Povežite se sa nama

FOKUS

VOĐE KOTORSKIH KLANOVA U STRANIM ZATVORIMA: Ukus našeg kraja

Objavljeno prije

na

Kotoranin Slobodan Kašćelan nije jedino zvučno ime koje se vezuje za crnogorsko podzemlje, a koji je uhapšen tek kada se našao van zemlje.   Dok  vođe kotorskih klanova  u zemljama Evrope  terete za trgovinu narkoticima, crnogorske vlasti ih većinom potražuju zbog drugih djela ili  izvršenja minimalnih kazni.  Nekada se protiv njih ovdje ne vodi nikakav postupak.  Ali nas u svijetu već prepoznaju po njima. Kriminal, naš brend

 

Još jedan vođa kotorskih  klanova završio je iza rešetaka  van zemlje.  Pedesetpetogodišnji Kotoranin, Slobodan Kašćelan, koji je u javnosti označen kao jedan od vođa tzv. kavačkog klana, uhapšen je prošle sedmice u Češkoj, u Pragu.  Snimci hapšenja dostupni na internetu, pokazuju da je Kašćelan priveden u prilčno brutalnoj akciji tamošnje specijalne policijske jedinice, što se, u brojnim domaćim i stranim medijima ocjenjuje kao mudro, jer  je pružao snažan otpor prilikom hapšenja, i pokušao bjekstvo.

Uhapšen je po  Interpolovoj potjernici,  koju je izdao sud u Podogorici, zbog sumnje da je izvršio krivično djelo osnivanja zločinačke grupe, zelenašenje i pokušaj ubistva, saopštila je crnogorska policija. Prema navodima ovdašnje Uprave policije, hapšenje Kašćelana u Pragu uslijedilo je nakon što je crnogorska policija, zbog saznanja da se Kotoranin krije u Češkoj, kontaktirala tamošnje kolege.

Iako se iz saopštenja Uprave policije stiče dojam da se crnogorski istražni organi predano bore protiv  organizovanog kriminala, Kašćelan nije jedino zvučno ime domaće kriminalne scene koji je uhapšen tek kada se našao van zemlje.  Istovremeno, iako se ovi klanovi dovode u vezu sa trgovinom kokainom  međunarodnih razmjera, crnogorske vlasti ih potražuju zbog drugih dijela, a nerijetko i zbog izvršenja minimalnih kazni. Nekada se protiv njih u Crnoj Gori i ne vodi nikakav postupak, ili su nakon podizanja optužnce   pod nerazjašnjenim okolnostima uspjeli da napuste zemlju, kao što je slučaj sa Igorom Božovićem, još jednim Kotoraninom za koga se vjeruje da je jedan od šefova kavačkog klana.

Ne tako davno, ove jeseni, u Turskoj je uhapšen  i Jovan Vukotić, označen kao vođa  suprotstavljenog škaljarskog klana.  Vukotić  je uhapšen po potjernici Grčke zbog trgovine narkoticima, a trenutno se nalazi u Srbiji, gdje čeka suđenje za falsifikovanje isprava. Grčke vlasti su međunarodnu potjernicu za Vukotićem  raspisale još 2017. godine zbog krijumčarenja 136 kilograma kokaina. Crnogorska policija nije tragala za Vukotićem od kako je oslobođen optužbi za pucnjavu u Kotoru.  Takođe, u septembru,  u Bugarskoj je uhapšen još jedan od navodnih vođa kavačkog klana Predrag Knežević.  Interpolova potjernica protiv Kneževića raspisana je na osnovu naredbe suda u Kotoru, radi izvršenja kazne zatvora u trajanju od tek jedne godine izrečene zbog krivičnog djela pokušaj ubistva.

Rat ova dva klana godinama bijesni Crnom Gorom. Odnio je desetine života. Tokom posljednjih mjeseci sukobi škaljaraca i kavčana postajali su ne samo brutalniji, nego su se sve češće odigravali u sred bijela dana, na javnim mjestima i u prisustvu velikog broja građana, zbog čega su građani više crnogorskih gradova orgnaizovali proteste, a policija obećavala da će sve svoje kapacitete usmjeriti na taj problem. Zbog eskalacije nasilja kotorskih klanova, Crna Gora je sve češće postajala interesantna i za inostrane medije.  Londonski Gardijan tako konstatuje da „turistitčki raj ima ozbiljan problem za organozovanim kriminalom“.

Iako je rat, za koji se nagađa da je započeo zbog nestanka tovara kokaina u Valensiji, odnio brojne žrtve, mnoga od tih ubistava ostala su nerazriješena. Prema podacima tzv. Crne knjige, projekta koji su zajedno radili  beogradski KRIK i Radio Slobodna Evropa, a koji je svojevrsna  baza ubistava izvedenih od 2012. godine na teritoriji Srbije i Crne Gore koja imaju odlike mafijaških likvidacija, više od 70 posto tih ubistava ostalo je neriješeno

Prema podacima Crne knjige,  od 141 ubistva, pravosnažno je  riješeno tek 14, dok su počinioci ostali nepoznati u čak 91 slučaju.  ,,Statistika je zabrinjavajuća i neophodno je da policija i tužilaštvo ozbiljnije pristupe rješavanju i prevenciji ubistava kako bi građani, čija je bezbjednost ugrožena, bili spokojniji, ocjena je stručnajka  nakon uvida u podatke sadržane u bazi”, navode autori ovog projekta.

Prema njihovim podacima u Crnoj Gori se od 2012. godine desilo 46 mafijaških likvidacija, od čega je riješeno tek – šest. U toku je suđenje za pet ubistava,  osumnjičeni postoje u osam slučajeva, dok  su počinioci ostali nepoznati u čak 27 slučajeva, što je 58,70 odsto.

Da su mafijaški klanovi dobro uvezani sa ovdašnjom policijom, javno je ustvrdio i sam vođa škaljaraca Jovan Vukotić.  Vukotić je kazao da je crnogorska policija puna korumpiranih službenika i naveo da zna ko od pomoćnika direktora policije, policijskih načelnika i inspektora i uzima pare od mafije.

,,Znam koji od pomoćnika direktora Uprave policije uzima 20 hiljada eura mjesečno od kriminalaca i koji je načelnik uzeo 100 hiljada eura. Oni pomažu sav taj kriminal, spletkare, kriju ubice, zamagljuju nam sliku stanja crnogorskog društva”, napisao je Vukotić, a nakon pokušaja ubistva njegovog prijatelja i tjelohranitelja Marka Martinovića.

Iz tužilaštva su tada zaprijetili da će formirati predmet, i da će neko morati da odgovara –  korumpirani policajci ili Vukotić. Vukotić je u Srbiji, i bez optužbi od strane crnogorske policije, a za sada je tužilaštvo za saradnju sa kriminalnim klanovima optužilo jednog pomoćnika komandira kotorske policije Zlatka Samardžića.  Samardžić se optužnicom tužilaštva tereti da je prenosio poruke za kavačane, odnosno da je odavao detalje tajnih policijskih akcija. Ko su ostali sa spiska o kom  je govorio Vukotić, ne zna se. Nema ni odgovora na pitanje poslanika Nebojše Medojevića  o tome da li se istražuje ko je u SDT odgovoran za bjekstvo Igora Božovića, iz kavačkog klana.

Prema nekim interpretacijama upućenih u bezbjednosne prilike zemlje, rat  kavačkog i škaljarskogi klana u u stvari je pokrenuo ANB, pokušavajući tako da oslabi škaljarce, koji su se navodno otrgli kontroli državnih bezbjednosnih službi i nekih moćnih kriminalaca.

Nakon snimka koji je objavljen na Jutjubu o članovima kavačkog klana, što se smatra nastavkom rata kavčana i škajaraca, ali na internetu, jasno je i da pripadnici škaljarskog klana imaju svoje spiskove u bezbjednosnim strukturama. Na snimku su objavljeni brojevi pasoša i drugih dokumenata koje koriste pripadnici kavačkog klana.

Pojedini mediji spekulišu da crnogorsko tužilaštvo neće moći da iznese optužnicu protiv uhapšenih vođa kotorskih klanova za kriminalno udruživanje, jer nema dovojno dokaza za te optužbe. Vukotić je negirao da je vođa škaljarskog klana, pa se pretpostavlja da će istim stopama nastaviti  i Kaščelan.

No, čak i da ostanu duže u zatvoru, njihove grupe nastaviće da posluju. Prema procjeni Marka Nicovića, policijskog stručnjaka, hapšenje Kašćelana i Vukotića neče uticati na posao: ,,Oni imaju svoje takozvane oficire i podoficire, tako da će nastaviti da rade svoj posao. Oni su toliko organizovani kao grupa i kao takvi imaju tačan dogovor – ako neko padne i ode u zatvor ko će dalje voditi posao. Kao što vidite, Luka Bojović je već šest – sedam godina u zatvoru u Španiji pa i dalje rukovodi u Beogradu i prometom droga i svim tim atentatima na suparnike. Ništa se tu vrlo bitno neće promijeniti”.

