopom neaktivnosti u EU i šire”. Prema njenim riječima, ,,brine podatak da je u prosjeku neaktivno 45 odsto populacije starosti od 15 do 64 godina, odnosno da taj dio stanovništva ništa ne radi i ne želi da traži posao.

Sjećate li se bivših radnika bivših fabrika posijanih diljem Crne Gore. Onih koji su često u godinama kad niko neće da ih zaposli. Tu se krije dio objašnjenja. Drugi dio su oni vrlo zaposleni u raznolikim sektorima kriminala – od pomoćnih radnika u dilerisanju droge do ozbiljnih kriminalaca. Uveliko se tokom prošle godine pisalo o ,,smanjivanju” broja nezaposlenih uz pomoć brisanja sa evidencije Zavoda za zapošljevanje iz najrazličitijih razloga. Sva ta pregnuća proizvode rupe u računicama, ali pomažu bajkama o sveopštem napretku.

Ovih dana se premijer Duško Marković pohvalio da je u mandatu njegove vlade, od aprila 2017. do aprila 2019. godine otvoreno 15.216 novih radnih mjesta. U zvaničnoj statistici nije moguće ući u trag tom podatku. Anketa o radnoj snazi iz 2017. bilježi 229,3 hiljade zaposlenih, dok ih je prema istom izvoru 2018. bilo 237,4 hiljade. Novih radnih mjesta, dakle, ima 8.100. Doduše, teorijski je moguće da se tokom četiri mjeseca ove godine desio neki bum u zapošljavanju, a da ga niko nije primijetio. Samo je malo vjerovatno.

Prosječna plata u državi je zvanično 510 eura. Najniže prosječne plate isplaćivane su u martu u Ulcinju i Petnjici – 408 eura, dok je najbolje zaposlenima u Tivtu sa prosječnom platom od 660 eura.

Plate su ispod državnog prosjeka u 14 opština.

O, da. Najavljeno je da će minimalna zarada porasti sa 193 eura, kolika je bila od 2013. godine, i da će sada iznositi 222 eura. I sa tim povećanjem minimalna zarada kod nas ostaće najniža u regionu. Sindikati su tražili da minimalna plata bude 250 eura. Bezuspješno.

Na minimalnu zaradu, prema podacima Poreske uprave, osigurano je oko osam hiljada ljudi. U Uniji slobodnih sindikata, međutim, tvrde da platu manju od državnog minimalca prima 36.639 osoba. Prema zvaničnim podacima, zaradu od 193 do 250 eura prima 77 hiljada radnika ili 40 odsto ukupnog broja zaposlenih.

Potrošačka korpa košta 644,7 eura. Za hranu i bezalkoholna pića treba izdvojiti 270,2 eura, dok su izdaci za neprehrambene proizvode i usluge 374,5 eura. Sjećate se: to je ona računica u  kojoj četvoročlanu porodicu treba prehraniti sa 2,25 eura dnevno po članu oko koje se bila podigla velika prašina. Tada je uglavnom zanemarivana činjenica da obična familija tih 270 eura za hranu, prosto, nema. Za 134,7 eura je potrošačka korpa skuplja od prosječne plate. Ako porodica ima dva zaposlena člana, ali pripadaju grupi od 40 odsto radnika koji imaju platu do 250 eura, obje plate ne mogu da pokriju potrošačku korpu. Svakome ko hoće pošteno da pogleda i bez statistike je jasno – većina radnika u Crnoj Gori jedva krpi kraj s krajem.

Bilo bi lijepo kad bi slabo plaćeni poslovi bili barem sigurni. To, međutim, najčešće važi samo za one koji su na državnim jaslama. Zakon o radu stalno se prerađuje u smislu ,,fleksigurnosti”. Fina je to riječ, smišljena da naglasi potrebu da radna snaga bude ,,fleksibilnija”, da lakše mijenja posao, u prevodu, ostaje na ulici. Drugi dio kovanice je kobajagi.

Osmosatno radno vrijeme u Crnoj Gori gotovo da ne postoji. Veliki broj zaposlenih u državnim i opštinskim institucijama, službama i firmama u njima rade, pored ostalog, baš zato što im je radno vrijeme vrlo fleksibilno. Gotovo niko ne ostaje osam sati na poslu. Za veliki dio zaposlenih u privatnim firmama važi obrnuto – radno vrijeme traje koliko gazda kaže. U prefinjenijim slučajevima, dok se posao ne završi. U takvom odnosu snaga smiješno izgledaju poslodavci koji se redovno čude kad ankete pokažu da mladi ljudi između bolje plaćenog posla u privatnoj i slabije plaćenog u državnoj firmi, redovno biraju onaj u državnoj.

Petodnevna radna sedmica za zaposlene u trgovini, koji čine najveći dio radnika u Crnoj Gori, i dalje je nedostižan san. Nedavno je najavljeno da trgovine neće raditi nedjeljom, ali niko ne očekuje da će to prodavačicama donijeti dva slobodna dana sedmično. Ne treba potcijeniti sposobnosti naših gazda da naprave novi raspored prema kojem će svako biti uredno izrabljivan. Onima koji ne stoje satima za kasom i ne vuku gajbe može biti zanimljivo da vide kome će vlast omogućiti da se ‘provuče’ i nedjelje ostavi radnima. Istovremeno sa najavom neradne nedjelje, naime, stglo je i pojašnjenje da će se ,,kroz podzakonske akte donijeti rješenja za izuzetke i ono što su osnovne životne potrebe gradjana”. Biće i izuzetaka zbog turističke sezone, tako da se lako može desiti da ima više onih koji se broje u izuzetke, nego onih što podliježu pravilu.

Prošlog ljeta Vlada je najavila da će Predlog Zakona o radu biti utvrđen do kraja septembra 2018. Nema ga ni danas. Javna rasprava o Nacrtu zakona o radu završena je prije više od godinu i po usred ljeta 2017, nevjerovatnom brzinom. Nakon toga se ne zna šta se dešava sa tim dokumentom. Nezvanične informacije su da vlada oklijeva da prihvati dio preporuke Evropske komisije koje se odnose na bolju zaštitu prava radnika u sudskom postupku.

Prije nego je nestao iz vidokruga, novi propis je donosio nekoliko rješenja povoljnih za radnike: onemogućavanje zloupotreba blanko otkaza, žene koje rade na određeno bile bi zaštićene od otkaza i za vrijeme trudnoće, a ne samo za vrijeme porodiljskog bolovanja. Radnici bi mogli da rade najviše 60 sati nedjeljno, prekovremeno bi mogli da rade osam umjesto deset sati nedjeljno, odmor iz prethodne godine mogli bi da koriste do kraja naredne, a ne do 30. juna kao do sada.

S druge strane, upokojeni nacrt sadržao je i dvije važne stvari nepovoljne za radnike – da novčana potraživanja zastrarjevaju i da se radnici po osnovu ugovora na određeno mogu angažovati duže od dvije godine. Po novome, novčana potraživanja bi zastarijevala za četiri godine, a preko ugovora na određeno radnici bi mogli da budu angažovani do tri godine.

Crna Gora je posljednji Zakon o radu donijela 2008. godine. Novi zakon mora biti usvojen zbog usklađivanja sa evropskim propisima i zato što je on mjerilo za zatvaranje pregovaračkog Poglavlja 19 – Socijalna politika i zapošljavanje. I to što ćemo, jednog dana zakon koji definiše položaj radnika izvaditi iz fioke zato da bi dobili štrik od EU, govori o tome koliko je crnogorsko društvo spremno da bude ozbiljno.

 

Odupri se

 

Iako je kao polaznu tačku imao korupcionašku aferu Koverta pokret “Odupri se 97.000” velikim dijelom okuplja ljude nezadovoljne time što ne mogu da žive od svog rada.

Sama po sebi činjenica da je Duško Knežević, tipičan novobogataš, dao vladajućoj partiji 97.000 eura u društvu koje je preživjelo plaćanje struje za Olega Deripasku, spašavanje Prve banke premijerovog brata i ostale slične podvige, ne bi potaklo ljude da izađu na ulice kad na drugoj strani ne bi bila direktna ugroženost ogromnog broja ljudi. Namet za obnovljive izvore energije i pored toga što svako zna da se njime direktono pune džepovi predsjednikovog sina i prijatelja ne bi bio tako bezobrazan da za ogroman broj ljudi u Crnoj Gori visina računa za struju nije egzistencijalno pitanje.

Tačna je narodna izreka da ne boli mali nego krivi dio, ali u osnovi pobune je trenutak kad mali dio postane premali. Kad se ne može više. Sve i da ovi protesti propadnu, energija nakupljena zbog toga što se u Crnoj Gori sve teže preživljava od rada, ne može se tek tako uništiti. Ogromne nepravde samo je dodatno ojačavaju

 

MIloš BAKIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo