Povežite se sa nama

FOKUS

OD AVALE DO BJELASICE, KLIJENT SA POVLASTICOM: Kako vlast pomaže Zorana Bećirovića

Objavljeno prije

na

Dok se spremamo da kroz budžet za narednu godinu platimo ceh slučaja Regionalni vodovod –Štrabag, ponovo imamo apsurdnu situaciju da prvostepeni sud istrajava na drugačijem stavu u odnosu na drugostepeni, a da to ide u korist kompanijama bližim centrima moći.  Ceh je veći od 13 miliona

 

Uz pomoć partnera, javnih i tajnih, Zoran Ćoćo Bećirović širi poslovnu imperiju na obroncima Bjelasice.  On i njegov poslovni partner Baškim Uljaj, biznismen iz Albanije, postaće zakupci 272 hiljade kvadrata u neposrednoj blizini skijališta Kolašin 1600, u koje Vlada ulaže pozamašna sredstva.

Na zakupljenom zemljištu Bećirović i Uljaj, u narednih 90 godina, imaju pravo i obavezu da grade hotele, turističko naselje i apartmane za prodaju, ukupno 74.000 kvadrata stambenog i poslovnog prostora. Država će njihov biznis pomoći gradnjom skijališta  sa  šestosjednom  žičarom i sistemom za pravljenje vještačkog snijega (planirana vrijednost radova devet miliona) i  puta od (Bećirovićevog) skijališta Kolašin 1450 do Kolašina 1600 (dva miliona eura). O trošku poreskih obveznika već je završena trafo-stanica Jezerine, preko koje će se oba skijašišta snabdijevati strujom. Slučaj je udesio pa i autoput prolazi u blizini budućeg ski centra zbog čega će, prema procjenama iz Vlade Duška Markovića,  put od podgoričkog aerodroma da skijališta na Bjelasici trajati  40-ak minuta.

Zauzvrat, država će na ime godišnjeg zakupa dobijati 10 eurocenti po kvadratu i hiljaditi dio neto dobiti investitora. Na godišnjem nivou to garantuje prihod od 27 hiljada fiksne zakupnine, uvećane za 1.000 eura po svakom milionu dobiti koju Uljaj i Bećirović prihoduju nakon odbijanja troškova poslovanja. U Vladi kažu kako će skijalište Kolašin 1600 ostati u vlasništvu države i nakon što bude završena njegova gradnja – planirani rok je zima sljedeće godine –  mada i ono može biti dato u zakup.

Zakupci su posao dobili kao jedini zainteresovani učesnici u postupku koji je započela još prethodna vlada Mila Đukanovića. Zato se o njihovim referencama ne govori se ništa.

Tu priču treba početi jednim „tehničkim“ objašnjenjem. Ugovor o jednovjekovnom zakupu dijela Bjelasice sa Vladom potpisuje kompanija Gener 2 iz Tirane, u vlasništvu Uljaja i Ski resort Kolašin 1600, preduzeća iz Kolašina  u kome više od 4/5 vlasništva ima of-šor firma sa Kipra povezana sa Bećirovićem. Nezvanično, Vijesti saznaju kako Uljaj u zajedničku firmu ulaže novac, dok  Caldero Trading sa Kipra, odnosno njegovi vlasnici i(li) ćerka firma iz Kolašina, donose „ideje i omogućavaju posao“.

Nije prvi put Bećirović  „mozak“ operacija koje se u Crnoj  Gori realizuju tuđim novcem. Uz  pomoć lokalnih moćnika.

Priča o privatizaciji budvanskog hotela Avala odavno je prerasla državne granice. Londonska kompanija  Bepler & Jakobson (B&J) postala je vlasnik hotela odlukom Višeg suda, iako je ponuda bila drugorangirana, a dokazi o ispunjenju kriterijuma lažirani. Predsjednica sudskog vijeća koje je donijelo tu presudu ubrzo je razdužila sudijsku togu i postala pravni zastupnik B&J! Neki će se sjetiti: riječ je o Ani Đukanović, sestri Mila Đukanovića.

Kasnije, nakon što je među suvlasnicima B&J pukla tikva  zastupnik većinskog vlasnika Igor Lazurenko  je na sudu u Londonu izjavio kako je Bećirović 20 odsto akcija u kompaniji  dobio zbog prijateljskih veza sa premijerom Đukanovićem, još pet odsto zbog insajderskih informacija iz HTP Budvanska rivijera (vlasnici Avale prije privatizacije). Još jednu, zlatnu, akciju Bećirović je prema svjedočenju nekadašnjeg poslovnog partnera dobio nakon sudske odluke da Savjet za privatizaciju mora potpisati ugovor sa njihovom kompanijom, iako je bila drugorangirana na tenderu.

Prije svađe i podjele imovine, B&J je kupila dio imovine Ski centra Bjelasica  u stečaju. Skijalište Jezerine na obroncima Bjelasice Bećirović je dobio po cijeni koju je sam ponudio, nedugo  nakon javnog apela tadašnjeg poslanika Mila Đukanovića Privrednom sudu da ubrza prodaju Ski centra u stečaju. Tako su 147.000 kvadrata zemljišta, žičara Ćupovi i tri ski lifta, dva restorana, vodohvat i vodovod Jezerine-Bljušturni do… prodati za 550 hiljada. Iz Privrednog suda je prethodno nestala dokumentacija koja je, kako je tvrdila sutkinja Nataša Bošković, dokazivala da je stečaj u Ski centru uveden nezakonito.

To je današnje skijalište Kolašin 1450. Bećirović je neko vrijeme bio i vlasnik dva najluksuznija hotela u Kolašinu.  Bjanku je kupio  države i ona je i dalje u vlasništvu njegovih firmi. Novoizgrađeni hotel Lipka prešao je u međuvremenu u vlasništvo Prve banke, na ime obezbjeđenja kredita koji nije vraćen. Većinski vlasnik Prve je Aco Đukanović  brat ranije pomenutih Ane i Mila.

Dovoljno da garantuje uspješan nastavak javno-privatnog partnerstva?

U vrijeme dok je vlada na sva zvona promovisala buduću saradnju sa Bećirovićem na projektu Kolašin 1600, a premijer Marković vršio nenajavljeni obilazak gradilišta na Bjelasici kako bi se uvjerio u tempo radova, Apelacioni sud u Podgorici je bez pompe presudio  (odbio žalbu utuženog) da je Bećirovićeva kompanija Casino Avala  obavezana da na ime korišćenja  (zakupa) dijela hotela Avala od 2011. godine njegovim vlasnicima, kompaniji B&J Montenegro plati 13,3 miliona eura. Plus kamate i troškove postupka.

„Dugogodišnji spor koji je kompanija Beppler&Jacobson Montenegro vodila protiv firme Casino Avala pravosnažno je okončan odlukom Apelacionog suda“, likovali su jesenas glasnogovornici kompanije, uvjereni da se tako stavlja tačka na priču započetu krajem 2010. godine, kada je zaključen ugovor o zakupu dijela prostora hotela Avala između B&J Montenegro (vlasnik) i Casino Avala (zakupac). No, znaju i oni da je jedno saopštiti, a  drugo  naplatiti dosuđena potraživanja. Posebno   kada ovozemaljski izaslanici boginje Justicije naginju na jednu stranu.

Prva „djelimična presuda“ kojom se Casinu nalaže da napusti prostorije hotela Avala i tamo ostavi  svu opremu, postala je izvršna  u januaru 2015. Trajala je petnaestak dana. Potom je, na predlog izvršnog dužnika, sudija Privrednog suda Nataša Sekulić donijela Rješenje kojim se izvršenje (iseljenje) Casina odlaže. „Izvršni dužnik  je učinio vjerovatnim da bi sprovođenjem izvršenja pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, jer bi izvršenjem presude prestao radni odnos za zaposlene radnike – njih 63… Sud je takođe cijenio i činjenicu da je izvršni dužnik dobio od Uprave za igre na sreću koncesiju za obavljanje djelatnosti upravo za navedenu lokaciju…“.

Ni riječi o tome da li i koliku štetu trpi izvršni povjerilac, mada je mjesečni zakup za prostor u kome je radio Casino bio sedam puta veći od jemstva koje su na račun Privrednog suda položili Bećirović i njegovi saradnici (228.000, odnosno, 30.000 eura). Dopunskim rješenjem sutkinja Sekulić određuje da se izvršenje pravosnažne presude odlaže dok se ne okonča parnični postupak u kome Casino Avala pokušava dokazati – bez dokumenata, na osnovu svjedočenja – da je iznajmljeni prostor zapravo njihovo vlasništvo. Prvostepena presuda u tom slučaju (započetom 2013) donijeta je tek proljetos. Tako da je privremena odluka Nataše Sekulić na snaži i poslije skoro četiri godine.

Ova sutkinja se ljetos našla u centru pažnje javnosti nakon što je vijeće kojim je predsjedavala preinačilo odluku njihove koleginice Nataše Bošković i dozvolilo otkup akcija Rudnika uglja od strane EPCG. Akcije koje su do tada bile u vlasništvu A2A, države i Aca Đukanovića Elektroprivreda je kupila i pored protivljenja manjinskih akcionara, koji smatraju da je njihova cijena višestruko „naduvana“, u korist prodavaca. Za razliku od zime 2013. Sekulić se proljetos nije dosjetila „nenadoknadive štete“. Ili je stvar u tome ko dobija a ko gubi kojom sudskom odlukom.

Da stvar bude zanimljivija, u jednoj od presuda Apelacionog suda  konstatuje se da pomenuti postupak pred Osnovnim sudom u Kotoru, o vlasništvu nad prostorijama u kojima je radio kazino, ne može biti relevantan za period zakupa koji traje do pravosnažnosti te prpesude i eventualne promjene vlasnika nad „spornim“ objektom.

Međutim, priča sa „odlaganjem izvršenja“ pravosnažne i izvršne presude ponovila se i ovog oktobra. Samo što izvršni sudija Marina Đurović više ne pominje zaposlene u kazinu i njihova prava, već samo spor oko utvrđivanja vlasništva nad dijelom kazina koji je nezakonito proširen  (bez jednog jedinog papira)  a u kome Casino Avala tuži B&J Montenegro, HTP Budvansku rivijeru i Opštinu Budva!?

„Zakonskim odredbama kojima je regulisan institut odlagana izvršenja na predlog izvršnog dužnika, ima za cilj da umirovi postupak na jedan kraći rok, dok se ne razriješi neka pravna stvar…“, piše u Rješenju sutkinje Đurović.

Dok čekamo sljedeći potez, teško je ne prisjetiti se ljetošnje priče o različitim aršinima Privrednog i Apelacionog suda u slučaju Štrabag-Regionalni vodovod. Ta će pravna ujdurma Crnu Goru koštati makar 11 miliona eura koje se nalaze u predlogu budžeta za nerednu godinu, kao državna garancija uz pomoć koje bi Regionalni vodovod platio dosuđeni dug Štrabagu (za posao koji su uradili i već jednom naplatili drugi) i odblokirao račun.

„Ovdje problem nastaje kada presuda postane pravnosnažna i izvršna, krene se sa sprovođenjem izvršenja, ali se tada u Privrednom sudu donese odluka da se izvršenje odlaže na duži vremenski period“, kaže  jedan od advokata koje smo konsultovali. „Time se obesmišljava suđenje, jer je osnovna pretpostavka da kada presuda postaje pravnosnažna, to pitanje je pravno riješeno i treba da se izvrši presuda kako bi sve imalo smisao. Mogućnost odlaganja izvršenja postoji prema Zakonu o izvršenju, međutim samo u izuzetnim slučajevima i po veoma strogim uslovima, upravo da bi se poštovao osnovni princip da se pravnosnažnom presudom okončava spor“.

Da li bi se slična priča mogla ponoviti i u slučaju Avala?  Koliko bi nas to moglo koštati – u novcu i ugledu (ne)poželjne investicione destinacije u kojoj ne važe  načela pravne države. O tome možemo samo da glavoboljamo. Il’  hajdemo u planine, jer tamo nema zime. Makar za odabrane. Kolašin 1600.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

FOKUS

DRŽAVNI UDAR – ZAVRŠNA FARSA: Selekcija laži

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pošto je Aleksandar Saša Sinđelić kompromitovao vlastiti iskaz, ali i kompletan sudski postupak  za tzv. državni udar, sud i tužilaštvo pokušavaju da ignorišu stvarnost i davno zacrtani plan istjeraju do kraja. Bez želje da utvrde istinu o izbornom danu 2016. i naručiocima (ne)realizovanog prevrata

 

Nije ali jeste. Ove riječi Aleksandra Saše Sinđelića vrlo dobro opisuju trenutnu konfuziju u sudskom procesu kome dvije godine tepamo državni udar ili terorizam u pokušaju, svako po svom nahođenju. Umjesto završnih riječi Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) i advokata optuženih, u sudnici Višeg suda kojom komanduje sutkinja Svetlana Mugoša, ove nedjelje gledali smo – farsu.

Mugošino vijeće ne želi da se odredi o iskazima svjedoka saradnika koji ponovo i neupitno dokazuju da ta osoba sa dva imena (kao što tvrde) ili sa dvije različite ličnosti u sebi (kao što to izgleda) laže isuviše često da bi mogao ostati ravnodušan bilo ko koga interesuje istina o onome što se dešavalo na izborni dan 16. oktobra 2016. godine. Zašto?

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 15. MARTA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NADLEŽNI GLUVI ZA KNEŽEVIĆEVA SVJEDOČENJA: Strah od vođe jači od dokaza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nema ni udaljene sumnje  da bi se svaki tužilac na planeti Zemlji koji drži do sebe i svog posla, pozabavio ispitivanjem Kneževićevih navoda o starim dobrim vremenima sa čelnicima ovdašnjih izvršnih i zakonodavnih vlasti.  Jasno je zašto to ne rade dvojica čelnih ljudi crnogorskog tužilaštva

 

Za sve je kriv Duško Knežević. To  kao molitvu nedjeljama  ponavljaju poslanici-pripravnici iz DPS podmlatka, čelnici Agencije za sprječavanje korupcije predvođeni direktorom Sretenom Radonjićem, prvi ljudi Tužilaštva – VDT Ivica Stanković i glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić. Potonji se potrudio da laicima predoči pojam udaljena sumnja. Koja,  po svim pitanjima vezanim za predsjednika države i DPS Mila Đukanovića – ne postoji.

SDT je ubijeđen kako nema ni udaljene sumnje da Đukanović ima bilo kakve veze sa Limenkom, Kovertom, Telekomom, Elektroprivredom, ne prijavljenim prihodima i rashodima, tajnim kreditima i preduzećima, prećutanim sponzorisanim putovanjima… Zbog toga ga neće ni saslušati, makar se predsjednik samooptuživao, kao u pričama o biznismenima koji, po osnovu „interesne dobrovoljnosti jedne i druge strane“ finansiraju DPS. Novac je ,,završavao u računovodstvu DPS, sve je pažljivo evidentirano“, pojasnio je Đukanović, „a državnim organima dostavljani su onakvi izvještaji kakve su oni tražili”.

Ne tačni, dakle, nego onakvi kakve su oni tražili!?

Pošto je Knežević video snimkom sa Slavoljubom Stijepovićem potvrdio dio vlastitih, a nezakonitih, donacija DPS-u uz tvrdnju da je vladajućoj partiji dao mnogo više novca, pojasnio je: „Prije svakih izbora Milo okupi biznismene i odredi im tarife koliko ko treba da participira u izbornoj kampanji i šta je njihov doprinos“.

Đukanović je te tvrdnje negirao, zapravo ih potvrđujući: „Ovdje je  riječ o jednoj dobrovoljnosti, interesnoj dobrovoljnosti s jedne i druge strane“.

Ta interesna dobrovoljnost nije zabilježena u DPS-ovim finansijskim izvještajima. To nije zasmetalo  specijalnom tužiocu Milivoju Katniću. Iako su u njegovoj nadležnosti brojna krivična djela kojima bi se opisani aranžmani mogli svesti na svega nekoliko riječi (zloupotreba službenog položaja, navođenje na protivzakonit uticaj, kupovina uticaja, davanje i primanje mita, prevara u službi).

SDT Katnić nije saslušao predsjednika DPS-a, nije mu pretresao kuću ni kancelariju, kao što nije ni iz sjedništa vladajuće partije izuzeo dokumentaciju i računare kako bi pokušao utvrditi  stvarne prihode, rashode i novčane tokove. Valjda se ne sjeća da je sve to uradio nakon prošlih izbora, kada se sa optužbama za pranje novca okomio na Pokret za promjene i njihovog predsjednika Nebojšu Medojevića.

NE ČUJU DOBRO: Ivan Brajović i Branimir Gvozdenović ne odgovaraju na konkretne prozivke

Apetite Specijalnog tužilaštva zadovoljila je dokumentacija iz lokalne podružnice DPS-u Golubovcima. I svjedočenje tadašnjeg gradonačelnika Podgorice i grupe njegovih aktivista sa terena.

Slično je, izgleda, i sa  Đukanovićevim  manje ili više bliskim saradnicima  koji su se, takođe, našli u poslovnim aranžmanima sa Kneževićem i njegovom Atlas grupom.

Dokazujući poslovne/sponzorske veze sa funkcionerima  DPS-a, Duško Knežević je medijima dostavio bankarski izvod koji, kaže, dokazuje da je sa svog računa platio 79.000 funti specijalizaciju  bivšem funkcioneru DPS i ministru zdravlja Budimiru Šegrtu. Plaćanje je, prema pisanju Dana, obavljeno sa Kneževićevog na račun Šegrta u Londonu, u junu 1999. godine, radi isplate troškova specijalizacije u Njufild ortopedik centru u Oksfordu.

,,Sve što je plaćeno, urađeno je po nalogu Mila Đukanovića, i pozivam i Šegrta i njega da kažu sve što se dešavalo i koliko sam novca dao”, čikao je Knežević .  Pošto je Đukanoviću bio žirant za kredit od 1,5 miliona a Šegrt je, koju godinu nakon specijalizacije, bio direktor bolnice u Meljinama. Nakon što je ista postala članica Atlas grupe.

Đukanović i Šegrt su prećutali izazov. Nema naznaka da je  Tužilaštvo reagovalo na navode o mogućoj „kupovini uticaja“. Tamo, doduše, od ranije istražuju da li je Šegrt, kao direktor bolnice, Meljine oštetio državni budžet. Prije nego što je postao ministar zdravlja. Istraga traje kao zla godina.

Zato su u Tužilaštvu uspjeli da, poslije decenijske istrage, podignu optužnicu protiv Olega Obradovića i Miodraga Ivanovića, nekadašnjih direktora Crnogorskog telekoma i Monet-a  koji su, navodno, oštetili firmu sklapajući fiktivne ugovore – sa Kneževićem, podrazumijeva se – o konsultantskim ugovorima koji nikada nijesu izvršeni. Telekom ne tereti nekadašnje menadžere, dok  u tužilaštvu ne smiju ni da pomenu rukavac priče koji vodi do „prve sestre“ Ane Đukanović. Upravo izostavljeni dio daje pun smisao priči o postprivatizacionoj korupciji. Na osnovu koga su u SAD od Dojče i Mađar telekoma (kupac CG Telekoma) naplatili 100 miliona dolara kazne. Prvi brat  nikada nije saslušan u kontekstu ove priče. Mada je neko moćan natjerao, ili naveo, privatizacione fondove da ispod cijene prodaju  akcije Telekoma. I tako omoguće novom vlasniku dvotrećinsku kontrolu.

Sličnu priču Knežević je ispričao povodom  djelimične privatizacije EPCG.

„Svu operaciju oko prodaje EPCG italijanskoj kompaniji A2A i manjinskih paketa akcija fondova koordinirali su direktno Milo Đukanović i Branimir Gvozdenović, saopštio je  Knežević Centru za istraživačko novinarstvo Crne Gore  (CIN CG). „Poslove oko posredničke firme River iz Londona, koja je uzela gotovo sedam miliona evra kao posrednik za prodaju akcija EPCG od privatizacionih fondova, vodila je Dušanka Jeknić i direktno se dogovorila sa mnom oko provizije koju je trebao da im isplati Atlas fond. Lice koje je bilo zaduženo za kontakte ispred ove posredničke firme bio je Damir Dado Asović, Dušankin rođak koji živi u Milanu“.

Knežević je podsjetio i na (donekle poznate) detalje: ugovorom se River obavezao da će fondovima naći kupca po ceni od najmanje 7,1 evra po akciji, a za to dobiti proviziju od 0, 35 evra po akciji (pet odsto). Akcije je kupila A2A, da bi nedugo zatim državi ponudila 8,4 eura za akciju EPCG.  To je, na prijedlog Tenderske komisije Vujice Lazovića ocijenjeno kao više od 11,1 euro po akciji koliko je nudio jedan grčki konzorcijum. Najveći dobitnik  aranžmana bila je Prva banka.

Može li preciznije?

U Tužilaštvu, ipak, ćute. Dok se ne naredi drugačije. Baš kao što se i svi akteri priče iz 2009. danas prave neznaveni.  „Nijesam pravi sagovornik“, rekla je Jeknićeva CIN-u. Da vidimo da li će se završiti na tome.

Knežević se, potom, pozabavio likom i djelom predsjednika Skupštine Ivana Brajovića. Neshvatljivo je da tužilaštvo i Agencija za sprječavanje korupcije nijesu prepoznali ništa zanimljivo u pričama o velikim depozitima državnih preduzeća (Aerodromi CG) koji su u Atlas banci držani pod navodno sumnjivim okolnostima, nagomilanim dugovima Brajovića na rivolving kartici Kneževićeve banke, kuporodaji zemljišta kojim je taj dug zatvoren. „Ja sam mom vozaču dao pare da ta zemlja završi na njegovo ime“, tvrdi Knežević ne objašnjavajući zašto je uradio tako nešto. Da pogađamo?

Knežević sada trvdi da Brajovića vlast ucjenjuje tim podacima. Predlaže mu: ,,Brajović ima šansu da kaže javnosti šta se dešavalo iza kulisa svih važnih događaja u Crnoj Gori i tako se donekle opravda za ono što je on radio”. I stavlja do znanja kako ima još aduta u rukavu.

NADLEŽAN SAMO ZA SALATU: Sreten Radonjić, direktor ASK

„Da li želi (misli na Brajovića – prim.a.) da upozna javost sa sadržinom našeg razgovora 21. avgusta 2018. u restoranu Elit u Atlas centru u Podgorici? Sastali smo se u 13.07 sati i započeli naš dogovor. Da ga unaprijed obavijestim da ja imam precizan dokaz o sadržini tog razgovora“. To je jedno od Kneževićevih pitanja na koje Brajović javnosti nije ponudio odgovor. A nadležni ga i ne pitaju. Pa nijesu čuli ni Kneževićev poziv Brajoviću „da upozna građane sa donacijama koje sam dao njegovoj partiji“. Da mu ne staju na muku.

Knežević se nedavno, u svojim feljtoniziranim političko-poslovnim sjećanjima, dohvatio i zajedničkih uspomena sa kumom Branimirom Gvozdenovićem. Uz pričine priče o sastancima i poslovnim dogovorima sa Hajdarovim, Berluskonijem,  Dahlanom, Šinavatrom Knežević pominje i neke lako provjerljive stvari. Poput kredita koje su Gvozdenović i njegov kum Radenko Radojičić uzeli u Atlas banci pa zaboravili da vrate. Jedan od 300 hiljada a drugi od 2,5 miliona eura.

Iako Radojićić i Gvozdenović nerado govore na tu temu, tužilaštvo bi moralo provjeriti te priče. Makar da bi nam svima bilo jasnije koliko su istiniti Kneževićevi navodi kako je „uoči formiranja svake Vlade“ morao da moli SDP-a da prihvate Gvozdenovića za ministra.

Otkriva li nam taj detalj i dio te tajne o posebnom statusu Ivana Brajovića i Kneževićevoj poslovnoj imperiji? Ili je važnije da se pozabavimo njegovom tvrdnjom da je Gvozdenović „i dan danas odgovorni menadžer za KAP“. A da njih dvojica znaju „u ime koga”.

Nema ni udaljene sumnje  da bi se svaki tužilac na planeti Zemlji koji drži do sebe i svog posla pozabavio ispitivanjem Kneževićevih navoda o starim dobrim vremenima sa čelnicima ovdašnjih izvršnih i zakonodavnih vlasti. Pa zašto onda to ne rade dvojica čelnih ljudi crnogorskog tužilaštva?

 

Moćnima se može

Agencija za sprječavanje korupcije ne nalazi ništa sporno u činjenici da je predsjednik države ujedno i predsjednik vladajuće partije. Ne smetaju joj evidentne neistine oko njegovog  prvog kredita i prvog zavnično zarađenog miliona. Nemaju zamjerku na Đukanovićev račun ni nakon saznanja da je kao poslanik u Skupštini Crne Gore 2006. godine utajio osnivanje of-šor firme na Kipru.

Agencija nije mogla preći preko saznanja da je Goran Đurović, nekadašnji član Savjeta RTCG, osnivač preduzeća koje se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, sa naglaskom na uzgoj zelene salate. Parlamentu je predložila njegovo razrješenje, koje je trke prihvaćeno. Sud je, naknadno, tu odluku osporio kao nezakonitu.

Pažnju Agencije za sprječavanje korupcije ne zavrjeđuju dokumenta i iskazi koji ukazuju da predsjednik i potpredsjednik parlamenta Ivan Brajović i Branimir Gvozdenović nijesu na zakonit način evidentirali prihode i rashode.

Nijesu nadležni, kažu. Da vlastima ide u prilog – bili bi.

U slučaju nezakonitih partijskih donacija, Agencija je odlučila da glumi nepristrasnost. DPS je po hitnom postupku kažnjen oduzimanjem nelegalne Kneževićeve donacije i maksimalnom kaznom za počinjeni prekršaj. Naglasimo: prekršaj, a ne neko od krivičnih djela sa popisa nadležnosti SDT-a. DPS je momentalno vratio 47,5 hiljada dobijenih od Kneževića (na snimku se čuje da odbjegli biznismen  govori  o 97,5 hiljada) i platio mandatnu kaznu, uz popust (30 odsto) predviđen za savjesne prekršioce koji kaznu prihvate bez sudskog postupka i plate je u roku od osam dana.

Ostali donatori nijesu  pominjani. Niko od njih još nije spreman da priča o svom iznosu „interesne dobrovoljnosti“.

 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

BRANO GVOZDENOVIĆ – 20 GODINA POLITIKE I BIZNISA: Kumovanje na veliko

Objavljeno prije

na

Objavio:

Optužbe za korupciju i reketiranje od čijih iznosa običan svijet zaboli glava, za dugovanja i sladak život po elitnim svjetskim destinacijama na račun drugih, zatekle su Gvozdenovića u fotelji potpredsjednika parlamenta, člana predsjedništva i glavnog odbora vladajuće partije, nosioca počasne titule ambasadora Mediterana i Zlatne plakete najministra za region Srednje i Jugoistočne Evrope

 

Duže od dvije decenije Branimir Gvozdenović, elektroinženjer iz Bara, zauzima istaknute funkcije u državnoj administraciji Crne Gore. Startovao je kao ekspert za ekonomska pitanja na poziciji potpredsjednika Vlade premijera Filipa Vujanovića, zatim i Vlade premijera Mila Đukanovića, da bi karijeru visokog državnog funkcionera nastavio kao  ministar niza resora, od ekonomije do uređenja prostora, turizma i zaštite životne sredine, u kojima je ostavio svoj  teško izlječiv trag.

U Vladi  Duška Markovića za Gvozdenovića nije bilo mjesta, čime je okončana njegova neslavna petnaestogodišnja ministarska karijera. Ipak nije ostao bez  utješne fotelje, u kojoj sjedi kao potpredsjednik Skupštine Crne Gore. Rijedak primjer polivalentnog stručnjaka pogodnog za sve oblasti državne uprave, kao i za tajne poslove iz takozvane sive zone, o kojima javnost danas izvještava njegov  kum, biznismen Duško Knežević, predsjednik Atlas grupe, koji se nalazi u Londonu, osumnjičen kod kuće za krivično djelo pranja novca i štetu nanijetu državnom budžetu, koja se mjeri stotinama miliona eura.

Vijesti o korupcionaškim poslovima bivšeg ministra, reketiranju stranih investitora, o nelegalno stečenim nekretninama, milionskim dugovanjima i njegovom učešću u privatizaciji najvećih državnih preduzeća,  koje Knežević medijima odašilje iz Londona, nisu zapravo ništa novo.  U javnosti se već duže vrijeme o tome govori,  samo je,  primjera radi, NVO MANS podnio niz krivičnih prijava Vrhovnom državnom tužilaštvu koje su mahom odbacivane – ali nije bilo nikog iznutra da to i potvrdi.

Za to i postoje kumovi. Prava insajderska potvrda stigla je odakle se najmanje očekivalo, od razočaranog i odbjeglog kuma. Kumovske veze preobraćene u mržnju obilježile su i druge velike korupcionaške afere poput onih u Budvi, u kojima su o poslovima članova budvanske organizovane kriminalne grupe, bivših gradonačelnika i bivšeg potpredsjednika DPS-a, kod Specijalnog tužioca, najbolje „pjevali“ upravo njihovi kumovi i prijatelji.

Optužbe za korupciju i reketiranje od čijih iznosa običan svijet zaboli glava, za dugovanja i sladak život po elitnim svjetskim destinacijama na račun drugih, zatekle su Gvozdenovića u fotelji potpredsjednika parlamenta, člana predsjedništva i glavnog odbora vladajuće partije, nosioca počasne titule ambasadora Mediterana, koju mu je 2017. godine dodijelila organizacija UNEP, Program za životnu sredinu Ujedinjenih nacija. Priznanje je dobio na predlog tadašnjeg predsjednika države, Filipa Vujanovića, u konkurenciji predstavnika 21. džave mediteranske regije. Ovjenčan je i Zlatnom plaketom najministra za region Srednje i Jugoistočne Evrope, koju je dobio u Sarajevu, a njegovo ministarstvo proglašeno je – najministarstvom.

Zlatne plakete i lente nisu bile smetnja da ministar Gvozdenović, pored rada za državu poradi i na svojoj dobrobiti, te je po kumovskom kazivanju tokom obavljanja vlasti postao jedan od bogatijih  zemljoposjednika u Crnoj Gori stekavši vrijedne nekretnine na primorju, koje se, navodno, vode na druga imena.

Knežević navodi  da je Gvozdenović suvlasnik ekskluzivne parcele na Jadranskom sajmu u Budvi, na kojoj firma Safiro beach resort planira gradnju dvije kule sa po 15 spratova, odnosno hotel i stanove za tržište. Kao investitor novih solitera nadomak Slovenske plaže, pominje se podgorička kompanija MIA Investments, u vlasništvu turskih državljana.

„Brano je dobio, zajedno sa Milom Đukanovićem samo trećinu udjela u lokaciji koju u Budvi drži Safiro beach, pa su sada uveli Turke da bi izgledalo kao strana investicija“, pojašnjava Knežević. Ista firma Safiro stajala je iza gradnje diskoteke Torch na pijesku Slovenske plaže, nasuprot budućem hotelskom kompleksu.

Knežević tvrdi da je Gvozdenović, preko svog kuma, podgoričkog biznismena Radenka Radojičića, vlasnik lokacije Mala plaža, u zaleđu Kraljičine plaže kod Čanja, poznate po propaloj prodaji  investitorima iz Abu Dabija. „Znao je za dogovor sa Arapima i da će tu biti ekskluzivan turistički rizort, znao je da će u okolini porasti vrijednost zemljišta pa je kupio tu lokaciju pored Kraljičine plaže“, kazao je Knežević.

Pored Male plaže, „vlasnik je zemljišta u Rosama, na Luštici, koja se vodi na ime kompanije Northstar, a naziv projekta je Montrose“, ređa Knežević.  Navedeni projekat turističkog rizorta na hercegnovskoj strani Luštice, jedan je od centralnih izložbenih postavki na festivalu nekretnina FREI, koji se pod pokroviteljstvom Gvozdenovićevih ministarstava svake godine održava u hotelu Maestral. Ili na Sajmu nekretnina u Monte Karlu. O trošku države, naravno.

Kum Duško iznio je niz otužbi protiv kuma   Brana za reketiranje stranih investitora, za protežiranje kumova  zloupotrebom nagomilanih funkcija. Od irskog investitora Luis Megvajera,  suvlasnika hotela Fjord u Kotoru, koji je u međuvremenu srušen, Gvozdenović je, tvrdi Knežević, tražio 2 miliona eura „ da riješi sve njegove probleme u Crnoj Gori“. Pominje i pokušaj reketiranja Rusa, vlasnika kompanije Metropol, u čijem je vlasništvu ostrvo Sv.Marko u tivatskom zalivu, od kojih je kum Brano tražio cijelih 10 miliona eura kako bi ih pripustio da ulažu u izgradnju turističkog smještaja na Ostrvu cvijeća. I to je, kao, jedini razlog što Ostrvo cvijeća nije turistički valorizovano. Svom drugom kumu, pomenutom Radojičiću, sa pozicije predsjednika Borda direktora EPCG,Gvozdenović je namjestio posao izgradnje stanova u Podgorici. Na njegovo ime je, navodno, podigao kredit  u iznosu od 2,5 miliona eura u Atlas banci koji nikada nije vraćen. Čini se kao da se u Atlas banku po pare ulazilo kao u samouslugu, pa Knežević podsjeća Gvozdenovića kako je „lično uzeo 300.000 eura u Atlas banci na ime kredita koji takođe nije vraćen“

Gvozdenović je odbacio sve Kneževićeve navode nazivajući sada već bivšeg kuma nepomenikom koji više nema ni ime ni prezime, ocjenjujući optužbe kao ,,klasične izmišljotine umišljenog bezimenog čovjeka“. Što je bio dovoljno da se Knežević ponovo oglasi, ovoga puta opisujući kuma kao čovjeka koji predstavlja pravu riznicu tajni državnog vrha Crne Gore, upućenog u mnoge strateške odluke, sporne privatizacije, tajne pregovore sa kontroverznim stranim biznismenima…

„Pričao si mi o tajnim pregovorima sa Berluskonijem…, te zašto su propali pregovori sa Arapima oko prodaje Kraljičine plaže, iznosio detalje tajnog dogovora sa Šinavatrom, isto kao i u vezi ulaganja Orascoma i ko je tajni partner u tom projektu…“ , nabraja Knežević.

Prvi put se pod upitnik stavlja investicija egipatske firme Orascom na Luštici, kojoj je država dala pod zakup 7 miliona kvadrata obale u opštini Tivat na rok od 99 godina. Riječ je o investiciji vrijednoj 1,1 milijardu eura, zajedničkom poslu firme Luštica Development AD i Vlade Crne Gore, zaključenom 2008. godine. Pravi politički potres izazvala bi validna informacija da je neko od državnih zvaničnika tajni partner u superprofitnom poslu izgradnje naselja Luštica Baysa 1.000 apartmana, 500 vila i gradskih kuća, 7 hotela, dvije marine i mnogo toga još, na ustupljenoj državnoj zemlji. Tajnu izgleda čuvaju dva kuma, Gvozdenović i Knežević. Koji je u jednom od svojih nastupa naveo da je prilikom davanja u zakup Svetog Stefana korišćen isti princip tajnog učešća domaćih zvaničnika.

Tajna nije više to ako za nju znaju makar troje, a treći u ovoj priči je bivši ministar turizma Predrag Nenezić za čijeg mandata je elitno ljetovalište Sveti Stefan sa Miločerom izdato pod višegodišnji zakup. On je „zaslužan“ i za potpisivanje ugovora sa o davanju 690 hektara zemljišta na Luštici, da bi danas, 11 godina kasnije, bio uhljebljen na poziciji člana Upravnog odbora Luštica Development AD.

I Gvozdenović je dao doprinos uvećanju broja nekretnina egipatskoj, odnosno švajcarskoj firmi Orascom Development Holding. Potpisao je ugovor o zakupu atraktivnog ostrva Lastavica sa tvrđavom Mamula,na ulazu u Bokokotorski zaliv, na rok od 49 godina, sa pripadajućim dijelom morskog akvatorijuma.

Izlazio je u susret i drugim stranim investitorima. Potpisao je građevinsku dozvolu za divlju, nelegalnu gradnju Zavale i Avale u Budvi. Samo on zna po čijem nalogu i zašto.

Zalegao je bio ministar Gvozdenović svim snagama da u Skupštini provuče skandalozni projekat gradnje stanova za tržište u Miločeru. Možda se uskoro i sazna da stanove u stoljetnoj šumi miločerskog parka grade investitori sa domaćeg terena, čiji identitet čuvaju razne of šor kompanije. Ali je Gvozdenović će ostati upamćen kao ministar koji se borio za devastaciju bisera crnogorske obale. Trajna degradacija prostora učinak je Gvozdenovićevog trostrukog mandata u resoru planiranja i uređenja prostora. Našao se pripadnicima moćnog građevinskog lobija kojima je namjenskim planskim dokumentima omogućio varvarsko betoniranje obale, naročito Budve, Bečića, Pržna, Svetog Stefana, Petrovca….Postao je sinonim za kovanice betonizacija i budvanizacija prostora, jednako kao i za ekspanziju bespravne gradnje koja je cvjetala za vrijeme njegovog ministrovanja. Da bi broj nelegalnih objekata dostigao cifru od 100.000.

Za jednog čovjeka premnogo. Kumovska afera Gvozdenović-Knežević pokazuje da su građani decenijama  obmanjivani, da ništa nije onako kako im je predstavljeno. Iza svake privatizacije ili velike, strateške investicije izroniće neko nepočinstvo, lažne firme i vlasnici. Kao što Knežević tvrdi, kako je Gvozdenović, koji je učestvovao u spornoj privatizaciji KAP-a „i dan danas odgovorni menadžer za KAP te da on zna u ime koga“.

Branka PLAMENAC

Komentari

nastavi čitati
Advertisement

Kolumne

Novi broj

Facebook

Izdvajamo