Izgleda neće ni u policijskim i tužilačkim  redovima. Ukusi našeg kraja.

 

Bratstvo i jedinstvo i pasoši 

 

Prilikom hapšenja vođa kotorskih klanova u inostranstvu pronađeni su lažni legalni pasoši, i to nerijetko izdati na Kosovu.

Tako je češka policija prilikom hapšenja Slobodana Kašćelana, kod njega pronašla fasifikovani francuski pasoš, ali i legalni kosovski izdat na ime Sobodan Perić. Mediji pišu da će kosovski organi ,,raditi na utvrđivanju osoba koje su omogućile bjeguncu da dobije ovaj dokument”.

Mediji podsjećaju da su na  Kosovu  nedavno uhapšene četiri osobe bliske kavčanima. Prije manje od pet mjeseci u Prištini su uhapšeni Mario Milošević, Igor Mašanović  i Vukan Vujačić  sa Cetinja i Đorđije Pavićević  iz Nikšića. Milošević, Mašanović i Vujačić bili su u bjekstvu tri godine.

Jovan Vukotić je koristio lažni makedonski pasoš,  pod imenom Georgije Andonov.

Na snimku o članovima kavačkog klana koji je objavljen na Jutjubu, a koji se smatra nastavkom rata izme]u kavčana i škaljaraca, ali na internetu, objaljeni su brojevi lažnih pasoša koji koriste neki od članova kavačkog klana. Večinom se radilo o pasošima BiH.

Mnogo se pisalo i o lažnom hrvatskom pasošu  koji je navodno koristio osumnjičeni narkobos Darko Šarić.

Bratsvo i jedinstvo u podzemju očito  nije prekinuto  ratom na ovim prostorima. Osim Šarića hrvatske putovnice koristili su i mnogi iz srpskog podzemlja, od Luke Bojovića, do Milorada Ulemeka Legije…

 

Milena PEROVIĆ KORAĆ

Komentari

FOKUS

MORE, JEZERA, RIJEKE I POTOCI NA OLTARU PROFITA: Ovo je bila Tara

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada, kad krenemo na ovdašnje rijeke, valja ponijeti i flašu sa pitkom vodom. Uvoznom, po mogućnosti

 

Region su obišli snimci velikih bagera koji, obasjani mjesečinom, vade pijesak iz korita Tare. Potom su fotografije zamućene rijeke, izmještene iz  prirodnog toka i utjerane u betonska korita, otišle još dalje u svijet.

Ravnodušni su ostali samo zvaničnici i glasnogovornici nadležnih institucija u Crnoj Gori. Zato će Kolašinci uz podršku organizacije KOD u nedjelju organizovati protest – prvi takve vrste od početka gradnje auto puta – ne bi li  investitore i izvođače natjerali da poštuju propise i zaustave  dalju uništavanje  Tare.

“Svjedoci smo neljudskog odnosa pojedinaca prema jednom od najljepših darova prirode Crnoj Gori i  sramnog uništavanja vrijednih prirodnih resursa.  Svjedoci smo i izostanka adekvatnog reagovanja relevantnih i odgovornih institucija,  kojima građani plaćaju da ne dozvole da se takve stvari događaju i koje to ne sprečavaju. To je nedopustivo, imajući u vidu čak i neobjašnjivo tolerantan odnos samih građana prema čitavom ovom problemu“, kaže za Monitor Bojan Minić jedan od organizatora protesta.

„Tara je već dvije godine mrtva rijeka i više je ne možemo odbraniti“ ,poručio je početkom sedmice  predsjednik Sportsko ribolovnog kluba (SRK) Tara i  Morača Momir  Živković. Potom su, uz ocjenu da je situacija na Tari  izmakla kontroli, iz SRK Tara i Morača najvili da će raspustiti  ribočuvarsku službu na toj rijeci „jer nemaju više šta da brane“.

Sve to je posljedica višemjesečne (neki kažu višegodišnje) serije „incidenata“ koji su kulminirali ovonedjeljnim zamućenjem Tare, nekoliko dana nakon što su  kamere SRK snimile kako mehanizacija kineske komapanije CRBC oko  ponoći  vadi šljunak iz korita.

„Kako ikome prodati ribolovnu dozvolu za ovo oranje od rijeke. Liči li Tara danas na Suzu Evrope? Kome prodati priču o ekološkoj državi i bistroj rijeci. Ja nemam obraza nikome uzeti novac, a onda ga odvesti do mrtve rijeke“, kaže predsjednik SRK. Živković tvrdi da su se mnoge grupe stranih sportskih riblovaca vraćale iz Kolašina vidjevši kakvo je stanje u revirima (prostorima) za sportski ribolov.

Priča je sa sjevera države stigla do samita UNESCO-a koji je nedavno završen u Bakuu. Tara se našla u izvještaju usvojenom na Komitetu za Svjetsku baštinu, i u njemu se izražava zabrinutost zbog mogućih posljedica koje bi gradnje autoputa mogla proizvesti na (nekadašnju) Suzu Evrope koja je dio svjetske prirodne baštine.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 19. JULA

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

MOMIR BULATOVIĆ: ŽIVOT, DJELO , SMRT: Predsjednik koji to nije bio

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve zbog kojih je 1989., u tzv. antibirokratskoj revoluciji, doveden na vlast. I dobro je što nije

 

Momir Bulatović, prvi predsjednik Crne Gore izabran na neposrednim izborima, sahranjen je u utorak u zavičaju u Kučima. Bez protokola i državnih počasti.

Smrt političara je i politička činjenica. Povod za preispitivanje njegovog djela. Ni Bulatović nije izuzetak pa se ovih dana, sa raznih strana, podsjeća na njegovu biografiju i političku zaostavštinu.

Kao predsjednik Crne Gore (1990. – 1998.), premijer SRJ  (1998. – 2000.), osnivač tri i predsjednik dvije parlamentarne partije (DPS, SNP, NSS) Bulatović je pripadao krugu političara koji su obilježili period krvavog raspada SFRJ i formiranja niza nezavisnih država na njenoj teritoriji. Od Slovenije do Kosova.

Na veliku scenu izašao je kao protagonista partijskog prevrata unutar Saveza komunista (SKCG)  , tzv. antibirokratske revolucije, kojim je Slobodan Milošević od Crne Gore napravio svoj politički posjed. Hvaljenu Srpsku Spartu. Sa te scene je i sišao skupa sa Miloševićem, poslije 5. oktobra 2000. Svašta se zbilo u tih 10 – 12 godina.

Momir Bulatović je 90-tih godina prošlog vijeka „davao izuzetan lični doprinos očuvanju mira, multietničkog sklada i stabilnosti u našoj Republici“, navodi se u saučešću aktuelnog predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, njegovog nekad najbližeg saradnika i, kasnije, ljutog rivala. „Bez obzira na kasniji razvoj političkih procesa, ja s pijetetom čuvam uspomenu na te dane naše saradnje“, poručuje Đukanović.

Prekratak je to opis za onoliko pregalaštvo mirotvoraca.

Uzmimo, recimo, Rat za mir u Konavlima i pod zidinama Dubrovnika. O počecima vojne operacije koja će ostaviti trajan ožiljak na obrazu Crne Gore, Momir Bulatović govori u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji, u jula 1996. „Meni je (Veljko) Kadijević doslovno rekao: Momire, trideset hiljada ustaša ide na Crnu Goru, a ljudi se neće odazvati na mobilizaciju, ako ih ti u to ne uvjeriš”. I Bulatović je pozvao u „antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva“. Dok je premijer Đukanović, rijetki se još toga sjećaju, zbog šahovnice „zamrzio šah“.

Deportacija bosanskih izbjeglica iz maja 1992. predstavlja još jedan upečatljiv primjer borbe za očuvanje mira po modelu tada jedinstvenog DPS. Oko 100   BiH izbjeglica je predato vlastima RS da budu  mučeni i ubijeni.

Bulatović je na suđenju devetorici policijskih funkcionera optuženih za nezakonitu deportaciju, u maju 2010.,  svjedočio da je taj zločin izveden u državnoj režiji. „Istina je da nema pojedinačne odgovornosti. Ako je napravljena greška to je bila državna greška, ne pojedinačna. To dokumenti koje sam dao neposredno utvrđuju.“

Đukanović je o svojim saznanjima vezanim za deportaciju iz 1992. istražnom sudiji dao iskaz šesnaest godina kasnije (2008.). Ali na suđenje nije pozvan.

Kako je tadašnja vlast, predvođena tandemom Bulatović – Đukanović čuvala  multietnički sklad i stabilnost da se zaključuti i na primjeru pljevaljske Bukovice. Prema podacima Udruženja prognanih Bukovičana od 1992. do 1996. godine oteto je 11 osoba iz njihovog kraja, dok je njih makar 70 fizički zlostavljano i mučeno. Zapaljeno je barem osam kuća i dvije džamije, protjerano je 90 porodica sa oko 270 članova dok su njihova domaćinstva, praktično bez izuzetka, opljačkana. Od 31 sela bukovičkog kraja u kojima su početkom 90-tih prošlog vijeka živjeli Bošnjaci, potpuno su raseljena 24.

I zločin počinjen nad stanovništvom Bukovice ostao je nekažnjen, nakon što je Viši sud u Bijelom Polju 31.decembra 2010.godine, zbog nedostatka dokaza,  oslobodio grupu optuženih.

Štrpci. Vikend ratnivci  od Herceg Novog do Pljevalja, koji su išli u Bosnu da ubijaju, siluju i pljačkaju; ubistvu grupe kosovskih izbjeglica u Kaluđerskom lazu… Lešinarenje nad krvlju zalivenom BiH. Bulatovićeva ideja promovisana 1994. godine, na kongresu DPS, o prijasedinjenu Istočne Hercegovine Crnoj Gori.

,,Na našim rukama nema nevine krvi!”, ustvrdio je Momir Bulatović na anti NATO protestu u Podgorici  krajem 2015. godine.  I tada i danas bilo je onih koji su aplaudirali toj istini.

Godinu ranije, u intervjuu, bivši predsjednik demonstrira svoje viđenje Crne Gore. Današnje, njemu tuđe – i one koju je on želio da izgradi. „Dok se Crnogorci svađaju o procentu srpstva u svojoj krvi, kontrolni paket političkih akcija u Crnoj Gori prigrabili su Albanci i Muslimani/Bošnjaci.“

Kratko i brutalno. A sve je to hapšeno, dok je on imao moć.

Početkom 1994. godine sud je dvadesetak cetinjskih mladića osudio na ukupno 17 godina zatvora zato što su, tri mjeseca ranije (29. septembra 1993.), u grupi, „izložili poruzi predsjednika Momira Bulatovića grubim vrijeđanjem i drskim bezobzirnim ponašanjem tako što su mu, kada je izašao iz Biljarde i pošao prema službenom vozilu, upućivali uvredljive izraze ‘Izdajniče. Ubico. Lopove. Izdao si Crnu Goru’, a kada je Predsjednik ušao u vozilo ponovo su mu upućivali iste izraze, pljuvali i udarali rukama i nogamo po vozilu, i na taj način ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red”.

U toj presudi se iz nekog razloga ne navodi da je Momir Bulatović okupljenim građanima, prethodno, pokazao srednji prst.

Koji dan po izricanju ove presude na sjeveru je započeta operacija Lim.  Hapšenje kompletnog rukovodstva SDA Crne Gore pod optužbom da su “planirali da sa upotrebom sile i protivustavnim putem, od dijela SR Jugoslavije stvore samostalnu državu Sandžak”. Krajem iste godine osuđeni su na 87 godina zatvora. Nakon dvije godine robije abolirao ih je – predsjednik Bulatović. Država im je potom isplatila naknadu za dane koje su neosnovano proveli u pritvoru. Bez pomena o torturi i mučenjima kojima su bili izloženi.

Protiv Bulatovića je, svojevremeno, podnijeta krivična prijava zbog niza spornih, politički motivisanih, abolicija koje je donio u sumrak svog  predsjedničkog mandata. Abolirao je švercere, dilere, ubice – saradnike, poznanike, rođake i glasače. Na tome je ostalo. Isto epilog imala je i krivična prijava zbog organizacije uličnih nereda na isteku svog mandata, u noći 13. januara 1998. godine. Nikome ništa.

Pošto već listamo arhive, pomenimo i sledeće: Momir Bulatović je bio prvi političar koji se, nakon uvođenja višepartizma, pojavio na optuženičkoj klupi nekog crnogorskog suda. Tužio ga je novinar Daro Burzan, tadašnji urednik Radija CG, zbog klevete (da mu je postavljao „namještena“ pitanja slušalaca) i nezakonitog otkaza koji je uslijedio nakon pobjede DPS. Isto je uradio i Novak Kilibarda, predsjednik tadašnje Narodne stranke. Dok se on naglas žalio kako je “u Srbiji lako voditi srpsku politiku jer oni tamo nemaju Slavka Perovića i Liberalni Savez, kao mi u Crnoj Gori”, predsjednik Bulatović ga je oklevetao u Ekspres politici. „Od skora se sretaju Perović i Kilibarda i čine neke dogovore”. A može li biti većeg nepočinstva i  izdaje!?

Nije ni tih dana baš sve bilo samo pitanje života, smrti i suda ili zatvora. Ponešto je bilo i u novcu i akciznim robama.

„Mračne devedesete, sankcije i  međunarodni pritisak povodom građanskih ratova u Hrvatskoj i BiH“, Bulatović opisuje u knjigama Pravila ćutanja i  Ekonomija i demokratija objašnjavajući kako su sankcije u Crnoj Gori okončane 1998. „stupanjem na snagu vlasti koja je obećala pokornost Zapadu i počela primjenu modela neoliberalne ekonomije“. Dok su slične promjene u Srbiji ostvarene „poslije oktobra 2000. godine“. Odnosno, nakon smjene Slobodana Miloševića.

„Najrazornija posljedica sankcija jeste u tome što vi više ne možete da poštujete zakone. Da biste preživjeli, vi faktički kriminalizujete kompletnu državu. I tada počinje da cvjeta kriminal“, govori Bulatović. Ali se i prisjeća svoje uloge u mračnim poslovima. „Prvo sam došao da pitam Slobu koliko može da mi da  domaće nafte odavde iz Srbije, i on mi je rekao – ništa.  Devedeset i treće sam bio u Albaniji i tu smo se predsednik Sali Beriša i ja dogovorili da on zažmuri i da krene snabdevanje naftom preko Skadarskog jezera. Posao, kao i svaki drugi.”

Naftu su pratile cigarete. „Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore“.

Onda je najzaslužniji promijenio priču. „Nijedan od mojih poznanika i prijatelja, bilo poslovnih, bilo porodičnih, nikada se nije bavio švercom cigareta“, tvrdio je Bulatović ne pominjući prirodu svojih odnosa sa Svetozarom Marovićem i Miodragom Davidovićem (kumovi), Markom Miloševićem (sin S. Miloševića)… “Oni svi znaju da sam im ja to zabranjivao, zato što je to posao koji se radi sa italijanskom mafijom. Možete da švercujete naftu, prehrambene proizvode, da radite šta god hoćete, ali cigarete su đavolji posao. I taj đavolji posao je došao glave čitavoj jednoj privrednoj strukturi Crne Gore.“

Poslije se  nezakonita podjela plijena iz  duvanskih poslova uzimala kao Bulatovićev motiv za sukob sa Đukanovićem. Kojeg je dizao u nebesa. Dok ovaj, u intervjuu za Vreme, nije izjavio kako je Milošević „prevaziđen političar“.

To mu Bulatović nije oprostio. Mada se znao prisjetiti: „Đukanović je bio najbolji mogući saradnik. Sa ponosom se prisjećam da smo zajedno uradili mnogo dobrih, da ne kažem istorijskih stvari za Crnu Goru“.

Priliku da pohvali, ili opravda, Miloševića nije propušuštao. „Slobodan Milošević je potpisao Republiku Srpsku, to je toliko velika vrijednost“.

Ponekad, omaklo bi mu se i da samog sebe pohvali. „Ipak sam ja bio čovjek koji je objavio rat NATO, to su Rusi cijenili.“ Nastranu što su i tu bitku Milošević i Bulatović izgubili.

Bulatović nije krio: „Cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem“. Nije ni mogao.

Kad se sve zbroji, Momir Bulatović nije uspio da realizuje svoje strateške  političke ciljeve. I,  dobro je što nije, jer da je uspio  danas bi Crna Gora bila epska, folklorna  razglednica u ramu Velike  Srbije.   Bio je predsjednik, koji to nije. Predsjednik  po definiciji  suvereno donosi odluke, u okviru ustava i zakona. Bulatović, od kad je došao na vlast, ni jednu takvu odluku donio nije. Tačnije, na vlast su on, Đukanović i Marović u Miloševićevom masovnom pokretu, dovedeni da budu njegovi namjesnici za Crnu Goru, sprovodioci njegove volje, a ne donosioci odluka.   Bulatović iz zadatog okvira nikada izašao nije.

Kržljavi začeci pobune, završavani su još većim padom u mentalnu zavisnost od vođe.  Na mirovnoj konferenciji u Hagu u jesen 1991. godine Bulatović je porihvatio prijedlog Lorda Karingtona da se Jugoslavija transformiše u savez suvrenih država. Bila je to svjetska vijest. Tim rješenjem otvarana je mogućnost mirnog raspleta jugoslovenske drame.  U kojoj bi Crna Gora sačuvala svoju državnost i dostojanstvo. Miloševićev velikodržavni projekt bi bio izolovan i oslabljen.  Bulatović se vratio kući. Milošević je pokrenuo svoje mehanizme i aktivirao metode ubjeđivanja.  Bulatović je pogazio riječ.

Trzaj otklona desio se  i uoči stvranja  SRJ.  Bulatović i crnogorska vlast su  kao „ minimum ispod kojeg nećemo ići“, poslali Miloševiću prijedlog uređenja srpsko- crnogorske državne zajednice koji je ličio na nekadašnje prijedloge Slovenije za rasplet krize velike Jugoslavije. Tažene su ozbiljne sistemske  garancije za očuvanje subjektivnosti Crne Gore. Onda su iz Beograda u Podgoricu došli emisari –  Bora Jović, visoki oficiri, na kraju i lično Milošević. Minimum je raspršen. Uglavljen je dogovor o brzinskom referendumnu. SRJ je rođena.  Crna Gora je i instutucionalno nastavila da služi Miloševiću. Kao ratni poligon.

Mir sjenima Momira Bulatovića. Ali,  svi koji danas nastoje da ga prikažu kao moralni znak,  žrtvu međunarodnog bezdušnog poretka, prizivaju da nam se kao budućnost vrati prerušena prošlost. Romansiranje Bulatovićevih ideja kao alternativnih, znak je da Crna Gora  još nema zrele alternative Đukanoviću. Tek kad  njih obojica postanu naše iskustvo u suočavanju sa prošlošću, zločinima i porazima, znaćemo da je Crna Gora našla put za 21 vijek.

Dok su se u proljeće 1997. Bulatović i Đukanović razdvajali, Esad Kočan je u dnevniku za Slobodnu Evropu napisao: „Kažu kako se Đukanović zarekao da će ići do kraja. Šta mu je to kraj – ne valja gatati. Jedino se čuje kako škripi točak sudbine Momira Bulatovića. Ako su ga kleli stigla ga je kletva: Milošević je njegov početak i njegov kraj“.  Važi i sada.

 

Dobar, loš, Milo

U raznim prilikama, Momir Bulatović je o Milu Đukanoviću govorio  na razne načine.

Nekad je pokušavao da umanji vrline bivšeg saradnika. „ Milo Đukanović je kao predsjednik vlade bio izuzetno uspiješan zato što je imao dobre odnose sa Srbijom. U ekonomskom smislu, u ondašnjoj SRJ naša privreda je bila na nivou statističke greške. I kad ja nešto zamolim Slobodana Miloševića, on pozove Mirka Marjanovića i tada Milo Đukanović postane uspiješan privrednik. Jednom se desilo da smo zakasnili na neki sastanak i ja sam rekao Miloševiću: “Stvarno je JAT kasnio, da li možeš da nam daš pare da kupimo avion?” I mi smo kupili avion, a platila ga je Elektroprivreda Srbije.“

Na drugom mjestu bi govorio o vrlinama ljutog neprijatelja. Kao onda kada je objašnjavao kako je Đukanović (čitaj Crna Gora) dao 600.000 eura za plaćanje Miloševićeve odbrane u Hagu. „Mi smo tada bili u ogromnoj nevolji i tražili smo bilo čiju pomoć. Mislim da je Milovan Bojić, kao čovjek koji je prijatelj sa porodicom Đukanović, izložio slučaj i rekao da novca nemamo i Milo je taj novac dao. Ja sam mu na tome zahvalan, jer ne bismo mogli da napravimo odbranu i angažujemo advokata da nije bilo i tog priliva“, svjedoči Bulatovića pa, u svom stilu, dodaje: “On je i za Nasera Keljmendija plaćao odbranu“.

Pa ko mu vjeruje – vjeruje.

 

Za krajine – pet milijardi dolara

Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, tvrdio je Bulatović mnogo puta, pa i u knjizi Pravila ćutanja.

Međutim, u knjizi Ekonomija i demokratija ponudio nam je i drugu stranu te priče. „Poznato je da je na sveznom nivou najveći dio troškova (oko 80 odsto ukupnih sredstava) odlazio na odbranu“, piše Bulatović u poglavlju Sankcije i hiperinflacija. „U ovu stavku je ulazila i ukupna pomoć za srpske krajine, uključujući i vojnu komponentu. Bez pomoći Jugoslavije, Srbi iz Hrvatske i BiH morali bi napustiti svoja vjekovna staništa (toliko o građanskom ratu, prim. M). Zbog inflacije i neuporedivosti podataka veoma je teško izračunati ukupnu pomoć, ipak, nijedna realna procjena ovih sredstava ne može biti ispod pet milijardi US dolara“.

Na red dolazi mračna tajna tadašnjeg režima. Hiperinflacija je bila smišljen način pljačke vlastitih građana. „Svaka od ovih okolnosti zahtijevala je velika novčana sredstva. Država ih nije imala. Jedino gdje su se ona mogla naći bilo je stanovništvo. Država je bila prinuđena da uđe u ovu preraspodjelu. Ona je, istina, bila gruba, neselektivna i nepravedna, ali je bila jedino moguće rješenje. Teorijski, inflacija jeste neka vrsta dodatnog poreza. Sasvim je svejedno da li se porez poveća 20 odsto, ili inflacija bude na istom nivou“.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ROĆEN I NOVI DVORSKI SNIMCI: Razjebavanje države

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sigurno je: nećemo, dok je zarobljenog tužilaštva i institucija, saznati ko je snimao Roćena, jesu li umješane strane ili domaće službe, te ko je i zašto baš sada lansirao te snimke.  Snimci međutim, jasno govore ono što znamo – da je ova vlast, sa svojim kracima u podzemlju i bezbjednosnim službama, stvarno, što bi reko Roćen, razjebala Crnu Goru. Hoće li je rat snimcima dokusuriti, vidjećemo

 

Dobili smo nove snimke s dvora. Već gotovo mjesec dana portal IN4S objavljuje tajno snimane razgovore Milana Roćena, bivšeg ministra inostranih poslova i ambasadora u Moskvi, danas aktuelnog savjetnika predsjednika države Mila Đukanovića, kojima se prikazuje nezvanično, ne baš  diplomatsko lice Roćena. Snimci datiraju iz 2005, 2006. godine, kada je Roćen bio ambasador Crne Gore u Moskvi.

Do sada je objavljeno šest Roćenovih razgovora sa predstavnicima različitih struktura, od vrha vlasti, do stranih diplomata, ruskih oligarha, te lokalnih kontroverznih biznismena. Najprije je objavljen razgovor Roćena   sa suprugom predsjednika Đukanovića Lidijom, a onda su uslijedili ostali – sa Milom Đukanovićem, bivšim ministrom spoljnih poslova Srbije Vukom Jeremićem, ruskim oligarhom Olegom Deripaksom koji se vezivao sa Kombinat aliminijuma u Podgorici, Duškom Kneževićem, biznismenom do skoro bliskom samom vrhu vlasti, Srećkom Radonjićem, vlasnikom više butika u elitnom dijelu Podgorice, te Rankom Ubovićem,  vlasnikom nekadašnjeg podgoričkog lokala Grand i jednim od vlasnika Hidroenergije Montenegro.

Kroz razgovore se prikazuje nezvanično lice Roćena, koji o važnim državnim poslovima i oblastima od javnog interesa, govori kao, što bi on rekao o – „zajebancijama“. Snimci ukazuju na bahat odnos prema državi i njenim resursima, što i nije neka novost. Najbolja ilustracija prirode tih razgovora i snimaka je dio razgovora sa Vukom Jeremićem, gdje Roćen kroz smijeh kaže: „Jeb..mo majku Srbiji i Crnoj Gori”, nakon čega obojica padaju u smijeh. Jeremić potom dodaje: “Ti Srbiji, ja Crnoj Gori, u p..ku materinu”. Pa opet smijeh. Konačno,  nasmijani Roćen poentira: “Nije nego obrnuto”.

Posljednji u nizu snimaka, razgovor sa Rankom Ubovićem, pokazuje kako Roćen vidi crnogorske medije, odnosno novinare, uredništvo i menadžment Radio Televizije Crne Gore (RTCG). U to vrijeme na čelu RTCG bio je Radovan Miljanjić, kasnije ambasador Crne Gore na Kosovu. Takođe, govori u prilog davnim sumnjama da je Roćen bio zadužen za kadrovsku, pa samim tim i programsku politiku bivše državne televizije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA 12. JULA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo