Povežite se sa nama

DANAS, SJUTRA

Banke, budžet i korak do sloma

Objavljeno prije

na

Da kreditori, Svjetska banka i MMF, nijesu poslali ultimatum išlo bi i dalje sve po starom. Direktiva je natjerala Vladu da kreše potrošnju, a Žugića da zavodi red u banci sa kojom je višestruko povezan

 

Istina se više ne može skrivati: bankarski sitem se urušava, investicije smanjuju, budžet  kreše, javni dug je dostigao plafon, a Crna Gora izgleda ulazi u fazu kada će njom sve više upravljati strani kreditori, prije svega MMF i Svjetska banka. To je rezultat decenijske prekomjerne potrošnje, zaduživanja, korupcije i kriminalnih poslova vrha vlasti, njihovih bankara i poslovnih ortaka.

Da krenemo od banaka: guverner Radoje Žugića konačno je počeo da se miješa u svoj posao. Dvije banke –  Atlas i IBM  –  su pod privremenom upravom. Atlas banka se sumnjiči zbog navodnog  pranja novca, a zbog istih poslova se istražuju još tri banke, koje na crnogorskom tržištu imaju još veći udio.

Problem sa pranjem novca koje ispituje Specijalno tužilaštvo, samo je vrh brijega. Najmanje tri banke na crnogorskom tržištu, od kojih je jedna među najvećim u zemlji,  godinama imaju problem sa obezbjeđenjem od rizika i mogle bi, ako se ne saniraju, dodatno urušiti bankarski sitem.

Odavno Evropska komisija, MMF i Svjetska banka traže uspostavljanje kontrole nad te tri banake.  Ali, to je bilo uzalud. U jednu Žugić ne smije ni da zakorači, a kamoli da pusti međunarodne finansijske institucije da obave kontrolu. Dozvolio je da se kriju i od Svjetske banke i od  javnosti revizorski izvještaji, što je protivzakonito. Mirno je gledao kako se banke bave sumnjivim poslovima, zbog kojih su postale još nesolventnije.

Pararalelno sa uvođenjem discipline u bankarskom sektoru, Evropska komisija sa stranim kreditorima tražilla je od Crne Gore uravnoteženje budžeta, kresanje administracije, obuzdavanje prekomjerne potrošnje i zaduživanja. Zauzvrat, međunarodne institucije su u prethodnom periodu obezbijedile garancije i ohrabrile inostrane kreditore da daju stotine miliona eura našoj zemlji po povoljnim uslovima, kako bi se održao budžet i krenulo konačno sa reformama.

Umjesto kontrole bankarskog sektora i smanjenja javne potrošnje rasipano je na sve strane, jer vlast decenijama funkcioniše tako što bahato troši, investira iz ništa u nigdje, korumpira i kupuje birače. Samo do prije koju sedmicu, najavljivao se nastavak zaduživanja za gradnju autoputa, drugog bloka Trmoelektrane, dijelila se državna pomoć propalim  firmama…  A umjesto smanjenja administracije za pet odsto na centralnom i deset odsto na opštinskom nivou, zapošljeno je, prema tvrdnjama opozicije, novih 3.000 službenika.

Ministar finansija je konačno ove sedmice, braneći budžet pred poslanicima, priznao da se ne može nastaviti po starom,  da se neće ulaziti u nova zaduženja zbog nastavka autoputa, da će rashodi morati da se krešu – drastično. Da kreditori, Svjetska banka i MMF, nisu poslali ultimatum,  i dalje bi išlo  po starom.

Dakle direktiva, a ne prosvjetljenje, natjerala je i Žugića da zavodi red u banci uz čiju je pomoć doktorirao, a možda se i bavio biznisom, o čemu sada javno svjedoče insajderi iz Atlasa. A koliko će sve to koštati državu?

Podsjetimo: Atlas banka ima više od 70 hiljada klijenata, čiji su depoziti uvođenjem privremenih mjera zarobljeni. Od toga, prema procjeni Mile Kasalice, 118 miliona eura pripada građanima čije depozite do 50.000 eura garantuje država. Pored njihovog novca, tamo su i desetine miliona eura crnogorskih preduzeća, od onih velikih kao što su Aerodromi, do malih i srednjih. Tu je i novac više opština i drugih važnih institucija. Ko će sve to da pokrije, da li će Žugić odgovarati što je tako dugo žmurio?

Narednih mjeseci mogle bi izaći na vidjelo i druge istine, jer se inostrani kreditori neće zadovoljiti uvođenjem prinudne uprave samo u ove dvije banke. Hiljade ljudi u administraciji moglo bi brzo ostati bez posla, preduzeća bez državne pomoći.

Ogromni su dugovi države. Uz sve pomenuto, prema pravosnažnim presudama ovjerenim u Strazburu, država bi trebalo da isplati više od stotinu miliona eura samo radnicima Radoja Dakića i vlasniku KIPS-a. A gdje su milionske garancije.

Malo je još ostalo DPS-u da raskrčmi – Aerodrome, EPCG, kanjon Morače, možda i Taru…  Ali i da sve to rasproda,  ne znači mnogo. Stvari su otišle tako daleko,  a Evropska komisija, MMF i Svjetska banka gube strpljenje.

Opozicija bi trebalo da bude mudrija nego do sada. Umjesto međusobnih svađa, morala  bi da traži od vlasti punu istinu o stanju u državi. Mnogo brže nego što je DPS očekivao, mogao bi krenuti rasplet i suočavanje sa poraznim bilansima ove nekontrolisane vlasti.

 

Milka TADIĆ-MIJOVIĆ

Komentari

nastavi čitati
Click to comment

Leave a Reply

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

DANAS, SJUTRA

Montiranje

Objavljeno prije

na

Događanje Milivoja i Sinđe se nije ni ohladilo,  kad se  desio intervju predsjednika na RTCG. Sve u svemu, montiranje na veliko. Sudski procesi, državni udari, monitirana pitanja predsjedniku. Koji je po ko zna koji put za raju montirao  neprijatelje. Kako bi mogao vječno da nas spašava

 

Lako je pisati kolumne kad imaš Milivoja Katnića za  specijalnog tužioca. Ni prst na čelo ne stigneš da staviš, a tekst se sam napisao.  Ili bar pola teksta. Ostatak je, i ovoga puta, rezervisan za tridesetogodišnjeg vladara. Pošto ni njega, htio ne htio, ne možeš da izbjegneš. Ni on, ni Milivoje, bili su jasni obojica, neće s mjesta, trika nema. Skrhana su tako  tanana novinarska nadanja da o nekom drugom koliko je sjutra možeš pisati  kolumne.  Eto,  o Ivici Stankoviću makar.  Al’ nije ti novinarstvo željoteka, što bi reko državni tužilac, mora da se piše  o onome što se te sedmice dogodi. A dogodili su se specijalni tužilac i njegov svjedok saradnik Saša Sinćelić. Ili je to bio Aleksandar. Jedan od njih dvojice svakako. Događanje Milivoja i Sinđe se nije ni ohladilo, kad se desio intervju predsjednika na RTCG.  Sve u svemu, montiranje na veliko. Sudski procesi, državni udari, montirana pitanja predsjedniku. Koji je po ko zna koji put za raju montirao  neprijatelje. Kako bi mogao vječno da  nas spašava.

I Milivoje i Predsjednik odlučili su da spašavaju  narod mimo njegove volje. Milivoje je to formulisao malo narodskije, kako dolikuje crnogorskom Taliku, i poručio pomamljenom narodu da je bolje da sadi luk, što i sam radi, nego da od njega traži ostavku, jer nas čeka „mrčna i teška godina“.  Suze od luka da ti krenu. Ne znaš da l’ da se smiješ ili plačeš. Ostavku Katnić nije htio da pomene ni nakon što je Sinđelić, njegov ključni svjedok saradnik u procesu državni udar, na TV Happy, u emisiji Ćirilica Milomira Marića, opovrgao sve iskaze koje je dao Milivoju, a na kojima se bazira optužnica u slučaju državni udar, u kom se za pokušaj terorizma sudi srpskim državljanima i liderima Demokratskog fronta. Nijesu pomogli ni objavljeni snimci Sinđelića na kojima se vidi i čuje kako Milivojev svjedok saradnik nepoznatim osobama objašnjava zašto je i kako lagao u Katnićevom procesu vijeka. Uzalud su specijalnog tužioca podsjećali i da je obećao da će dati ostavku ako fula sa ovom optužnicom.

Đukanović, koji naravno nema nikakve veze sa ovom, ni sa našim  drugim mrčnim i teškim godinama, je bio suptilnji i nježniji prema raji. Ne baš onoliko koliko su bila nježna pitanja Tamare Nikčević, uvezene na RTCG radi  intervjua s Predsjednikom. Niko kao ona. Po Đukanoviću narod je zaveden od strane nekih medija, dijela civilnog sektora i opozicije, koji ga  tjeraju da se bavi politikom, i da imaju prema njemu nekakve političke zahtjeve, a ne socijalne. I zato on neće da ode. Jer, valjda, samo on može da se u ovoj zemlji bavi politikom. I da o njoj misli umjesto naroda. S druge strane, da su zahtjevi socijalni, Đukanović  bi, ispalo je, možda i razmislio da ode. Ovako ništa. Neće. Tačka.

A i mora da bude tu da nas spašava od velikodržavnih projekata i nacionalizma. Dok  ga je Tamara  gledala kao da je stvarno neka druga osoba, a ne tek osijeđeli Miloševćev šegrt koji je mrzio šahovnicu i vodio zemlju dok se palio Dubrovnik i dešavale Bukovica, Štrpci, deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica i ostali ratni zločini,  Đukanović je upozorio da su nacionalističke strasti gore nego  devedesetih.  I zato on mora da stane na branik domovine. Pozivajući nas da mašemo crnogorskim zastavama, dok su druge nedozvoljene. I uz koverte i silu.  Tamara je opet propustila da ga pita da možda pusti da nas neko drugi spašava malo.

Nije imala kad. Bilo je važnije da ga uporedi s Đinđićem.  Nego dobro, ima i zločina i pitanja koja ne zastarijevaju. Pitaće ga jednom nekad neko i  o  deportacijama, i poslovima brata, sestre, sina, pohari državnih resursa, kući na Gorici, kovertama.

Montirani intervju samo je djelić onoga što je Đukanović, kao vođa u strahu, spreman da montira kako bi ostao na vlasti. Državni udar smo već vidjeli. Za očekivati je neki njegov nastavak. Na montiranja bi morali da računaju i organizatori građanskih protesta. Građanski bunt jedino je što nas može spasiti od novih kolumni o Predsjedniku i njegovim pomagačima. A  buduće bi kolumne o njima, ako ostanu, mogle biti mnogo mračnije od onih iz devedesetih.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Sumrak izvršioca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Đukanović se ne boji zavađenih nacionalnih bjesova već  ujedinjene Crne Gore, sposobne da nosi sve svoje različitosti. Svi koji to ne vide, i svi koji se prave da ne vide,  su njegovi izvršioci

 

Priča kruži. U ono vrijeme Branko Ćopić, omiljeni jugoslovenski pisac, padao je u nemilost vlasti. Služba mu je kao vaspitnu mjeru određivala  stalnu pratnju. Ide Ćopić  ulicom, budno oko  za njim. Ćopić  skrene, skrene i on. Ćopić stane,  stane i pratnja. Jednoga dana Ćopić je   prišao  pratiocu . „Zašto ovo radiš”, pitao ga je. „Druže Ćopiću,  imam djecu.“

Priča je vanvremenska.  Na mnogo načina je moguće  biti izvršilac. Na  različite načine se može odbiti ta uloga. O tome svjedoči minula naša sedmica.  Crnogorski građani su veličastveno oglasili da neće da budu statisti u vlastitim životima. To je najznačajnija poruka sa subotnjeg protesta u Podgorici. Statiranje  je poseban, opak oblik saizvršilaštva.

Crnogorska vlast sve ove godine proizvodi  sistem u kojem roditelji služeći režimu popločavaju  put da im i djeca služe. Djeci roditeljskih gospodara. Autori režima žele da im moć  bude samoobnovljiva kao samoobnovljivi izvori eneregije. Zbog građanske pobune osjećaju se iznevjereno. Uzvraćaju.  Ne treba potcjenjivati ni njihovu volju, ni snagu.  Ni spremnost na svaštočinstvo.

Niko od visoko pozicioniranih izvršilaca vrhovne volje nije još istupio iz stroja. Očekivano. Još je rano. Oni su dio arhitekture režima, uzidani u njega. Služe, gotovo i ne osjećajući da služe. Da osokoli sebe i druge oglasio se Vrhovni tužilac Ivica Stanković. Ostaje na braniku. Nije tužilaštvo željoteka pa da pokreće istragu protiv onoga na čijoj nedodirljivosti počiva čitav svijet moći. Tužilac ima i sina. Odraslog, spremnog da slijedeći vlastitu misao prkosi i autoritetu svoga oca. To je ideal svakog odgovornog roditelja. Stanković junior je očaran Migom Kurirom. Buntovna mladost.

Sedmicu su obilježili izbori u Tuzima i sve ono što se zbivalo i zbiva oko njih. Slučaj Tuzi pokazuje koliko jedan događaj u sebi sadrži različitih potencijala, i koliko od društva i političkih aktera zavisi šta  će pretvoriti u život. Dobro je što je Demokratska partija socijalista izgubila podršku većine građana u novoj opštini, u području gdje je obično imaolaveliku podršku.  Ali,  čitav onaj neprimjereni nacionalni bijes, kojim je slavljen rezultat izbora,  upozorenje je za sve. Nije dovoljno osvojiti više glasova od Đukanovićeve partije da bi neko bio alternativa. Istupi nekih čelnika DF-a, natopljeni istim takvim nacionalnim bijesom,  pokreću kovitlac koji nas vrti u krug. Bez izlaza.

Đukanoviću očajnički treba prilika da gubitak u  kvantitetu  nadoknadi dobitkom – hajdemo reći – u kvalitetu. Važnije je njemu od većine u Tuzima  da se ovako uzdrman predstavi kao  garant  stabilnosti. Partije okupljene u Albanskom forumu,  koje slave kao da su pobijedile zlog duha – osim Demokratskog saveza,  koji nema poslanika u republičkom parlamentu – dio vlasti na državnom  nivou. Nema naznaka da će bez velike muke odatle otići. U Tuzima  poslije svega može nastati velika kolacija. Ili se dodatno uzburkati  atmosfera, kako bi se iskreirala  stvarnost da potisne onu koja nastaje na  podgoričkom trgu. U oba slučaja Đukanović je na dobitku. Teško da se karte slučajno ovako slažu.

Đukanović se ne boji međusobno zavađenih nacionalnih bjesova, već  ujedinjene Crne Gore, sposobne da nosi sve svoje različitosti. Svi koji to ne vide, i svi koji se prave da ne vide su njegovi izvršioci.

Građanski protesti su probudili ogromnu nadu da je moguće smijeniti Đukanovićev režim, a da poslije ne dođe zamaskirana prošlost, već budućnost. To nije mali poziv, ni mali teret. Na leđa građana ne treba tovariti više  nego što mogu da podnesu. Organizatori protesta su dužni da vode računa o tome.  Ništa se ne može desiti preko noći, treba se naoružati strpljenjem i upornošću.  Zato 16. mart  ne treba iščekivati  kao sudbinski, Dan D. Trebaće još dana i zajedničkih okupljanja. U igri nam je sve.

Protesti  mogu imati uzore u ljudima koji su nadmašili  norme građanske hrabrosti. Neki od njih su došli  iz policije, službe koja surovo kažnjava neposlušnost. Slobodan Pejović i Goran Stanković su prošli kroz pakao svjedočeći istinu o zlodjelima i nasilju vlasti. Slavoljub Šćekić i Ernad Kalač su pušteni da ih strijelja mafija, jer su branili svoje profesionalno i ljudsko dostojanstvo. Dug najboljima vraćamo ako probudimo ono najbolje u sebi.

Ćopić je pratiocu, koji je imao djecu na kraju poručio:  „Pa baš zbog djece, nemoj ovo da radiš“.  Kad bi,  pusto,  novinari i ostali koji  služe, mogli da zamisle sta to znači biti Olja  Lakić.  Imaju djecu.

 

Ead KOČAN

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

Propast ili obnova Zapada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ukoliko je naš vrhovni oligarh  najčvršći oslonac Zapada u Crnoj Gori, Zapadu se crno piše.  

 

U jeku afere Koverat, valja se setiti jedne izjave Januša Bugajskog iz 2018. Samo nekoliko meseci pre potonjih predsedničkih izbora u Crnoj Gori, dok se naš vrhovni oligarh još, kao, premišljao, da li na njima uopšte da učestvuje, vrhovnikov vašingtonski lobist, istakao je da je Milo Đukanović „najčvršći oslonac Zapada“ u Crnoj Gori, te da zbog toga greše „neki evropski krugovi“ kada traže njegovo povlačenje sa vlasti.

Prva asocijacija na koju upućuje ova izjava jeste – Propast Zapada Osvalda Špenglera iz 1918. Zaista, ukoliko naš vrhovni oligarh jeste najčvršći oslonac Zapada u Crnoj Gori, Zapadu se crno piše. Sam po sebi, naš vrhovni jeste istorijski i svetski beznačajan, ali je njegova vašingtonska lobistička konstrukcija, krajnje indikativna. Osvald Špengler jeste bio konzervativni, delom i reakcionarni nemački filozof i nacionalist, ali je njegova glavna geopolitička dijagnoza, u poslednjih sto godina, u velikoj meri potvrđena.

Uz to, glavnoj dijagnozi Osvalda Špenglera, pridružili su se i mnogi drugi značajni mislioci našeg vremena. Među njima i oni, koji su, u odnosu na njega, na sasvim suprotnom polu društvene teorije i prakse. Od ovih poslednjih, ovde je dovoljno navesti višedecenijska istraživanja i nalaze progresivnog američkog sociologa Imanuela Volerstina, a od brojnih radova ovoga, koji i najdirektnije govore o mračnoj špenglerovskoj perspektivi, dovoljno je pomenuti samo dva, Does the Western World Still Exist? i The Decline of American Power iz 2003.

Još značajnije od svake velike političke teorije, međutim, opadanje Zapada u poslednjih sto godina, potvrđuje i odgovarajuća politička praksa. Najpre, dva notorna svetska rata u dvadesetom, a zatim i čitava serija novijih (geo)političkih potresa u dvadeset prvom veku. Od ovih potonjih, dovoljno je samo da se pomenu Drugi zalivski rat iz 2003. i Donald Tramp iz 2016. Posebno ovaj drugi. Njegovo faktičko napuštanje zapadnog savezništva sa EU, izlaskom iz pariskog klimatskog sporazuma, te sporazuma o denuklearizaciji Irana, i brojnih trgovinskih sporazuma, najzad i njegovo dovođenje u pitanje Njegovog Preosveštenstva NATO. O poluneprijateljskim rukovanjima i tvitovanjima sa francuskim Emanuelom Makronom da i ne govorimo.

U jednoj stvari, Osvald Špengler, ipak, nije bio u pravu. Propast Zapada, a sa njim i čitavog sveta, jeste ozbiljna pretnja, danas čak dominantna, ali nije i neizbežnost. Alternativa je nova, demokratska regulacija, novog, međunarodnog multipolarizma, unutar kojeg bi svoje mesto mogao da pronađe, i sam demokratski Zapad. Ova dvostruka mogućnost, jasno se vidi i na samom Zapadu. Zapad jeste dobio svoju kapitalističko-fašističku donaldtrampovsku i ostalu pretnju, ali on već ima i svoju demokratsko-socijalističku bernisandersovsku i ostalu alternativu.

U ovoj potonjoj su i oni „neki evropski krugovi“ s početka ovog teksta. Pod razornim dejstvom afere Koverat, ovi krugovi sada već počinju da dobijaju i konkretna imena i prezimena. Uz poznatu i uticajnu nemačku političarku Doris Pak, sada je to i ništa manje poznati i uticajni bivši britanski diplomata Ajvor Roberts. Ovakvih glasova biće sve više.

Još značajnije, zapravo najznačajnije, kap afere Koverat, prelila je čašu. Njegovo Veličanstvo, Suveren, Građanin Crne Gore, uzeo je stvar u svoje ruke. Progresivni faktori sa Zapada mogu pomoći, posebno u eliminisanju opasnosti od ekstremnog režimskog nasilja, ali su poruke sa Građanskih protesta 2019, već sada kristalno jasne. Uz pomoć Zapada, ili bez te pomoći, nema tog milođukanovićevskog, branomićunovićevskog i inog mafijaškog nasilja, koje volju građana, ovoga puta, može da osujeti. Afera Koverat do kraja je razgolitila. U cara Trojana kozije, mafijaške uši. Milo Mafija mora da ide. Što pre, to bolje.

 

Milan POPOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo